jan němec povijest svjetlostiljevak.hr/flipbook/povijest-svjetlosti/flip.pdf · se tek doma......

Jan NěmecPovijest svjetlosti

JanNemecKB.indd 1 26/01/17 09:54

Biblioteka Cicero

Naslov izvornikaJan NěmecDějiny světla: Román o fotografovi Františku Drtikolovi

© Jan Němec, 2014© Host – vydavatelství, s. r. o., 2014

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2017.

This project has been funded with support from the European Commission.This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Ovaj projekt je sufinancirala Europska komisija. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost njezinog autora i ni u kojem slučaju ne predstavlja stajališta Europske komisije.

Knjiga je objavljena uz novčanu potporuMinistarstva kulture Republike Hrvatske.

Knjiga je objavljena uz novčanu potporu Grada Zagreba.


Zagreb, veljača 2017.

S češkoga prevela Katica Ivanković

Jan Němec

Povijest svjetlostiRoman o fotografu Františeku Drtikolu


Mojim učiteljima


Samo jedno volim, samo u jednom jedinom imam cilj;a kako to ne poznajem, onda sam to izabrao.

Angelus Silesius

K vragu i prvo lice.Samuel Beckett


9

Sadržaj

Prolog 11I. 45II. 99III. 153Intermeco 221IV. 243V. 303VI. 357Epilog 411

Autorova bilješka 415Bilješka izdavača 417


11

Prolog

Dan prije nego što se to dogodi sjediš za stolom u rudarskoj kući na kraju Příbrama. Na suprotnoj strani velike prostori-je stoji bijeli kredenc s otučenim posuđem i stari obojeni or-mar. Na zidu visi sveta slika, blagoslivljanje i drveni križ od dva klipa spojena zahrđalom žicom. Komadi rublja na štriku rastegnutom iznad peći prije bi se reklo da izgledaju kao krpe za brisanje, a pod bi zapravo trebalo popraviti: ispod dasaka se čuje šuškanje miševa i drugih stvorova rupa, skrovišta i kutova. Preko naslona stolca visi rudarsko odijelo natopljeno znojem, a preko njega još i flekava kožna pregača.

Hynek i ti gledate spavača koji je te stvari tamo stavio i usredotočeno mu šaljete poruku da se već jednom probudi. Razvalio se na slamarici iz koje vire tamne vlati i teško uzdiše.

Hynek oprezno zazviždi, njegov tata ni makac.Dijelovi modela rudnika rasprostiru se na polici na doseg

ruke, ali sami ih ne smijete ni dotaknuti. Uskoro Hynek ne može više izdržati pa posegne barem za dvjema glinenim figuri-cama, za dvama otpadnicima koji se malo rune i stoje sa strane. Jednog ti tutne, ti čovječuljka oprezno uzmeš između palca i kažiprsta i nagneš se prema njemu: Jesi li ikad bio u srebrnom gradu? šapćeš njegovim ustima. Kraj srebrnog ulaza u grad?

Vodi tamo samo jedan hodnik koji čuva sveti Prokop s vra-gom na lancu. Ali ja znam lozinku, šapće Hynek s drugim sek-tašem u ruci.


12

Reci je onda.Što to tamo šapućete, derani? začuje se iz kuta prostorije.Hynek se razveseli: Oče, vi ne spavate? K vragu, je li to moguće? muškarac će pridigavši se na kre-

vetu. Zar je opet tu s nama trgovčev sin? češe se žilavim rukama po maljavim grudima. Da, svaka ruka dobro dođe, ali najest ćeš se tek doma...

Hynek skoči po vrč vode i otac si je pljusne na lice tako žestoko da poškropi i grubi zid iza sebe. Protrlja se ispod pa-zuha i teško dođe do stola, sa stolca uzme rudarsko odijelo i baci ga na krevet. Sjedne i razgleda sve oko sebe kao da sve to tu vidi prvi put ili kao da se najprije mora uvjeriti da je sve na svome mjestu. Da, sve tu počiva u polutami. Pa ponovo pogled pospanoga gospodara: slika Bogorodice, vez, lončić, kalendar, pokraj jedne noge stola sklupčana zaspala mačka, a kraj druge od nje nešto manji grumen gline, koja sad dospije gore na stol pun brazda, a Hynekov tata je namoči.

