THE EYES OF THE SKIN

Kritika društvu gledanja

Olja Luetić

Tradicija fokusirana na vizualnom i posljedice njenog djelovanja u zapadnjačkom razmišljanju također je naišla na kritike među filozofima koji su već zabrinuti oko današnjice. Rene Decatres je rekao da je čulo vida iznimna privilegija koju imamo, ali je također istakao mogućnost “gledanja dodirom” kao čulo koje je manje ranjivo i ispravnije nego naše vizualno koje je je lako zavarati. Potom Nietzcshe pokušava umanjiti vrijednost vizalnog prigovarajući i optužujući filozofe kako su bijedno i površno zanemarili sva osjetila osim tog jednog. Nazivajući ih “mrziteljima cijelog tijela” Problem je da je moderna vizualno-centrirana kultura razvila različita područija umjetnog osvjetljena, fotografije, vizualne poezije za nove doživljaje vremena i prostora. Sartre otvorena govori o svojoj netrpeljivosti o samom vizualnom koje je o njemu ko meduzin pogled, zapanjuje i zastrašuje sve šta dođe u kontakt s njim.

Smatraju da je čak i dizajn i arhitektura da su postali previše orijentirani prema samo vizualnom. Da se treba vratit onoj vezi između čovjeka i svijeta. Naše je tijelo i samo objekt i nalazi se među drugim objektima koje vidi i dodiruje, interpretiraju i međusobno se definiraju. Simultano i interaktivno bi se trebala uporebljavati sva osjetila. Naša percepija nije samo suma vizualnog, taktilnog i auditivnog nego percipiramo cijelim svojim bićem. Problem je šta u današnje vrijeme postoji mogućnost konstatnog multipliciranja i i reprodukcije slika oko nas stvaraju ci tako “kiše” slika koje nas obasipaju i zagušuju. Zbog toga nam je simulatnost dođivljaja naših osjetila ostalo zakinuto . No zbog tog načina života smo natjerani da živimo brže i površnijim životom . Zbog toga smo kao čovječanstvo postali odojeni međusobno , od svijeta i od nas samih.

Dizajn i arhitektura vizualnih slika

Ena Mulavdić

New York

Tokyo

Lon

don

Chicago

Sh

an

gai

Ku

ala

Lum

pu

r

Du

bai

Sara

jevo

Dan

cing

tow

ers b

y Z

ah

a H

ad

idD

ub

ai

Leonardo Glass Cube by 3deluxe

Karakteristike modernog dizajna i arhitekture

Brisanje veze čovjek – dizajn; čovjek – arhitektura

Arhitektura i dizajn postaju IZOLIRANI i HLADNI

Ključne riječi: RAVNO OŠTRE IVICE NEREALNO IZOLIRANO NEPRISTUPAČNO

DIZAJN I ARHITEKTURA DANAS = SCENOGRAFIJA = LAŽ

AURA – najpotrebniji kvalitet koji krasi neko autentično umjetničko djelo

Element AURE je u današnjem modernom dizajnu i arhitekturi potpuno zanemaren

Upotreba REFLEKTIVNOG stakla dovela je do tzv. NEREALNE arhitekture i OTUĐENOSTI arhitekture od čovjeka

Jednaka situacija dešava se i u dizajnu

Onemogućeno nam je da vidimo život iza zidova

Reflektivno staklo je ARHITEKTONSKO OGLEDALO koje uduplava naše okruženje, te predstavlja ENIGMU i ima ZASTRASUJUĆI EFEKT po čovjeka.

Prirodni materijali

IZRAŽAJNA MATERIJALNOSTPORIJEKLOHISTORIJA I STAROSTKORIŠTENJE OD STRANE ČOVJEKA VJEKOVIMA

MAŠINSKI NAPRAVLJENIMATERIJALI

BEZ VIDNIH ZNAKOVA ZASTARJELOSTIIZBJEGAVANJE DIMENZIJE VREMENA

Ključne riječi - moderna arhitektura i dizajn

TRANSPARENTNOST

SENZACIJA

“BESTEŽINSKI IZGLED”

LEBDENJE

“Ništa drugo ne pruža čovjeku veću satisfakciju od učešća u procesima koji prevazilaze ljudske granice i mogćnosti.”, Gotthard Booth

Arhitektura i dizajn pripitomljavaju beskonačni prostor, ali bi jednako trebali pripitomljavati beskonačno vrijeme i omogućiti nam da budemo ukorak i sa vremenom.

Dizajneri danas stavljaju preveliki naglasak na INTELEKTUALNOJ i KONCEPTUALNOJ dimenziji dizajna.

NESTAJANJE psiholoških, senzualnih, tj. čulnih dimenzija dizajna i arhitekutre dovodi do DIZAJNERSKOG I ARHITEKTONSKOG AUTIZMA

Autizam je biološki i veoma složeni razvojni poremećaj mozga.

