The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service 

 

 

O ljubavi ­ esej

«Of love ­ essay»

by Rusmir Mahmutćehajić

Source:Sarajevo Notebook (Sarajevske Sveske), issue: 05 / 2004, pages: 289­298, on www.ceeol.com.

Rusmir MahmutÊehajiÊ

O LJUBAVIVeronska predavanja

PUTOVI

Pojava je vazda u mjestu i Ëasu. Ali, ona je tu doπlaodnekud i odatle odlazi negdje. »ovjek kao srediπnja pojavaukupnog postojanja moæe znati poneπto o tome otkuda jedoπao i kamo ide. U tome znanju malo je sigurnosti iako jeona njegova/njezina najznaËajnija æelja. I to je razlog zaπto suodgovaranja na pitanja “Otkuda?”, “Kamo?” i “Kada?” klju-Ëna za pojedinca, zajednicu i ËovjeËanstvo. Ona su u srediπtusvake predaje. Odgovaranja na njih su vazda i pokazivanje

289

Esej “O ljubavi: Veronskapredavanja” je zasebnopoglavlje u neobjavljenojMahmutÊehajiÊevoj knjizi Iza modernosti. Knjiga imaπest dijelova: “Istost urazliËitosti”, “S drugim”, “O ljubavi”, “Tajna politike”,“IzobliËavanja” i “Matricepojmovnih preslikavanja”. Iz poglavlja koje objavljujuSarajevske sveske izostavljenesu biljeπke.

16 Rusmir 5/8/05 12:26 PM Page 289

puta od jedne do druge krajnosti. Ako su te krajnosti pred-stavljene kao punina, koja je vazda jedna i ista, Ëovjek je uvraÊanju, pri Ëemu je sve na njegovome putu uvjetno i nepo-stojano. Putova prema toj punini moæe biti beskonaËnomnogo, jer ona mora biti beskonaËno bliska svakoj uvjetnosti.Ona proæima svaku pojavu kao njezin poËelni sadræaj. Ali, sveto Ëovjek moæe znati samo iz bivanja u svijetu, a to znaËi izmnoπtva i uvjetnosti. On je tu biÊe od zemlje i na njoj. A sviljudski putovi na zemlji mogu biti pravi bez obzira na to da liprelaze nizine, planine ili mora. Svi su moguÊi, i ti na povrπinii ti slaæenja u dubinu. Ali, svaki doseæe prepoznatljivu granicukoju ne moæe svladati. Samo jedan put je nemoguÊ. To jeuspravni put, onaj u nebo. Njemu kao putu odgovara ljudskaunutarnjost. I Ëini se da samo on odreuje Ëovjeka kaootvorenost.

Pitanja “Koji je put pravi?” i “Koje je pravo vrijeme?”mogu imati mnoge odgovore. Gotovo u svima njima izdvoji-va su dva kao njihovi bitni sadræaji. Prvi je: “Preæivjeti sada iovdje!” Drugi je: “Biti sretan sada i ovdje!” I jedan i drugiodgovor su nepotpuni. Prvo, zato πto je svaka smrt u nekom“sada i ovdje”. I niko joj ne izmiËe. Drugo, zato πto nijednasreÊa nije trajnost. Ona je vazda trajnost ne-trajnosti. Sve dokËovjek teæi za njom ona mu se izmiËe. A to njezino udalja-vanje potiËe i snaæi Ëeænju, bol i patnju. Uz to, svako “ovdje isada” dovodi do granice BezgraniËnog, gdje ne vrijede odgo-vori iz svijeta, kako pjesnik veli:

HoÊu da budem slijep, da vidim to iza vida,I gluh, da osluhnem taj mukli podzvuk mira,Bez prstiju, da opipam neopip πto me dira.

I kad se tako naem iza tog bezzidog zida,Gdje ni samoga sebe viπe ne osjeÊam breme,Sve je i samo struji vrijeme ∑ vrijeme ∑ vrijeme …

(Skender KulenoviÊ, “Iza bezzidog zida”)

I Ëini se da niπta ne svjedoËi tu Ëovjekovu usmjerenostprema “bezzidom zidu” koliko ljubav. Ona je iskustvo svakogstvora. Iako je prisutna u svijetu oblika, nijedan je ne obuh-vaÊa. Iako je iskustvo svakog stvora, nijedan je ne moæe pred-staviti u slici koja bi sabrala naËine na koje je pokazanadrugim. Ona je, prema tome, sama punina. Prisutna je usvakoj pojedinaËnosti, ali je nijedna od njih ne iscrpljuje.