Svi su ljudi od gline, od zemlje je stvoren Adam, deklamira, prekriži se, upali petrolejku pa doda: Treba nam ih još otprilike deset-dvanaest.

Onda ode pomokriti se na dvorište.U sobi vlada polutama, iako je tek prijepodne, prozori su

mali, toplina je važnija od svjetlosti. Glina se podatno raste-že pod rukama, njezina vlažnost povremeno privuče odsjaj plamena, trudiš se brzo ga ubaciti u nju. Oblikovanje figura ide ti nešto bolje nego Hyneku, uzmeš u ruke komad gline i dlanovima od nje napraviš valjak, a onda s njim dalje radiš. Hynekov tata povremeno te usmjerava i već se po tome vidi da te smatra sposobnijim, jer Hyneku stalno mora nešto po-pravljati i gotovo mu ništa ne govori. Radiš nožićem pohabana drška, oštricom odvajaš ruke od trupa i noge jednu od druge, neki rudari trebaju stajati široko raskoračenih nogu da se mogu dobro nasloniti na stijenu, to je kopač, čuvar samo tako stoji


13

skrštenih ruku, a još jedan čeka da mu se natovari vagon, to je vozač izvježbanih nogu.

A u školi? pita Hynekov tata.Fráňa je bio u kazni.Ne pitam za njega, nego za tebe.Bilo je nepravedno, nastavlja Hynek po svome.Hynek je dobro znao, govoriš i trudiš se skrenuti pogled s

deformiranog palca iskrivljena nokta ispod kojeg si je Hynekov tata upravo kopao prljavštinu.

Model rudnika napokon putuje s police ravno na stol. Kle-kneš na stolac da dobro vidiš, naginješ se, stol ti pritišće rebra.

Rudnik ima nekoliko katova, a ukupno nešto više od me-tra. Izgleda kao kakva izbušena planina ili srušeno osinje gni-jezdo, zapravo treba malo mašte da se shvati da se tu uzdiže model rudnika koji je nekako okrenut naopačke. Na sajmo-vima i proštenjima na Svetoj Gori kod Příbrama pojavljuju se znatno bolje obrađeni komadi s drvenim, filigranski izrez-barenim figurama i raznim mehanizmima za pokretanje koji domišljato prikazuju rad rudnika. Lokalni majstori time lijepo zarađuju. Ali i na modelu Hynekova tate rudari, što zure sva-ki na svojoj razini, imaju lijepe uniforme, a na glavnoj pruzi su sjajne tračnice načinjene od dviju žica. Na glinu su izvana prilijepljeni kamenčići, komadići kremena, svjetlucavi liskuni i, naravno, srebrna ruda, blagodat ove zemlje. Odozgo vodi glavno okno i u njemu nekoliko drvaca pomalo neumješno predstavljaju mehanizam rudarskih stuba i dizala; izgledale su prije kao obične ljestve. Ali svakoga najprije zaokupe lica ru-dara obojena žutom bojom koja tim muškarcima dubina daje stanoviti nadzemaljski karakter kakve imaju sveci na naivnim slikama. Nije to slučajnost, tvorci modela rudnika sve su na-učili od majstora jaslica pa se figura rudara ili hodočasnika povremeno preseljava kad zatreba bilo na jaslicama bilo u rud-niku.


14

Dan prije nego što će se to dogoditi, Hynekov tata doda nekoliko homunkula na slobodna mjesta, nešto mrmlja i još malo dovršava. Onda iz peći izvuče kruh od dvije kile i umjesto njega u nju poreda cijelu smjenu koju ste oblikovali.

Dok sam spavao, šaptali ste o srebrnom gradu, brbljavci. Idite mi sad po pivo...

Na toj strani Příbrama zgurile se siromašne rudarske kuće, ponekad tek straćare, od jedne do druge vodi blatnjav put s trakom trave u sredini, smrde tu životinje i napoj. Rudari, koji su kao i Hynekov tata bili u jutarnjoj smjeni, izlaze na stazu ispred ulaznih vrata, puše, nešto popravljaju, žene pokraj njih doje djecu ili režu krumpir u lonac, kosa prilijepljena na čelu, oko njih njuškaju psi.

