1

2

Velika knjiga bajki (Čudesne bajke)

Prepričala Jane Carruth

S engleskoga preveo

Josip Tabak

Naslov izvornika:

The Giant All Colour Book of Fairy Tales

3

Sadržaj

Uvod Lijepa i Neman (po Beaumontu) Matovilka (po Grimmu) Carev slavuj (po Andersenu) Palčica (po Andersenu) Junačina Jack (iz britanske predaje) Vila (po Perraultu) Snježna kraljica (po Andersenu) Dick Whittington i njegova mačka (iz britanske predaje) Uspavana ljepotica (po Perraultu) Ribar i njegova žena (po Grimmu) Hrabri mali krojač (po Grimmu) Zlatokosa i tri medvjeda (po Southeyju) Guščarica (po Grimmu) Tri brata od zanata (po Grimmu) Aladin i čarobna svjetiljka (iz Tisuću i jedne noći) Snjeguljica i Ružica (po Grimmu) Postojani kositreni vojnik (Andersen) Carevo novo ruho (Andersen) Bijela mačka (iz britanske predaje) Tri želje (po Perraultu) Zlatna ptica (po Grimmu) Petero iz graškove mahune (po Andersenu) Divlji labudovi (po Andersenu) Kraljevna na zrnu graška (po Andersenu) Tri praščića (iz britanske predaje) Snjeguljica i sedam patuljaka (po Grimmu) Pastirica i dimnjačar (po Andersenu) Zlatna guska (po Grimmu) Crvene cipele (po Andersenu) Palčić (by Perrault) Jorinda i Jorindel (po Grimmu) Crvenkapica (po Perraultu) Cvilidreta (po Grimmu) Ukleti kraljević (po Grimmu) Vuk i sedmero jaradi (po Grimmu)

4

Alibaba i četrdeset razbojnika (iz Tisuću i jedne noći) Cipelar i patuljci (po Grimmu) Magareća koža (po Perraultu) Cvijeće male Ide (po Andersenu) Patuljak i student (po Andersenu) Jack i grahova stabljika (iz britanske predaje) Mala sirena (po Andersenu) Pepeljuga (po Perraultu)

5

Uvod

Jedno od zadovoljstava onog koji ima ovu VELIKU KNJIGU

BAJKI u tome je što u njoj može naći gotovo svaku bajku koje se

sjeti.

Vjerujući, kao što ja vjerujem, da će bajke uvijek biti

najomiljenije priče na svijetu, zadovoljstvo mi je što mogu u jednu

veliku knjigu sabrati ovu zbirku bajki majstora pripovjedača kao što

su Andersen, braća Grimm i Charles Perrault.

Mnogi među nama, još dugo pošto su odrasli, sjećaju se bajki

iz rana djetinjstva, pa sam i ja tako uzela da nonovo kazujem one što

ih najviše volim. Kako je ovo trebala biti velika knjiga bajki, to sam

obuhvatila sve najpoznatije, aki i druge koje nisu tako poznate ali su

uzbudljive čitatelju.

Kako bi li sumoran bio naš svijet bez takvih priča! Hans

Christian Andersen, otac prave bajke, upravo je tako mislio.

Vjerovao je da ne piše samo za djecu nego i za odrasle, i jednom je

rekao kako može sjediti u svojoj skromnoj kuhinji koje će njegova

mašta u tren oka pretvoriti u sjajne dvore.

Lijepe slike što ih je naslikala nekolicina nadarenih umjetnika

pomažu da uživamo u čaru ovih priča, pa ako i sami osjetite kako

vas leteći kovčeg nosi kroz noć, ili kako objedujete s bjelom

mačkom koja je lijepa začarana kraljevna, nemojte se iznenaditi!

Sve je moguće kad čitate pravu bajku!

J.C.

6

Lijepa i Neman

(po Beaumontu)

Bio vam jednom trgovac što je imao tri krasne kćeri. Trgovac

im davao svega i svačega što se novcem može kupiti — ta bio je on

pravi bogatun.

Najmlađa njegova kći zvala se Lijepa. Bila je tako ljupka i

plemenita da ju je svatko volio. Ocu bijaše ona najmilije dijete.

Jednog dana trgovac čuo da su mu propali svi brodovi na moru

i da je postao puki siromah. Prodao je svoju raskošnu kuću i kočiju

da bi mogao isplatiti dugove, a pošto je to učinio, poveo je svoje tri

kćeri na selo, da ondje žive.

— Treba da naučimo biti siromašni, moramo živjeti kao seljaci

— reče im s tugom u glasu.

Starina trgovac i njegove tri kćeri nisu više nosili finu i

skupocjenu odjeću. Lijepa je izgledala lijepo i bila zadovoljna i u

svojoj siromašnoj i zakrpljenoj haljini, dok su njezine sestre bile

nezadovoljne i neprestano jadale. Nisu mogle zaboraviti da su nekoć

nosile raskošne ogrtače od svile i kadife i imale kočije u kojima su

se vozile naokolo.

— Naše su ruke bile bijele i mekane — mrgodile se one — pa

kako da se od nas očekuje da radimo kao seljanke?

Lijepa se nije tužila, i samo se žalostila što joj je otac sumoran i

neveseo.

— Moramo mu pomoći — reče ona sestrama. — Moramo

naučiti da kuhamo i šijemo, i radimo na poljima.

Čim bi zora prosivjela, Lijepa bi ustajala i prihvaćala se posla.

Mela je i prala kućerak sve dok nije sinuo sjajan kao dukat.

Uređivala je postelje i kuhala doručak, i kad bi to dovršila, uzimala

bi košaru punu rublja te silazila dolje na potok, na bistru vodu, i

prala, baš onako kako je vidjela seljanke da peru.

Dolje, na potoku što je žuborio, Lijepa je prijateljevala s

pticama i malim janjetom što je išlo za njom kamo god bi krenula.

Ponekad su i njezine dvije sestre išle s njome, ali joj nisu pomagale

u poslu. Samo su stajale, s rukama na bokovima, zurile u nju i rugale

se.

— Eno ide Lijepa — govorile one — eno je s grubim rukama i

7

raščupanom kosom!

A Lijepa bila tako ljubazna i plemenita da nije sestrama ništa

uzvraćala. Ona je i dalje marno radila i nadala se da će se i one

jednom prihvatiti posla.

Jednog dana glasnik donese vijest da je trgovac imao sreće i da

mu je spašeno nešto njegove imovine.

— Valja mi na put — reče starac trima kćerima. — Sutra

moram u luku gdje mi je jedan brod usidren. Kakve darove da vam

donesem?

— Nove haljine, cipele i rukavice! — pohlepno viknuše dvije

starije.

A Lijepa zaželjela samo jednu crvenu ružu.

Trgovac uzjaha konja i krenu.

— Nadamo se da će se sjetiti darova za nas — uzviknuše

Lijepine dvije sestre, koje bijahu tako pohlepne i tašte da su mislile

samo na sebe. — Kako si luda, Lijepa, kakvu li si glupost zaželjela.

Jednu jedinu crvenu ružu!

Ali izjaloviše se trgovčeve nade. Kad je došao u luku nadajući

se da će ondje naći jedan od svojih brodova, rekoše mu da ne može

uzeti svoju robu s broda dok najprije ne ode na sud. Pravni se

postupak otegao nekoliko dana i trgovac se na kraju obreo

siromašniji nego ikad.

Tužna srca krenuo kući. Što da rekne kćerima? Kako da im

kaže da, eto, nema darova za njih?

»Samo će me Lijepa razumjeti«, pomisli trgovac jašući natrag.

8

Kad je minuo dan, tamni se oblaci sakupili na nebu, vjetar jezivo

hujao u granama, a ozgo usuo snijeg što je upravo zasljepljivao oči.

Ubrzo trgovac razabra da je zalutao u velikoj gustoj šumi.

Iznemogao od gladi i gotovo smrznut, starac već bijaše izgubio

nadu da će se izvući iz te puste šume, kadli najednom vidje u daljini

kako se svjetlost s nekog prozora probija kroz drveće.

Pošto je umornog konja potjerao naprijed, trgovac naposljetku

vidje da se približuje nekakvu veliku dvoru. »Zacijelo ga je sagradio

kakav knez da mu bude samotno utočište«, reče starac u sebi.

»Valjda će mi se smilovati i dati mi noćište.«

Ali prije nego što je potražio noćište sebi, trgovac se ogleda

naokolo ima li kakva staja ili sklonište za njegova konja. Nađe u

dvorištu staju, u kojoj, na njegovo iznenađenje bijaše svega što treba

njegovu konju.

— Dobro si me noćas služio — reče trgovac te konju pokri leđa

pokrovcem. — Ovdje ti je nagrada, jer u staji ima dovoljno hrane za

dvanaest konja.

Rekavši to, iziđe iz staje i krene u dvorac.

Toliko je trgovac bio umoran da se nije ni upitao zašto su vrata

na dvorcu širom otvorena i zašto u njemu nema ni žive duše.

Klimatao je dugim prolazima i hodnicima dok nije nabasao na

prostranu spavaonicu, opremljenu da ne može bolje. Umoran klonu

na postelju i odmah utonu u san.

Kad je jutro objutrilo, trgovac krenu dvorcem da nađe

gospodara. Tražio je uzduž i poprijeko, a potom ode na dvorište.

Nikoga ne vidje pa se starac zabrinu i zaplaši.

Kad je već naumio da digne ruke od daljeg traganja, ugleda

krasne crvene ruže, i to ga sjeti Lijepe. »Ipak će ona imati svoj dar«,

pomisli nježno. I ubra jednu ružu, jednu jedinu sa grma.

Tek što je otrgao ružu, preda nj iskrsnu najstrašniji stvor koji se

može zamisliti. Dršćući, starac se baci na koljena preda nj.

— Oh, jadni, nesretni čovječe! — riknu Neman strašnim glasom.

— Ušao si u moj dvorac, spavao u mojoj postelji i dobio sklonište za

svog konja. A sada kradeš u mome vrtu.

— Oprosti mi — prošapta starac. — Ova je ruža namijenjena

Lijepoj, najmlađoj mojoj kćeri.

— Ukrao si ono što najviše volim na svijetu — povika Neman.

— Zato ćeš mi životom platiti. Spremi se da umreš.

— Nisam mislio ništa zlo — reče trgovac drhtavim glasom. —

9

Molim te, pusti me da se vratim kući.

— Uz jedan uvjet — uzvrati Neman. — Moraš mi obećati da ćeš

nakon tri mjeseca dovesti ovamo svoju najmlađu kćer. Obećaj pa

možeš ići.

Jadni trgovac toliko se uplašio da je pristao. »Najposlije«,

pomisli — »tri su mjeseca poprilično vrijeme. Možda ću dotle naći

put i način da umaknem ovom obećanju.«

— Imaj na umu — reče Neman — obećanje je obećanje, i ne

smije se pogaziti. Slobodan si da se vratiš kući, ali najprije idi u

sobu u kojoj si prenoćio. Ondje ćeš naći kovčežić pun zlata. Uzmi

ga. Zlatnici će te podsjećati obećanja da ćeš ovamo dovesti svoju

kćer Lijepu.

Trgovac nađe zlato te krenu iz dvorca. Konj je udario pravim

putem kroza šumu, te još toga istog dana trgovac stiže kući.

Neko vrijeme nije mogao govoriti, toliko ga je obuzeo očaj. A

kad su kćeri upitale za darove, on im pripovjedi sve što je bilo. —

Tvoja me ruža skupo stajala — reče obraćajući se Lijepoj. — Uh,

što sam učinio! Uh, što sam učinio!

Lijepa je svakojako nastojala da utješi oca.

— Tri mjeseca, pa to je mnogo vremena — kaza ona. Ali se

otac nije utješio.

Kako su mjeseci prolazili, starac uzeo govoriti kako će sam u

šumu, da ponudi svoj život.

— Star sam — reče Lijepoj — moj život malo vrijedi prema

tvome.

A Lijepa ni da čuje o tome.

— Ja ću te, oče, pratiti — obećavala ona. — Zajedno ćemo

pred Neman.

Kad je naposljetku došao dan polaska, dvije starije kćeri

upinjale se da pokažu tugu na licu, čak su oči natrle lukom ne bi li

pokazale kako plaču. A kako su bile zavidne Lijepoj, bilo im je

drago što će se tako nje riješiti.

Gotovo se umračalo kad su se najposlije otac i kći dohvatili

šume i došli do dvorca. Kao i prije, otac smjesti njihova dva konja u

staju na dvorištu, a potom uze kćer za ruku te je uvede u dvorac.

Ušli su u veliku blagovaonicu i tu ugledali stol prostrt za dvoje.

Tanjuri i pehari bili od samog zlata, a hrana priređena kraljevski.

— Pa hajdemo, oče, jesti — predloži Lijepa i sjede za stol. Ali

nesretni otac nije mogao uzeti ni zalogaja.

10

Kad su povečerali, odjednom se pred njima stvori Neman, a

Lijepa zadrhta ugledavši strašno čudovište.

Neman joj se obrati neobično mekim glasom.

— Došla si ovamo zacijelo od slobodne volje? — upita je

Neman. Kad je Lijepa kimnula glavom, Neman nastavi:

— Onda budi pripravna da se ujutro oprostiš s ocem.

Otac i kći provedoše noć u razgovoru. Ujutro, u suzama, otac se

oprosti s Lijepom zauvijek.

Pošto je ispratila oca, Lijepa je otrla oči te uzela bez cilja

prolaziti dvorcem. Iznenadila se kad je došla do jednih vrata na

kojima je stajalo ispisano njezino ime. Unutri je našla sve što joj

srce mogaše poželjeti. Prostorija bijaše vrlo lijepa, zidovi joj

prekriveni bijelim satenom, a na podu prostrt divan šareni sag, tako

te Lijepa, unatoč teškom jadu, osjeti i srh radosti. A najviše joj se

svidjela polica puna knjiga. Kad je dohvatila jednu te je rasklopila,

ondje, ispisano zlatnim slovima, stajalo: »Ti si gospodarica ovog

dvorca: možeš tražiti što ti srce želi.«

Ostatak dana prošao je brže nego što je Lijepa mogla i zamisliti,

a onda, kad je došlo vrijeme za večeru, Lijepa uđe u blagovaonicu.

Tada se pred njom pojavi Neman drugi put, a Lijepa i nehote

zadrhta kad je vidje.

— Mogu li ostati ovdje dok večeraš? — upita Neman onim istim

mekim glasom.

— Vi ste gospodar ovdje — odgovori Lijepa.

Kad je Lijepa počela jesti, upita je Neman:

— Reci mi, Lijepa, jesam li tako ružan.

Lijepa šutjela. Ali kako ju je otac uvijek učio da treba govoriti

istinu, ona najposlije prošapta:

— Jesi, ali me ne plašiš toliko koliko sam mislila da ćeš me

plašiti.

Poslije toga Neman je svake večeri dolazila u doba večere i

donosila joj darove. Bila je tako ljubazna i brižna da je Lijepa već

unaprijed očekivala večernji posjet.

— Lijepa, bi li se udala za me?

— Ne, ne, nikad! — uzviknu Lijepa te se povuče.

Ubrzo nakon toga Neman dade Lijepoj čarobno ogledalo. U

njemu je mogla vidjeti svoga dragog oca kako leži u postelji.

— Moram k njemu — reče ona Nemani. — Molim te pusti me

kući na neko vrijeme.

11

— Hoću — uzvrati Neman. — Ali mi moraš obećati da ćeš se

vratiti ovamo pošto mine osam dana. Ne vratiš li se, umrijet ću.

— Obećavam — reče Lijepa. — Da, da, obećavam.

— Onda uzmi ovaj prsten — na to će joj Neman, i dade joj

zlatan prsten. — Zatvori oči i samo nad njim izreci svoju želju.

Zaželi da budeš kod kuće.

Lijepa učini tako, i kad je otvorila oči, nađe se na vratima

očeva kućerka. Kako li se radovala što se vratila doma. Ali njezine

sestre ispuni zavist kad su vidjele sav onaj kras na njoj.

Svakog dana Lijepa sjedila kraj očeve postelje i razgovarala s

ocem. Sestre joj zbog toga bile još više nenavidne.

— On nju najviše voli — reče jedna drugoj. — A pomisli

samo, živi u kraljevskom dvorcu!

— Zadržimo je ovdje — predloži druga — tako da ne održi

obećanje. Tada će se Neman razljutiti te je kazniti. Možda će je i

dokrajčiti.

— Otac će nam umrijeti ako sad odeš — rekoše sestre Lijepoj

kad je minulo osam dana. — Moraš ostati.

Njihove himbene riječi skloniše Lijepu da ostane još osam

dana. Jedne pak noći Lijepa usni da Neman umire. San je bio tako

živ, pa kad se ujutro probudila, ona dodirnu svoj čarobni prsten i

zaželje da se opet nađe u dvorcu gdje je Neman.

U vrtu naiđe na jadnu Neman pod nekim drvetom.

— Jao, došla sam prekasno! — uzviknu Lijepa kad vidje da

Neman leži opružena na travi.

12

I prignu se te je nježno poljubi.

— Nemoj umrijeti — prošapta — jer sada znam da te volim. —

Tek što je Lijepa izrekla te riječi, Neman se prometnu u krasna

kraljevića.

— Svojim nježnim riječima prekinula si čaroliju — radosno će

kraljević. — Zla vila začarala me prije mnogo godina. Čaroliju je

mogla prekinuti samo djevojka koja bi me zavoljela ovakva kakav

bijah.

Uskoro, na očevu radost, a na teški jad i nenavist dviju sestara,

Lijepa i kraljević vjenčaše se i poživješe u sreći i zadovoljstvu.

13

Matovilka

(po Grimmu)

Bili jednom muž i žena što nisu imali djece, a živjeli su u kući

koja se nalazila pokraj dvorca neke zle čarobnice. Sa svoga najvišeg

prozora mogla je žena gledati u čarobničin vrt, uvijek pun lijepa

cvijeća i svakojakih biljaka s neobičnim imenima. Rasla ondje i

divna salata — matovilka — žena nije mogla pogleda odvratiti, tako

joj ona salata bijaše zapela za oko.

Jednog dana žena oboljela i nije ništa drugo htjela nego one

salate. Ali vrt bio ograđen visokim zidom i nitko nije smio onamo, a

ponajmanje muž i žena — ta, svatko je poznavao zlu vještičinu ćud.

— Ne smijem onamo — reče žena mužu — a tako bih rado one

salate. Što ako me vještica uhvati?

Ženi bivalo sve gore, pa naposljetku njezin muž, čovjek meka

srca, odluči da prisloni ljestve uza zid i da se spusti u vrt. Tako je i

učinio te ubrao nešto salate, a potom je priredio bolesnoj ženi.

Tek što je malko pojela, žena reče da joj je već mnogo bolje, ali

da će umrijeti ako joj ne mogne donijeti još te spasonosne biljke.

U nadi da će mu se posrećiti i drugi put, muž pristade. Ali ga je

sada vještica dočekala.

— Tako se ti usuđuješ krasti moje skupocjeno povrće —

povika vještica. — Proklet ću vas oboje zbog toga!

— Žena mi oboljela — branio se siromah, sav blijed od straha.

— Umrijet će ako joj ne dam malko ove salate što raste u vašem

vrtu. Oprostite mi i pustite me da odem.

Ali ga je čarobnica čvrsto držala svojim pogledom te on stajao

kao da je ondje prikovan.

— Dobro, ali uz jednu pogodbu — reče ona. — Kad ti žena

rodi prvo dijete, morate ga dati meni. Brinut ću se o njemu kao da je

moje rođeno.

Čovjek u strahu zaželio što prije odande pa pristao, a vještica

mu dopustila da ubere čitav naramak one salate.

— Ne zaboravi — reče ona kad se on spremio da prijeđe preko

zida — ne zaboravi prvorođenče.

Pošto mu je žena ozdravila, muž joj reče što ih čeka, a ona

uzviknu:

14

— Što bi stara vještica s djetetom? Zaboravimo to i budimo

sretni jer nekako ćutim da ćemo imati dijete prije nego što godina

mine.

Kako rekla, tako je i bilo: prije nego što je godina izminula,

rodilo im se ljupko dijete, divna kćerkica. Ali nuto jada: još istog

dana pojavila se čarobnica, zgrabila dijete i nestala.

Vještica nazva malu Matovilka prema onoj biljci, a kad se

curica dohvatila dvanaeste godine, ona je zatvori u visoku kulu.

Već u dvanaestoj Matovilka bila lijepa kao sunce a duga joj

kosa padala niz pleća kao sama svila — duga, dugačka. Jedino

ljudsko biće koje je vidjela bijaše stara čarobnica, koju je nazivala

Gospođom.

Kako na kuli ne bijaše ni vrata ni stepenica, čarobnica bi, kad

bi htjela Matovilki, povikala:

Matovilko, hajde kreni,

zlatnu kosu spusti meni.

Matovilka bi na to potrčala prozoru i odande spustila svoju

dugu kosu. Lelujala se kosa kao konopac od zlata, a vještica bi se

uhvatila za nju i penjala.

Nakon nekoliko godina dogodilo se da je kraljević iz susjedne

kraljevine jahao u blizini kule, sa koje se vila pjesma, najljepša koju

je ikad čuo. Radoznao zastade, a uto eto i čarobnice.

Matovilko, hajde kreni,

zlatnu kosu spusti meni —

vikala vještica, a nato se dolje spusti zlatni konop od kose, i njime se

uspe vještica do prozora na kuli te odmah zatim iščeze unutra.

Mladi kraljević, koji bijaše stasit i divan momak, odluči da

ogleda sreću, te naredne noći, kad se umračilo, dođe pod prozor na

kuli i zovnu:

Matovilko, hajde kreni,

zlatnu kosu spusti meni.

Tek što je to izrekao, ozgo se, s prozora na kuli, spusti konop

15

od kose, a kraljević ga uhvati te se po njemu uspe. Ostao je

zadivljen djevojčinom ljepotom, a i njoj se svidio lijepi kraljević —

prvi koga je ikad vidjela.

— Ne mogu te ostaviti ovdje — reče kraljević.

— Ali moraš — odgovori Matovilka — jer na ovoj kuli nema

drugog ulaza ni izlaza osim moje kose.

— Onda ću dolaziti tebi svake večeri pošto vještica ode — reče

kraljević. — Već ćemo smisliti kakvu osnovu.

No, Matovilka je već imala svoju namisao.

— Donesi sa sobom povjesmo svile. I tako svaki put kada

dođeš — ona će kraljeviću. — Ja ću od svile splesti konop, i kad

bude dovoljno dug, to će biti moje ljestve za bijeg. A onda ćeš me

na svom konju odvesti odavde.

Sve je išlo kako treba. Kraljević je svake večeri dolazio u

posjete te svaki put donosio povjesmo svile. A kad bi on otišao,

Matovilka bi prionula na posao i plela svileni konop.

Vještica, koja je dolazila ranije, nije ni u što sumnjala, sve dok

jednog dana nije Matovilka izbrbljala:

— Recite mi, Gospođo, zašto moram dvaput toliko upinjati da

vas izvučem gore: vi ste očito mnogo teži nego moj kraljević.

Na te riječi planu vještičin bijes.

— Zla djevojko! — povika vještica te uze škare i Matovilki

odreza dugu svilenu kosu. Zatim baci na nju kletvu tako da je

Matovilka odmah usnula. Kad se probudila, vidje da se nalazi usred

velike pustinje.

16

Čarobnica sjede te uze čekati kraljevića. Ali je najprije vezala

Matovilkinu dugu, zlatnu kosu za kvaku na prozoru.

Matovilko, hajde kreni,

zlatnu kosu spusti meni —

zazva kraljević kao i uvijek kad bi došao pod kulu. A vještica nato

spusti dolje zlatnu kosu. Kraljević se uspe i nađe licem u lice sa

zlobnom i bijesnom čarobnicom.

— Tvoja je ptičica odletjela — prosikta ona — i nikad je više

nećeš vidjeti.

Kraljević se u očaju baci kroz prozor koji je stajao nekoliko

stopa nad zemljom. Pao je na kupinov trnjak, koji mu iskopa oči. Ne

mogavši se vratiti u svoju kraljevinu, nesretni je kraljević nekoliko

godina tumarao naokolo. Jednog dana naiđe na pustinju, u kojoj je

Matovilka sebi načinila kolibu.

Vidjevši ga, ona potrča k njemu te ga zagrli i zaplaka od

ljubavi i žalosti. Njezine su suze kapale u njegove mrtve oči, te

kraljević progleda.

Pomažući jedno drugome išli su pustinjom i napokon iz nje

izišli. Kraljević odvede djevojku na očeve dvore. Tu su se vjenčali i

poživjeli mnogo godina u zadovoljstvu i sreći.

17

Carev slavuj

(po Andersenu)

Ono vam davno živio car u Kini, u dvorima što su slovili kao

najljepši na svem svijetu. Podovi bili od prozirca, vrata od žeženog

zlata, ukrasi od najfinijeg porculana, a vrt se protezao nadaleko, tako

te bi trebalo tisuću dana i tisuću noći da ga obiđeš. Između

neobičnog krasnog cvijeća ljeskala se modra jezera na sunčanom

sjaju. Za jezercima prostirala se šuma u kojoj su ptice nesmetano

pjevale svoje pjesme.

Jedna od tih ptica bijaše ponos Kineza: bio je to slavuj.

Dakako, bilo je i drugih slavuja na svijetu, ali je ovaj pjevao tako

krasno da nitko nije zaboravljao njegov pjev kad bi ga jednom čuo.

Stranci, koji su dolazili u Kinu da posjete carske dvore, redom

govorahu kako su dvori nešto divno, divni su i vrtovi oko dvora, ali

kad bi došli u šumu i čuli slavuja, nisu nalazili riječi da izraze svoje

divljenje i užitak nego su stajali zinuvši od čuda.

Vrativši se iz Kine u svoju zemlju, bijahu blijedi i žalosni i

samo uzdisahu, a kad bi ih prijatelji pitali što im je te su tako tužni,

oni odgovarali:

— Čeznemo da opet čujemo slavuja iz šume kineskog cara.

Jedan je japanski pjesnik napisao pjesmu posvećenu slavuju

zlatnoga grla, a pjesma mu otprilike kazivala: »U Kini sam čuo i

vidio mnoge divote. Ali je najljepša i najčudesnija od svega slavujev

pjev u carskoj šumi: to je divota nad svim divotama.« Ta je pjesma

došla i caru do ruku, i pošto ju je car pročitao od početka do kraja,

postao je tužan i žalostan.

— Što? — začudi se car. — Kakav slavuj? Pa ja za njega i ne

znam! Nisam ga nikad čuo. A treba li da ja to istom iz knjiga

doznam?

I pozvoni tananim zlatnim zvoncem, divnim radom što bijaše

optočen samim draguljima.

Odmah dotrčaše sluge sa svih strana, a dvoranke i dvorani

sastaviše krug oko njega.

— Nevjerni podanici! — zagrmje car. — Zavirite u svoja srca i

pogledajte jeste li bili iskreni i vjerni svome caru!

Sve dvoranke i svi dvorani, među njima i dvorski župan, nikom

18

ponikli pred svojim gospodarem.

— Izdajice! — opet viknu car. — Da ste mi bili vjerni, već

biste mi rekli da se u carskoj šumi nalazi slavuj s predivnim glasom

koji očarava sve one što ga čuju. Sav svijet govori o njemu. Ako mi

do ponoći ne dovedete tog slavuja, bit ćete zauvijek prognani s

carskih dvora.

Na te riječi svi nestadoše, i dvorski župan među njima. On se

prvi snašao i otišao u dvorske staje, jer je među konjima često

provodio najugodnije trenutke.

I dok je on ondje sjedio s glavom među dlanovima, tužan i

zamišljen, naiđe onuda djevojka što je služila u carskoj kuhinji. Kad

ga ona vidje, zastade i upita:

— Zašto ste tako žalosni, gospodine? Možda bih ja znala...

Dvorski župan podiže glavu i, kad vidje tko je pred njime,

samo promrsi:

— Što god ti znala, nije mi od koristi. Idi i ne smetaj me.

— Ali ja vam mogu pomoći — opet će djevojka. — Svatko na

dvorima zna što je car rekao. Dvorske gospođe nisu nikad čule o

slavuju, ali ja jesam. Čak znam gdje mu je gnijezdo. Svake ga večeri

vidim kad se vraćam kući i bolesnoj majci nosim ostatke od kuhinje.

Prolazim ispod njegova drveta i čujem kako divno pjeva.

Čuvši to, skoči dvorski župan na noge.

— Ako je istina to što kažeš i možeš me odvesti do toga

slavuja, dat ću ti pristojniju službu u carskim kuhinjama. Možda ćeš

moći caru donositi njegovu večernju čašu tople čokolade.

— Kako ste dobri, plemeniti gospodine — reče djevojka. —

Istina je što sam kazala. Hodite sa mnom pa ćete se o svemu uvjeriti.

Kad su prošli kroz brončana vrata što vode u šumu, pridružiše

im se i drugi s carskih dvora. Pošto su malo popoišli, u daljini

zamukala krava, a dvorski župan rukom dade znak da svi utihnu.

— Je li to glas slavujev? — upita. A djevojka se nasmija: — Ta

nije, to krava muče.

— A je li to glas slavujev? — upita dvorski župan kad je žaba

zakreketala.

— Ta nije — opet će djevojka — to žaba krekeće. Ali mislim

da ćemo uskoro čuti slavuja.

Kad je vjetar utihnuo i na sve legla tišina, začu se iznenada

slavujev poj.

— Gdje je? — upinjao oči dvorski župan. — Nigdje ga ne

19

vidim.

— Eno ga! — povika mala sudopera i pokaza na malu smeđu

pticu na grani najvećeg drveta u šumi.

— Ma je li moguće! — u čudu će dvorski župan. — Ne bih

nikada pomislio da je takav.

— Slavujiću — raširi ruke djevojka — svijetli naš car rado bi

da mu pjevaš.

— Vrlo rado — prihvati slavuj.

Ponoć samo što nije otkucala kad car uđe u veliku carsku

dvoranu i sjede na prijestolje.

Drhteći, dvorski župan pokloni se pred njim i pokaza na zlatnu

pritku kraj visokog prozora.

— Svijetli care — prošapta on — šumska ptica došla je da vam

pjeva.

— Pjesma mi najbolje zvuči vani, u zelenilu — reče slavuj. —

I previše je ovdje sjajno i svijetlo.

Dvorani nato ugasiše svjetiljke i otvoriše prozore, tako te svježi

šumski zrak ispuni dvoranu. U dubokoj tišini što je nastala, dvorski

župan poče drhtati. »Ako slavuj ne htjedne pjevati, svi ćemo biti

strašno kažnjeni«, mišljaše on. Upro je oči u slavuja, a nato, na

njegovu veliku radost, mala ptica otvori kljun i poče pjevati.

20

Izvijao slavuj svoju pjesmu tako milozvučno da se kosnula

svačijeg srca, a najviše se milila samom caru, tako te su mu suze

radosnice kliznule niz obraze. Kad je slavuj završio, ustade car:

— Nikad u svome carskom životu nisam toliko uživao — reče

on slavuju. — Želim te zato nagraditi.

I naredi da njegovu zlatnu papuču daruju slavuju. Ali mala

smeđa ptica otkloni i reče kako su joj carske suze najveći dar.

— Ostaneš li na mojim dvorima — car će slavuju — možeš

tražiti što ti srce želi.

I boravio slavuj na carskim dvorima, imao zlatnu krletku i

uživao slobodu da dvaput obdan i jednom obnoć izlazi u šetnju. U

pratnju je dobio dvanaest slugu, koji su mu vezali svilenu vrpcu za

nogu i čvrsto je držali.

Jednog dana japanski car, rođak cara kineskoga, dočuo za

neobičnog slavuja te odlučio poslati dar svome carskom rođaku.

Bijaše to umjetni slavuj, od zlata i dijamanata, nalik na pravoga.

Kad bi umjetnu pticu navili, mogla je pjevati jedan od napjeva što ih

je pjevao pravi slavuj i micati repom koji se sav blistao od dragulja.

Umjetna ptica bila u kutiji kojoj je na poklopcu pisalo:

SLAVUJ, a unutri stajalo:

Ovo je najsavršeniji slavuj na svijetu,

a dar je od cara japanskoga.

Ali taj dar nije bio baš po volji kineskom caru, nego ga je

štoviše naljutio: vidio je car u njemu prezir na živoga slavuja i već je

mislio da objavi rat japanskom caru.

— Ne treba da pomišljate na takvo što — govorio mu dvorski

župan. — Umjetni je slavuj načinjen od zlata i dragulja, pa je lijep i

skupocjen.

Ali car nije bio zadovoljan, i na kraju sazva dvorsko vijeće koje

je vijećalo čitavih šest sati. Vijeće je zaključilo: najbolje je poslati

pismo japanskom caru. I poslaše ga, a u pismu stajalo:

»Car, naš gospodar, zahvaljuje vam na

divnom daru, ali želi da vam kaže da je

živi slavuj u Kini kudikamo vredniji od

umjetnog slavuja iz Japana.«

21

Posljednje riječi bile su ispisane sitno i tanano, ali su se lako

čitale kroz povećalo.

— Priredit ćemo takmičenje — izjavi car kineski pošto je

pismo poslano. — Onda ćemo odlučiti koji od dva slavuja pjeva

umilnije.

Uvečer kad je bilo takmičenje dviju ptica slegli se u prijestolnu

dvoranu svi dvorani i sve dvoranke, a vani, u vrtovima, okupilo se

nekoliko tisuća carevih vjernih podanika. Kad sve bijaše spremno,

dvorski župan navije umjetnog slavuja. Tek što je ovaj počeo, pravi

se slavuj priključi poju. Ali, na nesreću, nikako da se slože, jer je

pravi slavuj pjevao na svoju, a umjetna ptica onako kako su

zahvaćali zupci na valjku.

— Pustite ih da pjevaju po redu — zapovjedi car.

Prvi je pjevao umjetni slavuj, pjesma mu bila tako lijepa da su

slušaoci pljeskali rukama i glasno povlađivali, pogotovu kad je

zlatni slavuj priginjao svoju draguljima okićenu glavu i micao

repom gore-dolje.

— A sada neka pjeva živi slavuj — naredi car. Ali kad se

dvorski župan okrenuo za njim, mali živi slavuj bijaše nestao. Dok

su oduševljeno slušali umjetnu pticu, sluge zaboravile da paze na

pravu, i tako je živi slavuj odletio kroz otvoren prozor.

— Ta kakav je to način — grdili su živog slavuja. —

Uostalom, mala smeđa ptica ružna je prema blistavoj, zlatnoj. A

pjev joj nije tako umilan. Da opet čujemo zlatnu pticu. Mogli bismo

je svu noć slušati.

Trideset i tri puta otpjevao je umjetni slavuj jednu te istu

pjesmu, a ipak se nije umorio, i trideset i tri puta rekoše slušatelji da

je umjetna ptica kudikamo bolja. I dvorski je kapelnik — a on je za

glazbu bio najpozvaniji — izjavio da je poj umjetne ptice nešto

najbolje što je ikad čuo. Samo mala sudopera, koja je sada

uznapredovala u službi u carskoj kuhinji, mišljaše drukčije, ali nju

nije nitko htio ni da čuje.

Car odredi da odsad umjetni slavuj stoji na svilenom jastuku

kraj njegova uzglavlja i da se prozove Carskim pjevačem uspavanki.

Pošto je tako izminula godina dana, mala smeđa ptica bijaše

sasvim zaboravljena. Bogati i siromašni slali darove zlaćanoj ptici, a

pjesnici pisali o njoj — sve dok se jedne noći ne dogodi strahota.

Kao obično, car ležao na svojoj velikoj postelji, zatvorenih

očiju, očekujući da čuje slatku pjesmu umjetnog slavuja. Ali

22

umjesto poja škljocnu nešto u ptici »kvrc!« — nešto odskoči i

zazvrlja »zrrr!« — svi se kotačići odvrtješe i pjev prestade.

Car pozva dvorskog urara.

— Učinit ću što mogu — reče dvorski urar. — Ali upozoravam

da slavuja valja jako štedjeti, zupci se izlizali, a novi se ne mogu

umetnuti. Umjetnu pticu ne treba navijati više od jednom u godini.

Kad se pronijela vijest da careva zlatna ptica ne može pjevati

svakog dana, ljudi kršili ruke od žalosti. Dvorski župan preuzeo na

se da ide od grada do grada i od sela do sela da tješi narod dugim

govorima u kojima ih uvjeravaše da je sve u redu. Mala ptica može i

dalje pjevati.

Tako je potrajalo kakvih pet godina dok jednog dana kineski

car pade u postelju, teško bolestan. Tako se razbolio te narod poče

vjerovati da će car umrijeti, a mnogi dolazili na dvore i po cijelu noć

stajali u vrtovima, očekujući iz sata u sat izvješća o tome kako je

caru. A jadni car nije pokazivao znaka da mu je bolje; kadikad je

ležao tako mirno te oni oko njega mišljahu da je već mrtav.

Ali car nije umro, premda je znao da je smrt blizu. U svojim

snovima proživljavao je svoj prošli život: sjećao se svih zlih djela

što ih je učinio, a tako i svih dobrih. Kad bi naišli ružni sni, jadni se

car preznojavao, i bilo mu je strašno, i tada bi odjednom otvorio oči

i tražio glazbu.

— Pjesmu moga zlatnog slavuja — šaptao je onima oko sebe

— to želim iznad svega. — Ali je zlatni slavuj već opjevao svoju za

tu godinu, i nitko se nije usuđivao da ga nanovo navije.

Kad je opet bio sam, jadni car zapade u očaj, uplašen od smrti,

a bojeći se života. A onda, odjednom, začuje kroz prozor slatki poj

za kojim je toliko čeznuo. Bio je to pjev pravoga, živog slavuja iz

šume: došao slavuj da ga svojom pjesmom tješi.

Pošto je smeđa ptica dovršila svoj poj, Smrt koja je čekala cara,

zaželje da slavuj još pjeva, i on nastavi. Pjevao je o ružama, o

jorgovanu i o zelenim šumama. Nato Smrt zapade u čežnju za

svojim vrtom, za svojim tihim boravištem, pa se išulja kroz prozor i

nestade poput hladne bjeličaste magle, i zaboravi cara, koga je htjela

odnijeti sa sobom.

Odmah se car oporavio, ustao iz postelje, prišao prozoru i

poljubio glavu ljupkog slavuja. — Ti si mi život spasio — reče car

— kako da te nagradim?

— Suze što sam ih u tvojim očima vidio kad sam ti prvi put

23

pjevao najveća su mi nagrada. Bit ću kraj tebe i pjevat ću ti svake

večeri dok sasvim ne ozdraviš.

Car se nato vrati u postelju, a slavuj poče pripijevati. Prije nego

što je usnuo, car reče: — Ako uvijek ostaneš uza me, sluge će sutra

uzeti umjetnu pticu i razbiti je u tisuću komadića.

— To ne mogu, jer ne bih bio sretan na dvorima. Makneš li me

od moje šume, svisnut ću od tuge. No kad god zaželiš da dođem,

doći ću i pjevat ću ti. Moja pjesma pomoći će ti da vladaš svojim

narodom tako da svi budu sretni i zadovoljni. Moja pjesma pomoći

će ti da budeš najmudriji car na svijetu. Ali mi jedno obećaj.

— Obećat ću ti što god hoćeš — prihvati car. — Kaži što želiš.

— Samo ovo — uzvrati slavuj. — Kad iz mojih pjesama naučiš

kako da pravedno i s ljubavlju vladaš svojim golemim carstvom,

nemoj nikad nikome reći da to saznaješ iz slavujeve pjesme.

Car je sklopio oči, a slavuj mu pjevao dok car nije u san

utonuo.

Izvan carske spavaonice, dvorski župan, dvorani i dvoranke

mišljahu već da je car mrtav. Ali ujutro, na svoje veliko čudo,

vidješe kako car uspravno stoji kraj prozora, bodar, a kruna mu

čvrsto stoji na glavi. I dok su zabezeknuti od iznenađenja gledali bez

riječi, car im se okrenu, žmirnu očima i zaželje im: — Dobro jutro!

24

Palčica

(po Andersenu)

Bila jednom žena što je silno željela da ima malo, majušno

dijete. Ne znajući gdje bi ga našla, ode staroj vještici koja je bila

vrlo umješna i znala mnoge čarolije.

— Velika mi je i usrdna želja imati malo dijete — reče žena

vještici. — Hoćeš li mi pomoći da dođem do njega?

— Ništa lakše od toga — odgovori stara vještica. — Uzmi ovo

zrno ječma i stavi ga u lonac za cvijeće. A onda čekaj i gledaj, vidjet

ćeš čuda.

Žena bijaše tako zahvalna da je vještici dala cio srebrnjak, a

čim je stigla kući stavi ono zrno u lonac za cvijeće.

Svakog je dana gledala je li štogod niklo. Najposlije se pokazao

lijep pupoljak, nalik na tulipan. Kad se prignula da poljubi mladi

cvijet, popoljak se rastvori.

— Pa to i jest tulipan — uzviknu žena. — Divan cvijet!

Kad je bolje zavirila u čašku, vidje u njoj malo, majušno dijete

— bijaše to curica. Bila je tako majušna, jedva je dosezala koliko

ženin palac, pa je dobila ime Palčica. Za postelju joj žena dade jednu

polu orahove ljuske.

— To će ti biti postelja.

25

Modri cvjetići ljubica bijahu joj dušeci, a ružinom se laticom

pokrivala.

Jedne noći, dok je Palčica spavala u svojoj krasnoj posteljici,

kroz razbijeno staklo na prozoru uskoči grdna žaba krastača.

»Gle, krasne li ženice za mog sina!« — u sebi će žaba, pa

zgrabi orahovu ljusku s usnulom Palčicom i iskoči u vrt.

Nakraj vrta protjecala rijeka, obala joj močvarna i glibovita. U

močvari živjele žabe krastače.

— Gledaj, sine, što sam ti donijela — reče krastača.

— Kva-kva-kva, kre-ke-ke — zakreketa žablji sin. To bijaše

sve što je znao reći kad je spazio ljupku djevojčicu.

Žaba krastača i sin odlučiše položiti Palčicu na lopočev list dok

sve ne pripreme za svadbu.

Jadna Palčica! Vikala je kao da će joj srce pući, pogotovu kad

su žabe odnijele njezinu posteljicu. Jadala je tako da su srebrne ribe

dolazile da je tješe.

— Previše si nježna za onoga glupog žapca — govorile one. —

Mi ćemo te osloboditi.

Počele su gristi peteljku kojom se lopočev list držao stabljike,

te je najposlije pregrizoše, i tako struja ponese list sa sobom.

Palčica se počela smiješiti jer je sunce uljepšavalo sve naokolo

kuda je prolazila. Smiješila se kad je lijep šaren leptir sletio kraj nje.

Ona brzo preko njega prebaci svoj pojas i tako ga veza pa je njezin

list plovio ugodnije i brže.

Ali nuto jada! Odnekle doletje velik hrušt, koji je spazio

Palčicu, pa je učas oko tananog struka obuhvati svojim nogama i s

njome odletje na drvo. Palčica bijaše odveć uplašena a da bi shvatila

sve ono lijepo što joj je hrušt govorio.

— Mislim da si vrlo lijepa. Gotovo najljepši stvor što sam ga

ikad vidio. Bit ćeš mi divna žena, sigurno... svi rođaci treba da te

vide... kako će ti se diviti a meni zavidjeti... odmah ću ih dozvati...

I u tome hrušt odleti na obližnju granu i ubrzo se vrati sa

nekoliko ujaka i tetaka. Svi su buljili u Palčicu.

— Kako neobično stvorenjce — najposlije će jedna između

tetaka. — Samo dvije noge a nijednog ticala!

— Kako je samo tanka u pasu i koštunjava...

Hrušt bijaše toliko zbunjen tim opaskama da je naposljetku i on

počeo sumnjati je li dobro pogodio to s Palčicom. »Možda sam

pogriješio, grdno pogriješio«, reče u sebi.

26

— Žao mi je, — reče Palčici kad ju je spustio na veliku

tratinčicu. — Kad pravo promislim, nisi za me.

I to rekavši, odletje natrag na svoju granu.

Palčica je sve ljeto provela u velikoj šumi. Od vlakanaca trave

oplela je sebi posteljicu i objesila je pod velik lopuhov list: tako

bijaše zaštićena od kiše i sunca. Dok su u šumi trajali topli ljetni

dani, Palčica bijaše sretna. A onda dani postadoše kraći, hladniji

vjetar puhao. Vidjela je kako ptice ostavljaju gnijezda i lete u toplije

krajeve, a lišće žuti i vene.

Najposlije i snijeg osuo, pahulje mu gotovo veće od nje. Jadna

Palčica! Kako li je samo drhtala na hladnom vjetru. Odjeća joj se

poderala, nema više zaklona pod lišćem, uvelo je i opalo.

»Umrijet ću ovdje u šumi«, prošapta Palčica, »umrijet ću ako

ne smognem snage da odem odavde.«

Na kraju šume bilo prazno polje, na polju samo suha strnjika.

Pod strnjikom poljska mišica iskopala svoj mišičnjak. Tu se mišica

ugodno i toplo smjestila. Imala je sobu punu žita, lijepu kuhinju i

spremnicu.

— Jadno dijete — reče poljska mišica kad je izišla da pogleda

dijelak bijelog svijeta pred svojom kućicom te ugledala bosonogu

Palčicu. — Uđi k meni, kuhinja mi je udobna i topla, vidjet ćeš.

Zahvalna, Palčica pođe za mišicom.

— Možeš li mi dati koje ječmeno zrno, već je dugo kako nisam

ništa jela.

— Razumije se. Možeš ostati kod mene preko cijele zime —

reče joj poljska mišica, koja bijaše dobra srca. — Ne treba ništa da

mi platiš za stan i hranu, nego samo da mi rediš kuhinju i da mi

navečer pričaš priče iz svijeta.

Palčica prihvati sklonište, i nekoliko dana bijaše joj zaista

lijepo.

— Uskoro će nam i gost doći — reče mišica Palčici. — To je

moj susjed, dolazi mi svakog tjedna u posjet, a vrlo je bogat. Ima

prostrane dvore, odjeven je u krasno baršunasto crno krzno. Da ti se

udati za nj, imala bi što ti srce želi.

Taj bogati susjed bijaše krt. Kad ga je Palčica vidjela, odmah je

znala da se neće nikad udati za nj, iako je sav odjeven u sjajno crno

krzno.

Ubrzo je krt počeo da se hvali svojim bogatstvom i znanjem. A

kad mu je Palčica govorila o suncu i lijepom cvijeću u šumi, gost

27

nije pokazivao zanimanja. Jer istina bijaše da on takvo što nikad nije

vidio — ta sav je svoj vijek boravio pod zemljom.

Da ugodi mišici, Palčica je pjevala razne pjesmice, a krt

uživao. Počeo on govoriti o ženidbi, iako nije spominjao dana — ta

bio je on bistra glava, razbor ga krasio. Uostalom, istom se susreo s

Palčicom.

Krt prorovao pod zemljom hodnik od svog doma do kućice u

kojoj je stanovala poljska mišica s Palčicom. Njih dvije dobiše

dopuštenje da se do mile volje onuda šetaju. Ujedno ih je krt

upozorio neka se ne uplaše mrtve ptice što leži u hodniku otkad je

zima počela.

Sutradan poljska mišica i Palčica pođoše hodnikom u posjet

krtu. Iako je krt bio vrlo kratkovidan, imao je dobar sluh, te je

mogao izići u susret posjetiocima. Došao je pred njih upravo na

mjestu gdje je ležala uginula ptica. Krt je gurnu u stranu i reče:

— Teško onom tko se rodi kao ptica! Bogu hvala što nijedno

moje mlado neće pticom biti! Ptica ništa ne zna doli da cvrkuće, a

kad zima pritisne, mora uginuti od gladi.

Krt je ozgo iskopao otvor na koji je ulazilo nešto svjetla, tako

da je Palčica mogla vidjeti pticu.

— Imate sasvim pravo to što velite o ptici — reče poljska

mišica susjedu krtu. — Evo, nama je ovdje lijepo i toplo, imamo

hrane, a ptice gore gladuju i smrzavaju se.

Palčica nije ništa na to rekla. Kad su se krt i mišica okrenuli,

ona se naže nad pticu te je poljubi.

— Jadna mala ptico! — šapnu ona. — Možda si mi ti ljetos

onako pjevala.

Krt je zatrpao otvor te dopratio svoje dvije susjede do svoga

salona.

»Kako je ovdje mračno i zagušljivo«, pomisli Palčica kad su

najposlije sjeli u krtovoj sobi. Tako je pomislila, ali nije ništa rekla,

jer bijaše ona uljudna. Na kraju kratkog posjeta krt je bio

zadovoljan, dok Palčica nije svu noć oka sklopila. Ustala je te je

uzela plesti veliki pokrivač od slame što je ležala razasuta svuda

naokolo. Kad bijaše gotova, odvuče pokrivač onim hodnikom,

lastavici.

— Ovo će te možda ugrijati — prošapta.

Kako se prignula lastavici, oćutje njezino srce gdje slabašno

udara. Lastavica nije dakle uginula, nego samo zamrla.

28

— Neću te pustiti da ugineš — prošapta joj Palčica. — Brinut

ću se o tebi.

I dobro navuče pokrivač oko ukočenog malog tijela. Zatim

donese list kokornjave metvice i podmetnu ga lastavici pod glavu da

joj bude kao jastuk.

— Ne mogu ostati kraj tebe — reče ptici — ali ću sutra opet

doći, i tako svake večeri tijekom zime, sve dok se ne oporaviš.

Palčica nije o tome ništa rekla mišici, bojala se da joj ona ne

zabrani da posjećuje lastavicu. Još je više prionula da radi u kuhinji i

blagovaonici, prala je i čistila, a navečer pripovijedala mišici

najljepše priče da može lijepo usnuti.

Te večeri, prije nego što je krenula niz hodnik, ulila je malo

vode u cvjetnu laticu, da se lastavica napije bude li žedna.

Na veliku svoju radost zatekla je pticu otvorenih očiju. Pošto se

ptica napila, protisnu slabašnim glasom:

— Hvala ti što si mi spasila život. Nikad ti to neću zaboraviti.

Kad mi se domalo vrati snaga, opet ću letjeti pod toplim suncem.

— Oh, vani je tako hladno — uzdahnu Palčica. — Snijeg pada,

studen steže! Ostani u svojoj toploj postelji, ja ću te njegovati.

A kad je vani granulo proljeće i sunce zemlju ogrijalo, lastavica

kaza Palčici zbogom. Palčica otkopa otvor, lastavica uzvi krila, ali

nije uzletjela prije nego što je Palčicu pozvala da krene s njom.

— Ako mi sjedneš na leđa, povest ću te u zelenu šumu, na

slobodu.

Ali Palčica odmahnu glavom i reče:

— Poljska je mišica bila vrlo dobra prema meni, ne mogu je

ostaviti samo tako; bilo bi to krajnje neuljudno.

Odletjela lastavica, a Palčica ostala za njom gledajući, očiju

punih suza. Znala je sada Palčica da je sva zemlja topla i da se

zaodjela novom odjećom. Vani poraslo zlatno žito, bijaše kao da je

kućica poljskog miša zakopana pod zlatnom šumom.

Svakog se dana u posjet navraćao susjed krt dok naposljetku

nije zaprosio Palčicu, na veliku radost poljske mišice.

— Udati se, to je najbolje što možeš učiniti — reče joj poljska

mišica pošto je krt otišao.

Najposlije Palčica pristade, ali se nije nimalo radovala.

— Ljetos ti valja spremu otkati, treba da imaš vunena ruha i

prtenine, da ne razočaraš krta — reče joj poljska mišica.

Krt odredio da svadba bude na izmaku ljeta.

29

Svakog jutra, kad je sunce izlazilo, i svake večeri, kad je

zalazilo, Palčica se iskradala na kućna vrata da vidi nebesku plavet i

zlatno sunce, jer je znala da ih više neće vidjeti pošto se uda. Kad je

došla jesen, Palčica ruho otkala.

— Za četiri tjedna bit će ti svadba — kaza joj poljska mišica.

— Sve je spremno.

Kad je to čula, Palčica ne mogaše suzdržati suze.

— Neću krta — reče — neću da zauvijek ostanem pokopana

pod zemljom.

— Gle ti nje! — uzviknu poljska mišica. — Ne budi

tvrdoglava, jer ću te inače ugristi svojim oštrim zubima. Kud bi

ljepšeg od krta. Ni u kralja nema onakva crna baršunasta krzna.

U svadbeni dan mišica Palčicu odjenula u najljepše ruho, a kad

je došao krt, reče da će ubrzo pod zemlju.

— Možeš posljednji put pogledati nebo i sunce, drveće i

cvijeće — ljubazno će joj on — jer mi se čini da ih jako voliš.

Rastužena do dna duše, Palčica istrča van, pred vrata: vani, u

polju, žito požeto, dokle oko seže sve sama suha strnjika. Palčica

podigla ruke k nebu, a potom se sagnula da poljubi zaostao crven

cvijetak:

— Pozdravi mi lastavicu ako je ikad vidiš!

U taj čas začula je nježan lepet krila — bila to lastavica. Čim je

vidjela Palčicu, sletje k njoj. Palčica joj pripovjedi svoju nevolju,

kako joj se protiv volje valja udati za ružnog krta i kako više nikad

neće vidjeti sunca, cvijeća i zelenih polja.

— Zima dolazi — uzvrati joj lastavica kad je čula njezinu

pripovijest. — Ja letim daleko odavde, u tople krajeve. Hoćeš li sa

mnom? Bit ćeš onda daleko od krta i njegova podzemnog nastana.

Uspni mi se na leđa i priveži se svojim pojasom. Povest ću te preko

gora, gdje sunce uvijek sja, gdje je uvijek ljeto i gdje uvijek cvate

cvijeće. Ti si meni spasila život, sada ću ja tebi.

— S tobom ću, s tobom ću — odgovori Palčica. I uspe se

lastavici na leđa te se veza svojim pojasom za najjača pera.

Letjele su preko šuma i jezera, iznad mora i visokih planina,

snijegom pokrivenih. Najposlije stigoše u zemlju gdje je po

obroncima raslo rumeno grožđe, zlatili se limuni i naranče i gdje je

miris svakojaka cvijeća ispunjavao zrak.

Lastavica je sletjela pokraj duboka plavog jezera. Na obali se

ljeskao dvorac od bijela mramora.

30

— Tamo pod strehom nalazi se moj dom — reče lastavica

Palčici. — Ali ne mogu od tebe očekivati da budeš sretna na takvu

mjestu. Ne, moje gnijezdo nije za te. Moraš izabrati cvijet koji ti se

najviše sviđa, pa ću te smjestiti na njegove latice.

Palčica pljeskala rukama dok je gledala naokolo. Bilo je ondje

toliko lijepa cvijeća. Naposljetku pokaza na velik lijep cvijet što je

širio miris oko sebe.

— Draga lastavice — uzviknu Palčica — stavi me na onaj

bijeli cvijet, znam da ću ondje biti sretna.

A kad ju je lastavica spustila na cvijet, Palčica vidje da se ondje

nalazi još netko — jedno biće sa zlatnom krunom na glavi. Taj stvor

nije bio ništa veći od Palčice, a imao je dva majušna zlatna krilca na

leđima.

— Oprosti — prošapta Palčica — zaista nisam znala da je ovo

tvoj cvijet.

— Izabrala si moj dvorac — reče majušni stvor. — Da, ja sam

kralj svega cvijeća ovdje.

Palčica se nasmiješi. Nikad u životu nije vidjela nikoga tko bi

joj se toliko svidio. Kralj cvijeća uzvrati smiješak. Nikad u životu

nije vidio ništa ljupkije od Palčice.

31

— Kako se zoveš? — upita on.

— Palčica — odgovori ona.

— Nosit ćeš drugo ime — reče on. — Zvat ćeš se Maja, a to

znači »Kraljica cvijeća«. Hoćeš li primiti to ime i biti mojom

kraljicom?

Što da kaže Palčica? Oči joj zasjale kad je pružila ruke Kralju

cvijeća. Nestade svih sjećanja na žabe, hrušteve i krta, sve iščeze

pred novom srećom.

Tako se vjenčaše Palčica i Kralj cvijeća, a lastavica i svi

kraljevi podanici dođoše na svadbu, koja bijaše tako divna da je

riječi ne mogu opisati.

Lastavica je kao svadbeni dar otpjevala svoju najljepšu pjesmu,

a kralj svojoj mladoj dade par srebrnih krila, tako da može

posjećivati svoje podanike kad god želi.

Palčica je naposljetku našla sreću. Lastavica je pak

pripovijedala priču o Palčici svakome tko je htio slušati njezin

cvrkut.

32

Junačina Jack

(iz britanske predaje)

Ono vam nekoć, dok je dobri kralj Arthur vladao Engleskom,

živio zemljoposjednik u Cornwallu. Posjed mu bio velik, a

posjedniku sve polazilo za rukom čega god bi se prihvatio. Stoka mu

bila dobro uhranjena, a ljetina uvijek uspijevala.

Povrh svega toga, imao čovjek osobit blagoslov u sinu jedincu,

Jacku, jer u svem okrugu nije bilo valjanijeg i okretnijeg momka od

njega.

Jednog dana Jack i otac bili pozvani na dogovor u vijećnicu. Tu

je Jack čuo, iako ne prvi put, o strašnim zlodjelima diva iz

Cornwallske gore.

— Velim — reče općinski tajnik , — da će sav Cornwall biti

opustošen ako ne doskočimo tome divu. Osim toga, onome tko ubije

toga ljudoždera i tamanitelja naše stoke, pripast će veliko blago što

ga div krije u pećini.

— Dopusti mi, oče — reče Jack — da ja pokušam sreću s tim

divom.

— Sretno ti bilo — odgovori otac. — Ali pamet u glavu i dobro

se čuvaj!

— Samo ti to prepusti meni — opet će Jack. — Znao sam ja

izići nakraj i s većim nevoljama. A s tim divom lako ćemo.

Sutradan krenu Jack u Cornwallsku goru. Uze sa sobom pijuk i

lopatu, o vrat objesi pastirski rog. Bila je zima i rano se mračalo, ali

je on stigao baš kad se unoćalo.

Kako je išao, čuo je nekakav zvižduk kao da vjetar huči. Zvuk

je dolazio iz pećine negdje u pol gore. Po tome je momak znao da je

div tvrdo usnuo i da hrče.

Jack se prihvati posla. Pijukom i lopatom iskopa duboku jamu

pred pećinom pa je pokri prućem i slamom. A onda, tek što je

svanulo, puhnu oštro u svoj rog.

Div provali iz pećine, odgoneći san s očiju. Kad je ugledao

momka, riknu kao da je riknulo deset lavova.

— Ti drsko malo čudovište! Zgnječit ću te kao kukca i za

doručak ispeći.

Jack ni da se makne. Div navali naprijed, da ga zgrabi, ali uto

33

upade u duboku jamu iz koje ne bijaše bijega.

Momak se nasmija i nagnu se nad zamku u koju se div ulovio.