290

16 Rusmir 5/8/05 12:26 PM Page 290

Access via CEEOL NL Germany

S njome se sve pokazuje u postojanju i preko nje se vraÊa njojkao punini. Tamo gdje se Ëini najjasnijom, njezino trajanje jenajkraÊe. Ona je zato u beskonaËnosti trena i sveg vremena, unajviπoj visini i najdubljoj dubini tjelesnosti. Ljubav je uDuhu i s njime. Kada god se pokaæe, ona je spuπtanje Duha.A Duh je tajna, i od Gospodnje zapovijedi. Iako je moguÊa usvemu i prema svemu, ljubav je vazda iz punine ljudskog jas-tva i prema njoj. Zato je ujedinjenje njezin jedini cilj, ali njezi-no postojanje je i razdvojenost. To πto ljubav pokazuje jestËeænja za ujedinjenjem i postojanje u razdvojenosti. Ona jeput prema ujedinjenju, put na kojem sve kazuje o toj jednostikoja teËe u svemu. Ljubav je to πto puninu pokreÊe na njezi-no pokazanje u razluËenju. Ne iznevjeravajuÊi time jednost,ona skritost pokazuje u stvaranju i razluËenju. Tako, posto-janje sa svim njegovim pojedinaËnostima i mijenama jestobznanjenje Punine uslijed njezine ljubavi prema tome. Ali,ljubav nije zamijenjena znanjem. Ona je u njemu i nepre-stano ga preinaËuje u vezu s jednoπÊu i vraÊanje njoj. KakomjeseËeva godina ulazi u sunËevu i izlazi iz nje, kako sve upostojanju dolazi i odlazi, tako i ljubav ulazi u znanje i izlaziiz njega, tvoreÊi tako neprestane mijene vjere u ljudskomejastvu, od beznadnosti do bivanja u punome smislu. I niπta utome ne moæe biti uËvrπÊeno. »ovjekova tajna nije niπtadrugo nego ta nemoguÊnost.

Voljenje æene

Vienjem ljepote u liku æene Ëovjek otkriva sebe. To jenjegova opuπtenost ili trezvenost pred tom moguÊnoπÊu dasebe otkrije u vanjskome svijetu. Otkrito mu se pokazuje kaorazdvojenost od sebe. U njemu on vidi znak o Bogu. Iz trezve-nosti pred tim pokazanjem prelazi u pijanost: on voli Boga, alito πto mu je pokazano bjeæi i iπËezava. Gdje god se opijeniokrene, tamo nalazi trag Voljenog. Ali, taj trag ne ustrajava niu jednome Ëasu, niti u bilo kojem liku i ne prihvata volitelje-vo posezanje za njim. On je svuda i nigdje, pa je volitelj u stal-nome lutanju i sudaranju. On voli Boga, ali ne nalazi uzvratza svoju ljubav. Voli li Bog mene? ∑ pita se. Uzajamnostizmeu Hvalitelja i hvaljenog otkriva se u njemu kao govordrugog u prvom: Ako volite Boga, slijedite mene, pa Êe Bog voljetivas. Slijediti Hvalitelja znaËi upoznavati sebe, kako bi bilo