Kraj je svibnja, usput šutate maslačke čije se ocvale paperja-ste glavice razlijeću na sve strane.

U gostioni naslonite brade na visoki šank gdje se toči pivo, osjećaš gorak miris prolivenog piva i pjene. U ustima ti probija posljednji mliječni zub, još od jutra ne možeš izdržati da pod njega stalno ne guraš vršak jezika kao što riba stalno poku-šava dospjeti pod kamen na riječnom dnu. Na jednoj strani ti je uspjelo izvući zub iz desni, osjećaš vlastitu krv i sišeš je izmiješanu sa slinom. Gostionica oko tebe buči, rudari ispiru kamenu prašinu s usana u želudac da ne dopre sva u pluća, a onda je noću pod visokim nebom prigušeno i bolno mokre, ali ti osjećaš samo krvavo sladak sadržaj svojih usta.

Na povratku malo otpijete, a i Hynekov tata vam malo odlije. Onda priča o rudarima koji su nekada davno gotovo poginuli, kad je iz stijene nekoliko stotina metara ispod zemlje grunula voda i promijenila tračnice i divlje vodopade. Samo što su se zapravo čudesno spasili, jer su bili pobožni i uporno se molili, a njihovi plemeniti potomci još uvijek žive u srebrnom gradu duboko ispod zemlje. Kad kucne čas, iziđu na površinu i pancirni srebrni štitovi postanu vladari svijeta.


15

Sve ondje tako svjetluca da je dovoljna jedna jedina petro-lejka da osvijetli cio trg, kaže Hynekov otac. A svi konji on-dje imaju srebrna kopita iskovana u bijeloj vatri i ona pri kasu zvone. I na jednom takvom ždrijepcu, a on nije kao ovi naši izmoreni rudnički konji, oslijepljeni mrakom, dakle na jednom takvom ždrijepcu jaše srebrni princ, klopi klop klopi klop, pa kad prolazi, svi se za njim okreću. A taj princ si mora navući zahrđali oklop i u njemu izvojevati zlatnu krunu...

Napamet znaš tu priču, ali rado ga slušaš opet i opet. Kod vas doma te se rudarske priče ne uzimaju ozbiljno, a nitko ne priča ni proste viceve o podzemnim duhovima iz rudnika.

Ali gdje da nađe zlatnu krunu? pita Hynek kao uvijek.Tajnim prolazom mora doći sve do zlatnoga grada koji je

smješten još dublje i ondje ju pridobiti od njegovih stanovni-ka.

U sebi iz nabrajaš: Příbram, Březové Hory, Benešov, Prag, Beč, srebrni grad, pa zlatni grad Pariz, Petrograd...

Dan prije nego što će se to dogoditi izvlačite figurice iz peći. Razočaran si. Ispucale su, čađave, a neke imaju baš ogavne gla-ve, izgledaju kao smjena nakon rudarske katastrofe, očajnici izvučeni iz dubine. Perete ih u vodi, ali nikakve koristi, izabere-te tri najbolje, a ostale Hynekov tata hoće baciti u vatru. Malo ti ih je žao, jednog crnčića ispucale noge uspijevaš spasiti, ali preostalih šest završe u plamenu, još su vlažni, samo ciknu.

Brižljivo umotaš svoga čađavoga Adama u stare novine i kreneš kući. Ulicom već hoda užigač, klatiš se za njim s jednoga kraja ulice na drugi, a lampe se pred tobom pale kao svjetlosne bove.

• • •

Na petom satu ravnatelj otvori vrata učionice. Kimne, zakašlje se, nastavnik mu priđe, sasluša ga ozbiljna lica pa nas pošalje kući, ne morate ni dovršiti pismeni rad.


