robert paul wolff - u obranu anarhizma.pdf

8/18/2019 Robert Paul Wolff - U obranu anarhizma.pdf

1/49

1

To najpoznatije političko djelo američkoga političkog filozofa s

Kolumbijskog sveučilišta svjedoči o kontinuitetu anarhističke misli.

Knjiga je nastala 60-ih godina, u jeku kampanje protiv nuklearnog

zastrašivanja, a istraţuje temelje legitimnosti drţavne vlasti.

Robert Paul Wolff, američki politički filozof, pisao je o mnogim temama,

a najpoznatiji je po svojim tekstovima o marksizmu, toleranciji,

liberalizmu i demokraciji. U akademskom svijetu je bio najpoznatiji po

svojim radovima o Kantu.


2/49

2

Predgovor

Ovaj ogled o temeljima drţavne vlasti označava fazu u razvoju mojezaokupljenosti problemima političkoga autoriteta i moralneautonomije. Kad me prvi put ozbiljno zainteresirala ta tema, bio samposve uvjeren da mogu pronaći zadovoljavajuće opravdanje zatradicionalnu demokratsku doktrinu kojoj sam prilično bezrazmišljanja iskazivao vjernost. Uistinu, tijekom prve godine mojegarada na Odsjeku za filozofiju kolumbijskog sveučilišta, predavao samkolegij o političkoj filozofiji na kojem sam hrabro objavio da ću prvoformulirati a zatim i riješiti temeljni problem filozofije politike. Nisam

imao teškoća s formulacijom problema – grubo govoreći, s time kako semoralna autonomija pojedinca moţe uskladiti s legitimnom vlašćudrţave. Nisam imao poteškoća ni s opovrgavanjem mnogihpretpostavljenih rješenja koja su iznijeli različiti teoretičaridemokratske drţave. Ali usred semestra, bijah prisiljen izići predstudente pokunjen i vrlo posramljen te objaviti da nisam uspio pronaćiveliko rješenje.

Isprva, dok sam se borio s tom dvojbom, počeo sam vjerovati da serješenje krije tu odmah iza sljedećega pojmovnoga ugla. Kad sam drţao

referate o toj temi na skupovima po različitim sveučilištima, uvijek samse iznova morao predstaviti kao osoba koja traga za teorijom koju jednostavno ne mogu naći. Malo po malo, počeo sam pomicatinaglasak svojega izlaganja. Na kraju sam – bilo zbog filozofskogarazmišljanja ili naprosto zbog jada – shvatio da sam zapravo branioono negativno, umjesto da sam tragao za pozitivnim. Moj me neuspjehda nađem ikakvo teoretsko opravdanje za vlast drţave uvjerio daopravdanja nema. Ukratko, postao sam filozofski anarhist.

Prvo poglavlje ovoga ogleda oblikuje problem onako kako sam ga sebi

postavio pri je više od pet godina. Drugo poglavlje istraţuje klasičnodemokratsko rješenje problema i pokazuje neadekvatnost uobičajenogavećinskog modela demokratske drţave. Treće poglavlje iscrtava,prilično impresionističkim stilom, hegelovski put, razloge za mojudugotrajnu nadu u to da se rješenje moţe naći; ono završava nekimsaţetim, prilično utopijskim prijedlozima za to na koji bi načinanarhističko društvo moglo u stvarnosti funkcionirati.

Ostavljajući po strani pogreške koje bi se mogle kriti u argumentimašto sam ih iznio na ovim stranicama, ovaj ogled pati od dviju glavnih

manjkavosti. Što se tiče čiste teorije, bio sam prisiljen pretpostaviti niz


3/49

3

vrlo vaţnih postavki o prirodi, izvorima i granicama moralne obveze.Iskreno rečeno, uzeo sam cijelu teoriju etike zdravo za gotovo. Što setiče praktične primjene, nisam rekao gotovo ništa o materijalnim,socijalnim i psihološkim uvjetima pod kojima bi anarhizam mogao bitiizvediv oblik društvenoga ustroja. Bolno sam svjestan tih manjkavosti,i nadam se da ću upotpunjeni rad, u kojemu ću o objema temamamnogo više reći, objaviti u razumno bliskoj budućnosti. Ako moguKantu ukrasti naslov (i tako se moţda skriti pod plašt legitimnosti),ovaj bi ogled prije trebao nositi veliki podnaslov Temelji metafizikedržave .

New York, oţujak 1970.

I. SUKOB VLASTI I AUTONOMIJE

1. Pojam vlasti

Politika je primjena drţavne moći ili pokušaj da se utječe na tuprimjenu. Filozofija politike je zbog toga, strogo uzevši, filozofija drţave.Ako već trebamo odrediti sadrţaj filozofije politike i postoji li onauopće, moramo početi s pojmom drţave.

Drţava je skupina osoba koje imaju i primjenjuju vrhovnu vlast nadanom području. Strogo govoreći, trebamo reći da je drţava skupinaosoba koje imaju vrhovnu vlast nad određenim teritorijem ili nadodređenom populacijom . Nomadsko bi pleme moglo iskazati vlastdrţavne strukture, sve dok njegovi podanici ne potpadaju podnadmoćniju vlast teritorijalne drţave.[3] Drţava bi mogla uključiti sveosobe koje su pod njezinom vlašću, što demokratska drţava i činiprema riječima njezinih teoretičara; mogla bi se sastojati i od jednog jedinog pojedinca kojemu su svi ostali podređeni. Mogli bismosumnjati je li jednočlana drţava ikada uopće postojala, premda je na toLuj XIV. očito mislio kad je izjavio, "L`état, c`est moi" ("Drţava, to sam ja"). Distinktivna je značajka drţave vrhovna vlast ili ono o čemupolitički filozofi govore kao o "suverenosti". Tako govore o "narodnojsuverenosti", što je doktrina prema kojoj je narod drţava, a naravno,uporaba riječi "suveren" u značenju "kralj" odraţava pretpostavljenu

koncentraciju vrhovne vlasti u monarhiji.

http://openwindow%28%27004_f03.php%27%2C%20%27450%27%2C%20%27200%27%29/http://openwindow%28%27004_f03.php%27%2C%20%27450%27%2C%20%27200%27%29/http://openwindow%28%27004_f03.php%27%2C%20%27450%27%2C%20%27200%27%29/http://openwindow%28%27004_f03.php%27%2C%20%27450%27%2C%20%27200%27%29/


4/49

4

Vlast je pravo da se zapovijeda i sukladno tome, pravo da se timzapovijedima drugi pokoravaju. Mora je se razlikovati od moći, koja jesposobnost da se prisili na pokoravanje, bilo uporabom te moći ili podprijetnjom njezine uporabe. Kad izručim svoj novčanik lopovu koji medrţi na nišanu, činim to zbog toga što je sudbina kojom mi on prijeti gora od gubitka novca koji ću morati pretrpjeti. Dopuštam da on imamoć nada mnom, ali teško da ću pretpostaviti da ima vlast nadamnom, to jest, da ima pravo zatraţiti moj novac i da mu ga ja imamobvezu dati. S druge strane, kad mi vlada podnese račun za porez,plaćam ga (normalno) čak i kad ga ne ţelim platiti, pa čak i kad mislimda bih se mogao izvući a da ga ne platim. Premda je to, sve u svemu,glupavo konstituirana vlada, ipak me ima pravo oporezovati. Ona imanada mnom vlast . Ponekad, naravno, prevarim vladu, ali čak i tadapriznajem njezinu vlast, jer komu bi palo na um da "prevari" lopova?

Kad netko polaže pravo na vlast znači da polaţe pravo na to da mu sedrugi pokoravaju. Imati vlast je prema tome – što? Jedno je značenjeimati to pravo ili bi moglo značiti da su to što netko polaţe pravo navlast priznali i prihvatili oni na koje se ono odnosi. Naziv "vlast" dvojak je budući da ima i svoje deskriptivno i svoje normativno značenje. Čakse i deskriptivno značenje poziva na norme ili obveze, naravno, ali točini prije tako što opisuje ono za što ljudi vjeruju da bi trebali činiti,nego što tvrdi da to trebaju činiti.

Sukladno tim dvama značenjima vlasti, postoje i dva poimanja drţave.Deskriptivno, drţava bi se mogla odrediti kao skupina osoba za koje se priznaje da imaju vrhovnu vlast nad nekim teritorijem – a to priznajuoni nad kojima se vlast provodi. Proučavanje oblika, značajki,ustanova i djelovanja de facto drţava, kako bismo ih mogli nazvati,područje je političke znanosti. Ako naziv shvatimo u njegovupreskriptivnom značenju, drţava je skupina osoba koje imaju pravoobnašati najvišu vlast nad nekim teritorijem. Otkriće, analiza iiskazivanje oblika i načela legitimne vlasti – prava da se vlada – politička su filozofija.

Što se razumijeva pod vrhovnom vlasti? Neki su politički filozofi,govoreći o vlasti u normativnom smislu, smatrali da prava drţava imanajvišu vlast nad svim stvarima što se događaju pod njezinomnadleţnosti. Jean-Jacques Rousseau je, primjerice, tvrdio da društveniugovor kojim se tvori pravedna politička zajednica "daje drţavnomtijelu podpunu vlast nad svim njegovim članovima; a upravo ta vlast,kojom upravlja opća volja, zove se, ... vrhovna drţavna vlast" [Premaprijevodu dr. Milana Grubera, J.J. Rousseau, Društveni ugovor ilinačela državnoga prava , Prosvjetna biblioteka Komisijonalne naklade

Hrvatskoga štamparskoga zavoda, Zagreb, 1918., str. 67; svi su navodi


5/49

5

iz Društvenoga ugovora navedeni prema ovom prijevodu.]. John Locke je, s druge strane, smatrao da se vrhovna vlast pravedne drţaveproteţe samo na one stvari za koje je u redu da ih nadzire drţava.Drţava je, dakako, najviša vlast, ali je njezino pravo da zapovijedamanje od apsolutnoga. Jedno je od pitanja na koje filozofija politikemora odgovoriti postoji li uopće granica raspona stvari nad kojimapravedna drţava ima vlast.

Autoritativnu se zapovijed mora isto tako razlikovati od uvjerljivaargumenta. Kad mi zapovjede da nešto učinim, mogao bih izabrati daudovoljim toj zapovijedi čak i ako nisam pod prijetnjom, jer samodgojen vjerovati kako je to nešto što moram učiniti. Ako je to tako,tada se nisam, strogo uzevši, pokorio zapovijedi, nego sam prijepriznao silu argumenta ili ispravnost naredbe. Osoba koja izdaje

"zapovijed" uglavnom ima ulogu da ostvari okolnosti u kojima ću bitisvjestan svoje duţnosti, a njezinu bi ulogu na drugim instancijamamogao ispuniti kakav prijekorni prijatelj, ili čak moja vlastita savjest.Mogao bih, proširivši značenje naziva, reći da zapovijed ima vlast nadamnom, što jednostavno znači da moram djelovati u skladu s njom. Alisama osoba nema vlast – ili, da budem precizniji, to što udovoljavamzapovijedi te osobe ne znači da joj priznajem bilo kakvu vlast. Takovlast prebiva u osobama; one je posjeduju – ako je zapravo uopćeposjeduju – na temelju onoga što jesu, a ne na temelju onoga štozapovijedaju. Moja duţnost da se pokoravam, duţnost je koju im

dugujem, a ne moralnom zakonu ili nadarbinama djelâ koja bi mimogli zapovjediti da ih provedem.

