Marko Špikić The Problems in Reconstruction in Contemporary Croatia Summary The text speaks about the architectural reconstruction phenomena in contemporary Croatia, i.e. until its independence in the 1990s. In order to interpret these phenomena, it is necessary to look into conservation history on the territory of present-day Croatia. Therefore, in the first part of the text, the author gives a historical outline of the relationship between conservation and restoration viewpoints since the second half of the 19th century. Some of the aspects of the reconstruction procedures were present in both theory and practice of the main protagonists, from Hermann Bolle and Gjuro Szabo to Ljubo Karaman and Cvito Fisković alike. Since Croatia was part of larger state entities, or a goal of colonial policies in modern history, an inevitable influence and conservation and restoration concepts were present on its territory, from Austria to Italy alike. In the second postwar period and when the federal state and new system were established, reconstruction feats of Polish experts had an important role. In the second part of the text, and on the basis of the exposed main developments from the history of reconstruction, one speaks about phenomena of the recent war and postwar period, that is, political and social expectations from the reconstruction procedure that had been professionally defined long ago. One introduces here main postwar reconstruction examples (as a form of trauma management), and also those of the normalization period (commercialization of the reconstruction procedures). The author specifies several examples of attitude towards the demolished, unfinished and rediscovered monuments and settings, from Vukovar to Dubrovnik, which were supposed to serve for spiritual renewal, creation of new rhetoric or pure material gain.

1

PROBLEMI REKONSTRUIRANJA U SUVREMENOJ HRVATSKOJ Princip rekonstruiranja u Hrvatskoj nije zadobio posebno mjesto u društvu pojavom nacionalnog preporoda na izmaku 20. stoljeća, niti je izazvan istodobnim padom Berlinskog zida, kako je to bio slučaj u pojedinim zemljama istočne Europe. Zahvaljujući povijesti podčinjenosti u Hrvatskoj, poimanje arhitektonskog rekonstruiranja i konzervatorski posao u cjelini bili su uključeni u povijest konzerviranja srednjoeuropskih zemalja od sredine 19. stoljeća. Rekonstruiranje je ipak steklo novo društveno značenje u Hrvatskoj od proglašenja neovisnosti, a posebno nakon ratnih razaranja ranih 1990ih godina. U ovom ću se tekstu stoga baviti odnosom nekoliko tradicija rekonstruiranja, nastalih u različitim povijesnim epohama Hrvatske. Kao u političkim zbivanjima u istočnoj Europi, koncem 1980ih u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj ističu se težnja nacionalnoj posebnosti (promicanjem nacionalne emancipacije) i čežnja za poviješću (pamćenje kao oslobađajuće i isključivo konstruiranje povijesti). Namjene rekonstruiranja u Hrvatskoj od proljeća 1990. pratile su nanovo otvorene rasprave o povijesnom pamćenju „zamišljene zajednice“, iako su te rasprave bile nesustavne, nedovoljno znanstvene, odnosno politički potaknute i tempirane prema potrebi ove ili one političke opcije. Uz to se, budući da je kritičko i vizionarsko, stručno i strukom neopterećeno rekonstruiranje postalo bitno političko pitanje, nadovezala zloporaba i mitologizacija povijesti, koja se do danas može pratiti u istodobno trijumfalnoj i patničkoj, a implicitno i prijetećoj naraciji unutar društvenih i vjerskih zajednica u Hrvatskoj. U europskim je zemljama, naročito u ujedinjenoj Njemačkoj, od jeseni 1989. povedena zrela i argumentirana rasprava o novim namjenama rekonstrukcijskih postupaka u samim središtima velikih gradova koji su desetljećima ranije stradali a sada su postali prijestolnice novostvorenih država. U živoj i polemičnoj atmosferi njemački su stručnjaci od ranih 1990ih pokušavali održati vodeću ulogu u donošenju pravorijeka o potrebi ili nedopustivosti rekonstrukcijskog postupka. Naročito zbog toga što se rekonstrukcija – kao oblik ponovnog aktiviranja kolektivnog sjećanja – gotovo redovito nadovezivala na pročišćenje, prikrivanje ili uklanjanje. Od osnažene Rusije i emancipiranog Baltika do ujedinjene Njemačke i razjedinjenog Balkana, rekonstrukcija je ponovo postala važan instrument političkih moćnika i vjerskih vođa, nerijetko korištena kao manipulacijsko sredstvo. Odnos nedavno doživljene traume i kolektivne čežnje za poviješću i njezinim opipljivim svjedočanstvima, o kojem su nakon 1945. pisali Piero Gazzola, Guglielmo de Angelis D'Ossat i Jan Zachwatowicz, nakon 1989. dobio je novi oblik odložene ili naknadne estetske kirurgije umjesto negdašnje izravne traumatologije.1 U svim tim raspravama u središtu se našao status slike spomenika. Ta se slika, usprkos preciznoj strukovnoj predaji, počela uskrsavati sa znatnim vremenskim odmakom od izvorne traume.2 Namjerno ne koristim riječ tvar jer je „rekonstrukcijska euforija“3 počela relativizirati važnost jednog od ključnih kamenova modernog konzerviranja, princip autentičnosti.

1 Dok druga nije podrazumijevala skandaliziranje vidljivim ožiljcima, prva gotovo uvijek prati ciljeve plastične, korektivne kirurgije: prikrivanje trauma i činjenje ljepšim. Naturalizmu i didaktičnosti traumatologije nakon 1945. od 1989. suprotstavila se iluzija uskrsle prošlosti, neokrznute nasilnim međuvremenom. 2 Čini se da je konzervatorski etos, koji je preporučivao rekonstruiranje samo u iznimnim okolnostima, bio poništen snagom društvenog (stoga i političkog) zanosa za izgubljenom slikom spomenika. Ta je snaga shvaćena kao simbolička reakcija ranjene i desetljećima zatočene Nacije. Tako je jednoj veličini (duljini trajanja tugovanja i nostalgije izazvanih životom bez spomenika) suprotstavljena snaga nacionalne čežnje za regresijom i izlječenjem u novoj prisutnosti, pomoću reprodukcija. 3 Michael Braum, Von Werden einer Stadt – Zur Baugeschichte der Potsdamer Mitte, u: Rekonstruktion in Deutschland. Positionen zu einem umstrittenen Thema, ur. Michael Braum i Ursula Baus, Basel-Boston-Berlin 2009, 22-33.