Glavne karakteristike autizma su slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija, ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja

Današnja kultura: DISTANCIRANJE DESENZUALIZACIJA DEEROTIZACIJA

ljudske veze sa realnošću

Rođeni smo da bismo živjeli u fabričkom svijetu snova.

AUTISTIČNI DIZAJN DANAŠNJICE

OD PRIRODE DO AUTISTIČNE ARHITEKTURE

Jasenka Džanković(34-39), produkt dizajn, II godina

Tehnologija IV

Juhani Pallasmaa piše o pristranosti prema vizuelnom u našoj kulturi kao cjelini, a naročito kroz arhitekturu i dizajn. Najčešće se prvo osmisli određena forma i vanjština proizvoda, pa se tek onda ulazi dublje u njegovu sadržinu i interakciju sa tijelom.Ograničavanjem vizuelnog,  u mogućnosti smo da se u punoj mjeri prepustimo načinu na koji proizvod miriše, zvuči i osjeća. Tek tako, jedan prostor (proizvod) može prodrijeti do naše svijesti, ostavljajući naše tijelo da osjeća u punoj mjeri.

Ono što je zanimljivo je činjenica da umjetnost lagano odlazi od svoje senzualne prirode. Pa tako i dizajn, kao grana primjenjene umjetnosti postaje sve grublji i formalniji.

Čini se kao da živimo u industrijski smišljenom svijetu, bez ikakve dodatne note mašte i nadrealizma.

Potrebno je pronaći nove skrivene puteve koji će uputiti arhitekturu i dizajn na trenutne kulturne i psihičke procese. Kroz godine stvaranja, ova grana umjetnosti je “istrošila” svoje vizuelno privlačne osobine. Prepustimo li sve vanjskoj formi, nestaje ljepota dizajna i kreativnosti.

Granice lijepog se pomjeraju.

Frank Lloyd Wright, 1937.Kuća na vodopadu, Pennsylvania (tekstura, monumentalnost)

Alvar Aalto, 1952-58 Kuća kulture, Helsinki(taktilnost)

Louis Kahn, 1965-1972, interijer Phillips Exeter Academy Library, New Hampshire  (geometrija, simetrija, harmonija)

Nova tehnologija daje i nove mogućnosti. Ne mora joj primjena biti samo vizuelna. Ona na jednostavan način može naglasiti i osjet dodira i sluha. Zapadni svijet tek otkriva bogatstvo osjeta.

Širom svijeta, u arhitekturu i dizajn se ubacuje senzualnost, na novi način. Pojačava se osjećaj za teksturu, taktilnost, težinu, gustoću i svjetlo.

Oduvijek smo pamtili vizuelno i oslanjali se na njega. Šta bi bilo kada bi taj osjet potpuno isključili? Kada bi bili prinuđeni raditi samo kroz sluh, dodir, njuh ili okus? Ovakvo stanje bi sigurno dovelo do novih spoznaja i kreacija u svijetu dizajna gdje se čini da je sve obrađeno i završeno.

• Kako i prethodni pregled sugerira, privilegiranje čulu vida u odnosu na druga osjetila je neosporna tema u zapadnom razmišljanju, te je također vidljiva pristranost u arhitekturi našeg stoljeća. Negativan razvoj u arhitekturi je, naravno, nasilno podržan od strane sila, organizacije i proizvodnje, kao i univerzaliziranje utjecaja tehnoloških racionalnosti. Percepcija vida kao naš najvažniji osjećaj i temelji se na fiziološkim, perceptivnim, psihološkim činjenicama. Problemi proizlaze iz izolacije oka izvan svojih prirodnih interakcije s drugim, u smislu eliminacije i suzbijanje drugih osjetila koji se sve više smanjuju i ograničavaju iskustvo svijeta u sferu vizije. To odvajanje i smanjenje fragmenata urođenih složenosti i sveobuhvatnosti plastičnih perceptivnih sustava, pojačava osjećaj odvojenosti i otuđenosti. U ovom drugom dijelu će istraživanje interakcije osjetila dati neke osobne dojmove o domenama osjetila u izrazu i iskustvu arhitekture.

THE BODY IN THE CENTRE

Suočio sam grad s mojim tijelom, moje noge mjere dužinu i širinu arkade trga. Moj pogled nesvjesno projektira moje tijelo na vratima fasade katedrale, moja ruka povlači vrata, kao da ulazim u tamnu prazninu iza sebe. Iskušavam sebe u gradu i grad postoji u mom utjelovljenom iskustvu. Grad i moje tijelo se nadopunjuju i definiraju međusobno. Ja živim u gradu i grad prebiva u meni. Filozofija Merleau – Ponty-a je takva da čini ljudsko tijelo središte iskustvenog svijeta. On je dosljedno tvrdio kao i Richard Kearney koji je rezimirao to da kroz naša tijela žive centri koji nam usađuju osjećaj da smo mi smo mi sami izabrali naš svijet i da je naš svijet izabrao nas.