Mnogo je, naravno, razloga zašto ljudi zapravo priznaju zahtjeve vlasti.Najuobičajeniji je, uzevši cijelu ljudsku povijest u obzir, jednostavnopropisujuća sila tradicije. Činjenica da se nešto uvijek čini na određennačin mnogim se ljudima čini kao savršeno odgovarajući razlog da seto ponovno učini na taj način. Zašto bismo se pokorili kralju? Zato štosmo se uvijek pokoravali kraljevima. Ali zašto bi najstariji kraljev sinpostao kralj kad na njega dođe red? Zato što su najstariji sinovi uvi jek

bili nasljednici prijestolja. Moć tradicionalnoga tako je duboko urezanau ljudski um da čak i proučavanje nasilnoga i slučajnoga podrijetlavladajuće obitelji neće oslabiti njezin autoritet u očima njezinihpodređenih.

Neki ljudi dobivaju auru autoriteta na temelju vlastitih izvanrednihosobina, bilo kao veliki vojni vođe, bilo kao ljudi svetoga značaja, bilokao snaţne ličnosti. Takvi ljudi okupljaju sljedbenike i učenike okosebe koji im se svojevoljno pokoravaju, a da i ne razmisle o vlastitomeinteresu ili to čine čak protiv vlastitih interesa. Sljedbenici vjeruju da

vođa ima pravo zapovijedati , to jest, ima pravo na vlast .


6/49

6

Obično se danas, u svijetu birokratiziranih vojski i institucionaliziranihreligija, kad je kraljeva brojem malo a loza proroka se iscrpila, vlastdaje onima koji zauzimaju sluţbene poloţaje. Kao što je Weberistaknuo, većina ljudi te poloţaje doţivljava kao autoritativne jer ihodređuju određene vrste birokratskih pravila koja u sebi nosevrijednosti javnosti, općenitosti, predvidivosti i tako dalje. Uvjetovanismo odgovoriti na vidljive znakove birokratizma kao što su tiskanice ioznake. Ponekad moţda smatramo opravdanim legalno pozivanje navlast, kao kad udovoljavamo zapovijedi jer je njezin autor izabrani duţnosnik. Češće je dovoljan pogled na uniformu pa da osjetimo dačovjek koji je nosi ima pravo na to da mu se pokoravamo.

Razumljivo je da ljudi pristaju ispunjavati zahtjeve vrhovne vlasti. Toda ljudi trebaju pristati ispuniti zahtjeve vrhovne vlasti nije tako

razumljivo. Zbog toga naše prvo pitanje mora glasiti: pod kojimuvjetima i zbog kojih razloga ima jedan čovjek vrhovnu vlast naddrugim? Isto bi se pitanje moglo preformulirati: pod kojim uvjetimamoţe drţava (shvaćena normativno) postojati?

Kant nam je dao prikladan naslov za tu vrstu ispitivanja. On je tonazvao "dedukcijom", ne razumijevajući pod tim nazivom dokazivost

jedne tvrdnje na temelju druge, nego dokaz legitimnosti pojma. Kad jepojam empirijski, njegova se dedukcija završava pukim ukazivanjemna instancije njegovih objekata. Primjerice, dedukcija pojma konja

sastoji se od predočavanja konja. Budući da konji postoje, mora bitilegitimno rabiti taj pojam. Slično se, dedukcija deskriptivnog pojmadrţave sastoji jednostavno od toga da se ukaţe na bezbrojne primjereljudskih zajednica u kojima neki ljudi polaţu pravo na vrhovnu vlastnad ostalima te im se drugi pokoravaju. Ali kad je riječ oneempirijskome pojmu, njegova se dedukcija mora provesti nadrugačiji način. Svi su normativni pojmovi neempirijski, jer oni se prijeodnose na ono što bi trebalo biti, nego na ono što jest. Otuda, nemoţemo opravdati uporabu pojma (normativne) vrhovne vlasti tako daza nj predstavimo primjere.[4] Moramo pokazati, apriornom tvrdnjom,

da mogu postojati oblici ljudske zajednice u kojima neki ljudi imajumoralno pravo upravljati. Ukratko, temeljna je zadaća filozofije politikeomogućiti dedukciju pojma države .

Da bismo završili tu dedukciju, nije dovoljno pokazati da ima okolnostiu kojima ljudi imaju obvezu činiti ono što su de facto vlasti naredile.Čak i pod najnepravednijim vladavinama često ima dobrih razloga prijeza pokornost nego za prkos. Moţe biti da je vlast naredila svojimpodređenima da učine ono što su oni zapravo već neovisno o tomeduţni učiniti; ili moţe biti da zle posljedice prkosa daleko nadmašuju

nedostojnost pokoravanja. Vladine zapovijedi mogle bi obećati



7/49

7

blagotvoran učinak, namjerno ili ne. Zbog tih razloga, kao i zbogmudrosti, čovjek bi mogao biti u pravu kad pristane ispuniti zahtjevevlade pod čijom je de facto vlašću. Ali ni jedno od ovoga ne odgovara napitanje legitimnosti vlasti. Ona je stvar prava na zapovijed i stvarkorelativne obveze da se pokorava osobi koja izriče zapovijed .

Poentu ovoga posljednjeg odjeljka nije naodmet više puta istaknuti.Pokoravati se ne znači učiniti ono što vam je netko rekao da činite.Stvar je u tome da činite ono što vam je rekao da učinite, zato što vam

je on rekao da to učinite . Zakonski ili de iure, vlast se tiče temelja ipodrijetla moralne obveze.

Budući da je neosporno da ima ljudi koji vjeruju da drugi imaju vlastnad njima, moglo bi se pomisliti da moţemo rabiti tu činjenicu kako

bismo dokazali da su negdje, u ovo ili ono doba, morali postojati ljudikoji su uistinu posjedovali legitimnu vlast. Mogli bismo, naime,pomisliti da ne mogu svi pozivi na vlast biti pogrešni, premda bi nekipozivi na vlast mogli biti pogrešni, jer onda ne bismo uopće imalipojam legitimne vlasti. Sličnim su argumentom neki filozofi pokušalipokazati da nisu sva naša iskustva snovi, ili općenitije da u iskustvunije sve prije puka prikaza, nego li zbilja. Stvar je u tome da se nazivipoput "snova" i "prikaze" definiraju oprečno "budnom iskustvu" ili"zbilji". Otuda smo jedino mogli razviti njihovu uporabu tako da sesuočimo sa situacijama u kojima su neka iskustva snovi, a druga nisu,

ili su neke stvari puke prikaze, a druge su zbilja.

Bez obzira na snagu argumenta općenito, on se ne moţe primijeniti naslučaj vlasti de facto nasuprot vlasti de iure, jer je ključni sastojakobaju pojmova, to jest "pravo", unesen u raspravu s područja općemoralne filozofije. Sve dok se zaokupljamo mogućnošću pravednedrţave, pretpostavljamo da je moralni diskurs pun značenja i dapostoje odgovarajuće dedukcije za pojmove poput "pravo", "duţnost" i"obveza".[5]

Ono što se moţe zaključiti iz postojanja de facto drţava jest to da ljudivjeruju u postojanje legitimne vlasti, jer je naravno de facto drţava jednostavno drţava čiji podanici vjeruju da je ona legitimna (to jest, dauistinu ima vlast na koju se poziva). Moţda imaju krivo. Doista, sva bivjerovanja u vlast mogla biti pogrešna – moţda ne postoji ni jednadrţava u povijesti čovječanstva koja bi sada ili ikada imala pravo da jojse pokoravaju. Moglo bi čak biti nemoguće da takva drţava postoji; to je pitanje koje moramo pokušati riješiti. Ali sve dok ljudi vjeruju uvlast drţava, moţemo zaključiti da posjeduju pojam o vlasti de iure.[6]

http://openwindow%28%27004_f05.php%27%2C%20%27450%27%2C%20%27200%27%29/http://openwindow%28%27004_f05.php%27%2C%20%27450%27%2C%20%27200%27%29/http://openwindow%28%27004_f05.php%27%2C%20%27450%27%2C%20%27200%27%29/http://openwindow%28%27004_f06.php%27%2C%20%27450%27%2C%20%27200%27%29/http://openwindow%28%27004_f06.php%27%2C%20%27450%27%2C%20%27200%27%29/http://openwindow%28%27004_f06.php%27%2C%20%27450%27%2C%20%27200%27%29/http://openwindow%28%27004_f06.php%27%2C%20%27450%27%2C%20%27200%27%29/http://openwindow%28%27004_f05.php%27%2C%20%27450%27%2C%20%27200%27%29/


8/49

8

Tako normativni pojam drţave kao ljudske zajednice koja s pravomima vlast na nekom teritoriju određuje u pravom smislu temu filozofijepolitike. Ipak, čak i ako bi se pokazalo nemogućim izvesti dedukcijupojma – to jest, ako ne moţe postojati drţava de iure – još bi se velikbroj moralnih pitanja mogao postaviti što se tiče pojedinčeva odnosa sdrţavama de facto. Mogli bismo upitati, primjerice, postoje li uopćemoralna načela koja bi trebala voditi drţavu kad stvara svoje zakone,poput načela utilitarizma, i pod kojim uvjetima je ispravno da sepojedinac pokori zakonima? Mogli bismo istraţiti društvene ideale

jednakosti i uspjeha, ili načela kaţnjavanja, ili opravdavanja rata. Svasu takva ispitivanja u biti primjena općih moralnih načela na određenefenomene (de facto) politike. Bilo bi dakle prikladno usprotiviti se riječikoja je došla na zao glas, i nazvati taj ogranak proučavanja politikekazuističkom politikom . Budući da ima ljudi koji priznaju polaganje

prava na vlast, postoje i de facto drţave. Podrazumijevajući da jemoralni diskurs općenito legitiman, moraju postojati moralna pitanjakoja se postavljaju u odnosu na takve drţave. Dakle, kazuističkapolitika kao ogranak etike postoji. Preostaje odlučiti postoji li u pravomsmislu filozofija politike.

2. Pojam autonomije

Temeljna je postavka moralne filozofije da su ljudi odgovorni za svoja

djela. Iz te postavke nuţno proizlazi, kao što je to Kant istaknuo, da suljudi metafizički slobodni, što će reći da su u nekom smislu sposobniodabrati kako će djelovati. To što je kadar izabrati kako će djelovatičini čovjeka odgovornim, ali puki izbor nije po sebi dovoljan da ganatjera da preuzme odgovornost za vlastita djela. Preuzeti odgovornostuključuje pokušaj da se odredi što netko treba učiniti, što pak, kakosu to filozofi od Aristotela naovamo priznali, čovjeka dodatnoopterećuje time da stječe znanja, razmišlja o motivima, proriče ishode,kritizira načela itd.

Obveza da se preuzme odgovornost za vlastita djela ne proistječe samoiz ljudske slobode volje, jer mnogo je više potrebno od puke slobodeizbora kad se preuzima odgovornost za vlastita djela. Samo se zato štočovjek ima sposobnost da razmišlja što će izabrati moţe za njega rećida je pod stalnom obvezom da za svoj izbor preuzme odgovornost.Posve je primjereno da će filozofi morala svrstati na istu stranu djecu iluđake kao bića koja nisu posve odgovorna za svoja djela, jer kako seza luđake misli da im manjka sloboda izbora, tako djeca još neposjeduju moć razbora u razvijenom obliku. Čak je u redu da ćemo višistupanj odgovornosti pripisati djeci, jer luđaci su, zbog svojeg manjkaslobodne volje, posve lišeni odgovornosti, dok se djecu, sve dok


9/49

9

posjeduju razbor u djelomično razvijenom obliku, moţe smatratiodgovornima (to jest, moţe se od njih zahtijevati da preuzmuodgovornost) do odgovarajućeg stupnja.