— Eto vidiš kako mališ, ako ima pameti, može nadmudriti diva

— reče Jack. I uze pijuk i baci ga dolje divu na glavu te ga ubi. Nato

uđe u pećinu, nađe blago te ga odnese kući.

Kad se proširila vijest o pogibiji strašnog diva, sav narod iz

gradova i sela što je dotad strepio za život, dođe te se okupi oko

Jacka i zaključi da ga odsad zovu Junačina Jack. Dali su mu srebrni

mač i pojas na kojem njegovo ime bijaše zlatom izvezeno.

Jack se vrati na imanje, ali ga nakon nekoliko mjeseci otac

posla na put u Wales da kupi stado ovaca. Putem je Jack morao

proći kroz gustu šumu. Kako bijaše umoran, leže on pod drvo i

zaspa.

Bilo je tako da je ta šuma pripadala drugome divu koji je živio

u začaranu dvoru na drugoj strani. Div obilazio naokolo pa naišao na

Jacka.

Jackov pojas rekao je divu sve što je htio da zna, pa div pograbi

momka rukom te ga ponese sa sobom Kad su došli na začarani dvor,

Jack otvori oči. Razabravši da je postao divov zarobljenik, jako se

uplaši.

— I treba da se bojiš — zagrmje div. — I nemoj tražiti da ti se

smilujem, mališ-junačino. Ipak ću ti ostaviti na izbor hoćeš li da te

skuham ili ispečem.

Jack nije odgovorio, a div ga vrže u jednu kulu i zaključa vrata

za sobom.

Prepušten samome sebi, Jack je gledao kroz prozor. Ubrzo

vidje da div nekamo odlazi. Kako nije imao drugog posla, Jack je

stajao uz prozor dok ne vidje kako se div vraća s drugim nekim

divom.

»Dobro je«, reče momak u sebi, »sad ili nikad!« I pograbi

čvrsti konop što je ležao u kutu. Napravi na kraju konopa dvije

omče i sjede da čeka da se divovi približe.

Kad su divovi naišli pod prozorom, Jack im jednome i drugome

namaknu omču oko vrata. Uhvaćeni iznenada, divovi se koprcali i

među sobom tukli, i tako su jedan drugome udarali glavom o glavu

da su bez svijesti pali na tlo.

Ulučivši zgodu, Jack po konopu kliznu dolje te im svojim

srebrnim mačem odsiječe glave. Zatim se vrati u dvor i oslobodi sve

koji ondje bijahu zatvoreni.

34

Otklonivši da primi darove što su mu ih oslobođeni nudili, Jack

nastavi put. Kad se smrklo, još je bio daleko od najbližeg trgovišta.

Zato promisli gdje bi našao sklonište za tu noć. Dolina kojom je

prolazio bila pusta, ali je momak ipak naišao na jednu kuću s

osvijetljenim prozorima.

Tek što je pokucao, vrata se naglo otvoriše, a na njima se

pojavi dvoglav div. Kad je vidio to čudovište, Jack se sav strese.

— Samo naprijed — reče grdoba, s kiselim osmijehom na oba

lica. — Stranci su uvijek dobro došli.

Tako je rekao div, a u sebi je dobro znao što će s Jackom kad

ovaj uđe.

Jack uđe a div mu pokazu sobu gdje će prenoćiti.

— Nadam se da je postelja udobna i da nije prevelika — reče

cereći se.

I siđe niza stube, a Jack je mogao čuti kako teškim koracima

ide po kuhinji i pjevuši. Bila je to čudna pjesma, a Jack je uhvatio

samo dvije riječi, iz kojih je razabrao da mu div kani smrskati glavu

toljagom.

»Tako li to smjeraš«, reče Jack u sebi. »Bila pjesma prava ili

kriva, ja ću noćas spavati pod posteljom umjesto u njoj.«

Stavio je u krevet drvenu kladu koja je u mraku mogla izgledati

kao nečije tijelo, i zadovoljan što je sve učinio da se zaštiti, Jack se

zavuče pod postelju. Baš je htio zaklopiti oči kadli u prostoriju uđe

div.

Div podiže toljagu i paf! udari njome po kladi. Zlobno se

nacerivši, div ode, uvjeren da je dokrajčio Jacka.

Kad je ujutro sišao niza stube, div se strese vidjevši momka

živa i zdrava. No ubrzo se pribra te upita Jacka kako je spavao.

— Vrlo dobro — odgovori Jack bezbrižno — iako sam imao

osjećaj da je u sobi štakor i da me jednom ili dvaput dodirnuo

repom.

Div problijedio čuvši to, ali ne reče ništa, nego stavi pred Jacka

golemu zdjelu hladne kaše.

— Da vidimo kako ćeš s ovim nakraj — protisnu div.

Dok je div bio zabavljen vlastitom kašom, Jack iskrenu svoju

zdjelu u veliku kožnu torbu što ju je nosio pod haljom. Kad je div

pogledao, ono Jackova zdjela prazna.

— Bio je ovo ukusan zalogaj — reče Jack. — A sada da ti

pokažem jednu majstoriju.

35

I dohvati nož sa stola pa kroz raspor na kaputu probode i

raspori skrivenu torbu tako te van poteče hladna kaša.

— Neobično, zaista — na to će div. — Ako ti to možeš, mogu

onda i ja.

I on dohvati nož te raspori trbuh i, dakako, ostade mrtav.

Jack nastavi put, kupi ovce i vrati se kući. Ali mu se sada

osladile pustolovine te on poduze da oslobodi Cornwall od svih

divova.

Jedan od najvećih Jackovih poštovalaca bijaše čarobnjak koji je

i sam nekoć bio zarobljenik dvoglavog diva. On dade Jacku tri dara

koji će mu pomoći da svlada svakog diva. Bijahu to: divan konj koji

juri kao vjetar, mač začudne oštrine i plašt pod kojim će biti

nevidljiv.

Oboružan takvim divnim darovima, Jack imaše osjećaj da ne

može pogriješiti. Uzjaha konja i krenu u potragu za divovima.

Nakon malo dana ujaha u golemu mračnu šumu i tu naiđe na

strahotna diva. Taj je div samo koji časak prije uhvatio dvoje

zaljubljenih: noseći ih obješene za kosu, išao je u svoju pećinu.

Jack skoči s konja, ogrnu se nevidljivim plaštem te isuka svoj

čarobni mač.

Div je bio toliko visok da mu Jack svojim mačem nije mogao

doseći do srca pa mu stoga odsiječe noge. Div pade na tlo, a Jack

mu onda odrubi glavu.

Taj div što ga je Jack ubio imao brata koji bijaše isto onako

grozan i opak. Pošto je malo pojahao, Jack naiđe na nj na okrajku

šume.

Jack opet skoči s konja, ogrnu se nevidljivim plaštem i krenu

36

prema divu. Ali je ovaj put samo bocnuo diva svojim mačem. A div,

misleći da ga je ubola osa, dohvati svoju toljagu te uze njome

razmahivati na sve strane. Jack žustro poskakivao s jedne strane na

drugu, ubadajući diva u svakoj prilici, dok div nije izgubio

ravnotežu i pao, pa ga onda Jack uspio ubiti čarobnim mačem.

Zadovoljan poslom što ga je odvalio toga dana, Jack ostavi

šumu i nastavi put dok ne stiže do visoke sive kuće u podnožju

goleme planine.

Pokuca na vrata, a iz kuće mu odgovori pogrbljen starac.

— Ja sam Junačina Jack — kaza se momak. — Naumio sam

očistiti ovu zemlju od divova.

— Onda mi dobro došao — prihvati starac — jer na vrhu ove

planine živi div, a jedino mu je društvo opak čarobnjak. Nedavno su

ugrabili ljupku kćer našega vojvode i pretvorili je u životinju.

Jack nije dalje slušao: priveza on konja za dovratnik te odmah

krenu u planinu. Kad je ugledao divove dvore, ogrnu se čarobnim

plaštem.

Na ulazu režala i dvore čuvala dva leoparda, ali Jack prođe

pokraj njih nevidljiv. Na dvorima nađe diva i čarobnjaka kako

večeraju. Iz podzemnih tamnica dopirali očajni krici zatvorenika.

Ne gubeći vremena, Jack skoči na stol te isuka čarobni mač.

Onako nevidljivu, nije mu bilo teško otpremiti sa svijeta diva i

njegova opakog druga. Zatim je oslobodio zatvorenike, od kojih

mnogi bijahu pretvoreni u ptice i životinje. Među njima nađe

vojvodinu kćer, koja se sada, kao i drugi zatvorenici što bijahu

pretvoreni u životinje, vratila u ljudsko obličje, jer je čarobnjakova

smrt skinula s njih sve čarolije.

Taj div, Galligantus, bijaše posljednji od divova u Cornwallu.

Čuvši to, Jack se vrati kući. Glas o njegovim junačkim djelima

dopro je i do samog kralja Arthura. Te iste godine kralj pozva Jacka

na svoje dvore.

— Što bi želio kao nagradu za svoja velika djela? — upita ga

kralj.

— Htio bih da opet vidim ljupku vojvodinu kćer — odgovori

Jack.

To se lako uredilo. Momak i djevojka, koji su se već zavoljeli,

ubrzo se vjenčaše. I sam kralj Arthur bijaše im na svadbi. Jack je

dobio još jednu nagradu: darovali su mu lijepu kuću u blizini

imanja, tako te je u njoj, sa svojom ženom, proveo mnoge sretne

37

godine.

38

Vila

(po Perraultu)

Ono vam nekoć bila zloćudna udovica što je imala dvije kćeri.

Mlada, po imenu Roza, bijaše najljepša i najljubaznija djevojka u

svem onom kraju, toliko različita od starije sestre, Grizele, kao što je

različit dan od noći.

Da kažemo po istini, Grizela bijaše prava slika i prilika svoje

mrzovoljne majke. Postupale njih dvije s Rozom kao sa sluškinjom:

morala je prati podove, guliti krumpir i svaki dan ići pol milje na

zdenac, po vodu.

Roza primala svoju sudbinu bez suza i bez zlovolje, i u ljetne

dane pjevala hodeći na bunar i noseći teški zemljani vrč.

Jednog jutra kad je došla na vodu pojavi se starica seljanka sa

svežnjem granja pod rukom i sa šalom na ramenima: ona od Roze

zaiska vode da se napije. Roza joj pruži vrč.

— Odmah, majčice — reče Roza — samo dok zahitim svježe

vode, pa pijte koliko vam srce želi.

Starica zapravo bijaše vila. Čula je o blagoj naravi Rozinoj, pa

se htjela uvjeriti. Pošto se napila vode, a Roza je upitala želi li još,

vila prozbori:

— Ti si, drago dijete, uljudna i plemenita. Odsad će ti, za

uzdarje, cvijeće i dragulji izlaziti iz usta kad god progovoriš.

Tako reče i nestade.

Roza podiže svoj krčag i požuri se kući. Zbog susreta s vilom

stigla je kasnije nego obično, pa je zloćudna mati dočeka riječima:

— Lijenčino jedna! Gdje si dosad bila? Čekaj, pokazat ću ja

tebi!

— Žao mi je — reče Roza i zastade gledajući u čudu kako joj

na tri riječi izletješe iz usta tri cvijeta i tri rubina.

I majka joj zastala pa gleda.

— Što ja to vidim? Cvijeće i rubini izlaze ti iz usta. Začarana

si!

Tada Roza uze kazivati o susretu sa staricom na zdencu. Kako

je govorila, tako joj dijamanti i rubini ispadahu iz usta, prekrivajući

stepenice i padajući po travi. Majka joj pažljivo slušala i prvi put

nakon mnogih godina nije grdila ni pljusnula Rozu. Umjesto na nju,

39

vikala je sada na Grizelu.

— Što je to, majko? — upita Grizela mrzovoljna. — Baš sam

kosu češljala.

— Požuri se dolje na zdenac — reče joj majka. — Uzmi ovaj

krčag i napuni ga vodom. Kad starica sa šalom na ramenima zatraži

da pije, odmah joj daj.

— Ne znam zašto bih — mrzovoljno će Grizela.

— Moraš kad ti ja kažem — na to će majka, jedva govoreći

koliko se uzbudila. — Dobit ćeš dar. Rubini i dijamanti izlazit će ti

iz usta kad god ih otvoriš. A sada deder se požuri!

Ali Grizela nije htjela da je tko vidi kako nosi obličan krčag.

— Uzet ću srebrni vrč — reče. — I nemoj me tjerati ,moram

najprije kosu urediti da lijepo izgledam.

Kad je naposljetku Grizela bila gotova, uze srebrni vrč te krenu

na zdenac. Sunce sjalo, ptice cvrkutale a nebo se nad Grizelom

divno modrilo, ali Grizela nije opažala ljepote oko sebe: njezino je

lice pokazivalo mrzovolju. Mrzila je hodati, a osim toga tištale je

cipele jer bijahu preuske.

Kad je došla na studenac, bacila je srebrni vrč u travu i gledala

oko sebe. Nigdje ne bijaše nikakve starice sa šalom, pa Grizela

postade još mrzovoljnija. Uto se iz šume pojavi pristala žena u

bogatoj odjeći, prava gospođa. Bila je to ona ista vila što je govorila

s Rozom, ali, dakako, Grizela to nije znala.

— Hoćeš li mi dati da se napijem? — upita gospođa. — Veoma

sam žedna.

— A zašto bih vam dala! — grubo odvrati Grizela. — Izgledate

dovoljno bogati da imate sluge. Pozovite jednoga, nemojte očekivati

da vas ja dvorim.

I okrenu vili leđa.

— Nisi baš uljudna — reče gospođa. — Zavrijedila si dar koji

sam ti spremila. Sa svakom riječi koju odsad izgovoriš izletjet će ti

iz usta zmije i žabe krastače.

Tako reče i nestade.

Grizela sleže ramenima, uze srebrni vrč i krenu kući.

»Čekaj dok ja vidim tu svoju sestru«, u sebi će ona. »Poslala

me majka i ona uprazno!«

Kad je bila blizu kuće, majka potrča pred nju.

— Onda? — upita je nestrpljivo. — Jesi li je vidjela?

— Nisam je vidjela — poče Grizela i zastade, jer su joj iz usta

40

izletjele tri žabe krastače i tri zmije.

Majka joj zinula od čuda i prepasti a Grizela umače u kuću

ispuštajući zmije i krastače oko sebe.

Kad je udovica došla k sebi od prepasti, uze tražiti Rozu da je

kazni, ali nje nigdje ne bijaše. Znajući da će za sve baciti krivicu na

nju, otrčala je u šumu.

Kad se umračalo, Roza se nađe u nepoznatom dijelu šume te

udari u plač. Kamo da ide? Što li joj se sve može dogoditi?

Njezin plač dospije do ušiju kraljevića koji cio dan bijaše u

lovu u tom dijelu šume. Kad je došao do Roze i vidio kako je lijepa,

odmah mu omilje.

— Ne mogu te ostaviti ovdje, u šumi — reče kraljević. — Kaži

mi tko si i gdje živiš.

Tek što je Roza počela govoriti, iz usta joj navrije drago

kamenje, pa je kraljević zamoli da mu pripovjedi cijelu priču.

Dok je slušao, kraljević se toliko zagledao u Rozu te ju je

pozvao na dvore da mu bude ženom.

Tako se Roza i kraljević vjenčaše u velikom sjaju, i dugo su

poživjeli u zadovoljstvu i sreći. A Grizela, kad joj je stigao glas o

sreći sestrinoj, postade još zlobnija i pakosnija da ni majka nije više

mogla izdržati s njom — ili sa zmijama i krastačama što su

preplavile kuću. Otjerala ju je u šumu, i tu je Grizela dalje živjela

sama.

41

Snježna kraljica

(po Andersenu)

Bio jednom jedan zloduh kome je najveći užitak bio u tome da

pakosti ljudima i da ih čini nesretnima. Vladao je nad družbom

vražića opakih kao što bijaše i sam. Jednog dana, da ih zabavi,

načini neobično ogledalo. Sve dobro i lijepo u tom se ogledalu

rasplinjavalo i gubilo, a sve što ne valja i što je ružno isticalo se i još

ružnije bivalo. Najljepši zeleni vidici u tom ogledalu postajahu

poput kuhana zelja, a najljepša ruža bivala poput otrovnog korova.

Opaki zloduh silno se radovao tom ogledalu, pogotovu kad bi

se dobra i čestita čeljad u njemu odražavala kao čudovišta i nakaze.

Jednog dana njegove sluge, vražići, ponesoše ogledalo uvis,

prema nebu, da se narugaju anđelima. Ali im ogledalo sklizne iz

ruku i razbije se na tisuću rbina.

To bijaše upravo najgore što se moglo dogoditi, jer su djelići

stakla pali na zemlju. Sićušne čestice zašle ljudima u srce, i otad im

ono bijaše kao komad leda. Opaki zloduh toliko je uživao da se

savijao od smijeha.

U velikom gradu, gdje je toliko kuća i ljudi te ne može svatko

imati svoj vrtić, živjelo dvoje djece — dječak i djevojčica. On se

zvao Kay, ona Gerda. Roditelji im bili siromašni a djeca se voljela

kao dvoje braće, premda ne bijahu braća. Roditelji im stanovahu u

potkrovlju dviju kuća sučelice: krov jednog susjeda doticao se krova

drugoga. I jedni i drugi roditelji imali pred prozorom na krovu drven

sanduk za cvijeće. U jednome i drugom sanduku rastao malen ružin

grm na kojem su ruže bujno cvale.

Kad bi došla zima pa se Kay i Gerda ne mogahu vidjeti kroz

prozor zbog mraza što bi se uhvatio na staklima, djeca bi grijala

bakarne novčiće, stavljala vrući novčić na smrznuto okno, a na to se

topio led i stvarala se okrugla rupica na staklu; iza rupice na jednom

i na drugom prozoru gledalo milo i blago oko: za jednim prozorom

stajao Kay, za drugim Gerda.

Jedne zimske večeri, baš kad se spremao u postelju, vidje Kay

kako snježne pahuljice padaju na sanduk za cvijeće. Usule krupne

pahulje, a jedna među njima počela rasti dok nije narasla i pretvorila

se u djevojku, uvijenu u najtanji bijeli veo, satkan od milijuna

42

snježnih zvjezdica. Kay je zovnu, ali nje nestade.

Za zimskih dana Kay i Gerda često spominjali neobičnu ledenu

djevojku, ali su je zaboravili kad je došlo proljeće i kad su ruže

procvjetale i lastavice opet polijetale zrakom.

Jednog dana, kad su se Kay i Gerda igrali kraj svojih sanduka

za cvijeće, Kay odjednom povika:

— Nešto mi je zašlo u oko. Nešto me bocnulo u srce! Što bi to

moglo biti, Gerda?

Gerda ga pogleda.

— Ne znam — reče ona — ali će valjda proći.

Ni Kay ni ona nisu znali da je to bila sitna čestica onog vražjeg

ogledala. Sićušno zrno našlo je put u Kayeve oči i srce, koje je otad

postalo tvrdo i hladno kao komad leda.

Svijet je sada bio drukčiji za Kaya. Gledao je poprijeko svoju

malu prijateljicu i govorio joj da je glupa i ružna. Gledao je krasne

ruže i govorio:

— Gle što su ružne! I crv ih izjeda!

I nogom udari drveni sanduk te iščupa ruže.

— Kay, što to radiš! — uzviknu Gerda. — Mislila sam da ti je

stalo do ruža.

Ali je Kay samo odgurnu te ode u svoje potkrovlje. Od toga

dana sve dobro i lijepo činilo se Kayu ružnim, jer su čestice

staklovine u njegovim očima i u njegovu srcu činile svoje.

Zadirkivao je baku, smijao se i rugao Gerdi i odbijao da se igra s

njom. Rugao se i svakom starijem.

Kad je opet došla zima, Gerda bijaše nesretna jer je znala da

ništa više neće izmijeniti Kaya da bude onaj prijašnji dragi dječak.

— Igrat ću se ovdje na trgu s drugim dečkima — reče joj Kay

jednog dana. — Ti ne možeš sa mnom. Uzet ću svoje saonice.

Na velikom trgu Kay i njegovi mali drugovi zabavljali se

vezujući svoje male saonice za velike saone pa se tako vozili. Kad je

Kay opazio velike saone u koje bijaše upregnut konj, brže-bolje

veza svoje za njih i tako se poveze.

— Divota! — uzviknu Kay kad je prilika što je upravljala

saonama potjerala konja uzagrepce. Lica joj ne mogaše vidjeti od

debela bijela krzna s kukuljicom. Zaokrenuli se tako dva-tri puta

oko trga pa usmjerili glavnom ulicom i onda izvan grada. Jurile

saone, snijeg usuo u velikim pahuljama, mećava vila. Kay vikao i

htio odvezati svoje saonice ali nije mogao, a upravljač ga nije čuo.

43

Pahuljice se krunile u veće pahulje i sveudilj rasle dok ne bijahu

krupne kao ptice — velike bijele ptice.

— Stanite, stanite! — vikao Kay, i naposljetku se saone

zaustaviše.

Kay vidje da saonama upravlja visoka i lijepa žena. Bila je sva

od snijega, tanka i sjajna, sva bjelinom prelivena: bijaše to Snježna

kraljica.

— Prijeđi u moje saone, da se ne smrzneš — reče blagim

glasom i poljubi Kaya u čelo. — Uvuci se u moju bundu.

Kayu bijaše kao da će se u led pretvoriti kad je osjetio oštri,

ledeni poljubac — ali samo načas, jer mu odmah odlanu, te više i

nije ćutio studeni što je stezala svuda naokolo. Snježna kraljica

poljubi ga i drugi put, a on nato zaboravi sve prijatelje, roditelje i

baku, i malu Gerdu.

— Saonice, moje saonice! — prisjeti se Kay, a Snježna kraljica

kimnu:

— Idu za nama — reče ona.

Vozili se oni dalje, bijaše kao da idu u samo srce mećave.

Saone kao da su zrakom letjele, kao da ih vuku snježne pahulje,

prolazile su snježnom krajinom, dok je mećava vila i vjetar hučio.

Letjeli su iznad šuma i jezera, i došli u visine gdje ne bijaše oblaka i

gdje je nad svime sjao mjesec, velik i jasan.

Kay nije osjećao straha i brzo je usnuo, umotan u krzna

Snježne kraljice.

Cijelu zimu Gerda tugovala za Kayem. Neprestano je pitala

dječake što su se igrali na trgu — pitala ih što se dogodilo. Ali joj

nitko nije znao reći što je zapravo bilo.

— Vidjeli smo kako je privezao svoje saonice za velike saone

— rekoše oni. — Na saonama bio upravljač, a u njih upregnut bijel

konj. Saone su jurile, i možda je Kay ispao iz njih i pao u rijeku te se

utopio.

Gerda udarila u plač kad je to čula, i nitko je nije mogao

utješiti. I onda, kad je granulo proljeće a ona išla sama u šumu, znala

je naglas reći:

— Kay je mrtav, nikad ga više neću vidjeti.

— Nije tako — govorile joj lastavice.

Baka dala Gerdi nove crvene cipelice misleći da će joj biti na

radost.

— Obut ću nove crvene cipelice što ih Kay još nije vidio, pa ću

44

poći na rijeku da pitam za njega.

Poljubila je baku, koja je još spavala, obula crvene cipelice i

onda sama krenula na rijeku što protječe pokraj škole.

— Je li istina — upita ona rijeku — da si mi uzela malog druga

Kaya, s kim sam se igrala? Dat ću ti svoje crvene cipelice ako mi ga

vratiš.

I pričini joj se da valovi čudnovato kimaju. Stoga izu crvene

cipelice i baci ih u rijeku. Ali ih mali valovi vratiše na obalu.

— Moraš ih primiti — povika Gerda, te uđe u čamac što bijaše

u tršćaku, pa odande opet baci cipele u vodu.

Od Gerdinih se pokreta čamac, neprivezan, zaljuljao i krenuo

niz vodu, a ona nije stigla da iziđe.

Uplašila se mala Gerda te briznula u plač. Čamac plovio niz

rijeku a nakon nekog vremena pristao uz obalu na kojoj je stajala

čudnovata kućica sa cvjetnjakom i voćnjakom. Okna na prozorima

bila različite boje — crvena, plava i žuta — a na ulazu stajala dva

drvena vojnika koji držahu pušku na pozdrav čamcima što onudu

promiču. Gerda povika u pomoć a nato iz kuće iziđe starica što se u

hodu opirala o štap: na glavi joj slamni šešir okićen raznolikim

lijepim cvijećem.

— Ubogo dijete! — uzviknu starica. — Kako si samo dospjela

na tu silnu rijeku i u tuđ se svijet otisnula!

I siđe do vode, zakvači čun štapom, privuče ga žalu te izvede

malu Gerdu.

— Hodi i kazuj mi tko si i kako si ovamo stigla.

Nato joj Gerda pripovjedi što je i kako je bilo, a starica pažljivo

slušala. Kad ju je Gerda upitala je li vidjela Kaya, starica odgovori

kako nije onuda prošao, ali će možda još naići. Reče neka se ne

žalosti, već neka uđe i kuša njezine trešnje.

— Lijepo ćemo se slagati, a baš sam odavna željela takvu

djevojčicu kao što si ti.

Kad bijahu unutra, starica uze Gerdi češljati kosu, a Gerda brzo

zaboravi sve o malom Kayu: samo je željela da ostane s tom

ljubaznom staricom, jer je, kao što već naslućujete, taj češalj imao

čarobno svojstvo. Starica je zapravo bila usamljena stara čarobnica

koja je odmah zavoljela Gerdu.

Toliko je željela zadržati djevojčicu kod sebe da je u vrtu

uklonila sve ružine grmove mahnuvši nad njima čarobnim štapićem:

bojala se da ruže ne podsjete Gerdu na malog Kaya i na prošli život.

45

Jednog dana kad je Gerda ostala sama u kući, nađe staričin

veliki šešir i poče se njime igrati. Kad je brojila cvjetove na šeširu,

vidje da je među njima i jedna ruža, pa odmah otrča u cvjetnjak da

vidi još više ruža, ali ne nađe ni jedne jedine.

Toliko se razočarala da je udarila u plač. Njezine su suze

namočile tlo i pale na jedan od ružinih grmova što je ležao zakopan

pod zemljom. Čim je vidjela ljupke ruže, odmah se sjeti Kaya i zašto

je krenula od kuće.

— Što me ovdje toliko zadržalo? — upita ruže. — Moram naći

Kaya. Mislite li da je mrtav?

— Nije — odgovoriše joj ruže. — Baš smo došle iz zemlje

mrtvih, a on nije ondje.

Gerda se nasmiješi:

— Hvala vam, drage ruže — reče. — Ne smijem se više

zadržati ovdje.

I otrči na kraj vrta pa u veliku zelenu šumu. Možda će joj ptice

reći jesu li vidjele Kaya.

Dok je žurila šumom, dizala je pogled gore u drveće te vidjela

gavrana kako ozgo radoznalo gleda dolje na nju.

— Jesi li vidio mog druga Kaya? — upita gavrana, a on graknu

u odgovor:

— Jesam, jesam, vidio sam ga u saonama Snježne kraljice.

Vraški su se žurili.

— A kamo ga je vodila Snježna kraljica? — upita Gerda, a

gavran joj odgovori: — Očito su išli u Laponiju, gdje osim snijega i

leda nema ništa drugo. Upitaj soba tamo prijeko pa će ti on kazati.

— Istinu govori gavran — potvrdi sob. — Ondje je, u Laponiji,

uvijek snijeg i led. To je dobar kraj za nas.

— Znaš li gdje je to? — upita Gerda.

— Znam, kako ne bih znao! — odgovori sob, a oči mu zasjaše.

— Rođen sam ondje i s prijateljima se igrao na snježnim poljima.

— Bi li htio pomoći ovoj djevojčici? — zagrakta gavran. — Bi

li je htio odvesti onamo, ali da se požuriš.

— Skoči mi na leđa — reče sob maloj Gerdi. — Moram učiniti

kako veli moj gospodar gavran. Tek što mu je sjela na leđa, sob

zagrabi odande poput strijele. Trčao je kroz veliku šumu preko

lokava i baruština. Ništa ga nije moglo zaustaviti u trku — jurili su

tako dok ne stigoše u Laponiju.

Sob se zaustavi pred kolibom ispred koje je stara Laponka

46

priređivala riblju juhu.

Gerdi je bilo i preveć hladno da bi i riječ protisnula, ali zato sob

poče starici govoriti što se sve dogodilo Gerdi i kako sada traži

malog Kaya.

— Jadno dijete — reče Laponka — valja ti prijeći nekoliko

stotina milja prije nego što nađeš Snježnu kraljicu. Ona živi u

ledenoj krajini što se zove Finmark. Imam ondje prijateljicu pa ću

joj poslati poruku na ovom komadu suhog bakalara. Možda će ti ona

pomoći.

Kad je starica napisala svoju poruku, Gerda joj zahvali

smiješkom. Nato sob i opet zagrabi. Dok su jurili kroza šume i

lugove, sjeverna je svjetlost bojila nebo divnim bojama, ali sob nije

usporavao trk dok naposljetku ne stigoše u hladni Finmark.

Znao je sob gdje će naći prijateljicu stare Laponke, pa je udario

ravno njezinoj kući, koja bijaše pod zemljom.

Sob papkom pokuca na dimnjak, a Finkinja (koja bijaše mlada

čarobnica) pojavi se kao po čaroliji.

Gerda joj dade suhi bakalar na kojem bijaše napisana poruka.

Pošto ju je pročitala, Finkinja nestade. Sob reče Gerdi da je žena

stavila bakalar u lonac da se kuha, jer ona nije nikad ništa puštala da

propadne.

— Vrlo si mudra i znaš sve velike tajne svijeta — reče joj sob

kad se opet pojavila. — Znam da možeš sputati sve vjetrove. Znam i

to da možeš dati snagu dvanaestorice svakome tko popije tvoj

čarobni napitak.

Čarobnica se samo smiješila i potvrđivala glavom.

— Ti bi da pomognem tvojoj maloj prijateljici — reče — da

nauči tajnu kako nadmudriti Snježnu kraljicu. Mogu ti mnogo reći o

Kayu. Sretan je, ali to je zato što mu se u oko i u srce natrunila

čestica staklovine. Te su čestice uzrokom što se promijenio. On više

ne raspoznaje što je dobro. Srce mu je hladno poput leda, i zato

Snježna kraljica ima toliku moć nad njim.

— Možeš li pomoći Gerdi da se prekine ta čarolija? —

zauzimao se sob. — Kaži joj kako da izvadi te čestice staklovine iz

Kayeva oka i srca.

Čarobnica zakima glavom.

— Djevojčica već ima mnogo moći — reče ona. — Šumske

životinje već je slušaju. To je zato što joj je srce čisto. Treba da je

odvedeš u vrt Snježne kraljice, dvori su joj dvije milje odavde.

47

Ostavi je ondje na vratima. Samo ona može skinuti čaroliju i

nadvladati moć Snježne kraljice.

Sob učini kako ga je čarobnica naputila. Kad je Gerdu ostavio

ondje, sob zaplaka — tako mu teško bijaše pri pomisli da je ostavlja

samu samcatu. Gerda ga poljubi u oproštaj.

Kad je sob otišao, Gerda se uputi u dvore što se ondje uzdizahu

sa zidovima od samoga snijega. Znala je da će tu naći Kaya i zato

krenu ledenom stazom onamo.

Tek što je ušla u dvore, opazi Kaya. Sjedio je sam u jednom

kutu i pokušavao da od ledenih slova složi jednu riječ. Ta riječ

bijaše »vječnost«, a Snježna mu je kraljica rekla: ako složi tu riječ

od svojih ledenih slova, dat će mu nov par klizaljki i osloboditi ga.

Gerda brzo potrča k njemu i zagrli ga:

— Kayu, dragi Kayu! — povika ona. — Napokon te nađoh.

Ali se dječak nije ni micao ni govorio, a Gerda okrenu u plač

kad vidje kako su mu ledene oči. Njezine su tople suze potekle sve

jedna drugu sustižući, te su doprle Kayu do srca, i njegovo se ledeno

srce otopilo tako da se sićušna staklovina isprala iz njega.

Dječak naposljetku podiže glavu i pogleda u svoju nekadašnju

malu drúgu. Gerda zapjeva od sreće. Bijaše to pjesma koju mu je

prije pjevala na balkonu, pokraj njihova vrtića. Pjevala ju je tako

lijepo i sjetno da su i njemu suze navrle na oči. Kako je zaplakao,

tako mu čestica staklovine iziđe iz oka, i on prepozna malu Gerdu.

— Gerda! Gerda! — prošapta on. — Gdje si tako dugo bila? A

gdje sam to ja bio i što sam radio? Uh, kako je hladno! I kakva je

ovo pustoš?

Zagrliše se u smijehu i suzama u isti mah, a Kay vidje kako se

njegova ledena slova sama slažu u riječ »vječnost«.

— Gle, Gerda — prošapta on. — Sad sam slobodan. Snježna

kraljica nema više moći nada mnom.

Uzevši se za ruku, iziđoše iz ledenih dvora. Odjednom granulo

proljeće vani, snježnice probijale se kroza snijeg, i sunce zasjalo.

Pokraj zelenog grma načičkana zelenim bobama stajao vjerni Gerdin

prijatelj sob, a pokraj njega jedan mladi.

— Hajde, Kayu — reče Gerda — ova će nas dva prijatelja

odnijeti kući.

I oboje krenuše iz zemlje vječne studeni: sobovi ih nosili preko

rijeka i planina, kroza šume i doline, dok jednog dana dječak i

djevojčica ne čuše znana zvona svoga grada. Gerda je znala da su

48

sada kod kuće. Ubrzo su se penjali zavojitim stepenicama u svoje

potkrovlje: Kay jednima, a Gerda drugima, ali su se našli gore na

balkonu.

— Gledaj, Kayu — uzviknu Gerda — naš je mali cvjetnjak

ljepši nego ikada prije. Gledaj kako su ružini grmovi porasli.

No, Kay je imao oči samo za Gerdu, svoju vjernu malu drúgu

koja ga je sretno dovela doma. I tako sjeđahu njih dvoje kao nekoć, i

bijaše ljeto, toplo, blago ljeto...

49

Dick Whittington i njegova mačka

(iz britanske predaje)

Bio jednom dječak sirotan po imenu Dick Whittington. Bio je

tako siromašan da mu je odjeća visila u krpama, ali je imao veselu

narav i volio se smijati. Kad nije imao drugog posla odlazio je na

seoski trg te slušao kako stariji razgovaraju. Kakve su divne priče

pričali, a ponajviše o velikom gradu Londonu.

— U Londonu su i same ulice popločane zlatom. Nema

Londonu ravna, nigdje takvih čuda i divota... Najbolje da se o tome

sam uvjeriš.

Dick, kako je porastao, samo je mislio na London, grad u

kojem su ulice popločane samim zlatom. Zamislite njegovo

uzbuđenje kad mu je jednog dana neki dobrodušni vozar rekao:

— Idem teretnim kolima u London. Ti možeš pješačiti pokraj

konja, ako ti je s voljom. Ali zapamti: za sklonište, za hranu i za

piće moraš se sam pobrinuti.

Tko sretniji od Dicka! Ono malo svoje imovine zavezao je u

zavežljaj od crvene pamučne tkanine, natakao to na štap pa sa

štapom na ramenu — put pod noge!

Otegao se put do Londona, ali Dick bijaše toliko sretan da nije

mario kad su ga noge počele boljeti.

— Brzo ću se obogatiti — govorio je vozaru kad god bi zastali

da stari konj malko počine.

Išli su te išli dok naposljetku vozar ne reče:

— Eto, sad više nije daleko.

Dick je bio toliko uzbuđen kad su se dotakli Londona da je

počeo trčati.

Jadni Dick! Sve njegovo uzbuđenje bijaše uzalud. Toliko se

umorio tražeći zlatne ulice da je sutradan klonuo od gladi te je

morao prosjačiti.

— Molim vas, dobri ljudi, udijelite mi novčić — prosio Dick.

— Tako sam gladan a nemam ni pol novčića da kupim koru kruha.

Ali nikog ne bijaše da se smiluje Dicku. Umoran od puta i

klonuo od gladi najposlije dođe na vrata bogata trgovca koji se zvao

Fitzwarren. Dick je toliko oslabio da je pao na pločnik pred

trgovčevom kućom.

50

— Gubi se odavde — izdere se na nj kuharica kad ga je našla

ondje. — Ne trebamo pred vratima prosjake.

— Ne — reče Fitzwarren, koji je tuda naišao. — Jadni je

momak slab, slabašan. Moramo ga uvesti i nahraniti. Onda neka

pomaže u kuhinji.

Kuharica bila krupna žena kisela lica i zle ćudi. Nije htjela

Dicku dati jela, dok trgovac i njegova lijepa svjetlokosa kći Alice ne

dođoše u kuhinju da vide je li sve u redu.

— Treba da nađete posla momku — reče trgovac mrgodnoj

kuharici. — Hoću da ovdje bude sretan.

— I ja tako hoću — javi se plemenita Alice. — Jadni Dick!

Kako je to strašno ne imati ni oca ni majke.

Kuharica ne reče ništa. Stajala je nad Dickom kao da je njezin

zarobljenik.

»Već ću ja njega poučiti kad mi dođe u šake u kuhinji«, mislila

ona.

Istog dana kuharica zaposli Dicka. Davala mu je sve najgore

prljave poslove da radi. Morao je mesti i prati podove, ložiti vatru i

guliti krumpir. Svako malo vremena natjeravala ga je po kuhinji, s

drvenom varjačom u ruci.

Spavao je na tavanu punu prašine i debele paučine, gdje su

svoje kolo vodili miševi i štakori.

Jednog dana Dick naiđe pokraj skupine djece što su se igrala s

51

mačkom.

— Hoćeš li mi posuditi mačku za novčić? — upita djevojčicu

koja je imala mačku. — To je sav novac što ga imam.

— Hoću — odgovori djevojčica. — Daj mi novac, evo ti

mačka. Sigurno imaš miševa kod kuće?

— Na stotine — reče Dick uzimajući mačku u naručje.

— Pohvatat će ih ona — reče djevojčica i pruži ruku da uzme

novčić.

I zaista ih je mačka lovila. Nikakvo stoga čudo što je Dick

zavolio mačku. Nikad nije zaboravio da joj dade koji lijep zalogaj

od svog jela.

Jednog dana gospodar pozva Dicka i reče mu:

— Otpravljam svoj brod u daleku zemlju, u trgovinu. Bi li htio

da uložiš štogod od svoje ušteđevine u ovaj pothvat? Vrlo je unosan.

Dick odmahnu glavom:

— Nemam ušteđevine, gospodaru — reče. — Ali uzmite moju

mačku. Velika je lovica.

I tako, kad je brod isplovio, isplovi njime i Dickova mačka i

ubrzo očisti brod od štakora.

Trgovac i njegova kći voljeli Dicka, ali kuharica nikako. Ona

mu je svakako život zagorčavala. Naposljetku Dick nije mogao više

izdržati. Odlučio je otići.

»London nije mjesto za me«, reče u sebi kad je svoju jadnu

imovinu zavezao u crveni pamučni rubac. »Odlazim još noćas.«

Nije nikoga bilo da isprati Dicka kad je odlazio iz trgovčeve

kuće. Osjećao se usamljenim i žalosnim dok je prolazio mračnim

ulicama, ispred trgovina i visokih sivih kuća, preko trgova i

naposljetku preko jednog mosta na rijeci Temzi.

Kad nije od umora mogao dalje, Dick sjede na miljokaz i,

drhteći od zimske studeni, sklopi oči.

Baš kad je tako počeo kunjati, iz daljine oču zvonjavu. Dick

skoči. Bijaše kao da zvona zvone upravo za njega.

»Vrati se Whittingtone, načelniče Londona«, kao da kazivahu

zvona. Dick stisnu pesti i povika u tamu što ga je grlo nosilo:

»Vraćam se! Vraćam se odmah!«

I tako se Dick vrati. Kad je došao do trgovčeve kuće, tiho se

uvuče pa uza stube na svoj tavan. Ujutro siđe u kuhinju ne kazujući

ni riječi o sinoćnjoj pustolovini.

Dick je nastojao da se svakom svidi, da svakom ugodi, osobito

52

zloćudnoj kuharici. Ponekad noću, na svom mračnom prašnom

tavanu, Dick žalio što je dao mačku, jer su sada u potkrovlju miši i

štakori opet svoje kolo vodili. Žalio je što je više nema i želio da je

ponovo vidi. No, zato je bilo malo vjerojatnosti, jer je trgovčev brod

zahvatila oluja i natjerala ga na otok nastanjen neprijateljski

raspoloženim domorocima. Smatrali su brod izgubljenim. Dick nije

ni slutio da će upravo njegova mačka biti sredstvo za izbavljanje

onih s broda. Dogodilo se to ovako:

Tamnoputi domoroci, mašući kopljima, napali iskrcanu posadu.

Prije nego što su stigli učiniti kakvo zlo, kapetan im hrabro povika:

— Vodite nas svome kralju, imamo bogate darove za njega.

Domorodački ratnici poslušaše. Njihov kralj primi kapetana sa

stanovitom uljudnosti, govoreći iskrivljenim engleskim jezikom koji

bijaše lako razumjeti.

— Ne vidimo razloga da vam pomognemo — reče kralj. — A

kako su mnogi moji podanici ljudožderi, bit ćete dobro jelo.

Dok je kralj govorio, kapetan na svoje iznenađenje vidje kako

miši i štakori slobodno švrljaju po bogatim zdjelama postavljenim

pred vladara.

— Ne čudim se — uzvrati kapetan — što ste ljudožderi, kad

ionako ostalu hranu žderu miševi i štakori što ih imate ovdje.

— Govoriš istinu, bijelče — dočeka kralj. — Miševi su

posvuda. Oni su pošast što muči moje ljude do ludila. Ali smo

nemoćni, ne možemo ništa.

— Onda ja mogu — preuze kapetan. — Ako mi obećate da

ćemo moći slobodno isploviti.

Kralj, iznenađen, dade obećanje da će kapetanu pomoći da

isplovi ako ga on, kapetan, oslobodi miševa.

— Prepustite to meni — reče kapetan i zapovjedi jednome

između svojih mornara da ispusti mačku koju su na obalu donijeli u

košari. Zadovoljna što je slobodna, mačka odmah prijeđe na posao, i

tako nakon dva dana više ne bijaše vidjeti miša ni štakora.

U zahvalu, kralj povede kapetana u svoju veliku riznicu te ga

natovari zlatom i srebrom. Zatim neki njegovi ljudi pomogoše

mornarima da brod isplovi. Nakon tjedan dana kapetan i njegova

posada bijahu sigurni da su na dobrom putu za domovinu. Kad je

brod pristao, kapetan ode Dickovu gospodaru te mu sve pripovjedi.

— Siroti momak treba da dobije svoju mačku natrag — reče

plemeniti kapetan — i k tome dobar dio blaga, jer nam je njegova

53

mačka donijela imutak i sreću.

Tako je Dick ostao u Londonu, bogat više nego što je o tome i

sanjao. Upotrebljavao je svoje blago na dobrobit drugih. Oženio se

lijepom trgovčevom kćeri i sretno poživio.

Kako su godine prolazile, sam engleski kralj, po imenu Henry,

srete Dicka, a ovaj ga je toliko oduševio da mu je kralj podijelio

naslov viteza: Sir Richard Whittington! I kao da to još ne bijaše

dovoljno, svi građani Londona zatražiše da im Dick bude novim

načelnikom.

Kad su velika zvona zvonila u njegovu čast, Dick se u mislima

dohvaćao vremena kad je malo trebalo pa da pobjegne iz Londona.

Kako je sudbini sad bio zahvalan što se onda vratio.

U povijesnim knjigama nema ništa dalje o Dickovoj mački, ali

možete biti sigurni da je imala svaki dan ribe i svega drugog što

mačka voli. Zaista, u povijesnim knjigama nema ništa o Dicku iz

ove priče. Ali ima pouzdano nešto o dobrom i slavnom čovjeku po

imenu Sir Richard Whittington, koji je jednog dana postao

načelnikom grada Londona.

54

Uspavana ljepotica

(po Perraultu)

Bili jednom kralj i kraljica što su živjeli sretni i zadovoljni, a

samo im jedno kvarilo sreću: nisu imali djece. Zamislite njihovu

radost kad je kraljica naposljetku dobila krasnu malu kćerkicu.

— Imat ćemo divne krstitke — uzviknu kraljica — i pozvat

ćemo sve dobre vile da joj budu kume. Svaka će od njih dati djetetu

dragocjen dar koji će mu pomoći da naraste i da se prometne u

ljupku i dražesnu ženu.

Na dan krštenja sve vile dobile posebne stolice i pred svaku je

na prostrt stol stavljena zlatna kutija sa žlicom, viljuškom i nožem

od zlata ukrašena dijamantima. Nikakvo čudo što su kume bile

oduševljene. Tek što su sjele za stol, otvore se vrata dvorane i

pokaže se ružna stara vila, kojoj su zaboravili poslati poziv.

— Što? Mene su zaboravili! — promrmlja, a oči joj zlobno

sijevnuše.

Vile jedna za drugom prilazile kolijevci i darivale djevojčicu.

— Narast ćeš i bit ćeš najljepša kraljevna na svem svijetu —

reče prva.

— Bit ćeš najpametnija — kaza druga.

— Neće ti biti ravne po umilnosti i dobroti — zaželje joj treća.

— Plesat ćeš ljepše nego ijedna druga kraljevna — reče četvrta.

— Pjevat ćeš kao slavuj — dariva je peta.

— Svirat ćeš na svakom glazbalu veoma umješno — obdari je

šesta.

Kako su vile prilazile kolijevci, najmlađa među njima, videći

opaki pogled u stare vile, sakrila se za zastor tako da bude

posljednja sa svojim darom.

Kad je došao red na ružnu i zlobnu, kralj i kraljica sa strepnjom

očekivahu da čuju što će ona reći.

— Umrijet ćeš kad se ubodeš vretenom — zakriči ona.

Gosti umukli na te strašne riječi.

Sad se javi dvanaesta, najmlađa.

— Umirite se, kralju i kraljice, vaša kći neće umrijeti. Istina je,

ja ne mogu potpuno poništiti ono što je odredila moja prethodnica:

kraljevna će se ubosti u ruku vretenom, ali neće umrijeti nego će

55

samo usnuti dubokim snom koji će trajati stotinu godina. Probudit

će je jedan kraljević.

Kralj i kraljica nisu se utješili dok nisu proglasili zakon da se u

zemlji imaju uništiti sva vretena.

Godine prolazile, a kraljevna se prometnula u krasnu i lijepu

djevojku, tako umilnu i dobru da ju je svatko volio.

Jednog dana kralj i kraljica otišli s kraljevskih dvora u kuću na

ladanju, a mlada kraljevna ostala: slobodno je obilazila svuda kako

je htjela. Penjala se ona uza stube, zavirivala u svaku prostoriju, i

naposljetku se uspela do potkrovne sobice navrh jedne kule: tu je

neka dobra starica na vretenu pređu prela. Ta žena nije nikad čula za

kraljevu zabranu da se prede na vretenu, a niti je znala da ju je to

posjetila sama kraljevna.

— Što to radite, dobra ženo? — upita kraljevna.

— Evo predem, drago dijete — odgovori starica.

— Nikad prije nisam nikoga vidjela da prede — preuze

kraljevna. — Dajte mi da vidim bih li i ja umjela presti.

Ali tek što je uzela vreteno u ruke, ubode se u prst te pade na

pod.

Ustrašena, starica poče zvati u pomoć.

Upravo u taj čas vratili se kralj i kraljica. Kako li nesretni

bijahu kad su vidjeli svoju kćer na podu! Sjetio se kralj proročanstva

zle vile, znao je da tu nema nikakve pomoći.

— Uredite najljepšu sobu na dvorima! — zapovijedi kralj. —

Položite je na zlatnu postelju jer joj tu valja prospavati stotinu

godina.

Pošto su uradili sve što je trebalo, kralj posla po dobru vilu,

koja stiže u kolima što su ih vukli ognjeni zmajevi.

— Evo što ću učiniti — reče ona: — uspavat ću svakoga na

stotinu godina, tako da sve na dvorima bude onako kako se toga

sjeća kraljevna.

Tako i učini. Sve što je vila dodirnula čarobnim štapićem

ostade nepomično. Dostojanstvenici i straža, službenici i kuhari,

skutonoše i svi drugi — svi utonuše u san onako kako se gdje tko

zatekao. Konji u stajama, psi u štenarama, čak i golubovi na krovu

— sve je pozaspalo. Vatra na ognjištu utrnula, a meso na ražnju

prestalo se okretati.

Samo su kralj i kraljica, pošto su poljubili kćer, otišli toga dana

s dvora. Dok su tužni odlazili, oko dvora se dizala gusta živica od

56

vrijesa i trnjaka.

Prošlo stotinu godina. Zemljom upravljao drugi kralj. Jednog

dana sin toga kralja jahao naokolo i nenadano naišao na trnjak i

vrijes što okruživaše dvore.

— Što li je za tim? — upita jednog drvosječu.

— Priča kazuje da tu na dvorima leži ljepota-kraljevna —

odgovori drvosječa.

— Kraljevna! — ponovi lijepi kraljević, a oči mu se

zakrijesiše. — Ljepota-kraljevna. Probudit ću je ja iz sna...

— Mnogi su pokušali prije vas — opomenu ga stari drvosječa

— ali nitko nije uspio probiti put do dvora.

Mladi kraljević isuka mač, i začudo, trnjak se razdvoji pred

njim, te se on ubrzo nađe na vratima dvora.

Kako je prolazio velikim dvorištem, vidio je pse kako spavaju

pokraj kostiju, kako mačke i golubovi izgledaju kao da su u stijeni

klesani, kako konji u stajama stoje zatvorenih očiju, ne mičući se.

Začudio se kad je ušao u kuhinju. Tu je glavni kuhar usnuo

kušajući juhu iz varjače, tamo pak sudopera stajala kao kip, s

kablićem i s krpom za pranje. Zastao je načas prije nego što je

krenuo tihim hodnicima. Naposljetku je našao sobu u kojoj je ležala

usnula kraljevna.

— Oh, kako si lijepa! — prošapta kraljević, te se prignu i

nježno je poljubi.

Na dodir njegovih usana kraljevna otvori oči i raširi ruke:

57

— Dugo te nema — prošapta ona.

Sve na dvorima oživjelo kad su se oni zagrlili. Psi zalajali,

mačke zamijaukale, golubovi zagukali, glavni kuhar okušao juhu, a

sudopera dovršila svoj posao.

Kakva li je sreća zavladala na dvorima toga dana! Kraljević se

oženio kraljevnom u dvorskoj kapeli — i samo je on znao da je

njezin ogrtač već stotinu godina izvan mode. Ali nije rekao ni riječi,

da ne pokvari divni trenutak.

58

Ribar i njegova žena

(po Grimmu)

Dok je svijet još bio prilično mlad a da bi na njemu bilo

čarobno, živio vam jedan ribar i njegova žena što su bili tako

siromašni da im je svinjac služio kao dom.

Nalazio se svinjac blizu mora, i svakog jutra odlazio ribar u

svome malom čamcu u ribolov. Rijetko je kad štogod uhvatio, ali je

jednog dana ulovio ribu što je zovu iverak.

Kad je htio ribu ubaciti u čamac, na njegovo čuđenje riba mu

reče:

— Nemoj me ubiti! Ja sam kraljević, opako začaran, i nitko ne

može da s mene makne čaroliju. Jedno je. pouzdano: neću ti ići u

tek, ispržio me ili skuhao.

— Taman posla da pržim ili kuham ribu koja govori! Nije mi ni

na kraj pameti!

I to rekavši, otkvači ribu s udice i baci je natrag u vodu. Nije

uhvatio ništa drugo toga dana i naposljetku se vrati kući.

Kad je ženi pripovjedio o neobičnom lovu, ona se razljuti:

— Začarani kraljević, veliš? — planu ona. — Što ga onda nisi

tražio da ti štogod daruje? Sigurno ti je mogao ispuniti želju.

— Nisam na to ni pomislio — odgovori njezin pošteni muž.

— Kad sutradan počneš loviti — reče Sibila, jer tako se zvala

— prvo neka ti bude da ga zovneš i zatražiš lijepu kućicu. Svaka bi

koliba bila bolja od ovog svinjca.

Slijedećeg jutra ribar odvesla na ono isto mjesto i nestrpljivim

glasom zovnu:

Iverče, il prinče, što već bio,

hodí, nevolja me tjera:

jer što god ja reko ili htio,

moja žena drugo smjera.

More bilo mirno, tako te je ribar mogao stajati u čamcu dok je

dozivao. A dozivani iverak odmah dođe.

— Što je? — upita iverak. — Što bi to htjela tvoja žena?

— Ama veli da bi htjela lijepu kućicu — odgovori ribar

59

smjernim glasom. — Dodijao joj svinjac što ga sada imamo.

— Već je ima — reče iverak te uroni u dubinu.

Kad je ribar doveslao kući, imao je što i vidjeti: nestalo svinjca,

a na njegovu mjestu stoji lijepa kućica s vrtom sprijeda i straga, s

trijemom od crvenih opeka i sa čipkastim zavjesama na prozorima.

A kad uđe, vidje kako žena razmješta jastuke u živahnim

bojama.

— I vrijeme je — reče ona. — Naposljetku imamo svoj krov

nad glavom.

— Vrlo smo sretni — potvrdi ribar. — U zadovoljstvu i sreći

možemo poživjeti ostatak života.

— To ćemo još vidjeti — odbesjedi njegova žena te krenu u

široku novu kuhinju i donese mu večeru.

Svakog jutra, po običaju, odlazio ribar u ribarenje i, po običaju,

ne bi ništa ulovio ili bi pak ulovio malo. Ali nije mario, jer ga je pod

smiraj dana čekala udobna kućica. Njegova žena nije prigovarala,

tako te je ribar počeo uživati život.

Jedne noći, kad su išli na počinak, žena mu reče:

— Već mi je dojadila ova tijesna kućica. Zapravo bih htjela

velik dvorac od kamena. Sutra zovni iverka i zatraži neka nam dade

dvorac.

— Sibila, Sibila — prosvjedovao ribar — ne mogu tražiti opet.

Imamo sve što želimo.

Ali mu žena nije davala mira svu noć, tako te ujutro ribar obeća

da će zvati iverka. Odveslao je do onog mjesta gdje je prvi put vidio

ribu, te zovnu:

Iverče, il prinče, što već bio,

hodi, nevolja me tjera:

jer što god ja reko ili htio,

moja žena drugo smjera.

More bilo mirno kao i prije, ali se činilo sivim pod oblacima. Ribar

zadrhta kad je iver opet iskočio iz dubine.

— Što je? Što to ona sada želi? — upita iverak.

— Molim za oproštenje — reče ribar slabašnim glasom ali bi

sada da živi u velikim dvorima od kamena.

— Već ih ima — uzvrati iverak te uroni u dubine.

Kad je ribar doveslao kući, imade što i vidjeti: umjesto kućice

60

ondje se izdizali veliki dvori od kamena. Žena mu mahala s jednog

prozora na kuli.

— Požuri se — viknu ona — da vidiš što sam dobila. Divno je

ovdje unutri.

Ribar potrča preko dvorišta u zamak. Prva velika prostorija u

koju je ušao bila sva u bogatim sagovima; stolovi i stolice bili od

čvrsta mramora; na policama stajali pehari od zlata i srebra.

— Imamo i košutnjak lijep kao i dvorac — govorila ribareva

žena, uzbuđena. — I voćnjak, po vrhu. Pljesni rukama, mužu, i

pojavit će se sluge. Ima ih mnogo.

Napol u strahu, ribar pljesnu rukama, i odmah se na zapovijed

pojavi dvanaestak različitih slugu.

Živeći u takvu sjaju, ribar je gotovo promijenio svoje gledanje

na sve, navikao se da bude služen i da jede srnetinu.

— Vrlo smo sretni — reče svojoj ženi. — Možemo ovdje

zadovoljni i sretni provesti ostatak života.

— To ćemo još vidjeti — uzvrati njegova žena dok je izdavala

slugama zapovijedi. — Vidjet ćemo, velim.

Muž je uplašeno pogleda, ali ona ne reče ništa više toga dana

nego kakva tri tjedna poslije.

— Mužu — reče ona — dodijao mi ovaj hladni sivi dvorac.

Htjela bih da budem kraljica i da živim u kraljevskoj palači.

— Očito si luda kad tako govoriš — dočeka njezin muž. Zašto

bi htjela da budeš kraljica? Zar ti ovo nije dovoljno?

— Nije — odgovori ona. — Što je već na tome ako ti kažem da

ujutro potražiš iverka. Naposljetku, spasio si mu život. Dat će ti što

god zatražiš.

I zanovijetala mu toliko da je otrčao dolje na žal, samo da

pobjegne od nje. Veslao je opet dok nije došao na ono isto mjesto

gdje je prije triput vidio iverka. Zatim uze dozivati:

Iverče, il prinče, što već bio,

hodi, nevolja me tjera:

jer što god ja reko ili htio,

moja žena drugo smjera.

More više nije bilo mirno, i mali se čamac ljuljao kad je iverak

izronio iz dubine.

— Što je? Što to sada želi? — upita iverak.

61

— Ne znam kako da tražim — prošapta jadni ribar drhteći. —

Ali hoće da bude kraljica.

— Eno je, već je kraljica — reče iverak te uroni opet u

uzbibano more.

Kad je ribar doveslao natrag, nije se više pred njim uzdizao sivi

kameni dvorac s kulama: sad je ondje stajala krasna palača od

bijelog mramora, opasana vrtovima neopisive ljepote.

Dok je prolazio vrtovima, lijepi se paunovi naokolo šepirili, a

golubovi mu gukali nad glavom. Ne znajući što da misli, uđe u

palaču i prođe dugim sjajnim hodnicima. Nađe svoju ženu u

kraljevskoj prijestolnoj dvorani, s krunom na glavi — kruna joj

dvije stope visoka. Okružuju je dvorani i dvorske gospođe, a vojnici

u purpurnim i srebrnim odorama razmiču se i stoje u redovima pred

njim.

— Evo, mužu, ja sam kraljica — reče ona.

— Vidim — dočeka ribar.

Jedan tjedan ili nešto manje, ribar i njegova žena — sada

kraljica — živjeli kraljevski, jeli probrano meso i spavali na divnim

mekanim posteljama, i ribar počeo prihvaćati da je njegova Sibila

kraljica i da je kao takvu moraju dvoriti i služiti.

— Vrlo smo sretni — reče on jedne večeri dok je s njome šetao

vrtovima. — Možemo ovako, zadovoljni i sretni, proživjeti ostatak

života.

— To ćemo još vidjeti — na to će Sibila — jer sada bih ja da

budem carica.

— Ti si sišla s uma — uzviknu ribar te umalo što natraške ne

pade u jedan između studenaca. — Sasvim si poludjela!

— Ujutro ćeš odmah odveslati onamo — nastavi njegova žena

kao da nije ništa čula — i tražiti što velim. Iverak ne može odbiti.