2

Niz rasprava, čije je početke u Njemačkoj obilježio Hanno-Walter Kruft protiveći se rekonstruiranju davno porušenih građevina4, obilježio je novi fenomen: postupno prihvaćanje rekonstrukcije kao profesionalne i društvene potrebe postkomunističke Europe. Ona je, prema mišljenju Michaela Petzeta, Winfrieda Nerdingera i Aleide Assmann, prerasla iz konstruiranja društvenog konformizma u legitimnu kreativnu opciju5. Assmann je konstatirala da su „rušenje i rekonstrukcija dvije strane iste medalje“, a želju za rekonstrukcijom vidjela je kao „odgovor na prethodni impuls za rušenjem“.6 Rekonstrukcija je, kao lik Vandalizma u Hugoovu Parizu7, tako postala prijateljica Dvora, Oltara i puka, rado viđena u središtima novih prijestolnica. Nekad pročišćene ili konsolidirane, slike povijesnih spomenika od 1990ih doživjele su ponovnu uspostavu u obliku cjelovitih tlapnja u koje je postkomunistički čovjek povjerovao kao u autentične tvari. Pritom je napuštanje jedne predaje (konzervatorskog skepticizma oko rekonstrukcijskog postupka) nadopunjena uklanjanjem sadržaja nastalih na mjestu ili u okolišu rekonstruiranog spomenika.8 Tako je rekonstrukcija vrlo često podrazumijevala – i danas to čini u srcima Potsdama, Dresdena i Berlina – odmazdu prema spomenicima poraća, pa su u tim središtima započeli isprva neosporavani, a odnedavno sve vidljiviji kulturni ratovi na čije ishode sve češće odgovaraju pripadnici akademske i konzervatorske zajednice i građanskih udruga. Obje su pojave – razaranje i dodavanje – nakon Albertija doživjele osudu Williama Morrisa i njegova Društva za zaštitu starih građevina 1877. godine.9 U novoj istočnoj Europi i Euroaziji dva su pojma vjenčana u novoj formi političko-profesionalne zajednice, slijedeći proces „demokratske odmazde“ prema pokorenom ideološkom i spomeničkom svijetu komunizma. Hrvatska u tome nije bila iznimka, iako je znano da su putovi emancipacije i demokratizacije u zemljama bivše Jugoslavije započeli ratnim razaranjima. Od 1990. princip rekonstruiranja u Hrvatskoj koja je izlazila iz Federacije i ušla u međunacionalni sukob kretao se od ispolitizirana mita o tisućljetnoj strpljivosti naroda da dođe do slobode (dakle, od vrlo ne-likovnog koncepta) do lijeka za traumatiziranu zajednicu nakon ratnih gubitaka. Zanos zbog propasti komunističkog sustava prevladao je objektivno sagledavanje povijesnog pamćenja, i to nije bio slučaj samo u Hrvatskoj. Reinkarnacija nekoć zabranjenih oblika ili slika prošlosti predstavljala je vid oslobođenja građana, no uključivala je i spomenutu odmazdu prema „namjernim spomenicima“ dotadašnjeg poretka, vodeći od uklanjanja statua, natpisa i simbola do zapuštanja, rušenja ili preobrazbe arhitekture svladana političkog sustava.

4 Hanno-Walter Kruft, Rekonstruktion als Restauration? Zum Wiederaufbau zerstörter Architektur, u: Kunstchronik 46, 1993, 589-604. 5 Michael Petzet, Rekonstruktion als denkmalpflegerische Aufgabe, u: Das Prinzip Rekonstruktion, prir. Uta Hassler i Winfried Nerdinger, ETH Zürich, 2010, 76-81; Winfried Nerdinger, Zur Einführung – Konstruktion und Rekonstruktion historischer Kontinuität, u: Geschichte der Rekonstruktion – Konstruktion der Geschichte, prir. Winfried Nerdinger, Markus Eisen, Hilde Strobl, Prestel, München-Berlin-London-New York, 2010, 10-15; Aleida Assmann, Rekonstruktion – Die zweite Chance, oder: Architektur aus dem Archiv, u: isto, 16-23. 6 Assmann, nav. dj., 17. Problem s tim uvjerljivim silogizmom jest u tome da rekonstrukcije nisu uvijek simbol pobjede Dobra utjelovljena u identitetu zajednice nad Zlom stranih sila već u najnovije doba podrazumijevaju nova razaranja jer u mnogim gradovima razoreni spomenici nisu ostali fragmenti ili su ih zamijenile prazne površine nego su se pojavile nove izgradnje. One su socijalnim prevratom nakon 1989. postale nepoželjni uljezi. 7 Hugo piše: „U Parizu vandalizam cvjeta i napreduje pred našim očima. Vandalizam je arhitekt. Vandalizam se kočoperi i pravi važnim. Vandalizam slave, plješću mu, ohrabruju ga, dive mu se, maze ga, štite, pitaju za savjet, potpomažu ga, uzdržavaju. Udomaćio se. Vandalizam je građevinski poduzetnik kojeg plaća vlada.“ Usp. Victor Hugo, Rat rušiteljima!, u: Anatomija povijesnoga spomenika, prir. Marko Špikić, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2006, 60-61. 8 Time se i u naše doba nastavlja diskriminacijski postupak „oslobađanja“ (liberazione, Freilegung, dégagement) kod nove izgradnje, odnosno izgradnja uz razaranje, koji je osudio već Leon Battista Alberti u traktatu De re aedificatioria 2.1.: „kada ti ne preostaje više ni najmanji razlog za nesigurnost i provjeru, pobrini se da te ne svlada pomama za gradnjom (libidine aedificandi) i da ne započneš svoje djelo uništavajući stare građevine“. 9 Usp. Manifesto of the Society for the Protection of Ancient Buildings, https://www.spab.org.uk/what-is-spab-/the-manifesto/ (pristup 1. rujna 2017.).