Svaki čovjek koji posjeduje i slobodnu volju i razbor ima obvezupreuzeti odgovornost za svoja djela, čak i onda ako nije aktivnouključen u trajni proces da razmišlja, istraţuje i prosuđuje kako bitrebao djelovati. Čovjek će katkad biti voljan preuzeti odgovornost zaposljedice svojih djela, čak i ako nije o njima promislio, ili ne misli onjima ni u budućnosti promisliti. Takva je odluka, naravno, napredaku odnosu na to da odbije preuzeti odgovornost; on barem priznajepostojanje obveze. Ali ga to istodobno ne oslobađa duţnosti da seuključi u proces promišljanja koji je do sada izbjegavao. Ne moramo nireći da čovjek moţe preuzeti odgovornost za svoja djela, a ipak

nepravedno djelovati. Kad nekoga opisujemo kao odgovornogapojedinca, ne podrazumijevamo da uvijek djeluje ispravno, nego samoto da ne izbjegava duţnost da pokuša odrediti što je ispravno.

Odgovoran čovjek nije hirovit ili anarhičan, jer on priznaje da jeograničen moralnim ograničenjima. Ali ustrajava na tome da samo onsâm prosuđuje ta ograničenja. On moţe poslušati savjete drugih, alisam za sebe odlučuje je li taj savjet dobar. Mogao bi od drugih učiti osvojim moralnim obvezama, ali samo onako kako matematičar uči oddrugih matematičara – naime slušajući njihove argumente čiju

valjanost priznaje premda ih se on sam nije sjetio. On ne uči onakokako čovjek uči od istraţivača, to jest tako da prihvati kao istinunjegove prikaze stvari koje sam ne moţe vidjeti.

Budući da odgovoran čovjek donosi moralne odluke koje sebipredočava kao imperative, mogli bismo reći da on sam sebi zadajezakone, ili da je samozakonodavan. Ukratko, on je autonoman . Kao što

je Kant tvrdio, moralna je autonomija spoj slobode i odgovornosti; onaznači pokoravati se zakonima koje je čovjek stvorio za sebe.Autonoman čovjek, sve dok je autonoman, nije podređen volji drugoga.

On moţe učiniti ono što mu drugi kaţe, ali ne zato što mu je to netkorekao. On je dakle, u političkom značenju riječi, slobodan .

Budući da je čovjekova odgovornost za vlastita djela posljedica njegovesposobnosti da bira, on je se ne moţe odreći niti je odbaciti. Ipak jemoţe odbiti priznati, namjerno ili jednostavno zato što nije uspiospoznati svoje moralno stanje. Svi ljudi, u ovom ili onom času svojegaţivota, odbijaju preuzeti odgovornost za svoja djela, a neki ustrajnoizbjegavaju svoju duţnost tako da više nalikuju starmaloj djeci negoodraslima. Budući da je moralna autonomija naprosto stanje u kojemu

se preuzima puna odgovornost za svoja djela, iz toga slijedi da ljudi


10/49

10

mogu svojom krivnjom izgubiti vlastitu autonomiju. To jest, čovjekmoţe odlučiti da se pokori zapovijedima drugoga, a da niti ne pokušasam prosuditi je li to što mu je zapovjeđeno dobro ili razborito.

To je vrlo vaţno gledište i ne bi ga trebalo brkati s pogrešnompretpostavkom da se čovjek moţe odreći odgovornosti za svoja dje la.Čak i kad se podredio volji drugoga, pojedinac ostaje odgovoran za onošto čini. Ali kad odbije da se uključi u moralno rasuđivanje, kadprihvati tuđe zapovijedi kao konačan čin, on proigrava svojuautonomiju. Zbog toga Rousseau ima pravo kad kaţe da čovjek nemoţe postati rob čak ni vlastitim izborom, ako misli da su čak i robovimoralno odgovorni za svoja djela. Ali ima krivo ako misli da se ljudi nemogu svojevoljno dovesti u ropski poloţaj i nerazumnu pokornost.

Na mnogo se načina i na mnogo razina moţe vlastitom krivnjomizgubiti autonomija. Čovjek se moţe odreći svoje neovisnosti prosudbekad je riječ o samo jednom pitanju ili u odnosu na samo jedan tippitanja. Primjerice, kad se predam svojem liječniku u ruke, povjeravammu se bez obzira na liječenje koje mi propiše, ali samo kad je riječ omojem zdravlju. Od njega ne pravim i svojeg pravnog savjetnika.Čovjek moţe izgubiti autonomiju kad je riječ o nekim ili o svimpitanjima neko određeno vrijeme, ili tijekom cijeloga svojeg ţivota.Moţe se pokoriti svim zapovijedima, ma kakve one bile, osim nekimvrlo određenim djelima (poput ubojstva) koja odbija izvesti. Iz primjera

s liječnikom, očito je da ipak ima nekih situacija u kojima je razboritoodustati od vlastite autonomije. Štoviše, mogli bismo se upitati nije li ,u sloţenom svijetu tehničke ekspertize, uvijek razborito tako učiniti!

Budući da je poimanje preuzimanja odgovornosti i poigravanja njomesredišnje za raspravu koja slijedi, vrijedno je posvetiti mu još prostorada se to razjasni. Preuzeti odgovornost za svoja djela znači donijetikonačnu odluku o tome što čovjek treba učiniti. Za autonomnogačovjeka ne postoji takvo što poput, strogo uzevši, zapovijedi . Ako netkou mojoj okolini izda zapovijedi, i ako on ili netko drugi očekuje da se

tim zapovijedima ljudi pokoravaju, tu ću činjenicu uzeti u obzir usvojim prosudbama. Mogu odlučiti da moram učiniti ono što mi taosoba zapovijeda, a moţe se čak i dogoditi da me upravo to što je onizdao zapovijedi tjera da poţelim tako učiniti. Primjerice, ako sam nabrodu koji tone i kapetan izda naredbu da pređemo u čamce zaspašavanje, mogao bih, ako svi drugi poslušaju kapetana jer je onkapetan , odlučiti da mi je u tim okolnostima bolje učiniti što kaţe, jerzbrka do koje bi došlo kad mu se ne bih pokorio mogla bi biti štetna posve. Ali sve dok donosim takvu odluku, ja se ne pokoravam njegovimzapovijedima ; to jest, ne priznajem da on ima vlast nada mnom. Istu

bih odluku donio, zbog upravo istog razloga, da je i jedan od putnika


11/49

11

počeo izdavati "naredbe" i u zbrci postao osoba kojoj se ljudipokoravaju.

U politici, kao općenito i u ţivotu, ljudi često svojom krivnjom gubevlastitu autonomiju. Ima mnogo razloga za to, a i mnogo argumenata

koji su ponuđeni da to opravdaju. Većina ljudi, kako smo već zapazili,osjeća tako snaţno snagu tradicije ili birokracije da prihvaća bezrazmišljanja pozive na vlast svojih nominalnih vladara. Rijedak jepojedinac u povijesti ljudskog roda koji se podignuo do razine dapreispita pravo svojih gospodara da zapovijedaju, te svoju duţnost iduţnost svojih bliţnjih da se pokoravaju. Ipak, jedanput kad se s timopasnim pitanjem počne, mogu se iznijeti razni argumenti dademonstriraju autoritet vladara. Među najstarijima je Platonovapostavka da se ljudi trebaju pokoriti vlasti onih koji su nadmoćna

znanja, nadmoćna razbora ili nadmoćne pronicavosti. Dotjeranamoderna verzija glasi da će obrazovani dio demokratskog stanovništvavjerojatnije biti politički aktivan i da će upravo loše obaviješten diobiračkoga tijela ostati pasivan, budući da njegov ulazak u političkuarenu samo podupire napore demagoga i ekstremista. Mnogi američkipolitički znanstvenici otišli su tako daleko da tvrde da je apatijaameričkih masa uzrok stabilnosti i prema tome dobra stvar.

Moralno stanje zahtijeva od nas da priznamo odgovornost i ostvarimoautonomiju gdje god je i kad god je to moguće. Ponekad to uključuje

moralnu prosudbu i promišljanje; ponekad pak, skupljanje posebnih,čak tehničkih, informacija. Suvremeni američki građanin, primjerice,ima obvezu u dovoljnoj mjeri usvojiti modernu znanost da bi mogaopratiti rasprave o nuklearnoj politici i doći do neovisna zaključka.[7] Mnoštvo je prepreka, gotovo nepremostivih, pred ostvarenjem potpunei razumne autonomije u suvremenome svijetu. Ipak, sve dokpriznajemo odgovornost za vlastita djela, i sve dok priznajemo moćrazuma u sebi, moramo priznati i trajnu obvezu da budemo autoritakvih zapovijedi kojima bismo se mogli pokoriti. Protur ječje ječovjekova stanja u modernome svijetu da što više priznaje svoje pravo i

svoju duţnost da bude vlastiti gospodar, to potpunije postaje pasivniobjekt tehnologije i birokracije čije se sloţenosti ne moţe nadati da ćerazumjeti. Tek je sedam stotina godina prošlo otkad prosječnoobrazovan čovjek moţe tvrditi da razumije glavna pitanja vladanja, kaoi svojeg kralja ili svoj parlament. Ironično, današnji završenisrednjoškolac koji nije umješan kad je riječ o pitanjima vanjske iunutarnje politike o kojima je pozvan glasati, moţe vrlo lako shvatitiprobleme drţavničke mudrosti u osamnaestom stoljeću.

3. Sukob vlasti i autonomije



12/49

12

Određujuća je oznaka drţave vlast, pravo da vlada. Primarna je obvezačovjeka autonomija, odbijanje da se njime vlada. Moglo bi se učiniti danema rješenja za sukob autonomije pojedinca i pretpostavljene vlastidrţave. Sve dok čovjek ispunjava svoju obvezu da sam donosi odluke,odupirat će se drţavnoj tvrdnji da ima vlast nad njim. To jest, on ćeporeći da ima duţnost pokoravati se zakonima drţave naprosto zato štosu to zakoni . U tom će se smislu činiti da je anarhizam jedina političkadoktrina u skladu s vrlinom autonomije.

Anarhist bi naravno mogao prihvatiti nuţnost da se pokorava zakonu pod određenim okolnostima ili na određeno vrijeme. Mogao bi čak iposumnjati da postoji ikakva vjerojatnost da se ukloni drţava kaoljudska ustanova. Ali nikad neće drţavne zapovijedi smatratilegitimnima , nikad neće misliti da one u sebi nose obvezujuću moralnu

snagu. U određenom bismo smislu, mogli okarakterizirati anarhistakao čovjeka bez domovine, jer je, bez obzira na spone koje ga vezuju zazemlju njegova djetinjstva, on upravo u istom moralnom odnosu prema"svojoj" vladi kao i prema vladi bilo koje druge zemlje u kojoj bi seslučajno mogao zateći. Kad sam bio na odmoru u Velikoj Britaniji,pokoravao sam se njezinim zakonima, i zbog razboritog vlastitoginteresa i zbog očitoga moralnog obzira prema vrijednosti reda, premaopćoj dobroj posljedici očuvanja sustava vlasništva itd. Vrativši se uSjedinjene Drţave, osjetio sam da se ponovno vraćam u svoju zemlju i,ako o tome uopće mislim, čini mi se da sam u drugačijem i intimnijem

odnosu s američkim zakonima. Objavila ih je moja vlada i zato samimao posebnu obvezu da im se pokoravam. Ali anarhist mi kaţe da jemoj osjećaj puka sentimentalnost i da nema nikakvu objektivnumoralnu osnovicu. Svaka je vlast podjednako nelegitimna, premda ne ipodjednako vrijedna ili nevrijedna potpore, tako da to što sepokoravam američkim zakonima, ako ţelim biti moralno autonoman,mora proisteći iz istih obzira koji određuju moje ponašanje uinozemstvu.

Dvojba koju smo postavili moţe se kratko izraziti s pomoću pojma de

iure drţave. Ako svi ljudi imaju stalnu obvezu da ostvaruju najvišimogući stupanj autonomije, onda se čini da nema drţave čiji podaniciimaju moralnu obvezu pokoravati se njezinim zapovijedima. Otuda ćese poimanje o de iure legitimnoj drţavi učiniti isprazno, a filozofski ćese anarhizam činiti jedinim razumnim političkim uvjerenjem zaprosvijećenoga čovjeka.