16

Na trgu djevojčice iz građanske djevojačke škole igraju ško-lice, trgovci pakiraju svoje štandove i odlaze s kolicima. Drago ti je što ideš kući ranije nego obično, još da si nešto možeš usput kupiti, samo što, za ta tri novčića u džepu nećeš bogzna što dobiti, a još pokušavaš i nešto uštedjeti. Odoliš svim izazo-vima i dovučeš se kući Praškom ulicom. Ali umjesto da kreneš ravno gore, svratiš još u tatin dućan mješovite robe. Ima velik stakleni izlog za koji se otac pomno brine, pred vratima se na-guravaju pletene košare, ostala roba visi na kukama.

Otac upravo čita Horymír,1 naime moglo bi izgledati da čita, ali zapravo on već nekoliko sati računa kako je moguće da dućan ima sve manju i manju zaradu, iako mu se povisuje utr-žak, te po stranicama příbramskog tjednika za zabavu i pouku sitno ispisuje bilješke i upisuje međuzbrojeve.

Zabljesne te svojim opakim pogledom, posegne ispod pulta i upita: Koju ruku hoćeš?

Pokažeš jednu, on je neprimjetno promijeni da te ne muči i pred tobom se pojavi nova Koh-i-noorova olovka.

Bijela je i duga i na jednom kraju ima gumicu. Još nikad nisi vidio olovku s gumicom, iako se u posljednje vrijeme do-sta razumiješ u olovke. Na bijelom laku lijepim je crnim slo-vima napisana ta tajanstvena riječ Koh-i-noor. Juriš u stražnju prostoriju iza dućana, zbaciš školsku torbu i iz male platnene torbice izvadiš metalno šiljilo. Uskoro se iz njega počinje od-motavati duga drvena čipka, kao uvijek želiš da olovku uspiješ zašiljiti u jednom komadu, onako kao kad mama guli krumpir, ali to malokad uspije pa i sad suknjica s bijelim rubom na pola šiljenja otpadne i sleti na pod.

Primakneš stol malom prašnjavom prozoru kako bi mogao crtati pri boljem svjetlu. Zadovoljno okrećeš olovku u prstima i gledaš njezin vršak, samo se on ne okreće, vrludaš jezikom

1 Novine imena prema liku iz češke mitologije. (Nap. prev.)


17

oko klimavoga zuba i časak razmišljaš o tome kako je moguće da se srce olovke ne pokreće, premišljaš se hoćeš li to upitati oca koji zna odgovor na takva pitanja, a usto mu je drago da ga pitaš. Ali prije nego se stigneš odlučiti, naletiš na drugi, mnogo ozbiljniji problem: Je li već u grafitu te olovke sve što se njome nacrta? Je li dovoljno samo u pravom trenutku to istresti na papir?

Zadubljen si u svoje misli tako da smisao rečenice koju ču-ješ iz dućana dolazi do tebe sa zakašnjenjem: Na Marijanskom oknu požar.

Požar? Kako to mislite?Hitno nam treba vata, zavoj, jodoform, ocat, ako imate i

spužve za pranje.Čekajte, kaže otac, dajte čekajte. Zaboga, otkad stijena gori? Drvena konstrukcija unutra, gospodine. Sve je tamo od

drva. Okna su drvom obrubljena, ljestve, dizalo, uskladišteni materijal. Zašto se u rudnicima zapošljavaju tesari? Da vam pravo kažem, gori im tamo kao kudjelja ... – znate gdje.

Na riti, dopuniš u sebi, samo da te djetinje razveseli prosta riječ; voliš proste riječi, zabranjene su, nekad ih tajno govoriš jednu za drugom i čekaš što će se dogoditi. Ali sad za to nije vri-jeme. Načiniš nekoliko koraka u smjeru vrata kako bi utvrdio tko je to zapravo upao u dućan. Kroz procjep vidiš muškarca u uniformi dobrovoljnog vatrogasnoga društva kako briše znoj s čela. Otac već tapka po dućanu, slaže robu na pult i usput se raspituje: Koliko je to ozbiljno?

Ondje je cijela popodnevna smjena, veli zadihani vatroga-sac i otkopčava dugme košulje. Više od osamsto kopača.