3

Trijumf nacionalno osviještene opcije u Hrvatskoj značio je odbacivanje unitarnog projekta Bratstva i jedinstva, pa je nacionalni partikularizam (Rieglova kategorija „poluegoističnog oblika rodoljubno-nacionalnog interesa“10) ponovo počeo podrazumijevati isključivanje nacionalnog Drugog. Politički akteri su oko 1990. stvarali dojam o spontanu nastanku nacionalne katarze, koja se sporo i oprezno nadovezivala na društveni pokret tzv. Hrvatskog proljeća iz 1960ih. Pročišćenje je uključivalo tri planirana procesa: 1. idejnu odmazdu prema „jednoumlju” i unitarnom modelu (dogmatski čuvano višenacionalno jedinstvo trebalo je biti zamijenjeno demokratskim višeglasjem u rukama dominantne nacije), 2. potiskivanje, zapuštanje ili razaranje spomenika socijalističkog doba (što pokazuje da je ideološko čistunstvo bilo temeljna pretpostavka za kritičko ili fikcionalno rekonstruiranje izgubljene prošlosti kolektiva) te 3. evokaciju idealizirane slike prošlosti uz pomoć pristrane historiografije i rekonstrukcijskih postupaka na granici historijskog znanja i mašte. U novostvorenoj državi pod vodstvom historičara Franje Tuđmana postojale su razne predaje evociranja prošlosti, kojima se tek treba posvetiti. Neke od njih bile su eksplicitne i podrazumijevale su konstruiranje povijesti u obliku oživljenog historicizma (ceremonijalnošću vlasti, pseudo-historijskim kostimima, „ponovnom izgradnjom“ na ruševinama srednjovjekovnog Medvedgrada preobraženima u Oltar Domovine). Druge su bile implicitne, revizijske i diskriminacijske (vandalizam na spomenicima starog poretka, preimenovanje javnih prostora, zapuštanje živih ambijenata socijalističke svakodnevice i njihova ubrzana pretvorba u industrijsku arheologiju). Dakle, uz deklarativni princip slobode i pamćenja provukla se i sloboda da se isključuje.11 Zbog svega rečenog može se zaključiti da se ideja suvremenosti, kao i nakon 1945., morala zasnovati na prevratu, ne nužno i na modernizaciji. Odmak od dotadašnjih vrijednosti, dakle, nije značio potpuno odbacivanje prijašnjih tradicija. U odnosu na zahtjeve nove političke percepcije stajali su profesionalni principi. Kada bismo profesionalnu prošlost sveli na temeljne koncepte, mogli bismo govoriti o apstinencijskom i intervencijskom principu, odnosno o konzervatorskoj i restauratorskoj (ili rekonstrukcijskoj) tradiciji. Prva je, kao reakcija na ishode stilskog restauriranja, počela prevladavati početkom 20. stoljeća, obvezujući svojom krilaticom Konzervirati ne restaurirati naraštaje stručnjaka za spomenike sve do 1945. Taj je srednjoeuropski sklop novih ideja zastupao princip njege umjesto intervencionizma, kolektivne tolerancije prema heterogenosti povijesnih ambijenata i čuvanje starosne vrijednosti spomenika i cjelina. Ono što su konzervatori Njemačkog i Austrougarskog Carstva promicali oko 1900. brzo se, početkom proteklog stoljeća, pronijelo Kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom, prije svega zalaganjem Gjure Szabe.12 Do pojave te paradigme, u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji prevladavalo je stilsko restauriranje. Ono bi se moglo uklopiti u našu raspravu kao dio rekonstrukcijske predaje jer je, na tragu Narodnog preporoda iz sredine 19. stoljeća, imalo za cilj oblikovati nacionalnu povijest interveniranjem na slojevitim nedovršenim spomenicima u starim ambijentima. Takvo se postupanje, strogo gledano, ne može poistovjetiti s konzervatorskom definicijom rekonstruiranja. Prije je riječ o konstrukciji povijesne slike spomenika, prateći Viollet-le-Ducovu definiciju restauriranja iz Rječnika arhitekture

10 Alois Riegl, Moderni kult spomenika: njegova bit, njegov postanak, u: Anatomija povijesnoga spomenika, prir. Marko Špikić, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2006, 362. 11 Čini se da je glavni razlog inicijalnom i današnjem teškom prihvaćanju rasprave o naslijeđu komunističkog doba (idejnom, društvenom i materijalnom) ratno poistovjećivanje propale države s protivnikom emancipacije u Hrvatskoj. Simboli (npr. partizanska petokraka) su iznimno važni u političkom revizionizmu hrvatske svakodnevice. 12 O njegovoj ulozi u uvođenju novih ideja, usp. tekstove Anđele Horvat, Konzervatorski rad kod Hrvata, HDKZ, Zagreb, 1944; O djelovanju Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu od 1910-1914., Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 2-3, 1976-77, 7-29; O djelovanju "Povjerenstva" za čuvanje spomenika u Zagrebu (1914-1923) II, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 4-5, 1978-79, 11-35, kao i priloge Franka Ćorića i Marka Špikića u zborniku radova skupa Gjuro Szabo 1875.-1943., u pripremi za tisak.

4

objavljenu 1866., u kojoj je legitimirao historicističku hipotezu i integriranje spomenika kao kategoričke imperative.13 Ipak, čini se da je takvo postupanje naraštaja povjesničara umjetnosti Izidora Kršnjavog i arhitekta Hermana Bolléa ostavilo tragove čije se idejne osnove, svjesno ili nesvjesno, rekreiraju u suvremenoj Hrvatskoj. Stilsko restauriranje nije teško poistovjetiti s političkim nacionalizmima 19. stoljeća. Koncem toga stoljeća borba za pozornost javnosti uključila je novu percepciju spomenika, stvarajući poseban oblik kulturnog nacionalizma unutar umiruće Austrougarske Monarhije. U političko-administrativnoj konstelaciji podjele Carstva, u kojem je Hrvatska bila razjedinjena Nagodbom Austrije i Ugarske, formirana su dva nova nacionalna središta, Zagreb i Split. U starim jezgrama tih gradova stilsko je restauriranje – pa i gore spomenuti oblik rekonstruiranja – tada uzelo maha. U Zagrebu je prevladao princip dodavanja, pa je stilsko restauriranje katedrale (slika 1) bilo istaknuto u slici grada a ne samo u slici pojedinačnog spomenika.

Slika 1. Zagreb katedrala Bolle Bolléovo hipotetsko restituiranje izvornog projekta srednjovjekovne katedrale zasnivalo se na oduzimanju (izbacivanju slikovitih i vrijednih baroknih oltara interijera te rušenju Bakačeve kule ispred crkve) ali u slici trga i grada principom dodavanja, pa je dobiven novi naglasak izgradnjom dvaju visokih neogotičkih zvonika.14 Historicistička konstrukcija identiteta tu je bila instrument u rukama moćnika, odnosno miljenika političke vrhuške, pa je modernizacija narodne prijestolnice većinski nepismenih Hrvata podrazumijevala upravljanje pamćenjem top-down.15

13 Eugène-Emmanuel Viollet-le-Duc, Restauriranje, u: Anatomija povijesnoga spomenika, nav., 239-274, 241. 14 Dragan Damjanović, Arhitekt Herman Bollè, Leykam International, Zagreb, 2013, 133-187. 15 Tomu treba dodati da je historicistički rast Zagreba bio, kao i u drugim gradovima Monarhije, obilježen uvođenjem kozmopolitskih eklekticističkih formi, koje su početkom 20. stoljeća, na počecima Pokreta za zaštitu zavičaja u austrijskim i njemačkim zemljama, osuđene kao neautentične i strane. Max Dvořák ih 1916. vidi kao „razaranja zbog pogrešne želje za uljepšavanjem“. Usp. Max Dvořák, Katekizam zaštite spomenika, Jesenski i Turk, Zagreb 2016, 69-73.