II. KLASIČNA DEMOKRACIJA KAO RJEŠENJE


13/49

13

1. Demokracija je jedino izvedivo rješenje

Nije potrebno nadugo raspravljati o vrijednostima svih različitih tipovadrţave koje su, od Platona, bile standardna hrana političkih filozofija.

John Locke bi moţda smatrao vaţnijim posvetiti cijelu raspravu SirRobertu Filmeru i njegovoj obrani kraljevskih nasljednih prava, alidanas je vjerovanje u sve oblike tradicionalne vlasti tako slabo kao iargumenti kojima bi se ono moglo braniti. Samo je jedan oblik političkezajednice koji nudi neku nadu da će se riješiti sukob vlasti iautonomije, a to je demokracija.

Argument ide ovako: ljudi ne mogu biti slobodni sve dok su podređenivolji drugih, bilo jednoga čovjeka (monarha) ili nekoliko njih

(aristokrata). Ali ako upravljaju sobom, ako su i zakonodavci izakonoprimci, onda mogu kombinirati prednosti vlasti s blagoslovimaslobode. Vlast u ime ljudi puko je dobrohotno ropstvo, ali vlast koja jeu rukama ljudi istinska je sloboda. Sve dok čovjek sudjeluje udrţavnim poslovima, on je i vladar i onaj kojim se vlada. Njegovaobveza da se pokori zakonima ne proizlazi iz boţanskoga pravamonarha, niti iz nasljedne vlasti plemenitaške klase, nego iz činjeniceda je on sam izvor zakona koji njime upravljaju. U tome je posebnavrijednost i moralno poslanje demokratske drţave.

Demokracija pokušava prirodno proširiti duţnost autonomije napodručje kolektivnog djelovanja. Baš kao što istinski odgovoran čovjeksam sebi daje zakone i time se vezuje za ono što smatra ispravnim,tako se i društvo odgovornih ljudi moţe kolektivno vezati za ono za štosu oni zajedno prosudili da je ispravno. Vlada demokratske drţave nijetada, strogo uzevši, ništa više od sluge naroda u cjelini, zaduţena daprovodi zakone o kojima su se zajedno dogovorili. Rousseauovimriječima, "svatko [se], premda je udruţen sa svima, ipak pokorava teksamom sebi te ostaje tako slobodan, kao i prije" (Društveni ugovor , knj.I, pogl. 6). [Društveni ugovor , str. 54.]

Istraţimo taj prijedlog izbliza. Počet ćemo s najjednostavnijim oblikomdemokratske drţave, koji bi se mogao etiketirati kao jednoglasnaizravna demokracija .

2. Jednoglasna izravna demokracija

U teoriji postoji rješenje za problem koji je postavljen i ta je činjenicasama po sebi vrlo vaţna. Ipak, rješenje zahtijeva da se nametnu

nemoguće restriktivni uvjeti koji ga čine primjenjivim samo u priličnobizarnoj raznolikosti aktualnih situacija. Rješenje je izravna


14/49

14

demokracija vođena pravilom jednoglasnosti – to jest, političkazajednica u kojoj svaka osoba glasa o svakom pitanju. U jednoglasnojizravnoj demokraciji, svaki pripadnik društva slobodno odlučuje osvakom zakonu koji se izglasava. Zbog toga je on suočen sa zakonimakoje je odobrio samo kao građanin. Budući da je čovjek koji jeograničen samo diktatima vlastite volje autonoman, slijedi da podnalozima jednoglasne izravne demokracije ljudi mogu uskladitiduţnost da budu autonomni sa zapovijedima vlasti.

Moglo bi se ustvrditi da ni taj ograničeni slučaj nije pravi, jer se svakičovjek pokorava sebi i prema tome nije podređen legitimnoj vlasti.Ipak, taj se slučaj doista razlikuje od predpolitičkoga (iliizvanpolitičkoga) slučaja samoodređenja, jer vlast kojoj se svakigrađanin podređuje nije jednostavno njegova, nego je vlast cijele

zajednice shvaćena kolektivno. Zakoni se donose u ime suverena, štoće reći cijeloga stanovništva zajednice. Moć koja nameće zakone (bi lismio postojati ijedan građanin koji se, kad je već glasao za zakon,suprotstavlja njegovoj primjeni na sebe) moć je sviju, okupljena upolicijsku moć drţave. Tako, moralni sukob duţnosti i interesa, dokojega s vremena na vrijeme dolazi u svakome čovjeku, postajeizvanjski, a glas duţnosti sada govori autoritetom zakona. Svaki sečovjek, tako reći, suočava sa svojim boljim ja u obliku drţave, jernjezini su diktati jednostavno zakoni za koje je on, nakon duţnogarazmišljanja, htio da budu doneseni..

Jednoglasna izravna demokracija izvediva je samo dok postoji stvarandogovor među svim članovima zajednice o vrlo vaţnim stvarima.Budući da prema pravilu jednoglasnosti jedan jedini negativni glassprečava svaki potez, i najmanje neslaganje kad je riječ o vaţnimpitanjima zaustavit će društvene radnje. Društvo će prestati djelovatikao politička zajednica i upast će u stanje anarhije (ili barem u stanjenezakonitosti; mogla bi se oformiti de facto vlada koja bi preuzelavlast). Ipak, ne treba misliti da jednoglasna izravna demokracijazahtijeva za svoje postojanje savršen sklad interesa i ţelja građana.

Posve je u skladu s takvim sustavom da postoji oštra, čak i nasilna,oporba u zajednici, moţda oporba ekonomske vrste. Jedina je nuţdada se građani, kad se okupe da razmisle o načinu na koji će riješititakve sukobe, jednoglasno sloţe o zakonima koje treba prihvatiti.[8]

Primjerice, zajednica bi se mogla jednoglasno sloţiti kad je riječ onekim načelima prisilne arbitraţe kojom bi se rješavali ekonomskisukobi. Pojedinac koji je glasao za ta načela mogao bi tako otkriti da jeosobno oštećen njihovom primjenom u određenom slučaju. Budući damisli da su načela poštena i budući da zna da je za njih glasao, on će(pun nade) priznati svoju moralnu obvezu da prihvati njihovo



15/49

15

djelovanje premda ne bi iskreno volio da im se podređuje. Priznat ćenačela kao svoja, baš kao što će i svaki od nas, koji se pokoriomoralnom načelu, nesigurno priznati njegovu silu koja ga obvezuje čaki kad mu to ne odgovara. Preciznije, taj će pojedinac imati moralnuobvezu da se pokorava zapovijedima posredničkoga odbora iliarbitraţnoga savjeta, što god da odluči , jer su načela koja ga vodeproizišla iz njegove vlastite volje. Tako će odbor imati vlast nad njim (to jest, imat će pravo da mu se pokorava) dok on zadrţava svoju moralnuautonomiju.

U kojim bi okolnostima jednoglasna izravna demokracija moglazapravo funkcionirati neko razumno razdoblje, a da ne dođe do nizanegativnih odluka? Odgovor je, kako mislim, da postoje dvije vrste

jednoglasne izravne demokracije u praksi. Prvo, zajednica osoba

nadahnutih nekim sveproţimajućim vjerskim ili svjetovnim idealommogla bi biti posve usklađena kad je riječ o ciljevima zajednice inačinima kako da se oni ostvare tako da bi se odluke o svim glavnimpitanjima mogle donositi metodom konsenzusa. Utopijske zajednice udevetnaestom i neki od izraelskih kibuca u dvadesetome stoljećuuvjerljivi su primjeri takvog funkcioniranja jednoglasnosti. Na kraju,konsenzus nestaje a pojavljuju se frakcije, no u nekim slučajevima jednoglasnost je bila sačuvana čak i kroz duga razdoblja.

Drugo, zajednica razumno koristoljubivih pojedinaca mogla bi otkriti

da moţe poţnjeti plodove suradnje jedino tako da podrţava jednoglasnost. Sve dok svaki član zajednice ostaje uvjeren da prednostikoje mu donosi suradnja – čak i pod uvjetom kompromisa koji namećepotreba za jednoglasnošću – preteţu nad prednostima koje bi donioraskid veza s ostalima; zajednica će nastaviti funkcionirati. Prim jerice,klasično gospodarstvo u koje ne intervenira drţava (laissez-faire) akojim upravljaju zakoni trţišta navodno prihvaćaju svi članovi jer svakiod njih priznaje i da mu je bolje biti u sustavu nego izvan njega i da bimu svako popuštanje ugovorima koji bi ograničili trgovinu na krajuviše štetilo nego donijelo dobra. Sve dok svaki poslovni čovjek vjeruje u

te dvije postavke, postojat će jednoglasnost kad je o zakonima sustavariječ unatoč nesmiljenoj konkurenciji.[9]

Čim se nesporazum javi kad je riječ o vaţnim pitanjima, jednoglasnost je uništena i drţava mora ili prestati biti de iure ili iznaći neki druginačin da pomiri posvađane strane koji ni jednog člana neće lišitinjegove autonomije. Nadalje, kad društvo postane preveliko da bi biloprikladno sazivati redovne skupštine, mora se pronaći neki način da sevodi drţavni posao a da se ne osudi većinu građana na statusbezglasnoga subjekta. Tradicionalna su rješenja u demokratskoj teoriji

za te poznate probleme, naravno, načelo većine i zastupanje. Naša je



16/49

16

sljedeća zadaća, stoga, otkriti da li zastupnička većinska demokracijačuva autonomiju koju ljudi ostvaruju u jednoglasnoj izravnojdemokraciji.

Budući da jednoglasna demokracija moţe postojati samo u takoograničenim uvjetima, mogli bismo pomisliti da ima vrlo malo smislauopće o njoj i raspravljati. Zbog dvaju je razloga, ipak, jednoglasnaizravna demokracija iznimno teoretski vaţna. Prvo, ona je originalnorješenje za problem autonomije i vlasti i to je, kako ćemo vidjeti, činiprilično neobičnom. No još je vaţnije to da je jednoglasna izravnademokracija (često neizraţeni) ideal koji je u pozadini velikog dijelaklasične demokratske teorije. Načelo većinske vlasti i zastupanje uvodese kako bi se nadišle prepreke koje stoje na putu jednoglasnosti iizravnoj demokraciji. Jednoglasnost je jasno pojmljena da bude

najočitije legitimna metoda kojom se donose odluke; drugi su oblicipredočeni kao kompromisi s tim idealom i argumenti u njihovu koristnastoje pokazati da vlast jednoglasne demokracije neće sudbonosnooslabiti nuţnost upotrebe zastupanja ili zakona većine. Jedan je dokazteoretskog prvenstva jednoglasne izravne demokracije činjenica da je,u svim teorijama društvenoga ugovora, izvorno kolektivno usvajanjedruštvenoga ugovora uvijek jednoglasna odluka koju donosi svatko tkobi se kasnije mogao smatrati odgovornim za novu drţavu. Tada serazličiti kompromisi uvode kao praktične mjere i njihova legitimnostproistječe iz legitimnosti izvornoga ugovora. Pretpostavka da

jednoglasnost stvara de iure drţavu obično se čak ni ne argumentiraodlučno; ona se većini demokratskih teoretičara čini savršeno očitom.

3. Zastupnička demokracija

Premda je problem nesloge neposredniji, bavit ću se prvo poteškoćamaskupštine koja vodi – u demokratskoj teoriji – do zastupničkogparlamenta.[10] Zastupničkim se sustavom nadvladavaju dvaproblema: prvo, cijelo bi stanovništvo moglo biti prebrojno da bi se

okupilo zajedno u nekoj prostoriji ili na otvorenome; i drugo, posaovlade mogao bi zahtijevati stalnu pozornost i stalnu primjenu čemu bise samo dokoni bogataši ili političari po karijeri mogli posvetiti.