Osamsto?! Vatrogasac jednom rukom nestrpljivo nateže malje koje mu

sjaje na raskopčanim grudima, a drugom je naslonjen na pult: Neki su kilometar duboko, a iznad glave im je gadan požar...

Zavoja više nema, ispričava se otac. Ne mogu izići iz okna?


18

Tamo je potpuni kaos, hajca na više razina. U Marijanskom je spaljeno uže vučnice dizala.

Otac na pult stavi paket velikih spužvi i cikne: Zaboga.Još ocat. Dolje je nemoguće bez spužve namočene octom

u ustima.Prisluškuješ taj razgovor iza pritvorenih vrata i preplavljuje

te uzbuđenje. Vidiš rudarski toranj iz kojeg suklja dim. Njega je lako nacrtati, nekako odgovara pokretu ruke koja divlja po papiru, a ti imaš mahnitu potrebu cio blok prekriti divovskim oblacima dima, cijelog ga divljački pošarati i naposljetku još meki grafit razmazati prstima. Vatra! Vatra! Vatra!

Pomoći ću vam da to ponesete, kaže otac nakon što sve stavi u veliku košaru.

Ma ne treba, samo ostavite otvoren dućan, danas nećemo tako brzo kući. Pa se vatrogasac još jednom okrene na vratima: Ali ako možete pridodati još nekoliko boca ruma za spasitelje, pošaljite nam ih.

Tad već stojiš pokraj oca. Stvarno to gori kao kudjelja na… Vatrogasac samo kimne, s guštom dovrši tek na ulici.Mogu li im to tamo odnijeti, oče?Ti?Pa one boce ruma.Ipak ćemo poslati Máňu, može?Ali pokaže se da nikoga nema kod kuće tako da već za pet

minuta juriš opet natrag Praškom ulicom. Kloparaš po poplo-čenju Glavnoga trga, gdje se djevojčice još uvijek igraju školice, i sav se naginješ na jednu stranu kao pretrpan čamac, jer tih šest boca ruma, umotanih u časopis Horymír tako da se slučajno ne razbiju, previše je teško za tebe. U toj žurbi ocu nije palo na pamet da ti dade dvije torbe da se težina rasporedi.

Pređeš preko Karlova trga, kroz Prokopsku ulicu i onda već cestom među poljima namjeriš se ravno u susjedne Bře-zove Hore. Izgleda da se vijest o požaru raširila jednako brzo


19

kao vatra. Cestom se kreću gomile. Rudari iz jutarnje smjene vraćaju se vidjeti što se događa s njihovim prijateljima, prate ih raščupane žene umrljane čađom iz crne kuhinje i za sobom vuku djecu koja ne mogu pratiti njihov korak. Kad zastaneš na pola puta da rasteretiš bolno rame i prebaciš torbu iz jedne ruke u drugu, pokraj tebe protutnji rijeka ljudi kao što struji voda preko kamena u koritu rijeke. Više nego u noge, svi gle-daju prema obzoru, jer tamo na svodu uspinje se znak: pokraj polaganog dima koji svaki dan izlazi iz dimnjaka tvornice sad iz probijenoga krova rudničkog tornja kulja drugi snop nekoliko puta deblji i gušći. Bljuje sluz crnoga dima koja se po modrome svodu razilazi kao siva patina.

Točno bi tako to naslikao, ali više ne misliš na to. Pripojiš se dvojici kolega iz škole, ruke su im prazne, tako da svakome utrpaš bocu. Jedan od njih sin je rudara, taj stalno melje da je u rudniku gadna samo voda, može izbiti iz stijene, poplaviti tračnice, otac je, veli, imao strica kojeg je voda samo sprala kao kokošje govno. A voda gasi vatru, ponavlja nekoliko puta, do-voljno je napuniti nekoliko vagona, je li, ali onda mu se odjed-nom u glavi promjeni skretnica pa kaže: Znate li vi plivati? Tu se mora nos držati iznad vode, inače vam u njega ulazi voda...

Kad se približite rudarskom bazenu, cesta više nije dovoljno široka za mase, ljudi mile poljem kao mravi i gaze žito koje tek izbija iz zemlje.