5

U Splitu, čijim su etničkim i dnevno-političkim pitanjima od 1880. upravljali lokalni Hrvati, kasnoantička palača cara Dioklecijana nije mogla koristiti nacionalnim ili nacionalističkim ciljevima. Tome su služila arheološka otkrića u zaleđu, pa je znanstveno-kozmopolitskom elitizmu istraživanja Palače u okviru Arheološkog muzeja u Splitu suprotstavljena nacionalno osviještena arheologija i Starinarsko društvo Luje Maruna u Kninu. U Splitu, koji je od renesanse postao cilj putovanja europskih antikvara, arhitekata, arheologa, povjesničara umjetnosti i konzervatora, započele su rasprave o odnosu izvornog kasnoantičkog sklopa i grada nastala na preobrazbi izvornika. Dok se u Zagrebu radilo na preobrazbi katedrale dodavanjem, u splitskoj katedrali se radilo o oduzimanju ili supstituiranju kako bi stari spomenik dobio restauratorsku svježinu. Projekt Aloisa Hausera iz 1880ih godina u unutrašnjosti katedrale (slika 2) doživio je osudu britanskog arhitekta i pobornika Morrisovih ideja Thomasa Grahama Jacksona zbog „obnova“, „stvaranja kopija“, „uklanjanja“ i oštećivanja „starosne pojavnosti“ u interijeru katedrale.16

Na tragu tih ideja, sedamnaest godina prije početka pretvorbe Zagreba u industrijsko središte nove monarhije, 1901. godine oglasili su se povjesničari, arheolozi i povjesničari umjetnosti Predstavkom o restauriranju katedralne crkve.17 Taj je tekst pokazivao dobro poznavanje inovativnih koncepata iz srednje Europe o potrebi očuvanja umjesto interveniranja. Nekoliko godina kasnije, provincijski učitelj Gjuro Szabo doselio se u Zagreb i počeo objavljivati polemičke tekstove kojima je hrvatsko konzerviranje uveo u epohu dogmatskog konzervatorskog principa, što je trajalo do 1945. godine. Za razliku od historicističkog pokušaja Kršnjavoga i Bolléa da pomire modernizaciju (preobrazbu, širenje i urbano planiranje) Zagreba s konstrukcijom nacionalnog pamćenja, njima suprotstavljeni naraštaj nudio je zamisli njemačkih i austrijskih uzora Dehia, Dvořáka, Riegla, Clemena i Gurlitta, odbacujući stilsko-restauratorsku hipotezu i rekonstrukcijski

Slika 2. Split, katedrala interijer princip. Pritom su se zalagali za sintetiziranje izvornog, često slojevitog starog spomenika i modernog arhitektonskog jezika, suprotstavljajući se historicističkom eklekticizmu kao laži. Zanimljiva je rasprava svećenika Stjepana Korenića i Gjure Szabe o sudbini srušene Bakačeve kule (slika 3) ispred Bolléove nove katedrale. Uvidjevši da je rušenjem renesansnog bedema i kule ispred katedrale napravljena šteta, Korenić se 1914. založio za faksimilsko rekonstruiranje kule. Pisao je da „ako kula baš i nije originalna, to ona time svoje prošlosti, svoje povijesne znamenitosti, svoje narodne uspomene, svoje prijašnje uloge, niti u svojem novom ruhu ne gubi, kako ne gubi niti zvonik sv.

16 Marko Špikić, Skriveno i vidljivo. Dioklecijanova palača u britanski putopisima druge polovice 19. stoljeća. Radovi Instituta za povijest umjetnosti 36, 2012, 63-72, 68-69. 17 Zlatko Jurić, Martina Strugar, Franko Ćorić, Rasprave o Bakačevoj kuli u Zagrebu 1901. godine: „Taj nesgrapni, ružni toranj…“ ili karakterističan primjer sredovječnog utvrdnog braništa. Portal: godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda 2, 2011, 69-101.

6

Marka u Mlecima“.18 U tom se navodu vidi da su zastupnici stilskog restauriranja i rekonstruiranja pratili svoje uzore: rekonstruiranje mletačkog zvonika, koji se urušio u srpnju 1902. te izazvao brojne rasprave o mogućnostima povrata, u koje se uključio i bečki arhitekt Otto Wagner, čiji je prijedlog o izgradnji zvonika u modernim formama dočekan s podsmijehom. Szabo je na Korenićev prijedlog odgovorio pozivajući se na Wagnerove riječi o nemogućnosti ponovne izgradnje kopije, jer bi to bila „apsolutna novogradnja“.19 Za Szabine istomišljenike nedoumica nije bilo: ili je trebalo očuvati fragment ili ga je trebalo dovršiti arhitektonskim jezikom autentične suvremenosti, a ne domišljenih forma iz kataloga historijskih oblika.

Slika 3. Rušenje Bakačeve kule Zagreb U prvoj Jugoslaviji konzervatori Hrvatske baštinili su srednjoeuropska etička načela nastala početkom 20. stoljeća. Dok su ta načela proživljavala propitivanja i internacionalizaciju unutar konzervatorske Atenske povelje 1931., u Hrvatskoj su pretvorena u svojevrsnu dogmu. Toj pojavi pripomogla je činjenica da u Hrvatskoj konzervatorski sustav nije postojao. Rad Zemaljskog povjerenstva za spomenike, osnovanog 1910., nastavljen je zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca poput Szabe, no to nije bio javno financirani, institucionalizirani rad nego napori pojedinaca vezani uz nastanak muzeja i povremene programe Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.20 Tako su konzervatori – uglavnom povjesničari umjetnosti – nastavili prakticirati načela umjetničke topografije, promicati ideje njege spomenika i čuvanja zavičaja. Istodobno su veći hrvatski gradovi doživljavali

18 Stjepan Korenić, Bakačeva kula i naša prvostolnica prema regulaciji Kaptola. Katolički list 65/10 (5. ožujka 1914.), 113-115. 19 Gjuro Szabo, Bakačeva kula i regulacija Kaptola, Obzor LV, Zagreb, 29. prosinca 1915., 1. 20 Anđela Horvat, O djelovanju konzervatorske službe u Zagrebu (1923-1941): III. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 6-7, 1980-81, 15-35.

7

preobrazbe i rast, što je dovodilo do osporavanja tek uspostavljenih konzervatorskih principa očuvanja spomenika i ambijenata u nađenu stanju. Tako su, istodobno s principima njege, između dva rata viđene i smjele intervencije u starim jezgrama Zagreba i Splita. Dok je 1920ih požar Biskupije omogućio rušenja u blizini splitske katedrale (Dioklecijanova mauzoleja) kojima se Riegl suprotstavio još 1903. a Ljubo Karaman se kao konzervator pomirio sa smanjenjem barokne kapele sv. Dujma, spekulacije u međuratnom Zagrebu dovele su do rušenja najstarijih dijelova grada (slika 4) usporedivih s onima u Mussolinijevu Rimu, koja su dobila naziv sventramenti.

Slika 4. Rušenja na Kaptolu Otvaranje nove tržnice Dolac (slika 5) koncem 1920ih podrazumijevalo je žrtvovanje morfologije srednjovjekovnog naselja, što nisu uspjeli zaustaviti ni apeli uglednih pripadnika akademskih krugova poput Petra Knolla.21

21 Usp. Petar Knoll, Agonija staroga Zagreba. Stari Dolac (šest tekstova objavljenih u Obzoru 66/1925, brojevi 156, 158, 159, 161-163 te tri teksta Stari Zagreb i regulatorna osnova, Obzor 70/1929, brojevi 222-224).