Mogli bismo razlikovati mnoge tipove zastupanja, od puke delegacijekoja ima pravo da glasa u ime drugoga do potpunog prijenosa svihfunkcija na zastupnike u donošenju odluka. Pitanje na koje trebaodgovoriti jest je li bilo koji od tih oblika zastupanja u stanjuprimjereno očuvati autonomiju koju ljudi izraţavaju kad odluke

jednoglasno donosi cijela zajednica? Ukratko, treba li se odgovoran



17/49

17

čovjek obvezati da se pokorava zakonima koje su donijeli njegovizastupnici?

Najjednostavniji je oblik zastupanja čisto posredovanje. Ako ne mogudoći na skupštinu na kojoj se o nečemu glasa, mogao bih svoje pravoglasa prenijeti na posrednika uputivši ga kako da glasa. U tom jeslučaju očito da sam obvezan prihvatiti odluke koje donese skupštinakao da sam i sam bio ondje tjelesno prisutan. Uloga je legitimnogaposrednika, usko govoreći, da sluţi kao odgovarajući predloţak zaizabranoga zastupnika. U praksi je zastupnicima nemoguće da se vrateu svoje izborne okruge prije svakog glasanja u skupštini i da pretresupitanje o kojemu se glasa sa svojim biračima. Građani bi naravnomogli naoruţati svojeg zastupnika popisom svojih preferencija pribudućim glasanjima, ali o mnogima od pitanja koja dođu pred

skupštinu moţda nisu niti raspravljali u zajednici u doba kad suzastupnici izabrani. Ako nemaju mogućnost opozivnog glasanja kad jeriječ o kakvoj neočekivanoj prosudbi, građani će biti prisiljeni izabratikao svojega zastupnika čovjeka čija opća "platforma" i političkasklonost sugeriraju da će on, u budućnosti, glasati kao što bi oni samiglasali, o pitanjima koja ni građani ni zastupnici nemaju na umu.

Kad su stvari dosegnule taj stupanj otklona od izravne demokracije,mogli bismo ozbiljno posumnjati je li legitimnost izvornoga ugovoraočuvana. Imam obvezu pokoravati se zakonima koje sam donosim.

Imam također obvezu pokoravati se zakonima koje donosi mojposrednik u strogom skladu s mojim uputama. Ali na temelju čega semoţe tvrditi da imam obvezu pokoravati se zakonima koje je u mojeime donio čovjek koji nema obvezu glasati onako kako bih ja glasao,koji zapravo nema učinkovita načina da otkrije što bih ja preferiraokad je riječ o mjerama o kojima treba glasati? Čak i kad bi parlamentbio jednoglasan u svojem prihvaćanju neke mjere, ta činjenica moţeobvezati samo izaslanike a ne i opće građanstvo koje oni, kako kaţu,zastupaju.

Moglo bi mi se odgovoriti da moja obveza počiva na mojem obećanju daću se pokoriti, i to bi zapravo moglo biti i istinito. Ali sve dok jeobećanje te vrste jedini temelj moje duţnosti da se pokoravam, nemogu više govoriti da sam autonoman . Prestao sam biti autor zakonakojima se podređujem i postao sam (voljni) podanik druge osobe. Točno isti odgovor mora se dati i na tvrdnju da će iz mojegapokoravanja mutno izabranom parlamentu ipak proizići i nešto dobro.Moralna odlika zastupničke vlasti, ako uopće postoji, nije u općemudobru koje ona donosi, ni u činjenici da su njezini podanici pristali danjima upravlja parlament. Dobrohotno izborno kraljevstvo one vrste

kakvo je postojalo u prošlim društvima moţe nam mnogo reći. Misli se


18/49

18

da posebna legitimnost i moralni autoritet zastupničke vlasti potječu iztoga što je ona izraz volje naroda kojim upravlja. Zastupničkademokracija nije jednostavno vlast za narod, nego i (neizravno)narodna vlast. Moram se pokoriti onome što parlament ozakoni, štogod da to bilo , jer njegova je volja moja volja, njegove su odluke mojeodluke, i otuda je njegova vlast zbroj moje vlasti i vlasti mojihsugrađana. Parlament, pak, čiji izaslanici glasaju bez određenogamandata koji su im dali njihovi birači nije ništa više izraz njihove volje,nego što je diktatura koja upravlja s ljubaznom namjerom, ali neovisnoo svojim podanicima. Nije vaţno jesam li ja zadovoljan ishodom nekečinjenice, niti to da je moj zastupnik glasao onako kako misli da bih javolio da on glasa. Sve dok se, bilo osobno bilo putem svojegposrednika, ne uključim u donošenje zakona koji mnome upravljaju,ne mogu s pravom tvrditi da sam autonoman.

Neutemeljeno, kakvo jest pozivanje tradicionalne zastupničke vlasti nalegitimnost, ono se ipak čini nepogrešivo u usporedbi sa zahtjevimaonog oblika "demokratske" politike koja upravo postoji u zemljamapoput Sjedinjenih Drţava. Od Drugoga svjetskog rata, vlade su se sveviše odvajale u svojem donošenju odluka od onoga što bi se moglonazvati voljom naroda. Sloţenost pitanja, nuţnost tehničkoga znanja i,najvaţnije, tajnost svega što ima veze s drţavnom sigurnosti, urotili suse da oslabe zastupničku ulogu izabranih duţnosnika sve dok se nedosegne točka koju bi se moglo nazvati političkim nadzorom, ili, prema

Platonu, "pokroviteljstvom nad biračima". Predsjednik SjedinjenihDrţava obvezao se da će sluţiti nespecificiranim interesima svojihbirača na vrlo nespecificiran način.

Pravo takvoga sustava na naziv demokracije obično se brani trimaargumentima: prvo, narod je izabrao vladare s liste koja uključujenajmanje dva kandidata za svaku sluţbu; drugo, od vladara se očekujeda postupaju prema onome što smatraju da je u interesu naroda; itreće, narod periodično ima priliku opozvati svoje vladare i izabratidruge. Općenitije, sustav dopušta pojedincima da imaju mjerljiv

utjecaj na vladajuću elitu ako to izaberu. Genealogija naziva"demokracija" ne bi nas trebala zaokupljati. Dovoljno je zapaziti dasustav pokroviteljstva nad biračima do sada ne ispunjava idealautonomije i samovlade tako da se čak ni ne doima kao njegova dalekadevijacija. Ljude se ne moţe u punom značenju riječi zvati slobodnimaako njihovi zastupnici glasaju neovisno o njihovim ţeljama, ili kad sedonose zakoni o pitanjima koje oni čak nisu kadri razumjeti. Niti seslobodnima mogu nazvati ljudi koji su podređeni tajnim odlukama,utemeljenima na tajnim podacima, odlukama koje imaju posljedice ponjihovu dobrobit i sam njihov ţivot.


19/49

19

Nešto nakon što je John Kennedy ubijen, pojavila su se mnogasjećanja koja su opširno izvijestila o internoj odluci da se upadne naKubu 1961. i o riziku nuklearnoga rata blokadom Kube godine 1962. Još nedavnije, s usponom Nixonove administracije, počeli smo poneštosaznavati o načinu na koji su predsjednik Johnson i njegovi savjetniciuvukli ovu zemlju u veliki rat na vijetnamskom tlu. Dok se ova knjigapripremala za tisak, donesene su nove odluke u tajnosti a koje bimogle uplesti Sjedinjene Drţave u situaciju u Laosu.

Ni u jednom od tih primjera donošenja velikih odluka nema ninajmanje veze između stvarnih razloga koji određuju sluţbenu politikui načela koja su objavljena za javnu upotrebu. Na koji su način, moglibismo se upitati, Amerikanci bolji od ruskih podanika kojima je bilodopušteno, Hruščovljevom odlukom, da znaju samo mrvice istine o

Staljinu?

Čak i oni oblici zastupničke vlasti koji se pribliţavaju čistomposredništvu pate od zanimljiva i slabo zapaţena nedostatka koji lišavabirače njihove slobode da određuju zakone prema kojima će ţivjeti.Postavka koja podcrtava praksu zastupništva jest postavka dapojedinačni građanin ima priliku, svojim glasanjem, obznaniti svojesklonosti. Ostavimo li po strani na trenutak probleme povezane svećinskim načelom i zanemarimo li također okrnjenje legitimnosti dokojega dolazi kad se u parlamentu glasa o pitanjima o kojima se nije

raspravljalo tijekom izbora zastupnika, građanin koji se koristi svojimglasačkim listićem prisutan je, kako stvari stoje, u parlamentarnomdomu putem posredništva svojih zastupnika. Ali to pretpostavlja da udoba izbora svaki čovjek ima izvornu priliku da glasa za kandidata kojizastupa njegovo stajalište. Mogao bi se naravno naći u manjini; njegovbi kandidat mogao izgubiti. Ali barem je imao svoju priliku da naizborima iskaţe svoje sklonosti.

Ali ako je broj pitanja o kojima se raspravlja tijekom kampanje veći od jednog ili dva pitanja, i ako bi se – kao što sigurno biva – o svakome

pitanju moglo zauzeti nekoliko uvjerljivih stajališta, tada ćepermutacija konzistentnih alternativnih totalnih "platformi" biti mnogoviše od broja kandidata. Pretpostavimo, primjerice, da su naameričkim izborima prisutna četiri pitanja: zakon o poljodjelstvu,medicinska skrb za starije, produţenje vojnog roka i građanska prava.Pojednostavimo li zbilju, moţemo pretpostaviti da će se ozbiljnoraspravaljati o trima alternativnim pravcima djelovanja kad je riječ oprvome pitanju, o četirima kad je riječ o drugome pitanju, o trima kad je riječ o trećemu pitanju i o trima kad je riječ o posljednjemu pitanju.Dakle imamo 3x4x2x3=72 moguća stajališta koja bi čovjek mogao

zauzeti kad je riječ o tim četirima pitanjima. Primjerice, mogao bi


20/49

20

zastupati zajamčenu cijenu poljoprivrednih proizvoda, Kerr-Mills,obustavu vojne sluţbe i ne zastupati zakon o građanskim pravima; ilibi se mogao zalagati za slobodno trţište poljoprivrednih proizvoda,protiv medicinske skrbi uopće, za produţenje vojnoga roka i za strogizakon o građanskim pravima; i tako dalje. Da bi se osiguralo da svakiglasač ima priliku glasati za ono u što vjeruje, morala bi bitisedamdeset i dva kandidata, a svaki bi zastupao jedno od logičnomogućih stajališta. Ako građanin čak ne moţe naći kandidata čija segledišta podudaraju s njegovima, onda je nemoguće da će poslati uparlament pravoga zastupnika. U praksi, glasačima je ponuđenašačica kandidata i moraju ulaziti u kompromise sa svojim uvjerenjimaprije nego što iziđu na biralište. Pod tim okolnostima, teško jerazvidjeti kakvo se zadovoljstvo moţe naći u otrcanoj primjedbi daizbori očituju volju naroda.

Najsarkastičniji primjer odbijanja zastupničke demokracije moţe senaći u Rousseauovu Društvenom ugovoru . Za razliku od takvih pisacapoput Lockea, Rousseau piše:

Vrhovna državna vlast ne može biti zastupana s istoga razloga, radikoga ne može biti ni otuđena; [njezinu bit čini opća volja i ta volja moragovoriti u svoje ime ili inače ne postoji]: ona ostaje ista ili postaje druga.Sredine ne može biti. Poslanici naroda nisu dakle, niti ne mogu bitinjegovi zastupnici, oni su samo njegovi punomo ćnici i ne mogu ništa

odlučno zaključiti.

Nijedan zakon, što ga narod nije odobrio, nema vrijednosti, on nijenikakav zakon. Engleski narod misli, da je slobodan, nu on se silno

vara, on je slobodan samo, dok bira članove parlamenta. No čim su oniizabrani , postaje on opet robom i nije ništa. Kako se služi svojomslobodom za kratkoga joj trajanja, doista i zavređuje, da ju opet izgubi.(Treća knjiga, petnaesto poglavlje.) [Hrvatski prijevod, str. 124.;rečenica u uglatoj zagradi zbog nekog je razloga izostala u navedenomprijevodu – op.prev.]