Val vas donese do prašnjavog dvorišta Anina okna. Svi jur-caju tamo-amo, uzrujani i preplašeni zbog toga što ne znaju što se zapravo dolje događa, crni oblaci i zrak koji zaudara na paljevinu ne nagoviještaju ništa dobro. Predstavnici gor-ske uprave, vatrogasci, liječnici i spasitelji daju kaotične upute. Razna okna izbacuju rudare koji su u rudnik ušli na posve drugome mjestu, kao da je probavni sustav najvećeg rudnika srebra u monarhiji posve poludio. Crijeva zemlje grčevito se tr-zaju i iz dubine zemlje odjekuje zvono za uzbunu. Već postaje


20

jasno da se rudnik pretvorio u divovsku peć, a glavno je okno golemi dimnjak.

Tu ispod površine proteže se više od četiristo kilometara po-vezanih hodnika, uzdužnih i poprečnih potkopa, to je cio pod-zemni grad, pakleni labirint, u kojem se ni vrag ne bi snašao, golema kula babilonska okrenuta dolje, u zemlju.

Kroz dvorište prolaze oružnici na konjima, ali gusti dim i užasnute mase plaše konje. Pijanac hoda među ljudima i svira harmoniku kao da je sve to samo dobar kabaret, sve dok mu je netko ne strgne s grudi.

Dim se još nije raširio samo u Aninu oknu. Stube i diza-lo bez prestanka se kreću i bljuju sad već omamljene rudare kao koštice iz trešanja, temeljito isisane. Ravno pred očima okup ljene gomile svijaju se u grčevima, nasuho povraćaju, guše se – u ustima im je čađa, sluznica natečena, a iz pluća im gadno klokoće. Iako su izbjegli izravnu vatru, na površinu su izvukli otrovano tijelo, tutnji im u glavi, hvata ih nesvjestica dok se krv puna ugljikova oksida uzalud trudi vezati kisik. Jedni glasno ridaju, drugi su razrogačili oči u nijemom šoku, a neki su odavno u nesvijesti. Žene oko njih sklapaju ruke, mole se, riječi u ustima sikću i šušte kao da se i same penju preko vreloga kamenja. Po nalogu rudarskih liječnika iz okol-nih su kuća doneseni kreveti u koje pod vedrim nebom smje-štaju opečene i omamljene rudare, na glavu i grudi ubrzano im stavljaju mokre obloge, a grlo im polijevaju konjakom da ih ojača. Oni koji su u užarenoj utrobi zemlje izgubili svijest dobivaju umjetno disanje i eter. Crvena sluznica i kratak dah u svim slučajevima jednoznačno pokazuju: akutno trovanje ugljikovim oksidom.

Samo tako, plješće rudarski sin, kad se raširi vijest o gaše-nju. Potjerajte na nju mačka, on će tu mišicu istjerati, nagne se prema tebi i traži još jedan gutljaj ruma. Tri vagona vode i nema više vatre, govorim vam.


21

Ali dima je sve više i više. Spaljivanje ne ide kako treba, umjesto da sve drvo brzo sagori do kamena, vatra se sad u mrač-nim pećinama mahnito pari s vodom plodeći oblake otrovnih para; poslije će to netko izračunati: od jedne litre vode tisuću litara pare. Dim otežava spasilačke radove, pokušavaju gorućim zubljama, ali plamen je živ samo do osme razine, nakon toga otrovni plinovi i nedostatak kisika uguše svjetlo.

A ondje gdje dim uguši svjetlo plamena uguši i čovjeka.Iz dubine stalno odzvanja signalno zvono, ljudi na površini

složno broje o kojoj je razini riječ. Brojiš s njima, nekad i do trideset. Samo, često se dogodi da se netko zabuni, bilo da je to otrovan očajnik koji dolje posljednjim ostacima snage zvoni za spas, a broj mu pleše u kolu s bljeskanjem pred očima, ili iscrpljeni vozači dizala koji u tom kaosu na svojim leđima nose svu odgovornost.

I ti lizneš malo ruma, ali onda bocu predaš prvom spasitelju na kojeg naiđeš: Moj otac, gospodin František Drtikol, vlasnik trgovine mješovitom robom na Václavskom trgu u Příbramu, šalje spasiteljima ovaj rum, izleti iz tebe.