Nakon besane noći koju je proveo raspravljajući sam sa sobom,

ribar u rano jutro siđe na obalu. Ušao je u čamac i odveslao na ono

mjesto gdje je četiri puta vidio ribu. Zatim uze dozivati:

Iverče, il prinče, što već bio,

hodi, nevolja me tjera:

jer što god ja reko ili htio,

moja žena drugo smjera.

Ovaj put valovi na moru bijahu tako visoki te je prijetila opasnost da

62

prevrnu mali čamac, a more bijaše crno i žestoko kad je iverak

krenuo prema njemu.

— Što je sada — upita iverak. — Što sad hoće? Ribar se toliko

bojao da je jedva protiskivao riječi. Naposljetku promuca:

— Hoće da bude carica.

— To već jeste — reče iverak i nestade, proguta ga golem val.

Kad je ribar odveslao natrag, vidje da je bijela mramorna

palača obložena zlatom i alabastrom i da na ulazu vojnici i straža

drže stražu ukrštenih mačeva.

Gotovo klonuo od straha, ribar prođe kroz mnoge hodnike dok

nije došao do žene, koja je sjedila na zlatnom prijestolju. Plašt joj

blistao od mnogih smaragda. Na glavi joj kruna viša od prijašnje, a u

ruci joj žezlo optočeno dijamantima.

— Tako, sad si carica — reče ribar a koljena mu klecala.

— Jesam, sad sam carica — dočeka ona — ali sam već sita ove

zemaljske moći. Gledam u sunce, a ne mogu mu izmijeniti tok.

Gledam u mjesec, a ne mogu ga smanjiti. Mužu, htjela bih da budem

svemoguća. Onda bi se preda mnom klanjali sunce, mjesec i

zvijezde.

— To je sasvim nemoguće — prošapta muž, samrtnički blijed.

— Budimo sretni i zadovoljni ovim što već imamo.

— Kao carica naređujem ti da govoriš s iverkom odsiječe

njegova žena. — Ne može ti odbiti, jer si mu jednom vratio život.

Ribar se okrenu. Otišao je iz palače i sišao na obalu. Odveslao

je na čamcu do onog mjesta gdje je posljednji put vidio iverka. A

onda uze dozivati:

Iverče, il prinče, što već bio,

hodi, nevolja me tjera:

jer što god ja reko ili htio,

moja žena drugo smjera.

Oko njega more kipjelo, crno i bijesno; na tamnom nebu munje

oblake parale; vjetar zavijao kao čopor gladnih vukova. Ribar bio

uplašen kao nikad prije u životu.

Ali, kao i prije, pojavio se iverak iz uskipjelog mora.

— Što je? Što sada želi? — upita iverak.

Ribar, koji je jedva mogao govoriti, promuca:

— Htjela bi da se pred njom klanjaju sunce, mjesec i zvijezde.

63

Zastao je, nije mogao dalje.

— Ona nije drugo nego ono što je bila — reče iverak. Naći ćeš

je u svinjcu.

Kad je ribar doveslao natrag, nestalo mramorne palače: umjesto

nje ondje stajao svinjac, a pokraj njega stajala ribareva žena.

64

Hrabri mali krojač

(po Grimmu)

Ono vam nekoć bio malen krojač što je iz dana u dan sjedio

kraj prozora i šio. Obično je sjedio podvijenih nogu na svome

tronošcu: kako je bio niska rasta, taj mu je položaj najviše

odgovarao.

Jednoga sunčanog popodneva malog krojača mamilo da ostavi

posao i da kuša malo pekmeza što ga je kupio od seljakinje. Ali, na

njegovu žalost, tek što je dohvatio kruh i počeo da razmazuje slatki i

mirisni pekmez na krišku kruha, kadli se oko njega uzlijetao čitav

roj muha.

»Evo vam, proklete napasnice!« — uzvikao se krojač, bijesno

tjerajući muhe komadom sukna.

Na svoje zadovoljstvo, kad je pogledao dolje na pod, vidje da

je ubio ne manje nego sedam muha jednim udarcem. »Zamisli«, reče

u sebi, »sedam njih jednim udarcem!« Oduševljen, presta šiti kaput

što ga je šio te okrenu da sebi načini širok pojas. Kad ga je dovršio,

a prije nego što će se njime opasati, uši na nj slova što sastavljaju

riječi: SEDAM JEDNIM UDARCEM.

»Svijet treba da zna o mom junačkom djelu«, kaza u sebi.

»Neću čekati ni časka, nego ću krenuti u svijet.« I uze komad sira iz

kuhinjskog ormara da mu se nađe na putu.

Kad je izbio na cestu izvan grada, zastade na časak da predahne

i da uzme malu smeđu pticu što se bila zaplela u obližnjem trnjaku.

»Ti ćeš mi biti pratnja«, reče i pažljivo stavi pticu u džep.

Veselo zviždukajući, poče se penjati putem što je preko planina

vodio u svijet s one strane.

Ne vrhu prvog brijega iznenadi se kad je naišao na golemu

nezgrapnu priliku koja bijaše dvadesetak puta veća od njega. Div,

jer to je očito bio div, gledao dolje niza stranu i opazio krojačića tek

kad ga je ovaj pozdravio.

— Nisam mislio da ću svoja putovanja dijeliti s nekim takvim

kao što si ti — reče krojač mjereći diva pogledom odozgo dolje. —

Što veliš na to?

— Velim da si mali bezobraznik — riknu div. — Takvog

patuljka mogu noktom otkvrcnuti.

65

— Ma nemoj mi reći — odvrnu krojačić veselo. I otkopča

kaput te pokaza divu svoj pojas.

»Sedam jednim udarcem«, sricao div polako. Misleći da su to

bili ljudi što ih je krojač dokusurio, div pogleda dolje te odluči da se

prema njemu odnosi sa više poštovanja.

— Dobro je — reče div koji baš ne bijaše brz na misli. —

Predložit ću ti nešto. Mjerit ćemo snagu, pa da vidimo. Budeš li

valjan, povest će te kući, svojoj braći.

— U redu! — dočeka krojačić.

Div dohvati poveliku stijenu te je uze stiskati šakom dok iz nje

nije voda procurila.

— Hajde sada ti — pozva ga div.

— Hoću — prihvati krojač, te i on tobože uze stiskati stijenu, a

zapravo je stiskao meki sir.

— Vrlo dobro — prihvati div kad je vidio kako se kaplje

cijede. — A sad gledaj! — nastavi div te dohvati stijenu i hitnu je

tako daleko i visoko da je izgledala kao oblutak kad je pala na

zemlju.

— A sada ti za mnom to isto — pozva ga div.

— U redu — dočeka mali krojač. I okrenuvši se načas, izvadi

pticu iz džepa i baci je uvis. A ptica, obradovavši se slobodi, vinu se

u visinu i brzo je nestade.

— Svatko može baciti kamen — mirno će krojačić. — Ali kako

god uzmeš, kamen opet padne za zemlju. Moj je bačen tako daleko i

visoko da i ne vidiš gdje padne.

— Vrlo dobro — prihvati div — ali da vidimo sada možeš li

podići težak teret. To će zaista biti dokaz snage.

I priđe golemu hrastu što ga je munja oborila.

— Evo — reče — sad ću podići stablo.

— A ja ću grane, jer one su kudikamo teže — samosvjesno će

mali krojač.

Ali kad se div okrenuo da podigne stablo na golema ramena,

krojač skoči među lišće. Tako je div posrtao noseći cio teret i još

krojača po vrhu.

Kad div više nije mogao izdržati, povika:

— Ja ću spustiti svoj kraj.

— Spusti — odgovori krojač te iskoči iz lišća i granja prije

negoli je drvo tresnulo o zemlju. — Ja bih mogao još, ali ne mari.

Uostalom, ja sam ih ubio sedam jednim udarcem.

66

— Bit će bolje da pođeš sa mnom mojoj braći — reče div kad

je došao da daha. — Bit će im drago da se sretnu sa tako snažnim

mališem.

I povede krojača niz padinu pa onda u veliku spilju gdje su

dvojica divova sjedila za večerom.

Mali krojač veselo im se nasmiješi, a kad su oni povečerali —

svaki cijelu pečenu ovcu — prvi div pokaza mu postelju u kojoj će

noćiti.

Krojač nađe da je postelja velika i neudobna, pa kasnije, kad je

hrkanje trojice divova ispunilo pećinu, on se izvuče iz postelje te

otpuza pod stol, i tu provede noć.

Rano ujutro, još za mraka, divovi se probudiše.

— Riješit ćemo se toga mališa — reče prvi div — prije nego se

prihvatimo posla za ovaj dan.

I uze svoju toljagu te usmjeri moćan udarac po postelji:

dokrajčio bi krojača da je ovaj ostao spavati ondje.

Glasno se smijući, divovi zadovoljni krenuše u šumu. A mali

krojač bijaše daleko od smrti. I on bijaše zadovoljan kad se probudio

te ubrzo nastavio put. Kad je prolazio kroza šumu naiđe na trojicu

divova te ih pozdravi kao stare prijatelje. Uplašili se oni kad su

vidjeli krojača živa i zdrava te nagnuli u bijeg.

Osokoljen, krojač uze put pod noge i tako je išao dok nije

naišao na obližnji grad. Prošavši kroz gradska vrata, brzo se našao

na dvorištu kraljevske palače.

Umoran poslije duga hoda, a nemajući novca, krojač sjede uza

zid i zaspa.

Dok je spavao, neki kraljevski službenici naiđoše na njega i

pročitaše riječi na njegovu pojasu: SEDAM JEDNIM UDARCEM.

— Moramo to odmah javiti kralju — rekoše među sobom. —

Treba nastojati da se tako hrabar ratnik bori na našoj strani.

— Svakako ga želim vidjeti — reče kralj kad su ga obavijestili.

— S takvim čovjekom na našoj strani, naši će se neprijatelji bojati i

da počnu borbu.

Mali krojač obeća kralju da će ga dobro služiti, a kralj mu dade

lijepu kuću i kesu zlatnika. Ali kako je vrijeme odmicalo, vojnici

kraljevskih četa postadoše zavidni mališu.

— Svi ćemo otići — reče kralju njihov zapovjednik — ako nas

ne oslobodiš njega.

— Ne mogu ostati bez sve svoje vojske zbog jednog stranca —

67

kaza kralj. — Ostavite to meni, već ću ja naći rješenje.

I pozva krojača.

— Zbog tvojih velikih djela i zbog tvoga junaštva — poče kralj

kad je mališ stajao pred njim — odlučio sam da ti dam najvažniji

zadatak. Ako uspiješ, dat ću ti svoju kćer za ženu i još polovicu

kraljevstva po vrhu.

— Samo mi recite koja je to zadaća — dočeka mali krojač.

— U šumi su dva diva strahovite snage — nastavi kralj. U

jednog je i drugog crvena kosa i brada. Već godine i godine kradu

nam stoku i desetkuju vojsku, to jest, ako uopće možemo vojsku

privoljeti da ide na njih. Oslobodi nas tih divova, pa ćeš imati svoju

nagradu.

— Važi! — reče mali krojač i krenu još istog dana.

Kad je došao do ruba šume, uplašenim vojnicima, koji su ga

pratili, naredi da ostanu gdje jesu.

— Izvršit ću to djelo sam — reče i ode naprijed, u šumu.

Nakon kakva dva sata hrabri mališ ugleda crvenokose divove

kako spavaju pod drvetom. Njihovo hrkanje bijaše kao da riče čopor

lavova. Pošto ih je gledao neko vrijeme, krojač se saže i tiho napuni

džepove kamenjem. Kad je to učinio, oprezno se pope na drvo i

smjesti se na grani što je divovima visila nad glavom. Uzevši šaku

kamenja, mališ ih pusti da padnu jednom divu na glavu. Div se od

toga probudio i počeo da mrmlja protiv onoga što je još spavao.

— Zašto me gnjaviš — riknu on. I uze drmati usnulog dok se

nije probudio.

— Ne znam o čemu govoriš — pospano će tako probuđeni. —

Pusti me na miru.

Obojica zatim opet legoše, a krojač nastavi što je naumio. Ovaj

put okrenu svoj pljusak kamenja na drugog diva, tako te je sada taj

drugi mrmljao. Kad su opet zadrijemali, mali krojač baci na obojicu

velik oštar kamen, i ubrzo divovi uhvate jedan drugog za gušu.

Tako su se tukli potežući velike stijene jedan na drugoga:

bijahu im to kao toljage u borbi. Siguran gore na svome drvetu, mali

krojač čekao dok obojica ne padoše na tlo, ne mičući se: bijahu

mrtvi.

Kad je kralj čuo vijest, nije baš bio zadovoljan, ali je svakako

bio zahvalan krojaču što ga je oslobodio divova.

— Ima još jedna zadaća što bih htio da je izvršiš — reče kralj.

— Što je to? — upita mali krojač.

68

— U istoj šumi gdje si ubio dvojicu divova — nastavi kralj —

živi jednorog. Ta je zvijer ubila mnoge moje lovce, a nitko joj dosad

nije doskočio. Ako uspiješ, dobit ćeš moju kćer i još polovicu

kraljevstva.

— Dobro je — veselo dočeka krojač.

Kad se našao u šumi, mališ uze da slijedi tragove jednoroga.

Kad je došao u blizinu životinje, krojač se pobrinuo da bude ispred

kakva drveta, a onda poče izazivati.

Riknuvši, jednorog spusti svoj jedini rog te se zaleti da probode

krojača. Ovaj nije drugo ni čekao nego to. Vješto je skočio u stranu,

tako da je jednorog zabio svoj rog u drvo.

Za malog krojača bilo je jednostavno da uhvati životinju tako

što joj je otpilio strašni rog.

Kralj je jedva prikrio svoje iznenađenje kad se krojač pred njim

pojavio s jednorogom bez roga.

— Uspio si gdje su drugi promašili — reče kralj. — Učini mi

još jednu uslugu, i nagrada je tvoja.

Krojač je prikrio svoje razočaranje: — Kakvu uslugu? — upita

on.

— U istoj šumi živi divlji vepar — reče kralj. — Ta je životinja

tako bijesna da gazi žene i djecu. Uhvati je živu, i kraljevna je tvoja

69

bez daljnjeg odlaganja.

Kao i prije, krojač je otišao u šumu sam. Kad ga je divlji vepar

opazio, zaletje se na nj zapjenjenih usta i iskešenih zuba derača.

Spretni krojač uskoči u kapelu što bijaše u blizini, a vepar za njim.

No, domišljati je krojač brzo skočio na prozor te iskočio van, a

vepar uletio u kapelu. Krojač, vani, brže-bolje za njim zatvori i

zaključa vrata. Bijesna životinja, teška i bespomoćna, nije mogla

kroz prozor van. Tako vepar bijaše uhvaćen.

Sada kralj nije više mogao odlagati: sutradan se krojač i lijepa

kraljevna vjenčaše, i bijaše veliko slavlje.

Sve je krojaču išlo na ruku dok jedne noći, pošto se dobro

najeo, krojač ne počne u snu buncati. »Zakrpaj mi, momče, ovaj

kaput!« mrmljao krojač, nemirno se bacakajući. »Zakrpaj ga,

zakrpaj!«

Kad je čula te i slične riječi, kraljevna se odmah dosjeti što

znače, te odjuri da kaže ocu.

— Pa on je najobičniji krojač — zajeca ona.

Kralj je uze tješiti kako je najbolje znao.

— Ostavi noćas vrata otvorena — reče joj. — Čim krojač

zaspi, navalit će moji vojnici te mu glavu odrubiti.

Ali je to čuo jedan krojaču odani dvoranin pa mu to prenio.

— Ah, tako li je to... — dočeka mali krojač.

Te noći pretvarao se da spava. Tek što je naslutio vojnike vani,

povika:

— Što! Sedam sam ja njih jednim udarcem. I dva sam diva

ubio! I jednorogu sam doskočio! I divljeg vepra uhvatio! Pa da se

onda bojim tih jadnika vani?

Kad su čuli te riječi, vojnici zapadoše u strah te podbrusiše pete

i više se nisu pokazivali. A krojač ubrzo zatim postade kralj. Kako

mu se nitko nije usudio protiviti, imao je dugu i mirnu vladavinu.

70

Zlatokosa i tri medvjeda

(po Southeyju)

Bila jednom tri medvjeda: tata medvjed, mama medvjedica i

njihov mali bebek medvjedić. Živjeli su u lijepoj kućici usred šume.

Bila je to uredna mala kuća, s lijepim vrtom u kojem su rado sjedili

za sunčanih dana.

Tata medvjed uzimao novine da vidi što ima novo u velikom

svijetu. Mama medvjedica uzimala svoje pletivo koje, čini se, nikad

da završi. A bebek medo bio malen da bi išta drugo počinjao osim

igre: valjao se on po mekoj zelenoj travi te igrao velikom loptom.

Iz svega izlazi da su medvjedi bili zadovoljna i sretna obitelj:

tata medvjed samo zabrundavao kad bi mu novine pale u blato, a

mama medvjedica kad bi joj se pletivo oparalo. Bili su oni i uredna

obitelj: svako od njih imalo vlastitu zdjelu, stolicu i postelju. Tata

medvjed, kako bijaše najveći, imao najveću zdjelu, najveću stolicu i

najveću postelju.

Sve mamine stvari bile srednje veličine, jer je i ona bila takva.

Nije teško pogoditi tko je imao sve najmanje: bebek medo, dakako.

medo imao najmanji tanjur, najmanju stolicu i najmanju postelju.

— Ne bih htio uvijek biti mali — znao bi zacikati medo.

Ali što god on rekao, otac i majka zvali ga »mali«, i uvijek je

imao najmanje — čak i zdjelu s kašom. A medvjedić žalio, jer je

tako volio kašu.

Vele da medvjedi između svega najviše vole med. Ali ova tri

medvjeda najviše voljela zobenu kašu s vrhnjem.

Svakog jutra majka medvjedica izvukla bi veliki lonac i

napravila kašu. Kad bi kaša bila gotova, ona bi je vadila šeflom i

punila zdjele, koje bijahu uvijek dobro oprane i otrte poslije jela.

Rano jednog jutra sunce tako zasjalo da su medvjedi odmah

htjeli van. Ali je majka medvjedica već skuhala kašu i razdijelila je

u tri zdjele.

— Kaša je prevruća — reče mama ugodnim mekim glasom. —

Mislim da se možemo prošetati dok se ne ohladi.

A tata medvjed potvrdi jakim oporim glasom: — Da, tako

ćemo učiniti.

Medo pak doda tankim glasićem: — Hajdemo odmah.

71

I tako su krenuli u šetnju šumom.

Tek što su izišli iz kuće i malo odmakli, naiđe djevojčica

krupnih modrih očiju i svijetle kose. Zvala se Zlatokosa.

»Tko li živi u toj lijepoj kućici?« — upita se djevojčica čim je

vidjela kuću. Otišla je ravno na vrata i počela okretati ručku. »Ljudi

ponajviše zaključavaju vrata kad iziđu. Sigurno su i ova

zaključana.«

Ali, na svoje iznenađenje, nađe da se ručka okreće i da se vrata

otvaraju. Svojim krupnim očima Zlatokosa zagleda unutra. Časak je

oklijevala na kućnom pragu. Bi li unutra ili ne bi? Najposlije odluči

te uđe.

»Kakve li uredne i lijepe sobe!« u sebi će Zlatokosa ogledajući

se naokolo. »A tu je i stol prostrt za doručak. Oh, kako sam gladna.

Toliko je već vremena što nisam jela.«

I skoči k stolu te uze najveću žlicu. »Samo da kušam«, pomisli.

Nije to bilo baš lijepo ponašanje, zar ne? Vi ne biste tako, zar

ne? Vi ne biste ušli u nečiju kuhinju i ne biste kušali kašu.

A eto, Zlatokosa je upravo to uradila, i nije pomislila da je

nepristojna. Najprije je dohvatila jednu žlicu, zatim drugu, a oči joj

se širom otvoriše kad je udahnula divni miris kaše.

Kaša je u najvećoj zdjeli bila prevruća, i djevojčici se lice

malko iskrivi. Ona u srednjoj bijaše također daleko od ohlađene, te

djevojčica i opet iskrivi lice. Ali zato kaša u maloj zdjeli bijaše baš

onakva kakva treba biti, i Zlatokosa se zadovoljna nasmiješi.

Zagrabila je žlicom i počela jesti.

Kad je pojela svu kašu, Zlatokosa pomisli kako bi sada bilo

lijepo sjesti. Najprije sjede na najveću stolicu, ali je ta bila prevelika

i pretvrda, i zato brzo siđe.

Zatim prijeđe na srednju. »Ova je svakako bolja!« reče i sjede

na nju. »Ali je premeka za me. Kako je ovo čudno mjesto s

različitim zdjelama i stolicama. Da kušam kakva je ova mala

stolica.«

I ode onamo. Bila je to mala stolica malog mečeta. Djevojčica

sjede, ali nije pravo ni sjela kadli se najedanput oču strašan škripav

zvuk. Zlatokosoj noge skočiše uvis kad se pod njom počela stolica

lomiti.

»Ništa se tu ne može«, u sebi će Zlatokosa kad je ustala. »Pa

gdje mogu naći mjestance na kojem bih se malko odmorila? Mislim

da mi valja pogledati gore.«

72

Tako je krenula uza stube, u spavaonicu: tu, na svoju veliku

radost, vidje tri postelje: veliku, srednju i malu.

»Pogledat ću sve tri«, reče u sebi. Tako i učini. Najprije okuša

veliku, domaćinovu postelju.

Ali, ovako ili onako, postelja joj ne bijaše ona prava. Jastuci i

sve drugo previsoko, a sama postelja prevelika. Zlatokosa se vrtjela i

prevrtala u njoj.

— Zaista je previsoka — reče naposljetku. — Kakva li će biti

slijedeća? Moram okušati.

Srednja postelja, dakako, bijaše bolja. Nije bila tako visoka, ali

ni ta ne bijaše ona prava. Zlatokosa se nije ni u njoj dugo zadržala,

jer joj se mala, na kraju, činila najpovoljnijom.

I tako djevojčica leže u najmanju postelju, i drijem joj brzo

sklopi oči.

Dok je Zlatokosa spavala, medvjeđa se obitelj vrati kući. Sve

troje preklopio umor i glad, tako te su odmah sjeli za stol da jedu

svoju kašu.

— Netko je kušao moju kašu — reče tata medvjed oporim

glasom.

— I moju je kašu netko kušao — pritače mama medvjedica

mekim glasom.

— Netko je bio i na mojoj kaši i svu je pojeo — javi se

medvjedić sitnim glasom.

I pokaza praznu zdjelu da potvrdi svoje riječi. Mami

medvjedici se obraz nasumorio, a tako i tati medvjedu. Medo pak

bijaše ljut ali i žalostan, jer je, na kraju, njegova kaša nestala.

— Pogledaj moju stolicu — reče tata medvjed oporim glasom.

— Netko je sjedio na njoj.

— I na mojoj — nadoveza mama mekim glasom.

— Netko je sjedio i na mojoj stolici i svu je slomio nastavi

medo sitnim glasićem.

Poslije svega nije čudo što su se medvjedi počeli pitati što će

naći gore kad se uspnu stubama.

— Netko je ležao u mojoj postelji — povika medvjed oporim

glasom tek što su ušli u spavaonicu.

— I u mojoj — nadoveza mečka mekim glasom.

— Dođite vidjeti — sitnim će glasom meče kad je na njega

došao red.

Dođoše pogledati, a imali su što i vidjeti. Vi, dakako, znate tko

73

je ondje ležao. Zlatokosa! Meče raširilo oči dok je gledalo u

postelju.

— Netko spava u mojoj postelji, dođite vidjeti oglasi se meče

tankim glasićem.

Sad su medvjedi sve znali. Znali su tko je pojeo kašu, tko je

slomio stolicu, tko je razmetnuo njihove postelje.

Ali Zlatokosa nije znala da oni znaju sve, jer je spavala.

Tri medvjeda prijekim okom gledala dok su stajala kraj

postelje. Medvjedi su bili zaista dobroćudni, ali su ipak osjećali,

sasvim pravo, da to gledaju nepristojnu djevojčicu.

Tko zna što bi bilo da mala Zlatokosa nije otvorila oči. Ali ih je

otvorila. I da vidjeste straha! Uplašila se ona toliko da je gotovo

premrla.

Što li je očekivala da će vidjeti? Zacijelo ne tri medvjeda.

Skočila je i potrčala niza stube pa van iz kuće. Trčala je koliko su je

noge nosile. A oni? Možda su joj samo željeli reći da će joj oprostiti.

Ali Zlatokosa nije čekala. Čak nije stala da im mahne. Samo je

trčala i trčala sve do svoje kuće. I nikad više, nikad, nije ušla u tu

šumu.

74

Guščarica

(po Grimmu)

Bila jednom obudovjela kraljica u godinama koja je imala

lijepu kćer. Kad je kći odrasla, obećaše je lijepom kraljeviću

susjedne kraljevine.

Prije nego što je otpremila kćer na put, stara kraljica dade joj

konja — zvao se Falada — koji je znao govoriti, i rupčić na kojem

su bile tri kaplje njezine kraljevske krvi.

— Čuvaj uvijek ovaj rupčić — reče stara kraljica, koja je

voljela svoju kćer jedinicu. — Čuvaj ga, jer dok ga imaš, neće ti biti

veće nesreće.

Zatim joj dade lijepih darova u srebru i zlatu i kutiju

neprocjenjivo vrijednih dragulja.

— Ovi su ti darovi miraz, drago dijete — reče kraljica. — A da

imadneš društva na putu, jedna od mojih službenica pratit će te na

konju.

Majka i kći pozdraviše se, te kraljevna odjaha na Faladi s

djevojkom koja je jahala na neuglednu jahaćem konju.

Pošto su prešli nekoliko milja, kraljevna zatraži da djevojka

sjaše i donese vode iz potoka.

Na njezino iznenađenje djevojka odmahnu glavom te odbi da

sjaše.

— Ako ste toliko žedni — reče ona — sjašite pa sami

zagrabite. Ne vidim razloga zašto bih vas ja služila.

Plemenita kraljevna ne reče ništa na te ružne riječi, nego sjaha

te ode na potok. Kad se nagnula nad vodu, tri kaplje krvi na njezinu

bijelom rupčiću šapnuše: »Zlo je to. Da ti majka zna, srce bi joj

prepuklo.«

Nastavile djevojke put, ali ne izmijeniše među sobom ni riječi,

sve dok kraljevna ponovno ne osjeti žeđ. Kad su došle do vode,

kraljevna zaustavi konja te se obrati djevojci:

— Molim te siđi i zagrabi mi vode ovim zlatnim peharom.

— Nisam vaša sluškinja da vas služim — odvrati djevojka

nabusito. — Ako ste žedni, idite sami na rijeku.

Plemenita kraljevna sjaha te ode na rijeku. Kako se sagnula da

zahiti vode, tri kaplje krvi na njezinu bijelom rupčiću prošaptaše:

75

»Zlo je to. Da ti majka zna, srce bi joj prepuklo.«

Kraljevna ništa ne reče. Nego, kako se još više nagnula, bijeli

joj rupčić ispade iz njedara, pade u vodu — i više ga ne bijaše.

Vidjevši što se dogodilo, zla djevojka pobjedonosno se

nasmija.

— Sad ste sasvim u mojoj vlasti — uzviknu ona.

I prisili svoju kraljevsku gospodaricu da s njome izmijeni plašt

i ruho. Zatim zla djevojka uzjaha njezina konja Faladu, a kraljevni

naredi da uzjaha smeđe kljuse.

— Ubit ću te — reče potom — ako mi svečano ne obećaš da

nijednom ljudskom biću nećeš odati ovo što se dogodilo u šumi.

Ustrašena, kraljevna svečano obeća da će šutjeti, i tako njih

dvije nastaviše put. Sutradan stigoše pred kraljevsku palaču.

Kraljević je izišao pred njih, da pozdravi svoju buduću ženu. Pokraj

njega stajao kralj, ljubazan postariji čovjek s dubokim plavim očima

kojima je malo što izmicalo.

Kad je lažna kraljevna vidjela kako ih kralj gleda, reče bahato:

— Ova prosjakinja nije važna. Naišla sam na nju putem.

Sposobna je samo za male dužnosti.

— Ako je tako — prihvati kralj — onda može pomoći našem

Konradu da čuva guske. Čuvanje gusaka nije velik posao.

Kako su pripreme za svadbu odmicale, lažna je kraljevna imala

samo jednu brigu. Znala je da Falada govori pa se bojala da bi konj

jednog dana mogao otkriti pravu priču.

— Imam jednu molbu — ona će kraljeviću. — Htjela bih da

danas smaknu moga konja. Samo me zbacivao na putu, opasan je i

beskoristan.

Prava kraljevna krupne suze ronila kad je čula sudbinu svoga

konja.

— Nemoj pokopati konjsku glavu — reče živoderu. —

Umjesto toga, kad padne mrak, prikuj glavu nad gradskim vratima,

tako da je uvijek mogu vidjeti kad onuda prolazim u polje.

Živoder primi zlatnik koji mu dade prava kraljevna, i noću

prikova Faladinu glavu nad gradskim vratima. Ujutro je prava

kraljevna prolazila s guskama kroz gradska vrata, goneći svoje jato

pred sobom. »Ah, Falada, kako sam nesretna!« reče kraljevna

gledajući gore. A Faladina glava ozgo odgovori:

Oh, kraljevno, sudbe klete:

76

da ti majka znade sada,

presvisla bi s teškog jada.

Konrad, momčić što čuva guske, pogleda u čudu u svoju drúgu, ali

ona ne reče ništa.

Tek što su došli u polje, prava kraljevna prosu svoju zlatnu

kosu, koja bijaše lijepa i fina kao svila. Konrad nije mogao odvojiti

očiju od kose.

— Daj mi jedan uvojak — naposljetku će on.

Kad je kraljevna odbila, on bi sam iščupao koju vlas da

djevojka nije zapjevala:

Blagi vjetre, dođi, puhni.

momku šešir sad otpuhni.

Na svoju nevolju Konrad osjeti kako mu se šešir smaknuo s glave i

poletio uvis — otpuhnuo ga vjetar do sredine polja. Lovio ga on i

trčao, i dok se tako nagonio da uhvati šešir što se poljem koturao,

kraljevna je stigla da splete kosu i da je uzdjene.

— Neću više da čuvam guske s takvom kao što si ti — naljutio

se Konrad.

Te večeri otišao kralju i sve mu rekao.

— Baš neobično — reče kralj. — No, valja mi samome onamo

da vidim što je.

I naredi Konradu da ujutro ide na posao kao obično.

Kad su njih dvoje sutradan prolazili kroz gradska vrata, kralj je

već bio ondje, sakriven. Vidio je kako guščarica gleda uvis prema

konjskoj glavi i čuo kako ona kazuje: »Ah, Falada, kako sam

nesretna.«

Čuo je kako joj konjska glava ozgo odgovara:

Oh, kraljevno, sudbe klete:

da ti majka znade sada,

presvisla bi s teškog jada.

U nekoj udaljenosti slijedio je Konrada i guščaricu na livadu. Kad je

djevojka rasula kosu, vidio je kako je ta kosa zlatna i fina poput

svile. A kad je Konrad htio da iščupa koju vlas, čuo je kako djevojka

pjeva:

77

Blagi vjetre, dođi, puhni,

momku šešir sad otpuhni.

Nato je momak morao u trk da uhvati šešir što se poljem koturao.

Te večeri kralj pozva guščaricu te je upita:

— Zašto činiš te neobičnosti?

— Oh, gospodaru — uzviknu ona — ne smijem vam reći, jer

sam svečano obećala da nijednom ljudskom stvoru neću govoriti o

tome.

— Onda drži svoje obećanje — reče kralj. — Ali će ti srce

prepuknuti ako ne kažeš. Iskaži svoj jad u ovu željeznu peć.

I kraljevna se uvuče u golemu peć, a mudri stari kralj stade

pokraj pećne cijevi, tako da je jasno čuo njezine riječi: »Nitko na

ovom svijetu ne može mi pomoći. Ja sam uistinu kraljevska kći,

kraljevna od rođenja, a moram teško raditi, dok je izdajnička

sluškinja uzela moj ogrtač i moje ruho i zauzela moje mjesto. Ne

mogu prekršiti danu riječ, tako da zauvijek moram ostati

guščaricom.«

Ujutro kraljevna umjesto svojih dronjaka nađe plašt od sjajne

svilene tkanine i drugo ruho, sve na kraljevu zapovijed — jer je kralj

sada znao svu istinu. S tim plaštem i draguljima što su sjali u

njezinoj kosi, kraljevna bijaše još ljepša — lijepa kao sunce. Stari

kralj dođe da je odvede u veliku dvoranu za gozbe. Bila je kraljevna

tako sjajna u svojoj ljepoti da je lažna kraljevna nije prepoznala.

— Sjedi — pozva je kralj i smjesti je do svog sina.

— A sada — obrati se lažnoj kraljevni koja je ondje sjedila i

smiješila se samouvjereno — kaži što bi učinila djevojci koja je

prevarila svoju gospodaricu i bila spremna oteti joj muža.

— Pa, odrubila bih joj glavu.

— Dobro si rekla — prihvati kralj te naredi svojim vojnicima

da je zgrabe i vrgnu u tamnicu.

Zatim se obrati sinu:

— Ova plemenita djevojka koja sjedi do tebe jest zaručnica

koja ti je namijenjena.

Kraljevićevo srce ispuni radost na te riječi, svega života nije

vidio takvu ljepojku kao što bijaše prava kraljevna za koju je

vjerovao da je guščarica.

Kraljevni nije bilo potrebe da govori: njezine sjajne oči kao da

mu govorahu sve što je htio znati.

78

— Vjenčat ćemo se sutra — živo će on.

Tako i učiniše i bijahu sretni do kraja života.

79

Tri brata od zanata

(po Grimmu)

Bio jednom otac što je imao tri sina i nikakva imutka osim kuće

u kojoj su živjeli. Pozva on njih i reče im.

— Star sam, a ništa nemam što bih vam ostavio osim ove kuće.

Želim da sva trojica odete u svijet i naučite zanat. Kad se vratite,

vidjet ću koji je među vama najbolje izučio: tome ću ostaviti kuću.

Sinovi pristanu; svaki je htio da bude majstor u zanatu što ga je

odabrao. Najstariji odlučio da bude kovač, srednji brijač a najmlađi

mačevalac. Zatim se dogovore o vremenu kada će se opet sastati kod

kuće, pozdrave se s ocem te krenu.

Uspjela su sva trojica, svaki od njih našao vješta majstora u

koga je mogao izučiti zanat. Najstariji sin postao jednim od

najboljih kovača u zemlji. Potkivao on kraljevske konje i mislio:

»Ne možeš izgubiti, dobit ćeš kuću.« Srednji postao majstor u svom

umijeću te je brijao samo otmjenu gospodu. I on je, dakako, mislio:

»Kuća je moja!« Najmlađi se izvještio u mačevanju te je pobjeđivao

u svakom dvoboju. Dobio je, doduše, poneki udarac, ali je stiskao

zube i mislio: »Pretrpi, isplati se radi kuće.«

Kad je došlo dogovoreno vrijeme, braća se vrate i sastanu kod

kuće, da ocu pokažu što su naučili. Otac ih lijepo dočeka.

— Hajdemo na cestu — reče najstariji brat — ondje mi je

prilika.

Tek što su stali uz rub ceste, kadli naiđu kola u koja bijahu

upregnuta dva čila vranca: propinju se vranci, tandaraju kola. Kovač

poteče za njima pa u trku skine jednome konju sve četiri potkove s

kopita te mu udari četiri nove.

— Izvrsno — uzviknu otac. — Da vidimo sada drugoga.

Dok je to govorio skakao zec prema njima.

— Ovaj mi dolazi kao naručen — reče brijač te uze praviti

sapunicu u plitici. Kad je zec naišao, on ga brzo nasapuna i obrija, a

ne zaboravi ni brke mu podrezati.

— Nema šta, majstor si u svome zanatu — reče otac. — Ne

znam, zaista, komu pripada kuća. Ali da vidimo i trećega.

U taj čas udarila kiša.

— Ne tražite zaklona — reče najmlađi koji bijaše majstor u

80

mačevanju. — Ja ću vas zaštititi od kiše.

I trgne mač i počne njime vitlati nad glavom. Vitlao je tako

brzo da ih ni kap nije okvasila, premda je žestoko kiša ulila.

— Eh, ovo je najbolje od svega — presudi otac. — Kuća je

tvoja!

Ubrzo zatim otac umrije, ali tri brata, kako su se voljeli i

poštivali, ostadoše zajedno u kući, i svaki se bavio svojim poslom.

Kako bijahu majstori u svome zanatu, lijepo su zarađivali te se

ubrzo obogatiše. Dugo su živjeli, a kad su prisukali svoj vijek,

zajedno ih sahraniše: i u smrti ostadoše zajedno.

81

Aladin i čarobna svjetiljka

(iz Tisuću i jedne noći)

Bio nekoć dječak po imenu Aladin. Živio je u dalekoj Kini.

Umjesto da valjano prione na posao po očevoj smrti, on je radije

provodio vrijeme igrajući se na ulici. Tu ga je našao neobični

stranac.

Taj stranac bijaše zapravo afrički čarobnjak velikih

sposobnosti, i premda Aladin to nije znao, ipak se prepao kad ga je

stranac potapšao po ramenu.

— Je li istina da si ti sin krojača Mustafe? — upitao ga stranac.

— Istina je — odgovori Aladin — ali mi je otac umro, i nema,

osim mene, nikoga doma da se brine za moju majku. Sve mi se čini

da smo vrlo siromašni.

— Tvoj otac — preuze stranac — bio je moj brat. Uzmi ovo

zlato, odnesi ga majci, i reci joj da ću je doći posjetiti.

— Je li to opet koja od tvojih priča — dočeka majka kad joj

Aladin reče što se dogodilo. Ali se sutradan čarobnjak pojavi u

njihovoj kući i donese sa sobom još zlata i mnogo darova.

Ubrzo su Aladin i njegova majka smatrali stranca za svoga

prijatelja.

— Kupio sam ti novu odjeću — reče čarobnjak Aladinu — pa

ću te odvesti na lijepo mjesto izvan grada.

I tako Aladin i čarobnjak krenuše zajedno. Putem čarobnjak

obeća Aladinu da će imati svoju vlastitu trgovinu i ni na čemu neće

oskudijevati.

Išli su te išli dok naposljetku ne dođoše u neobičnu usamljenu

dolinu. Golemo granato drveće priječilo im put, te se Aladin poče

bojati.

— Striče! Kamo me vodiš? — prošapta, ali ga čarobnjak samo

požurivaše.

— Sada, dječače — napokon će čarobnjak — ostani malko

ovdje, pokazat ću ti nešto od svoje magične moći. Ali najprije saberi

štogod pruća jer bih htio da naložim vatru.

Aladin učini kako mu čarobnjak reče, i ubrzo se drvo poče

dimiti i pucketati. Čarobnjak baci nekakva jaka mirisa u plamen te

izgovori neke čudne riječi.

82

Baš kad je Aladin namjerio da pobjegne, kraj njegovih se nogu

pojavi golema stijena.

— Podigni je pomoću brončanog prstena — zapovjedi

čarobnjak — i ponovi ime očevo i djedovo.

Jadni Aladin! Kako li je želio da je daleko odatle. Ali nije

mogao ništa drugo nego poslušati. Kad je vidio duboku tamu pod

stijenom, kriknuo je od straha.

— Valja ti dolje — reče čarobnjak. — Uzmi ovaj prsten, čuvat

će te od svakog zla. Uzmi dolje blaga koliko želiš, a meni ozdo

donesi malu staru svjetiljku.

Aladin silazio i silazio dok naposljetku ne dođe do divnih

vrtova gdje je o granama visilo voće od dragulja, crveno, zeleno i

srebrno, a u blizini bile prostrane dvorane, sve bogato ukrašene.

»Pa to je carsko blago ovdje!« — zadahtao Aladin dok je

džepove punio voćem od dragulja.

Kako li je stara i prašnjava bila svjetiljka kad ju je naposljetku

našao. Sakrio ju je u nabore svoje svilene halje. Zatim se počeo

uspinjati.

— Svjetiljku, daj svjetiljku! — viknu čarobnjak kad se Aladin

pojavio.

— Pomozi mi najprije, pa ću ti onda dati svjetiljku — reče

Aladin.

— Ne, najprije, svjetiljku! Daj mi svjetiljku! — zareža

čarobnjak.

A kako Aladin nije htio da posluša, čarobnjak, bijesan, prevali

stijenu i zatvori izlaz iz podzemlja.

Prolazili dani, Aladin gotovo da presvisne od gladi. I tko zna

što bi bilo da dječak slučajno nije otro prsten što mu ga je dao

čarobnjak. Tek što je to učinio, pred njim se stvori golem duh.

— Tvoj sam rob, rob prstena! — reče duh.

— Rob prstena! — ponovi Aladin u sumnji. — Onda ti

zapovijedam da me izneseš odavde.

U tren oka Aladin se našao vani. Bio je slobodan! Kliknuvši od

radosti, poče trčati, i sve tako dok nije stigao u svoju ulicu.

— Majko! Majko! — povika kad ju je ugledao kako ga čeka na

vratima. — Otari suze, sin ti se vratio.

Kad je ušao u kuću, Aladin isprazni džepove i pokaza majci sve

divne sjajne dragulje u obliku voća. Na kraju izvuče staru, prašnjavu

svjetiljku.

83

— Nema u kući ništa jela, sine — reće njegova majka ujutro.

— Ali ću možda danas biti sretne ruke te prodati što sam otkala.

— Pokušajmo prodati staru svjetiljku — na to će Aladin.

— Vrlo dobro — prihvati njegova majka — ali ću je najprije

očistiti, da ćemo postići veću cijenu.

Ali gle! Tek što je prvi put protrljala svjetiljku da je očisti od

prašine, pred njima se pojavi golem, golem div.

— Ja sam rob svjetiljke — reče duh — na vama je da

zapovijedate.

Bijaše taj duh tako golem da su se Aladin i njegova majka

osjećali kao da su patuljci dok su gledali gore u nj.

— Donesi mi štogod jela — reče Aladin čvrstim glasom.

Nikad Aladin nije vidio takve gozbe. Sam je pladanj imao

neizmjernu vrijednost. A na pladnju najbiranije voće, slasna jela od

riže, meso, riba...

— Hajdemo, majko, jesti — pozva Aladin kad je duh nestao.

— Nemoj biti tako uplašena. Odsad nam je sreća sigurna.

Ali se Aladinova majka nije utješila.

— Sine — reče ona — okani se te svjetiljke, jer je ona, možda,

djelo đavolje.

Aladin se na to samo smijao, govoreći:

— Ne brini, majko. Tu je dovoljno hrane za tjedan i više, a kad

se potroši, prodat ću na trgu zlatne tanjure.

Kako rekao, tako učinio. Novcem što ga je dobio kupio je ne

samo obilje hrane nego je nešto potrošio i na sebe, i uvijek je

kupovao štogod nove odjeće u kojoj se pokazivao na trgu ili kad bi

se igrao s drugovima.

Tako je život tekao kakvih pet godina ili više dok Aladin nije

odrastao toliko da je valjalo misliti na ženidbu i na dom u kojem će

živjeti sa ženom.

Dogodilo se jednog dana da je Aladin uhvatio pogled careve

kćeri dok su je nosili ulicom u njezinoj nosiljci. Nikad prije nije

Aladin nikog pogledao tako ljupko. U sebi se zarekao da će mu ona

biti zaručnicom.

— Majko — viknu Aladin kad je došao kući, — vidio sam

jedinu djevojku na svijetu kojom se želim oženiti. Ona je careva kći.

— Zar si poludio — dočeka majka. — Ti da se oženiš

carevnom?

— Čekaj pa ćeš vidjeti — na to će Aladin. — Odjeni se u

84

najbolje ruho te otiđi na dvore sa nešto ovoga čarobnog voća. Kaži

caru da je to dar od tvoga sina.

Drhteći o straha, majka posluša. Kad je straža na vratima

vidjela skupocjene darove, pusti je caru na dvore.

— Moj sin šalje vam malen dar — reče Aladinova majka

kleknuvši i pokazavši kutiju s draguljima. Careve su oči požudno

gledale, jer takve ljepote još nisu vidjele.

— Tvoj gospodar prihvaća dar — reče car, a Aladinova majka

uzvrati: — Moj sin moli za dopuštenje da se oženi vašom kćeri...

Da caru nisu oči zapele za onim draguljima, zacijelo bi odmah

naredio da joj odrube glavu. On je oklijevao, a njegov mu ministar

šapnu: — Zatražite četrdeset zlatnih zdjela uvrh punih takvih

dragulja.

Kad se vratila kući, Aladinova majka reče:

— Car je uzeo dragulje, a sada traži četrdeset zlatnih zdjela do

vrha punih dragulja. Pazi, sine, okani se nemogućeg.

— Nikad — preuze Aladin te izvadi i protrlja svoju svjetiljku.

Dok bi dlanom o dlan, duga povorka robova, noseći zlatne

zdjele na glavi, krenu na careve dvore.

— Tako bogat čovjek dostojan je moje kćeri — izjavi car kad

je vidio ono silno blago. I naredi svome ministru da objavi

vjenčanje.

I tako se Aladin i careva kći vjenčaše u velikom sjaju i raskošu.

Bijaše kao da se Aladinova sreća zaokružila. Njegova

odabranica, carevna, bijaše najljepša žena u svoj Kini; njegova

palača koju je stekao po duhu iz svjetiljke bijaše veća i ljepša čak i

od carskih dvora; imao je najljepše i najbrže konje i čitavu četu

robova kojima je zapovijedao.

S vremenom postao Aladin voljen i poštovan u narodu zbog

svoje samilosti prema siromašnima, i često bijaše pozivan da vijeća

u državnom vijeću.

Jednog dana dok je Aladin bio odsutan, naiđe pogrbljen star

prosjak s čitavom vrećom sjajnih novih svjetiljaka.

— Samo ga čujte! — uzviknu carevna, obraćajući se svojim

dvorskim gospođama. — Tu je starac koji je sišao s uma, jer

uzvikuje: »Nove svjetiljke za stare! Dat ću mu ovu prašnjavu staru

svjetiljku što je moj muž drži u svojoj sobi, i dobit ću za nju novu

novcatu.

A taj starac što je prodavao svjetiljke bijaše onaj lukavi

85

čarobnjak, ali u drugom ruhu. Vijest o Aladinovu bogatstvu stigla je

i do njega u Afriku, pa je odmah krenuo u Kinu, nakan da se

domogne čarobne svjetiljke.

Kad se jednom domogao svjetiljke, nije čarobnjak dangubio

nego je odmah pozvao njezina duha.

— Prenesi ovu palaču i sve u njoj u Afriku — naredi on.

A duh se duboko nakloni i u tren oka prenese palaču sa

carevnom u Afriku.

Aladin je imao malo vremena za očajavanje kad se vratio i

razabrao što se dogodilo: carevi su ga vojnici odmah zarobili.

— Bijedna varalico! — bjesnio car kad je Aladin stajao pred

njim. — Što si učinio od moje kćeri?

— Dajte mi četrdeset dana da nađem svoju dragu ženu i palaču

— reče Aladin. — A onda me kaznite smrću ako već mora biti.

Tako je govorio dok ga car ne pusti da ode.

Četiri je dana i četiri noći Aladin prolazio zemljom uzalud

tražeći kraljevnu. Kad je već izgubio nadu, zalomi rukama u očaju, i

gle! pred njim se pojavi duh iz prstena.

»Ah, prsten, prsten!« uzdahnu Aladin. »Zaboravio sam sasvim

na prsten, a sve sam ga vrijeme nosio!«

— Što zapovijedate, gospodaru? — upita duh.

— Prijatelju — reče Aladin — vrati mi carevnu i palaču.

— To ne mogu — dočeka duh — to može samo rob iz

svjetiljke.

— Onda me prenesi k njima — viknu Aladin.

Tek što je to izrekao, kadli se nađe kako gleda u vlastitu palaču

na zlatnom pijesku, među palmama. Kako je gledao, ugleda na

prozoru svoju dragu carevnu. Učas bijahu njih dvoje u zagrljaju.

Kad je došla do daha, carevna reče:

— Sad znam kako sam bila luda kad sam dala tvoju staru

svjetiljku. Čarobnjak je uvijek nosi sa sobom.

— Moramo naći načina kako da je se opet dokopamo. Kaži mi

kako postupa s tobom?

— Kao s robinjom — odgovori ona u suzama. — Ne bih, dragi

mužu, smjela govoriti s tobom da je on ovdje. Ali se tek noćas

vraća: ako te vidi, ubit će nas oboje.

— Kao s robinjom, veliš? — zamišljeno će Aladin. — Onda

noćas, kad se vrati, pazi da dobro izvedeš svoje. Uzmi ovaj prašak

za spavanje pa mu ga uspi u čašu prije nego što mu uliješ vino.

86

Carevna pokaza Aladinu zgodno mjesto gdje će se sakriti u

palači, a uskoro zatim eto i čarobnjaka.

Te noći čarobnjak bijaše u dobru raspoloženju. Godilo mu da s

carevnom postupa kao s robinjom. Ubrzo joj naredi da mu natoči

vina. Pošto je ispio gutljaj-dva, čarobnjak utonu u dubok san.

Vidjevši to, Aladin se iskrade iz svoga skrovišta, isuka mač i

čarobnjaku odrubi glavu. Zatim Aladin uze svjetiljku što ju je našao

u čarobnjakovu ruhu, i dobro je protrlja.

— Zapovijedajte, gospodaru — reče duh koji se pojavio iz

svjetiljke.

— Vrati nas u Kinu — zapovjedi Aladin. — Neka sve bude

kao što je prije bilo.

Tako se Aladin i carevna opet nađoše u svojoj palači na starom

mjestu, i tu su živjeli u miru i zadovoljstvu do kraja života.

A svjetiljka? Za Aladinova vremena stajala je u staklu na

jastuku od crvena baršuna, a čuvala je dvojica vojnika. Ali tko zna

što je s njome bilo poslije? Tko je sada drži? pitam se.

87

Snjeguljica i Ružica

(po Grimmu)

Bila jednom siromašna udovica što je živjela u kućici na osami.

Pred kućicom bujao vrt, a u vrtu rasla dva ružina grma: jedan nosio

bijele ruže, a drugi crvene. Imala udovica dvoje djece, dvije krasne

djevojčice; jedna bila poput cvjetova jednog grma, a druga nalik na

cvjetove drugoga, pa im je majka dala ime Snjeguljica i Ružica.

Dvije djevojke bile dobre koliko i lijepe, a voljele se među

sobom toliko da se nikada nisu razdvajale. Marljivo su pomagale

majci koja je starjela i bivala sve slabija.

Ljeti su donosile iz šume pune košarice jagoda. Ali kad bi došla

zima i snijeg padao u velikim, mekim pahuljama, majka im nije

dopuštala da idu u šumu.

— Zatvorite vrata — rekla bi im — i prinesite stolice vatri.

I natakla bi naočari i glasno im čitala dok bi one plele. Do nogu

im mirno spavalo janje, a nad glavom im, na prečki, drijemala bijela

grlica.

Jedne takve večeri, kad je sve bilo toplo i mirno u kućici, oču

se kucanje na vratima.

— Hajde, Snjeguljice — reče majka — pogledaj tko je.

Zacijelo kakav putnik traži noćište.

Ali kad je Snjeguljica povukla zasun i otvorila, na vratima ne

bijaše nikakav putnik nego velik debeo medvjed, koji je proturio

glavu naprijed i rekao:

— Pustite me unutra da se malko ogrijem, jer sam napol mrtav

od studeni.

— Dakako, pusti ga unutra, Snjeguljice — kaza majka. — I

jadnom medi treba topline.

Ali je medvjed i dalje stajao na vratima.

— Hoćete li biti ljubazni pa mi otresti snijeg s leđa? — zamoli

medvjed.

Nato obje djevojke uzeše otresati mu snijeg s krzna. Medvjed,

zahvalan, uđe te se pruži na rogožini pred ognjištem.

— Možeš ostati, ovdje koliko želiš — reče majka dviju

djevojaka — i navrati se kad god hoćeš da se ugriješ.

U zoru medvjed ode, gazeći dubok snijeg vani. Ali se uvečer

88

vrati, a djevojke se toliko oslobodile da su se počele igrati s njime.

Tako se medvjed navraćao svake večeri čim bi se mrak uhvatio.

Kad je granulo proljeće i ptice na granama počele pjevati,

medvjed reče djevojkama:

— Sad moram otići od vas, i neće me biti do jeseni.

— A kamo ćeš? — upita Snjeguljica.

— Duboko u šumu — odgovori medvjed — gdje leži sakriveno

moje blago. Zimi, kad je tlo smrznuto, moje je blago na sigurnu. A u

proljeće, opak patuljak vreba na nj, hoće da ga ukrade.

Snjeguljici i Ružici bilo žao što medo odlazi, jer su se lijepo

sprijateljile s njime.

— Hajte u šumu i donesite suharaka — reče im majka jednog

jutra. — Sad je u šumi lijepo kad je sve ozelenjelo, pa ćete se malko

rastresti i zaboraviti medu.

Dok su djevojke išle stazom što ju je prekrivala mahovina,

odjednom pred sobom vidješe veliko stablo: leži ono na zemlji,

obaljeno, a sve se nešto oko njega koprca i skakuće, sad gore, sad

dolje.

— To je patuljak — šapnu Snjeguljica, uhvativši sestru za

ruku. — Gledaj, vršak brade zapeo mu u procijep te ondje ostao

ukliješten.

— Čini mi se da je strašno ljut — šapnu Ružica. — Skače s

jedne strane na drugu baš kao psić na uzici.

Mališ, kad ih ugleda, poče vikati:

— Što tu stojite kao dva kipa? Zašto mi ne pomognete?

— Kako se to dogodilo? — upita Snjeguljica, a mališ se

razgnjevi:

— Glupe ste koliko i radoznale. Što vas briga kako se

dogodilo. Nemojte buljiti nego mi pomozite.

Uhvatiše ga za kaput i počeše vući, ali uzalud. On se pjenio i

bjesnio na njih.

— Budi strpljiv — prekori ga Snjeguljica. — Nešto sam

smislila.

Izvuče iz džepa male nožice i odsiječe mu vršak brade.

Patuljak, umjesto da bude zahvalan, samo se još mrgodio.

Segnuo je zatim za vrećom punom zlata što bijaše sakrivena među

korijenjem obaljenog stabla, baci vreću na pleća te ode ne rekavši ni

hvala.

Sutradan Snjeguljica i Ružica odu na rijeku. Kad su prilazile

89

vodi, ugledaju nešto nalik na velika skakavca: skakuće prema rijeci,

bijaše kao da kani u vodu skočiti.

— To je opet patuljak — uzviknu Ružica. — Pecao je ribu, pa

mu se brada zaplela u povraz.

Na udicu uhvatila mu se povelika riba i počela trzati i potezati.

Upinjao patuljak ne bi li ribu izvukao, ali ništa — umalo što lovina

nije slabašnog ribolovca odvukla u vodu.

I opet nije preostalo drugo nego da mu nožicama potkrešu

malko brade. Ljutio se on i vikao:

— Proklete guske! Sasvim ste me izobličile! Kad je tako

istresao ljutinu, izvuče vreću bisera što je bila sakrivena u šašu te

ode odande ne rekavši ni zbogom.

Istog dana Snjeguljica i Ružica prolazile kamenjarom na putu u

grad, majka ih poslala da nešto kupe.

— Što li onaj orao onako kruži — zamijeti Snjeguljica kad im

je orao preletio nad glavom.

— Očito nešto smjera — dočeka Ružica.

Orao se zatim ustremi na nešto za velikom stijenom. U isti čas

čuše vrisak te pohitješe onamo. Uplašene vidješe kako je orao

pandžama ščepao njihova mrzovoljnog znanca, patuljka, i samo što

ga nije odnio.

Samilosne, djevojke odmah prihvatiše čovuljka, pa potegni-

povuci, dok ga orao napokon ne ispusti. Kad se patuljak pribrao od

straha, poče na njih vikati:

— Glupe guske, pogledajte mi kaput! Nemilo ste potezale da

su rukavi otpali. Zar niste mogle malo pripaziti!

A onda, bez ijedne riječi zahvale, prebaci preko ramena vreću s

draguljima, sakrivenu za jednom stijenom, i nestade.

Kad su djevojke podvečer bile na povratku, zatekoše patuljka

kako iz vreće istresa drago kamenje na omalenu čistinu: ispraznio je

vreću ne pomišljajući da bi tkogod mogao naići. Djevojke zastale i

gledale, a on se izdere kad ih opazi:

— Što ste izvalile te svoje glupe oči i tu zjake prodajete? Zar

nemate drugog posla?

Vikao je na njih i bjesnio, tako te nije opazio kad je onamo

banuo velik smeđ medvjed. Htjede patuljak umaknuti odande, ali

bijaše kasno.

— Poštedi mi život, dragi medo! — zavajka patuljak, drhteći

od straha. — Pusti me, evo ti sve moje blago. Što će ti ovakav

90

neznatan zalogaj kao što sam ja. Eto ti ovih dviju, to su zalogaji!

Medvjed nije mario za brbljanje zlobnog patuljka, nego tu

opaku grdobu jednim jedinim udarcem šape prignječi na tlo, i

zlotvor se više ne maknu.

Sestre se, u strahu, čvrsto uhvatile jedna za drugu i čvrsto

stisnule oči. Medvjeda s kojim su se igrale minule zime nisu

prepoznale sve dok se on nije okrenuo njima, govoreći im blagim

glasom:

— Budite bez brige, Snjeguljice i Ružice. Zar ste zaboravile

svog prijatelja od zimus?

— Kad su otvorile oči, vidješe — ne medvjeda nego lijepa

mladića u krasnoj odjeći, zlatom protkanoj.

— Taj me opaki patuljak začarao — objasni im mladić. —

Pošto je ukrao mnogo moje blago, ukleo me i osudio da lutam

šumom u obličju medvjeđem. Samo me njegova smrt mogla

osloboditi i vratiti mi blago. Sad je dobio što je zaslužio.

Sve troje, uzbuđeni, pohitješe kućici na osami, i tu mladić reče

da je zapravo kraljević.

— Mnogo sam mjeseci — kaza on — volio Snjeguljicu.

Snjeguljica se udala za nj, a Ružica za njegova brata, s kojim se

susrela na kraljevskim dvorima. Ondje su svi sretno živjeli mnoge

godine. I njihova obudovjela majka smjestila se ondje. Sa svoga je

prozora mogla vidjeti dva ružina grma što ih je donijela sa sobom i

presadila: jedan crveni, a drugi bijeli. Na njezinu radost, grmovi još

bujnije cvali u kraljevskom vrtu negoli u njezinoj kućici na osami.

91

Postojani kositreni vojnik

(Andersen)

Bilo jednom dvadeset i pet kositrenih vojnika, sve odreda

braće, jer su svi potekli od jedne stare kositrene zaimače. Svima im

bila puška u ruci, svi pogled usmjerili naprijed, svaki se kočio u

prekrasnoj crveno-modroj odori. Kad se poklopac skinuo s kutije u

kojoj su ležali, prvo što su čuli na ovom svijetu bijahu riječi:

»Kositreni vojnici!« Tako je uskliknuo malen dječak i pljesnuo

rukama: dobio ih na dar o rođendanu pa ih poredao po stolu.