Dodatak: Prijedlog za neposrednu izravnu demokraciju

Nemogućnost da se izravna demokracija provede u praksi općenito seuzima zdravo za gotovo u suvremenim raspravama o demokratskojteoriji, te se smatra neugodno utopijskim aspektom Rousseauovefilozofije, primjerice, to da ona pretpostavlja zajednicu u kojoj svakigrađanin moţe izravno glasati o svim zakonima. Zapravo su preprekeizravnoj demokraciji tek tehničke naravi i zbog toga moţemo

pretpostaviti da je u današnje doba planiranoga tehnološkog napretka


21/49

21

moguće riješiti ih. Sljedeći prijedlog iscrtava jedno takvo rješenje.Zamišljen je dobrim dijelom više nego ozbiljno i potičem čitaoce koji suskloni odbaciti ga da razmisle o tome što ta reakcija otkriva o njihovustvarnom stajalištu o demokraciji.

Predlaţem da se, kako bismo nadišli prepreke izravnoj demokraciji,uspostavi sustav kućnoga glasanja. U svakome stanu bit će zatelevizor pričvršćena sprava koja će elektronički biljeţiti glasove iprenositi ih do računala u Washingtonu. (Oni domovi koji nemajutelevizor dobit će ga kao federalnu potporu. U praksi to neće bitipreskupo, jer samo vrlo siromašni i oni vrlo inteligentni trenutačnonemaju televizore.) Da bi se izbjeglo laţno glasanje, naprave morajubiti opremljene tako da biljeţe otisak palca. Na taj će način svakaosoba moći glasati samo jedanput, jer će računalo automatski odbijati

dvostruki glas. Svaku večer, u doba koje se danas posvećuje vijestima,na programu će svih televizijskih postaja biti svenarodna emisijaposvećena raspravi o pitanjima što stoje pred drţavom. O svimzakonima koji dođu "pred Kongres" (kako bismo to danas rekli) iznositće se i alternativna stajališta. O tehnički sloţenim pitanjima građani ćebiti popratno informirani, kao što će biti i sluţbenih rasprava,mogućnosti da postavljaju pitanja i tako dalje. Stručna povjerenstvaimat će ovlast da prikupe podatke, preporuče nove mjere i izradeprijedloge zakona. Mogao bi se institucionalizirati poloţaj Javnogdisidenta kako bi se jamčilo da će se imati sluha i za disidentska i

neobična stajališta. Svaki petak, nakon tjedan dana rasprava, odrţatće se glasanje. Mjere će se izloţiti javnosti, jedna po jedna, i nacija ćebiljeţiti svoje sklonosti istodobno pomoću glasačkih naprava. Posebniće se aranţmani trebati osigurati za one koji neće moći biti uz svojeprijemnike u doba glasanja. (Moţda se glasanja mogu obaviti urazličito doba tijekom prethodnoga dana i noći.) Odlučivat će se prema jednostavnom većinskom načelu, kao što je i sada slučaj u Kongresu.

Prijedlog naravno nije savršen, jer velika je razlika između pasivneuloge slušaoca u raspravi i aktivne uloge sudionika. Ipak, treba biti

očito da će politička zajednica koja vodi svoj posao putem "neposredneizravne demokracije" biti neizmjerno bliţa ostvarenju ideala stvarnedemokracije nego što smo to mi sada u takozvanim demokratskimdrţavama. Glavni prigovor na koji će prijedlog odmah naići, posebiceameričkih političkih znanstvenika, jest da je predemokratičan! Kakavće kaos uslijediti! Kakva anarhija prevladati! Nemoćne mase, koje ćevjetrovi mišljenja nositi amo tamo, brzo će svesti veliku, usporenu,stabilnu vladu Sjedinjenih Drţava na dezorganiziranu zbrku! Zakoneće izglasavati ili ih neće izglasavati istom nemarnom neodgovornošćukoja danas određuje duţinu poruba ili popularnost piva. Samo naokovrijedni argumenti zavest će običan, dobroćudan, neuk puk da glasa za


22/49

22

kakav obećani reklamni dar; drţavni vanjski poslovi kretat će seizmeđu šovinističkog militarizma i kukavičkog izolacionizma. Nestat ćeobuzdavajuća ruka mudrosti, znanja, tradicije, iskustva.

Vjerojatnost takvih reakcija pokazuje plitkost najsuvremenijeg

vjerovanja u demokraciju. Očito je da vrlo malo pojedinaca doistaodobrava narodnu vlast, premda smo naravno spremni zatrti i sebe inaše neprijatelje u njezino ime. Ipak, ti nevjernici, prema mojemmišljenju, vjerojatno imaju krivi i neiskreni su prema svojoj priznatojvjeri. Prvotna će reakcija na sustav neposredne izravne demokracijebiti kaotična, to je sigurno. Ali ubrzo, ljudi će shvatiti – što sada očitone vrijedi – da njihovi glasovi imaju utjecaja na ovome svijetu, i toneposredan, vidljiv utjecaj. Ništa ne stvara u čovjeku osjećajodgovornosti tako brzo kao svijest o tome. U Americi bi odmah i

pojačano poraslo zanimanje za politiku. Teško da bi bilo potrebnoprovoditi duge i frustrirajuće kampanje da bi se pridobili glasovi.Politika bi bila na usnicama svakog muškarca, ţene i djeteta, dan zadanom. Kako će zanimanje rasti, bit će potrebno više i boljih izvoravijesti. Čak i u postojećem sustavu, u kojemu vrlo malo Amerikanacauopće ima osjećaj da sudjeluje u politici, vijesti su tako popularne da je njihova duţina s četvrt sata povećana na pola sata a i posebne vijestizauzimaju najgledanije televizijsko vrijeme. Moţe li itko zanijekati da ćeneposredna izravna demokracija stvoriti onaj stupanj zanimanja zapolitiku i participaciju u njoj koji se danas čini nemoguće postići?

U sustavu izvorne demokracije glasovi mnogih zaglušit će glasovenekolicine. Siromašni, neobrazovani, preplašeni, o kojima se danaszgodimice brine drţava ali nikad nisu uključeni u proces vlasti, vrijeditće, svaki zasebno, jednako kao i bogati, utjecajni, oni s dobrimvezama. Takav bi sustav mogao ugroziti mnogo toga vrijednoga, alibarem bi socijalna pravda cvjetala kao nikad prije.

Ako smo voljni misliti odvaţno, tada se praktične prepreke izravnojdemokraciji mogu svladati. Trenutačno ne trebamo više raspravljati o

tome želimo li ih nadvladati; no, budući da se naše istraţivanje tičemogućnosti uspostave drţave u kojoj bi pojedinčeva autonomija bila uskladu s drţavnom vlasti, mislim da moţemo shvatiti da poteškoćekoje su u prošlosti vodile do nezadovoljavajućih oblika zastupničkedemokracije ne čine ozbiljan teoretski problem.

4. Većinska demokracija

Glavna je teoretska slabost jednoglasne izravne demokracije u njezinuzahtjevu da se odluke donose jednoglasno kako bi ostvarile

legitimnost. Kao praktična mjera, taj zahtjev, naravno, ograničava broj


23/49

23

aktualnih situacija u kojima cv jeta drţava, no vjerojatno je još ozbiljnijipropust jednoglasne demokracije u tome što uopće ne nudi ljudimadobre volje način da riješe razlike u mišljenjima. Po svoj prilici, da bipoimanje o pravednoj drţavi bilo više od bezvrijednog interesa, morabarem teoretski biti moguće da se sukobi rješavaju tako da građani negube autonomiju, a drţava vlast. Nije nuţno da su sukobi motiviranikoristoljubljem što dijeli ljude; moţe jednostavno biti riječ onesporazumima u vezi s tim koji je najbolji način da se ostvari općedobro.

Rješenje koje odmah iskače u prvi plan jest, naravno, većinsko načelo.Kad je biračko tijelo podijeljeno, ono glasa; svaki čovjek daje jedan glasi neka se skupina kao cjelina podredi prevazi glasova. Vjerovanje unačelo većine tako je rašireno da ne postoji ni jedna inačica

demokratske teorije koja se ne poziva na njega kao na sredstvo kojimse umiruju sporovi i dolazi do odluka. Naša je zadaća pronaćiargument koji pokazuje da je autonomija jednoglasne demokracijesačuvana u demokraciji koja se vodi načelom većine. Drugim riječima,moramo se upitati jesu li članovi demokratskoga poretka moralnoobvezni pokoravati se odlukama većine i, ako je tako, zašto.

Problem se, naravno, tiče onih koji se nađu u manjini bez obzira napitanje o kojemu je riječ. Članovi većine u istom su odnosu zazakonom koji izglasaju kao što su to i svi građani u jednoglasnoj

demokraciji. Budući da je većina donijela zakon, oni su njime iobvezani te ostaju autonomni u podređivanju njegovoj vlasti. Pripadnikmanjine je pak glasao protiv zakona i zatiče se u poloţaju čovjeka koji,razmišljajući o moralnim pitanjima, odbija alternativu da bi na krajuotkrio da mu ju je nametnula nadmoćnija sila. Njegova spremnost darazmišlja i da bude odan svojoj odluci, očituje njegovu ţelju da budeautonoman; ali sve dok se mora pokoriti volji većine, čini se da njegovaţelja doţivljava frustraciju.

Jedno je općenito opravdanje za načelo većine da ono, na razboritoj ili

općenito moralnoj razini, djeluje mnogo bolje nego bilo koji drugiizmišljeni sustav. Primjerice, kaţu da je demokratska politika zamjenaza zakon oruţja koji prevladava u društvima bezakonja. Budući da jevećina, vojnički rečeno, vjerojatno nadmoćniji korpus, mora joj sedopustiti da vlada glasanjem; jer inače će pribjeći sili i baciti društvoponovno u kaos. Ili bi pak povijesno promatranje moglo otkriti davladavina načela većine teţi poboljšati opću dobrobit više nego bilo kojidrugi sustav vlasti (poput vlasti mudrih ili moćnih), jer suprotno odonoga što su Platon i drugi smatrali, narod ponajbolje zna koji su muinteresi. Većinska je demokracija stoga, kako kaţu, najučinkovitija

zaštita od vlasti licemjerne koristoljubive elite. S pojedinčeva stajališta,


24/49

24

moglo bi se učiniti da mu podčinjavanje većini nudi najbolje šanse, naduge staze, da pospješi svoj vlastiti interes, jer će se općenito naći uvećini onoliko često koliko i u manjini, a prednost koju dobiva izkolektivnog čina prevagnut će nad gubicima koje će pretrpjeti kadnjegova strana izgubi.

Sve takve obrane i druge koje bi se mogle zasnivati na vaţnostiinteresa ili povoljnih posljedica ipak su vrlo nevaţne za našeistraţivanje. Kao opravdanje za pojedinčevu autonomnu odluku dasurađuje s drţavom one mogu biti savršeno dobre; ali kao iskazivanjevlasti drţave – to jest, kao dokaz prava drţave da zapovijedapojedincem i njegove obveze da se pokorava, bez obzira na to što jezapovjeđeno – one sasvim padaju na ispitu. Ako pojedinac zadrţavasvoju autonomiju tako što čuva za sebe u svakom slučaju konačnu

odluku hoće li surađivati, on time poriče vlast drţave; ako se, s drugestrane, pokorava drţavi i prihvaća njezino pozivanje na vlast, ondaprema svemu što prijašnji argumenti naznačuju, on gubi svojuautonomiju.