8

Slika 5. DOLAC, izgradnja nove tržnice, s-z ugao (izgradnja zatvorenog tržnog prostora) V. Horvat, 1929. (MK, UZKB - F, inv. br. 58, br. neg. V-58) Posebnu epizodu u povijesti rekonstrukcijskih postupaka na spomenicima današnje Hrvatske predstavljaju prijedlozi Gustava Giovannonija za urbanističko prorjeđivanje (diradamento edilizio) i planiranje u Splitu pod talijanskom upravom 1941. i 1942. godine.22 Zahvaljujući odricanju poratnih vlasti i stručnjaka od te tradicije, ideje talijanskih stručnjaka do novijeg doba nisu bile proučene.23 Vrijedan naše pozornosti je Giovannonijev prijedlog „ponovnog integriranja uz rušenje“ (reintegrazione con la demolizione) rimskih i mletačkih spomenika i dijela njihova okoliša, koje su fašističke vlasti željele posebno naglasiti kao dokaz talijanskog identiteta urbane aglomeracije Splita. Nakon Drugoga svjetskog rata nove su vlasti promicale politički prevrat, reformu i reviziju konzervatorskih metodologija – podjednako srednjoeuropske konzervatorske i talijanske restauratorske. Iako su deklarativno nijekali obje tradicije, iz obje su crpili nadahnuće, stalno ističući zasebnost i inovativnost pristupa spomenicima i gradovima. Revizija dotadašnjih stručnih tradicija zbivala se tada i u Poljskoj Jana Zachwatowicza (gdje je rekonstrukcija dobila novu, društveno-političku namjenu oživljavanja naroda), Italiji Renata Bonellija (gdje se njezi višeslojnosti spomenika trebao suprotstaviti estetski kriterij odabira najvrednijeg sloja) i Hrvatskoj Milana Preloga, Cvita Fiskovića i Harolda Bilinića (gdje je formuli Bratstva i jedinstva trebao odgovoriti slavenski suprematizam u slici kulturne baštine).

22 Gustavo Giovannoni, Spalato romana. Relazione della commissione accademica di studio. Reale Accademia d'Italia, Roma 1942. 23 Tekst će se pojaviti u hrvatskom prijevodu Ane Vukadin u antologiji Giovannonijevih spisa pod naslovom Spomenici i ambijenti 2018. godine.

9

Voditelj Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju Cvito Fisković tako je, osuđujući austrijsku i talijansku tradiciju konzervatorskog rada na dalmatinskim spomenicima, prešutno stvorio sintezu tih tradicija. To se vidi u oslobađanju i djelomičnom rekonstruiranju Srebrnih vrata (slika 6) Dioklecijanove palače i srodnom postupanju na srednjovjekovnoj crkvi sv. Mikule u splitskoj četvrti Varoš. Spomenici su trebali dobiti estetsku, didaktičku i socijalnu funkciju u izgradnji novog kolektivnog identiteta. Uspostava je u tom smislu podrazumijevala eliminacije, pa su pojedini doprinosi bili isključivani iz naizgled estetskih razloga, ali ponajčešće jer su svojim baroknim ili mletačkim značajem smetali pogledu na „vredniji“ antički ili srednjovjekovni sloj. Zanimljivo je pritom da se rekonstrukcije –

Slika 6. Split, Srebrna vrata, otvaranje 1945 u različitim pojavnostima – nisu nužno odlikovale ideološkim čistunstvom, bliskim prevratničkoj politici novih vlasti. Među najvažnijim restauratorskim i rekonstrukcijskim postupcima hrvatskog poraća stoga se ubrajaju radovi na sakralnim spomenicima, odnosno katedralama Osora i Senja, a vjerojatno najvažniji projekt – potaknut bojazni od radikalne, kontrastne modernizacije starog ambijenta – faksimilsko rekonstruiranje šibenske Lože, napravljen je na ruševinama politički kontaminiranog spomenika mletačke Republike i talijanskog iredentizma.24 Istaknuti akter tih radova bio je arhitekt Harold Bilinić, o čijem radu tek trebamo dobiti kvalitetni monografski osvrt.25 Dok je u Senju koncem 1940ih rekonstruiranje bilo obilježeno prezentiranjem nalaza i slojevitosti oštećene katedrale (nalik Giovannonijevu „restauriranju oslobađanjem“), a u Osoru zatvaranjem ožiljaka bombardirana pročelja, u Šibeniku je potpuno porušeni mletački spomenik oživljen (slika 7) kao hibrid pročišćene prošlosti i novih društveno-političkih potreba.

24 Danko Zelić, O gradskoj loži u Šibeniku. Ars adriatica 4, 2014, 299-312. 25 Ivo Šprljan, Arhitekt Harold Bilinić u Šibeniku. Društvo arhitekata Šibenik i Zavod za zaštitu spomenika kulture Šibenik, Šibenik, 1994. Usp. i Iva Raič Stojanović, Reconstructing Monuments in Croatia in the Early Post-Second World War Period: Theoretical Principles and the Reconstruction of the Šibenik Town Hall. Master thesis, Leuven, 2014.

10

Prezaposleni Bilinić rijetko se nakon rata izjašnjavao o odabiru metodologije, no 1949. je pisao da je Loža spomenik važan „po svome umetničkom spoljnom izgledu“, koji je trebalo „dovesti u pređašnje stanje“.26 Iako lokalne vlasti nisu držale da je potrebno rekonstruirati Ložu, zalaganjem Cvita Fiskovića taj je spomenik postao jedan od najvažnijih primjera rekonstruiranja socijalističke Hrvatske.27 Slična je situacija bila i s klasicističkim dvorcem Januševcem (slika 8) nedaleko Zagreba, koji je nakon višegodišnjih rasprava bio spašen a od početka 1960ih je započeo rekonstrukcijski postupak. Iako su postojale brojne opcije u

Slika 7. Loža Šibenik prezentiranju (od očuvanja ruševina i dogradnji u modernim oblicima do faksimilskog rekonstruiranja), odabrana je posljednja.28 To je bilo doba Karamanova postavljanja pitanja aktualnosti krilatice Konzervirati ne restaurirati i postupne prevlasti restauratorskog principa nad principom njegovanja postojećeg stanja, starosti i višeslojnosti.29 Godinu dana nakon objave Karamanova teksta, u Zagrebu je osnovan Restauratorski zavod Hrvatske, kojim je institucionaliziran princip restauriranja i rekonstruiranja. Osnutak Zavoda nije bio samo ishod potrebe za novim pristupom spomenicima; dio baštine njegove višedesetljetne metodologije rada otvara probleme s kojima se susrećemo u suvremenoj Hrvatskoj. To, dakako, ne umanjuje egzistencijalnu vrijednost te ustanove za baštinu Hrvatske.