Svi vojnici bili udlaku jednaki, samo se jedan jedini malko

razlikovao od ostalih: imaše on samo jednu nogu. Kad su ih lijevali,

on bio posljednji, pa za njega, da bude cijel cjelcat, nije doteklo

kositra. Ali je na onoj jedinoj nozi stajao isto onako čvrsto kao i

drugi na dvjema, i baš se on proslavio, kako ćemo evo čuti.

Na stolu gdje su stajali poredani, nalazile se i mnoge druge

igračke, a među njima se najviše isticao prekrasan dvorac od papira.

Kroz male si prozore mogao pogledati u dvorane u dvorcu. Pred

dvorcem bilo sitno drveće oko malena zrcala što je imalo prikazivati

jezero. Po jezeru plovili voštani labudovi i u njemu se ogledavali.

Sve je bilo lijepo, ali je najljepša ipak bila djevojčica što je stajala

dvorcu na vratima. I ona bila izrezana od papira, ali je imala haljinu

od najfinijeg prozirnog platna i malu, usku modru vrpcu preko

ramena. Na vrpci joj blistava zvijezda, velika koliko cijelo joj lice.

Djevojčica ispružila obje ruke, jer bijaše plesačica, a jednu je nogu

toliko savila iza sebe uvis da je kositreni vojnik nije mogao vidjeti,

pa je mislio da je i u nje samo jedna noga.

»To bi bila žena za me!« pomisli vojnik; »ali je previše

otmjena: nastan joj u dvorcu, a meni u običnoj kutiji, pa i tu nas se

nabilo dvadeset i pet — nije to mjesto za nju! Ali ću svakako gledati

da se s njom upoznam!«

I opruži se lijepo iza burmutice na stolu, odakle je zaklonjen

mogao dobro promatrati malu, finu damu, koja je i dalje stajala na

jednoj nozi ne gubeći ravnoteže.

Uvečer sve ostale kositrene vojnike pokupe u kutiju, a ukućani

odu spavati. Sad se igračke počnu igrati različitih igara, »posjeta«,

»rata«, a neke okrenu plesati. Kositreni vojnici zveckali u kutiji, jer

92

su i oni htjeli u igru, ali ne mogahu dignuti poklopca. Krcaljka za

orahe počela se premetati, a pisaljka stala kliziti po pločici. Nastala

buka i graja, od nje se probudio kanarinac, pa se i on umiješao sa

svojim glasićem, i to u stihovima. Samo se kositreni vojnik i mala

plesačica nisu s mjesta micali: ona je uspravno stajala na vrhu

prstiju ispruživši obje ruke, a on se ustobočio na svojoj nozi, ne

skidajući ni časak oka s nje.

Uto izbi ponoć, i pras! — poklopac s burmutice odskoči: u njoj

nije bilo burmuta, već malen crn đavolak; bijaše tako vješto izrađen.

— Hej, kositreni vojniče! — poviče đavolak. — Hoćeš li

oboriti pogled!

Ali se vojnik pravio da ne čuje.

— Čekaj samo! — zaprijeti đavolak. — Vidjet ćeš ti svoje

sutra!

Kad je objutrilo i djeca ustala, kositrenog vojnika postave u

prozor. Bijaše li đavolak posrijedi ili propuh, ne znam ti reći, ali se

prozor nenadano otvori, a naš se vojnik strmoglavi s trećeg kata!

Ah, kako je to bio strašan pad: nogu je okrenuo ravno u zrak, a

zaustavio se naglavce, na kapi, i tako ostao zabivši bajunetu među

kamenje na pločniku.

Sluškinja i dječak odmah otrčaše na pločnik da ga traže. I

premda su ga gotovo ugazili, ipak im pogled ne pade na nj. Da je

vojnik viknuo: »Evo me!« sigurno bi ga našli, ali se njemu činilo

neprilično da viče kad je u odori.

Poče promicati kiša, sve kap po kap, dok najposlije ne uli pravi

pljusak. A kad minu, eto ti dvojice derana.

— Gle kositrenog vojnika — reče jedan. — Hajde neka plovi!

I načiniše čamac od novina, postaviše u nj vojnika i otisnuše

čun nizvodu, pustiše ga da plovi niz kameni jarak duž pločnika.

Dječaci pođoše sa strane plješčući rukama.

Jao, kakvi su se valovi dizali u jarku i kakva je struja onuda

derala! Ta sva se voda ondje slijevala! Papirni je čun skakutao gore-

dolje, katkad bi se i zavrtio naglo i vrtoglavo, i naš bi se vojnik sav

potresao, ali je ostajao postojan: on ni da okom trepne, već gleda

ravno preda se, čvrsto drži pušku u ruci.

Najednom čamac zaplovi pod dugačku dasku nad jarkom, a tu

se sastavila takva tama kakva je u vojnikovoj kutiji.

»Kamo li sam to samo dospio?« pomisli vojnik. »Sve mi je to

onaj đavolak umijesio! Ah, da je barem ona mala djevojka sa mnom

93

u čunu, pa bio još i veći mrak!«

U taj se čas pojavi velik vodeni štakor kojemu nastan bijaše

ondje pod daskom.

— Imaš li putni list? — upita ga štakor. — Ovamo s njim!

Ali je kositreni vojnik samo šutio i još čvršće stisnuo pušku.

Čun otplovi dalje, a štakor nadade za njim. Uh, što je škrgutao

zubima i dovikivao triješću i slami:

— Držite ga! Zaustavite ga! Nije platio carine! Nije pokazao

putnog lista!

A struja bujala i jačala pa vojnik već zamijeti danje svjetlo pred

sobom, ondje gdje je daska prestajala, ali ujedno začu štropot koji bi

mogao i junaka uplašiti. Zamislite samo! Jarak se na kraju daske

izlijevao u velik kanal, a to je, dakako, za vojnika bilo opasno kao

što bi za nas bilo da zaplovimo niz velik vodopad.

Sad već bijaše tako blizu strašnom vodopadu da se nije mogao

zaustaviti. Kliznu čun, a ubogi se kositreni vojnik ukoči što je god

mogao: neka nitko ne rekne da je i okom trepnuo. Čun se tri-četiri

puta zavrtje i do ruba napuni vodom: nije bilo druge, morao je

potonuti. Kositreni je vojnik stajao do vrata u vodi, a čun tonuo sve

dublje i dublje. Papir se sve više močio, te voda prijeđe vojniku

preko glave. On pomisli na dražesnu malu plesačicu koje više nikad

neće vidjeti, i u njegovim ušima zazvoni:

Naprijed, naprijed, ratniče,

smrti u zagrljaj!

Onda se papir podera, a vojnik propade, te ga u isti čas proguta

povelika riba.

Uh, kako je tamno unutri! Još gore nego pod daskom u jarku. I

tako tijesno! Ali je kositreni vojnik postojan; pružio se koliko je dug

s puškom u ruci.

Riba se praćakala i strahovito trzala. Naposljetku se umiri, a

njome kao da sjeknu svijetla zraka. Svjetlost zasja sasvim jasno, a

netko povika:

— Kositreni vojnik!

Ribu, naime, bijahu uhvatili, odnijeli na trg i prodali, pa je tako

stigla u kuhinju, gdje ju je kuharica razrezala velikim nožem.

Kuharica sa dva prsta uhvati vojnika oko pasa i odnese ga u

sobu, gdje su svi htjeli vidjeti slavnog čovjeka što je putovao

94

svijetom u ribljem trbuhu. Ali se kositreni vojnik nije nipošto

uzoholio.

Staviše ga na stol, a kad tamo — ma što je život čudan! —

kositreni se vojnik našao u istoj sobi gdje i prije bijaše, gledao istu

djecu i igračke po stolu, čak i onaj divni dvorac s dražesnom malom

plesačicom. Još je stajala na jednoj nozi, a drugu držala visoko u

zraku. I ona bijaše postojana. To ganu vojnika, te umalo što ne pusti

kositrene suze; ali ih nije pustio, jer to njemu ne bi priličilo. Gledaše

je, i ona mu uzvraćaše pogled, ali nisu ni riječi prozborili.

U taj tren jedan od mališana zgrabi vojnika pa ga baci pravo u

peć, premda za to nije imao nikakva razloga. I tu, zacijelo, bijahu

prsti onog đavolka iz burmutice.

Kositreni vojnik stajaše jarko osvijetljen i osjećaše užasnu

vrućinu, samo nije znao je li to od pravog plamena ili od ljubavi.

Boje je izgubio, sasvim se sljuštile s njega — dok bijaše na putu, ili

od tuge i jada, tko bi znao. Upro je pogled u malu djevojku; i ona je

gledala njega, pa on osjeti kako se topi, ali svejednako postojan, s

puškom u ruci. Uto se otvoriše vrata, vjetar podiže plesačicu, te ona

poletje poput vile pravo u peć, vojniku: ondje zaplamsa i nestade.

Kositreni se vojnik rastalio u grudicu, pa kad je sluškinja sutradan

vadila pepeo, nađe ga kao malo srce od kositra. Od plesačice ostala

samo zvijezda, a i ta pocrnjela kao ugljen.

95

Carevo novo ruho

(Andersen)

Prije mnogo godina živio vam car poznat po tome što je

nadasve volio lijepo, novo ruho: sav je novac tratio samo na to da se

što bolje odjene i nakiti. Nije mario za vojnike, ni za kazalište, ni da

se izveze u šetnju po šumi — jedino mu bijaše do toga da pokaže

svoje novo ruho. Imao je posebno ruho za svaki sat u danu, pa kako

se inače kaže o kralju da se nalazi u vijećnici, tako su o tome caru

uvijek govorili: »Car je u rušnici!«

U velikom gradu gdje mu bijahu dvori živjelo se lagodno,

okretali ondje brigu na veselje. Svaki dan dolazili stranci, a jednoga

dana eto dvojice varalica. Rekoše da su tkalci i da znaju tkati

najljepšu tkaninu što se može zamisliti. Ne samo da su joj boje i

uzorak izvanredno lijepi, već ruho, sašiveno od te tkanine, ima

čudno svojstvo da je nevidljivo svakome onom tko je nesposoban za

svoju službu ili je pak neizrecivo glup.

»Baš divno ruho«, pomisli car. »Ako ga budem nosio, znat ću

tko u mome carstvu nije za mjesto koje zauzima. Moći ću razaznati

mudre od glupih! Ta mi se tkanina mora odmah otkati!« I dade onoj

dvojici varalica mnogo novaca u predujam, da počnu djelo.

Varalice postaviše dva tkalačka stana i sjedoše za posao:

pričinjahu se kao da tkaju, ali nisu imali ništa u razbojima. Bez

okolišanja su zahtijevali najfiniju svilu, najčistije zlato, i sve to trpali

u svoju torbu, a radili na praznim razbojima do kasno u noć.

»Baš bih htio znati koliko su otkali!« pomisli car. Ali mu se

malko stijesnilo oko srca kad se sjetio da oni koji su glupi ili pak ne

valjaju u svojoj službi, ne mogu vidjeti te tkanine. Premda je bio

uvjeren da se za sebe ne mora bojati, ipak je htio najprije poslati

koga drugog da izvidi što je i kako je. Sav je grad znao kakvu

čudesnu moć ima ta tkanina; svi bijahu radoznali hoće li se pokazati

lošim ili glupim njihov susjed.

»Poslat ću tkalcima svoga starog, poštenog ministra!« smisli

car. »On će najbolje vidjeti kakva je tkanina, jer je razuman, a nitko

u svojoj službi nije bolji od njega!«

I stari čestiti ministar uđe u dvoranu gdje sjeđahu ona dvojica

varalica radeći za praznim razbojima.

96

»Bože me očuvaj!« pomisli stari ministar i razrogači oči. »Ta ja

ništa ne vidim!« To je pomislio, ali nije izrekao.

Varalice ga zamole da priđe bliže, i zapitaju ga zar nije uzorak

lijep, a boje divne. I pokazivahu na prazan razboj. Jadnom starom

ministru gotovo iskočiše oči iz glave, ali nije mogao ništa vidjeti, jer

ničeg i ne bijaše.

»Gospode Bože!« pomisli stari ministar. »Ta zar sam glup? Ne

bih to nikada pomislio, a i ne treba da itko sazna. Ta zar ja nisam

sposoban u svome zvanju? Ne, ne smijem reći da ne vidim tkanine!«

— Ništa ne velite? — reći će jedan od tkalaca.

— Oh, izvrsno! Upravo prekrasno! — kaza stari ministar

gledajući kroz naočari. — Te šare, pa te boje! Jest, reći ću caru da

mi se osobito sviđa!

— Radujemo se! — prihvatiše oba tkalca pa uzeše poimence

nabrajati boje i hvaliti osobite šare, a stari je ministar dobro slušao,

da bi mogao to isto ponoviti kad se vrati k caru. Kako smislio tako i

učinio.

Varalice nato zatražiše mnogo novaca, još više svile i još više

zlata. Kazaše da im to treba za tkanje, pa sve strpaše u svoje

džepove, a u tkalački stan ne dođe ni jedna jedina nit, jer su i dalje

tkali na praznim razbojima.

Car malo zatim posla drugoga čestitog službenika da vidi kako

napreduje tkanje i hoće li tkanina uskoro biti gotova. A s tim

službenikom bilo isto što i s ministrom: gledao je i gledao, ali kako

ničega nije bilo osim praznih razboja, nije mogao ništa ni vidjeti.

— Zar nije lijepa tkanina? — upitaše lupeži pokazujući i

objašnjavajući divnu šaru koje i nije bilo.

»Glupan nisam!« mislio je čovjek. »Znači onda da nisam

sposoban za svoje dobro mjesto? Zbilja smiješno! Ali ne smijem

dopustiti da drugi zamijete!« I stane hvaliti tkaninu koje nije vidio i

uvjeravati ih kako mu se sviđaju te lijepe boje i divne šare.

— Jest, baš prekrasna! — reče caru.

Sve je u gradu govorilo o divnoj tkanini.

Sad je i sam car htio da je vidi dok je još na tkalačkom stanu.

Sa svom pratnjom odabranikâ, među kojima se nalazila i ona

dva stara službenika koji su već prije bili ondje, ode car do one

dvojice lukavih varalica, što su sada okrenuli tkati iz svih sila, ali

naprazno, bez ikakve osnove i potke.

— Zar nije sjajno! — reći će ona dvojica čestitih službenika. —

97

Neka vaše veličanstvo izvoli pogledati: kakvih li šara, kakvih li

boja!

I pokazivahu na prazan razboj, jer bijahu uvjereni da drugi vide

tkaninu.

»Tristo mu jada!« pomisli car. »Ja ne vidim ništa! Pa to je

strašno! Zar sam glup? Ili nisam sposoban da budem car? Bilo bi to

najveće zlo koje bi me moglo pogoditi!«

— O, baš lijepo! — reče car. — Izričem vam svoje najviše

priznanje! — pa kimaše zadovoljno i promatraše prazan razboj. Nije

htio reći da ništa ne vidi.

Cijela pratnja koja ga je slijedila gledaše i gledaše, ali ne uspje

vidjeti više nego ostali. Svi rekoše poput cara: »O, baš je lijepo!« pa

ga svjetovahu da se ruhom od te nove, divne tkanine odjene prvi put

za veliku povorku koja se ubrzo imala održati. »Veličanstveno!

Krasno! Izvrsno!« išlo od usta do usta, i svi bijahu ushićeni.

Car podijeli obojici varalica viteški križ, da ga nose u zapučku,

i naslov tkalca-viteza.

Svu noć uoči dana kad je imala biti povorka, varalice su

probdjele kraj šesnaest i više upaljenih svijeća.

Narod je mogao vidjeti kako se žure dovršiti carevo novo ruho.

Pretvarahu se da skidaju tkaninu s razboja, rezahu velikim nožicama

po zraku, šivahu iglom bez konca i naposljetku izjaviše:

— Evo, ruho je gotovo!

Car sa svojim najotmjenijim dvorjanima sam dođe onamo.

Varalice podigle jednu ruku uvis, kao da nešto drže, i govorile:

— Evo hlača! Evo kaputa! Evo plašta! — i tako redom.

— Lako je kao paučina! Čovjek bi pomislio da nema ništa na

tijelu. A to i jest ono što vrijedi!

— Jest, tako je! — potvrdiše svi dvorjani, ali nisu vidjeli ništa,

jer ničega nije ni bilo.

— Neka sada vaše carsko veličanstvo najmilostivije izvoli

odložiti svoje ruho! — rekoše varalice — pa ćemo vas odjenuti u

novo, ovdje pred velikim ogledalom!

Car skide sa sebe sve ruho, a varalice se držale kao da mu dio

po dio dodaju novo koje su tobože sašili; pa cara uzeše oko pasa kao

da mu namještaju skute, a car se okretao i vrtio pred ogledalom.

— Bože, kako li je divno sašiveno! A pristaje kao saliveno! —

povikaše svi. — Kakva li uzorka! Kakvih li boja! Nema šta,

dragocjeno ruho!

98

— Vani su nosači baldahina što će se nositi nad vašim

veličanstvom u povorci — najavi vrhovni meštar svečanosnik.

— Evo me, spreman sam! — reče car. — Pristaje li mi dobro?

— pa se još jednom okrene pred ogledalom, a to je trebalo značiti da

pomno promatra svoju odjeću.

Komornici koji su imali pridržavati mu skute pipahu rukama po

podu, kao da ih dižu, pa koračahu držeći ruke u zraku, jer se nisu

usuđivali pokazati kako ništa ne vide.

I tako je car išao u povorci pod krasnom nebnicom, a svijet po

ulicama i na prozorima govoraše:

— Bože, kako je carevo novo ruho savršeno! Kakvih li divnih

skuta! Pristaje mu kao saliveno!

Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao

kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup. Nijedne se careve

haljine nisu tako svidjele.

— Ta on nema ništa na sebi! — povika neko dijete. — Car je

gol!

— Bože, čuj glas nevinosti! — uzdahnu otac. I jedni šaptahu

drugima što je reklo dijete.

— Nema ništa na sebi! Dijete kaže da car nema ništa na sebi!

— Nema ništa na sebi! — povika naposljetku sav puk.

Protrnu car, i njemu se samom činilo da ljudi imaju pravo, ali

mišljaše otprilike ovako: »Sad mi ipak valja ostati u povorci do

kraja!« I zauze još ponosnije držanje.

A komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo.

99

Bijela mačka

(iz britanske predaje)

Bio jednom kralj što je imao tri sina, sva tri valjana. Kralj ih

volio, ali im nije htio dati kraljevinu dok ne dođe pravo vrijeme.

Zato je odlučio da im postavi zadaću i pošalje ih u svijet.

— Želim da mi u godinu dana nađete lijepa malog psa — reče

im kad su stajali pred njim. — I velim vam: tko mi nađe najljepšeg i

najprivlačnijeg psa, taj će naslijediti kraljevinu nakon moje smrti.

Tri valjana kraljevića bila iznenađena zbog očeve želje, ali nisu

pokazivala svojih osjećaja. Otišli su s dvora, te dvojica starijih

krenuše u neku daleku zemlju, u nadi da će naći psa koji će se

svidjeti njihovu ocu.

Najmlađi pak, čim je otišao iz prijestolnice, počeo kupovati

pse. Kupovao je prepeličare i hrtove, sobne psiće i buldoge, dok ih

nije imao toliko da ih se morao osloboditi.

»Nema ništa osobito na tim psima«, u sebi će mladi kraljević.

»Valja mi iznova.« I odreče se i posljednjega svog psa, a taj bijaše

prepeličar.

Kraljević se nalazio daleko od svog zavičaja. Kad je sunce

zašlo, on udari stazom što je vodila duboko u šumu. Kako je počela

kiša, vidje pred sobom divan dvorac iz kojega je svjetlo dolazilo od

tisuća i tisuća dragulja što su resili njegove zidove.

Kad je kraljević otvorio vrata neobičnog dvorca, osjeti kako ga

dvanaest ruku nježno gura naprijed. Ruke ga dovedoše u prostoriju

tako krasnu i bogatu da je kraljević zinuo od čuda. Zatim mu te iste

ruke skidoše stari, otrcani plašt te ga odjenuše u ruho od najfinije

svilene tkanine protkane zlatom i srebrom.

U prostoriji stajao stol prostrt za dvoje, sa zlatnim noževima i

viljuškama. Domala nekoliko mačaka uđe u prostoriju, a svaka nosi

svoje glazbalo. Zauzeše mjesta i počeše glazbu, grebući svojim

šapama po žicama violine i gitare. Kraljević se jedva pribrao od

čuda, kadli najljepša bijela mačka što ju je ikad vidio, uđe u

prostoriju te se uputi pravo njemu.

— Lijepi kraljeviću — reče mačka mekim glasom — želim ti

dobrodošlicu u moj dvorac. Rado bih da ovdje ostaneš kao moj gost

dugo vremena.

100

Bijela mačka zauze mjesto do kraljevića, a nato počeše iznositi

jelo koje se sastojalo od golubova i miševa. Kraljević je jeo

golubinje meso, a mačka miševe. Zatim kraljeviću dadoše vina od

kojeg se sve zaboravlja.

Čitavu su godinu kraljević i mačka živjeli zajedno u dvorcu. Za

ljetnih dana mačka davala kraljeviću drvenog konja da jaše. Brzao je

bez zamora kroza šumu. Za zabavu mačji mu je zbor priređivao

neobičnu glazbu svake večeri.

Dvanaest ruku pratilo ga svuda kao da su mu robovi, češljalo

mu dugu crnu kosu i služilo na svakom koraku.

Kad je minula godina, kraljević se odjednom sjetio očeva

naloga, pa bijaše nesretan i potišten.

— Znam zašto si žalostan — reče bijela mačka nježnim

glasom. — Za malo dana tvoja će braća na dvore tvoga oca, kralja. I

jedan i drugi imat će psa. Uzmi ovaj žir. U njemu je pas ljupkiji

nego što možeš i zamisliti.

— Nemoj mi se rugati — dočeka mladić. — Kako u žiru može

biti pas?

— Prinesi žir na uho — opet će mačka.

Kraljević učini tako, i zaista bijaše kao da čuje nježan lavež,

koji ga je uzbudio. Stavivši žir u džep, uzjaha drvenog konja, za

kojega mu je mačka rekla da će ga dovesti na očeve dvore, i tako

krenu.

Kad su se trojica sinova pojavila pred ocem, kralj, pogledavši

najmlađega, reče:

— Ti nemaš psa? Uzimam da si promašio.

— Nije tako — odvrati najmlađi te izvadi žir iz džepa. Otvorio

ga je, i kralj vidje najmanjeg psa što ga možeš zamisliti: ležao je na

majušnu listu. Kralj i sav dvor zanijemjeli od iznenađenja kad je

mali pas skočio iz žira i slobodno potrčao po podu.

Najstariji sin imao psetance koje se drži na krilu, drugi pak

imao malena prepeličara, ali se ni jedan nije mogao usporediti sa

psićem iz žira. To su priznala i dvojica starije braće.

Kralj se ipak nije mogao odlučiti da kraljevinu dade najmlađem

sinu, i zato reče:

— Imam još jednu zadaću koju ćete izvršiti. Svaki od vas mora

naći djevojku i dovesti je ovamo za godinu dana. Tko nađe najljepšu

oženit će se njome i naslijediti kraljevinu.

Najmlađi sin vrati se bijeloj mački i reče joj što mu je činiti.

101

— Pomoći ću ti — dočeka ona. — Ostat ćeš ovdje sa mnom, pa

ćemo se veseliti godinu dana.

Mjeseci brzo prolazili i naposljetku došlo vrijeme kad se

kraljeviću valjalo vratiti na očeve dvore.

— Već ću ti pomoći — kaza bijela mačka — da dovedeš

najljepšu kraljevnu na svijetu. Moraš mi odsjeći glavu i rep i baciti

ih u ovu vatru.

Prestravljen, mladi kraljević ne htjede da učini takvu strahotu

dragoj bijeloj mački. Ali ga je ona uporno molila te on naposljetku

isuka mač te joj odsiječe glavu i rep i baci ih u vatru.

Tek što je to učinio pred njim se stvori najljepša djevojka koju

je ikad vidio u životu. I sve mačke oko njega postadoše djevojke.

— Rođena sam kao kraljevna — reče ona — ali je moja majka,

kraljica, zapala pod vlast nekih opakih patuljaka. Da me spasi,

čarobnica na našem dvoru pretvorila me u bijelu mačku, i sve

djevojke što su služile moju majku pretvorene su u mačke.

Dok je ljupka kraljevna govorila, kraljević, koji se bio već

napol zagledao u bijelu mačku, sasvim se zaljubi u kraljevnu.

— Odvest ću te na očeve dvore — na kraju će kraljević. —

Nije moguće da bi moj otac mogao zanijekati tvoju ljepotu.

S rukom u ruci ostaviše njezin dvorac, gdje je na dvorištu

stajala sjajna kočija sa šest čilih bijelih konja, ukrašenih draguljima.

Kad su ugledali kraljevske dvore, kraljevna povuče zavjese i

još se jednom pretvori u bijelu mačku. Zatim uđe u kutiju, obloženu

biserom i rubinima.

— Predstavi me ovako svome ocu — reče ona prije nego što je

kraljević zatvorio poklopac.

Kralj usrdno dočeka svoja tri sina.

— Vaše su djevojke zaista lijepe — reče kralj gledajući dvije

mlade djevojke što su stajale pokraj dvaju starijih sinova. — Teško

je odabrati koja je ljepša.

— I ja sam nešto donio — javi se najmlađi. — Lijepu malu

mačku sa šapama od baršuna.

Ne mareći za smijeh u koji su udarili dvorani, on kutiju

ukrašenu draguljima postavi otvorenu do očevih nogu.

Najednom provali sjajna svjetlost što je kralju zabliještila oči, i

iz kutije ustade mlada kraljevna s krunom od bijelih ruža na dugoj

zlatnoj kosi.

— Ti si sjajnija od sunca — reče kralj kad se pribrao. Moram

102

kraljevinu dati najmlađem sinu.

— Ne tako, vaše veličanstvo — uljudno će kraljevna. Moj otac

ima šest kraljevina kojima vlada. Kad se udam za vašeg sina, sve će

biti njegovo.

Tako je i bilo. Dvojica starijih sinova oženila se djevojkama što

su ih našli na putovanju, a kralj svakome dade polovicu kraljevine.

Najmlađi sin oženio se lijepom kraljevnom, i slavila se svadba

kakva se nikad prije nije vidjela.

Stari pak kralj povukao se na ladanje, u pratnji svoga psića iz

žira: s njim se šetao i razgovarao, brinuo se za svoje imanje i doživio

visoku starost.

103

Tri želje

(po Perraultu)

Bio jednom drvosječa što se mučio svojim poslom, a

svejednako ostajao puki siromah. A da mu na nevolju zajaše drugi

jad, imao je ženu što je uvijek zanovijetala — jezik joj neprestano

klopotao kao mlinsko kolo.

U svojoj nesreći drvosječa je naposljetku poželio da ga đavo

odnese, jer mu se činilo da mu se sve u životu izjalovilo. Njegove

tužaljke napokon doprle do ušiju boga gromovnika koji se zove

Jupiter.

Jednom kad je drvosječa upravo obarao neko stablo u šumi, eto

ti preda nj samog Jupitera. Drvosječa u strahu pade na koljena i poče

moliti milost.

— Nisam došao da te kaznim — reče mu Jupiter. — Nego,

dodijale mi tvoje tužaljke, pa ću ti ispuniti tri želje.Kako tvoja sreća

ovisi o njima, dobro promisli prije nego štogod zaželiš.

— I hoću — protisnu drvosječa, a Jupiter na to nestade.

Drhteći od uzbuđenja, drvosječa poteče kući, ženi. Prije nego

što je stigla da ga prekori što je ostavio posao, on joj pripovjedi što

mu se dogodilo.

— I dobro promisli, ženo — upozori je on. — Tri su želje,

možemo se obogatiti. Nosit ćeš dijamante i dragulje u kosi.

— Pazi, Johne — reče njegova žena kad je naposljetku

razumjela — ne smijemo se prenagliti, valja nam o tome dobro

promisliti.

— Pravo kažeš — dočeka drvosječa. — Iznesi nam posljednji

vrč vina, da se malko okrijepimo.

— Hoću, a ti dotle pripazi na vatru — reče žena.

I tako se muž i žena, prvi put nakon mnogo godina, udobno i

zadovoljno smjestiše kraj ognjišta.

— Oh — reče John pošto je malko otpio — baš nam je lijepo.

— Eh, da nam je još i koja kobasica uz vino.

Tek što je to izrekao, dugi niz kobasica doplovi u sobu: povijao

se iz kuta kraj ognjišta baš kao zmija. Drvosječina žena, koja je bila

pametnija, odmah razabra što je posrijedi.

— Glupane! Magarče! — povika ona. — Srezao si nam jednu

104

želju tako uludo. Govorio si o dijamantima i draguljima, a zaželio

kobasice!

— Čekaj, polako ženo — dočeka John češući se po glavi. —

Sigurno je to od vina. Pomutilo mi se u glavi. Nemoj tako, pa ostale

su nam još dvije želje.

Ali njegova žena, sva izvan sebe od bijesa, samo nastavljala

svoju i vikala:

— Magarče, baš imaš magareću pamet!

Jadni drvosječa, koji je i sam žalio što je proigrao jednu želju,

nije više mogao trpjeti onu viku i vrijeđanje, nego, sav pocrvenio u

licu, najposlije otčepi:

— Jezik za ogradu, ženo! Zar ništa ne može zaustaviti tvoju

jezičinu? Dabogda ti kobasica izišla na vrh nosa, možda tada nećeš

toliko razjapljivati usta!

Tek što je drvosječa izrekao tu drugu želju, odmah mu se ona

ispuni: prva kobasica u nizu učvrsti se ženi na vrh nosa.

Jadna žena sva se izbezumila. Nikad, doduše, nije bila

ljepotica, ali s onom kobasicom što joj je visila s vrha nosa i ljuljala

se tamo-amo, bijaše i ružna i smiješna. Od muke joj suze potekoše

niz lice.

— Baš smo si lijepu poparu skuhali. I što sada: da imamo

dijamante i rubine ili da u trećoj, posljednjoj želji zaželimo da ti

kobasica padne s nosa?

— Ne mogu po svijetu ovakva — zagrca se u suzama

drvosječina žena. — Izreci treću želju i oslobodi me ove strašne

kobasice.

— Dobro — prihvati John te izreče treću želju.

I tako drvosječa nije nikad postao bogat. Cijeloga je života

ostao drvosječa i siromah. A što se tiče njegove žene, njezin je jezik

i dalje klopotao, baš kao i dotad. Ali je bila zahvalna mužu što je

nije ostavio s onom kobasicom na vrh nosa.

105

Zlatna ptica

(po Grimmu)

Davno nekoć, kad je svijet još bio mlad, živio kralj koji je imao

drvo sa zlatnim jabukama: drvo stajalo u vrtu za palačom i bilo

najvrednije kraljevo blago.

Kako bi drvo donijelo plodove, brojili su zlatne mu jabuke i o

tome izvješćivali kralja. Jednog dana dođoše sluge kralju sa

strašnom viješću da nema jedne dragocjene jabuke.

— Valja postaviti stražu! — vikne kralj, veoma uzrujan.

— Ja ću biti jedan od stražara — reče najstariji od trojice

njegovih sinova.

I tako te noći najstariji sin ode u vrt da drži stražu. Ali kad je

izbila ponoć, on poče zijevati, sklopiše mu se vjeđe i ode straža: nije

bio kadar da ostane budan.

Ujutro opet ne bijaše jedne jabuke, te najstariji sin priznade da

je zaspao.

— Ja ću noćas stražariti — reče drugi sin — i dobro ću bdjeti.

Ali se i njemu dogodilo isto. Kad je izbila ponoć, on poče

zijevati, sklopi vjeđe i čvrsto zaspa. I tako je ujutro i opet

nedostajala jedna jabuka.

Nato se javi treći sin, najmlađi, te zamoli da on tu noć bdi i drži

stražu.

Kralj nije baš imao pouzdanja u najmlađeg sina zato što je ovaj

bio tih i uljudan.

— Nećeš ti napraviti ništa bolje nego tvoja braća — trpko će

kralj.

Ali je mladi kraljević uporno molio, i na kraju kralj pristade.

Naredne je noći, dakle, najmlađi sin otišao u vrt da stražari. Izbila je

ponoć, a mladi kraljević bijaše još budan. Odjednom, na svoje

veliko čudo, opazi zlatnu pticu kako je sletjela na drvo i uzela jednu

zlatnu jabuku. Momak odmah odape strijelu sa svog luka. Strijela

nije pticu pogodila, samo joj je okrznula jedno zlatno pero, tako te

ono pade kraljeviću do nogu.

Kad kralj vidje zlatno pero, sazva svoje vijeće koje nađe da to

jedino pero vrijedi polovicu njegove kraljevine.

— Ako je tako — preuze kralj — neću mirovati dok ne

106

imadnem tu pticu.

— A ja ću biti onaj koji će je naći i donijeti ovamo — reče

najstariji sin, koji je imao predobro mišljenje o sebi i svojoj

umješnosti.

Krenuo je istog dana i, pošto je prešao nekoliko milja, zašao je

u tamnu šumu. Jedini živi stvor što ga je sreo bijaše lisica, te se on

odmah maši svog oružja.

— Stani, nemoj! — povika lisica. — Znam tko si i znam što

tražiš. Ako mi poštediš život, reći ću ti kako ćeš naći zlatnu pticu.

Prođi ovom šumom pa ćeš doći u selo. Ondje ćeš vidjeti dvije krčme

— jednu prostranu i osvijetljenu, bučnu i punu zabave i veselja, i

drugu malenu i mračnu. Izaberi ovu posljednju i u njoj prenoći.

Kraljević se prezirno nasmija na to upozorenje te podiže svoje

oružje, ali lisica, ispružena repa, nestade u šumi.

Kad je pala noć, najstariji kraljev sin stiže u selo. Nađe dvije

krčme i ne oklijevajući uđe u onu veliku i prostranu što bijaše

osvijetljena. Tu je bilo zabavno i veselo, tako te je kraljević

zaboravio zlatnu pticu i odlučio da tu ostane dok novac traje.

Kralj je uzalud očekivao vijesti od najstarijeg sina te je nakon

dva-tri tjedna poslao drugoga da nađe zlatnu pticu. Na rubu tamne

šume i taj naiđe na lisicu te bi je ubio da životinja nije progovorila.

— Znam tko si i što tražiš — prozbori lisica te i njega upozori

kao što je upozorila i njegova brata. Ali drugi sin nije volio nikakvih

upozorenja, pogotovu ne od lisice.

Kad je došao do one dvije krčme, brat ga pozva s prozora

prostrane i osvijetljene bučne krčme, a mlađi nije razmišljao ni

oklijevao, nego odmah uđe. Tu je proveo noć u veselju i zabavi, a

kad je jutro objutrilo, i on zaboravi sve o zlatnoj ptici.

Nekoliko je mjeseci prošlo pa kralj već izgubio nadu da će

ikada vidjeti dvojicu sinova.

— Pusti me da odem i nađem zlatnu pticu — molio najmlađi

sin, ali je kralj imao tako malo povjerenja u njega da je odbio

njegovu molbu. No kako je najmlađi sin zaintačio i neprestano

molio, kralj naposljetku pristade.

I opet se na okrajku šume pojavila lisica kad je najmlađi

kraljević došao onamo.

— Poštedi mi život — reče lisica. — Znam tko si i znam što

tražiš...

Najmlađi sin na to se veselo nasmija:

107

— Pa i ne bih te ubio i da imam oružja uza se.

— Onda me poslušaj — nastavi lisica — pa ću ti reći kako ćeš

naći zlatnu pticu. Kad dođeš u selo, vidjet ćeš dvije krčme: jednu

veliku, rasvijetljenu i bučnu, drugu malenu i jadnu, s mračnim

prozorima. Izaberi onu malu i neuglednu, i tu provedi noć...

— I hoću! — dočeka mladić smijući se. — I hvala ti na dobru

savjetu. — Dat ću ti i više od savjeta — reče lisica. — Sjedni mi na

rep pa ću te odnijeti do sela. Tek što je mladić poslušao, lisica

poteče poput vjetra, preko kamenja i grmlja, i ubrzo eto ih u selu.

— Sad te ostavljam — reče lisica — i dobro uzmi u pamet ono

što ti rekoh.

— I hoću — preuze mladić, pa i ne pogledavši na onu

rasvijetljenu i bučnu krčmu, uđe u malu i neuglednu i tu provede

mirnu noć.

Sutradan podrani, uze put pod noge te opet naiđe na lisicu.

— Opet ću ti pomoći — reče lisica. — Ovaj put vodi pravo u

dvorac u kojem drže zlatnu pticu. Moraš proći četu vojnika što

čuvaju dvorac. Prođi kroza sve sobe dok ne stigneš u posljednju. Tu

ćeš naći zlatnu pticu u drvenoj krletki. Ne gledaj na zlatnu krletku

što visi pokraj nje... inače ćeš loše proći.

Nato lisica pruži rep.

— Sjedni mi na rep, pa ću te odnijeti do mjesta odakle ćeš

vidjeti dvorac.

Jurili su kao vjetar preko grmlja i kamenja, dok nisu ugledali

dvorac. Momak zahvali lisici te upravi korak prema dvorcu. Kad je

došao donde, prođe tiho pokraj straže što je spavala.

U dvorcu je brzo našao prostoriju u kojoj su čuvali zlatnu pticu.

Bilo je sve onako kako je lisica rekla. Ali kad je momak dohvatio

drvenu krletku s pticom, pogled mu pade na praznu zlatnu krletku.

»Divne li krletke!« momak će u sebi. »Bila bi šteta ostaviti je.

Osim toga, zlatna je ptica i previše lijepa za ovu staru drvenu

krletku.«

I u tome otvori vrata drvene krletke i rukom zahvati pticu. Kad

je oćutjela njegovu ruku, zlatna ptica protisnu prodoran krik tako da

je probudila sve u dvorcu.

Odasvud povrvjeli vojnici: ščepaše oni momka te ga vrgnuše u

tamnicu. Ujutro ga odvedoše pred kralja one zemlje, a kraljevi suci

izrekoše momku smrtnu kaznu.

— Tako će biti — pritvrdi kralj — osim ako mi ne dovedeš

108

zlatnog konja koji juri brže od vjetra. Učini to pa ćeš steći slobodu, i

još ću ti za zlatnog konja dati zlatnu pticu.

Momak prihvati, ali je duboko uzdahnuo kad je izbio na put.

Išao je neko vrijeme, a onda ugledao staru prijateljicu lisicu.

— Sam si sebi na vrat naprtio nevolju — reče lisica. — Ali ću

ti ipak pomoći.

I pruži lisica rep.

— Sjedi mi na rep pa ću te odnijeti do dvorca u kojem drže

zlatnog konja.

Zahvalan, kraljević sjede lisici na rep. Jurili su kao vjetar,

preko grmlja i kamenja, dok nisu ugledali dvorac.

— Konjušari će spavati pred stajom u kojoj je zlatni konj —

reče lisica. — Prođi kraj njih bez ikakva straha, nećeš ih probuditi.

U staji ćeš vidjeti dva sedla: jedno obično, od smeđe kože, a drugo

od zlata. Osedlaj konja sedlom od kože. Ne diraj zlatno sedlo, inače

će biti loše po tebe.

Upravo onako kako je lisica rekla, kraljević pokraj usnulih

slugu prođe u staju gdje je stajao zlatni konj. Ali kad vidje oba

sedla, momak pomisli kako takva lijepa životinja treba da ima i

dostojno sedlo, te osedla konja zlatnim sedlom.

Tek što je to učinio, konj zanjiska tako prodorno da su se

probudile sluge i nahrupile u staju. Uhvatiše kraljevića i vrgnuše ga

u tamnicu.

Ujutro gospodar dvorca izreče momku smrtnu presudu.

— Osim ako si kadar da mi dovedeš lijepu kraljevnu što živi u

zlatnom dvorcu sto milja odavde... Ako to izvedeš, poklonit ću ti

život i još ti dati zlatnog konja.

Prešao momak nekoliko milja i na svoju sreću opet naišao na

lisicu.

— Nisi zaslužio moju pomoć — ljutito će mu lisica — ali te ne

mogu prepustiti tvojoj sudbini. Sjedni mi na rep pa ću te odnijeti u

blizinu zlatnog dvorca u kojem živi lijepa kraljevna.

Jurili su kao vjetar, preko grmlja i kamenja, dok ne stigoše

zlatnom dvorcu na vidik.

— Pričekaj dok se ne smrači — reče lisica. — Kad sve u

dvorcu zaspi, kraljevna će izići i šetati vrtom. Zagrli je i poljubi.

Ona će tada poći s tobom. Ali će te najprije moliti da je pustiš da se

pozdravi s roditeljima. Moraš odbiti, inače zlo po tebe.

Upravo kako je lisica rekla, momak nađe kraljevnu u vrtu. On

109

je zagrli i poljubi, a ona mirno pođe s njim. Ali domala ona udari u

plač i poče ga moliti neka je pusti na kratak čas da se pozdravi s

roditeljima. Momak odmahnu glavom, ali je lijepa kraljevna uporno

molila i čak je klekla pred njim.

— Dobro — naposljetku će momak. — Ne vidim u tome

nikakva zla.

Tek što se kraljevna nagnula nad oca, on se probudi, a njegovi

povici probudiše sve u dvorcu. Uhvatiše momka i vrgoše ga u

tamnicu. Ujutro ga gospodar dvorca, kralj, pozva i reče mu:

— Danas ćeš umrijeti, osim ako ne makneš brijeg što mi

zaklanja vidik s prozora u spavaonici. Imaš osam dana vremena.

Ako uspiješ, vraćam ti život i još ti dajem svoju kćer za ženu.

Kralj je tako rekao jer je u srcu znao da je momku zadao

beznadnu zadaću.

Beznadnom se činila i momku kad je s lopatom u rukama

krenuo protiv brijega. Sedmog dana brijeg bijaše visok koliko i

prvoga. Naposljetku momak odbaci lopatu i rukama se uhvati za

glavu. Kad je pogledao preda se, a ono pred njim stoji njegova stara

prijateljica lisica.

— Ne znam zašto se mučim s tobom — reče lisica. — Za

nevolju u koju si zapao sam si kriv, ali ne želim da te liše života. Idi

pa se naspavaj, a o brijegu pobrinut ću se sama.

Kad se momak ujutro probudio, brijega više ne bijaše!

Uzviknuvši od radosti, odjuri pred kralja s radosnom viješću. Kako

je dao svoju riječ, kralju ne osta drugo nego da mu dade svoju kćer,

lijepu kraljevnu.

Krenuše njih dvoje iz dvorca i naiđoše na lisicu pokraj puta:

— Dosad je išlo dobro — reče lisica. — A sad ću ti reći kako

ćeš se domoći zlatnog konja a ipak zadržati lijepu kraljevnu. Kad

dođeš do dvorca na kojemu drže zlatnog konja, gospodar dvorca

rado će ti dati konja u zamjenu za kraljevnu.

— Tako je — dočeka momak — ali ja ne želim da ostanem bez

svoje zaručnice.

— I ne moraš — preuze lisica, ponešto nestrpljiva. — Kad

uzjašeš na zlatnog konja, rukuj se sa svima, a s kraljevnom

naposljetku. Kad joj uhvatiš ruku, brzo je vini sebi na konja pa

potjeraj uzagrepce. Nema na svijetu konja koji bi bio brz kao zlatni

konj.

Ovaj put momak učini kako mu lisica reče, te je osnova uspjela

110

da se sve prašilo. Kad bijahu daleko od dvorca, iz grmlja iziđe na

put lisica, a momak priteže uzdu.

— Sad ću ti pokazati kako ćeš doći do zlatne ptice — reče

lisica. — Ostavi kraljevnu meni na brigu, a ti odjaši u dvorac. Ondje

će ti rado iznijeti zlatnu pticu i dati je u zamjenu za zlatnog konja.

Nemoj sjahati nego na konju primi krletku pa poteci. Nema na

svijetu konja koji bi dostigao tvoga.

Sve je teklo kako su naumili. Momak je dobio zlatnu pticu i

vratio se kraljevni i lisici.

— A sada — prozbori lisica — tražim svoju nagradu. Kad

dođemo u šumu, ubij me svojim lovačkim nožem i odsijeci mi

glavu.

Momak ustuknu u strahu.

— Nikad ja to neću učiniti — uzvikne užasnut.

— Dobro — žalosno će lisica. — Ali treba da te još na nešto

upozorim: što god radio, nemoj nikad sjesti na rub studenca.

I to rekavši, nestade u šumi.

Momak sa svojim blagom krenu put očevih dvora. Kad je

došao u selo gdje su dvije krčme, doznade da će toga istog dana na

vješala objesiti dvojicu poročnih ljudi. Odmah je u njima prepoznao

dvojicu svoje braće.

— Otkupljujem njihovu slobodu — predloži momak, i posao bî

zaključen.

Oba njegova brata hinila zahvalnost, a momak, najmlađi im

brat, pristade da jede s njima kad budu u šumi.

— Sjedi na rub tog studenca dok ja ne pripremim jelo — reče

najstariji.

Tek što je sjeo, drugi brat gurnu ga u studenac.

Podmukla braća, nadasve zadovoljna, preuzeše lijepu

kraljevnu, zlatnog konja i zlatnu pticu te se vratiše na očeve dvore.

Kralj dočeka dvojicu sinova s počastima, a jedva se kanda i

sjećao da je ikad imao trećeg sina. Kralj se brinuo samo za svoje

blago. Zlatni konj nije htio jesti, zlatna ptica nije htjela pjevati, a

kraljevna plakala cio dan.

Kraljev treći sin nije bio mrtav. Pao je na meku mahovinu pa se

nije povrijedio, ali je zdenac bio tako dubok da nije mogao van.

Nakon nekoliko pokušaja odustao je od svega i smatrao se

izgubljenim. No njegova prijateljica lisica nije ga ni u zdencu

zaboravila.

111

— Nisi slušao moju opomenu — dovikne mu ona — i nisi

zaslužio moju pomoć. Ali ne želim da pogineš. Uhvati se za moj

rep, pa ću te izvući.

Kad je kraljević bio na sigurnu, reče mu lisica:

— A sada me pažljivo slušaj. Ako tvoji saznaju da si živ, ubit

će te. Preruši se u prosjaka pa idi na dvore.

Momak učini tako, i tek što se našao na očevim dvorima, zlatni

konj poče jesti, zlatna ptica poče pjevati, a lijepa kraljevna prestade

plakati. Otišla je kralju i rekla mu:

— Opet sam sretna, jer me negdje tu na dvorima čeka moja

prava ljubav.

I na to pripovjedi cijelu priču.

Kralj odredi da se svi na dvorima skupe. Kad je kraljevna

vidjela visokog mladića u prosjačkoj odjeći, ona mu obisnu oko

vrata i poljubi ga.

Kralj prepozna svoga najmlađeg sina i odredi da pogube

dvojicu zle braće. Ubrzo zatim najmlađi se oženio lijepom

kraljevnom, i na dvorima zavlada sreća i vedrina.

Jednog dana nakon vjenčanja kraljević se nađe u šumi, na

onome mjestu gdje je prvi put vidio lisicu. Na njegovu radost lisica

opet bijaše ondje.

— Mogu li ti učiniti kakvu uslugu? — upita kraljević.

— Možeš — odgovori lisica. — Ubij me sada i odreži mi

glavu.

Kraljević se dugo skanjivao, ali naposljetku učini kako mu je

rečeno. I gle! Tek što je to učinio, lisica se pretvori u mladića.

— Tvoja lijepa kraljevna moja je draga sestra — reče on. —

Već sam mislio da je nikad više neću vidjeti — ne u mome

ljudskom obličju, jer kad sam pokušao da je zaštitim, opaki me

čarobnjak pretvorio u lisicu.

— Dođi da živiš s nama na dvorima — pozva ga kraljević. —

Sve što imam, tvoje je...

Tako i bijaše, i sve je lijepo teklo za kraljevića dokle mu je

život trajao.

112

Petero iz graškove mahune

(po Andersenu)

Bilo jednom pet zrna graška u mahuni. Jednako su izgledali,

jednaka im misao, jedno drugom kazivali da je sav svijet zelen.

Mahuni se činilo da je dovoljno velika da ih drži, ali u ljeto

sunce prigrijalo, zrna krupnjela, i mahuna uskoro bijaše pretijesna za

njih. Osim toga, zrna više nisu bila zelena nego žuta, a to ih je

pomalo zbunjivalo.

— Valja nam zaista promotriti što ćemo sada — reče najdeblje

zrno.

— Uskoro će se nešto zbiti — priklopi najmlađe.

I odista se zbilo! Istog dana malen dječak uze mahunu u ruke,

pritisnu i hop! pet zrna graška zakotura se u njegovu šaku.

— Dobro je — uzviknu dječak — sad imam pet okruglih zrna

za svoju novu pucaljku.

I usmjeri prvo zrno u sunce. Drugo zrno pođe za bratom, a

treće i četvrto završiše u jarku. Na svoju žalost, peto zrno dospje u

drvenu pukotinu pod prozorom na nekom tavanu.

S druge strane prozora, u tavanskoj sobici, stajao krevet u

kojem je ležala djevojčica tako bolesna te se njezina majka bojala da

će mala umrijeti.

Svakog dana majka odlazila na posao da štogod zasluži. Cijelo

toplo ljeto i hladnu zimu djevojčica ležala u postelji, preslaba da bi

ustala. Njezina majka očajavala.

— Samo kad bi imala nešto za što bi mala živjela — znala bi

žena reći.

Nakon hladne zime došli prvi topli proljetni dani, i gle! —

odjednom nešto pod prozorom privuče pažnju male bolesnice.

— Zeleno je, zeleno — reče ona majci. — Točno je pod

prozorom.

— Gle, to je majušni grašak — majka će iznenađena.

— Sada imam vrtić s graškom — prošapta mala, i prvi put

nakon godinu dana oči joj zaiskriše kad je pokušala da se pridigne u

posteljici i da sjedne.

Majka bolesnici privuče postelju bliže prozoru:

— Da bolje vidiš svoj vrtić — reče joj, te nježnu biljku priveza

113

za štapić, da bi bolje rasla.

— Kako je lijepa biljčica — uzviknu djevojčica. — Kako ju je

lijepo vidjeti. Sigurna sam da će rasti i rasti...

Na toplini ljetnog sunca rasla mala graškova biljka što se

razvila iz posljednjeg graškova zrna. A onda je jednog dana biljka i

procvala.

— Vidi majko! — oduševljeno će djevojčica kad joj se majka

vratila s posla! — Moja se biljčica razvila u lijep i nježan cvijet.

Čini mi se, majko, da se oporavljam kako grašak raste.

Suze radosnice potekle majci niz lice kad je vidjela kako

djevojčica ustaje iz postelje te hoda sama — ide k prozoru da

poljubi svoju biljku.

Malo srce graškove biljke ispuni se ponosom.

»Dvoje moje braće«, biljka će u sebi, »otišlo je na sunce, a

drugo dvoje u jarak. Ali nijedno nije kao ja, nijedno nije vratilo

zdravlje bolesnom djetetu.«

114

Divlji labudovi

(po Andersenu)

Daleko odavde — ondje kamo odlijeću lastavice kad je kod nas

zima — živio vam kralj koji je imao jedanaest sinova i jednu kćer,

Elizu. Mladi kraljevići, jedanaestero braće, išli u školu noseći

zvijezdu na grudima i sablju o boku, pisali dijamantnom pisaljkom

po zlatnoj pločici, a učili jednako dobro naizust kao što su čitali iz

knjiga, tako te se odmah vidjelo da su kraljevski sinovi. Sestra Eliza

sjedila na stolčiću od samog prozirca i imala slikovnicu što je

vrijedila pol kraljevstva.

O, sretne li djece, kad bi sreća uvijek trajala! Njihov obudovjeli

otac, kralj one zemlje, oženi se opakom kraljicom koja djeci bijaše

zla maćeha. Od prvog dana djeca osjetiše zao maćuhinski postupak.

Na dvoru slavili veliku svečanost, pa se djeca igrala »posjeta«, ali

umjesto obilja kolača ili pečenih jabuka, dala im maćeha samo

pijeska u zdjelici i rekla neka zamisle što im treba.

Već poslije jednog tjedna maćeha otpravila sestricu Elizu na

selo seljacima, a nije dugo potrajalo te je kralja toliko odbila od

siromašnih kraljevića da za njih više i nije mario.

— Idite u svijet i brinite se sami za sebe! — najposlije će zla

kraljica. — Letite kao velike ptice bez glasa.

Zlo mislila zla maćeha, kleta joj se želja ispunila, ali ne

zauvijek.

Od kraljevića postade jedanaest krasnih divljih labudova:

čudno kriknuvši izletješe kroz prozor dvorca, poletješe preko

perivoja i šume, pa sve dalje i dalje.

Tek je zora zarudjela kad su letjeli nad selom gdje je u

seljačkoj izbi spavala sestrica Eliza. Ondje su kružili nad krovom,

savijali duge vratove i udarali krilima, ali ih nitko nije čuo ni vidio.

Valjalo im dalje poći, pa se vinuše pod oblake i odletješe u

daleki bijeli svijet. Tako su letjeli dok se stigoše u veliku, tamnu

šumu što se sterala sve do sinjeg mora.

Jadna mala Eliza nalazila se u seljačkoj sobi te se igrala

zelenim listom, jer druge igračke nije imala. Probola bi rupicu u

listu i kroz nju virila u sunce, pa joj se činilo da vidi jasne oči svoje

braće, a kad bi joj tople sunčane zrake taknule obraz, pomislila bi na

115

njihove cjelove.

I tako dan za danom prolazio.

Kad bi vjetar hujao i šuštao ružinim grmljem pred kućom,

šaptao bi ružama: »Je li itko ljepši od vas?« A ruže bi odmahivale i

govorile: »Eliza je ljepša!« Kad bi stara seljakinja sjedila pred

kućnim vratima i čitala pjesmaricu, okretao bi vjetar listove i

govorio knjizi: »Tko može biti bolji od tebe?« — »Eliza!«

odgovarala bi pjesmarica.

Kad se Eliza dohvatila petnaeste godine, dođe doba da se vrati

kući. Ali kad kraljica vidje kako je djevojka lijepa, sva uskiptje

bijesom i mržnjom. Još bi je istoga onoga časa pretvorila u divljeg

labuda kao i braću, ali se odmah nije usudila, zato što je kralj htio

vidjeti svoju kćer.

Ujutro uranila kraljica i otišla u kupaonicu, sagrađenu od

mramora i urešenu mekim jastucima i prekrasnim sagovima. Uzela

je tri žabe krastače, poljubila ih te jednoj od njih zapovjedila:

— Kad Eliza dođe u kupaonicu, skoči joj na glavu da postane

troma kao i ti!

— Prilijepi joj se na čelo — reče drugoj. — Neka postane

ružna poput tebe, da je ni rođeni otac ne pozna!

— Lezi joj na srce! — prišapnu trećoj. — Navedi je na ružan

grijeh da je muka zaokupi!

To rekavši pusti žabe krastače u bistru vodu, a voda se u onaj

mah zelenkasto oboji. Zatim zovnu Elizu, razodjenu je i naredi joj

da uđe u vodu.

Kako Eliza uroni u vodu, odmah joj jedna žaba skoči u kosu,

druga joj se prilijepi na čelo, a treća sjede na grudi, ali bijaše kao da

Eliza ništa i ne zamjećuje. Kad je ustala, a to na vodi plove tri

crvena makova cvijeta.

Da životinje nisu bile otrovne i da ih nije poljubila vještica,

pretvorile bi se u crvene ruže. Ipak su se pretvorile u cvjetove jer

počivahu na Elizinoj glavi i kraj njezina srca. Bila je Eliza i suviše

nedužna i čista, a da bi je čarbine mogle nadvladati.

Kad je to vidjela zla kraljica, natare je orahovim sokom da je

sva postala tamnosmeđa, premaže joj lijepo lice nekakvom

smrdljivom mašću, a kosu joj pomrsi i slijepi; bilo je gotovo

nemoguće prepoznati lijepu Elizu.

Kad je otac ugleda takvu, prestravi se te kaza da to nije njegova

kći. I nitko je drugi nije htio poznati, osim psa čuvara i lastavica, ali

116

su to siromašne životinje, njih nitko ne pita za mišljenje.

Tada brizne u plač jadna Eliza i sjeti se svoje jedanaestero

braće u dalekoj divljini. Tužna i žalosna odšulja se iz dvora.

Ni sama nije znala kuda će i kamo, tuga joj srce stegla, čeznula

je za braćom, koju su sigurno, kao i nju, otjerali, pa im valjalo poći

kuda ih oči vode. Njih je htjela naći, njih je pošla tražiti. Cio je dan

hodala preko polja, išla preko močalina i baruština dok nije zašla u

veliku šumu.

Tek što bijaše stigla u šumu, već je i noć zateče. Zašla je daleko

od svakog puta pa dalje nije mogla. Stoga leže na mekanu

mahovinu, izmoli večernju molitvu i nasloni glavu na panj.

Tišina legla među granje, uzduh blag, a svuda naokolo, u travi i

po mahovini, svijetlile poput zelenih plamičaka stotine krijesnica.

Kad se rukom takla jedne grane, prosuše se po njoj svijetnjaci kao

da se zvijezda rasula.

Svu noć Eliza snivala o braći: opet se igrahu kao djeca, pisahu

dijamantnom pisaljkom po zlatnoj ploči i razgledahu onu prekrasnu

slikovnicu što je stajala pol kraljevstva. Ali po ploči nisu pisali sve

same ništice i crtice, kao nekoć, već najsmionije pothvate koje su

izveli, sve što su proživjeli i vidjeli. A u slikovnici sve oživjelo:

ptice pjevale, ljudi izlazili iz knjige i razgovarali s Elizom i

njezinom braćom. A kad bi okrenula stranu, svi bi opet uskakali u

knjigu, da ne bude zbrke u slikama.

Kad se probudila, sunce već bijaše visoko odskočilo. Nije ga

doduše mogla vidjeti, jer je golemo lišće širilo guste, jake krošnje,

ali su zrake prodirale kroz njih, šarale prošare i prošarice i

poigravale poput kakva lepršava zlatnog vela. Zelenilo širilo svjež

miris, a ptice umalo što nisu sjedale na ramena. Slušala je žubor

vode s mnogih jakih izvora, što se slijevahu u jezero s najfinijim

pješčanim dnom. Obraslo je, doduše, čestarom i šipražjem, ali su na

jednom mjestu jeleni probili velik otvor, i kroza nj Eliza ode na

vodu. Voda bijaše nadasve bistra, da vjetar nije njihao grane i

grmlje, gotovo bi pomislila da je naslikano na dnu; tako se jasno u

vodi ogledao svaki list, bio na suncu ili u sjeni.

Uplašila se Eliza kad je ugledala svoje lice: toliko bijaše smeđe

i ružno. No čim je smočila malu ruku te protrljala čelo i oči, opet se

pokaza prava koža, zasja bijela put. Tad Eliza odloži haljine i zagazi

u svježu vodu. Pošto se okupala, bijaše opet ona prijašnja — ljepše

kraljevne od nje ne bi našao na tom svijetu.