Doista, razborite i kazuistične obrane demokracije ne uspijevaju jemoralno razlikovati od bilo kojeg drugog oblika političke zajednice.Čovjek bi mogao uvidjeti da njegovi poslovi napreduju pod diktaturomili monarhijom pa čak i da je dobrobit naroda kao cjeline učinkovitonapredovala upravo zbog politike takve drţave. Demokracija bi tada

mogla tvrditi da nije ništa drugo do samo jedan tip de facto vladavinemeđu mnogima, a njezine bi vrline bile, ako ih uopće ima, posverelativne. Moţda je, kako je Winston Churchill jednom primijetio,demokracija najgori oblik vlasti osim sviju ostalih; ali, ako je tako, tadasu "građani" Amerike jednako tako podanici otuđene moći kao što suto bili Španjolci pod Francom ili Rusi pod Staljinom. Tek su imali neštoveću sreću sa svojim vladarima.

Mnogo bi se ozbiljniji povod za vlast većine mogao naći na temeljuugovora kojim se uspostavlja politički poredak. Prema mnogim

teoretičarima demokracije, prijelaz s jednoglasne vladavine,oprimjerene u prihvaćanju društvenoga ugovora, na većinsku vlast, okojoj ovisi kasnije funkcioniranje društva, osigurava se klauzulom uizvornom sporazumu. Svako daje riječ da će se drţati načela većine ikad god građanin prigovara da se od njega traţi da se pokori zakonimaza koje nije glasao, moţe ga se podsjetiti na njegovo obećanje. Na tomsporazumu, tvrdi se, počiva moralni autoritet većinske drţave.[11]

Ali taj argument nije ništa bolji od prethodnoga. Obećanje da će sečovjek drţati volje većine stvara obvezu, ali to čini upravo zato što se

odriče svoje autonomije . Savršeno je moguće svojom voljom izgubiti



25/49

25

autonomiju, kao što smo već vidjeli. Je li to mudro, ili dobro, iliispravno, to je već naravno otvoreno pitanje, ali očito je da to čovjekmoţe učiniti. Zbog toga se građani, ako se dogovore da se vlast provodinačelom većine, time obvezuju posve jednako kako bi se obvezali bilokojim drugim obećanjem. Drţava, prema tome, ima pravo njimazapovijedati, podrazumijevajući da njome upravlja samo većina. Aligrađani su stvorili legitimnu drţavu pod cijenu vlastite autonomije! Onisu se obvezali pokoravati se zakonima koje ne ţele pa čak i zakonimakoje snaţno odbijaju. Sve dok demokracija stvara takvo obećanje, onanije ništa više od dobrovoljnoga ropstva, i na nju bi se moglaprimijeniti Rousseauova karakterizacija engleskoga oblika zastupstva.

Snagu tog shvaćanja tako je teško razumjeti, jer smo toliko dubokoproţeti etikom većinske vladavine da ona za nas posjeduje varljivu

odliku bjelodanosti. U Sjedinjenim Drţavama malu se djecu uči da sepovinuju većinskome pravilu gotovo prije nego što su dovoljno stara dabroje glasove. Kad god sila ili bogatstvo zaprijeti da zavlada situacijom,poziva se na glas većine kao na viši zov moralnosti i razuma. Ne vladatiprema načelu većine? Što nam drugo preostaje, čovjek ţeli upitati.Moţda će pomoći ako promislimo kako opravdanje za većinsku vlastpozivanjem na izvorno obećanje otvara put opravdanju za praktičkisvaki drugi oblik donošenja odluka, jer su građani pod ugovorom istotako mogli obećati da će se drţati načela manjine, ili slučajnog izbora,ili kraljevske vlasti, ili vlasti najobrazovanijih, ili vlasti najmanje

obrazovanih, ili čak vlasti svakodnevnog diktatora izabranogţdrijebom.

Ako je jedini argument za većinsku vlast njezina legitimnost potvrđena jednoglasnim glasanjem na osnivačkoj konvenciji, tada će vjerojatnoopćenito svaka metoda donošenja odluka koja je dobila to odobrenjebiti jednako legitimna. Ako već smatramo da većinska vlast ima nekuosobitu vrijednost, onda to sigurno smatramo zbog karaktera samevećinske vlasti, a ne zbog obećanja za koje bismo mogli misliti da nanjoj počiva. Dakle, potrebno je izravno opravdanje za samu većinsku

vlast, to jest, potrebno je pokazati da pod većinskom vlasti manjinaneće izgubiti svoju autonomiju pokoravajući se odlukama kolektiva.

John Locke do neke mjere priznaje nuţnost da se dokaţe načelovećinske vlasti i na samom početku svojeg djela Druga rasprava o vladi nudi sljedeće:

Kad se nekoliko ljudi na ovaj način suglasi da stvori jednu zajednicu ilivladu, oni se time odmah sjedinjuju i čine jedno političko tijelo u kojemuvećina ima pravo djelovati i odlučivati za ostale.


26/49

26

Jer, kad se bilo koji broj ljudi pojedinačno suglasi da stvore zajednicu,oni su time od te zajednice naprav ili jedno tijelo koje ima moć da djelujekao jedno tijelo, samo voljom i određenjem većine. Jer budući da je to štoneka zajednica čini [to jest, ono što je aktivira] samo suglasnostnjezinih pojedinaca i budući da je to nužno za jedno tijelo koje se morakretati u jednom smjeru, nužno je da to tijelo ide onim putem kojim gavodi veća sila, koju predstavlja suglasnost većine; inače ne bi bilomoguće da ono djeluje kao jedno tijelo ili da i dalje ostane jedno tijelo,

jedna zajednica, što je pristankom svakog pojedinca koji se u njuujedinio potvrđeno da ona treba biti; i tako su svi obvezani suglasnošćukoju daje većina. (Osmo poglavlje).

Za raspravu je ključna postavka da političko tijelo treba ići "onimputem kojim ga vodi veća sila". Ako to znači da se drţava zapravo mora

kretati u smjeru većeg utjecaja moći, onda je otrcana istina da siluodređuju njezini rezultati, ili je neotrcana i pogrešna, budući damanjina često moţe prevladavati vođenjem javnih poslova premdazapovijeda mnogo manje od dostupne društvene sile koja ima premoć.S druge strane, ako Locke misli da se drţava treba kretati u smjeruveće moralne snage, onda on vjerojatno vjeruje da će većina posjedovatitu nadmoćniju moralnu snagu jer svaki pojedinac vrijedi jedan glas umoralnom proračunu. Ipak, čak i ako pojam moralne sile moţe imatismisla, još nam manjka razlog zašto se manjina ima pokoravati većini.

Mogući je smjer rasprave taj da se vladavina većine zasniva na višemnačelu prema kojemu bi svaka osoba u društvu trebala imati jednakeprilike da iskaţe svoje sklonosti kad je o zakonu riječ. Pretpostavimo lina tren da vrijedi načelo jednakih šansi, pitanje je da li većinska vlastostvaruje tu jednakost?

Teško je odlučiti, budući da je poimanje da svi imaju jednaku šansu daiskaţu svoje sklonosti prema donošenju zakona dvojbeno. Uodređenom smislu, većinska vlast jamči pripadnicima većine da ćenjihove preferencije postati zakon. Otuda će čovjek, ako zna da je u

manjini, shvatiti da uopće nema šanse da iskaţe svoju volju. To jekarakteristično za većinsku demokraciju koja trajno vodi manjine upobunu i dopušta ono što Mill posve ispravno zove tiranijom većine.Sustav donošenja zakona ţdrijebom mogao bi stoga više biti u skladu snačelom jednake šanse. Svaki pojedinac mogao bi napisati svojesklonosti na komadu papira i pobjednički bi se zakon izvukao izlutrijskog bubnja. Mogli bismo dakle pretpostaviti da bi svaki građaninmogao imati jednaku šansu da njegova volja postane zakon. Novjerojatnost je nepouzdana znanost te ponovno moramo zastati irazmisliti. Svaki će građanin, dakako, imati jednaku šansu da se iz

bubnja izvuče baš njegov komad papira; ali po svoj je prilici ono što on


27/49

27

ţeli, jednostavno to da se zakon koji on preferira donese, a ne da sezakon donese baš izvlačenjem njegova papira. Drugim riječima, on ćepodjednako biti zadovoljan ako se izvuče bilo koji papir koji će biti uskladu s njegovim preferencijama. Dakle, ako ima više izvučenihpapira s alternativom A nego onih s alternativom B, tada je većavjerojatnost da će alternativa A biti izabrana. Tako bi donošenjezakona ţdrijebom ponudilo određenu šansu manjini, za razliku odnačela većine, ali ne bi ponudilo svakom građaninu jednaku šansu dase njegove preferencije provedu u djelo. Ipak, čini se da se ono ipakviše pribliţava idealu jednakih šansi nego načelo većinske vlasti.

Naveli smo već način da se odluke donose slučajnim izborom poglavitokao način da se javnosti izloţi slabost određenog opravdanja zavećinsku vlast, ali prije nego što prijeđemo na drugi argument u korist

većinske vlasti, ne bi bilo loše razmotriti je li slučajna odluka vrijedankandidat da je se s pravom usvoji. Je li razumno razrješavati razlike umišljenju slučajem? Čuva li odanost takvom načinu autonomijupojedinoga građanina, čak i kad je kocka protiv n jega?

Ne smijemo se prenagliti i odbiti pozivanje na šansu, jer bi se barem unekim situacijama izbora to moglo pokazati ispravnom metodom.Primjerice, ako sam suočen s izborom između alternativa čiji ishodvjerojatno ne mogu procijeniti, onda sasvim ima smisla dopustiti dašansa odluči o mojem izboru. Ako sam izgubljen u šumi i nemam ni

najmanje pojma koji mi smjer nudi spas, ako sam uvjeren da mi jenajbolja šansa da izaberem jednu stazu i nje se drţim, onda bih se jednako tako mogao zavrtjeti oko sebe zatvorenih očiju i krenuti u bilokojem smjeru. Općenitije, razuman je slučajan izbor kad je riječ oalternativama koje jednako obećavaju.[12] Slučajna je odluka takođerrazumna u drugoj vrsti primjera kad se nagrada i teret morajuraspodijeliti među građanima koji ih podjednako zasluţuju (ili nezasluţuju), a pojedina je stvar koju treba raspodijeliti takva da ju jenemoguće jednako podijeliti i razdijeliti na jednake dijelove. Tako akooruţane snage zahtijevaju samo polovicu dostupnih muškaraca, a ne

mogu urediti stvar tako što će prepoloviti vojni rok a udvostručitinovačenje, tada je ispravna metoda birati ročnike tako da se sva imenastave u zdjelu i potom izvlače nasumce.

Budući da mi duţnost autonomije diktira samo to da rabim svedostupne informacije kako bih donio odluku, jasno je da slučajnostnasuprot neznanju ne dokida autonomiju. To podjednako vrijedi i zadrugi slučaj koji sam naveo, za nagrade i terete koji se ne dajupodjednako razdijeliti, premda smo pri tome obvezni pokušati nadićineizbjeţnu nepravdu tako što ćemo uključiti stvar u širi kontekst i

dovesti u ravnoteţu buduće nagrade i terete. Iz toga slijedi da uporaba



28/49

28

slučajnih izbora u kolektivnom donošenju odluke neće narušitiautonomiju, pretpostavimo li na trenutak da su one prihvaćene jednoglasnim dogovorom. Ali što da kaţemo o odluci donesenojţdrijebom u slučajevima u kojima je prepreka odluci jednostavnonesloga članova skupštine, a ne neznanje o budućim ishodima ilinemogućnost da se nagrade i tereti podjednako podijele? Je li to moţdarješenje za problem podjarmljivanja manjine?