26 Harold Bilinić, Metodografija rada rekonstrukcije istorijskih građevinskih spomenika, Naše građevinarstvo III-1/1949, 30-35. 27 Usp. Marko Špikić, Iva Raič Stojanović, Shaping the Past in the Historic Centers of Split and Šibenik after 1945. u: Arhitekturna zgodovina 3: Arhitektura in politika, prir. Renata Novak Klemenčič, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2016, 82-95. 28 Iva Raič Stojanović, Rekonstrukcija dvorca Januševca nakon Drugog svjetskog rata, diplomski rad, Odsjek za povijest umjetnosti, Zagreb 2011. 29 Ljubo Karaman, Razmatranja na liniji krilatice »konzervirati a ne restaurirati«, u: Bulletin zavoda za likovne umjetnosti, 1-3, 1965, 44-90.

11

Slika 8. Januševec 1964 Od 1970ih godina dolazi do prodora rekonstrukcijskih načela, podjednako oduševljenjem rezultatima poljske službe zaštite kao i njemačkih stručnjaka, posebno bavarske službe. Tako se zapuštenoj arhitektonskoj baštini započinje pristupati ostavljanjem jasno vidljiva restauratorskog pečata, pa brojni spomenici kontinentalne Hrvatske (npr. dvorac Miljana, varaždinske palače – slika 9 – i crkve, zagrebački Kaptol, dvor Veliki Tabor, slika 10) od ruševnih i oronulih objekata doživljavaju fenomenološku i strukturalnu rekonstrukciju s istaknutom vrijednosti noviteta. Dok je kod spomenutih primjera riječ o preobrazbi pojavnosti (zidne površine otvorene javnim prostorima, na kojima istraživačko sondiranje epidermi pročelja dovodi do smjelih rekonstrukcija kolorita), od konca 1970ih godina Restauratorski zavod radi na preobrazbi arheološkog ambijenta Medvedgrada u dijelom rekonstruirani sklop, u kojem se anastiloza spaja s rekonstrukcijom. Unutar desetljeća istraživanja30 bogati arheološki nalazi omogućili su prema mišljenju konzervatora realizaciju spomenutoga spoja metoda, pa se na mjestu zapuštena brežuljka pojavila kapelica sv. Filipa i Jakova omeđena ruševnim zidovima sklopa plemićkoga grada.

30 Drago Miletić, Marina Valjato Fabris, Kapela sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu. Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb, 1987.

12

Slika 9. Varaždin, Palača Sermage, snimio MŠ 2010 Slika 10. Veliki Tabor 2016 MŠ Upravo je taj dijelom rekonstruirani sklop na brežuljku povrh Zagreba privukao pozornost nove političke vrhuške nakon prvih višestranačkih izbora. Medvedgrad je željom prvoga predsjednika iz ruševne srednjovjekovne utvrde Zagrebačke biskupije trebao biti pretvoren u Oltar domovine, odnosno mjesto pamćenja junaštva i žrtve kolektiva (slika 11).31

Slika 11. Medvedgrad, snimio MŠ 2011 Naizgled plemenita zamisao pretvorila je prvotne koncepte anastiloze i rekonstrukcije u konstruiranje povijesti pa je time Medvedgrad postao istočni grijeh hrvatskog konzerviranja. No sve se to zbivalo na pristojnoj udaljenosti od ratišta na kojima su ranih 1990ih stradavali brojni spomenici i čitavi ambijenti, od Vukovara, Hrvatske Kostajnice, Petrinje i Gospića do zadarskog

31 Drago Miletić, O obnovi Medvedgrada (1979-1999). Peristil 44, 2001, 131-157.

13

zaleđa i Dubrovnika. Spomenici su još jednom postali ratni ciljevi. Nakon svršetka rata i mirne reintegracije 1997. nametnulo se pitanje kako djelovati na tim spomenicima i ambijentima. Odgovor su tražili domaći i strani stručnjaci.32 Ipak, ratna zbivanja odvojila su hrvatske konzervatore i restauratore od tranzicijske zbilje i profesionalnih dvojbi u onim dijelovima postkomunističke Europe kojima tranzicija nije bila obilježena ratom. Iz današnje se perspektive čini da je Hrvatska, zahvaljujući političkom paternalizmu prvih uprava, traumama zajednica i gašenju društvene uloge konzervatorske kompetencije, izgubila dodir s aktualnim pitanjima europskih kolega. Dok su pisci o spomenicima Szabina doba vrlo dobro znali što se upravo tada zbiva s najnovijim konzervatorskim konceptima, kao i stručnjaci 1960ih, koji su putovali u Italiju, Poljsku, Austriju i Francusku radi edukacije i uključenja u globalizacijski pokret, u prvom desetljeću demokracije Hrvatska se upustila u etatizaciju i izolacionizam. To zaključujem iz jednostavne činjenice što se – s iznimkom Dubrovnika – ni o jednom razorenom ambijentu nije raspravljalo na javnoj i međunarodnoj razini, u kategorijama pouka od onih koji su prošli slična traumatska iskustva, međukonfesionalnu pomirbu ili modernizaciju i novi početak. Svjestan da nam tek predstoje tumačenja toga doba, držim da o razdoblju od 1997. do danas u Hrvatskoj možemo govoriti o nekoliko lica rekonstruiranja. Prvo je rekonstruiranje kao liječenje trauma nacionalne zajednice i proces re-evangelizacije. Sakralni spomenici bili su, kao u Prvom svjetskom ratu (sjetimo se katedrale u Reimsu), ciljevi ranjavanja i demoralizacije. U Hrvatskoj su zaraćene strane jedna drugoj nanosile bol oštećivanjem ili potpunim razaranjem upravo crkvenih objekata. U novije doba, kada dominantna crkva doživljava propitivanje svoje moći prodorom u sekularne segmente društva, rekonstruirane bogomolje nisu samo utješne slike ranjene zajednice. Možda su one do prije pet godina bile forme utjehe. To se, primjerice, vidi u središtu Petrinje, kojim ponovo dominira u ratu porušena crkva sv. Lovre, ili u Voćinu (slika 12), gdje je rekonstruirana hodočasnička crkva, ili u Karinu, gdje je uskrsnut sklop franjevačkog samostana.

32 Usp. tematske brojeve Radova Instituta za povijest umjetnosti 17/1, 1993, pod naslovom Spomenici u ratu i 20, 1996, pod naslovom Obnova spomenika kulture, kao i knjigu Ive Maroevića Rat i baština u prostoru Hrvatske, Zagreb, 1995.