117

Kad se opet odjenula i splela kosu, ode na izvor, napi se iz

dlana i zađe još dublje u šumu. Ni sama nije znala kuda da ide,

udarala je nasumce... Mislila je na braću i na dobru sreću, koja je

neće ostaviti. Ukaza joj se drvo kojemu se grane savijahu pod

plodovima: bijaše to jabuka-divljaka puna zrelih plodova. Tu Eliza

poruča, a kad se najela, podupre grane i zaputi se u najtamniji dio

šume.

U dubini šume mir carevao, bilo ondje tako tiho da je čula

svoje korake i razabirala svaki uveli listić što bi joj zašuštao pod

nogama. Nijedne ptice nije tu bilo, nijedan sunčani trak nije mogao

prodrijeti kroz goleme, guste krošnje. Visoka stabla stajala tako

nagusto jedno do drugoga te joj se činilo, kad bi pogledala pravo

preda se, da joj se pred očima isprečuje ograda za ogradom. O, bila

je to samoća kakve nikad prije nije osjetila.

Noć mrknula, stisla se tama. Ni jedne jedine male krijesnice da

zasvijetli u mahovini. Tužna leže Eliza da otpočine. U snu joj se

pričini da se grane nad njom razmiču i da joj se nebo otvara... Kad

se ujutro probudila, nije znala bješe li to san ili java.

Pošla je dalje, a nakon nekoliko koraka susrete staricu s

košarom kupina. Starica joj dade malo kupina, a Eliza je upita nije li

možda vidjela jedanaest kraljevića kako jezde kroza šumu.

— Nisam — odgovori starica — ali sam jučer vidjela jedanaest

labudova sa zlatnom krunom na glavi kako plove niz rječicu

nedaleko odavde.

I odvede Elizu malo dalje, do obronka podno kojega se vijugala

rječica. Drveće s obiju obala pružalo duge lisnate grane jedno prema

drugome, a gdje se zbog prirodnog rasta nije moglo doseći, ondje je

izvadilo korijenje iz zemlje i nad vodom stvaralo svod od prepletena

granja.

Eliza se oprosti sa staricom i krenu niz rječicu. Išla je dalje i

najposlije izbila na široku morsku obalu.

Divna morska pučina prostirala se djevojci pred očima. Ali se

nijedan jedrenjak nije pokazao, nijednog čamca nije bilo. Što li će

sada? Kuda li će? Promatraše nebrojen šljunak po obali: voda je sve

zaoblila — staklo, željezo, kamenje... Sve što ondje bijaše

naplavljeno, sve se lijepo zaoblilo, a ipak je voda kudikamo mekša

od njezine fine ruke.

»More neumorno valja i kotrlja, pa izgladi i tvrdoću. I ja ću biti

podjednako neumorna! Hvala vam na pouci, bistri, brzi valovi!

118

Jednom ćete me, to mi srce veli, odnijeti mojoj dragoj braći!«

Na naplavljenu okrijeku opazi Eliza jedanaest bijelih labuđih

pera, pa ih sabra u kitu. Po njima se osule kapljice, ali se nije moglo

razabrati je li to rosa ili su suze.

Pusto bijaše na žalu, ali ona to nije osjećala, jer je more svagda

u pokretu, pruža vječitu promjenu; u nekoliko sati izmijeni se više

nego slatka jezera u toku čitave godine. Pojavi li se velik tmast

oblak, to ti je onda kao da more kazuje: »Gle! i ja se mogu

natmuriti«, pa zavijori vjetar i valovi se pjenom okrune i

bjeljavinom zabijele; a kad se oblaci rumene, more je poput ružine

latice. Ponekad je zeleno, ponekad bijelo, ali kako god bilo mirno,

uz obalu se uvijek opaža lako gibanje: voda se diže i spušta kao

grudi usnula djeteta.

Kad je sunce klonulo k zapadu, ugleda Eliza jedanaest bijelih

labudova: zlatne im krune na glavi, let usmjerili prema kopnu.

Letjeli su jedan za drugim pa bijahu kao dugačka, bijela vrpca. Eliza

se uspne na obronak i sakrije u grmlje, ali labudovi slete blizu nje i

počnu udarati velikim, bijelim krilima.

Kad je sunce utonulo za obzorjem, odjednom sa njih spade

labuđe perje i pojavi se jedanaest lijepih kraljevića, jedanaestero

Elizine braće.

Elizi se ote krik radosti: premda su se braća jako promijenila,

znala je da su oni, osjećala da moraju biti oni. I baci im se u zagrljaj

zovući ih poimence, a oni se silno obraduju ugledavši i prepoznavši

svoju sestricu, koja je eto odrasla djevojka. Sad su se smijali, sad

plakali, dok ubrzo ne ispričaše kako je opako sa svima njima

postupila zla maćeha.

— Mi ti — objasni najstariji brat — letimo kao divlji labudovi

dok je sunce na nebu, a kad zađe, pretvaramo se u ljude. Zato nam

valja dobro paziti da o sunčevu zalasku imademo čvrsto tlo pod

nogama, jer kad bismo letjeli pod oblacima, morali bismo se, kao

ljudi, strmoglaviti u dubinu. Ovdje ne prebivamo; ima isto tako lijep

kraj s onu stranu mora. Ali je put donde dug. Valja nam preko

širokog mora, a onuda nema nikakva otoka na kojemu bismo mogli

prenoćiti: samo osamljen, malen greben strši sred pučine, baš toliki

da jedan do drugoga možemo ondje počinuti. Ako se more jako

uzdigne, voda visoko zapljuskuje preko nas. Ipak hvalimo bogu što

nam je dao i taj greben. Ondje prenoćimo u svome ljudskom liku.

Da nije one hridi, ne bismo nikad mogli posjetiti drage domovine, za

119

taj let potrebna su nam dva najduža dana u godini. Samo nam je

jednom u godini dano da pohodimo zavičaj. Jedanaest dana smijemo

ostati u rodnom kraju i letjeti nad ovom velikom šumom odakle se

vide dvori na kojima smo odrasli i na kojima nam živi otac; odavde

možemo vidjeti i vitki zvonik crkve u kojoj nam je majka pokopana.

Ovdje kao da nam je i drveće i grmlje srodno, ovuda jure divlji konji

po ravnicama kao i za našeg djetinjstva, a ugljenar pjeva stare

pjesme, uz koje smo i mi plesali kao djeca. Ovdje nam je zavičaj,

ovamo nas srce vuče, a ovdje smo našli i tebe, draga naša sestrice.

Dva dana smijemo još ostati ovdje, a onda nam je poći preko mora u

divan kraj, koji nam ipak ne može nadomjestiti domovine. Ali kako

da tebe uzmemo sa sobom? Nemamo ni broda, ni čamca!

— Kako bih vas samo mogla izbaviti? — pitaše sestra.

Svu noć provedoše u razgovoru, tek pre zoru malo

prodrijemaše.

Elizu je probudio lepet labuđih krila: to su se braća opet

pretvorila u labudove i nad njom počela kružiti u velikim krugovima

da najposlije odlete u daljinu. Ali se jedan između njih, najmlađi,

vrati i položi joj glavu na ruke udarajući bijelim krilima. Čitav su

dan ostali zajedno. Podvečer eto i drugih, a kad je sunce zašlo, opet

dobiše svoj ljudski lik.

— Sutra nam valja odletjeti i ne smijemo se vratiti prije nego

što mine godina. Ali tebe ne možemo tako ostaviti! Imaš li hrabrosti

da pođeš s nama? Moja je ruka dovoljno jaka da te nosim kroza

šumu, pa će onda i krila svih nas valjda biti dovoljno snažna da s

tobom preletimo preko mora!

— Ah, uzmite me sa sobom! — molila ih Eliza.

Svu su noć probdjeli pletući veliku i čvrstu mrežu od vrbove

kore i žilava rogoza. Kad su je opleli, u nju legne Eliza, a kad je

sunce iskočilo i braća se pretvorila u divlje labudove, zgrabe mrežu

kljunovima i polete visoko pod oblake sa svojom dragom sestrom,

koja je još spavala. Sunčane zrake udarale joj baš u lice, pa joj je

zato jedan od njih letio povrh glave, tako da joj svojim širokim

krilima pravi hlad.

Dobrano su odmakli od obale kad se Eliza probudila. Činilo joj

se da još sanja; bijaše joj čudno što plovi u visini iznad mora. Kraj

nje ležala grana s krupnim zrelim malinama i svežanj ukusna

korijenja. To joj je sakupio najmlađi brat i stavio kraj nje, a ona mu

se zahvalno nasmiješila; njega je prepoznala u labudu što joj leti nad

120

glavom i krilima joj sjenu pravi.

Bili su u takvoj visini da im se prvi brod, što su ga vidjeli dolje

pod sobom, pričinio kao bijeli galeb vodi na površju. Oblak velik

kao čitav brijeg bijaše za njima, a na njemu opazi Eliza golemu

sjenu svoju i sjenu jedanaest labudova: ljepše slike od te nije nikad

vidjela. Ali kako se sunce sve više uspinjalo, a oblak zaostajao za

njima, nestade i te slikovite sjene što lebdi i plovi.

Letjeli su čitav dan, promicali poput strelice što zviždi zrakom,

ali su ipak napredovali polaganije nego inače, jer su nosili sestru.

Okrenuo protivan vjetar, bližila se večer. Sa strahom promatraše

Eliza kako sunce tone, a osamljeni se greben u moru još i ne nazire.

Činilo joj se da i labudovi snažnije razmahuju krilima. Ah, ona je

kriva što ne mogu brže grabiti! Kad sunce zađe, postat će ljudi, pasti

u more i utopiti se... Pa se iz dna duše pomoli Bogu, ali svejednako

nigdje nikakva grebena. Tmasti se oblak sve više primicao i prijetio,

jak vjetar oluju najavljivao. Oblaci zlogode, teški kao olovo,

skupljeni u jedan jedini veliki val što prijeti, približavali se mahnito,

munja sijevala za munjom.

Sunce već bijaše na rubu mora, još malo pa će utonuti tamo za

obzorjem.

Elizi srce žestoko udaralo. Uto se labudovi bace u dubinu tako

naglo te ona pomisli da pada. Ali se opet usprave te izravnaju let.

Sunce je bilo napol u vodi. Tek tada ugleda Eliza pod sobom malen

greben, ne bijaše veći od tuljanove glave kad izroni iz vode. Sunce

je naglo zapadalo; bijaše još samo poput zvijezde, i baš je gasnulo

kad joj noga taknu čvrsto tlo. Nebesko se svjetilo ugasi kao

posljednja iskra upaljena papira...

Ruku o ruku stajala braća oko nje: više mjesta nego baš za njih

i za nju nije bilo. More mlatalo o greben i slijevalo se poput pljuska

po njima. Nebo sjalo neprestanim požarom, munje ga parale, grom

za gromom udarao. Ali se sestra i braća držahu za ruke i pjevahu

pjesme, i to im ulijevaše utjehe i hrabrosti.

U zoru bijaše zrak čist i miran, nebo kao umiveno. Čim je

sunce izišlo, labudovi s Elizom poletješe s otočića. More je još bilo

uzburkano, pa kad su se vinuli u visine te ozgo pogledali dolje,

bijela se pjena na tamnozelenoj pučini činila poput milijuna

labudova što su pali po vodi.

Kad je sunce odskočilo, ugleda Eliza pred sobom brdovit kraj s

blistavim ledenjacima; usred neobične krajine prostire se na milje

121

dugačka palača s arkadama što se smiono dižu jedne iznad drugih.

Pod njom vjetar njiše palmove šume i krasno cvijeće veliko poput

mlinskog kola.

Ona upita je li to zemlja u koju putuju, ali labudovi odmahnuše

glavom: što je vidjela bijahu čarobni dvori Fatamorgane, podvrgnuti

vječnoj promjeni. Onamo se ne bi usudili nikoga odvesti. Eliza

zagleda bolje, kadli odjednom nestade bregova, šuma i dvora, sve se

nekamo strovali, a pojavi se dvadesetak ponosnih crkava, sve jedna

kao druga, s visokim zvonicima i šiljatim prozorima. Činilo joj se da

čuje svirku orgulja, ali je zapravo čula samo mora huk. Kad joj

crkve bijahu već blizu, u taj se mah pretvoriše u čitavu mornaricu

što plovi pod njom. Pogleda djevojka dolje, ali opazi samo morsku

maglu što se povija nad vodom i razbija u pramenove.

Neprestana promjena pružala se oku Elizinu, ali djevojka

naposljetku zaista ugleda zemlju u koju su putovali. Ondje se

uzdizala krasna modra brda sa cedrovim šumama, s gradovima i

palačama. Dobrano prije nego što je sunce zašlo sjedila je na stijeni

pred velikom pećinom: pećina obrasla finim zelenim lišćem

povijuša — bijaše kao da su po njoj sve sami vezeni sagovi.

— Vidjet ćemo što će ti se noćas usniti! — reče najmlađi brat i

pokaza joj njezinu ložnicu.

— Kad mi bi se barem usnilo kako da vas spasim! — uzdahnu

Eliza.

Ta joj se misao usadila u srce, djevojka se sva njome zanijela:

žarko se pomoli Bogu da joj pomogne, pa je molitvu i u snu

nastavila. I učini joj se da leti visoko zrakom, u dvore od oblaka,

gdje stoluje Fatamorgana... U susret joj dolazi vila, lijepa i blistava a

ipak u svemu slična starici koja joj je u šumi dala kupina i pričala joj

o labudovima sa zlatnim krunama...

— Braća ti se mogu izbaviti! — prozbori joj vila. — Samo jesi

li dovoljno hrabra i uporna? More je kudikamo mekše od tvojih

ruku, pa ipak mijenja oblik tvrdom kamenju. Ono, doduše, ne osjeća

boli što će ih tvoji prsti osjetiti; nema srca, ne trpi straha i muka što

ih tebi valja podnijeti. Vidiš li ovu koprivu što mi je u ruci? Ima je u

obilju oko pećine u kojoj spavaš. Samo se ova može upotrijebiti i

ona što raste na groblju, upamti. Nju beri, premda će ti opržiti kožu i

pokriti je mjehurima. Satri koprivu nogama, pa ćeš dobiti predivo:

od njega ti valja isplesti jedanaest pancirnih košulja s dugim

rukavima. Kad košulje prebaciš na jedanaest divljih labudova, nestat

122

će čarolije. Ali se dobro uzmi u pamet: od časa kad počneš taj posao

pa sve dok ga ne završiš, ma prošla i godina, ne smiješ ni riječi

progovoriti. Prva riječ koju izustiš zabit će se kao smrtonosan bodež

tvojoj braći u srce: o tvome jeziku ovisi njihov život. Upamti sve

ovo!

To reče pa joj koprivom dodirnu ruku.

Kao da ju je plamen opržio, trže se Eliza i probudi: gle, bijeli je

dan, a kraj nje leži kopriva poput one koju je vidjela u snu. Eliza

iziđe iz pećine da započne djelo.

Nježnim rukama zahvati ružnu koprivu što je žarila poput

vatre. Veliki plikovi izbiše joj svuda po rukama, ali je ona rado

trpjela samo da izbavi dragu braću. Gazila je koprivu bosim nogama

i sukala zeleno predivo.

Kad je sunce zašlo, eto braće. Silno se uplašiše kad je zateknu

onako nijemu: mišljahu da je to nova čarolija zle maćehe. Ali kad

opaze njezine ruke, razaberu što je učinila radi njih. Najmlađi brat

zaplače, a kud su padale njegove suze nije više osjećala boli: onud

nestajale opekline i plikovi.

Noć je provela u radu, nije se mogla smiriti prije nego što braću

izbavi. Čitav dugi dan, dok su labudovi izbivali u daljini, sjedila je u

samoći ali joj nikad vrijeme nije brže proletjelo. Jednu košulju

bijaše dovršila i sad je počinjala drugu.

Uto zatrubi lovački rog među bregovima. Ona se uplaši, jer je

zvuk dolazio sve bliže, a čula je i lavež pasa. Prestrašeno odjuri

brže-bolje u pećinu, sveza u svežanj koprivu koju je skupila i

izgrebenala, i sjede na nj.

U taj čas uskoči kroz otvor velik pas, drugi odmah za njim, pa

još jedan. Psi udariše u bijesan lavež, ustrčali se tamo-amo. Tako

potraja nekoliko časaka dok se svi lovci ne skupiše pred pećinom:

najljepši među njima bijaše kralj one zemlje. On pristupi Elizi i

zapanji se jer nikad nije vidio ljepše djevojke.

— Kako si dospjela ovamo ljepojko? — upita je.

Eliza odmahnu glavom: ta nije smjela govoriti, o tome je ovisio

život i spas njezine braće. Ruke je sakrila pod pregaču, da kralj ne

vidi kako trpi.

— Hajde sa mnom! — reče kralj. — Ovdje ne možeš ostati!

Ako si dobra kao što si lijepa, obući ću te u svilu i kadifu, stavit ću ti

krunu na glavu, pa ćeš prebivati na mojim dvorima i živjeti u

raskošu.

123

Tako reče te je podiže preda se na konja. Ona zaplaka kršeći

ruke, ali joj kralj kaza:

— Samo ti sreću želim! Jednom ćeš mi biti zahvalna! I

podbode konja te pojuri naprijed, a lovci za njim.

U smiraj eto ih pred divnom prijestolnicom, punom crkava i

kupola. Kralj uvede Elizu u dvore gdje su vodoskoci romonili po

visokim mramornim dvoranama, a zidovi i strop bili ukrašeni

slikarskim radovima. Ali Eliza nije ništa ni opažala, samo je plakala

i tugovala. Bezvoljno je pustila da je žene odjenu u kraljevske

haljine, da joj upletu biser u kosu i da joj navuku fine rukavice na

opržene ruke.

Kad se pojavila u onom krasu, još je više zablistala njezina

ljepota, te se sav dvor još dublje pred njom pokloni. Kralj ju je

odabrao sebi za zaručnicu, premda je nadbiskup sumnjičavo vrtio

glavom i šaptao da je šumska ljepotica zacijelo vještica koja im je

zaslijepila oči i kralju srce očarala.

Ali se kralj nije na to osvrtao: on zapovjedi da svira glazba, da

se iznesu najskuplja jela, da najljepše djevojke plešu oko nje. Elizu

povedoše kroz mirisne vrtove u divne dvorane; ali se na njezinim

usnama nije pojavio smiješak niti su joj oči bljesnule od kakva

zadovoljstva: na njezine je usne pala tuga, a žalost joj se u očima

ogledala kao vječan zapis i baština.

Naposljetku kralj otvori komoricu što se nalazila odmah do

Elizine ložnice. Komorica bijaše ukrašena skupocjenim zelenim

sagovima: bijaše sasvim nalik na pećinu u kojoj je Eliza dotad

boravila. Na podu ležao onaj isti svežanj prediva što ga je isukala od

koprive, a pod stropom visila pancirna košulja što ju je isplela. Sve

je to jedan između lovaca uzeo i donio kao neku rijetkost.

— Tu se možeš u mislima prenijeti u svoj prijašnji dom! —

reče kralj. — Tu je posao kojim si se ondje bavila. Sada, sred ovog

raskoša, zabavljat će te da se sjetiš onoga vremena.

Kad Eliza opazi ono što joj toliko bijaše srcu priraslo, zaigra joj

smiješak na usnama, a crvenilo joj se vrati u obraze. Pomisli na spas

svoje braće pa poljubi kralja u ruku, a on je privine k sebi na srce i

zapovjedi da sva crkvena zvona najave svadbenu svečanost.

Krasna, nijema djevojka iz šume postade kraljicom one zemlje.

Nadbiskup šaptao zle riječi kralju na uho, ali otrov nije kanuo u

njegovo srce. Svadba se imala obaviti a sam je nadbiskup morao

Elizi staviti krunu na glavu; zlovoljan, kakav bijaše, namjerno joj

124

čvrsto natisnu uzak obruč od krune na čelo, da je zaboli. Ali je njoj

srce stezao teži obruč — jad i tuga za braćom, pa nije ni osjetila

tjelesne boli.

Usne joj bijahu nijeme — ta jedna bi riječ njezinu braću

rastavila sa životom — ali se u očima odražavala duboka ljubav

prema dobrom, lijepom kralju koji je činio sve da je obraduje. Iz

dana u dan bivala mu ona sve odanija. Oh, kad bi mu se barem

smjela povjeriti, iznijeti mu svoju muku! Ali joj je valjalo šutjeti,

nijemo dovršiti započeto djelo. Zato bi se noću odšuljala od njega i

odlazila u komoricu koja bijaše uređena kao pećina: ondje je plela

košulju za košuljom, ali kad je počela sedmu, ponestade joj prediva.

Znala je da na groblju rastu koprive koje može upotrijebiti, ali

ih mora sama nabrati. A kako će onamo?

»Oh, što su bolovi mojih prstiju prema patnjama moga srca!«

kazivaše u sebi. »Valja mi se odvažiti!«

U strepnji, kao da čini kakvo ružno djelo, odšuljala se jedne

noći za mjesečine u vrt, potrča dugim drvoredima van, na puste

ulice, pa onuda dalje, na groblje. Ondje ugleda kako na jednome od

najvećih nadgrobnika u krugu sjede ružne vještice grobljanke.

Skinule su prnje sa sebe kao da će se kupati, pa dugim, mršavim

prstima kopaju po svježim grobovima, vade mrtva tijela i sa njih

žderu meso. Eliza je morala proći tik kraj njih, a one upiljile zlobne

oči u nju. Ali ona nabra ljutih kopriva i odnese ih kući.

Samo ju je jedan čovjek vidio — nadbiskup. On je bdio dok su

drugi spavali. — »Eto, ipak bijah u pravu kad sam rekao da s

kraljicom nije sve kako treba. Hude su sile s njome, vještica je ona, i

zato je očarala kralja i sav narod.«

U ispovjedaonici reče kralju što je vidio i čega se boji. Dok je

izgovarao zle riječi, sve slike i kipovi svetački pokrenuše glavom,

kao da hoće reći: »Nije tako, Eliza je nedužna.« Ali nadbiskup

protumači da to sveci svjedoče protiv nje i vrte glavom nad njezinim

grijehom.

Dvije krupne suze potekoše kralju niz lice. Ode on kući a

sumnja mu se ugnijezdila u srcu. Noću se pričinjao da spava, ali mu

san nije oči sklapao. Opazio je kako Eliza noć na noć ustaje. Svaki

put bi je tiho slijedio i svaki put vidio kako se zatvara u svojoj

komorici.

Iz dana u dan bivao kralj sve mrči i mrči. Eliza je to zamijetila,

ali se nije jadu dosjetila. Plašila se — ali što sve ne bi njezino srce

125

za braću pretrpjelo! Po kraljevskom baršunu i grimizu tekle joj

gorke suze i ostajale ondje kao da se biser kruni, blistale kao

najljepše drago kamenje, tako te su svi koji su je vidjeli u tom sjaju,

željeli da budu na njezinu mjestu.

Još je malo trebalo pa da završi djelo. Nedostajala joj samo

jedna jedina košulja. Ali više nije imala prediva, nije imala ni jedne

jedine koprive. Još jednom, posljednji put, valjalo joj na groblje, da

nabere nekoliko rukoveti. Strah ju je obuzimao pri pomisli na onaj

samotni put i na strašne vještice, ali joj volja bijaše čvrsta.

Eliza krenu, a kralj i nadbiskup za njom. Dobro su vidjeli kako

je nestaje iza rešetaka na grobljanskim vratima, a kad su prišli bliže

ugledaše na nadgrobnoj ploči vještice koje je i Eliza vidjela. Kralj se

okrenu jer mišljaše da je među njima i ona kojoj je glava još te noći

počivala na njegovim grudima.

— Neka joj narod sudi! — odredi kralj.

A narod osudi da bude spaljena na lomači.

Iz raskošnih kraljevskih dvorana odvedoše je u mračnu, vlažnu

tamnicu gdje je vjetar zavijao kroz prozor s rešetkama. Mjesto

baršuna i svile dadoše joj onaj naramak kopriva što ih bijaše ubrala;

na nj joj bijahu glavu položili: tvrde košulje od ljute koprive koje

bijaše isplela neka joj budu posteljom i pokrivkom.

Ali njoj nisu mogli ništa milije pokloniti: ona i opet prionu na

posao moleći se Bogu. Vani ulični derani pjevali o njoj pjesme

rugalice — nigdje žive duše da je utješi kojom dobrom riječi.

Kad bijaše k večeru, začuje pred rešetkama šum labuđih krila:

bio to najmlađi brat, on je sestru pronašao. Ona glasno zajeca od

radosti, premda je znala da joj je to možda posljednja noć u životu.

Ali je sad posao zamalo dovršen, a i braća su ovdje.

Dođe i nadbiskup da bude kraj nje u posljednjim joj časovima.

To mu je kralj dopustio. Ali ona odmahnu glavom i zamoli ga

pogledom i znakovima da ode. Te je noći imala dovršiti djelo, inače

joj sve bi uzalud: trud i muka, bol i suze i tolike besane noći.

Nadbiskup ode grdeći je, ali je jadna Eliza znala da je nedužna pa je

ustrajala u onom čega se poduhvatila.

Mali se miši ustrčali po tlu, koprivu joj za posao sakupljali i

pred noge dovlačili, da joj tako malo pomognu, a drozak sjeo na

prozorsku rešetku i pjevao joj cijelu noć, fićukao što je veselije

mogao, da ne bi duhom klonula.

Prema zori, na sat prije svanuća, stiže jedanaestero braće

126

dvorima na vrata: tražili su da ih puste kralju. Odgovoriše im da im

ne mogu udovoljiti: ta još je noć, rekoše, kralj spava, ne smiju ga

buditi. Braća molila i prijetila, došla straža, pa i sam kralj izišao i

zapitao što se to zbiva dvoru na vratima. Ali u taj čas iziđe sunce,

braće nestade, a nad dvorom proletje jedanaest divljih labudova.

Svijet se natiskivao na gradska vrata da gleda kako će vješticu

spaliti. Bijedno kljuse vuklo kola na kojima je ona sjedila. Navukli

joj košulju od vreće, divna joj duga kosa visila raspletena oko lijepe

glave, a obrazi joj bili smrtno blijedi; usne je lagano micala dok su

joj prsti sukali zelenu pređu. Čak i na putu u smrt nije ostavljala

započetog djela: deset je košulja ležalo do njezinih nogu —

jedanaestu je plela. A svjetina se rugala:

— Pazite kako vještica mrmlja! Nije joj molitvenik u rukama,

već te njezine gadne čarolije. Razderite ih u komadiće.

I svi nagrnuše prema njoj da joj raskidaju košulje. U taj čas

doletje jedanaest bijelih labudova: padoše oko nje na kola i počeše

udarati jakim krilima. Gomila se prestraši i ustuknu.

»To je znak s neba! Zacijelo je nedužna!« šapnu mnogi, ali se

nitko nije usudio da to naglas kaže.

Krvnik je zgrabi za ruku, a ona brže-bolje prebaci jedanaest

košulja na labudove. I pojavi se jedanaest divnih kraljevića, samo

najmlađi mjesto ruke imao labuđe krilo, jer je na njegovoj košulji

nedostajao rukav; nije ga stigla dovršiti.

— Sad smijem govoriti! — prozbori Eliza. — Ja sam nedužna.

A narod, vidjevši što se zbilo, pokloni joj se kao svetici; ali

ona, obeznanjena, klonu na ruke svoje braće — toliko je bijaše

iscrpla napetost, strah i bolovi.

— Jest, nedužna je! — potvrdi najstariji brat i uze kazivati

kakvo ih je zlo stiglo.

Dok je govorio, raširi se miris kao od milijuna ruža: to su

cjepanice na lomači pustile korijenje i prolistale, tako da je nastala

mirisna živica, gusta i visoka, puna crvenih ruža. A na vrhu procvao

jedan cvijet, bijel bjelcat i sjajan poput zvijezde. Kralj ubra tu bijelu

ružu i stavi je Elizi na grudi, a ona se probudi s mirom i

blaženstvom u srcu.

Sa svih crkava zvona sama od sebe zazvonila, a ptice doletjele

u velikim jatima. Sva ona povorka krenu sada put dvora na svadbu.

Takvih svatova još ni jedan kralj ne doživje.

127

Kraljevna na zrnu graška

(po Andersenu)

Ono vam jednom bio kraljević koga je ponijela silna želja da se

oženi kakvom kraljevnom. Ali je morala biti prava pravcata.

Obilazio on bijelim svijetom da bi je našao, ali bi se uvijek štogod

ispriječilo i pomrsilo mu račune. Što je do samih kraljevna, tu ne

bijaše neprilike, jer nekoć svijet nije oskudijevao u njima, samo je

nevolja bila u tome što kraljević ne mogaše biti na čistu jesu li

prave. Svagdje je nešto bilo krivo, nikad da bude sasvim kako treba.

I tako se najposlije vratio kući neobavljena posla i zapao u tugu, jer

je izgarao od želje za pravom pravcatom kraljevnom.

Jedne se večeri oborilo strahovito nevrijeme. Grmjelo je na sve

strane i sijevalo, a kiša lila kao iz kabla, baš strahota! Uto se začu

gdje netko kuca na vrata grada, i stari kralj ode da otvori.

Kad on na vrata, a to vani stoji neka kraljevna. Bože mili,

kakva li bijaše od tog pljuska i nevremena! Voda joj curkom curi niz

kosu i haljine pa se slijeva u vrhove cipela, a izlazi na zapetnice. I

veli da je prava kraljevna!

»Brzo ćemo to vidjeti!« pomisli stara kraljica, ali ništa ne reče,

već ode u spavaonicu, smače svu posteljinu i na dno postelje stavi

zrno graška.

Zatim uze dvadeset madraca i poslaga ih na grašak, pa onda još

navali dvadeset perina od guščjih pahuljica.

Tu je imala kraljevna te noći spavati.

Ujutro je zapitaše kako je spavala.

— Oh, loše, užasno! — potuži se kraljevna. — Svu noć nisam

gotovo ni oka sklopila! Bog zna što je to bilo u postelji! Na nečem

sam tvrdu ležala, tako da mi je tijelo puno modrica. Grozno, kažem

vam!

I tada vidješe da je prava kraljevna, kad je kroz dvadeset

madraca i dvadeset perina osjetila zrno graška. Tako osjetljiva može

biti samo prava pravcata kraljevna.

Kraljević je uze za ženu, jer je sada znao da ima pravu

kraljevnu. A grašak pohraniše u riznici, gdje ga i sad možeš vidjeti,

ako ga tko nije uzeo.

Gle, to bijaše prava bajka!

128

Tri praščića

(iz britanske predaje)

Bila vam jednom tri praščića: plesali su i skakali naokolo i

vodili sretan život. Jednog dana, majka im reče:

— Vrijeme je da idete u svijet, da se za srećom ogledate.

Praščići se obradovaše kad su to čuli.

— Krenut ćemo još danas — rekoše. I krenuše plešući i

poskakujući.

Dok su tako išli putem, jedno će prase drugome:

— Moramo sagraditi kuću.

— Moramo sagraditi tri kuće — pritače treće prase, koje bijaše

najpametnije.

— Dobro, hajdemo graditi tri kuće — prihvati dvoje starije

braće. — Tako će svako od nas imati svoju.

Dok su oni tako razgovarali i snovali, pojavi se čovjek sa

snopom slame. Prvo prase uljudno skine šešir s glave kad je

ugledalo čovjeka.

— Molim lijepo, gospodine čovječe — reče ono — hoćete li mi

dati malo svoje slame da sagradim kuću?

— Hoću — odgovori čovjek — evo.

Ubrzo prvo prase prionu na posao. Trčalo je gore-dolje sa

svojom slamom.

Kuća neprestano rasla. Ostalo je još samo da se podigne krov,

da se načine prozori i postave vrata. Naposljetku kuća bijaše gotova,

te se prvo prase toliko radovalo da je neprekinuto deset puta

uskočilo u kuću i iskočilo iz nje. Zatim zatvori vrata.

»Baš sam okretan«, reče prase u sebi dok je obilazilo oko nove

kuće. »Nadam se da su i moja braća okretna kao što sam ja.«

Prase čistilo i prašilo, pralo i dotjerivalo. A kad se umorilo od

tolikog posla, sjelo je da se odmori.

Prase nije znalo za vuka, nitko mu o tome nije govorio. Ali je

vuk postojao, živio je u obližnjim šumama.

Bio je to ružan, star vuk, s dugom njuškom. Nije stoga čudo što

mu je njegova njuška ubrzo rekla da je negdje u blizini prase. Brzo

je vuk našao slamnu kolibu, i njegova mu je duga njuška rekla da je

unutra tusto prase. Zasad su vrata na kolibi bila zakračunata, a prase

129

bilo i suviše umorno da misli o onome što se zbiva vani.

Kad se umračalo, vuk krenu prema kolibi. Pokucao je na vrata:

— Prase, praščiću, pusti me unutra — javi se vuk mekim

glasom.

Ali prase bilo i odveć mudro da bi to učinilo. Nato vuk reče:

— Pazi, otpuhnut ću ti kućicu.

I vuk puhao i čupao i naposljetku razmetnuo kućicu malog

praseta. Dakako, kuća se nije odjednom razmetnula, nego polako —

trajalo je to neko vrijeme. Najprije je otpuhnuo i razmetnuo nešto

slame, a onda sve više. Razmetnuo se krov, pala vrata, a stari vuk

puhao i čerupao ne prestajući.

Sve to vrijeme malo prase bilo na sto muka, strah mu u kosti

ušao. Trčalo ono ovamo-onamo u nastojanju da sačuva svoju slamnu

kućicu što mu je padala po ružičastim ušesima.

Nije bilo koristi hvatati se za slamke, jer se slama razbucala i

kućica rušila. Naposljetku, protisnuvši prodoran skvik, prase skoči

preko ostataka i poteče niz put glavom bez obzira, poteče što su ga

nosile njegove tuste nožice.

Vuk nije stigao da nagne u potjeru za prasetom, jer je

neprestano razbucivao slamu. Tako je prase umaklo.

Međuto je drugo prase srelo čovjeka što je nosio travu i trstiku.

Vrlo je uljudno skinulo šeširić s glave prije nego što je oslovilo

čovjeka:

— Molim vas, gospodine čovječe — reče ono — hoćete li mi

dati nešto trave i trstike da podignem kućicu?

— Hoću — odgovori čovjek — evo.

I tako drugo prase prionu na posao. Uzeo je graditi, i kućica je

rasla. Uskoro je ostalo samo da podigne krov i metne prozor. Bila je

to lijepa kućica, i malo je prase bilo ponosno i sretno. Hodilo je

gore-dolje, pjevušilo i zviždukalo.

Upravo je tada u bijegu naišlo prvo malo prase, pa kad je

vidjelo dvojicu svoje braće, napravi se kao da ništa nije bilo.

— Mislim da ću stanovati u tvojoj kući — reče prvi praščić

drugome. — Vidim da imaš lijepa vrata na ulazu.

— Oh, ne, nemoj — dočeka drugi praščić te uđe u kuću i

zasunu vrata.

— Ne možeš ni sa mnom — reče treći praščić. — Želim da

sam sagradim kuću.

Tako reče pa ode niz cestu.

130

Prvo malo prase odluči da svoje dane provede u zabavi.

»Igrat ću se u šumi«, reče u sebi. »A ne treba mi ništa drugo

doli paziti da ne budem vuku na putu.«

Sutradan vuk sam krenuo na put, i prvo što je vidio bijaše

kućica od trave. Njegov mu je dugi nos kazivao jasno da je unutra

praščić.

— Praščiću, prasence, pusti me unutra — reče vuk blagim

glasom kad je pokucao na vrata.

Ali je drugo prasence bilo i odveć smotreno da bi to učinilo.

Vidjelo je vuka s prozora, pa je reklo: »Nećeš ući, ne, dragoviću!«

Nato vuk reče:

— Pazi, otpuhnut ću ti kućicu.

I vuk puhao i čupao i naposljetku razmetnuo kućicu malog

praseta.

Ali je potrajalo duže, jer je drugo prasence sagradilo svoju

kućicu od trave i trske, pa je bila jača negoli od slame. Osim toga,

vuk bio i dobrano gladan, a to ga je činilo slabim. Nije imao previše

daha.

Kad je vuk vidio da ne može kućicu samo tako otpuhnuti,

počeo je puhati i rušiti ispod vrata, te je prasence poigravalo kao list

na vjetru.

Padoše zidovi, a praščić se zavitlao u zraku. Pao je na put, a to

mu je dalo prilike za bijeg. Trčao je i trčao dugim putem koliko su

ga nosile njegove debele nožice, i dok je vuk ostao zabavljen

rušenjem, drugi praščić umače iz vida.

Vuk se baci za njim u potjeru, ali je, umoran, morao sjesti da

predahne, pa je tako i zaspao.

Međuto je treće prasence srelo čovjeka s tovarom opeka. Treće

prasence lijepo skine šešir kad je ugledalo čovjeka.

— Molim vas, gospodine čovječe — zamoli prasence — biste

li mi htjeli dati nešto od vaših opeka, da podignem kućicu.

— Hoću — odgovori čovjek — evo.

Na to treće prasence prionu uz posao. Počelo je graditi upravo

ondje, a bijaše to dobrano daleko na onome dugom putu.

Radilo je svojski i veoma brižljivo. Miješalo je cement i njime

spajalo opeke. Čekićalo je gradeći krov, a potom poslagalo crijep,

da kiša ne može probiti unutra. Na kraju je sazidalo ognjište s

dimnjakom, tako da mu bude ugodno pokraj vatre. Trebalo je

podosta vremena dok je sazidalo kuću. Ruke su ga boljele od pustog

131

posla.

Ožednjelo je i ogladnjelo radeći na vrućem suncu. Već mu se

mračalo pred očima koliko je uzlazio i silazilo ljestvama da napravi

krov. Ali ni jednog časa treće prasence nije sebi ostavljalo da

predahne.

»Moja će kuća biti najbolja i najčvršća što ju je ikad sagradilo

ikakvo prase« — reče samom sebi na poslu. I da se obodri, radeći je

zviždukalo veselu pjesmicu. A kuća rasla i rasla. I što je više rasla, i

ono glasnije zviždukalo.

Naposljetku bî kućica dovršena. Treće prase, dakle, uđe unutra,

zakračuna vrata i sjede.

Tek što je uzelo da čita »Praseći tjednik«, netko pokuca na

vrata. Bio je to vuk. — Prase, praščiću, pusti me unutra — javi se

vuk mekim glasom.

— Ne, neću — uzvrati prasence i nastavi čitati.

— Onda ću ti otpuhnuti kućicu — reče vuk.

I puhao je i puhao, ali kućica čvrsta, nije se pomicala. Zato vuk

preumi i smisli drugu osnovu.

— Prasence, praščiću, ja znam gdje je lijepo repište s bijelom

repom.

— Zaista? — upita praščić, jer je repu jako volio.

— Da, znam — odgovori vuk. — Ako hoćeš da se nađemo

sutra u šest ujutro, odvest ću te onamo.

Ali je prasence sutradan ustalo u pet sati. Samo je našlo repište

i donijelo košaru repe kući. Zasunulo je vrata i sjelo da čeka vuka.

Vuk dođe u šest sati.

— Prase, praščiću — javi se vuk kroz ključanicu. — Evo me,

dođoh da te odvedem na repište. Jesi li se spremio, praščiću?

Kad je praščić to čuo, nastavi veliki kotao na vatru i potpali.

Zatim opet sjede te uze čekati. Začuo je vuka kako grebe po krovu, a

onda eto vuka dolje kroz dimnjak — rep najprije!

Možete misliti što se zatim dogodilo. Opaki vuk stigao je u

kotao — rep najprije.

Sreća za nj što kotao nije bio velik da sav upadne u njega: tako

je opržio samo rep. Uplašio se toliko da je odmah izjurio kroz

prozor.

— Do viđenja, vuče — viknu praščić za njim. — Zbogom

zauvijek!

Tako i bijaše, jer je vuk vrućom vodom toliko opekao rep da je

132

jurio milje i milje i tako odjurio daleko od praščića i njegova kotla.

Ali još nije konac priči — ne. Kad su dva brata trećeg praščića

vidjela vuka kako juri, izvukoše se iz svoga skrovišta.

— Podigao sam kuću od slame — reče prvo prasence — i vuk

mi ju je otpuhnuo i razbucao.

— A ja sam svoju podigao od trave i trsja — reče drugi praščić

— i vuk mi ju je srušio i raščerupao.

— A ja sam svoju sagradio od opeke — reče njihov treći,

najpametniji brat. I kuća stoji li, stoji. Najbolje vam je da dođete i

stanujete kod mene.

Tako i učiniše i tako su tri praščića živjela zajedno u sreći i

zadovoljstvu.

133

Snjeguljica i sedam patuljaka

(po Grimmu)

Zima upolovila, snježne pahuljice osipale s neba meke kao

najmekše perje, a u toploj sobi, uz prozor uokviren crnom

ebanovinom, sjedila kraljica sa svojim šivanjem. I dok je tako šila,

otvorila je načas prozor da pogleda kako vani snježi, pa se u

nepažnji iglom u prst ubola. Tri kapi krvi padoše u snijeg na

prozorskom podboju, a kraljica, kad ih vidje gdje se onako lijepo na

snježnoj bjelini rumene poput najrumenije ruže, reče u sebi:

»Eh, da mi je imati kćerkicu bijelu kao snijeg, obraza rumenih

kao ruža a kose crne kao što je ovaj prozorski okvir, baš bih sretna

bila!«

Ubrzo zatim rodi joj se kćerkica, a kako bijaše bijela kao

snijeg, obraza rumenih kao ruža i kose crne poput ebanovine,

nazvaše je Snjeguljicom. Ali gle nesreće: kako se djevojčica rodi,

umrije majka, kraljica.

Kralj one zemlje nakon godinu dana oženi se drugom ženom, i

ta onda postade kraljicom. Bila je to žena veoma lijepa, ali ohola i

nadmena: nije mogla ni zamisliti a kamoli podnijeti da je itko

ljepotom natkrili. Imala je čudesno ogledalo, odgovaralo ono na

svako pitanje koje mu upraviš. I kad bi se izjutra češljala, pitala ga

kraljica, ogledajući se u njemu:

Ogledalce kaži meni:

ponajljepša u svoj zemlji,

izmeđ mnogih ljepotica,

koja li je krasotica?

A na to joj ogledalo odgovaralo:

Izmeđ mnogih ljepotica

najveća si krasotica.

I bila je kraljica nadasve zadovoljna dok je to slušala, ta znala je ona

da ogledalo govori istinu.

Snjeguljica pak rasla i stasala, i bivala sve ljepša, iz dana u dan.

134

Kad je navršila sedam godina, prometnula se u ljepotu što je sjala

kao vedar dan na nebu, bila ona ljepša i od same kraljice, svoje

maćehe. I kad je kraljica opet upitala ogledalo:

Ogledalce kaži meni:

ponajljepša u svoj zemlji,

izmeđ mnogih ljepotica,

koja li je krasotica?

ono joj odgovori:

Kraljica si, krasotica,

al je ljepša Snjeguljica.

Razgnjevila se kraljica kad je to čula: sva je požutjela od muke i

pozelenjela od zavisti. Od tog časa bijes u njoj previrao, pa kad bi

samo vidjela Snjeguljicu, utroba se u njoj prevrtala: toliko je mrzila

djevojčicu. Nadutost, zavist i povrijeđena taština neprestano rasle u

njezinu srcu i naposljetku ju toliko presvojile te nije od njih ni danju

ni noću imala mira ni počinka. Na kraju, ne mogavši više izdržati,

zovnu jednog između svojih lovaca te mu reče:

— Vodi tu malu u šumu da je moje oči više ne vide! Ubij je

ondje i donesi mi u dokaz njezinu jetru i pluća!

Lovac posluša te odvede djevojčicu u šumu. Ah kad je onamo

došao i potegao lovački nož da izvrši okrutnu zapovijed i da

Snjeguljici probode nedužno srce, djevojčica briznu i plač i zajada,

moleći lovca:

— Ah, smiluj mi se, dragi lovče, i poštedi mi život! Obećavam

da ću ostati u šumi, u divljini, i nikad se neću vratiti na dvore.

Bila je tako lijepa u svome jadu, te se lovcu sažalila onako

uplakana.

— Neka ti bude: bježi onda, jadno dijete! — smilova se on. A u

sebi nadoveza: »Ta ionako će te ubrzo razderati šumske zvijeri.«

Ipak se osjećao kao da mu je velik teret pao sa srca što

djevojčicu nije morao ubiti. Kako je baš dotrčala mlada divlja

svinja, a on imao kraljici donijeti dokaz, zakla dolutalog veprića,

izvadi mu jetru i pluća, i to onda odnese na dvore i dade kraljici.

Ona naredi kuharu da ih skuha u soli, i zla žena potom sve pojede,

uvjerena da se tako riješila Snjeguljice.

135

Kad je djevojčica ostala u golemoj šumi, sama i napuštena,

stijesni joj se oko srca. Zapala je u strah, plašio ju svaki šušanj, i

samo je gledala u lišće na drveću ne znajući što bi. Udari jadna u

trk: trčala je po oštrom kamenju i po trnju, a šumske zvijeri gledale

je kako bježi i skakale oko nje, ali joj ništa ne učiniše. Bježala je

tako dok su je noge nosile, a već se i večer bližila. Onda ugleda

kućicu, malu majušnu, te uđe da ondje počine.

U kućici bilo sve maleno, ali tako ubavo i čisto, milina ti

pogledati. Na sredini stajao stol pokriven bijelim stolnjakom, na

stolu sedam tanjurića i sedam vrčića, uza svaki tanjurić položena

malena žlica, viljuška i nož. Uza zid poredano sedam posteljica, sve

jedna do druge, a na njima plahte bijele bjelcate.

Kako bijaše gladna i žedna, Snjeguljica uze iz svakog tanjurića

i pojede malko variva i kruha, te iz svakog vrčića gutnu malen

gutljaj vina: nije htjela da sve uzme iz jednoga i da ga tako isprazni.

Potom, umorna, htjede leći u koju od onih posteljica, ali ne nađe

prikladne za se: ova preuska, ona prekratka; istom sedma bijaše joj

kako valja, te u nju leže, izmoli molitvu i brzo u san utonu.

Kad se sasvim umračalo, dođoše gospodari one kućice —

bijahu to patuljci, njih sedmorica, što su u planini rude tražili i

kopali. Upališe oni svojih sedam malih svjetiljaka, pa kako

rasvijetliše unutrašnjost svoje kućice, odmah opaziše da je netko u

njoj bio i naokolo švrljao, jer nisu našli onaj red kakav su na odlasku

ostavili.

— Tko je sjedio na mome stolčiću? — reče prvi.

— Tko je jeo iz mog tanjurića? — upita drugi.

— Tko je lomio od mog kruha? — javi se treći.

— Tko je uzimao od mog variva? — oglasi se četvrti.

— Tko je nabadao mojom viljuškom? — u čudu će peti.

— Tko je rezao mojim nožem? — ljutnu se šesti.

— Tko je pio iz mog vrča? — na kraju će sedmi.

Obazre se nato prvi oko sebe, pa kad vidje da mu je postelja

uleknuta i plahta na njoj zgužvana, uzviknu:

— Tko se valjao po mojoj postelji?

I ostali nato pogledaše na onu stranu, priđoše posteljama te će

onda svi u jedan glas:

— I u mojoj je postelji netko ležao.

Uzvikali se patuljci, a sedmi, kad u svojoj vidje Snjeguljicu

kako spava, zovnu ostale. Pritrčaše oni te kriknuše od čuda.

136

Prinesoše svoje svjetiljčice i zajedno osvijetliše Snjeguljicu.

— Bože mili što li je lijepo ovo dijete! — uzviknuše složno.

Toliko se zadiviše i toliko ganuše da je nisu htjeli probuditi

nego je ostaviše da spava. Sedmi je patuljak spavao kod svojih

drugova, naizmjence, kod svakog pomalo, i tako im minu noć.

Kad je objutrilo, Snjeguljica se probudi: videći sedam

patuljaka, protrne od straha. Ali joj oni ljubazno zaželješe dobro

jutro te je upitaše kako se zove.

— Zovem se Snjeguljica — odgovori ona.

— A kako si došla u našu kuću? — pitali je patuljci dalje.

Nato im ona pripovjedi kako ju je maćeha htjela ubiti, kako ju

je predala lovcu, da je u šumi smakne, a on joj život poštedio, i kako

je onda cio dan bježala dok naposljetku nije naišla na kućicu.

— Bi li htjela ostati kod nas da nam kuću držiš, da nam kuhaš,

postelje rediš, da nam pereš, šiješ i pleteš, da u svemu održavaš red i

čistoću? — predložiše joj patuljci.

— Bih, bih, vrlo rado — prihvati Snjeguljica.

— Dobro je, lijepo će ti kod nas biti — pritvrdiše patuljci.

I ostade Snjeguljica kod njih. Lijepo im je kuću držala, sve

radila i redila. Izjutra patuljci odlazili u brda da traže i kopaju rude i

zlato, a vraćali se uvečer i nalazili večeru priređenu.

Danju je djevojčica ostajala sama, pa su je patuljci opominjali

neka bude smotrena i neka se dobro u pamet uzme:

— Čuvaj se maćehe, brzo će ona doznati da si ovdje među

nama. Ne puštaj nikoga unutra!

Kraljica pak, uvjerena da je pojela Snjeguljičinu jetru i pluća,

mišljaše da je opet prva po ljepoti i da joj nema ravne u svoj

kraljevini. Htjede da joj to ogledalo kaže i potvrdi, pa ga stoga upita:

Ogledalce, kaži meni:

ponajljepša u svoj zemlji,

izmeđ mnogih ljepotica,

koja li je krasotica?

Ogledalo joj na to odgovori:

Kraljica si, krasotica,

al je ljepša Snjeguljica

preko sedam brežuljaka

137

pokraj sedam patuljaka.

Prestravi se kraljica jer je znala da ogledalo istinu kazuje. Odmah je

razabrala da ju je lovac obmanuo i da je Snjeguljica sveudilj na

životu. Uze ona premišljati i smišljati kako bi Snjeguljicu otpremila

sa svijeta: jer dok ne bude uvjerena da je najljepša u kraljevini, neće

od zavisti imati mira ni počinka. Naposljetku smisli varku: premaza

lice te se preodjenu u staru trgovkinju-pokućarku. Nitko je takvu ne

bi prepoznao. Tako prerušena krenu preko sedam brežuljaka da nađe

kuću sedam patuljaka. Kad dođe do kuće, pokuca na vrata i viknu:

— Evo lijepe robe na prodaju! Pogledajte, pogledajte!

Snjeguljica pomoli glavu na prozor i pozdravi uljudno:

— Dobar dan, draga ženo. A što to prodajete?

— Evo, svašta lijepo, dobre robe — odgovori lažna pokućarka.

— Imam vrpca i pojasa u svim bojama.

Nato odmah izvuče pleten pojas od šarene svile.

»Tu čestitu ženu mogu pustiti u kuću«, pomisli Snjeguljica pa

odsunu vrata i kupi lijepi svileni pojas.

— Baš ti pristaje, dijete moje, — lukavo će stara. — Čekaj, ja

ću ti pojas namjestiti.

Snjeguljica, ništa ne posumnjavši, stade pred nju i pusti da je

ona opaše novim pojasom. Ali stara brže-bolje uze pritezati i toliko

je stegla da je Snjeguljica ostala bez daha i pala na tlo kao mrtva.

— Bila si dosad najljepša, ali više nećeš biti! — promrsi stara i

odbrza odande.

Uvečer se sedam patuljaka vrati kući. Kakva li nemila

iznenađenja kad ugledaše svoju dragu Snjeguljicu gdje na tlu leži

kao mrtva! Ne miče se, jadna, nema na njoj znaka života. Podigoše

je i vidješe da je prejako stegnuta. Odmah prerezaše pojas, a ona

poče disati i život se polako u nju vrati. Kad su od nje čuli što se

dogodilo, lijepo je upozoriše:

— Ono ti nije bio nitko drugi doli tvoja opaka maćeha. Dobro

pazi: dok nas nema, nikoga ne puštaj unutra!

Kad je zla kraljica došla na dvore, požuri se ogledalu te ga

upita:

Ogledalce, kaži meni:

ponajljepša u svoj zemlji.

izmeđ mnogih ljepotica,

138

koja li je krasotica?

A na to joj ogledalce odgovori:

Kraljica si, krasotica,

al je ljepša Snjeguljica

preko sedam brežuljaka

pokraj sedam patuljaka.

Čuvši to, opaka kraljica uskipje od bijesa, jer je razabrala da je

Snjeguljica oživjela.

»Već ću ja štogod smisliti da je dokrajčim jednom zauvijek«,

reče u sebi.

I kako bijaše iskusna u vještičjim umijećima, napravi češalj s

otrovom. Premaza se zatim i preodjenu, preobrazi se u drugu staricu

i takva krenu preko sedam brežuljaka, kući sedam patuljaka. Kad

stiže, pokuca na vrata i viknu:

— Lijepe robe! Dobre robe na prodaju!

Snjeguljica pomoli glavu na prozor i reče:

— Idite dalje, ne smijem nikoga pustiti unutra.

— Ako ne smiješ nikoga pustiti, možeš barem robu pogledati

— uporno će stara, te izvadi i pokaza otrovni češalj.

Svidio se češalj djevojci, te ona najposlije otvori vrata. Pošto se

pogodiše o kupnji, lukavo će stara:

— Hajde da te lijepo počešljam.

Snjeguljica nije ništa posumnjala: dopusti staroj da je počešlja.

Ali tek što je češalj prošao kroz kosu, ispusti svoj otrov, a djevojka,

obeznanjena, pade na tlo.

— Eto ti, gade! — promrlja opaka žena. — Ode ti ljepota,

gotovo je s tobom!

No eto sreće u nesreći: kako se već primicala večer, patuljci se

uskoro vratiše kući. Kad ugledaše Snjeguljicu kako na tlu leži kao

mrtva, odmah pomisliše na maćehu — ta njezini su prsti tu

posrijedi. Potražiše i nađoše otrovni češalj, a kako ga izvadiše iz

kose, onog se trena Snjeguljica osvijesti, te im onda pripovjedi što je

i kako je bilo. Patuljci je opet opomenuše da bude smotrena:

— Pamet u glavu, i ne otvaraj nikome! I ni od koga ništa ne

uzimaj!

Kad se kraljica vratila na dvore, odmah požuri da pita ogledalo:

139

Ogledalce, kaži meni:

ponajljepša u svoj zemlji,

izmeđ mnogih ljepotica

koja li je krasotica?

A ogledalce joj odgovori:

Kraljica si, krasotica,

al je ljepša Snjeguljica

preko sedam brežuljaka

pokraj sedam patuljaka.

Čuvši što ogledalo kazuje, kraljica se ražesti — sva se tresla od

golema bijesa.

»Snjeguljica mora umrijeti, sve ako me i života stajalo!«

zaprijeti opaka žena.

I to rekavši, ode u tajnu sobicu u koju nitko nije ulazio niti je

mogao ući, te ondje načini jabuku da bijaše kao prava, ali veoma

otrovna. Izvana jabuka bila lijepa, žuta i crvena — svakome bi za

njom zazubice rasle, ali tko bi u nju samo zagrizao, odmah bi mrtav

pao na tlo. Pošto je dovršila svoju zlu rabotu, opaka kraljica

premaza lice, odjenu se kao stara seljakinja te uze put pod noge —

preko sedam brežuljaka, kući sedam patuljaka.

Kad je stigla i na vrata pokucala, Snjeguljica pomoli glavu na

prozor te joj reče:

— Ne smijem nikoga u kuću pustiti, zabranili mi patuljci.

— Baš šteta — dočeka lažna seljanka.

— A htjela bih se riješiti svih ovih jabuka: evo ti jedne.

— Hvala, neću — otkloni Snjeguljica — ne smijem ništa uzeti.

— Možda se bojiš da je otrovna? — lukavo će stara. — Evo ću

je prepoloviti: pola tebi, pola meni.

I prepolovi jabuku te crvenu polu pruži Snjeguljici, a žutu sama

zagrize. Jabuku je, naime, tako vješto načinila da je samo crvena

pola bila otrovna.

Snjeguljici oči išle za lijepom jabukom, pa kad je vidjela kako

stara slasno zagriza i žvače, ne mogaše odoljeti: pruži ona ruku te

uze crvenu polovicu. Ali tek što je odgrizla zalogaj, sruši se — pade

mrtva na tlo. Opaka kraljica ošinu je strašnim pogledom i zlobno se

naceri:

140

— Eto ti, dobila si svoje, krasotice bijela kao snijeg, rumena

kao ruža i crnokosa kao ebanovina! Ovaj put neće ti patuljci pomoći,

ne mogu te u život dozvati.

Tek što se vratila na dvore, odmah pohitje ogledalu da ga pita:

Ogledalce, kaži meni:

ponajljepša u svoj zemlji,

izmeđ mnogih ljepotica,

koja li je krasotica?

A sada joj ogledalce napokon odgovori:

Izmeđ mnogih ljepotica

najveća si krasotica.

Opako joj i zavisti puno srce najposlije se smirilo — koliko se već

zavidno srce može smiriti.

Kad su patuljci te večeri došli kući, nađoše Snjeguljicu

opruženu na tlu: leži ukočena, ne diše i ne daje od sebe nikakva

znaka života. Podigoše je i pogledaše ne bi li našli štogod otrovno:

raskopčaše joj oplećak, pročešljaše kosu, umiše je vodom i vinom,

ali sve zaludu: mrtva pa mrtva. Položiše je potom na odar, posjedaše

sva sedmorica oko nje te je uzeše oplakivati. Dođe onda vrijeme da

je pokopaju, ali ona bijaše tako svježa i tako lijepih i rumenih obraza

kao da je još živa, te oni rekoše:

— Ne možemo takvu ljupkost i ljepotu u crnu zemlju zakopati.

Zaključiše tako pa načiniše proziran lijes od stakla, da

Snjeguljicu mogu vidjeti sa svih strana, položiše je u lijes i napisaše

na njemu, zlatnim slovima: Snjeguljica, kraljevska kći. Odnesoše

onda lijes na brijeg, na visoku hrid, i jedan je između njih uvijek

ostajao kraj lijesa da ga čuva. I šumske ptice dolijetale i oplakivale

Snjeguljicu, najprije sova, pa gavran i napokon golubica.

Mnogo je vremena Snjeguljica tako proležala u lijesu i nije

venula, činilo se da je samo usnula: ostala joj sva ljepota, bijaše

sveudilj bijela kao snijeg, rumena kao ruža i crnokosa kao

ebanovina.

Jednog dana naiđe onuda neki kraljević i htjede da prenoći kod

patuljaka. Vidje na brijegu stakleni lijes i u njemu lijepu Snjeguljicu

i pročita natpis ispisan zlatnim slovima. Reče on tada patuljcima:

141

— Dajte mi taj lijes, možete za nj tražiti što god hoćete.

— Ne damo ga ni za sve blago na svijetu — odgovoriše

patuljci.