291

16 Rusmir 5/8/05 12:26 PM Page 291

ozbiljeno da nema jastva osim Jastva. S tim i iz tog izvireBoæija ljubav prema tom koji se raskriva pred Bogom, prih-vatajuÊi Hvalitelja kao svoj najbolji uzor. Poredak voljetiBoga i slijediti Hvalitelja postavljen je tu kao uvjet Boæijegvoljenja Ëovjeka. Ali, to πto je tu uvjetno, suπtinski je druk-Ëije: Boæija ljubav prema Ëovjeku je bezuvjetna i poËelna,buduÊi da je On stvorio Ëovjeka u ljubavi da Se obznani.Boæija ljubav je i vjeËna i vremenita: I On je s vama, gdje godbili. Bog jeste oduvijek i zauvijek jedan i isti. Sve pojave, i kaonerazluËene u Njegovoj tajni i kao razluËene u Njegovomstvaranju, nisu i ne mogu biti niπta drugo do ta Njegovaneizmjenljiva Jestost. Bog voli Hvalitelja, a on voli Njega. Odovoga svijeta æene su Hvalitelju uËinjene voljenim. Ljudskostje prisutnost duha i duπe. Savrπena ljudskost jeste sklad duhakao muπkog i djelatnog poËela i duπe kao æenskog i pri-mateljskog. Taj sklad obznanjuje Jednost, kao svugdje i vazdaprisutno Lice. Znati duπu ili jastvo znaËi znati Gospoda.Potreba za tim nije niπta drugo nego ljubav, i to ljubav premaBogu. Voljeti æenu znaËi voljeti Boga. I tu je najveÊa tajnaljubavi. Nema veÊeg zadovoljstva od najveÊe bliskosti sa æe-nom i ujedinjenjem s njom. Ali, to zadovoljstvo nije niπtadrugo nego Boæije otkrovenje. Ako ga sudionici u njemu do-djeljuju iËem drugom osim bliskosti s Bogom, tada je to uzi-manje mjesta i Ëasa otkrovenja umjesto tog Koji Se tu i tadaotkriva. Nakon svakog takvog zadovoljstva zahtijevano jecjelovito kupanje, kako bi sudionici u tom sjedinjenju takoporekli da iπta od tog moæe biti pripisano njima. Ni mjesto nivrijeme pokazanja dobrote i ljepote ne mogu biti zamijenjenitime πto je pokazano. Ujedinjenje i zadovoljstvo u njemumogu biti saznati jedino vraÊanjem u mnoπtvo i uvjetnost.»istota jeste neprihvatanje tog mnoπtva i za πto drugo mimojednosti koja je u njemu obznanjena. Ljubav preinaËuje skri-tost u znanje. Time se jednost pokazuje u mnoπtvu. A kada jepokazana, mnoπtvo nije niπta drugo nego ta ista jednost. »inkupanja nakon sjedinjenja potvruje tu jednost u mnoπtvu ito mnoπtvo u jednosti.

Svako pripisivanje zadovoljstva u tom Ëasovitom otkro-venju potiËe ljubomoru i gnjev Tog Koji im Se otkrio. A to jeklanjanje i robovanje jastvu mimo Jastva, kako je to izriËitoreËeno u Tori: “Ne klanjaj im se niti im sluæi. Jer Ja, Jahve, Bogtvoj, Bog sam ljubomoran.” Otreænjenje iz pijanstva i pome-tenosti znaËi shvatiti da su sva obzorja, i nebesa i zemlja,

292

16 Rusmir 5/8/05 12:26 PM Page 292

stvorena i rasprostrta samo zato da bi bila sabrana u Ëovjeku.Sve πto je u obzorjima, i nebesa i zemlja, ne obuhvaÊa Tog Kojije cilj ljudskog znanja. Zato je Ëovjekova ljubav, kao snagakoja ga vodi na putu saznavanja, udeπena za prolaz kroz svje-tove i mimo njih, sve do Tog Koji je Svoju jednost obznanio utoj veliËini nebesa i zemlje i ljudskom srcu koje sve obuhvaÊa.Sve πto je u postojanju potËinjeno je Ëovjeku uz uvjet da jenjegova suπtina hvaljenje Boga.

Bog ne ostavlja Ëovjeka ni kada je on u najdubljem zabo-ravu. »ovjekovo sjeÊanje jest otkrivanje u sebi nezaborava kaopoËela, πto nije niπta drugo do Boæija ljubav prema obzna-njenju Sebe. Otkrivanje tog poËela stvaranja znaËi svjedoËenjeda nema sebstva osim Sebstva. “A ko upozna sebe, upoznao jesvog Gospoda” ∑ veli Hvalitelj. On voli njih, i oni vole Njegajeste poËelo ljubavi koje omoguÊuje Ëovjeku da sebe otkrije ipreda sebi. »ineÊi to slijeenjem Hvalitelja volitelj se pribliæa-va Bogu. A pribliæavanje je otkrivanje savrπenosti kao najviπeljudske moguÊnosti. Ta savrπenost je u pokornosti. Svako do-bro poËinje u otvorenosti za njegovo primanje. A to je odnosgovora i sluπanja. Taj koji govori uraËunava sluπatelja koji πuti.I on bi volio da ga taj koji πuti Ëuje i shvati u punoj ljepoti.Govornik oËekuje od sluπatelja punu otvorenost za primanjeËutog. U govorenju se pokazuje djelatnost ili muπkost, ali seono promatra iz “mjesta” primanja i æenskosti. Tako zado-voljstvo djelovanja biva dosegnuto u smirenosti primatelja iliu “jastvu u miru”. U spolnom Ëinu jastvo je obuzeto silinomzadovoljstva, Ëime se predosjeÊa blaæenstvo rajske bliskostiBogu. To zadovoljstvo obznanjuje Boæiju æestinu naspramNjegove njeænosti. Uzajamnosti æestine i njeænosti odgovara-ju one veliËine i ljepote, te gnjeva i milosti. PotËinjenost æe-stini, moÊi i gnjevu, u toj usmjerenosti prema ujedinjenju, nevodi udaljavanju, veÊ neusporedivom zadovoljstvu.