14

Slika 12. Voćin, snimio MŠ 2015 No, u najnovije doba rekonstruirane crkve postaju više od vanjskih slika prividnog smiraja poratnog krajolika. U njihove nutrine se ne vraća samo duh izgubljene ili ranjene zajednice. U njih se useljava i anakroni narativ mučeništva i junaštva, koji se pojavljuje kao logični scenski odgovor na rekonstruiranu ili izmišljenu povijesnu scenografiju. Tomu je ponajbolji primjer rekonstruiranje crkve Blažene Djevice Marije u Gori (slika 13).33

Slika 13. Gora, snimio MŠ 2016 Slika 14. Biskup Košić u Gori, 2014

33 Drago Miletić, Marija Valjato Fabris, Rekonstrukcija templarskog sloja župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gori. Portal: godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda 5, 2014, 49-70.

15

Tu je rekonstruirani najstariji sloj srednjovjekovne građevine postao mjesto vjersko-političkog djelovanja lokalnog biskupa (slika 14), čije su moralne prosudbe o povijesnim zbivanjima i suvremenim društvenim problemima postale konstitutivni dio političke zbilje u Hrvatskoj. Rekonstrukciju forme slijedilo je, dakle, redefiniranje crkvenog sadržaja, počevši od korekcije posvećene namjene preimenovanjem crkve u svetište Majke naših stradanja, prelazeći tako granice ubavog sela na raseljenoj Banovini.

Slika 15. Burnum amfiteatar, radovi 2011, Slika 16. Hvar Palača Hektorović snimio MŠ Drugo lice rekonstruiranja u suvremenoj Hrvatskoj prati prohtjeve nacionalne ekonomije. Budući da je ona u velikoj mjeri zasnovana na turističkoj dobiti, tu se, u službi predstavljanja hrvatske baštine kao dijela turističke ponude, pojavljuje rekonstrukcija kao konstruiranje turističkog spektakla. Odluka nagrađivanih stručnjaka na Medvedgradu 1980ih da se povrh arheološkog nalazišta napravi spoj anastiloze i rekonstrukcije (slično njemačkom Xantenu, austrijskom Carnuntumu i mađarskoj Savariji ili Visegradu) oživljena je u novije doba nijekanjem međunarodno utvrđenih principa očuvanja ulomaka. Primjer smjele rekonstrukcije donedavno neprepoznatljiva amfiteatra u okupljalište kostimiranih legionara u Burnumu (slika 15), kao duhovni sljedbenik Evansovih radova u Knosu, prošao je bez posebne reakcije, baš kao i preobrazba slikovite ruševine palače Hektorović (slika 16) usred grada Hvara u cjelovitu građevinu. Sličan je primjer, iako manje problematičan, nedavno dovršeni projekt restauriranja, rekonstruiranja i dogradnje Maškovića hana u Vrani kraj Zadra. Kada je riječ o jačanju spektakularizacije hrvatske baštine pomoću rekonstrukcije ne treba zanemariti i vidove prijetnji komercijalizacijom. Tako se „povremena posudba“ slike Dubrovnika kao scenografije u holivudskim spektaklima Ratovi zvijezda i Igre prijestolja pretvorila u igru fikcionalizacije i stvaranja privremenih ekstenzija postojećim spomenicima, pa stari ambijenti i spomenici, kako je dobro primijetio Jukka Jokilehto, postaju tek „ukrasni dodaci“ novotarijama (slika 17). U najnovije doba političkog revizionizma, u Zagrebu je rekonstrukcija zlorabljena kao alat u redefiniranju percepcije i izgleda nacionalne prijestolnice. Dok se vode političke i javne bitke oko polarizacija u Drugom svjetskom ratu i vrijednostima poratnog sustava za naše doba, ambiciozni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić služi se rekonstrukcijskim postupcima podjednako gorljivo kao i supstitucijama i novim stvaranjem. Dok se u „habsburškom“ Donjem gradu bez ikakve javne ili stručne rasprave javni novac troši na faksimilsko supstituiranje zdenca na Tomislavovu trgu (iza restauriranog i rekonstruiranog Umjetničkog paviljona, slika 18) a na biskupskom se Kaptolu pod vodstvom Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika izvode rekonstrukcije zidnih oslika kanoničkih kurija bez ijednog objavljenog obrazloženja postupaka u stručnim publikacijama, na Gornjem gradu se

16

u posljednjih nekoliko godina pokušava konstruirati povijest gotovo ni iz čega, odnosno iz oskudnih arheoloških ulomaka i posrednih autoriteta. U savezu ugledne stručnjakinje za povijest Zagreba Snješke Knežević, konzervatora Silvija Novaka i arhitekta Marijana Hržića na jugozapadnom obodu Griča niču „srednjovjekovne zidine“ umjesto zaboravljena parka (slika 19), a u njemu je mjesto našla i replika fontane iz 19. stoljeća.34 Ti projekti zbivaju se u srcu Zagreba bez osjećaja potrebe za propitivanjem konzervatorskih tradicija o kojima je bilo riječi u prvom dijelu teksta.

Slika 17. Dubrovnik Game of Thrones

Slika 18. Zagreb fontana na Tomislavovu trgu Slika 19. Zagreb, Gradec, park, 2016, snimio MŠ

34 O dovršenom projektu usp. Snješka Knežević, Park u kojem povijest i prošlost imaju prednost, Globus 5. studenog 2017. https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-kultura/park-u-kojem-proslost-i-povijest-imaju-prednost-nakon-gotovo-15-godina-arheoloskih-istrazivanja-i-uredenja-napokon-otvoren-park-gric-na-gradecu/6717429/ (posjet 17. veljače 2018.).