U RIJEČIMA MERLEAU – PONTY-A:

‘’ Naše tijelo postavljeno na svijet je isto što i naše srce postavljeno u našem organizmu: to čuva, vidljivim spektaklom, konstantnost života, udahnjuje život u to i održava se unutra i naravno, formira čitav sistem. ‘’

Multi-Sensory Experience

• Bilo koji dodir sa arhitekturom je automatski ‘’multi-sensory’’. Kakvoća svemira, supstance i skale... Sve je to mjereno podjednako – očima, ušima, nosom, kožom, jezikom, skeletom i mišićima.

Psiholog James J Gibson se bavi osjetilima i traži agresivniju zamjenu mehanizama, a ne da ostanemo samo sa pasivnim primateljima. U zamjenu od pet osjetila, Gibson kategoriše osjetila u pet osjetilnih sustava: vizualni sustav, slušni sustav, ukus - miris sustav, osnovni - orjentacijski sustav i haptički sustav.

Čovjek nije svjestan koliko sluh pomaže vidu da osjeti i razumije jedan prostor, koliko je miris potreban potreban vidu da pamti ljude... Čulo sluha nam daj osjećaj o prosotru, čak i bolje od čula vida. Prlikom odbijanja zvukova od zidove oni se svi vraćaju u ušnu školjku i šalju signale o veličini prostora...

Acoustic intimacy

Sjetimo se filmova bez zvuka i njihove plasticnosti. Koliko je tesko opisati jedan prostor bez zvuka, jedan ambijent, jednu atmosferu...

Adrian Stokes, engleski slikar i pisac je proucavao odnos zvuka i prostora. Zaključio je da su zidovi jako dobri slušatelji. Kaže da naše uši primaju potpunu dužinu jednog zvuka, čak i njegovu formu i oblik.

Vid je čulo koje nas čini posmatračima, a zvuk je taj koji nas povezueje sa drugima i tjera nas da se solidarišemo.

Fedža Lukovac

Tehnologija lV

Acoustic Intimacy

NAMJENE I POTREBE STANOVANJA

Lamija Radončić

• Onaj tko gradi kuću radi to u pravilu samo jedanput u životu. Učiti iz iskustva i drugi put napraviti bolje-to je moguće vrlo rijetko. Zato već u pripremnoj fazi treba sve dobro osmisliti. Uzmite dovoljno vremena! Kratkoročne odluke su kod planiranja gradnje često opasne, kada nakon tačnijeg premišljanja isplivaju nedostaci, često se nakon prvobitnog oduševljenja više ne mogu eliminirati.

• Kao budući investitor, kupac ili najmoprimac stana ili obiteljske kuće svakako postavljate određene zahtjeve u pogledu kvalitete stanovanja. U „svoja vlastita četiri zida“ morate se osjećati ugodno. Zato se stambene želje osoba u zajednićkom kućanstvu moraju usaglasiti. Tek kada je zajednička vizija usklađena te imate „dobar osjećaj“ u pogledu kompletnog koncepta, možete krenuti s projektom.

• Obično se postavljaju sljedeća temeljna pitanja: •  • • Koje funkcionalno-oblikovne zahtjeve postavljamo u

pogledu prostorija u kući, vrta i stambenog okruženja? •  • • Svi postajemo stariji. Hoće li kasnije biti potrebne mjere

prilagodbe stanovanju usljed ograničene mobilnosti i treba li voditi računa o zahtjevima u pogledu stanovanja bez barijera?

•  • • Koje zahtjeve treba uzeti u obzir, kako bi postigli cilj ugode i

zdravog stanovanja? •  • • Koji se ekološki zahtjevi mogu ispuniti?

• Kriteriji odlučivanja proizilaze svakako iz veličine kućanstva. Pri tome svakako treba uzeti u obzir želje svih članova kućanstva.

•  • - Kako živimo sada? • - Što nas smeta i što nam se sviđa? • - Kakve promjene želimo? • - Što je stvarno važno i potrebno i

čega se možemo odreći? •  

“The eyes of the skin”

“Ukus kamena”(THE TASTE OF THE STONE)

Fatima Muhasilović

Produkt dizajn II-godina

U prvim početcima čovjekovog boravka na zemlji, čovjek koristi svoje tijelo kao osnovna mjera u gradnji. Esencialna osobina koja se ne smije zanemariti u gradnji je da se sve zasniva na mogučnostima taktilnih osobina. Stari lovci, ribari, ljudi koji klesaju kamenje su bili uspiješni u svojim poslovima. Upravo zato što su stekli vještine, koji su kao posljedica naučenog modela ponašanja, koji je određen,tj oplemenjen od strane njihove tradicije.