U æeni Ëovjek poznaje svoje jastvo i hoÊe da ga vidi bezodjeÊe i zastora i da otkloni njegovu dvojinu:

Ako bi duπi bile skinute sve njezine ljuske, njezinom pogledu biobi otkriven posve goli Bog i njoj bi Se dao, ne uskraÊujuÊi iπta. Svedok duπa nije svukla svoje zastore, ma koliko tanke, ona ne moæevidjeti Boga.

RazluËenost zemlje i nebesa, kao dvojina koja potvrujejednost, ima razrjeπenje u Ëovjeku kojem je kuÊa u njegovojnajviπoj moguÊnosti. Toj kuÊi on se vraÊa kao putnik. S njome

293

16 Rusmir 5/8/05 12:26 PM Page 293

uspostavlja vezu i to preko æene koja mu se pokazuje u svemuna tome putu, kako kazuje Hvalitelj:

Prijepodnevno putovanje ili poslijepodnevno putovanje radi Bogabolje je od cijelog svijeta i svega πto je u njemu; a mjesto koje odgo-vara jednoj stopi u Raju bolje je od cijelog svijeta i svega πto je unjemu. Ako bi neka od rajskih æena pogledala na zemlju, sav pros-tor izmeu njih ispunila bi svjetloπÊu, i sve πto je izmeu njihispunila bi mirisom. A veo na njezinom licu bolji je od cijelog svi-jeta i sveg u njemu.

SvlaËenje i spajanje

To πto biva spuπteno mora biti i uzdignuto. Slaæenje uklju-Ëuje i uzlaæenje. Tako je i s razdvajanjem i ujedinjavanjem. NapoËetku razdvajanja njegovi sudionici su najbliæi. Njihovioblici ne pokrivaju posve jednost njihove suπtine. Udaljava-njem od te suπtine oblik postaje zatvoreniji i neprozirniji. Dokdijete raste u utrobi majke, i pored toga πto osvaja posebnost,ono ostaje njezin dio. Ujedinjenost djeteta i matere u utrobisvjedoËi milost jednote: neroeno dijete je potËinjeno tomsvijetu unutarnje milosti, pa je i namjesnik u njoj. PreinaËa-vanje pune ujedinjenosti matere i djeteta u njihove zasebno-sti i razdvajanja pokazuje se kao ljubav. SjeÊanje na ujedinje-nost i trpljenje razlaæenja nameÊu potrebu za imenom prekokojeg bi rastuÊe udaljavanje bilo premoπÊeno. Taj koji moæebiti tjelesno odsutan i dalek ostaje u sjeÊanju i imenu blizak.Djeca se raaju gola. Njihova golotinja se produljava kao na-pominjanje izvorne jednosti. Ali, udaljavanje postaje sve veÊei gledanje iz te udaljenosti pokazuje da je ujedinjenost izgub-ljena, pa da ju je moguÊe dosegnuti priznajuÊi zbilju odvo-jenosti i posebnosti. I to je odijevanje. »ovjek i æena skrivajusvoju golotinju. OdjeÊa potvruje razdvojenost, ali i povratakjednosti. Sve dok je svijet zastor u kojem je sve priznato kaoznak, Ëovjek ne poznaje svoju golotinju. A Ëim u prvom Ëo-vjeku ta prozirnost iπËezne, priznanje svijeta kao stvorenostizahtijeva odjeÊu i okretanje unutarnjosti kao jednoj i vanjsko-sti kao drugoj strani jastva. UveÊanjem udaljenosti i zaboravaizvorne ujedinjenosti odijevanje i zastiranje postaju presudnioblici pokazanja zbilje. Ljubavi izmeu roditelja i djece, braÊei sestara, te drugih srodnika proistjeËu iz osjeÊanja bliskosti ujednosti od koje se udaljuju. Ljubavi prema ljudima kao takvim

294

16 Rusmir 5/8/05 12:26 PM Page 294

svjedoËe o osjeÊanju nuæne jednosti na nekom poËetku. Ali,sva ta osjeÊanja, koja su vazda u veÊem ili manjem zaboravu,ostaju straga ljudske usmjerenosti vremenu. One su vazda sgranicama koje naznaËavaju odjeÊa i zastor.