Kad se donose pojedinačne odluke, pozivati se na sreću, kad je nuţnoimati informaciju na dohvat ruke, znači svojom voljom izgubitiautonomiju. Moţemo li onda zaključiti da isto vrijedi i za kolektivnuodluku? Ne baš, mogli bismo ustvrditi. Kad nam je već dopušteno dase, ne gubeći autonomiju, pokorimo ograničenjima neznanja, ilineukrotivosti prirode, zašto se ne bismo s jednakim opravdanjem

prilagodili ograničenostima kolektivnog donošenja odluka koje jesuprotstavljeno individualnom donošenju odluka? Kad skup ljudi nemoţe donijeti jednoglasnu odluku, donijeti odluku ţdrijebom jedini jenačin da se izbjegne dvostruko zlo vladine inercije i tiraniziranjamanjine.

Ta mi se tvrdnja čini pogrešnom, premda ću svoje razloge za touvjerenje moći izreći nešto potpunije tek u posljednjem ulomku ovogaogleda. Ukratko, postoji temeljna razlika između onih preprekaodlučivanju koje su izvan naše vlasti, kao što je neznanje, i onih

prepreka koje su barem teoretski pod našom vlasti, kao što jepsihološki sukob (u pojedincu) ili nesloga (u društvu kao cjelini). Doknemamo razloga vjerovati da ćemo ikad moći posve nadići prirodneprepreke, čak i u idealnome društvu, moramo pretpostaviti da postojineka metoda za rješavanje sukoba među razumnim ljudima dobrevolje koja im dopušta da zasnuju svoje aktivnosti tako da ne proigrajusvoju autonomiju. Opće prihvaćanje odluke ţdrijebom narušit ćeautonomiju građana.

Najambiciozniju obranu donošenja odluka zakonom većine u literaturi

o demokratskoj teoriju ponudio je Jean- Jacques Rousseau u Četvrtojknjizi svojega Društvenog ugovora . Temeljni je problem filozofijepolitike, prema Rousseauu, otkriti postoji li "takav oblik društva kojisvom zajedničkom snagom brani i zaštićuje osobu i imovinu svakogdruštvenog člana i po kojemu se svatko, premda je udruţen sa svima,ipak pokorava tek samom sebi te ostaje tako slobodan, kao i prije".[13] Za taj je problem rješenje društveni ugovor kojim ljudi prvo sebekonstituiraju kao političku zajednicu. S pomoću ugovora, partikularnase i podijeljena volja pretpolitičke zajednice preobraţava u opću voljukolektivnoga tijela. Svaka ugovorna stranka "stavlja zajednički svoju



29/49

29

osobu i svu svoju snagu pod vrhovnu upravu volje i mi kao zajednicaprimamo svakog člana kao nerazdjeljivi dio cjeline".

Rousseau razlikuje volju kao opću i prema njezinu obliku i njezinusadrţaju, ili cilju. Formalno, volja je opća sve dok njezina pitanjasadrţana u zapovijedima imaju prije oblik općega zakona nego liodređenoga proglasa. Tako Rousseau smatra da su proizvodi opće voljesamo društveni zakoni; vlada primjenjuje zakone na određeneslučajeve, i to vlada koja djeluje uz mandat kolektivne volje naroda.Materijalno, volja je opća sve dok više teţi općemu dobru nego lipojedinačnome dobru zasebne jedinke. Ako pojedinac prije teţi općemudobru nego li vlastitome i ako izdaje zapovijedi koje imaju oblikzakona, za njega se moţe reći da ima opću volju ili da joj teţi. Sličnotome, skupina kao cjelina ima opću volju kad objavljuje zakone koji

teţe općemu dobru. Tako Rousseau razlikuje pravu političku zajednicuod udruge koristoljubivih pojedinaca koji trguju svojim interesima, alinikada ne teţe dobru cijele zajednice. (Kaţu da je ista razlikautjelovljena i u podjeli uloga između Kongresa, koji zastupa mjesne iklasne interese, i predsjednika, koji bi trebao biti vođen nacionalniminteresima.)

Rousseauova je tvrdnja da politička zajednica, onda kad zajedničkipromišlja o općem dobru i uključuje svoja promišljanja u opće zakone,ostvaruje legitimnu vlast nad svim članovima tijela koje promišlja, ili

parlamenta. Od tog trenutka nadalje svaki član društva ima moralnuobvezu pokoravati se zakonima koji su doneseni voljom kolektiva. Tase obveza moţe obustaviti samo onda kad nestane opće volje, to jestsamo ako parlament kao zastupnik sviju ljudi prestane teţiti općemudobru ili tome da objavljuje zakone.

Rousseau, u skladu s tradicijom demokratske teorije, uvodi sredstvonačela većine u osnivački ugovor. No, on priznaje da se legitimnostzakona koji su doneseni u parlamentu prema načelu većine ne moţepovezati samo s obećanjem koje obvezuje. U Četvrtoj knjizi

Društvenoga ugovora on se vraća tom problemu:

Osim ovog prvobitnog ugovora obvezuje zaključak većine uvijek sveostalo; to je posljedica samoga ugovora. Ali pitat će tkogod, kako možečovjek biti slobodan, pa ipak prisiljen, da se prilagodi tuđoj volji? Kakomogu oni, koji prigovaraju, biti slobodni, a ujedno se pokoravatizakonima, za koje nisu glasovali?

Rousseau nastavlja:

Na to odgovaram, da to pitanje nije ispravno. Državljanin pristaje na svezakone, pače i na one, koji su primljeni protiv njegova glasa, pače i na


30/49

30

one, koji ga kazne, ako se usudi, da ih prekrši. Stalna volja svih članovadržave je opća volja. Po njoj su oni državljani i slobodni.

Kad se u pučkoj skupštini predlaže koji zakon, ne pita se, da li će gačlanovi primiti ili zabaciti, nego da li je u suglasju s općom voljom, koja jevolja samih članova. Svatko, koji glasuje, izjavljuje o tome svoje mnijenjei po broju glasova zaključuje se na izjavu opće volje. Kad daklenadvlada nazor, koji je protivan mojem u, to ne dokazuje ništa drugo,nego da sam se ja prevario i da ono, što sam smatrao općom voljom, nijeto u istinu bilo. Da je moje pojedinačko mnijenje pobijedilo, bio bih učiniodrugo, nego li što sam htio; upravo onda ne bih bio slobodan. [Rousseau, Društveni ugovor, str. 134-135, prev.]

Sve od pojave Društvenoga ugovora , proturječnost što zrači iz togaulomka privlačila je proučavatelje Rousseauu ili ih od njega odbijala.Poimanju o čovjeku "prisiljenom da bude slobodan", što su ga rabilikasniji idealistički politički filozofi kako bi opravdali drţavnu represijunad pojedincem "u interesu njegova dobra", moţe se pratiti trag sve dote Rousseauove tvrdnje. Zapravo, kao što ću pokušati pokazati, nemazlobnih implikacija na Rousseauovu tvrdnju premda ona nije točna.

Tvrdnja se temelji na razlici, čija loza vuče barem još od Platona,između onoga što netko čini jer je voljan to činiti i onoga što čini jer toţeli činiti. Za pojedinca se moţe reći da čini što ga je volja sve dok

uspijeva ispuniti čin kojega se latio; ali bi time mogao ne uspjeti činitiono što ţeli, ako bi ishod njegova djelovanja bio različit od onoga koji jeočekivao. Primjerice, pretpostavimo da sam došao na kolodvor upravou trenutku kad je moj vlak prema voznom redu trebao krenuti. Budući da ne znam s kojeg kolosijeka kreće, trčim do konduktera i vičem, "Skojeg kolosijeka polazi vlak za Boston?". On pokazuje na kolosijek brojšest, ali ja ga nisam razumio i odjurim na kolosijek broj pet s kojegupravo treba krenuti vlak za Philadelphiju. Kondukter, vidjevši mojupogrešku, ima samo dvije mogućnosti: moţe mi dopustiti da uđem upogrešan vlak, dakle da učinim što me volja, ili me tjelesno prisiliti da

uđem u pravi vlak, dakle prisiliti me da učinim ono što ţelim.Rousseauov se opis čini savršeno prikladan. Ako kondukter ne učini nipokreta da me zaustavi, neću uspjeti učiniti ono što ţelim i u tomsmislu neću biti slobodan.

Razmotrimo drugi primjer, primjer liječnika staţista koji je deţuran ubolničkoj hitnoj sluţbi. Dolazi mu slučaj koji on pogrešnodijagnosticira kao trovanje. On naredi da se pacijentu ispumpaţeludac, što bi se i dogodilo da slučajno nije naišao odgovorni liječnikspecijalist i shvatio da je zapravo riječ o upali slijepoga crijeva, pa bi

ispumpavanje ţeluca bilo kobno te opozove staţistovu naredbu


31/49

31

medicinskoj sestri. Dakle, staţistov je cilj, naravno, izliječiti pacijenta,a u tome mu pomaţe opoziv liječnika specijalista, koji ga (tako reći)prisiljava da ispravno liječi pacijenta. Da mu je bilo dopušteno daslijedi vlastitu dijagnozu, postigao bi cilj koji je najviše ţelio izbjeći.

Platon, prisjetimo se, rabi isti argument u Gorgiji i Republici kako bipokazao da tiranin nema stvarnu moć. Tiranin, poput sviju ljudi, ţeliono što je dobro za njega. Čovjek, dakle, ima moć kad ima sposobnostdobiti ono što je za njega dobro. Ali tiranin, zbog manjka stvarnogmoralnoga znanja, pogrešno misli da je dobro za njega da ugađa svojimapetitima, da se nepravedno ponaša prema svojim sunarodnjacima, ida svoje racionalne sposobnosti podredi svojoj neprovjerenoj ţelji ivolji. Kao ishod on postaje ono što bismo danas nazvali neurotičnimpojedincem; on prisilno slijedi svoje ciljeve iz mašte ostvarenje kojih

mu ne podaruje stvarnu sreću te se on time pokazuje kao istinskinemoćan da dobije ono što treba.

Ta tri primjera, primjer s čovjekom koji lovi vlak, primjer sa staţistomkoji postavlja dijagnozu pacijentu i primjer s tiraninom, imaju trizajednička obiljeţja na kojima se temelji razlika između toga da čovjekdobije ono što hoće i ono što treba. Prvo, prividno je vrlo lakorazlikovati cilj pojedinačnoga čina i sredstva koja on izabire da bi gaostvario. (U slučaju tiranina, o tome bi se, naravno, dalo raspravljati;ali u druga dva slučaja to bi se teško dalo zanijekati.) S puno smisla

moţemo govoriti o tome da u onoga koji djeluje volja određuje način aţelja cilj djelovanja, pa prema tome on čini ono što hoće, ali neuspijeva dobiti ono što ţeli. Drugo, cilj je u svakom od primjera nekostanje stvari koje se objektivno moţe ustanoviti i za koje čovjek moţeznati. (Ponovno, Platonov je primjer otvoren za raspravu; to je upravotočka u razvoju njegove teorije etike na kojoj on rabi doktrinu dapostoji takvo što kao što je moralno znanje.) Iz toga slijedi da bi čovjekkatkad mogao mnogo manje znati što zapravo treba (to jest, što ćestvarno ispuniti njegove ciljeve) od kakvog neovisnoga promatrača. Nakraju, u sva tri primjera trebamo pretpostaviti da pojedinac ugrađuje

čisto instrumentalnu vrijednost u put koji izabire i voljan ga jenapustiti ako vjeruje da ne odgovara njegovu cilju.

Ţivot je pun vaţnih situacija u kojima teţimo postići neko objektivnostanje stvari i u kojima će nam, dakle, biti zbog toga ţao ako se usvojenaša pogrešna gledišta o načinu kako da ostvarimo taj cilj. Na primjer ,ako član Kongresa iskreno ţeli smanjiti nezaposlenost, a njegovatradicionalistička uvjerenja o vrlinama uravnoteţenog budţeta odbaciliberalna većina koja nastoji odvesti puk

robert paul wolff - u obranu anarhizma.pdf

Documents