17

Sve to moguće je zbog nepostojanja strukovne udruge koja bi takva pitanja trebala kritički sagledati.35 Zanimljivo je u tom smislu i neriješeno, jedno od neugodnijih pitanja percepcije javnih prostora u Zagrebu: sudbina komemoriranja zagrebačke sinagoge. Prije nekoliko godina pojavio se prijedlog faksimilskog rekonstruiranja u Drugom svjetskom ratu porušene građevine. Sramotno stanje praznine koja i dalje služi kao parking obližnjem hotelu te nedostatak rasprave o sudbini tog prostora pokazuje nemogućnost ponovne uspostave građanskog kozmopolitizma, kakav je postojao do 1918. godine.36 Na kraju bih dodirnuo pitanje prikazivanja povijesne istinitosti u rekonstrukcijskim postupcima pred hrvatskom javnosti. Imajući u vidu niz društvenih fenomena (političku nadmoć nad profesionalnim standardima, nespremnost na udruživanje konzervatorskih stručnjaka, neosviještenost javnosti o baštini i načinima njezina očuvanja i tretiranja), postavlja se pitanje postoji li u društvenoj percepciji i profesionalnoj zajednici svijest o značenjima rekonstrukcijskih postupaka? Rekonstrukcije su, poput mnogih društvenih fenomena u Hrvatskoj, prihvaćene kao sudbonosne pojave, koje javnost najčešće iznenade naglom pojavom ili odavanjem dojma da su ponukane nekom višom silom. Osim političkog revizionizma, popraćenog oživljenim zahtjevima za lustracijom, i napora udruga zaduženih za suočavanje društva s prošlošću, nije mi poznato da se u Hrvatskoj itko sustavno bavio smislom i značenjem rekonstrukcijskih postupaka. Oni, kako znamo, imaju tradicionalnu ulogu u psihologiji, sociologiji i antropologiji, od Henrija Bergsona i Mauricea Halbwachsa do Frances Yates, Jana Assmanna i Paula Ricoeura, a iz povijesti konzerviranja znamo da je rekonstrukcija Ypresa nakon 1918. i Varšave nakon 1945. značila puno više od konzervatorskih postupaka, predstavljajući temeljni preduvjet normalizacije preživjelih. Isto tako, iz spomenute povijesti znamo za stručne i društveno uvjetovane odabire da se rekonstruiranje u odabranim slučajevima izbjegne jer su tragovi razaranja imali ulogu upozoravajućeg podsjetnika na opravdanu kaznu zajednici kao uzročnici vlastite moralne propasti. Sve to kao da se u razorenoj Hrvatskoj nije dogodilo, uglavnom zbog temeljnog antropološkog uzroka, nedostatka demokratičnosti te građanske i ljudske hrabrosti. Zanimljivo je, primjerice, da je u Vukovaru rekonstruiranje razorena sklopa dvorca Eltz izazvalo pozornost javnosti jer je njegovo otvaranje poslužilo predizbornoj kampanji jedne polu-zaboravljene političarke. No rijetko se postavlja pitanje što se zbiva nakon političareva odlaska. Dvorac tako stoji kao prigodno zazvani simbol pobjede života nad razaranjem, previđajući jednu bitnu stvar: rekonstruirani dvorac nalazi se unutar nezaliječene urbane cjeline u kojoj i danas lebde osjetna podjela zajednica i traumatična sjećanja na razaranja i ljudske gubitke. Hrvatska javnost slično je reagirala i na vijest o mogućnosti rekonstruiranja simbola razaranja Vukovara, Vodotornja (slika 20) povrh Dunava i grada. Iako se odustalo od rekonstrukcijskog postupka i ponuđen je javno financirani projekt unošenja novih sadržaja u ruševni arhitektonski simbol, nakratko se pokazalo da ni danas, kao ni nakon 1945., ruševine nisu prihvatljivi podsjetnici na traumatska zbivanja. Suočavanje s traumom gotovo se redovito pokušava rješavati terapeutikom rekonstrukcijskog postupka, jer javnost, pa tako ni njezini odabranici u politici i predstavnici u struci, ne žele imati posla s konzerviranjem ulomaka.37 Ne pokrene li se u Hrvatskoj kvalitetna stručna rasprava, rekonstrukcijski će princip, s uglavnom negativnim potencijalima, u budućnosti imati nesmetan i neupitan razvitak.

35 Dvaput oživljavano Društvo konzervatora Hrvatske (2012. i 2014.) pokazalo je nemoć hrvatskih stručnjaka da se okupe za zajedničko dobro kulturne baštine koja im je povjerena. 36 Usp. Snješka Knežević, Sinagoga i Zagreb, u: Zagreb: Grad, memorija, art, Meandarmedia, Zagreb 2011. 37 Treba se prisjetiti dislokacije tzv. Zida boli sa zagrebačke Selske ceste i uklapanja u Džamonjin službeni spomenik na groblju Mirogoj. Rijedak primjer očuvanja tragova razaranja je u Muzej Domovinskog rata u Turnju kod Karlovca: tu je razorena građevina prekrivena staklenom novogradnjom.

18

Slika 20. Vukovar, Vodotoranj, snimio MŠ 2012

19

Marko Špikić Rođen je 1973. u Zagrebu. Diplomirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1998. na temu zaštite graditeljskog naslijeđa u teoriji i praksi Leona Battiste Albertija. Od 1999. zaposlen pri Odsjeku za povijest umjetnosti. Magistrirao 2003. temom Predstavljanje starina u spisima talijanskog humanizma prve polovice XV. stoljeća, doktorirao 2007. temom Konzervatorsko djelovanje splitskog antikvara Francesca Carrare (mentor prof. dr. Ivo Maroević). Docent od siječnja 2010, izvanredni profesor od siječnja 2014. Studijski boravci u Scuola normale superiore u Pisi 2002. i Beču 2006. (stipendija Ernst Mach austrijskog ÖAD-a). Područja interesa: povijest i teorija arhitektonskog konzerviranja u Europi i Hrvatskoj od renesanse do danas, povijest antikvarnih studija, problemi arhitektonskog rekonstruiranja. Kao autor i urednik objavio devet knjiga te brojne članke u znanstvenim i stručnim časopisima. Izlagao na znanstvenim i stručnim skupovima u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Poljskoj. Suorganizator skupova u Hrvatskoj (Rijeka, Dijalozi s baštinom 2012-2016, Split, međunarodni skup o E. Hebrardu i G. Niemannu, 2012. te Zagreb, skup o Arturu Schneideru, 2013. i skup o Gjuri Szabi, 2015.) i Austriji (ICOMOS-ova regionalna konferencija 2013). Član Upravnog odbora Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Od 2011. predsjednik ICOMOS-a Hrvatske, od 2014. u drugom mandatu. Od 2013. član međunarodnog znanstvenog odbora ICOMOS-a za teoriju i filozofiju konzerviranja i restauriranja (Theophilos). Marko Špikić Marko Špikić was born in Zagreb in 1973. He graduated art history and comparative literature at the Faculty of Humanities and Social Sciences in 1998 (diploma thesis on Architectural conservation in theory and practice of Leon Battista Alberti). He is employed at the Art History Department since 1999. His MA, completed in 2003, dealt with the representation of antiquities in the texts of early humanists in Italy. His PhD (completed in 2007) discusses conservation activity of Dalmatian antiquarian and archaeologist Francesco Carrara (1812-1854). He became Associate professor in January 2014. He made a research in Scuola normale superiore in Pisa in 2002 and Vienna archives (afforded by Ernst Mach Scholarship) in 2006. His fields of interest: history and theory of architectural conservation in Europe and Croatia from renaissance to present, history of antiquarian studies, the problems of architectural reconstruction in Europe. As editor and author he published nine books and numerous articles in scientific journals. He participated in conferences in Croatia, Slovenia, Austria and Poland. He co-organized conferences in Croatia (Rijeka, Dialogues with heritage, 2012-2016, Split, international conference on E. Hebrard and G. Niemann in 2012, Zagreb, conference on art historian Artur Schneider in 2013 and on conservator Gjuro Szabo in 2015) and Austria (ICOMOS regional conference in 2013). M. Špikić is a member of the Croatian association of art historians. Since 2011 he is the chairman of the Croatian ICOMOS NC. Since 2013 he has been a member of the ICOMOS International scientific committee Theophilos on theory and philosophy of conservation and restoration.

20