Tijelo zna i pamti

Arhitektura nije nastala samo kao reakcija na funkciju, socijalne potrebe građana, treba se prisjetiti primitivnih lovaca, farmera i njihovih gena, njihovih potreba.

Naš osjećaj za komfortom, protekcijom, i kućom, ukorijenjeni su u iskustvima prijašnjih generacija.

Sve su kuće samo varijacije, ali u osnovi su odraz fundamentalne činjenice.

Taktilnost je sastavni dio vizuelnog iskustva

Budistički Bog Tara posjeduje 5 očiju: na rukama, čelu i nogama, koji sugeriraju na njeno prosvjetljenje.

Ručka na vratima kuće Alvar Aalta “The iron house” može biti shvačena kao dobrodošlica i ugodno ili kao zabranjujuće i agresivno.Bachelard zove ovo „ono primitivno u nama“.

Moderni arhitekta ima zadatak da shvati problem ,neravnotežu i odstupanja koja nastaju pri gradnji, i da mu je to ispred visuelne prirode dizajna. Ako je enterijer kuće zasnovan samo na vizuelnom zadatku, a ne zadovoljava ukućanove potrebe onda je to veliki promašaj. Arhitektura ne smije postati instrument zasnovan samo na funkcuonalnosti, tjelesnom komfortu i čulnim užitcima, a da se zanemari čovjekova potreba za meditacijom. A opet sa druge strane ne smije biti upečatljiva njegova svrha, treba sadržati nedokučivu tajnu i misteriju koja pokreće našu imaginaciju i emocije.

SLIKA AKCIJE

„Slika akcije ima nerazdvojan izazov u slici arhitekture, to jeste momenat aktivnog susreta ili „obećane funkcije i svrhe“.

“. „Objekti koji nas okružuju reflektiraju moguće svrhe svoje“ piše Henrz Berson “to su mogućnosti što odvaja arhitekturu od ostalih vidova umjetnosti”.

Stoga tijelo predstavlja nerazdvojan aspekt iskustva. Značajno arhitektonsko iskustvo nije samo serija slika na mrežnjači. Arhitektonski elementi nisu samo vizuelni elementi, oni predstavljaju suočavanje i sukobljavanje sa sjećanjem i emocijama. Uspomene i emocije koje se sažimaju u konkretno djelo radije, nego ostaju smješteni negdje u sjećanju u mozgu.

Iskustvo kuće se temelji na jasnim aktivnostima: jedenje, socijalizacija, spavanje, spolno općenje i td.. a me samo na vizuelnim elementima.

Primjena zgrade je uslov za ostale stvari.Zgrada nije samo stvorena tek tako, ona je kostur socijalizacije, povezuje, strukturira, daje značaj, spaja, ujedinjuje, olakšava, štiti..

Autentični arhitekti imaju u svom iskustvu da pristupaju kompletnoj zgradi a ne samo njenoj fasadi. Kad stavljaju vrata oni zapravo kroz njih i prolaze a ne služe samo svrhi vizuelnog efekta.

Arhitektonski prostor je PROSTOR ZA ŽIVLJENJE a ne

samo FIZIČKI PROSTOR.

TJELESNA IDENTIFIKACIJA

EDIN LIČINA

Mi, dodirujemo, slušamo i mjerimo svijet našim tijelom cijeli svoj život. Samim time naše iskustvo postaje organizirano i artikulirano oko centra tijela.

Naša prebivalište je utočište našeg tijela, pamćenja i identiteta.

Mi smo u stalnom dijalogu i interakciji s okolinom, do te mjere da nije moguće odvojiti sliku o sebi iz prostornih i situacijskih postojanja.

“Ja sam moje tijelo” GABRIEL MARCEL

“Ja sam prostor u kojem sam” NOEL ARNAUD

U smislu slikar pejzaža, gotovo da se mora gledati na krajolik, kao da je to sam slikar

Pojam projektivne identifikacije sugerira da, zapravo sve ljudske interakcije podrazumijevaju projekciju fragmenata sebe na druge osobe.

MIMEZA TIJELA

Razumijevanje arhitektonskih skala podrazumijeva nesvjesno poređenje objekata ili objekata s tijelom, i projektiranja nečije tijelesne šeme u pitanje prostora.

Osjećamo zadovoljstvo i zaštitu kada tijelo otkrije svoj odjek u prostoru.

Osjećaj težine je bit svih arhitektonskih struktura i velika arhitektura čini nas da smo svjesni težine i zemlje.

Arhitektura jača iskustvo vertikalnih dimenzija svijeta.

U isto vrijeme kao što nas čini da smo svjesni dubine zemlje, omogućava nam da sanjamo o levitaciji i letu.