Grazie, ragazzo, alkohol ima čudesan učinak, izbaci spasitelj i okrene bocu naglavačke. Pa ne bi li to i dokazao, odjednom kao poliven živom vodom skoči prema sljedećem izvučenom rudaru.

Dovezen je sav slomljen u rudarskom vagonu, jer su noge pod njim klecale kao dvije trstike. U glavi mu potpuni kaos, dvorište mu se ljulja s jedne strane na drugu kako ga lovi vrto-glavica. Vidiš da mu je lice opečeno, jedno oko crveno, a drugo slijepljeno, usne i uši su mu pomodrjele. Ruke grčevito pritišće uz tijelo i spasitelj teško uopće može gurnuti prste između ruke i tijela kako bi dohvatio zapešće.

Bilo slabo i nepravilno kuca, veli, moramo mu brzo nešto dati.

Shvatiš to kao nalog i skočiš bliže. Rudar ne samo da priti-šće ruke na grudi nego i grčevito stišće čeljust. Odijelo mu je


22

rastrgano preko cijelog ramena, a kroz rupu se vidi rana iz koje šiklja tamnocrvena krv. Kožnu pregaču netko mu je zagonetno svezao oko vrata i gurnuo pod uniformu kao podbradnjak za bebe. Spasitelj oprezno oslobađa pregaču iz proreza, odozdo je na grudima drže krvlju ulijepljene malje, mora da jako boli, ali čovjek to i ne zamjećuje.

Ne preostaje ništa drugo nego mu silom rastvoriti čeljust, smatra spasitelj. Među zube ću mu zariti špahtlu, a ti ćeš mu u grlo uliti ruma. Razumiješ? I potrudite se naciljati što dublje. Razdvoji mu čeljust, a iz otvorenih usta, u kojima nedostaje većina zuba, zapahne ga zadah gnjilosti; a jezik je tom ubogom čovjeku crn kao da mu je sagnjio u ustima. Prvo mu rumom prskaš po bradi i vratu, ali onda već naciljaš točno u tu tamnu rupu usred gotovo ljudskoga lica.

Čovjeka zatrese jak grč i povrati pred tvojim nogama.Odnesu ga prema krevetima i ti s udaljenosti promatraš

kako mu dalje pružaju prvu pomoć. Opet mu mjere bilo, spu-žvom brišu lice, liječnik se naginje nad ranu i pokušava zau-staviti krvarenje. U jednom trenutku čovjek se naglo pridigne, padne pa se opet uspravi, liječnik ga pritisne na ležaj pa ga potapša kao kad se smiruje konj.

Pokraj njega leži muškarac kojem je pomoć već pružena, ci-jela mu glava omotana, izgleda kao mumija. Ne možeš, a da ne zuriš u njega. Ali neoprezan si pa kad vam se oči sretnu, čovjek ti kimne. Privučeš se k njemu, on nešto zahropće pa te uhvati za ruku i silovito te privuče bliže. Trebaš pronaći njegovu su-prugu. Prepoznat ćeš je... teško diše, trudna je... trbuh ... kao bubanj, prijateljski mu uputi iskrivljen osmijeh. Zázvůrková, izbaci uzdahnuvši.

Pojma nemaš kako bi u tom sveopćem neredu mogao neko-ga naći, pa to ni ne pokušavaš. Stojiš izvan sebe usred te maš-karade, nikad još nisi vidio takvo što. Najviše što si dotad vidio jest to kako se koza jari ili kako se kolju kokoši, kako je mačka


23

ulovila pticu i rastrgala je na komade, ili gadno iskrivljen palac Hynekova tate. Suludo gledaš oko sebe. Poslije ćeš o tome mo-rati dobro promisliti, ionako te to najviše zaokupi tek navečer u krevetu, kad misli nad tobom trepere na tankom konopcu kao zmaj na vjetru; i tom zmaju smiješ slati pisamca s pitanjima na koja ne zna odgovoriti ni tata.