— Onda mi ga poklonite — opet će kraljević — jer mi se čini

da ne bih mogao više živjeti a da ne gledam Snjeguljicu: voljet ću je

i poštivati kao najviše i najdraže što na svijetu imam.

Videći gdje je kraljeviću Snjeguljica odista omiljela, patuljci se

smilovaše i dadoše mu lijes. Kraljević naloži svojim slugama da

uzmu lijes i da ga ponesu na ramenima. Oni tako učiniše, ali se

spotakoše o grm: lijes se potrese a Snjeguljici ispade otrovni zalogaj

što joj bijaše u grlu zapeo — ona polako otvori oči i podiže pokrov.

— Gdje sam, kamo me nosite — upita pošto je oživjela.

— Umiri se, kraj mene si — odgovori joj kraljević, obradovan.

— Vodim te na očeve mi dvore da mi budeš ženom, jer te volim

iznad svega na svijetu.

— Pristajem — reče Snjeguljica — ali da mi dopustiš da

kadikad vidim svoje drage patuljke.

On joj to rado obeća, i Snjeguljica krenu s njim na njegove

dvore.

Svadba im bijaše sjajna i raskošna. Pozvali su na nju i

Snjeguljičinu opaku maćehu. Kad se maćeha odjenula u prekrasno

ruho, obrati se svome ogledalu te ga upita:

Ogledalce, kaži meni:

ponaljepša u svoj zemlji,

izmeđ mnogih ljepotica,

koja li je krasotica?

A na to joj ogledalo odgovori:

Kraljica si, krasotica,

al je veća ljepotica

kraljicom što sada posta

tebe zove kao gosta.

Čuvši što ogledalo kazuje, zla kraljica zapade u takav bijes da

naprosto nije znala što bi. Najprije pomisli da i ne ide na svadbu; ali

prevlada u njoj radoznalost, htjede vidjeti mladu kraljicu, i zato ode

na slavlje.

142

Tek što je stupila na one dvore, prepozna Snjeguljicu te se

zaprepasti, riječ joj u grlu zape, osta ona kao skamenjena.

Naposljetku se pribra i htjede pobjeći, ali je straža dohvati i baci u

tamnicu, odakle više nikad nije izišla. A Snjeguljica i kraljević

održaše svadbu i poživješe mnogo godina, okruženi ljubavlju i

pažnjom kakvu su zaslužili.

143

Pastirica i dimnjačar

(po Andersenu)

Jeste li kad vidjeli starinski ormar, onakav što je sasvim

potamnio od starosti, a po njemu izrezbareno lišće i kojekakve šare?

Evo, upravo takav ormar stajao u sobi: naslijedili ga još od prababe.

S prednje je strane sav išaran rezbom, ružama i tulipanima, po

njemu od vrha do dna najčudnije vijuge, a između njih izviruju male

jelenje glave s granatim rogovima. A pored ormara, na uspravnoj

letvi što sastavlja oba krila, izrezan čitav čovjek. Bio je doista

smiješan, a i sam se smijao — ne, smijuljio se, a to nije isto što i

smijati se. Imao je kozje noge, male rogove na čelu i šiljatu bradu.

Djeca su mu prišila ime Kozonogi, prvi podoficir vrhovnog

zapovjednika sveukupnih oružanih snaga, i uvijek ga tako nazivala,

jer, nema što, ime je zvučalo dugačko, nikad da ga izgovoriš, a valja

priznati da nije šala takav naslov, kao što ni zamisao da Kozonogog

rezbom prikažu ne bijaše baš mačji kašalj. Rezba učinila svoje, i eto

Kozonogog!

Kozonogi neprestano upirao oči u stolić pod ogledalom: na

stoliću, naime, stajala ljupka mala pastirica od porculana. Pastirici

na nogama pozlaćene cipelice, haljina joj dražesno nabrana,

zadignuti skuti pričvršćeni crvenom ružom, na glavi joj zlatan šešir,

a u ruci pastirski štap. Bila je zaista divna! Tik do nje stajao malen

dimnjačar, crn kao ugljen, tj. u crnu ruhu, jer inače i on bijaše sav od

porculana, čist i fin kao i svaka druga figurica. Što je prikazivao

dimnjačara, bijaše puki slučaj: u radionici gdje prave porculanske

figure mogli su od njega lako načiniti i kraljevića, jer u biti na isto

izlazi, ne bi im bilo nimalo teže.

Stajao tako mali dimnjačar sa svojim ljestvama i bio zaista

ljubak s onim licem bijelim i rumenim kao u djevojke. Zapravo je to

bilo pogrešno: malo crnine na licu ne bi mu bilo naodmet. Stajao je

tik do pastirice. Postavili ih onamo gdje stoje, pa kad su ih već tako

sastavili, to se njih dvoje i zaručili. Ta pristajali su jedno drugome:

bijahu oboje mladi, oboje od iste vrste porculana i oboje jednako

krhki.

Odmah do njih nalazila se još jedna figura, i ona od porculana

ali triput veća; bio to stari Kinez koji je umio kimati glavom. Kinez

144

govorio da je djed maloj pastirici, ali to nije mogao dokazati. Tvrdio

je da ima vlast nad njom, pa je zato kimnuo Kozonogom, prvom

podoficiru vrhovnog zapovjednika sveukupnih oružanih snaga kad

je ovaj zaprosio pastiricu.

— Dobit ćeš muža — govorio joj stari Kinez — muža koji je,

kako gotovo vjerujem, od pravog pravcatog mahagonija. I postat ćeš

gospođa Kozonogog, prvog podoficira vrhovnog zapovjednika

sveukupnih oružanih snaga. U njega je pun ormar srebrnine, a i ne

spominjem što sve čuva u tajnim pretincima.

— Neću ja u mračni ormar! — uzviknula mala pastirica. —

Čula sam da on drži unutri jedanaest žena od porculana!

— Pa ćeš biti dvanaesta — odsiječe Kinez. — Noćas, čim stari

ormar zaškripi, bit će vam svadba ili ja ne bio Kinez! — Pa zakima

glavom i utonu u san.

A mala pastirica zaplaka i pogleda svoga dragog dimnjačara od

porculana.

— Molim te povedi me daleko odavde, u široki svijet, jer ovdje

nam više nema ostanka!

— Sve ću učiniti za te, sve što hoćeš! — uzvrati joj mali

dimnjačar. — Krenimo odmah. Mislim da te svojim zanatom mogu

uzdržavati.

— Samo da nam je sretno sići sa stola! — uzdahnu pastirica.

— Nema mi radosti ni sreće dok ne stignemo u široki svijet!

On ju je tješio i pokazivao joj kuda da postavlja svoju nožicu

po izrezbarenim bridovima i pozlaćenim listovima dok su se spuštali

stolu niz nogu. Nije zaboravio da ponese svoje ljestve, pa su se

pomagali njima i tako se sretno dohvatili poda.

Kad su već bili na podu i pogledali na stari ormar, a to ondje

čitava uzbuna. Izrezbareni jeleni još više ispružili glave, podigli

rogove i iskrenuli vratove; Kozonogi, prvi podoficir vrhovnog

zapovjednika sveukupnih oružanih snaga, skakao visoko uvis i

starom Kinezu dovikivao:

— Gledaj! Vidiš li? Pobjegoše!

Bjegunci se od toga uplašili pa brže-bolje uskočili u ladicu u

podnožniku.

U ladici ležala tri-četiri krnja snopa igraćih karata i malo

kazalište lutaka, načinjeno kako se već moglo. Davao se igrokaz, i

sve dame — karo, srce, pik i tref — sjedile u prvom redu i hladile se

svojim tulipanima. Iza njih stajali svi dečki-donjaci i pokazivali da

145

imaju glavu i gore i dolje, kako je to već na igraćim kartama. U

igrokazu iznosili priču o dvoma mladih kojima nije bilo suđeno da

se uzmu, pa se pastirica rasplakala, jer je takva zlohuda sudbina i nju

pratila.

— Ne mogu više — zajeca pastirica. — Moram van iz ladice!

Ali kad su opet sišli na pod i bacili pogled na stol, a ono se

Kinez probudio i njiše se čitavim tijelom: ta sve mu je donje tijelo

samo jedan komad.

— Eto starog Kineza! — kriknu mala pastirica i od pustog

straha pade na porculanska koljena, pokleknu kao posječena.

— Smislio sam nešto! — oglasi se dimnjačar. — Hajde da se

uvučemo u onu veliku vazu u kutu. Ondje ćemo ležati na ružama i

despiku i baciti mu soli u oči kad dođe.

— Slaba nam korist — dočeka pastirica. — Osim toga, znam

da stari Kinez i ta vaza bijahu zaručeni, a kad su ljudi jednom tako

blizi, uvijek zaostane nešto sklonosti: što jednom omilje, nikad ne

omrznu. Nema nam druge nego u široki svijet!

— Jesi li dovoljno hrabra da sa mnom ideš u tuđinu? — upita

je dimnjačar. — Jesi li promislila koliki je svijet? I kad jednom

odemo, da znaš, povratka više nema.

— Dovoljno sam hrabra — potvrdi pastirica. — I znam da više

nema natrag.

Dimnjačar je oštro pogleda i reče:

— Moj put vodi kroz dimnjak! Imaš li zbilja toliko hrabrosti da

se sa mnom provučeš kroza zemljanu peć, pa kroz čađavu cijev u

dimnjak? A kad budemo u dimnjaku, znam što mi je činiti! Uspet

ćemo se visoko, visoko, a onda nas nitko više ne uhvati! Na vrhu je

otvor koji vodi u široki svijet!

I odvede je do vrata zemljane peći.

— Kako je unutri crno! — uplaši se pastirica, ali ipak pođe s

njim i kroz peć i kroz cijev, kroz tamu što se stisla kao u rogu.

— Evo nas u dimnjaku! — izjavi dimnjačar. — Pogledaj gore!

Nad nama treperi blistava zvijezda!

I zaista je na nebu sjala zvijezda i slala svoje zrake sve do njih:

bijaše kao da im želi pokazati put u svijet. I oni počeše puziti i vući

se, bio je to strašan put u nedohvatne visine. A dimnjačar podizao i

podupirao pastiricu, pomagao joj i pokazivao bolja mjesta, upućivao

ju kuda da staje svojim sitnim porculanskim nogama. I tako stigoše

navrh dimnjaka. Ondje na rubu sjedoše da otpočinu, jer bijahu

146

svojski umorni, a imali su se i od čega umoriti.

Nebo sa svim zvijezdama bilo nad njima, a svi gradski krovovi

pod njima. Pred očima im pucali vidici, u nedogled se sterao širok

bijeli svijet. Jadna pastirica nije nikad ni u snu pomislila da bi svijet

mogao biti toliki: naslonila je glavicu na rame svome dimnjačaru i

briznula u takav plač da joj je pozlata pala s pojasa.

— Previše je to! — zagrca ona. — Ne mogu podnijeti! Svijet je

prevelik! Ah, kamo sreće da sam ostala na stoliću pred ogledalom!

Nema mi radosti dok opet ne budem ondje! Evo, ja sam za tobom

došla ovamo u daleki bijeli svijet, a ti se sad vrati sa mnom kući ako

me imalo voliš!

Dimnjačar ju je razborito uvjeravao, govorio joj o starom

Kinezu i o Kozonogom, prvom podoficiru vrhovnog zapovjednika

sveukupnih oružanih snaga, ali je ona tako strašno jecala i cjelivala

svog malog dimnjačara, te njemu, jadniku, nije ostalo drugo nego da

učini na njezinu, premda nije bilo pametno.

I opet iste muke, i opet puži i spuštaj se niz dimnjak...

Najposlije se provukoše kroz čađavu cijev, i eto ih ponovno u

tamnoj peći — baš nimalo ugodno. U mraku na dnu zemljane peći

stadoše odmah iza vrata da osluhnu što se zbiva u sobi. A ondje

tišina, mrtva tišina. Proviriše iz peći van, a kad tamo, u sobi nasred

poda leži stari Kinez: bijaše pao sa stola kad je htio za njima u

potjeru, pa se razbio natroje: čitava mu leđa otpala u jednom

komadu, a glava mu se otkotrljala u kut. Kozonogi, prvi podoficir

vrhovnog zapovjednika sveukupnih oružanih snaga, svejednako

stajao na starome mjestu, zagnao se u puste misli.

— Jao, kakve li strahote! — zakuka mala pastirica. — Djed se

razbio na komade, a na nama je krivnja! Toga neću preživjeti, ne,

nikako!

I poče kršiti sitne ručice.

— Ima pomoći, može se opet slijepiti! — uze je tješiti

dimnjačar. — Može se sasvim dobro slijepiti! Nemoj se uzbuđivati!

Ako mu prilijepe leđa i nasade glavu na šiju, bit će opet kao nov i

moći će nam reći mnoge neugodnosti.

— Misliš li? — ponada se pastirica pa se opet s dimnjačarom

uzvera na stolić, te se nađoše gdje su i prije stajali.

— E, jesmo daleko stigli — zamjeri joj dimnjačar. — Mogli

smo sebi prištedjeti svu tu muku!

— Samo da nam je djeda slijepiti! — opet će pastirica. — Je li

147

to, bogzna, skupo?

I djeda slijepili i sastavili. Ukućani ga odnijeli na popravak, te

Kinezu slijepili leđa, kvačicom mu pričvrstili glavu na vrat, pa je bio

kao nov, samo nije mogao kimati glavom.

— Nešto ste se uzoholili otkad ste se razbili! — dobaci mu

Kozonogi, prvi podoficir vrhovnog zapovjednika sveukupnih

oružanih snaga. — Ne mislim da je to nešto čime bi se čovjek

mogao podičiti. Hoću li dobiti pastiricu, ili je neću dobiti?

Dimnjačar i mala pastirica zaklinjahu pogledom staroga

Kineza, sve u strahu da ne bi kimnuo glavom. Ali on nije mogao

kimnuti, a bilo mu nezgodno da drugima priča kako ima kvačicu u

vratu.

I tako porculanski zaljubljenici ostadoše zajedno, blagosiljajući

djedovu kvačicu, te su se voljeli sve dok se nisu razbili.

148

Zlatna guska

(po Grimmu)

Bio jednom čestit drvosječa što je imao trojicu sinova, od kojih

najmlađi, po njihovu mišljenju, bijaše glup, pa su mu dali nadimak

Zvekan. Zaista, čega god bi se najmlađi prihvatio, sve ispadalo zlo i

naopako, pa su ga braća gledala s prezirom. A kako braća, tako i

roditelji.

— Baš nam je najmlađi glup — znala bi uzdahnuti njegova

majka, pa mu davala zagorjeli dio kolača ili kruha.

Jednog dana otac zatraži od sinova da mu pomognu oboriti

neko stablo u šumi.

— Ja ću krenuti — reče najstariji sin te uze svoju sjekiru.

— Onda uzmi kolač i bocu vina — brižno će njegova majka.

— Trebat će ti da štogod pojedeš na poslu i da se okrijepiš.

Zvekan je gledao za bratom kad je ovaj krenuo u šumu. Znao je

da nitko u obitelji neće nikad predložiti da on štogod korisno uradi.

Ali je Zvekan bio sretne, vesele naravi, te je sve zaboravljao i samo

veselo zviždukao.

Drvosječin najstariji sin došao je u šumi do drveta koje je

trebalo oboriti. Upravo kad je htio prionuti na posao, sjeti se da kuša

kolač i da gutne gutljaj vina. Kad je zagrizao, eto ti preda nj malena

sivobrada čovječuljka.

— Dobar dan — pozdravi čovječuljak. — Odavna nisam ništa

pojeo ni popio. Hoćeš li mi dati malo kolača i vina?

— Neću — odgovori momak — ne pada mi na um. Jer što

dadem tebi, nedostajat će meni.

Sivobradi čovuljak nestade ne kazavši ništa. Ali kad je

drvosječin sin uzeo da obori drvo, sjekira mu kliznu te se on

povrijedi u ruku, tako da se morao vratiti kući.

— Sad idem ja — reče sutradan drugi drvosječin sin. — Ja ću

svakako bolje paziti.

— Dobro — prihvati otac.

— Evo ti kolač s voćem što sam ga jutros ispekla. A evo ti i

boce vina. Trebat će ti štogod da se okrijepiš na poslu.

I tako drugi drvosječin sin uze sjekiru te ode u šumu, a Zvekan

gledao za njim, žalostan što otac nije njemu povjerio posao.

149

Kad je drugi sin došao do drveta, pojavi se isti onaj sivobradi

čovuljak.

— Odavno nisam ništa jeo ni pio — reče on. — Molim te daj

mi malo od kolača što ga nosiš i gutljaj vina.

— Ne dam — odgovori momak. — Kad oborim ovo stablo, bit

ću dovoljno gladan da izjedem i tuce ovakvih kolača. Idi dalje, miči

mi se ispred očiju!

Sivi čovuljak nestade, a drvosječin sin uze nešto kolača i potom

navali na drvo sa svojom sjekirom. Ali već nakon prvog udarca,

sjekira mu kliznu i rani ga u nogu, tako te je morao odustati od posla

i odšepati kući.

— A sada, oče — prozbori Zvekan — kad su braća

nesposobna, kako bi bilo da pustiš mene da oborim ono drvo?

— To ti nećeš nikad — reče drvosječa — previše si glup.

Ali Zvekan nije odustajao, nego je neprestano molio, te je

drvosječa najposlije pristao:

— Idi kad si toliko navro. Barem ćeš se opametiti kad se

posiječeš.

— Evo ti nešto jela — reče mu majka. — Tu je nešto zagorjela

kolača iz ormara i boca kisela piva. Uzmi, trebat će ti.

Veselo zviždukajući, Zvekan uze sjekiru i krenu. Kad je došao

do drveta, ondje ga čekao sivobradi čovuljak.

— Odavno nisam ništa jeo ni pio — javi se čovuljak. — Hoćeš

li podijeliti sa mnom što imaš prije nego što počneš posao?

— Hoću, dakako — odgovori Zvekan. — Žao mi je samo što

ovo nije nešto ukusnije. Jer sve što imam samo je zagorio kolač i

boca kisela piva.

Ali kad je Zvekan odmotao svoj zagorjeli kolač, na svoje čudo

vidje da je to bogat i fin kolač sa šljivama. I kad je otčepio bocu,

kiselo pivo bijaše kao najfinije slatko vino.

— Vidim — reče čovuljak pošto su jeli — u tebe je plemenito

srce. Zato ću sada štogod učiniti za te. Eno tamo, prijeko, stoji staro

stablo. Uzmi svoju sjekiru pa ga obori. Dolje ćeš, među korijenjem

naći nešto što će ti se svidjeti.

Tako reče pa nestade.

Zvekan se počeša po glavi, razmišljajući časak što da uradi.

Zatim uze sjekiru te posiječe staro drvo. Na njegovo čudo, dolje

među korijenjem sjedila guska sa zlatnim perjem.

— Dobro je — zaključi drvosječin najmlađi sin. — Baš dobro.

150

I uze gusku, stavi je pod mišku i krenu u najbližu krčmu.

Kad je došao u krčmu, Zvekan smisli da tu prenoći, jer već

bijaše mrak. Tri krčmareve kćeri radoznalo buljile u gusku, a kad im

momak reče da je na guski perje od čistoga zlata, djevojke se jedva

suzdržavale.

»Da mi je samo jedno od tih divnih pera«, u sebi će najstarija,

»mogla bih kupiti sve haljine što ih želim.«

I smisli da uzme jedno kad se ukaže prilika. I zaista joj se

pružila zgoda, jer je Zvekan stavio svoju zlatnu gusku na stol te

izišao da uhvati malo zraka.

Krčmarova najstarija kći, čim je dodirnula gusku, ostade za nju

prilijepljena.

— Čini mi se da si htjela jedno pero za sebe — reče druga

sestra dolazeći. I uhvati sestru da je odvuče odande. Ali gle! I ona

osta prilijepljena za stariju sestru.

Kad je ušla najmlađa da vidi što se događa, sestre joj viknuše:

— Bježi, bježi, nemoj nas doticati!

Ali prekasno! I ona ostade prilijepljena.

Kad se momak vratio, uze zlatnu gusku i, ne mareći za tri sestre

što su se prilijepile jedna za drugu, a prva za gusku, ode u svoju

sobu. Tako je tu noć Zvekan imao u društvu tri krčmareve kćeri.

Ujutro on krenu u grad s trima sestrama što su se poredale

jedna za drugom. Kad bi momak zakrenuo na desno, i sestre bi tako.

Kad bi stao, i sestre bi stale. Kad bi krenuo, i one bi krenule jedna za

drugom i za guskom.

Njihove je očajne krikove čuo župnik pa je došao da vidi što je.

Kratkovidno buljeći u povorku, župnik okrenuo da kori krčmareve

tri kćeri što jure za momkom. U najboljoj namjeri uhvati najmlađu

djevojku za ruku, i tako i on ostade prilijepljen.

Kad je neobična povorka prolazila čistinom pred crkvom,

ugleda je crkvenjak i odmah pritrča.

— Zaboravili ste, velečasni, krštenje u dvanaest — povika on.

— Ne idite s tim ljudima.

I dobrijan uhvati župnika za rukav i, dakako, ostade i on

prilijepljen.

— Bog neka nam se smiluje — uzvikivao župnik, nastojeći da

se otrgne od crkvenjaka i od krčmarevih kćeri. — U pomoć, u

pomoć!

Njegovi vapaji privukoše pažnju dvaju seljaka što su radili u

151

polju u blizini. Priskočiše oni, te jedan prihvati crkvenjaka, a drugi

svoga druga, i tako i njih dvojica ostadoše prilijepljeni.

I ne pogledavši otrag, Zvekan nastavi svoj put, a za njim

poskakivale i spoticale se tri krčmareve kćeri, župnik, crkvenjak i

dva seljaka. Kad je stigao u grad, gdje je kralj imao svoje dvore,

Zvekan vidje obavijest što je kazivala: »Tko uspije nasmijati

kraljevu kćer, dobit će je za ženu.«

»Dobro je«, kazivao momak u sebi dok je čitao kraljevski

proglas. »Znači, kralj ima kćer koja se ne može smijati. Razvidjet ću

ja to!«

Kako je sreća htjela, kraljeva kći bila na jednom od prozora

kraljevskih dvora kad je Zvekan stigao sa svojom povorkom. Kad je

vidjela momka sa zlatnom guskom pod miškom i sedam nevoljkih

drugova što su se prilijepili jedno za drugim, kraljevna udari u

smijeh.

— Kraljevna se smije — prošapta neki u gomili što se sabrala

pod njezinim prozorom.

— Smije se, smije — povikaše drugi.

I bila je istina. Kraljevna se smijala tako jako te je kralj

pomislio da nikad neće prestati.

— On je uspio, on će je dobiti! — veselo povika mnoštvo. I

gurnuše Zvekana naprijed. — On se mora oženiti kraljevnom.

Tek što je Zvekan ušao u kraljevske dvore, prekide se čarolija,

tako te krčmareve kćeri, župnik, crkvenjak i dvojica seljaka bijahu

slobodni da se vrate kući.

Zvekana dovedoše pred kralja. Kralj se nije mirio s pomišlju da

mu u obitelj uđe sin jadnog drvosječe.

— Još jednu zadaću moraš izvršiti prije nego što se oženiš

mojom kćeri.

— Kakva je zadaća? — upita Zvekan.

— Moraš mi dovesti čovjeka koji može ispiti cio podrum vina

— reče kralj.

— Gledat ću što se može učiniti — dočeka Zvekan. I ode s

dvora u šumu na ono mjesto gdje je prvi put vidio sivobradog

čovuljka.

Ondje na panju sjedio kratak debeo čovjek vrlo tužna lica.

— Što ti je? — upita Zvekan.

— Tako sam žedan — odgovori onaj — da bih mogao more

ispiti. Bure vina baš bi mi valjalo...

152

— Onda hodi sa mnom — prihvati Zvekan — znam ja kako ću

ugasiti tvoju žeđ.

I odvede ga u kraljev podrum. A žedni prionuo te je do potkraj

dana ispio vino iz svih bačava u podrumu.

— Vina više nema — izvijesti Zvekan kralja. — Došao sam da

tražim vašu kćer za ženu.

Kralj se mrgodio. Što je više mislio o tome priprostom momku

kao mužu svoje kćeri, sve mu se manje sviđala ta pomisao. I reče

kralj:

— Ima još nešto što ti valja uraditi. Moraš naći čovjeka koji

može izjesti cijelo brdo kruha.

— Vidjet ću što se može — reče Zvekan. I ode s dvora i vrati

se u šumu. Kad on onamo, a to ondje kod panja stoji visok mršav

čovjek vrlo tužna lica.

— Što ti je? — upita ga Zvekan.

— Tako sam gladan da bih mogao izjesti planinu — odgovori

mršavko, zatežući kožni pojas. — Jutros sam smazao stotinu

hljebova, a gle ovaj pojas: mogu se njime dvaput opasati.

— Onda hodi sa mnom — predloži Zvekan — znam ja kako ću

utažiti tvoju glad.

I odvede ga do brda od kruha, svježe pečena po kraljevoj

zapovijedi.

Čovjek kako ugleda onaj krušni brijeg, odmah navali na nj. Jeo

je bez zastajanja, sat za satom, i potkraj dana krušnog brijega više ne

bijaše.

— Nema više ni kruha — izvijesti Zvekan kralja. — A sada ću

uzeti kraljevnu za ženu.

— Ne tako brzo, momče — dočeka kralj. — Moraš mi naći

brod koji može ploviti po moru i po kopnu. Učini još to, i kraljevna

je tvoja.

Ovaj put Zvekan nije odgovorio. Otrčao je s dvora pravo u

šumu. A ondje, na panju, sjedio sam sivobradi čovuljak glavom.

— Ti mi jedino možeš pomoći — reče Zvekan te mu pripovjedi

koja mu je nevolja.

— Vrlo dobro — dočeka mališa. — Već sam ti dvaput

pomogao zbog tvoga dobrog srca. Pomoći ću ti i sada.

I dade Zvekanu brod koji može ploviti vodom i kopnom.

Kad je kralj vidio Zvekana kako svojim brodom plovi kopnom,

znao je da mora održati obećanje. Tako priprosti Zvekan dobi lijepu

153

kraljevnu i u svoje vrijeme postade kraljem. Bio je on dobar kralj i

vladao je sretno i dugo.

154

Crvene cipele

(po Andersenu)

U daljini za brdima živjela vam jednom djevojčica po imenu

Karen. Bila je tako siromašna da nije imala ni cipela.

Jednog dana cipelarovoj ženi se sažali mala Karen te joj ona

napravi par cipela od crvenog pusta. Nisu to bile prave cipele, ali se

Karen ponosila njima.

Ubrzo zatim umrije majka male Karen. Djevojčica je u svojim

crvenim cipelama išla na pogreb. Ostala je sama na svijetu. Majka

joj nije ništa ostavila i brzo je njezina odjeća dotrajala. I tko zna što

bi bilo da malu Karen nije zamijetila bogata stara gospođa koja

bijaše sama.

»Uzet ću k sebi to siroto dijete i odgojiti je kako treba.«

Karen je rado otišla s bogatom gospođom. »Zacijelo me

zapazila zbog mojih crvenih cipela«, zaključi djevojčica. I od toga ih

je časa više cijenila. Ali cipele, kako su bile napravljene od pusta,

brzo se poderaše.

— Kupit ću ti druge — reče njezina pomajka — danas ćemo

cipelaru.

Ali je gospođa bila vrlo stara, jedva je vidjela. Htjela je

djevojčici kupiti crne cipele, tako da u njima može u crkvu. Ali je

Karen, kad je ušla u trgovinu, imala oči samo za crvene cipele,

smještene visoko na polici.

— Hoću ove — reče ona, a trgovac otpuhnu prašinu sa njih te

objasni kako su načinjene od najfinije kože.

— Pristaju mi kao salivene — reče Karen. — Molim vas ove.

A stara gospođa pristade jer nije vidjela da su sasvim crvene.

Karen je nosila svoje cipele svaki dan. Nosila ih je i nedjeljom,

čak i na svoju prvu pričest. Znači, svi su ih u crkvi vidjeli. Vidio ih

je i sam biskup.

Kad su izišli iz crkve, krupan jednonogi vojnik u dronjavoj

crvenoj odori kimnu maloj Karen, a staroj gospođi reče:

— Da vam oprašim cipele, gospođo?

Stara mu gospođa to dopusti.

— I moje molim — reče Karen, pruživši svoju nogu kad je

stara gospođa dala vojniku srebrnjak.

155

— Oh, kakvih li lijepih cipela za ples! — uzviknu vojnik kad je

cipele krpom obrisao od prašine. Potom prijeđe po cipelama

hrapavom rukom.

Nožice male Karen kloparale po pločniku, tap-tap, tap-tap.

Stara ju je gospođa čekala da se popne u kočiju, ali su crvene cipele

odvele Karen okolo naokolo oko groblja. Plesala je tamo-amo

između nadgrobnog kamenja, preko busenja trave, pa opet na stazu.

Da kočijaš nije potrčao za njom, valjda bi još onuda plesala, ali

ju je on digao na rame i smjestio ju u kočiju.

Kad su došle kući, dvije sluškinje potezale su cipele dok ih nisu

skinule, i tako su se djevojčičine razigrane noge najposlije umirile.

Više od tjedan dana Karen nije nosila crvenih cipela. Potkraj

tjedna stara se gospođa razboljela, a tko bi se mogao o njoj brinuti

bolje nego Karen?

Staroj gospođi bivalo sve gore. Bolničarka dolazila svaki dan,

ali je očekivala od Karen da bar neko vrijeme mirno sjedi u

bolesničkoj sobi.

— Gospodarica će ti brzo umrijeti — šapnu bolničarka jedne

večeri. Hoćeš li posjediti s njom, Karen?

A Karen samo gledala u svoje cipele na polici, crvene i sjajne.

Zatim pogleda prema staroj gospođi. Cio tjedan nije Karen mislila ni

na što drugo nego kako će te večeri u crvenim cipelama u gradić na

ples. Pogledala je opet natrag, na crvene cipele, i nije mogla

odoljeti. Skide ozgo cipele te ih obu.

Odjurila je iz kuće pa u grad. Plesala je i plesala. Ali prije nego

što je bilo vrijeme za povratak kući, crvene su cipele otplesale s

njom iz dvorane.

Sve u plesu odvele su je u šumu. Kad je ona pokušavala krenuti

desno, cipele su je vodile lijevo, a kad bi htjela lijevo, cipele su je

vodile desno. Šumom i poljem jurila je u crvenim cipelama. Kad

god bi se pokušala odmoriti, činilo joj se da vidi jednonogog vojnika

kako kima i smiješi se. I neprestano je čula njegov glas što kazuje:

»Lijepe plesne cipele! Plesne cipele! Plesne cipele!«

Kako li se uplašila! Svu noć su je razigrane noge nosile

naokolo. Bila je tako umorna te joj se činilo da će umrijeti. Cipele

joj kao prirasle za noge, nije ih mogla izuti.

Na kraju Karen se nađe na groblju. Ondje vidje anđela, sjajno

bijela — izdužio se, smrknut.

— Samo plešite dalje, crvene cipele — reče on glasom što

156

bijaše kao da je grom udario. — Odvedite ovo tašto i ludo dijete na

kraj svijeta...

Karen jecala u strahu, ali su je crvene cipele odvele daleko od

crkve i daleko od anđela. Poigravale su preko bregova dok

naposljetku ne stigoše do kamene kućice koja bijaše dom čovjeka

što je pravio mačeve.

— Iziđi, iziđi! — zvala Karen. — Ne mogu unutra. Iziđi i

odreži mi ove noge što plešu, odsijeci ih svojim mačem.

Čovjek iziđe sa svojim najoštrijim mačem, a Karen plesala

gore-dolje pred njim, govoreći:

— Mislila sam više na svoje cipele nego na to da budem dobra.

Brinula sam se više za svoje crvene cipele nego za dragu staru

gospođu...

Čovjek podiže mač te joj odsiječe noge, a crvene cipelice

plesale same od sebe — plesale preko brda i dolina i otplesale u

tamnu duboku šumu.

— Načini mi par drvenih nogu — zamoli Karen — i daj mi

štake. Otići ću natrag u crkvu i reći anđelu kako mi je žao.

On joj učini po želji, a Karen odšepa niz brežuljak, pa preko

polja i šume dok nije stigla na groblje.

Visoki sjajni anđeo nije više bio smrknut: smiješio se Karen, a

smiješila se i ona njemu.

— Platila sam za svoju taštinu — prošapta ona. A anđeo kimnu

glavom.

Karen ode u crkvu i tu je osjetila mir kakav nije nikad znala.

Kad je klekla, zaboravila je crvene cipele što su joj zadale toliko

jada, smiješila se i bila sretna.

157

Palčić

(by Perrault)

Bio vam nekoć drvosječa sa ženom i sedmero djece — sve

redom dječaka. Drvosječa i njegova žena bili tako siromašni te nisu

znali kamo bi se okrenuli da bi došli do malo novaca. Djeca im rasla

tako brzo da su uvijek bila gladna.

Najmlađi im sin zadavao najviše brige: jeo je doduše malo, ali

je to dolazilo odatle što je bio tako malen. Jer kad se rodio, jedva je

bio veći od očeva palca, pa ga zato prozvaše Palčić.

Jedne zime snijeg ležao na tlu duže nego ikad prije, u proljeće

zavladala glad, pa drvosječa nije imao što da dade svojoj obitelji.

Sva mu ušteda otišla a u smočnici nije bilo hrane.

— Ne možemo više hraniti svoju djecu — reče drvosječa ženi

jedne noći dok su sjedili pokraj prazna ognjišta. — Kad djeca ujutro

siđu na doručak, neće biti ničega da im damo. Tu se može samo

jedno učiniti: trebamo ih odvesti u šumu i ondje ostaviti. Možda će

ih naći kakav imućan čovjek i paziti ih bolje nego što smo mi kadri.

Njegova jadna žena plakala i kršila ruke i na samu pomisao o

tome, ali na kraju, kad je noć prošla, pristade na muževu osnovu.

Uostalom, bolje išta nego gledati kako im djeca umiru od gladi.

Drvosječa i žena, raspravljajući o svojoj nevolji, podigli

glasove, a Palčić čuo sve, jer dok su njegova braća spavala, on je

bdio. Dugo je ležao i mislio o tome što bi bilo najbolje učiniti. Čim

je svanulo, on je ustao, brzo se odjenuo te izišao iz kuće.

Smislio je svoju osnovu. Otišao je na potok što je onuda

protjecao i džepove napunio sitnim šljunkom. Zatim, zadovoljno se

smiješeći, krenu natrag kući, i tu se opet uvuče u postelju: tobože je

spavao kad ga je majka ujutro zovnula.

— Idemo u šumu — reče mu majka. — Svi ćete onamo, da ocu

pomognete nakupiti suharka za vatru.

Djeca bila toliko oduševljena da su zaboravila na glad. Ubrzo

su svi krenuli, a drvosječa pred svima. Šuma bila tamna, u njoj

samotno, ali je drvosječa znao svaku krivudavu stazu tako dobro da

su uskoro bili u najdubljem dijelu.

— Okresat ću nešto granja — reče drvosječa — a vi, djeco,

skupljajte i vežite snopove. Radite, a nemojte se igrati naokolo.

158

Drvosječa kresao i sijekao, a sedam sinova prionulo na posao.

Dok su dječaci švrljali ovamo-onamo i sabirali svojski, drvosječa

kimnu ženi, te se njih dvoje brzo udaljiše.

Djeca počela vikati i dozivati oca, misleći da se on s njima igra

skrivača. Ali kad se nije javljao, zapadoše u strah i počeše gorko

plakati.

— Ne treba vam se ništa bojati — reče Palčić. — Znam put

kući. Samo se trebamo držati puta što ga pokazuje bijeli šljunak.

Kako braća nisu vjerovala, on im pripovjedi što je otac govorio

sinoć, i kaza im kako je džepove napunio šljunkom pa ga bacao

putem.

Tako je Palčić vodio braću kroz gustu šumu, zavojitim

stazama, sve do kuće.

— Možda nismo dobrodošli — šapnu Palčić. Pričekajmo

malko vani, da vidimo možemo li čuti što govore.

Dogodilo se tako da su drvosječa i njegova žena, vrativši se

kući, našli na stolu deset srebrnjaka: bila je to isplata jednog duga na

koji su davno zaboravili. Vidjevši toliki novac, žena zaplaka: bile su

to suze radosnice. Odmah je otišla mesaru da kupi mesa za sebe, za

muža i za sedmero djece, ali se onda sjetila da možda neće više

nikad vidjeti dječake, i sva joj se radost pokvari, i poče ona jecati.

— Moja djeca, jadna moja djeca! — zakuka ona u suzama. —

Što sve ne bih dala da su mi opet kod kuće! Možda su ih vukovi

razderali. Jadne li mene, jadne li mene!

To je Palčić i htio čuti. Gurne on vrata i potiče majci, a braća za

njim.

— Ne plači, majko, evo nas!

Kakve li radosti i veselja u drvosječinoj kući te večeri i kakva li

slavlja dok su sjedili oko stola! I tako je bilo svaku večer, a imali su

i doručak i ručak — dok je novca trajalo. Ali deset srebrnjaka nije

moglo trajati u nedogled. Došao dan kad je nestalo novca i kad je

smočnica ostala prazna. Opet je drvosječa zapao u očaj, i te večeri

kaza on ženi da će djecu opet odvesti u šumu i ondje ih ostaviti.

Upravo kako je bilo i prije, Palčić im čuo razgovor.

»Učinit ću što sam učinio i prošli put«, pomisli on. »Čim svane,

ja ću na potok pa napuniti džepove sitnim šljunkom.

Ali kad je u zoru ustao, nađe vrata zaključana. Žalostan, vrati

se u postelju. Valjalo mu smisliti drugu osnovu.

Prije nego što su krenuli u šumu, drvosječa dade svakom

159

dječaku komad kruha za doručak. Vidjevši kruh, Palčić se

zadovoljno osmjehnu. Smislio je da za sobom na putu baca mrvice

kruha dok ih otac bude vodio u šumu.

Ovaj put otac je sinove odveo na drugo mjesto u šumi, izabirući

uske i skrivene staze, što ih djeca neće nikad otkriti. I opet je

sjekirom oborio jedno stablo, okresao ga i rekao djeci da granje

skupljaju i režu u snopove. Zatim, uzevši ženu za ruku, iskrade se

odande.

Braća nisu bila toliko uzbuđena kad su vidjela da su ih roditelji

ostavili. »Palčić će nam već pokazati put«, rekoše oni u sebi.

Palčić odmah poče gledati za mrvicama što ih je putem bacao

za sobom, ali nije mogao naći ni jedne, jer su ptice sletjele s drvaća

te ih sve pojele.

— Uzalud sve — na kraju će Palčić — zaista smo izgubljeni.

Moramo naći put iz šume bez ikakve pomoći.

Vjetar brujao i cvilio u drveću oko njih, a poslije bučnog vjetra

ulila kiša kao iz kabla: udarala kiša po njima i šibala sve naokolo,

tako da je zemlju pretvarala u blato i kaljuže.

Dječaci gazili po glibu, pomažući jedan drugome kako su

najbolje mogli, ali su svejednako često padali. Kad se uhvatio mrak,

nisu bili nimalo bliže kući a Palčić se uspe na visoko drvo ne bi li

ozgo štogod vidio.

— Vidim svjetlo što sja u tami — reče braći te spuza sa drveta.

— Valja nam pokušati stići onamo. Hajdemo!

Bili su tako umorni da su jedva stavljali nogu pred nogu, ali ih

je Palčić poticao, dok naposljetku ne stigoše do neke kuće. A tu je u

jednome od prozora gorjela svijeća. Palčić pokuca na vrata. Pojavi

se žena koja im se nasmiješila te upitala što žele u to noćno doba.

— Izgubljeni smo, hladno nam je, kiša nas smočila do kosti, o

umoru da i ne govorim — reče joj Palčić. — Molim vas možemo li

se skloniti kod vas? Ovo je šestero moje braće.

Na te riječi nestane ženina smiješka. Gotovo sa suzama u

očima ona mu objasni:

— Jadna djeco! Nemate pojma kako je strašno ovo mjesto. Kad

biste znali, ne biste ovdje tražili zaklona. Div živi u ovoj kući a ništa

on ne voli toliko koliko djecu, pečenu ili kuhanu.

— Jao, jao — uzviknu Palčić, pogledvši braću što su drhtala.

—A mi smo tako umorni, što da činimo? Ako nas odbijete, zacijelo

će nas vukovi raznijeti. Radije onda da nas izjede vaš muž.

160

Dobra se žena toliko ganula da je naposljetku rekla da će ih

primiti u kuću.

— Možda ću uspjeti da vas sakrijem kad div dođe kući — kaza

ona te ih pozva da sjednu pokraj ognjišta na kojem je na ražnju

pekla čitavo prase mužu za večeru.

Tek što su se braća malko ugrijala, začulo se gromovito

udaranje na vrata. Div se vratio. Žena brzo sakri djecu pod krevet te

ode otvoriti vrata.

Div nije zastao da se s njome pozdravi. Umjesto toga zagrmio

je tražeći večeru i teškim korakom prišao stolu. Mlado prase bilo je

ružičasto i tek napol pečeno, ali je on bio previše pohlepan a da bi

čekao, i žena mu ga odmah stavi preda nj na stol, a on se naklopi na

jelo.

Odjednom, još punih usta, poče njušiti, okrečući glavu amo-

tamo.

— Tu po svježem mesu vonja! — zagrmi div.

— To je valjda teletina u smočnici — bojažljivo će žena. —

Čuvam ti je za ručak sutra.

Ne mareći za nju, div viknu:

— Njušim svježe meso — te ustade sa stolice, ode ravno prema

krevetu i zaviri dolje.

— Oh, nevaljala ženo — viknu div. — Tu je dovoljno mesa za

moja tri prijatelja koji će mi doći u goste za dan-dva. Jesili mislila

me možeš prevariti?

I izvuče Palčića i njegovu braću iz njihova skrovišta. Oni

vrisnuše i počeše se batrgati moleći za milost, ali ništa od toga —

bijaše taj div najokrutniji i najlakomiji koji je ikad živio. On se samo

nasmija. U jednoj šaci držao ih je svu sedmoricu, dok je drugom

potegao nož i počeo ga oštriti na veliku kamenu.

— Samo ćeš pokvariti večeru — mirno će divova žena. Prase

će se ohladiti. Zašto ne bi ostavio djecu do jutra?

Gunđajući div spusti na pod Palčića i njegovu braću.

— Vrlo dobro — prihvati div. — Gledaj da ih dobro nahraniš

— zapovjedi ženi — jer što su tustiji, bolje će prijati.

Div je imao sedam mladih kćeri. Bile su one pristale djevojke

po divovskim mjerilima, ali, kao prave kćeri svoga oca, daleko od

ljupkosti.

Svih sedam kćeri spavalo na golemoj postelji, a svaka je imala

zlatnu krunu na glavi. U istoj prostoriji nalazila se duga golema

161

postelja, i u tu je diviva žena položila dječake pošto ih je dobro

nahranila.

Kad su ušli u veliku spavaonicu, Palčić vidje sedam divovih

kćeri i njihovih sedam kruna.

»Bit će dobro da mi nosimo te fine zlatne krune, a divove kćeri

neka imaju naše kape«, lukavo će Palčić. »Jer tko će znati što div

noćas sprema. Sigurno je da neće dirati glave sa zlatnim krunama.«

I tako, kad ih je divova žena ostavila, Palčić siđe s goleme

postelje te učas stavi zlatne krune na glave svoje braće i sebi, a

divove kćeri u zamjenu dobiše njihove kape.

Prije nego što je svanulo Palčić je čuo teški divov korak u

hodniku. Vrata se na spavaonici otvoriše. Drhteći, Pačić je

suspregnuo dah kad je div ušao u prostoriju i krenuo prema postelji.

Ne usudivši se ni da pogleda, čekao je dok su divovi debeli prsti

pipali u mraku. Osjetio je kako čvrsto pritišću njegovu zlatnu krunu

i čuo diva kako mrmlja: »Zlatne krune! Zlatne krune! Očito ovo nije

prava postelja.«

Ljutito gunđajući, div se zatetura prema drugoj postelji i ondje

na jastucima osjeti prstima meke oblike dječačkih kapa.

— Ho, ho! — zareža div. — Tu su, lopovi! A sad na posao.

I ne oklijevajući zakla svih sedam kćeri te ih strpa u vreću, koju

prebaci na pleća. Zatim, zadovoljan sobom, a napose zato što

njegova žena nije ništa znala o njegovu noćnom djelu, odnese vreću

dolje u podrum i potom se vrari u postelju.

U svojoj pak postelji Palčić čekao, blijed i drhteći, dok nije

čuo, tamo negdje od hodnika, kako je div zahrkao.

— Ustajte, brzo — šapnu Palčić braći — i budite tihi. Div je

čvrsto zaspao. Ako ne umaknemo sada, nikad više i nećemo.

I to rekavši, Palčić gurnu braću prema prozoru. Učas oni

poskakaše u vrt pa preko visokog zida u šumu. Trčali su kao nikad

prije, sve dalje i dalje kroz tamnu noć.

Kad je objutrilo, braća bijahu daleko od divove kuće, a div, kad

se probudio, gromkim glasom zovnu ženu.

— Naloži vatru — poviknu on. — Dolje u podrumu ima puno

svježeg mesa u vreći. Jutros sam dobrano ogladnio.

Žena učini kako joj je naređeno, ali kad je otvorila vreću,

protisnu krik i pade u nesvjest. Div dojuri u kuhinju, da vidi što je.

Kad je vidio sedam mrtvih kćeri, riknu žestoko.

— Što sam učinio! Što sam učinio! Oni su me dječaci prevarili.

162

Platit će mi za to! Ustaj, ženo, donesi mi moje čizme od sedam

milja!

A te čizme od sedam milja bijahu čarobne čizme. Kad ih je

nosio, div je mogao prelaziti velike daljine. Obuo je čizme i kao

vjetar sunuo iz kuće. Iako je jednim korakom prelazio sedam milja,

nikako još nije vidio Palčića i njegovu braću.

Oni pak, kad je jutro prepolovilo, srećom nađoše pravu stazu,

te bijahu gotovo na dogled svoje kuće.

— Blizu smo kuće — uzviknu Palčić. — Sada nam više nije

daleko.

Ali dok je još govorio, ugleda na obzorju golemu pojavu

divovu.

— Brzo, sakrijmo se ovdje među velike stijene — naredi

Palčić. — Učas će div biti ovdje te nas pograbiti.

Dječaci se sakriše koji časak prije nego što je div nahrupio.

Ali se i div osjećao umornim; zato je odlučio da se odmori prije

nego što pođe dalje u potragu. Sjede on ne baš daleko od stijene za

kojom su se dječaci sakrili, te ubrzo utonu u san. Buka od njegova

hrkanja tutnjila oko stijena kao grmljavina. Kad je čuo, Palčić dođe

na namisao.

— Idite kući — reče on braći. — Ja ću ubrzo za vama.

Potom se tiho prikrade hrkaču te mu oprezno i hrabro skide

jednu čizmu, a onda i drugu. Kad je oglédao čizme na svojim

nožicama, one se smanjiše. Ta bijahu to čarobne čizme. Palčić

poskakivao od radosti što je smislio put i način kako da kazni

opakog diva.

Vratio se divovoj kući, a bilo je to, dakako, u malo vremena.

Divova se žena iznenadila kad ga je vidjela. Neprestano je plakala

otkako je div otišao, pa joj sada bijaše drago što može prestati i

razgovarati s Palčićem.

— Vidio sam vašeg muža, u velikoj je pogibli — reče joj mališ.

— Uhvatila ga je strašna razbojnička družba, traže sve njegovo

blago. Ako mu ne odnesem zlato, ubit će ga.

Divova žena kršila ruke od prepasti. Kako je bila dobra žena,

odmah je otvorila divov ormar s blagom te odande izvadila nekoliko

vreća zlata.

— Evo ti, uzmi — reče ona Palčiću. — Razbojnici će biti

zadivljeni tolikim blagom, i život moga muža bit će spašen.

Natovaren zlatom, dječak veselo zape kući. Tu su ga na pragu

163

čekali otac i njegova majka i šestero njegove braće da ga pozdrave.

Kad je drvosječa vidio sve ono zlato znao je da nikad više neće

razbijati glavu kako da prehrani svoju obitelj.

A što se diva tiče, nikad ga više nisu vidjeli; misle da su ga

vukovi izjeli.

Vele da je Palčić bio primljen na kraljevskim dvorima i da je

ondje dobio važnu službu kraljevskoga pismonoše, a nije ni čudo,

jer tko be se mogao s njime takmičiti u brzini! Zahvaljujući

čizmama od sedam milja mali Palčić postao velik po važnosti, i sva

je njegova obitelj prešla na kraljevske dvore te sudjelovala u

njegovoj sreći.

164

Jorinda i Jorindel

(po Grimmu)

Bila jednom vještica što je živjela u starom dvorcu, a taj dvorac

bijaše samotno mjesto usred velike, mračne šume. Vještica se

zabavljala tako što se danju pretvarala u veliku crnu mačku.

Vještica bila poznata po svojoj okrutnosti na milje naokolo.

Kad bi se tko na stotinu koračaja približio dvorcu, ostajao bi ondje

nepokretan sve dok ga ona ne bi oslobodila čarolije, a kad bi koja

mlada djevojka zakoračila u taj krug, odmah bi se pretvorila u pticu.

Bilo je u dvorcu već tri tisuće ptica zatvorenih u krletke od pletera.

Jednog dana momak i djevojka išli u šumu držeći se za ruku.

Ona se zvala Jorinda a on Joringel: njih dvoje najveću sreću osjećalo

kad bijahu sami jedno s drugim.

— Vele da negdje u ovoj šumi živi zla vještica — reče Jorinda

dok je s Jorindelom sjedila na travi. —Ne smijemo ići predaleko u

šumu.

Joringel se smijao dok je kroz lišće gledao nebesku plavet.

— Ah, koješta! — odlučno će on. — Ništa nam ne može

nauditi, presretni smo u svojoj ljubavi.

Ubrzo je oblak zastro sunce, i Jorinda ustade:

— Hajdemo onda istraživati — reče ona.

Utonuli u svoju sreću što su sami, išli su sve dalje i dalje

šumom dok odjednom ne ugledaše pred sobom stari dvorac. Bio je

vještičin, pa se Jorinda odmah pretvorila u slavuja.

Prije nego što je Joringel mogao izustiti ijednu riječ, iz dvorca

iziđe pogurena žena s nosom dugim kao držak od metle i očima

crvenim kao vatra. Uzela je slavuja u ruku i nestala među zidinama

svoga dvorca.

Uplašen do kosti, Joringel prostajao svu noć pred vještičinim

dvorcem. Ujutro, prije nego što će se pretvoriti u mačku, vještica

iziđe te mu kaza:

— Idi svojim putem, momče — zagrakta ona. — Tvoja je

draga za te izgubljena zauvijek. I jezovito se naceri, prijeteći mu

rukama na kojima prsti bijahu poput pandži.

Joringel se nije mogao prikloniti da se vrati kući; radije se

unajmio kao ovčar kod nekog seljaka na rubu šume. Nekoliko je

165

mjeseci ulučivao svaki slobodni čas i svaku prigodu da obilazi oko

vještičina dvorca, u nadi da će vidjeti svoju zasužnjenu Jorindu.

Jedne noći, dok je spavao na svojoj gruboj postelji od slame,

sanjao je o dvorcu i o tome kako je našao cvijet, crven kao krv, s

krasnim biserom u sredini čaške.

U snu je Joringel uzeo taj cvijet i otišao na vještičin dvorac. Na

dodir cvijeta teška se vrata sama otvoriše. Kad se našao u sobi gdje

je ono mnoštvo ptica, samo ih je dodirnuo onim cvijetom, i ptice se

pretvoriše u djevojke. Ali prije nego što je došao do krletki sa

slavujima, Joringel se probudi...

Tresući se od uzbuđenja, Joringel je upamtio taj san. Sjećanje

na crveni cvijet bijaše mu tako živo kao da još sanja o tome cvijetu.

Ne mogavši misliti ni na što drugo osim na svoj san, Joringel ostavi

svoj ovčarski posao te krenu u potragu za cvijetom. Tražio je dane i

dane i tako naposljetku, u polju blizu šume, nađe što je tražio: našao

je cvijet crven kao krv. U cvijetu, u sredini čaške, kaplja rose nalik

na biserno zrno.

Ubravši ga brižno s njime krenu vještičinu dvorcu. Teška vrata

širom se otvoriše kad ih je dodirnuo cvijetom, i momak, vođen

slatkim pjevom ptica, brzo se nađe u prostoriji u kojoj ptice bijahu

zarobljene.

Bila ondje i sama vještica, hranila je ptice vadeći iz torbe

mrvice starog kruha. Kad je vidjela Joringela, iz očiju joj sijevnu

oganj, a s jezika otrov, ali mu nije mogla nanijeti nikakvu štetu,

zbog čarobnog cvijeta što ga je imao u ruci.

Od jedne do druge krletke Jorindel išao beznadno, jer svi

slavuji bijahu jednaki. Odjednom krajičkom oka opazi staru vješticu

kako drži jednu krletku i žuri se na vrata.

Viknuvši od radosti, Joringel se okrenu, uhvati staru vješticu za

rukav i dodirnu slavuja u krletki svojim crvenim cvijetom. Odmah

se pred njim stvori Jorinda, ljepša nego ikad prije.

Zatim Joringel čarobnim cvijetom dodirnu sve ptice u prostoriji

i pretvori ih u djevojke. Kad je to učinio, dodirnu i samu staru

vješticu, i ona se pretvori u sovu što huče, a on je odmah metnu u

najčvršću krletku.

Uradivši tako i poslavši djevojke da idu svojim putem, Jorinda

i Joringel, držeći se za ruku, vratiše se u svoje mjesto, gdje su se

ubrzo sretno vjenčali.

Što se tiče dvorca u šumi, neki vele da se, kako su godine

166

prolazile, pretvorio u čvorugavo staro drvo, tako povijeno da ni

jedna prica nije na njemu htjela saviti gnijezdo — osim neke

kreštave sove. Da, tako neki vele, ali nikad ne možete znati pravu

istinu: ta bilo je to tako davno.

167

Crvenkapica

(po Perraultu)

Bila jednom djevojčica što je imala zlatnu kosu i krupne modre

oči. Nitko joj nije znao pravog imenan — osim njezine mame,

njezina tate i njezine bake. Svako ju je zvao Crvenkapicom, jer je,

kamo god išla, nosila crveni ogrtač i crvenu kapu.

Crvenkapica živjela u lijepoj kući na okrajku velike šume, ali

nikad nije išla u šumu sama, zbog velika i opaka vuka koji je ondje

imao svoju jazbinu.

— Crvenkapice! Crvenkapice! — reče joj jednog dana njezina

majka. — Što misliš? Upravo sam čula da je baka bolesna. Oh.

Bože, kako da joj pomognemo?

Crvenkapica se ražalostila kad je čula da joj je baka bolesna.

— Baka stanuje na drugoj strani šume — reče ona. — To je

daleko cestom.

— Da — potvrdi majka. — Ja danas ne mogu onamo. Osim

toga, baki bi bilo bolje da tebe vidi. Jako te voli.

— Onda, majko, ja idem — na to će Crvenkapica. — Daj da joj

odnesem štogod lijepo za jelo, pa će joj biti bolje.

— Dobro — prihvati majka. — ponijet ćeš joj u košari jaja,

kolača s pekmezom, meda i svježeg maslaca. Ako se požuriš,

Crvenkapice, stići ćeš tamo dobrano prije nego što je vrijeme čaja.

— Nosit ću košaru vrlo pažljivo — obeća Crvenkapica — i

neću je nigdje spustiti.

Poljubila je majku i hitro otrčala niza stazu u vrtu. »Možda

neće biti nikakve nevolje ako udarim kratkim putem kroza šumu«,

govorila djevojčica u sebi dok je pružala korak.

Jeste li ikad vidjeli u šumi ljetni dan? Crvenkapica je gotovo

zaboravila bolesnu baku dok je poskakivala među otrovnim

gljivama i po zelenoj travi.

Razigrane noge brzo su je nosile, i nije se ničega bojala. Usput

je pjevušila, bila je to vesela pjesmica o vjeverici sa šeširom i o ježu

koji je izgubio sve svoje oštre bodlje.

Onda se Crvenkapica sjetila bake, pa je prestala pjevušiti svoju

veselu pjesmicu.

»Baka je bolesna«, reče u sebi. »Ne smijem loviti leptire, ne

168

smijem više pjevati. Moram se žuriti, žuriti kroz šumu.«

Ali zlo po Crvenkapicu, njezina je pjesma doprla do ušiju

velikog vuka što je živio u šumi. Vuk bio lukav i prepreden i uvijek

gladan. Već je prošlo puno vremena otkad je posljednji put jeo.

»Ah-ha, tako!« reče vuk kad je ugledao Crvenkapicu. »Ah-ha,

tako!

Čekao je časak-dva, a onda hitro potrčao kroz grmlje, pa kad je

Crvenkapica došla do jednog velikog drveta, on već bijaše ondje.

— Zdravo — javi se vuk mekim glasom, mekim dakako za

jednog vuka. — Oh, kako si lijepa i kakvu veliku košaru imaš.

Pitam se što li je u njoj. I kamo si namjerila?

— Košara je za moju baku — odgovori Crvenkapica.

— Ah-ha! — dočeka vuk. — Zacijelo ideš baki.

— Da, idem — reče Crvenkapica. Baka mi je bolesna, pa joj

nosim štogod fino za jelo.

— A gdje stanuje tvoja bolesna baka? — upita vuk, koji se nije

usudio napasti Crvenkapicu jer su u blizini bile drvosječe.

— Na drugoj strani šume, u lijepoj kućici — objasni

Crvenkapica. — Živi ondje sama, a mene jako voli. Ali se ne mogu

zadržavati da razgovaram.

— Dakako, dakako — prihvati veliki opaki vuk, rastegnuvši

njušku u smijeh. — Samo se požuri, siguran sam da baka jedva čeka

da te vidi. Gdje ono veliš da se kuća nalazi?

— Nije daleko, s druge strane šume — odgovori Crvenkapica.

— Ali zaista moram poći, to jest dok baki naberem nešto cvijeća.

Tek što se Crvenkapica malko udaljila, vuk zagrabi odande što

je mogao brže. Znao je prečac kojim će ravno do bakine kuće, i bio

je ondje kudikamo prije Crvenkapice. Vjeverica s kitnjastim repom,

ptice pjevice i dva dugouha zeca gledali ga kako trči kao vjetar.

»Kamo li je stari vuk usmjerio tako brzo?« pitali se oni, ali se nisu

usudili pitati njega.

Sve su bake drage, a baka male Crvenkapice bijaše napose

dobra i ljubazna. Čim joj je ptičica rekla da joj Crvenkapica dolazi u

posjet, već se baka osjećala bolje. Ubrzo se ćutjela dovoljno

krepkom da sjedne u postelji i da štogod plete. I sve je vrijeme

osluškivala da čuje meki glas male Crvenkapice.

»Nadam se da će mi donijeti lončić meda«, baka će u sebi.

»Čajna žlica meda nakon gorkih lijekova baš će mi prijati.«

Baka odjednom nape uši te osluhnu prema vratima. Bila je

169

sigurna da je netko vani.

— Bako, bakice, mogu li ući? — zazva vuk šećerastim glasom.

— Ja sam, tvoja mala Crvenkapica, dolazim ti u posjet.

— Bog te blagoslovio, drago dijete! — odazva se baka. — Oh,

kako mi je drago što si napokon ovdje! Da, da, samo uđi.

— Vrata su zatvorena, draga bakice — opet će vuk. — Kako da

otvorim?

— Samo podigni prijevornicu — odgovori baka. —Samo digni

prijevornicu, drago dijete. Čudim se kako si zaboravila.

Veliki opaki vuk obliznu njušku dugim jezikom, podiže

prijevornicu te otvori vrata. Nije mu trebalo puno vremena da

poždere baku. Pošto je to učinio, omotao se njezinim šalom, stavio

njezinu kapicu na glavu i na nos nataknuo njezine naočale.

»Ako navučem zavjese i pokrijem se plahtom, neće

Crvenkapica ništa sumnjati«, u sebi će lukavi vuk.

Zatim uskoči u postelju te uze čekati. Međuto je Crvenkapica

žurila svojim putem. Sunce je upravo zašlo, te okrenuo popuhivati

hladan vjetar, od kojega je Crvenkapica počela drhtati.

»Dat ću baki bocu s toplom vodom da joj bude toplo«, pomisli

Crvenkapica dok je trčala. »Dat ću joj veliku šalicu čaja. Možemo

pojesti koji kolač s pekmezom, a možda i koju krišku kruha s

maslacem.«

Najposlije ugleda bakinu kuću, i posljednje je korake mirno išla

stazom.

— Ja sam, bako, ja, tvoja mala Crvenkapica — javi se

djevojčica izvana.

— Uđi, drago dijete, samo uđi — odazva se vuk kreštavim

glasom, koji, nadao se on, sliči glasu stare žene. — Samo podigni

prijevornicu, draga, i uđi ovamo. Jedva čekam da te vidim.

— Dolazim, bako — opet će Crvenkapica, te podiže

prijevornicu i gurnu vrata.

— Dođi ovamo, ravno ovamo, drago dijete — reče vuk

šapćući. — Dođi sasvim ovamo.

Mala se Crvenkapica smiješila najslađim smiješkom dok je išla

prema postelji. Kako li će se baka obradovati kad zaviri u košaru i

nađe lijepo cvijeće što ga je u šumi ubrala za nju. Kako će joj prijati

kolači s pekmezom, kako će se veseliti jajima, svježem maslacu i

lončiću s medom.

— Tako — reče lukavi stari vuk kad je Crvenkapica tapkala

170

prema postelji. — Dođi i zagrli baku!

— Ali, bako — u čudu će Crvenkapica kad je prišla bliže. —

Kakve to duge ruke imaš?

— Da te bolje zagrlim, drago dijete — odgovori prepredeni

vuk.

— Bako, kakve to velike uši imaš?

— Da te bolje čujem, drago dijete — odgovori vuk.

— Kakve to velike oči imaš, bako?

— Da te bolje vidim, dijete — reče vuk.

— Kakve to duge zube imaš? — uzviknu Crvenkapica.

— Ah-ha, tako! — zareža zli vuk. Da te bolje pojedem.

I veliki opaki vuk skoči iz postelje.

Jadna mala Crvenkapica! Košara joj pade na pod, razbiše se

jaja, pokida se lijepo cvijeće.

Veliki zloćudni vuk spremio se prožderati Crvenkapicu.

— U pomoć, u pomoć! — kriknu mala Crvenkapica. — U

pomoć!

Dogodilo se da je toga dana hrabar lovac išao u šumu. Imao je

pušku sa sobom. Kanio je ustrijeliti zeca za večeru. Taj lovac bijaše

bakin prijatelj, i znao je da baka leži u postelji.

»Idem onamo da vidim kako joj je«, u sebi će lovac.

Ali kad je došao u blizinu bakine kuće, čuo je nejasan vapaj.

Bijaše kao krik u pomoć — da, dolazio je iz bakine kuće. Lovac

potrča. Trčao je brzo, velike mu lovačke cipele šuškale po travi. Kad

je stigao do kuće, najprije poviri na prozor: vidio unutri malu

Crvenkapicu i vuka što oblizuje gubicu dugim crvenim jezikom.

Lovac se oprezno prišulja vratima te ih otvori. Podiže pušku.

Bum, bum,bum! Vuk strigne velikim ušima, a onda za zavalja na

pod.

— Tako — reče lovac dubokim ugodnim glasom. — Gotov je

sada veliki zli vuk. Više ne može nikome nauditi.

— Ali, ali... on je pojeo moju baku — zajeca Crvenkapica.

— Odmah ćemo to vidjeti — preuze lovac. I uze svoj veliki

nož i raspori uginulog vuka.

I što mislite? Iz vučje utrobe iziđe baka, ista kakva je i bila,

samo nije imala bijele spavaće kapice, šala i naočale.

Tako se sve lijepo završilo. Hrabri lovac ostao i natočio baki

njezin lijek, a Crvenkapica joj zatim dala žlicu meda. Onda

Crvenkapica skuhala lonac jakog čaja te izvadila iz košare kolače s

171

pekmezom, a baka reče da se već bolje osjeća.

Poslije čaja mala Crvenkapica zagrli baku te obeća da će ubrzo

opet doći. Potom se s lovcem kroza šumu vrat kući. Nije više bilo

velikoga zlog vuka da ih čeka u zasjedi.

172

Cvilidreta

(po Grimmu)

Bio jednom mlinar, siromašan kao crkveni miš, ali ponosan na

svoju lijepu kćer, kojom se htio pohvaliti pred kraljem.

— Imam kćer što je umješna koliko i lijepa — reče mlinar kad

se jednom dogodilo te se našao pred kraljem. — Umije ona slamu u

zlato presti.

— Zaista? — dočeka kralj. — To mi je umijeće baš po volji.

Dovedi je sutra na dvore, pa ćemo vidjeti...

Kad je mlinareva kći sutradan došla pred kralja, on je odvede u

prostoriju punu slame.

— Evo ti slame — reče on. — Ako noćas pa do jutra ovu

slamu ne ispredeš u zlato, umrijet ćeš i ti i tvoj otac.

Jadna mlinareva kći zapala u očaj. Kako se vrijeme takalo, ona

zaplakala. Nije znala slamu u zlato presti, i tako u njoj strah većma

rastao. Još uvijek je gorko plakala kad se iznenada otvore vrata i

malen čovuljak - patuljak bane pred nju.

— Čemu te suze? — upita on.

— Moram ovu slamu u zlato ispresti — zajeca djevojka, — a

ne znam kako ću.

— Što ćeš mi dati — preuze patuljak — ako to uradim umjesto

tebe?

Mlinareva kći otkopča sa vrâta zlatni lančić koji je naslijedila

od svoje majke i dade ga patuljku.

— Dobro je — dočeka patuljak, te uze zlatni lančić i sjede za

kolovrat. Djevojka razjapila usta gledajući kako se slama pretvara u

zlato. I kad su tri kalema bila puna zlata i sva slama ispredena, ona

pljesnu rukama.

Sutradan rano sam kralj dođe u prostoriju, pa kad vidje zlato

umjesto slame, ugodno se iznenadi. Prikrio je svoje zadovoljstvo i

rekao:

— Imam još jednu prostoriju punu slame. Gledaj da slamu do

jutra u zlato ispredeš.

Kao i prije, patuljak se javio u ponoć, a mlinareva kći obrisa

suze kad ga je ugledala.

— Što ćeš mi ovaj puta dati? — upita on.

173

— Uzmi ovaj prsten — odgovori djevojka i dade mu prsten

koji je nekoć pripadao njezinoj majci.

— Dobro je — prihvati patuljak i sjede pred kolovrat. Do jutra

sva slama bila ispredena u zlato.

Kralj bio još zadovoljniji mlinarevom kćeri kad je vidio ono

zlato. »Neću je valjda sada zaustaviti«, reče kralj u sebi, gramzljivo

gledajući zlato. I na to će naglas:

— Odvest ću te u prostoriju koja je veća od ovih dviju. Ako

ondje ispredeš svu slamu u zlato, bit ćeš mi žena.

Mlinareva kći uplašila se do kosti kad se vidjela okružena

onolikom slamom, pa čim ostade sama, odmah udari u plač. A kad

je izbila ponoć, eto opet patuljka.

— Što ćeš mi dati ako ti opet pomognem? — upita on.

— Ništa mi nije ostalo — tužno zajeca djevojka.

— Onda mi obećaj, kad postaneš kraljicom. Da ćeš mi dati

prvorođeno dijete.

Mlinareva kći obrisa suze.

— Kralj će me zacijelo ubiti ako ujutro ne nađe zlato — reče

ona. Tako nemam što izgubiti. Da, obećavam da ću ti dati svoje

prvorođeno dijete, ako se kralj oženi mnome.

Kad je to čuo, patuljak sjede za kolovrat, i do jutra sva slama

bijaše ispredena u zlato. Ubrzo pošto je on nestao, stiže kralj, i

neizmjerno bijaše njegovo zadovoljstvo kad je vidio onoliko zlato.

— Sutra ćemo se vjenčati — reče te uze djevojku za ruku i

uljudno je odvede u kraljevske odaje.

Lijepa mlinareva kći udala se za kralja, a poslije godinu dana

donijela na svijet krasnu kćerkicu. Redali se mnogi različiti

događaji, tako te je odavno zaboravila obećanje što ga je dala

patuljku. Ali patuljak nije zaboravio, i eto ga na njezino iznenađenje

i muku.

— Tvoje dijete pripada meni — odlučno će on. — Sjeti se svog

obećanja.

Kraljica udari u plač i kuknjavu, i njezine suze naposljetku

ganuše patuljka.

— Dobro je — predloži on. — Dajem ti tri dana vremena da mi

otkriješ ime. Ako tada znadneš kako se zovem, možeš zadržati

dijete.

Kraljica je tužna provela noć, sve premećući u glavi razna

imena. A kad joj se ujutro javio patuljak, ona reče:

174

— Pitam se bi li ti ime moglo biti Gašpar, ili Melhior, ili

Baltazar — te mu izreda sva imena što je znala.

Na svako ime patuljak odmahivao glavom i smijuljio se, a ona

više zapadala u očaj.

— Dođi sutra — reče ona — odgonetat ću ti ime.

Pošto je otišao, kraljica dozva svoje savjetnike, i oni joj

iznizaše mnoga imena na koja ona nije mislila.

— Pitam se je li ti ime Sebastijan, Jonatan ili naprosto David

— reče ona kad se drugog dana pojavio patuljak.

Izredala mu je mnoga imena, ali je patuljak na svako

odmahnuo glavom i samo se smijuljio.

— Dođi sutra — najposlije će kraljica, razočarana. — Sutra ć ti

pogoditi ime.

Kad je Otišao, kraljica posla kraljevskog glasnika da s one

strane brda potraži nova imena. Sa strepnjom je čekala da se on

vrati. Kad je naposljetku, umoran, stajao pred njom, ona ga upita

kako mu je bilo na putu.

— Nisam našao nikakvih neobičnih imena, iako sam prešao

mnogo milja — objasni on. — Ali sam na povratku izgubio put i

zalutao u velikoj šumi. A onda dođoh do neke kućice. Pred njom

gorjela vatra, a oko nje skakutao i obigravao neobičan čovuljak —

manjeg u životu nisam vidio. Pjevušio je i skakutao s jedne noge na

drugu.

— Možeš li se sjetiti pjesme? — upita željno kraljica, a glasnik

odgovori:

— Mogu, zvučala je ovako:

Danas pečem, sutra varim

i za druge je ne marim,

Ako mi ne odgoneta

da se zovem Cvilidreta.

— To je! — uzviknu kraljica i pljesnu rukama.

Ubrzo patuljak i treći put dođe u posjet, a kraljica ga dočeka:

— Pitam se je li ti ime Janko ili Branko, ili možda Robert.

— Ne, nije — veselo glavom odmahivao patuljak i samo se

smijuljio.

— Onda se zacijelo zoveš Cvilidreta — naposljetku će kraljica.

Patuljku bijaše da pukne od bijesa. Povika on:

175

— Znaš mi ime, znaš!

I nestade u oblaku dima.

176

Ukleti kraljević

(po Grimmu)

Bio jednom kralj što je imao kćer lijepu kao ljetni dan. Za

krasnim dvorima na kojima su živjeli prostirala se velika šuma a na

kraju šume nalazio se dubok zdenac.

Tu je voljela dolaziti mlada kraljevna noseći sa sobom zlatnu

kuglu kojom se igrala: bila joj to najdraža igračka. Jednog dana kad

je zlatnu kuglu hitila visoko, kugla joj pade u duboki zdenac i ondje

nestade.

Kad je vidjela što se dogodilo, kraljevna glasno zajeca kao da

je došao kraj svijeta. Gledajući kroza suze dolje u tamnu vodu u

zdencu, odjednom je čula neki glas koji je, kako se činilo, dolazio iz

dubine zdenca.

— Što je, kraljevno— upita je onaj glas. — Ti tužiš kao da si u

golemoj nevolji.

— Izgubila sam zlatnu kuglu — odgovori kraljevna, gledajući

naokolo ne bi li ugledala toga što govori. — Pala je u taj zdenac, i

nikad je više neću vidjeti.

Na to velika ružna žaba iziđe vodi na površje i kraljevna

razabra da glas dolazi od žabe, koja je opet progovorila:

— Što ćeš mi dati ako ti donesem tvoju kuglu?

— Draga žabo — odgovori kraljevna — dat ću ti što god

zatražiš! Možeš imati moju najljepšu haljinu, moj najskuplji nakit,

čak i ovu zlatnu krunu što je nosim na glavi. Sve, samo da mi vratiš

moju zlatnu kuglu.

— Ne traba meni ništa od toga — uzvrati žaba. Ali ako mi

obećaš da ćeš me voljeti, da ćeš me pustiti da sjedim za tvojim

stolom i da spavam s tobom u tvojoj postelji, sići ću na dno zdenca i

donijet ću ti tvoju zlatnu kuglu.

— Obećavam, obećavam — uzviknu kraljevna, ali kad je otrla

oči od suza, reče u sebi: »Kakve to besmislice žaba govori! Kako se

može nadati tome što traži!«

Žaba pak zaroni na dno zdenca, ubrzo donese zlatnu kuglu i

baci je na tratinu. Kraljevna uze kuglu uskliknuvši od sreće te otrča

na dvore.

— Čekaj, čekaj! — zakrekta žaba za njom. — Obećala si da

177

ćeš me voljeti. Obećala si da ću sjediti za tvojim stolom. Ne mogu

trčati tako brzo. Čekaj!

Ali kraljevna trčala dok nije stigla na dvore, a žaba se žalosna

vrati u zdenac.

Kraljevna je brzo zaboravila svoje obećanje žabi; ni jednog

časka nije se nadala da će je opet vidjeti.

Ali jednog dana dok je sjedila za stolom i večerala eto ti ružne

žabe. Kraljevna ju je prva ugledala pa je otrčala na vrata da je

odgurne.

— Što je? Tko je to vani? — upita njezin otac.

— Ništa, nitko — brzo odgovori kraljevna.

— Zašto si tako problijedjela? — opet će kralj kad se kraljevna

vratila za stol i pravila se da večera. — Tko je to bio na vratima?

— Velim vam da nije bio nitko — uzviknu kraljevna. — Samo

jedna strašna žaba. Donijela mi je moju zlatnu kuglu kad sam je

izgubila, pa sam joj zauzvrat obećala da će jesti za mojim stolom i

spavati u mojoj postelji. Baš smiješno!

— Ali si obećala — dočeka kralj — a obećanje se uvijek mora

održati. Pusti žabu ovamo, neka sjedi s tobom za stolom.

Mrgodna i sa suzama u očima kraljevna otvori vrata, a žaba za

njom hop-hop pa do stola. Zatim skoči i na stol i zamoli da jede iz

njezina zlatnog tanjura.

— Obećala si — reče žaba.

— A obećanje valja održati — potvrdi kralj, strogo pogledavši

kćer.

— Odvratno! — prošaputa kraljevna primaknuvši svoj tanjur

žabi. — Kako uopće mogu uzeti drugi zalogaj!

— A sada me odnesi uza stube, dijelit ću s tobom postelju —

reče žaba pošto su povečerali.

— Ne, ne, ne! — uzviknu kraljevna.

— Dano obećanje valja održati — opet će kralj. — Učini kako

žaba traži.

Vidjelo se kako se kraljevna stresla kad je uzela u ruku hladnu,

vlažnu žabu i odnijela je u svoju spavaonicu.

— Stavi me u svoju postelju — zatraži žaba. — Obećala si

tako.

Ali kraljevna nije htjela. Umjesto toga hitnula je žabu u kut i

plačući bacila se na svoju finu bijelu postelju.

Dok je ondje ležala sklopljenih očiju, osjetila je hladni vlažni

178

dodir žabe koja je skočila gore i smjestila se kraj nje.

— Ne tražim ništa više nego što si obećala — ponovi žaba.

Kriknuvši od užasa i bijesa, kraljevna skoči na noge, uze žabu

za krakove te je tresnu o zid.

Kad je žaba udarila o zid, dogodilo se nešto neobično: žaba se

onog časa pretvorila u stasita, lijepa kraljevića.

— Trebamo biti zahvalni kralju, tvome ocu — prozbori

kraljević idući prema njoj u uzimajući je za ruku. — Zbog njega si

me pustila da s tobom jedem za stolom, zbog njega si me unijela u

svoju sobu. To što si učinila prekinulo je čaroliju kojom sam bio

pretvoren u jadnu žabu.

Davno, davno, iako to kraljevna nije znala, bilo je pisano u

zvijezdama da će susresti kraljevića koji bijaše pretvoren u žabu i da

će se zaljubiti u njega. A to se i dogodilo.

Poslije svadbe, zlatna kočija sa šest krasnih bijelih konja stigla

je pred dvore da natrag u njegovu kraljevinu odvede kraljevića i

njegovu ženu: ondje su oboje sretno živjeli mnoge godine.

179

Vuk i sedmero jaradi

(po Grimmu)

Bila jednom jedna stara koza što je imala sedmero jaradi. Tako

ih je voljela da ih nikad same nije ostavljala u kući.

Jednog dana spremala se koza u šumu po hranu te ih okupi oko

sebe i reče im:

— Draga djeco, valja mi u šumu po hranu. Što god radili, ne

smijete otvoriti vrata pošto ja odem. Mogao bi doći opaki šumski

vuk. Dobro se pazite, jer ako vas on uhvati, pojest će vas s kožom i

kostima.

— Kako ćemo ga prepoznati? — upita jedno jare.

— Prepoznat ćete ga po hrapavom glasu i crnim šapama —

objasni im koza.

I uze svoju torbu za hranu, otvori vrata te ode.

Nije dugo potrajalo, a ono netko zakuca na vrata i neki glas

viknu:

— Otvorite vrata, draga djeco, majka vam se vratila i svakome

donijela dar.

Ali su jarići znali da je to vuk — poznali su ga po hrapavu

glasu.

— Ti nisi naša majka — odazvaše se oni. Naša majka ima

mekan glas. Ti si vuk. Odlazi i ostavi nas na miru.

Kad je to čuo, vuk ode na trg i ondje kupi komad krede da

njome omekša svoj hrapav glas. Zatim se vrati jarićima.

— Otvorite, draga djeco — zazva on izvana novim, mekim

glasom. — Majka vam se vratila, ima kolača i slatkiša za sve vas.

Ali su jarići vidjeli veliku crnu šapu na prozorskom podboju, i

zato rekoše:

— Nisi ti naša majka. Naša majka nema crne noge. Odlazi i

ostavi nas na miru.

Čuvši to, vuk otrča do mlina i reče mlinaru:

— Daj mi malo bijelog brašna. Ako mi ne daš. Odmah ću te

požderati.

I tako mlinar dade vuku malo bijelog brašna, a vuk njime posu

šape. Zatim se vrati jarićima.

— Otvorite, draga djeco — zazva on mekim glasom. — Majka

180

vam se vratila iz šume i u torbi nosi svakome jednu novu igračku.

— Pokaži nam šape — odazva se sedam jarića. — Tada ćemo

znati jesi li zaista naša majka.

Vuk tada stavi bijele šape na prozorski podboj. A kad su jarići

vidjeli bijele šape, povjerovaše da im je došla majka. Otvorili su

vrata, a lukavi vuk upade unutra.

Uplašeni, jarići su se gledali sakriti. Jedno leže u postelju,

drugo se sakri pod stol, treće otrča u kuhinju, četvrto se skloni u

sanduk za pokrivače, peto se zavuče pod umivaonik, šesto u ormar,

a sedmo, najmlađe, u ormarić zidne ure.

Vuk ih sve nađe — sve osim najmlađega — i sve ih poždera.

Zatim, isplažena jezika i nadulog trbuha, ode odande. Poslije tolikog

jela bijaše pospan. Ubrzo nađe veliko drvo u šumi, leže poda nj i

zaspa.

Nedugo poslije toga strašnog događaja majka sedmero jaradi

vratila se kući. Možete zamisliti njezino iznenađenje i prepast kad je

vidjela kućna vrata širom otvorena i nered u kući! Sve isprevrtano,

stol prevrnut, postelja razbacana, voda prolivena po podu, stolice

slomljene.

Kad se sabrala od prepasti, okrenu dozivati svoju djecu. Ali joj

se nijedno jare ne odazva osim najmlađega, koje se još krilo u

svome skrovištu.

Majka ga čvrsto zagrli te sasluša njegovu strašnu priču o vuku.

Oboje su zaplakali.

— A sada — naposljetku će majka — ne možemo više ostati

ovdje, na ovome mjestu tužne uspomene. Pokušajmo se razvedriti

šetnjom po šumi.

Samo su malko popoišli šumom kadli naiđoše na opakog vuka.

Ležao je pod drvetom i hrkao tako da se tresle grane nad njegovom

glavom.

Stara koza u strahu pogleda na njegov nabuhli trbuh. Dok je

tako gledala, učini joj se kao da se u onoj trbušini nešto miče.

— Bože! — ona će zadihano najmlađem jaretu. — Pa moja su

djeca još živa u trbušini opakog vuka. Brzo kući, donesi mi odande

moje škare, iglu i konac.

Jarić posluša, a kad je majka uzela škare, raspori vuku trbušinu,

a na to odmah izviri glava jednog jareta.

— Imala sam dakle pravo — radosno će majka, te rez-rez

razreza vuku cio burag, i tako sve šestoro jaradi bijaše oslobođeno.

181

— Vuk vas je čitave progutao u svojoj pohlepi — reče majka te

izgrli jariće jedno po jedno. — A sada neka četvero od vas ode i

donese mi krupnog kamenja.

Kas su ga donijeli, majka vuku natrpa burag kamenjem te ga

okretno i brzo zašije, a potom se sa sedmero jarića što su

poskakivali naokolo vrati kući.

Upravo kad je sunce zapadalo, vuk se probudi iz dugog sna.

Osjećao je veliku žeđ pa krenu dubokom zdencu da se napije.

Dok je išao, kamenje u njegovom buragu udaralo jedno o

drugo, te vuk povika:

Što mi burag blob-bloboće

kad na vodu valja ići?

Neće biti to jarići

već kamenje što klopoće.

Kad je došao do zdenca, saggnu se da pije. Ali od teškog

kamenja izgubi ravnotežu i buć! Bućnu u vodu te se utopi. Tako je

završio opaki vuk.

182

Alibaba i četrdeset razbojnika

(iz Tisuću i jedne noći)

(Prvo izdanje; rukopis pronađen 2011. u ostavštini Josipa Tabaka.)

Nekoć, prije mnogo, mnogo godina, živjela dva brata u zemlji

Perziji. Zvali se oni Kasim i Alibaba. Kasim se obogatio ženidbom,

dok je Alibaba ostao siromah.

Jednog dana Alibaba otišao u šumu tjerajući magarca pred

sobom. Dan za Alibabu nije ni po čemu bio drukčiji od ostalih dana.

Bio drvosječa, pa ako je njegova obitelj htjela jesti, on je morao u

šumu po drva za ogrjev, da ih proda na trgu.

Dogodilo se da je taj dan bio takav da ga se Alibaba morao

sjećati sveg života. Baš je natovario magarca kadli se oču klopot

konjskih potkova. Kako je bio smotren čovjek, Alibaba brzo priveza

magare iza nekog guštika te se uspe na neko drvo. Ti konjanici

mogli bi biti bezazleni, ali, u drugu ruku, mogli bi biti i razbojnici,

pa oprez nije na odmet.

»Hm!« pomisli Alibaba dok je virio dolje kroz granje. »To su

razbojnici, nema sumnje o tome.«

Njegove oštre oči nisu ništa propuštale kad je družba konjanika

naišla gotovo ispod samog drveta na koje se sakrio.

Konjanici bili bogato odjeveni, i svaki za pojasom nosio

prijeteću sablju krivošiju. Vođa im bio visok, stasit, s okrutnim

crnim očima. On je ostalima kazao:

— Čekajte dok dam riječ!

Alibabi na čuđenje vođa povede konja do goleme hridi te izreče

riječi:

— Sezame, otvori se!

I odmah se maknu u stranu jedna stijena i pokaza se tamna

spilja, toliko široka da su u nju konjanici ulazili po četiri usporedo.

»Četiri, osam, dvanaest«, brojio Alibaba potiho. Kad je

posljednji, četrdeseti, nestao u spilji, stijena se vrati u prijašnji

položaj.

»Ostajem gdje jesam«, u sebi će drvosječa. Mudar je bio, jer se

ubrzo stijena opet otvori, te iz spilje iziđe četrdeset razbojnika.

Pošto su odjahali, Alibaba spuza sa drveta te se sada on obrati

183

stijeni:

— Sezame, otvori se! — reče glasom koji je jedva nadilazio

šapat. A stijena posluša.

Unutri je Alibaba gotovo zaboravio sav strah kad je vidio pusto

blago. Sanduci zlata i srebra, kutije blistava nakita, bogata svila,

brokat i krzno. Bijaše ondje blaga da zadovolji i tucet sultana a

nekamoli siromšna drvosječu.

Jedva znajući gdje da počne, Alibaba napuni džepove zlatom i

srebrom, zagrabi podosta sjajnih dragulja i ponovi: — Sezame,

otvori se!

Stijena posluša, i Alibaba se opet nađe vani. Brzo koliko su mu

dopuštale drhtave ruke, odveza magarca, istovari drva te uze vreće

puniti zlatom i srebrom.

Nekoliko je puta ulazio u spilju, ali je pazio da iz svakog

sanduka uzme malo zlata, kako razbojnici, kad se vrate, ne bi

posumnjali. Zatim radostan zbog neočekivane sreće, krenu kući.

Žena ga je zabrinuta čekala, jer je već davno prošlo vrijeme ručka.

— Nemoj mi spočitavati — reče Alibaba. — Pomozi mi da

sakrijem ovo blago pa ću ti onda pripòvjediti što je bilo.

— Bila bi šteta zakopati zlato — njegova će žena, kad se

pribrala od prvog iznenađenja. — Najprije trebamo znati koliko ga

ima. Donijet ću mjericu od svoje snahe, pa ćemo ga izmjeriti prije

nego što ga sakrijemo.

— Vrlo dobro — prihvati Alibaba — ali drži jezik za zubima.

Ako moj brat Kasim čuje o njemu, tražit će dio za sebe, i još nam na

vrat naprtiti razbojnike.

Kasimova žena bila radoznala kad je drvosječina žena dotrčala

k njoj tražeći mjericu.

— Ne mogu ti ništa reći — izjavi Alibabina žena. — Samo mi

daj mjericu.

— Onda pričekaj tu — reče Kasimova žena. I ode u kuhinju te

dno na mjerici namaza lojem.

Sutradan Alibabina žena vrati mjericu, a nije opazila da se za

dno plitice na mjerici prilijepio jedan mali zlatnik. Kad je ona otišla,

Kasimova žena otrča mužu.

— Pogledaj ovo! — povika ona. — Kakav je to siromah kad

svu noć provodi mjereći zlato...?

— Razvidjet ću ja to — dočeka njezin muž te se požuri iz kuće.

Kad je došao u bratovu kuću, naišao je na Alibabu kako

184

razmiče ploče na podu te ga natjera da mu kaže svu priču.

— Blago, veliš! — povika Kasim, komu su iskre izbijale iz

očiju. — Onda ću ja uzeti deset svojih magaraca pa ravno prema

pećini.

— Ako te razbojnici uhvate — reče Alibaba — gotovo je s

tobom.

Ali ga brat Kasim grubo odgurnu.

— Nemoj očekivati dio od onoga što ja donesem.

S redom od deset magaraca Kasim krenu pećini. Bio je toliko

gramzljiv da se domogne blaga te nije mislio na opasnosti. Čim je

privezao svoje magarce za drveće, okrenuo se stijeni i povikao:

Sezame, otvori se! I odmah se golema stijena maknu u stranu.

Kasim kao sumanut pojuri od jednoga sanduka sa zlatom do

drugoga. Zatim navali na zlatne krune optočene rubinima i na

dijamante krupne poput jajeta.

Kasim bijaše sav izvan sebe od radosti. Gubio je dragocjene

trenutke izabirući najkrupnije dragulje i skidajući skupocjene sagove

sa zidova.

Naposljetku, kad se nakupio dragocjenosti i napunio vreće i

džepove draguljima, odluči da krene odande. Ali kakva ono bijaše

čarobna riječ koja otvara? Izgovorio je različite riječi, a ne onu

pravu, te nije postigao da se pećina otvori. Uzalud je šakama udarao

po stijeni...

Između svojih povika odjednom začuje tutanj konjskih

potkova: po tome je Kasim znao da se razbojnici vraćaju. Uhvatio

ga golem strah, te on potrča u dubinu spilje da bi se sakrio. Ali su

razbojnici vidjeli magarce. Tek što je vođa razbojnika izgovorio

čarobne riječi i stijena se otvorila, odmah krenuše tragati.

Brzo su otkrili Kasima te jedan između razbojnika izvuče svoj

krivaš te ga ubi.

— Sasijecimo ga na komadiće — reče njihov vođa — i

ostavimo ga ovdje kao opomenu drugima koji bi pokušali ući u našu

tajnu.

Pošto su tako učinili, razbojnici odjahaše.

Kasimova je žena uzalud čekala da joj se muž vrati. Kad je

prošao cio dan a njega ne bijaše, ona ode Alibabi.

— Otići ću u spilju — reče Alibaba — pa ako je Kasim ondje,

učinit ću što mogu da ga odande izbavim.

Tek što je Alibaba ušao u pećinu, odmah je razabrao što se

185

dogodilo njegovu bratu, te je plačući pokupio ostatke pa ih iznio

van. Stavio ih je u vreću i bacio na magarca te krenuo kući.

Alibaba je sada imao znatan imetak, jer je, osim blaga iz

pećine, Kasimova udovica zatražila od njega da preuzme i poslove

njezina pokojnog muža, tako da je Alibaba sa ženom prešao u

Kasimovu kuću.

U toj kući nalazila se lijepa i mudra djevojka, robinja, koja se

zvala Morgiana i koja je odano služila Kasimu. Njoj je Alibaba

ispričao cijelu priču.

— Nećeš više nikada vidjeti svoga gospodara — reče joj tužan.

— Moraš uvjeriti svoju gospodaricu da šuti. Jer, bude li govorila,

navući će na nas razbojnike, i onda je gotovo s nama.

— Razumijem — prihvati Morgiana — baš sam namjeravala

uvjeriti ljude u gradu da je Kasim umro od nenadane bolesti.

Morgiana je tajom otišla u Cipelarsku ulicu, gdje je našla

nekog starca čije je iskustvo i znanje bilo poznato i samom sultanu.

— Imam posao za vas — reče mu ona. — Ali najprije da vam

povežem oči kako ne biste znali kamo vas vodim.

Pošto je tako učinila, Morgiana povede starca Alibabinoj kući.

— Dobit ćete dva zlatnika ako ovu odjeću sašijete u obliku

čovjeka koji ju je nekoć nosio — predloži ona starcu. A on

majstorski saši Kasimove ostatke i odjeću u obliku čovjeka.

Morgiana nagradi starog majstora, a zatim ga mračnim ulicama

odvede natrag njegovoj kući. Ujutro je Kasim spaljen, a Morgiana

objasni kako je nenadano umro prošle noći.

Alibabina tajna bila je sada sigurna od radoznalih susjeda.

Alibaba je počeo živjeti životom bogata ali skromna čovjeka.

Nije dugo trajalo te je vođa razbojnika opet poveo svoju družbu

pećini sa još više plijena.

— Naša je tajna otkrivena — viknu on kad je vidio da je

Kasimovo tijelo odneseno. — Smrt onome koji je prodro ovamo!

Jednoga je svog čovjeka, preodjevena u trgovca, poslao u grad,

da taj pokuša štogod iznaći. Slučajno je taj razbojnik prolazio

tijesnom Cipelarskom ulicom te naišao na starog cipelara što je

podvijenih nogu sjedio u svome dućanu.

Starac se nadnio nad svoj posao, a razbojnik zastade da s njim

razgovara.

— Kaži mi, starče — oslovi ga on — što je novo u velikom

gradu.

186

— Ne znam ništa više od onoga što mi je pod nosom. A

ponekad se ipak štogod dogodi. Eto, nedavno sam morao sastaviti

odjeću jednog mrtvaca a i njega samog. Sastavio sam četiri dijela

sitnim ušivcima...

— A bi li mi mogao pokazat kuću u kojoj je bio taj mrtvac? —

upita ga razbojnik. Ali starac odmahnu glavom:

— Vodili su me zavezanih očiju — odgovori on. — Ali ako me

zavezanih očiju povedeš, nema sumnje da će me noge odvesti

onamo.

— Dobit ćeš deset zlatnika ako kreneš sa mnom — reče

razbojnik. I posao bijaše sklopljen.

I tako starac, sa svilenim rupcem na očima, odvede razbojnika

ravno Alibabinoj kući. Razbojnik kredom stavi znak na vrata, pa se

onda požuri svome vođi, koji ga je čekao u šumi.

— Našao sam čovjeka — izvijesti razbojnik — i obilježio kuću

kredom.

— Onda ćemo još noćas onamo te se osvetiti — zaključi vođa.

Ali je Morgiana, vrativši se s trga, vidjela bijeli znak na

vratima. Pomislivši da odatle može doći samo kakvo zlo, stavila je

dvanaestak takvih znakova na dvanaestak drugih kuća u toj ulici.

Tako je spretna robinja pomrsila razbojnikov naum, tako te ga

je njegov vođa usmrtio. Jedan drugi razbojnik ponudi se da posjeti

starog cipelara, hvaleći se da će biti oprezniji nego njegov nesretni

drug. No, premda je i njega starac odveo Alibabinoj kući, nije imao

više sreće, jer je Morgiana otkrila crveni krug što ga je nacrtao na

vratima. Opet je ona našarala taj znak na vratima drugih kuća, baš

kako je bilo i prvi put.

Okrutni vođa razbojnika ubio je i drugog razbojnika, a onda je

sam otišao u Cipelarsku ulicu. I opet je, za nekoliko zlatnika, starac

zakrivenih očiju pogodio put do kuće.

Poučen u dva prijašnja pokušaja, razbojnički je vođa dugo

stajao pred vratima Alibabine kuće, da upamti svaku pojedinost, sve

do cvijeća u vrtu, a potom se vratio u šumu.

Sutradan se preodjenuo u trgovca uljem i krenuo Alibabinoj

kući, vodeći sa sobom niz od devetnaest mula, svaka natovarena sa

dvije velike žare. Ali je samo prva mula nosila žare s uljem. U

svima ostalim bili su razbojnici koji su, na dani znak, imali izići te

ubiti svaku živu dušu u Alibabinoj kući. Alibaba je lažnog trgovca

dočekao vrlo uljudno i pozvao ga na ručak, a to je tobožnji trgovac

187

rado prihvatio.

— Ostavit ću svoje žare s uljem na dvorištu ako pošalješ

jednog slugu da se pobrine za mule.

Kad je to učinjeno, Alibaba pozva Morgianu i reče joj da

pripremi što treba, jer imaju gosta. Njoj bijaše drago što joj je

gospodar tako dobre volje. Ne želeći gubiti vremena da ide na trg po

ulje, dosjetila se da svoju staklenku napuni svježim uljem iz jedne

od žara na dvorištu.

Na svoje zaprepaštenje, kad je podigla poklopac, čula je glas iz

žare što pita: »Je li vrijeme?«

Pribravši se, Morgiana odgovori: »Ne, nije još«, i brzo vrati

poklopac. Zaredala je od žare do žare i na svako pitanje dala isti

odgovor. Naposlijetku je sve prazno posuđe u kuhinji napunila

uljem iz one prve prave žare.

Znala je sada da je tobožnji trgovac zapravo vođa razbojnika i

da su njegovi ljudi sakriveni u velikim žarama.

Kad se umračilo, Morgiana se vraćala na dvorište noseći

kotlove vrelog ulja koje je izlila u svaku žaru, i tako je pobila sve

razbojnike.

U ponoć razbojnički vođa iziđe te se prikrade na dvorište da

pozove svoje ljude. Kad nijedan nije odgovorio, on podiže poklopac

jedan za drugim i nađe da su svi razbojnici mrtvi. U strahu da i

njega ne zahvati ista sudbina ujutro, on pobježe u šumu.

Sam, i pun želje da se osveti, razbojnički vođa smisli sada

drugu osnovu. Preboji kosu, podreza na kratko bradu, te uze jedan

prazni dućan u blizini dućana što ga je Alibaba otvorio svome sinu.

Ubrzo se preodjeveni razbojnik sprijateljio sa susjedima te nakon

nekoliko dana bijaše pozvan u kuću. Ne sumnjajući ništa, Alibaba

pozva sina i njegova novog susjeda na večeru. Ali je Morgiana

vidjela kako je sijevao bodež sakriven u gostovoj odjeći, te je odmah

u tome bajnom gostu prepoznala razbojničkog vođu.

— Pusti me da poslije večere plešem pred našim gostom —

reče ona Alibabi, a gospodar joj odvrati, znajući koliki je to užitak

njegovu sinu.

Poslije večere Morgiana se preodjela u sjajno ruho te poče

plesati držeći u ruci bodež optočen draguljima. Odjednom, bez

opomene, baci se na razbojničkog vođu te mu zabi nož u srce.

Zaprepašten, Alibaba skoči prema njoj.

— Morgiana, jesi li luda? — povika on. — Što si to učinila?

188

— Spasila sam tebe, gospodaru — mirno odgovori robinja. —

Spasila sam te od jedinog neprijatelja što ga imaš na svijetu.

I pokaza razbojnikov bodež da potvrdi svoje riječi. Zatim

pripovijedi gospodaru cijelu priču, a na to Alibaba zaplaka od

zahvalnosti.

— Traži štogod hoćeš, i bit će tvoje — reče Alibaba. — Jer

nikad gospodar nije imao tako odane robinje.

Prije nego što je Morgiana stigla uzvratiti, progovori Alibabin

sin:

— Mogu li ja govoriti za nju? Oslobodi je, tako da je mogu

pitati hoće li mi biti ženom.

— Vrijedi — pristade Alibaba.

I tako se uzeše njih dvoje, Morgiana i Alibabin sin. Kao

vjenčani dar Alibaba sretnim mladencima kaza čarobnu riječ koja

otvara prilaz blagu u šumi: »Sezame, otvori se!«

189

Cipelar i patuljci

(po Grimmu)

(Prvo izdanje; rukopis pronađen 2011. u ostavštini Josipa Tabaka.)

Davno jednom, prije nego što smo se vi i ja rodili, živjeli

cipelar i žena koji su se zavrnuli u nevolji.

— Evo došlo je dotle da imam kože još samo za jedan par

cipela — reče jedne večeri cipelar svojoj ženi.

— Čitava si života teško radio i mučio — kaza njegova dobra

žena. — A tako si pošten. Ostavi kožu gdje jest i posljednji par

cipela načini sutra. Hajde u postelju i prestani se brinuti.

S dubokim uzdahom čestiti cipelar krenu za svojom ženom

gore u postelju. Pošto je izmolio molitvu, ubrzo usnu.

Ujutro, kad se probudio, prva mu misao bijaše da će danas

načiniti svoj posljednji par cipela. Na svoje čudo, kad je sišao dolje

u radionicu, nađe da je koža nestala, a na njezinu mjestu nalazi se

par cipela.

Cipelar ih dohvati i pregleda očima majstora. »Nema šta, dobro

su načinjene, ni ja ne bih bolje«, reče cipelar u sebi.

Toga istog jutra naiđe onuda jedan od najbogatijih njegovih

kupaca, vidje cipele u izlogu te se njima toliko oduševi da je

siromašnom cipelaru ponudio četverostruku cijenu.

Tim novcem cipelar je mogao kupiti dovoljno kože da načini

dva para cipela.

— Imao si uzbudljiv dan — reče njegova dobra žena kad se

muž vratio s kožom. — Ostavi je tu na klupi pa večeraj. Imaš

vremena sutra napraviti cipele.

Ali kad je cipelar sutradan došao do klupe, vidje da kože nema,

a namjesto nje stoje ondje dva para cipela. Bile su tako dobro

napravljene kao i onaj prvi par, i brzo su prodane za trostruku

cijenu.

Tim novcem cipelar je mogao kupiti kože za četiri druga para

cipela. Te večeri, ne znajući što bi, ostavio je kožu na stolu i otišao

gore u spavaonicu.

Ujutro nađe četiri para cipela. Bile su tako dobro napravljene i

tako dobro prodane da je za njih kupio još više kože.

190

I tako se ponavljalo dan za danom dok se cipelar nije obogatio.

Ljudi dolazili iz daljine tražeći njegove cipele.

Ponekad bi uvečer cipelar razgovarao s ženom o tim neobičnim

događajima što su okrenuli njihovu sudbinu.

— Kad bismo samo mogli pokazati svoju zahvalnost — reče

njegova žena kad se bližio Božić. — Zar ne bi bilo lijepo da svojim

nevidljivim prijateljima možemo dati božićni poklon?

— Zaista — prihvati muž. — Ali dokle gore provodimo noć,

ne možemo nikad znati tko to potajno dolazi u radionicu.

— Možemo pokušati to doznati! — uzviknu žena.

I tako se cipelar i njegova žena sakriše za ormar te uzeše čekati.

Odjednom, kad je izbila ponoć, dva patuljka uđoše kroz prozor,

skočiše na klupu te počeše krojiti i prošivati. Nikad majstor u svome

životu nije vidio da se cipele prave tako brzo i fino.

Kad su dovršili posao, i kad su cipele poredane po parovima,

patuljci odoše.

— Tako, sad znamo — reče cipelarova žena pošto su otišli u

postelju te izmolili molitvu. — Jadni mališani, oni rade za nas.

— Sve je to vrlo čudno — preuze cipelar. Zaista bih želio da

im kažem koliko smo im zahvalni.

— Znaš što — na to će njegova žena prije nego što su sklopili

oči. — Ujutro ću se prihvatiti posla da im načinim svakome lijepu

košulju, vestu i hlače.

Vjerna danoj riječi, žena ujutro sjede za posao, te im do večeri

načini dvije košulje, dvije veste, dvoje kratkih hlača i dva para dugih

čarapa.

— Tako — reče ona, s uzdahom zadovoljstva — večeras ćemo

im umjesto kože ostaviti darove. Badnjak je, pa će shvatiti da su

darovi za njih.

Kad je odbila ponoć, dva se patuljka pojaviše kao obično.

Začudili se oni kad nisu našli kožu. A kad su vidjeli darove, odmah

se u njih odjenuše. Zadovoljni, uzaše plesati i pocupkivati po

prostoriji. A zatim počeše pjevati. Naposljetku nestadoše kroz

prozor.

Bijaše to posljednji put što su ih cipelar i njegova žena vidjeli.

Od toga časa cipelar je sam pravio svoje cipele. Ali je uvijek imao

dovoljno novaca za kožu, a kako bijaše čestit skroman čovjek, to mu

je i dostajalo.

191

Magareća koža

(po Perraultu)

(Prvo izdanje; rukopis pronađen 2011. u ostavštini Josipa Tabaka.)

Bio jednom bogat i moćan kralj što je vladao zemljom u kojoj

su svi njegovi podanici živjeli u miru i sreći. Žena mu bila tako

lijepa i pametna da se često čudio svojoj sreći.

Kako što i slutite, taj kralj i kraljica živjeli u krasnoj palači,

okruženi dvoranima i slugama. Kraljevske konjušnice bile najbolje

na svijetu, u njima sve sami čili, čistokrvni konji što ih je kralj

uvelike cijenio. Ali, čudno, najveće mu blago bijaše malen smeđ

magarac s dugim uškama.

Jednog se dana kraljica razboljela. Učinili su sve da joj

pomognu, ali njoj bivalo sve gore, a kad su liječnici izgubili svaku

nadu, ona pozva muža te mu reče slabim, drhtavim glasom:

— Osjećam da mi je uskoro kraj. Ako se želiš ponovo oženiti

kad mene više ne bude, onda te molim...

Kralj je prekine sa suzama u očima:

— Nemoj tako govoriti. Ako umreš, nitko nikad neće zauzeti

tvoje mjesto.

Kraljica mu se nasmiješi.

— Ne sumnjam u to da me voliš. Ali te molim da izvršiš moju

posljednju želju. Ako nađeš ženu koja je ljepša i pametnija od mene,

moraš se njome oženiti, jer, iako imamo kćer, kraljevini je potreban

sin i nasljednik.

Kralj je pristao na njezin zahtjev, a ona nakon nekoliko časaka

izdahne u njegovim rukama, ostavljajući njega tako žalosnim da ga

nitko ne mogaše utješiti.

Dan za danom, tjedan za tjednom, kralj je tugovao za

kraljicom. Zatvorio se u jednu sobu svoje velike palače i tu provodio

vrijeme u jadu i plaču. U velikoj žalosti dvorani ga pazili, a

naposlijetku se jedan među njima usmijelio podsjetiti na kraljičinu

posljednju želju.

Iako smetena duha, kralj se sjeti svoga obećanja te uze tražiti

valjanu ženu, ali nije mogao naći nijedne koja bi se mogla usporediti

s pokojnom kraljicom, tako da je pao u još veći očaj.

192

Jednog dana dođe njegova kći Christabel, a on, smušena duha,

pomisli da je to njezina majka, jer joj po ljepoti i po svemu drugom

bijaše slična. Zamišljao je da je opet mlad i da udvara zlatokosoj

djevojci. Uzeo je njezine ruke u svoje i zamolio je da se njime

vjenča.

Kći se zapanjila i ražalostila videći da se ocu pomućuje razum.

Ali kao dobra i poslušna kći, nije znala kako da otkloni njegov

nemogući prijedlog a da ga ne uvrijedi. Naposljetku se

posavjetovala sa svojom kumom vilom Jorgovankom. Ta je mudra

vila živjela nešto dalje odande, a staza što vodi u njezinu pećinu bila

obrubljena grmovima jorgovana i drugim miomirisnim cvijećem.

Zidovi i pod u vilinskoj pećini bili pokriveni koraljima i sedefom,

tako te je unutri sve sjalo u srebrnoružičastu svjetlu.

Christabelina kuma odmah je znala razlog tome posjetu.

— Znam, dijete — reče ona — što je otac tražio od tebe. Ali se

ne boj, ja ću ti pomoći.

Smiješeći se od sreće i olakšanja, Christabel uzvrati:

— Oh, znala sam da si ti jedina koja mi možeš pomoći. Što mi,

dakle, valja učiniti?

— Idi kući — reče vila — pa kad ti kralj opet predloži

vjenčanje, iznesi nemoguć zahtjev. Reci mu neka ti dade haljinu

nebeske boje.

Kraljevna učini kako joj je vila rekla. Ali nakon dva dana dođe

glasnik i položi pred nju kutiju u kojoj bijaše najljepša i najčudesnija

haljina koju je ikad vidjela: bila je svijetlomodra kao što je nebo u

jasan ljetni dan, a sjala se srebrom i zlatom kojim bijaše protkana

kao što se oblaci sjaju kad ih sunce obasja.

Christabel protare oči u nevjerici. Kralj je ispunio njezinu želju.

Što da sada čini? Može je posavjetovati samo njezina kuma i tako,

čim je bila slobodna, djevojka otrči u vilinu pećinu.

Ovaj put vila Jorgovanka uputi je da od kralja traži haljinu u

boji mjeseca. Sretna što joj se želja ne može ispuniti, djevojka se

vrati u palaču.

Ali kralj nije bio obeshrabren. Nakon dva dana bijaše pred nju

stavljena prekrasna svijetlosrebrna haljina u boji mjeseca. Christabel

zatim, radeći po vilinoj uputi, zatraži haljinu u boji sunca, a kralj joj

treći put ispuni želju.

— Moraš tražiti kožu smeđeg magarca s dugim uškama — reče

joj njezina kuma. — Kralj neće nikad pristati da ubije svoga

193

dragocjenog magarca.

Ali je kralj htio Christabelu za ženu, i tolika mu bijaše ta želja

da ništa nije mogao odbiti. Pristao je da ubiju dragocjenu životinju,

premda je plakao kad je dao taj nalog.

Kad je pred njom bila magareća koža, Christabel je znala da

više nema ničega dragocjenog što bi mogla tražiti. Prebacila je kožu

preko ramena i otišla iz palače. Sve što je uzela sa sobom bijaše

maleni zlatni prsten: natakla joj ga vila Jorgovanka kad ju je

posljednji put vidjela. Kraljevna je znala: treba samo protrljati prsten

i pred njom će se svoriti sanduk s njezinim najljepšim haljinama.

Kad je uzela magareću kožu, kralj je mislio da Christabel

pristaje da bude njegovom ženom, pa je naredio da se pripremi

svadba. Kad je otkrio da je Christabel otišla iz palače, bio je

ucviljen, pa je svojim vojnicima naredio da je traže.

Međuto je Christabel daleko odmakla. Izgledala je tako jadno i

ružno s onom bijednom magarećom kožom na leđima, tako da su joj

se svi rugali i tjerali je od sebe kad je tražila posla po seoskim

imanjima. Naposljetku je došla do malene kuće u susjednoj

kraljevini. Domaćinova je žena tražila djevojku koja će raditi najteže

i najprljavije poslove, te je pristala da u službu uzme Christabel.

Dali su joj malenu sobu za spavanje, te je od jutra do mraka trla

i ribala, čistila svinjac i hranila perad. I po vrhu, morala je podnositi

zadirkivanje grubih seoskih momaka, koji su se rugali njezinu

jadnom izgledu i ružnoći.

— Trebala bi se zvati Ružno Pače — ismjehivali je oni. Ali s

tom smiješnom kožom na leđima bolje ti pristaje da te zovemo

Magareća Koža.

Jedne večeri kraljevna se osjećala tako tužnom i umornom da je

otišla odande. Kad je došla na obalu rijeke, sjede i udari u plač. Kad

više nije mogla plakati, pogledala je u vodu i ondje vidjela svoj

obraz, jer je voda bila mirna i glatka poput ogledala.

»Kako sam prljava i ružna!« uzdahnu Christabel. »Kako sam

uopće dopustila da se ovako unakazim?« I naže se nad pličinu te

umi lice i ruke. I rijeka joj reče da je opet lijepa i ljupka.

»Neka me samo zovu Magareća Koža«, pomisli Christabel kad

je polako krenula natrag, na seosko imanje. »Tu me barem neće naći

kralj, moj otac.« I navuče oko lica i ramena magareću kožu, tako da

nitko nije mogao vidjeti koliko je djevojka lijepa.

Sutradan bijaše nedjelja, i kad su svi pozaspali, Christabel uđe

194

u svoju sobicu, otvori svoj kovčeg te izvadi svoje haljine i nakit.

Zlatnom je četkom očešljala dugu zlatnu kosu dok ne bijaše meka

poput svile.

»Kako je lijepo što sam opet kraljevna«, reče samoj sebi, a sve

ako je i za kratak čas.«

Sutradan onuda naiđe kraljević one kraljevine — veseo i lijep

momak koga je volio sav narod.

— Psi su me odveli tako daleko u šumu da sam izgubio put —

reče on domaćinovoj ženi. — A sada je kasno. Možete li mi dati

sklonište za noćas i nešto jela?

— Dobro došli — reče žena, razdragana. — Magareća Koža

spremit će vam kolač od voća.

Magareća Koža, koja je već čula za divnog kraljevića, bijaše

previše bojažljiva da se pojavi, pa se zatvorila u svoju izbu pošto je

ispekla kolač.

Tko zna kakvu je tajanstvenu ulogu u svemu tome imala vila

Jorgovanka, ali je kraljević zašao da razgleda po imanju. I dogodilo

se da je vidio svjetlo ispod vrata blizu kuhinje. Dogodilo se i to,

premda je bio uljudan ali radoznao kraljević, da je na časak provirio

kroz ključanicu i ondje vidio ne Magareću Kožu, nego kraljevnu

Christabel kako češlja zlatnu kosu malom zlatnom četkom — vidio

je djevojku ljepšu nego što je ikad pomislio.

Kraljević je samo časak stajao ondje, a potom je krenuo da

nađe kojeg slugu da mu kaže tko je ta ljepotica.

— Možeš li mi reći njezino ime? Što ona radi ovdje? Ljepota

joj je zasljepljujuća poput sunca! Tko je ona?

Kraljević je tražio da mu štogod kažu o ljupkoj djevojci u

haljini od krasne lake tkanine, o djevojci što nosi prsten na prstu i

što joj se kosa sjaji kao zlato. Ali mu nitko nije mogao ništa reći:

gledali su u kraljevića kao da je s uma sišao.

— U izbi pokraj kuhinje — rekoše mu — živi prljava sudopera.

Noću druguje sa šišmišima, a danju pere tave i čisti podove. To je

Magareća Koža, a ne znamo ni za kakvu drugu djevojku.

Kraljević nije mogao shvatiti te odgovore, i nakon malo

vremena vrati se u svoj dvorac, smućena uma i slomljena srca. Iz

noći u noć bacao se i prevrtao u svojoj postelji, uzdisao i stenjao.

Kraljica, njegova majka, bdjela uz njegovu postelju i gledala kako

joj sin iz dana u dan sve više propada, tako te je naposljetku dozvala

sve kraljevske liječnike. Došli su s toplim jastucima za njegove noge

195

i s hladnima za glavu, ali ništa nije pomoglo.

Kraljica čitave sate provodila pokraj svoga sina jedinca. Ujutro,

sa suzama u očima, uze ga moliti da joj kaže što ga je to tako

odjednom oborilo.

— Majko — prošapta kraljević — samo mi jedno može

pomoći. Pošalji nekoga Magarećoj Koži da mi od nje donese njezin

kolač.

I pade natrag na uzglavlje, nemoćan da kaže ijednu riječ više.

Kraljica pogleda naokolo prisutne liječnike i dvoranike te ih u

čudu upita:

— Tko je ta Magareća Koža? Možete li je naći?

— To je seoska djevojka, ružna mala jadnica — naposljetku će

jedan između dvorana. — Živi na malenu seoskom imanju nekoliko

milja odavde.

— Ne mari — prihvati kraljica. — Ako je moj sin želi vidjeti,

moramo mu udovoljiti. Idi odmah Magarećoj Koži i zatraži da

ispeče kolač.

I tako žurno poslaše glasnika na seosko imanje i zatražiše da

Magareća Koža odmah ispeče kolač za kraljevića.

Christabeli stao dah od uzbuđenja kad je došao kraljevski

glasnik i prenio zapovijed da ona ispeče kolač kraljeviću. Otračala je

u svoju izbu i uzela češljati zlatnu kosu zlatnom četkom dok nije

zasjala kao svila. Zatim se odjenu u jednu od svojih krasnih haljina.

»Imat će najbolji kolač što sam ga ikad ispekla«, reče

Christabel samoj sebi dok je na se stavljala magareću kožu i odjurila

u kuhinju.

Puste joj se misli prevrtale u glavi te nije ni opazila da joj je

zlatni prsten pao u tijesto. Tako se dogodilo da je prsten postao dio

kolača prije nego što je stavila tijesto u peć.

Kad se kolač lijepo ispekao, Christabel ga dade kraljičinu

glasniku, koji je vani čekao.

— Molim vas, recite mi je li kraljević teško bolestan? — upita

ona.

Ali kraljičin glasnik nije htio razgovarati s običnom

sluškinjom. Uzeo je kolač bez ijedne riječi, uzjahao konja i krenuo

natrag, na dvore.

Kraljica je sa zebnjom čekala kolač te ga sama odnijela

bolesnom kraljeviću.

— Želja ti se ispunila — reče kraljica, nježno ga gledajući. —

196

Evo kolača što ga je ispekla Magareća Koža. Hoćeš li sada jednu

krišku?

Na njezine riječi pokrenu se kraljević. Sjeo je u postelji i počeo

jesti: dok je jeo, umalo što ne proguta mali zlatni prsten.

Njegova brižna majka nije vidjela kad je izvadio prsten iz usta i

sakrio ga pod uzglavnicu, ali je vidjela kako mu se oči sjaje i kako

su mu se obrazi podlili rumenilom.

— Ostavite me — reče kraljević — rado bih bio sam.

I tek što je majka otišla, kraljević uze prsten te ga poče

ogledavati.

»To je prsten što sam ga vidio na prstu jedine djevojke koju ću

ikad voljeti«, reče kraljević u sebi. »Kako da je opet nađem? Kunem

se da ću se oženiti djevojkom kojoj ovaj prsten pristaje.«

Različite su mu se osnove motale glavom, tako te mu se

ognjica opet vrati, i kad su pozvani liječnici, oni ovaj put izjaviše da

kraljević boluje od bolesti koju mogu nazvati ljubavnom.

Kraljica dozva kralja, te su oboje zalamali rukama u jadu

gledajući u kraljevića.

— Dragi moj jedini sine — zajadao otac — reci nam koga to

toliko voliš. Ako je ona i najsiromašnija u zemlji, majka i ja rado

pristajemo da se njome oženiš.

Kraljević im pokaza zlatni prsten.

— Oženit ću se onom kojoj ovaj prsten pristaje — prošapta on.

Ona koja može nositi ovaj prsten zacijelo ima nježne ruke.

Kralj i kraljica pogledaše prsten i zaključiše da je plemenita

roda ona koja ga je nosila. Kralj na to zagrli sina te iziđe iz

prostorije. Zatim je razaslao glasnike s trubama da objave vijest: sve

mlade djevojke trebaju doći na dvore da ogledaju prsten. Djevojka

kojoj prsten najbolje pristaje udat će se za kraljevića.

Najprije dođoše kraljevne, pa vojvotkinje i druge plemkinje u

svojim sjajnim kočijama. Ali ma koliko prsten ogledavale i kušale

na svojim prstima, ni jednoj nije pristajao. Zatim su na red došle

obične djevojke i sluškinje, ali ništa od svega. Na kraju dođoše

pralje i sudopere, ali im prsti bijahu prektatki i predebeli.