I u tom trenutku je opaziš. Doduše, izgleda malo starija nego što bi očekivao od žene toga čovjeka, ali možda joj go-dine dodaje samo taj tvrdi izraz i pogrbljeno držanje tijela. U svakom slučaju gura ispred sebe veliki trbuh, izgleda kao da bi svaki dan trebala roditi: suknja joj se otraga vuče po zemlji, dok joj se sprijeda vide gležnjevi i bose prljave noge. Uopće nema grudi i općenito sva izgleda nekako sasušeno kao da je svu svo-ju vlagu već prelila u plod i sama postala samo sasušen omot, opna, kora. Nikad nisi vidio tako raširene oči.

Trenutak traje dok te ne zamijeti. Očito traži svoga muža, gleda na sve strane. Milostiva Zázvůrková?... Povukao bi je za crnu bluzu, ali ne želiš je dodirivati.

Zázvůrková kažeš? napokon te primijeti. Traži li me netko, dječače?

Vaš gospodin suprug.Oh, moj suprug ... položi ruke na trbuh i načas zatvori oči.Pokažeš u smjeru poljske bolnice.U pravu si, odmah idem tamo. Još se više skupi tako da

izgleda da je sva sastavljena iz dva luka kao slovo s – naprijed ogroman trbuh, otraga velika grba. Malo izdalje vidiš kako pri-lazi ležaju čovjeka koji je u međuvremenu zaspao od iscrplje-nosti pa uzme njegovu ruku u svoje. Poljubi ga u čelo, drugu njegovu ruku pritisne na svoj trbuh i nešto mu šapuće.

Zázvůrek, šapuće. Evo, tu sam, ja, tvoja žena...Tijekom kasnoga popodneva iz bubnja za ždrijeb zemlje

iskopavala su se druga mrtva tijela. Ljudi se oko njih okupe kao metalna strugotina oko magnetskoga štapa. Ništa nije tako


24

privlačno kao smrt, to istinsko mysterium tremendum et fasci-nans, pa ni ti ne propuštaš tu predstavu. Među odraslima se guraš naprijed, i ti konačno želiš vidjeti mrtvaca, jer za to nije dovoljna ni najbujnija dječja mašta.

I imaš mogućnost: prvi mrtvac je vozač Václav Sladký iz obli-žnjeg naselja Kamenná. Dovezli su ga s osme razine, iz osmoga kruga pakla okna Vojtěch, ima devetnaest godina; identificira ga supruga koja bi se odmah poslije toga bacila u dubinu okna, da je u tom nisu spriječili prisebni zaštitari. – Drugi umrli je tridesetsedmogodišnji kopač Václav Krotký, kao da je tom čud-nom podudarnošću značenja imena – Sladký: sladak i Krotký: krotak – netko htio naznačiti da su nevini prvi na redu. – Treći pokojnik koji je izvučen bio je nadzornik Antonín Pešek koji je dan ranije slavio pedeseti rođendan, ali ipak je odbio zamijeniti jutarnju smjenu za popodnevnu; smrt je našao na dvadeset sed-moj razini okna Ana, oko osamsto trideset metara ispod zemlje i tristo metara ispod razine mora. – Antonín Pešek poginuo je spašavajući četvrtoga i petog pokojnika, kopača Jana Rennera i Jakuba Kalíka. – Tridesetosmogodišnji otac troje djece Augu-stin Míka šesti je umrli; stanovao je upravo u Březovim Hora-ma, gdje je i rudnik, pa se oko njegova beživotnog tijela skupilo dvostruko više tugujućih koji u početku ne dopuštaju da se tijelo odnese u mrtvačnicu na brzinu načinjenu od zgrade za prosijavanje iskopane rude pokraj okna Vojtěch. – Sedmi po-kojnik je dvadesetšestogodišnji vozač Jan Vítek, jedina žrtva iz naselja Malá Pečice. – I na kraju posljednji umrli toga prvoga dana bio je umetač František Havelka, bez djece, pa je sinov identitet uz velike teškoće potvrdio uplakani otac.

• • •


jan němec povijest svjetlostiljevak.hr/flipbook/povijest-svjetlosti/flip.pdf · se tek doma......

Documents