— A jeste li poslali po Magareću Kožu, koja mi je neki dan

ispekla onaj fini kolač? — upita kraljević naposljetku.

Samo uljudnost spriječila svakoga da se ne nasmije na tu

pomisao. Ali priznadoše da prsten nije ogledan na njezinoj ruci.

— Dovedite je ovamo, odmah. Ne želim da itko izostane,

197

nikoga nećemo preskočiti — naredi kralj i posla po nju dvojicu

glasnika.

Christabel je čula trube i bubnjeve i čula je što glasnici

izvikuju. Bila je sigurna da je njezin mali zlatni prsten uzrok svemu.

Kako li je željela vidjeti lijepog kraljevića! Kako li je željela da ode

na dvore — ali se nekako sustezala, nije se usuđivala. Naposljetku

se odluči.

— Odmah ću doći — javi se Christabel — ostavite mi samo

časak.

I dok su kraljevski glasnici vani čekali, ona otvori svoj kovčeg,

izvadi iz njega svoju haljinu u boji mjeseca te se odjenu. A kad su je

kraljevski glasnici nestrpljivo pozvali, ona na se, preko svega,

navuče magareću kožu.

Kraljević vrlo ljubazno pozdravi Christabelu, ali nije mogao

vjerovati da ju je ikad prije vidio. Kako ta sluškinja u toj strašnoj

magarećoj koži može biti ona divna djevojka što ju je vidio kroz

ključanicu?

— Jesi li ti ona što živiš u izbi pokraj kuhinje? — upita on,

nesretan i postiđen što se mogao toliko zabuniti.

— Jesam — prošapta ona.

— Dobro je — teško uzdahnu kraljević — Pokaži mi ruku.

Christabel ispod magareće kože pokaza svoju malu ruku, tako

nježnu i bijelu da su svi na dvorima zinuli od čuda. A pogotovo se

zabezeknuše kad su vidjeli kako lako prsten pristaje na djevojčin

prst.

Odjednom magareća koža spuznu na pod, i pokaza se

kraljevna, sjajna u svojoj ljepoti i radosti. Neko su vrijeme svi

dvorani stajali kao skamenjeni. Kraljević pred njom kleknu moleći

je da se uda za njega, zagrliše je kralj i kraljica, a svi na dvorima

radosno je pozdraviše.

Ali prije nego što je Christabel mogla progovoriti, pojavi se

vila Jorgovanka ispunjujući sav prostor mirisom jorgovana.

Smiješeći se, vila ukratko iznese djevojčinu povijest, ovako kao

što je i vama pripovijedamo. Kad je završila, kralj i kraljica osjetiše

još veću naklonjenost prema djevojci, a kraljević je još više zavoli.

Pripremali su svadbu. Kraljevi, kraljice i vladari iz bliskih i

daljih zemalja bijahu pozvani na svečanost. Neki su došli u sjajnim

kočijama u koje bijahu upregnutikrasni, čili konji; drugi su stigli u

nosiljkama, a vladari s Istoka na slonovima.

198

Ali najveličanstveniji od svih gostiju bijaše kralj, djevojčin

otac. Zaželio je svojoj kćeri dug život i sreću.

Poslije svadbenog slavlja kraljevićev otac predade kraljevsku

krunu svome sinu i odvede ga na prijestolje. S Christabelom kao

kraljicom, novi kralj vladao mnoge, mnoge i mnoge godine, a ljubav

koju su osjećali jedno prema drugome širila se kao krugovi na vodi

svom njihovom sretnom kraljevinom.

199

Cvijeće male Ide

(po Andersenu)

(Prvo izdanje; rukopis pronađen 2011. u ostavštini Josipa Tabaka.)

Mala Ida jako je voljela cvijeće pa bijaše žalosna kad bi ono

ovjesilo glavice.

— Gledajte cvijeće — rekla je kad je srela starog vrtlara. —

Tako je umorno da je klonulo, ne može uspravno držati glavice.

— Dakako da ne može — rekao je vrtlar i kuckao se po nosu, a

to je značilo da razmišlja. — Dakako da ne može kad je bilo na balu

u dvorcu pa se umorilo.

— Što! — uskliknu mala Ida. — Zar ćete mi reći da cvijeće ide

na ples?

— Dakako da ide — nastavi vrtlar. — Kad god se kralj vrati u

zimsku palaču, onda cvijeće oživi. Dvije najljepše ruže sjednu na

prijestolje, a drugo cvijeće, tulipani i karanfili i žuti irisi, provode

noći na plesu.

— Zbilja? — upita mala Ida. — Zna li cvijeće iz našeg vrta što

se događa u dvorcu?

— Dakako da zna — odgovori vrtlar. — Ono doduše ne govori

među sobom kao što mi govorimo. Ono daje znakove. Ako pripaziš

na onu koprivu, vidjet ćeš kako se klanja onome lijepom irisu. Po

svoj prilici kazuje mu kako ga voli.

— Divno! — dočeka mala Ida. — Kad se vratim u svoju sobu,

sve umorno i uvelo cvijeće stavit ću u Sofijinu postelju.

Sofiji, koja bijaše Idina najbolja lutka, neće biti baš pravo da je

maknu iz njezine lijepe ružičaste postelje i da je bace u kakvu

ladicu. Ali joj Ida reče: »Samo za ovu noć, draga Sofija. Jadno

cvijeće tako je umorno. Kad se odmori u tvojoj postelji, opet će biti

svježe.«

I klonulo cvijeće što je cio dan stajalo u vazi položi u Sofijinu

postelju i navuče mu pokrivač preko glave.

Kad je došlo vrijeme da i sama Ida ide u postelju, dugo je

gledala tulipane i zumbule što su stajali u dva lonca na prozorskom

podboju. To je bilo cvijeće njezine majke: to cvijeće nije smjela

položiti u postelju.

200

»Znam ja da ćete noćas na ples«, šapnu prije nego što je legla.

»Nadam se da ćete se ugodno provesti.«

Ida je zaspala u mislima na cvijeće. Kad se probudila, još je bio

mrak, u kući sve mirno i tiho. »baš me zanima što radi moje cvijeće

sada«, pomisli Ida.

I krenu u sobu za igračke. A njezino cvijeće ondje plesalo uz

glazbu glasovira za kojim je sjedio i svirao vitak žuti ljiljan.

Njegovo dugo lice podsjeti Idu na njezina učitelja glazbe, koji je

uvijek kimao glavom kad god bi udarila koju notu.

Cvijeće je lijepo plesalo držeći jedno drugo dugim lisnatim

rukama. Dok je Ida gledala, jedan od crvenih tulipana njezine majke

priđe Sofijinoj postelji i pozva umorno cvijeće da se pridruži. Ubrzo

i ono plesalo s ostalim cvijećem.

Onda je Ida vidjela Sofiju kako se uspravlja u otvorenoj ladici i

gleda naokolo — ta i ona bi da zapleše. Ali nijedan cvijet nije

gledao onamo. Sofija se nakašljavala i vrpoljila dok nije ispala iz

ladice i lupnula na pod.

Idi bilo drago vidjeti kako njezino umorno cvijeće podiže

Sofiju i zahvaljuje joj na ustupljenoj posteljici. Cvijeće ju je pozvalo

na ples. A Sofija prihvatila i plesala okretno, a puni mjesec

razlijevao srebrnu svjetlost na nju dok je plesala.

Odjednom se otvoriše vrata te unutra uđe nešto cvijeća iz

kraljevskih vrtova. Kralj i kraljica ruža, sa zlatnom krunom na glavi,

poveli kolo s različitim cvijećem, u kojem ni ljubice nisu izostale.

»Oh«, uzdahnu Ida, »oh kako su krasni, nikad to ne bih

pomislila.« I široko zijevnu.

Ida je čekala dok svi cvjetovi ne bijahu predstavljeni kralju i

kraljici, a onda opet ode u svoju postelju te usnu odmah kad joj je

glava dodirnula jastuk.

Kad se ujutro probudila prvo ode vidjeti je li njezino cvijeće još

u Sofijinoj posteljici. Jest, bilo je ondje, ali je izgledalo još umornije

negoli jučer. »Mislim«, reče Ida, »da ću te staviti u kutiju na kojoj

su naslikane ptice i sahraniti te u vrtu poslije doručka.«

I tako je učinila. Uz pomoć svoja dva rođaka što su se došli

igrajti s njom, mala Ida sahrani cvijeće, a dva dječaka odapinjahu

preko groba strelice s luka. »Nisam zapravo žalosna«, reče Ida

nakon pogreba. »Znam da ću svoje cvijeće opet vidjeti dogodine, a

bit će još ljepše nakon duga sna.«

201

Patuljak i student

(po Andersenu)

(Prvo izdanje; rukopis pronađen 2011. u ostavštini Josipa Tabaka.)

Ima dobrih i zlih patuljaka, kao što dobro znate. Ima opet

patuljaka koji nisu ni dobri ni zli, nego samo gledaju na svoj

probitak. Ovo je priča o jednome od takvih.

Pošto se ogledao naokolo, patuljak, koji je znao gdje je njegov

probitak, odluči se smjestiti u kući nekog trgovca u gradu, jer mu je

trgovac mogao pružiti ne samo kašu nego i grudu maslaca na njoj.

U trgovčevoj kući, nad dućanom, živio siromašan student. Bio

je tako siromašan da nije svojim mogao nazivati ništa drugo nego

nekoliko knjiga iz kojih je učio.

Patuljak je znao studenta te je kadikad želio da može s njim

učiti, ali mu se nije milila pomisao da živi u bijednoj tavanskoj

sobici.

Jednog jutra siromašni student siđe u dućan da kupi štogod

čime bi okrijepio tijelo i duh. U to je išao i komad tvrda sira.

— Ah, tu smo — reče trgovac. — Čekajte, zamotat ću vam ga.

I nato istrže jedan list iz neke raspale stare knjige što je ležala na

tezgi.

Dok je student čekao da mu trgovac vrati sitni novac, pogled

mu pade na knjigu, i odmah je znao da je to vrlo stara i vrlo rijetka

knjiga poezije koja nikad nije trebala završiti u jednom dućanu.

— Uzmite natrag maslac i šećer — reče student — a dajte mi

tu knjigu poezije. Vrednija mi je nego hrana.

— Uzmite je — reče trgovac. Što ćemo, svatko ima svoj ukus.

Uz smiješak sreće student uze knjigu te se uspe u svoju

tavansku sobicu, ostavljajući začuđenog trgovca i isto tako

začuđenog patuljka, koji je sve čuo sakriven iza sanduka sa

sapunom.

»Što je to poezija?« u sebi će patuljak. »Kako poezija može biti

važnija nego maslac?«

Te noći patuljak se uspe u potkrovlje. Kad je došao do vrata

tavanske sobice, poviri kroz ključanicu unutra. U sobici se nalazio

student, kako je i mislio. Naglas je čitao iz stare knjige s pjesmama.

202

»Riječi«, u sebi će patuljak, »sve same riječi!« A dok je gledao,

dogodi se nešto neobično. Studenta oblila meka svjetlost nalik na

topao sunčev sjaj. Svjetlost kao da je dolazila iz knjige. Mlaz

svjetlosti razvijao se u stablo što je svoju krošnju širilo na sve

strane.

Student čitao a drvo raslo, zelene mu se grane nadvijale nad

čitača. Najljepša glazba romonila, glazba kakve patuljak nikad nije

čuo.

Pogledu se pružao tako zanosan prizor te je patuljak načas

pomislio da ostavi trgovca i da prijeđe studentu. A onda se sjetio

kaše i maslaca.

Nekoliko je noći patuljak odlazio gore i virio kroz ključanicu.

Prizor bijaše lijep kao i prije, i patuljak je ostajao gore toliko da je

gotovo zaboravio gdje se nalazi. Ipak nije mogao ostaviti trgovca i

smjestiti se kod studenta. A onda, jedne noći, kad je patuljak

drijemao za sanducima sapuna, čuo je jako lupanje na prozorske

kapke i glas što viče: »Vatra! Vatra!«

Učas trgovac doletje u dućan da spasi najvažniju imovinu — a

to je bila blagajna s novcem. A njegova dobra žena tabala za njim te

u strahu skinula naušnice s ušiju i strpala ih u džep, samo da nešto

spasi.

Patuljak je mislio samo na jedno — staru knjigu poezije. I kad

je trgovac sa ženom umaknuo iz dućana, patuljak se uspe u

potkrovlje. Knjiga je ležala na golom drvenom stolu. I ne gledajući

na studenta koji još bijaše bunovan, patuljak zgrabi knjigu te kroz

prozor iskoči na krov. Spasio je jedino blago u kući koje bijaše

vrijedno spasiti.

Da kažemo po istini, vatra je prošla ne nanijevši osobite štete.

Kad je strah prošao, patuljak je, sveudilj držeći knjigu, sišao s krova

u potkrovlje.

»Tako«, reče patuljak u sebi kad je knjigu vratio na stol. »Uzet

ću studenta za gospodara i prijeći ću u potkrovlje.«

A onda se sjetio kaše s maslacem i mudro dodao: »Ali neću

sasvim ostaviti trgovca. Posjećivat ću ga noću — u doba večere.«

203

Jack i grahova stabljika

(iz britanske predaje)

(Prvo izdanje; rukopis pronađen 2011. u ostavštini Josipa Tabaka.)

Nekoć vam, u najljepšem dijelu zemlje, bilo maleno seosko

imanje. Život na tome imanju bio sretan. Gospodar bio siromašan ali

je marljivo radio i bio ljubazan. Žena mu umilna i dobra, a sin, Jack,

iako ne baš marljiv kako bi trebalo, znao postupati sa životinjama.

Tko zna koliko bi ta obitelj živjela zajedno da se gospodar nije

razbolio pa umro. Ostavio je za sobom mladu udovicu koja je malo

znala o poslovima na imanju i sina čija pamet nije bila baš oštra.

U početku im nije išlo loše, ali dođe dan kad je majka rekla

Jacku da više nema novaca — čak ni za kruh sutradan.

— Zar baš ništa novaca? — u čudu će Jack kad mu je majka

kazala da mu valja gladovati. — Ali, majko, ne shvaćam. Znam da

nam je na imanju ostala samo krava Bijelka, ali nju moramo

zadržati, ona je najbolja krava u svem ovom kraju.

— Bijelka nam je uvijek davala mlijeka — reče majka — ali

sada više nema mlijeka. Umrijet ćemo oboje.

I jadna žena briznu u plač.

— Mogli bismo prodati Bijelku — reče Jack te zaplaka i na

samu pomisao o tome, jer je veoma volio vjernu kravu. — Znaš što,

majko, ja ću se zaposliti.

Ali, na žalost, koliko god se Jack trudio, nitko ga nije htio

zadržati više od jednog dana, jer bi mu duh znao odlutati. To znači

da ništa nije uradio dovoljno dobro da bi zadovoljio i najljubaznijeg

gospodara.

— Nema koristi — reče Jackova majka. — Što god ti rekao,

morat ćemo prodati Bijelku. Danas je sajmeni dan, i sigurno ćeš naći

nekoga na sajmištu tko će dati dobru cijenu za ovako dobru kravu.

Novac koji dobiješ dostajat će nam za hranu za nekoliko tjedana.

I tako je, žalostan, Jack izveo Bijelku iz staje.

— Ne brini, majko — reče on — dobro ću je unovčiti,

obećavam.

Pošto je Jack malko odmakao, naiđe na neobična čovuljka.

— Zdravo, Jack — pozdravi ga stranac.— Kamo si se to

204

zaputio?

— Na sajmište, da prodam Bijelku — odgovori Jack.

— Činiš mi se zgodan momak — reče čovuljak. — Znaš što?

Dat ću ti najbolju cijenu za kravu.

I izvadi iz džepa pet neobičnih zrna graha.

— Dat ćeš mi kravu, a ja tebi ovih pet šarenih zrna graha.

— Što! — uzviknu Jack. — Zar smatraš da sam lud?

— Ali ovo nije običan grah — reče stranac. — Posadi ih

večeras, a do jutra ispet će se do neba.

Jack nije mogao odoljeti toj ponudi. Uzeo je zrna, a čovuljku

predao svoju dragocjenu kravu.

»Majka će se radovati«, govorio u sebi dok je trčao kući.

Jadni Jack! Majka mu je proplakala od bijesa kad je čula što je

učinio. Bacila je zrna kroz prozor, a Jacka potjerala gladna u

postelju.

Ujutro se Jack rano probudio. Još je malko ležao, osjećao se

veoma žalosnim. A onda odjednom razabra da je nešto neobično s

njegovom sobicom.

»Baš je čudno«, u sebi će Jack. »Rano je jutro, i sunce bi

trebalo sjati na prozor. A gle, gotovo je mračno.«

Skočio je s postelje i pogledao van. Njegovim očima ukaza se

nevjerojatan prizor. Noću naraslo veliko drvo, najgornje grane do

neba sežu.

»Grah je dakle pustio korjen!« uzviknu Jack, a oči mu zasjaše.

»To grahova stabljika zaklanja sunce. A pobočne grane tako su

nagusto pa su kao nekakve ljestve što vode u oblake. Valja mi se

tuda uspeti prije nego što se majka probudi.«

Uzbuđen, Jack se brzo odjenu i tiho poput miša iziđe kroz

prozor i poče se penjati. Polako se penjao dok nije došao u visinu iz

koje mu se selo činilo poput uzorka od ljepenke.

Što se više penjao, sve se više uzbuđivao. Nalazio se u

vrtoglavu svijetlu bijelih oblaka. Kad je dosegao do vrha goleme

stabljike, ugledao je pred sobom dug bijel put, a na kraju puta visok

siv dvorac.

Žena što je odande izišla da ga pozdravi bijaše tako velika i

visoka da se Jack pred njom osjećao kao patuljak.

— Dobro jutro, gospođo — uljudno pozdravi Jack. — Molim

vas možete li mi dati štogod za doručak.

— Doručak! — povika žena. — Ne znaš što tražiš. Moj je muž

205

div i voli jesti dječake.

Ali je Jack od gladi postao nerazborito hrabar, i smiono je uzeo

ženu za ruku.

— Molim vas, gospođo — molio je Jack. — Samo zalogaj kaše

što miriše u kuhinji.

Naposljetku ga žena povede u prostranu kuhinju.

— Ako čuješ moga muža — šapnu ona — odmah se sakrij.

Lako ćemo ga čuti, jer se sav dvorac trese pod njegovim koracima.

— Brzo, sakrij se! — šapnu divova žena. — Muž mi se vraća.

Jack se sakrio u jednu kamenu udubinu. Iz svoga je skrovišta

čuo moćan glas što tutnji:

— Hej, hej, mirišem krv jednog Engleza. Bio živ ili mrtav,

smrvit ću mu kosti.

— Ne nije to — brzo će njegova žena — to mirišeš kosti

mladog vola što si ga sinoć izjeo. Evo ti fine volujske juhe, hajde

jedi.

Div bio umoran i gladan pa je od mirisa jela što ga je žena

stavila preda nj zaboravio svoje sumnje. Pošto se najeo, zatražio je

svoje vreće sa zlatom koje je volio gledati, i brzo je potom utonuo u

san.

Kad je po divovu hrkanju razabrao da više nema opasnosti,

Jack se izvuče iz svoga skrovišta. Zatim tiho priđe stolu. Div je

hrkao, a Jack brzo zgrabi jednu od vreća sa zlatom te otrča iz

dvorca.

Spustio se niz grahovu stabljiku, i kad je imao još samo koji

korak do kuće, viknu majci:

— Hodi, majko, sreća nas nije ostavila.

Kad je majka vidjela pusto ono zlato, nasmiješila se od sreće i

pljesnula rukama.

Svi znamo da novac koji se troši najposlije nestane. Jack i

njegova majka nekoliko su mjeseci živjeli u slasti i lasti — dok nije

došao dan kad se sve zlato potrošilo.

— Ne brini — reče Jack — opet ću ja uza stabljiku. Divova je

žena vrlo ljubazna, a u diva ima još blaga.

I tako se Jack opet poče penjati uz golemu stabljiku. Na vrhu

ugleda dugi bijeli put i na njegovu kraju divov dvorac.

Opet je molbama saletio divovu ženu i opet se sakrio kad se

dvorac potresao od divovih koraka.

Ali ovaj put div nije tražio vreće sa zlatom nego svoju kokoš

206

što je, Jacku na čudo, nosila zlatna jaja.

»Kad bih imao takvu kokoš što nosi zlatna jaja«, u sebi će Jack,

»nikad više ne bismo zapali u škripac.«

Kad se divovo hrkanje razlijegalo dvorcem, Jack smjelo ščepa

kokoš.

Jacku na nevolju, kokoš se branila da je uzmu od gospodara i

toliko se raskokodakala da se div odmah probudio iz svog dubokog

sna.

Ljuto je riknuo i skočio iz stolice da proslijedi za Jackom i

kokošju.

S kokošju zataknutom ispod ruke Jack je trčao koliko su ga

noge nosile niz dugi bijeli put sve dok nije stigao do grahove

stabljike. Div je tutnjao za njim ali je bio toliko bijesan da se

spotaknuo na svoje vlastite duge noge i velika stopala. Posrnuo je a

to je za Jacka bilo dovoljno da pobjegne.

Dolje, dolje i dolje niz stabljiku se spuštao a prekrasnu kokoš

držao pod pazuhom.

— Majko, majko! — zavikao je Jack kad je vidio svoju majku

kako čeka na njega pod stabljikom. — Imam kokoš koja nosi zlatna

jaja. Mi smo opet bogati!

Ali dugo vremena Jackova majka nije htjela ni čuti o Jackovim

pustolovinama ni čak i pogledati pametnu kokoš koja nosi sjajna

zlatna jaja.

— Htjela bih da se više ne penješ na tu grahovu stabljiku, —

govorila bi ona neprestano svome sinu. — Da, znam da smo bogati i

da nam je smočnica puna fine hrane. Ali zapamti moje riječi, Jack,

jednom ćeš se opet htjeti popeti uz tu stabljiku i bit će to zadnji put

jer ćeš nastradati.

Jack nije volio brinuti svoju majku i tako joj je obećao da se

više neće penjati us grahovu stabljiku.

Kako su sada bili bogati, Jack se često dosađivao i dani su mu

bili jako dugi. Ponekad bi otišao na sajmište tražeći čudnog malog

čovuljka da mu zahvali na pet šarenih zrna graha, ali ga nikad nije

mogao pronaći. Kadikad bi otišao sve do Londona da proda zlatno

jaje, ali se osjećao osamljen u tako velikom gradu i bio je sretan kad

se opet vratio kući.

— Ne mogu te razumjeti, Jack — znala bi reći majka. — Sjediš

tu i sanjariš dok se drugi dječaci igraju na livadi ili pomažu na

imanju. Zaželim ponekad da nikad nismo čuli za toga starog stranca

207

i za njegova grahova zrna. Već bismo nekako i bez toga.

— Ne shvaćaš, majko — naposljetku će Jack. — Ne mogu

zaboraviti onaj čudni svijet divova gore u oblacima. Pusti me da još

jednom odem onamo, molim te, majko.

— Dobro — na kraju će njegova majka. — Možeš se još

jednom popeti, ali znaj da neću imati ni časka mira dok se ne vratiš

natrag.

Jacku oči krijesile od uzbuđenja kad se počeo penjati uz

golemu stabljiku. »Govorit ću s divovom ženom«, u sebi će on.

»Možda će me opet pustiti u dvorac.«

Ali kad je Jack došao do dvorca, divove žene ne bijaše nigdje

vidjeti, i tako on poče tragati na svoju ruku.

Obilazio je oko dvorca i dvorišta i najposlije nađe jedna vrata

otvorena.

»Ako nađem sigurno skrovište«, reče on u sebi, možda će div

opet zaspati dok razgleda kakvo svoje drugo blago.

Jack siđe niz kameno stubište što vodi dolje u prostoriju u kojoj

je div uvijek jeo. Prostorija bijaše prazna, i Jack nađe da se tu može

dobro sakriti.

Činilo se Jacku da je dugo trajalo dok je čuo divov teški korak.

Zatim je čuo kako div grmi: »Hi, ho, mirišem krv jednog Engleza.

Bio živ ili mrtav, smrvit ću mu kosti.«

— Nemoguće, dobri mužu — uzvrati divova žena. — Nisam

nijednoga vidjela blizu dvorca. Hajde jedi ovo pečeno prase što sam

ti ga pripremila.

Jack zadrhta od uzbuđenja, kad je čuo gdje div veli:

— Hajde, ženo, donesi mi moju čarobnu harfu.

Ubrzo prostoriju ispuni najslađa glazba što ju je Jack ikad čuo.

Dok je slušao, smišljao je kako će se domoći čarobne harfe.

Neudobno Jacku bilo u skloništu, ali je bio siguran da će div

brzo zaspati. A tako i bijaše. Jack je počekao dok div nije zahrkao.

Zatim se izvuče iz skrovišta te otpuza do velikog stola na kojem se

nalazila čarobna harfa.

Kad je zgrabio harfu, na Jackovo iznenađenje i užas poče harfa

žestoko vikati: »Gospodaru, gospodaru!«

»Da mi se samo dohvatiti stabljike prije diva«, očajavao Jack,

»neće se usuditi na nju.«

Naposlijetku se dohvatio stabljike te s uzbuđenom harfom poče

se spuštati. Nekoliko časaka zatim eto i bijesnog diva: i on se poče

208

spuštati za Jackom.

Jack je osjetio kako se golema stabljika trese pod divovom

težinom. Ali se nije smio osvrtati da ne bi izgubio skupocjenu harfu.

Spuštao se Jack, silazio sve niže, a za njim div. Div se nikad

prije nije spuštao niza stabljiku, pa se umorio: zastao je da se malko

odmori.

Jacku je to bila prilika da se spusti nekoliko posljednjih metara.

Kad se dohvatio tla, on viknu:

— Majko, majko! Donesi brzo sjekiru!

Jackova majka, kad je čula povike svoga sina, otrča u drvarnicu

po veliku sjekiru.

— Eto diva za mnom — zadahta Jack. — Moram posjeći drvo.

Dohvatio je sjekiru te počeo zamahivati svom snagom. Ali je

deblo pri dnu bilo tako debelo da ga ni div ne bi mogao posjeći

jednim zamahom.

Zamahivao Jack i zasijecao a golema stabljika podrhtavala kao

da njome trese olujni vjetar.

— Bježi, majko, ukloni se! — vikao Jack. — Sad će stablo

pasti.

Div rikao u bespomoćnu bijesu dok se pokušavao spasiti kad se

drvo počelo rušiti. Bum! Pade golemo stablo, bum! pade div s

njime.

Bijaše to kraj goleme grahove stabljike i kraj strašnog diva.

Rupa što ju je načinio div na tlu kad je bubnuo dolje, odmah ga je

progutala.

Jack i majka živjeli mnoge godine zadovoljni i sretni. Kad su

htjeli glazbe, svirala im čarobna harfa, a kad im trebalo novaca, tu

uvijek bijaše čarobna kokoš što nosi zlatna jaja. Ta što bi tko više

želio?

209

Mala sirena

(po Andersenu)

(Prvo izdanje; rukopis pronađen 2011. u ostavštini Josipa Tabaka.)

Davno nekoć, dok je svijet još bio mlad, morske vile ili sirene

imale svoju kraljevinu u najdubljem dijelu mora, gdje je voda modra

poput različka.

Jednog dana najmlađa sirena, kraljevna, uzdigla se moru na

površje gdje je vidjela velik brod na tri jarbola kako miruje na tihoj

vodi. Neobičan je to bio prizor za malu sirenu, jer njoj su to prvi put

dopustili da iziđe iz pomorske kraljevine: zastala ona tako i gledala

sve dok se nebo nije zamračilo, pokriveno olujnim oblacima.

Kad su mornari na brodu razabrali opasnost koja prijeti, brzo su

smotali jedra. Ali ništa nisu mogli učiniti protiv oluje koja se

najposlije oborila. Njihov brod, kao da je orahova ljuska, valjao se

na valovima dok mu se naposljetku ne slomiše jarboli te on poče

tonuti.

Mala sirena ostala gdje se i nalazila, zanesena neobičnim

prizorom. Odjednom vidje kako je mladi lijepi kraljević, čiji ono

brod bijaše, pao preko palube u valove. »Stići će on u kraljevinu

moga oca pa će biti moj«, nasmiješi se mala sirena.

A onda se sjeti što joj je jednom rekla njezina baka dok je ona,

mala sirena, još bila vrlo mlada. »Čovjek ne može živjeti u vodi.«

»Ne smijem ga ostaviti da pogine«, odluči mala sirena te zaroni

u hladnu tamnu vodu i stiže do kraljevića koji se utapao. Čvrsto ga

je uhvatila, povukla gore na površinu te s njime otplivala na obalu.

Upevši svu snagu, izvukla ga je na čvrsto tlo, a onda ga

okrenula da mu toplo sunce grije lice. Pogladila mu je čelo i zadivila

se mekoći njegove kože. Odmah maloj sireni bilo jasno da je

zavoljela toga finog, mladog čovjeka.

Kad su crkvena zvona zazvonjela, kraljević se pomaknu. Mala

je sirena željela govoriti s njim, ali se, prije nego što je on otvorio

oči, pojaviše neke djevojke iz dvorca i krenuše na obalu, te se mala

sirena sakri za stijenu. Djevojke su krenule svome kraljeviću, a mala

sirena zaroni u dubine i vrati se u očevu kraljevinu.

Od toga časa mala sirena nije mislila ni na što drugo doli na

210

svoga kraljevića. Uzalud su je sestre pokušavale privoliti da se s

njima igra u divnom vrtu ili da, poput srebrnih riba, klizi kroz bujno

podmorsko raslinje. Mala je sirena samo tražila da je ostave na miru

s njezinim mislima.

Naposljetku je jedna između njezinih sestara pogodila njezinu

tajnu.

— Zaljubila si se u čovjeka — bocnu ona malu sestru. — Znaš

da se za njega ne možeš nikad udati.

Mala sirena nije odgovorila, ali je toga istog dana razgovarala

sa svojom mudrom starom bakom, koja je dosta znala o ljudskom

svijetu.

— Žive li ljudi vječno? — upita mala sirena.

— Ne, ne žive — reče joj baka. — Oni žive samo neko

vrijeme, koje je kratko kad se usporedi s našim. Ali zato imaju dušu.

Kad im tijelo umre, duše im odlaze na divno mjesto što ga oni zovu

nebom.

— Mi nemamo duše — preuze mala sirena. — Živimo dvjesto,

možda tristo godina, a onda se pretvorimo u pjenu. Zar nema načina

da steknem dušu?

— Ne, nema — nastavi baka — osim ako te koji čovjek ne

zavoli toliko da se tobom oženi. A to ne može nikad biti, jer smo mi

ružne u ljudskim očima. Ne sviđa im se naš sjajni srebrni rep. Ljudi

imaju dvije hodaljke kojima hodaju, a zovu ih noge.

Mala sirena vrati se u svoj vrt da razmišlja o bakinim riječima.

»Možda bi me moj kraljević zavolio kad bih imala dvije noge«, u

sebi će mala sirena. »Otići ću vještici u njezin vir i tražiti da mi dade

dvije noge umjesto repa.«

Vještica što je živjela u viru stanovala je u kući od suhih bijelih

ljudskih kostiju, a okruženoj ljigavim žabama i debelim puževima.

— Znam po što dolaziš ovamo — odmah će vještica kad je

mala sirena došla pred nju. — Htjela bi se osloboditi svoga repa i

umjesto njega dobiti dvije ljuske noge.

— Da, da! — pobrza mala sirena. — Hoćeš li mi pomoći?

— Tvoja je želja sasvim luda — dočeka vještica i protisnu

oštar uzvik tako da su poskočile njezine žabe. — A još si luđa kad

želiš ljudskog kraljevića za muža i dušu koja bi na nebo.

— Hoćeš li mi pomoći? — opet zamoli mala sirena. — Platit

ću svaku cijenu.

— Moja je cijena visoka — reče vještica. — Moraš mi dati

211

svoj lijepi glas.

— Što god želiš — prihvati mala sirena, premda su joj suze

navrle na oči na pomisao da će izgubiti svoj glas.

— Vrlo dobro — reče vještica i naže se nad kotao iz kojega se

uzdizala para. — Priredit ću ti napitak što ćeš ga ponijeti sa sobom

kad budeš plivala na kopno. Kad stigneš na obalu, popij ga. Tvoj će

se rep skupiti i nestati. Umjesto njega imat ćeš dvije noge. Ali ne

zaboravi: podnijet ćeš teške bolove. No, bit ćeš sposobna da se

krećeš i da plešeš ljupkije nego ijedna ljudska kraljevna.

— Ako ne budem imala glasa, kako ću kraljeviću izraziti svoju

ljubav? — upitala mala sirena dok je gledala vješticu kako miješa u

svome kotlu.

— On će te voljeti zbog tvoga lica i obličja — odgovori

vještica — ako te uopće zavoli. Ali pamti: on se mora tobom oženiti.

Ako se oženi drugom, puknut će ti srce i pretvorit ćeš se u morsku

pjenu.

Kad je napitak bio gotov, vještica ga izli u bočicu i dade je

maloj sireni, a njoj istodobno iščupa jezik. Mala sirena bez glasa uze

bočicu te ode.

Prije nego što je sunce zašlo, ona kroz tamnu vodu kliznu gore,

na površje. Kad se dohvatila obale, ispi čarobni napitak, koji ju je u

grlu pekao poput vatre. Kad je otvorila oči, vidje kraljevića kako se

naginje nad nju.

Kraljević je uze za ruku i povede je na dvore. Mala je sirena

išla pokraj njega lagana kao pahuljica. Tolika bijaše njezina radost

da je jedva ćutjela oštre ubode što joj ih zadavaše svaki korak.

— Tko si ti? Odakle dolaziš? — pitao ju kraljević kad su došli

na dvore. — Kako si lijepa!

Ali mala sirena nije mogla odgovoriti. Kraljević reče

dvorankama da njehovo nahoče odjenu u bogatu svilu i da je paze

dok joj se govor vrati.

Tako je lijepa bila mala sirena i tako ljupka u svemu da se

kraljević znao često zateći kako pogled upire u nju. I kako su

mjeseci prolazili, svuda ju je vodio sa sobom.

Kad bijaše umoran i sit lova, zamolio bi je da pleše, a ona,

premda ju je svaki korak skupo stajao, plesala pred njim lagana

poput paučine dok ne bi zaboravio svoj umor.

— Nikad te neću ostaviti — tvrdio kraljević. — Tiha si, ali si

mi nadasve draga.

212

Oči male sirene zasjale na to kao zvijezde, a kad je kraljević

uzeo u naručje, zatreperila je od sreće. Malo zatim kraljević jo reče

kako kralj traži da on ide u posjet nekoj drugoj zemlji preko mora.

— Ondje je krasna kraljevna, moj bi otac htio da se njome

oženim — reče joj kraljević. Ali bih ja radije da svoje srce zadržim

slobodnim za tebe. Ići ćeš sa mnom na kraljevski dvor i bit ćeš

pokraj mene kad se sastanem s onom lijepom kraljevnom.

Na žalost, strana je kraljevna bila ljepša nego što je kraljević o

njoj imao sliku iz očeva kazivanja. Kako ih je mala sirena gledala

kako se sastaju i kako šeću zajedno, poboja se za ono što će se

dogoditi.

Brzo se pronijela vijest kako su se kraljević i lijepa kraljevna

zaljubili jedno u drugo i kako će se naskoro vjenčati.

— A ti ćeš nam biti djeveruša — reče kraljević prišavši maloj

sireni i uzevši je za ruku. — Obećavam da ću se uvijek brinuti za

tebe. Tako sam sretan. Sutra ću se vjenčati s najljepšom kraljevnom

na svijetu. I ti moraš biti sretna, tiha mala djevojko.

Mala je sirena okrenula glavu u žalosti, a kraljević je ostavi da

bi se mogao vratiti svojoj kraljevni.

Sutradan su zvonila zvona i sastavila se svadbena povorka.

Kraljević i kraljevna išli držeći se za ruku. Svako malo on se osvrtao

da se nasmiješi maloj sireni, koja je, u ogrtaču protkanu srebrom i

zlatom, držala mladenkine duge skute.

U crkvi je počeo svečani obred, ali mala sirena nije čula ni

riječi: mislila je na ono što će joj se dogoditi kad padne noć. Poslije

obreda na redu je bio ples i slavlje na dvorima, a onda je dvoje

sretnika otišlo na brod koji će ih odvesti preko mora u kraljevićevu

zemlju.

I mala sirena došla s njima, a kraljević zatraži da im ona pleše.

A njezine misli, dok je plesala, dohvaćale se smrti, ali ona to nije

pokazivala i nitko to ne bi pogodio gledajući je.

Kad je minula ponoć, kraljević i ljupka mlada povukoše se u

svoju kabinu, ostavljajući malu sirenu na palubi. A ona tiho gledala

u plavo more gdje su na površje iz svoga pomorskog kraljevstva

izronile njezine sestre.

— Još nije kasno, sestrice — reče joj najstarija. — Došle smo

te spasiti. Bile smo kod vještice na viru: u zamjenu za našu kosu

dala nam je ovaj nož. Moraš ubiti kraljevića. Njegova će krv

poškropiti tvoje ljudske noge, i one će se opet pretvoriti u riblji rep.

213

Mala se sirena obradovala kad je opet vidjela svoje sestre te je

podigla nož što su joj ga bacile na palubu. »Učinit ću tako i spasit ću

se«, pomisli ona. I prikrade se u kraljevićevu kabinu.

Ruka joj je zadrhtala dok je stajala ondje, spremna da zabode

nož kraljeviću u srce. Ali kad je podigla slabu ruku, spoznala je da

joj je njegov život dragocijeniji negoli njezin vlastiti.

Daleko je u more odbacila smrtonosno oružje; a onda, s

uzdahom lakim poput povjetarca, skočila je i sama u valove i

pretvorila se u bijelu plenu.

Dusi zraka prihvatili su pjenu i zavrtjeli je u visinu iz tamnih

voda, i mala je sirena odjednom opet bila u svome, nije se više

bojala.

— Živjet ćeš s nama, mala — rekoše joj dusi zraka dok su je

nosili u visine — jer si dala svoj život za drugoga. Nema veće

ljubavi od te...

Dopustili su joj da još jednom vidi svoga kraljevića. Ona za nj

bijaše nevidljiva, ali je nekako, dok je gledao dolje u more, osjetio

njezinu prisutnost. Ona ga je nježno poljubila, a njezin poljubac

bijaše kao najmekši dodir na njegovu obrazu.

— Zbogom! — dahnu ona dok su dusi zraka lebdjeli s njome u

oblacima. — Zbogom!

214

Pepeljuga

(po Perraultu)

(Prvo izdanje; rukopis pronađen 2011. u ostavštini Josipa Tabaka.)

Prije mnogo vremena, u jednoj dalekoj zemlji, živio bogat

trgovac. Imao je lijepu kuću na brežuljku, a oko nje vrt pun cvijeća

što bijaše na radost njegovoj mladoj i ljupkoj ženi.

Mjeseci brzo prolazili, i naskoro se sretnom paru rodi kći.

Djevojčica rasla u ljepoti i slatkoći kako su godine promicale, i dani

se njima troma nisu nikad duljili — toliko se njih troje među sobom

voljelo.

Jednog tužnog dana trgovčeva se lijepa žena teško razbolje i

ubrzo zatim umrije.

Trgovac tugovao, a djevojčica sama obilazila vrtom, i samo su

ptice vidjele kako joj suze padaju na cvijeće i travu dok bi sjedila

pokraj ribnjaka.

Prolazilo vrijeme, i nakon sedam-osam godina otac, komu je na

srcu još ležao teški jad, odluči da ode od kuće i od tužnih uspomena.

Otišao je na dug put, da posjeti neke zemlje onkraj mora.

Dok se tako bavio na putu, naiđe na drugu lijepu ženu te se

ponovo oženi, misleći da će mu nova žena paziti na kćer i donijeti

sreću u njegov dom. Ali nova žena, premda lijepa, bijaše okrutna i

ohola. I po vrhu, imala ona dvije vlastite kćeri koje bijahu neugodne

i nemile i sasvim ružne.

Kad su njih tri s ocem došle u veliku kuću na brežuljku,

maćeha je odmah zamrzila lijepu i ljupku djevojku koja ih je tako

milo dočekala.

Maćeha je odmah počela kinjiti i mučiti malu pastorku, vičući

na nju od jutra do mraka i zapovijedajući sad ovo, sad ono.

— Glupo dijete — znala bi reći — baš si ni za što. Zar si

zaboravila da valja prati suđe?

— Da, majko, neka radi — priklopile bi ružne kćeri.

Bogati trgovac nije znao što se događa. Nije znao ni to da

njegova kći mora spavati na tavanu gdje je hladno i mračno — čak i

ljeti.

Jadna Pepeljuga!Kako je teško bilo gledati gdje dvije ružne

215

sestre ljenčare i jedu — ne mareći za nju, koja im bijaše kao

sluškinja.

— Pepele, donesi mi lepezu!

— Pepele, navuci mi papuče!

— Pepele, tako si nemarna danas!

— Pepeljuga, baš ti ime dobro pristaje! Baš lijepo što te naša

majka tako prozvala — Pepeljuga od pepela. Nije čudo što mama

kaže da ti je pravo mjesto uz ognjište u kuhinji.

Jadna Pepeljuga, koliko je samo suza prolila! Od ranog jutra do

kasne večeri samo je čistila i prala, trla i prašila, a nikad hvale od

okrutne maćehe i njezinih kćeri.

Jednog dana pronijela se vijest da kraljević one kreljevine

priređuje ples u palači.

— Bit ćemo pozvane, dakako — rekoše ružne sestre Pepeljugi.

— Kraljević pita za najbolje obitelji u zamlji, a vele da namjerava

naći djevojku kojom će se oženiti.

Toga dana ružne su sestre još više režale, jer su se bojale da

neće dobiti poziv na ples. Neprestano su tjerale Pepeljugu da

pogleda ne dolazi li kakav glasnik iz kraljevske palače. A jadna se

Pepeljuga zabrinula kao i one. Naposljetku kraljevski glasnik

pokuca na njihova vrata.

— Dakako, znale smo da će nas se kraljević sjetiti —

uzviknuše ružne sestre kad su primile veliku bijelu omotnicu s

kraljevskim pečatom. — Samo pogledaj, Pepeljuoa, pogledaj zlatna

slova sa znakom zlatne krune. Tebi neće nikad nitko poslati ovakav

poziv.

— Imamo samo nekoliko dana da sve propremimo — reče

starija ružna sestra. Ja izjavljujem da moram imati štogod novo.

Crveni mi baršun nije dovoljno dobar.

— Mislim kao i ti — prihvati mlađa sestra. — Moramo pozvati

krojače i naručiti nove haljine. Pitajmo majku.

A njihovoj majci bilo drago da pozovu krojače u kuću i da im

on donese najfinije tkanine.

— Ne biste li i mene poveli na ples? — upita Pepeljuga posred

one gužve i žurbe.

I prije nego što su ružne sestre stigle odbiti, ona ogleda na sebi

komad žute svile što bijaše pred njom. Čak ni stara haljina ispod te

svile nije kvarila njezinu ljepotu, tako da su se krojačica i švelja

samo međusobno gurkale i šaputale kako su joj se divile.

216

— Skidaj, skidaj! — povikaše ružne sestre. Ako nemaš drugog

posla, idi u našu sobu te olašti srebrno ogledalo.

Kad su haljine bile gotove i kad su draguljari donijeli najljepše

rubine i dijamante, sestre poslaše po najboljeg frizera u gradu.

— Idemo večeras na kraljevski ples — rekoše mu one. —

Gledajte što možete učiniti s našom kosom. Moramo zaista biti

privlačne, jer želimo da nas kraljević zamijeti.

Ali su mu ružne sestre toliko prigovarale i bile tako nestrpljive

da frizer nije mogao ništa s njihovom kosom, te je najposlije otišao.

— Pepeljugo, hajde uredi nam kosu! — zapovjediše sestre. —

Ti bar znaš što nam odgovara. Ovi glupi frizeri nisu ni za što. Čitav

je sat i više češljala i dotjerivala im kosu, i kad su naposljetku bile

zadovoljne, jedna će od njih:

— Pepele, bi li ti rado na ples? Mogla bi nositi tu tvoju

prekrasnu pamučnu haljinu sa zakrpom. A kakve bi cipelice nosila?

Je si li vidjela one prekrasne srebrne cipelice koje nam je dala naša

majka?

Pepeljuga je šutjela. Otkad je poziv stigao sanjala je o plesu,

ma da je znala da se taj san nikad neće ostvariti. Njezino je mjesto

bilo u kutu uz ognjište. Ali tog dana ona nije imala vremena čak ni

sjediti u kutu, jer su je sestre neprestano zanovijetale i svaki čas

zapovijedale:

— Pepeljugo, donesi mi cipele!

— Pepeljugo, nađi mi čarape!

— Pepeljugo, gdje mi je dijamantna narukvica?

Svaka prostorija odjekivala njezinim imenom dok je trčala od

jedne sestre do druge i dok naposljetku ružne sestre ne bijahu

gotove.

— Požurite se, požurite! — zvala ih majka. — Kočija je pred

vratima.

Sestre su gurnule Pepeljugu u stranu dok su jurile na vrata, i

nijedna nije rekla ni hvala. Nisu je čak ni pogledale dok su se

uspinjale u kočiju i najposlije krenule.

Pepeljuga se vratila u mračnu kuhinju i sjela na svoju stoličicu

kraj ognjišta.

Zakrila je glavu rukama i zaplakala, nije mogla obuzdati suze.

Odjednom, kroza suze, Pepeljuga vidje neobično blago svjetlo

pred sobom. Otrla je oči i pogledala gore. Usred mračne kuhinje

stajala ljupka žena i blago joj se smiješila.

217

— Pepeljugo — prozbori ona — ja sam vila, tvoja kuma. Prije

nego što ti je majka umrla obećala sam joj da ću, kad budeš

usamljena i žalosna, ispuniti najdražu želju tvoga srca.

— Oh — uzdahnu Pepeljuga — moja najdraža želja! Oh, kad

bi bilo moguće...

Ali nije mogla nastaviti.

— Nema potrebe da plačeš — mirno će njezina kuma. — Znam

tvoju želju. To je da ideš na ples, nije li tako, drago dijete?

— Da, to je! — odgovori Pepeljuga. A onda tiho zamuca: —

Ali kako... Kako ja mogu na ples? Pogledaj me u ovim dronjcima.

— Ako budeš uradila sve onako kako ti kažem, ići ćeš na ples

— objasni joj vila.

Jedva se usuđujući i da diše, Pepeljuga obeća da će učiniti sve

što joj vila kaže.

— Onda, idi u vrt i donesi mi jednu bundevu.

Pepeljuga otrča na kuhinjska vrata pa u vrt, gdje je brzo našla

najveću tikvu — premda nije mogla shvatiti kako će joj tikva

pomoći da ode na ples.

Kad se vratila, njezina kuma uze okruglu žutu tikvu, stavi je na

tlo i dodirnu je svojim srebrnim štapićem. Najednom od tikve

postade divna kočija, žuta, sa zlatnim sjajem.

Vila zatim kliznu u kuhinjski kut gdje je na podu stajala

mišolovka sa šest živahnih mišića. Pepeljuga otvori vratašca da ih

pusti van, a vila svakoga dodirnu čarobnim štapićem. Odjednom se

oni prometnuše u šest divnih konja što su nestrpljivo grebli

kopitima, željni da krenu.

Opet se vila ogleda po kuhinji.

— Koga ćemo za kočijaša? — upita ona. — Valja nam naći

kočijaša.

— Mislim da je jedan štakor u zamki vani — odgovori

Pepeljuga. — Mislim da ga možeš pretvoriti u kočijaša.

— Dobra je to zamisao! — uzviknu vila. — Hajde, donesi ga.

Pepeljuga istrča, i eto je ubrzo sa zamkom. U njoj bijahu tri

štakora. Odabravši jednog s najdužim i najljepšim brcima, vila ga

dodirnu svojim štapićem, i on se pretvori u brkata kočijaša, ponosna

u svojoj lijepoj odori.

Bilo je još toga što je valjalo učiniti.

— A sada idi u vrt pa mi donesi šest guštera koje ćeš naći iza

bačve s vodom.

218

Kad ih je donijela, vila ih pretvori u sluge, koje odmah zauzeše

svoja mjesta za kočijom, ukočeni i ponosni kao da ništa drugo u

životu nisu radili.

— Eto — reče vila — sad imaš sve što ti treba da ideš na ples.

Jesi li zadovoljna?

Pepeljuga pogleda dolje, na svoje nožne prste što su izvirili iz

poderanih cipela.

— Jesam, zadovoljna sam — reče ona. — Samo mi još treba

haljina i cipele.

Vila se ljubazno nasmiješi te čarobnim štapićem dodirnu trošnu

haljinu na Pepeljugi, i haljina se odmah pretvori u najljepšu i

najsjajniju svilenu halju što se može zamisliti.

Kako li je samo lijepo Pepeljuga izgledala u njoj! A dragulji u

kosi samo što ne govorahu: Ljepotica, ljepotica, ljepotica!

Dade joj vila i par krasnih cipela, tako lijepih da bijaše milina

pogledati ih.

Otrčala je Pepeljuga do velikog ogledala na zidu, a ogledalo

odražavalo pravu kraljevnu.

— Ima još nešto — upozori je vila. Želja ti se ispunila, ideš na

ples. Ali znaj da ti valja otići iz palače prije nego što izbije ponoć.

Ne uradiš li tako, čarolija će se prekinuti. Kočija će ti se pretvoriti u

tikvu, kočijaš u štakora, konji u miševe, sluge u guštere, a lijepa

haljina u dronjke.

— Obećavam — prihvati Pepeljuga penjući se u kočiju, a

kočijaš pucnu bičem. — Dakako da obećavam. Hvala, hvala!

Brzo je Pepeljuga stigla pred palaču. Svi prozori bijahu

osvijetljeni, iznutra dopirali van zvuci vesele glazbe, jer su mnogi

gosti već plesali.

Jedan između kraljevskih slugu otrča kraljeviću da mu javi

kako je upravo stigla divna kraljevska kočija, a u njoj krasna

kraljevna koju nikad prije nisu vidjeli.

Kraljević istrča da je dočeka. Kad je vidio Pepeljugu, jedva je

mogao govoriti, tako ga je dirnula njezina ljepota. On joj pruži ruku

i povede je u veliku plesnu dvoranu gdje je tisuću kristalnih

svjetiljaka prosipalo svjetlost na svjetlucavi skup gospode i gospođa.

Kad je kraljević dopratio ljepoticu, odjednom nastade tišina.

Svi pogledi bijahu uprti u njih. Gosti prestali plesati, glazba prestala

svirati.

— Tko je ona?

219

— Kakve li ljepote!

— Zacijelo je kraljevna iz neke daleke zemlje.

Očaran njezinom ljepotom, kraljević je povede dvoranom te

zaplesa s njome. Plesala je tako okretno i lako da su joj se još više

divili.

Ples slijedio za plesom, jer kraljević nije htio plesati ni sa

kojom drugom, a kad je došlo vrijeme večeri, povede je na počasno

mjesto čelo stola.

Poslije večere razgovarala je s dvjema ružnim sestrama.

Ljubazno im je ponudila ušećerenih naranči što joj ih je dao

kraljević, a one bile zaslijepljene njezinom ljepotom te je nisu

prepoznale.

Pepeljuga odjednom začu kako sat izbija četvrt do dvanaest.

Odmah se naklonila kraljeviću i društvu te krenula.

Kočija čekala vani da je brzo odvede kući. Pepeljuga pripovjedi

vili sve divote te večeri i kako ju je kraljević pozvao da dođe na ples

i slijedeće večeri. Ali prije nego što je vila stigla odgovoriti, ružne

sestre pokucaše na vrata. Pepeljuga se požuri da im otvori, jer su je

prije upozorile neka ih čeka.

— Dugo vas nema — reče Pepeljuga, zahvalna što je opet u

svojoj staroj odjeći i što je vila nestala.

— Oh, nama je vrijeme brzo proteko — dočeka starija sestra.

— Da si bila na plesu, ne bi se dosađivala. Bila je ondje najljepša

kraljevna koju možeš zamisliti. Razgovarala je ljubazno s nama i

čak nam dala ušećerenih naranči.

— Da nam je znati njezino ime — prihvati druga. — Kraljević

bi dao sve na svijetu da mu je znati tko je ona.

— Oh, kako bih voljela da je vidim! — uzviknu Pepeljuga,

smiješeći se. A zatim će, obraćajući se starijoj sestri: — Eh, kad bi

mi ti posudila svoju staru crvenu haljinu, možda bi ja mogla na ples

sutra.

— Kakve li pomisli! — mrko odovori starija. — Posuditi svoju

haljinu tebi! Zacijelo se šališ.

I dvije sestre odoše u svoje fine sobe, ostavljajući Pepeljugu da

se uspne na svoj bijedni tavan.

Sutradan uvečer dvije ružne sestre opet odoše na ples.

Pepeljuga je za njima redila i čistila. Morala je pokupiti njihovu

staru odjeću što su je razbacale po podu. Zatim je ugasila svijeće i

sjela u svoj kut pokraj ognjišta.

220

Srce joj jako udaralo. Hoće li vila opet doći? Gledajući u

žeravu na ognjištu, jedva se usuđujući i da diše, čekala je čarobni

trenutak da se pojavi vila.

Nakon malo vremena, baš kao i prije, kuhinju osvijetli blaga

svjetlost, te je Pepeljuga još jednom čula kako vila zaziva njezino

ime. Najposlije vidje vilu kako joj se smiješi i kima glavom, dok u

ruci drži čarobni srebrni štapić.

Ubrzo se stvori kočija, kočijaš, konji i sluge — sve je čekalo

Pepeljugu. I njezino se jadno ruho odmah pretvori u lijepo i novo,

još ljepše nego prvi put. I na noge je opet nazula lijepe cipele u

kojima je tako sretno plesala s kraljevićem prošle večeri.

— I pamti — reče joj vila dok se ona uspinjala u kočiju —

moraš biti kod kuće prije ponoći. Nemoj nipošto zaboraviti što ti

rekoh.

Čim je Pepeljuga stigla, odmah je naišla na kraljevića, koji ju je

već čekao. Uzevši je za ruku, kao da je prava kraljevna, odvede je u

veliku plesnu dvoranu.

Kako im je vrijeme brzo promicalo! Bijaše kao da se znaju

cijelog života, i svima uzvanicima bijaše jasno da je kraljević

izgubio srce, da se zaljubio u bezimenu kraljevnu.

Pepeljuga se iznenadila kad je veliki zlatni sat na zidu oglasio

ponoć. Odjednom se sjetila što joj je vila kazala.

Ne zastajući ni da kaže zbogom, Pepeljuga istrča iz plesne

dvorane. Prešla je mramorno stubište i prostrano dvorište, ali prije

nego što je kroz vrata stigla na cestu, njezina se lijepa haljina

pretvorila u dronjak, a kočija i sluge nestali. Sad je šepala, jer je u

žurbi izgubila jednu cipelu.

Ne bijaše nikoga da pozdravi Pepeljugu kad je ušla u mračnu,

tihu kuhinju i sjela na svoje mjesto uz ognjište. Ne bijaše nikoga,

čak ni njezine dobre vile, da s njome izmijeni riječ ili da je utješi

dok je oborila pogled i gledala u svoje prnje.

Kad su stigle ružne sestre, Pepeljuga odmah otare oči te ih

upita kako im je bilo na plesu.

— Vrlo lijepo — odgovori jedna. — Ona je kraljevna opet bila

ondje.

— Da si samo vidjela kako je pobrzala kad je izbila ponoć —

reče druga. — A kraljević se ponašao kao da je lud: sve je vrijeme u

ruci držao njezinu cipelicu i nije ni s kim razgovarao. Čini se da je

potrčao za kraljevnom, ali mu stražari rekoše da nisu nikoga vidjeli

221

onuda osim jedne sluškinje.

— Jadni kraljević — uzdahnu Pepeljuga, ali je ružne sestre

nisu slušale. Bile su umorne i zlovoljne, a Pepeljuga jurila gore-

dolje, spremajući im toplo piće i pripravljajući ih za postelju.

Sutradan ujutro sav se grad razbudio: kraljevski glasnici jašući

prolazili ulicama i trubili. »Kraljević zapovijeda«, izvikivali oni

proglas, »da sve djevojke ogledaju ovu cipelicu. Kojoj

pristaje, kraljević će se njome oženiti.«

Kraljevski izaslanici išli od kuće do kuće, ali nijedna

noga ne bijaše tako mala da bi mogla obuti onu cipelicu —

čak ni među najplemenitijim dvoranima.

Kad su kraljevski izaslanici i glasnici došli do kuće u

kojoj su živjele ružne sestre, njih se dvije požuriše da ogledaju

cipelicu.

— Sigurna sam da će mi pristajati na nogu — reče starija

te okuša. Ali ništa, noga joj bijaše prevelika za onu cipelu, te

njezin pokušaj samo izazva smijeh sviju koji ondje bijahu.

— Ne, ne! — povika mlađa. — Moje su noge manje nego

tvoje, cipelica će mi pristajati.

Ali kako god pokušavala, cipelica joj nije pristajala.

— Daj da ja pokušam — javi se Pepeljuga, šapćući —

lijepo molim!

Sestre joj udariše u smijeh i ruganje, ali jedan između

kraljevskih izaslanika reče strogo:

— Kraljević je zapovjedio da svaka djevojka u kraljevini

mora ogledati pristaje li joj cipelica.

Cipelica joj je pristajala kao salivena. Na veliko čudo i na

jad maćehi i ružnim sestrama, Pepeljuga pokaza i drugu cipelu

te je lijepo nazu.

— Nešto tu nije u redu! — povikaše ružne sestre. — To

ne može biti!

I maćeha, drhteći od bijesa, naredi Pepeljugi da se vrati

svojim loncima i tavama u kuhinji.

Iznad svih uzvika i galame pojavi se vila zaštitnica.

Dodirnuvši je svojim čarobnim štapićem, vila pretvori

Pepeljugu u sinoćnu ljepoticu-kraljevnu te joj reče:

222

— Neka ti se ispune tvoje želje!

I u tim riječima nestade.

U čudu i strahu obadvije ružne sestre klekoše pred

Pepeljugu i zamoliše je da im oprosti za sve zlo koje su joj

nanijele. A Pepeljuga im, s lijepom naravi kao što joj je lijepo

i lice, reče:

— Nemojte se žalostiti. Otarite suze, da se volimo kao

prave sestre.

U taj čas stiže i sam kraljević jašući uzagrepce, te zagrli

Pepeljugu.

Odveo ju je na svoje dvore. Uskoro se i vjenčaše, i mladi

je par poslije živio u sreći i zadovoljstvu.

Što se tiče dviju ružnih sestara, i one bijahu sretnije nego

što su zaslužile, jer su našle dvojicu plemića s dvora pa se za

njih udale. Lijepo poživješe, jer što plemenitije bijahu u srcu,

sve manje bijahu ružne.

223

Copyright © Dubravko Deletis

e-izdanje pripremili:

Mirna Goacher i Dubravko Deletis

website: www.josiptabakknjige.org

02/12/2014

224