Jednost koja je na poËetku nije zauvijek izgubljena. Onaje moguÊnost svakog Ëovjeka, buduÊi da je bila puna. Zato jeodvojenost istodobno i moguÊnost svlaËenja u punini i prednjom. Ujedinjenje je nuænost razdvajanja i obrnuto. I to uje-dinjenje je okrenuto punini i bliskosti. Ono se pokazuje uprimicanju zastorima i prolaæenju iza njih. Mnoπtvo je samopokazanje jednosti. Odnos prema svim sudionicima togmnoπtva jest povezanost s jednoπÊu. Svi oblici prijateljstva susaznavanje i potvrivanje zajedniËkog i bliskog. Snaga kojomse nastoji svladati i prijeÊi razdvojenost nije niπta drugo negoljubav. A ni izvor ljubavi nije niπta do ta jednost. To da jeËovjek, kao i sve ostalo, stvoren u Zbilji i s njom, da je Ona snjim ma gdje bio, da mu je bliæa od vratne æile, da je svugdjegdje se okrene, da mu se odaziva kada je zove, da ga se OnasjeÊa kada se on sjeÊa nje omoguÊuje mu da se iz mnoπtvamoæe stalno vraÊati jednosti i to neizbrojivim putovima.

Prvi Ëovjek je bio posve blizak Bogu i bio je gol. Zabra-njeno drvo i njegovo srce nisu bili razdvojeni. To πto je bilozabranjeno u vanjskome svijetu bilo je zabranjeno u njegovojsrijedi. Preko te Ëistote u te dvije srijede, koje su, zapravo, bilejedna i ista srijeda, i ukupnost vrta bila je u punoj Ëistoti. Kadaje Ëovjek svoju volju suprotstavio Boæijoj, zabrana u njegovojunutarnjosti pokazala mu se odvojenom od zabrane u vanj-skome svijetu. Svojim prekrπenjem zabrane izgubio je izvornubliskost Stvoritelju koja je postojala uz njegovu jasnu svijestda je samo stvor. Do tog gubitka on je u svemu vidio Lice ∑jednako u njegovoj sabranosti u licu æene i u ukupnosti pos-tojanja. To prekrπenje “odvojilo” ga je iz punine milosti i Liceje postalo zastrto, pa mu je pogled uznemireno pokuπavaoproÊi kroz znakove koji su najednom postali neprozirni. Prijeprekrπenja zabrane pojave u Vrtu bile su mu prozirne. Sve suobznanjivale Istinu s kojom su stvorene. Golost njegove æenebila je isto tako prozirna i nije imala niπta drugo do ljepotukojom Se pokazivao Stvoritelj. ©ejtan im je doπaptavao rijeËiprotiv zabrane, kako bi im njezinim prekrπenjem uËinio tijelaneprozirnim, kako bi im se pokazala njihova golost, pa takogranice i izdvojenost. A kada su se vidjeli u tome, posegnuli suza rajskim liπÊem kako bi pokrili svoju golotinju i osigurali da

295

16 Rusmir 5/8/05 12:26 PM Page 295

unutarnjost njihovih posebnosti bude saËuvana za ponovnoujedinjenje kojem su se nadali. A ujedinjenje pretpostavljasvlaËenje i spajanje. U njemu se potvruje da oni obznanjujusva Boæija Imena, za razliku od svega drugog u svijetu. LjudskobiÊe je punina, a sve drugo je dio. Ljudsko biÊe, poËelno govo-reÊi, jeste u srediπtu postojanja, a sve ostalo je na rubu. Svla-Ëenje i ujedinjavanje muæa i æene jeste potvrivanje jednostikao poËetka i kraja. U tome se obznanjuju dva poËela ∑ dje-latni i prijemni, te muπki i æenski, kao protiËuÊa jednost ukojoj je sve postojanje, ali vazda kao razdvojenost koja traæi ipotvruje jednost.

Razdvojenost i udaljenost usmjeravaju, na razliËite naËine,prema primicanju i ujedinjenju. »ovjek se moæe raskriti premadrugoj osobi. Pri tome njegovo raskrivanje prema drugoj osobijeste istodobno i skrivanje. Tim skrivanjem u raskrivanju ili timodijevanjem u svlaËenju ona i on postaju jedno drugom odjeÊa.Oni iskljuËuju gledanje svijeta i okreÊu se sebi radi otkrivanjarajskog stanja Ëistote i bliskosti. Doticanjem tijela oni prei-naËuju govorenje u bivanje. Nepostojanost sluπanja, govorenjai gledanja preinaËuje se u nepostojanost doticanja. Oni nastoje“sastaviti” granice svojih jastava i sjediniti svoje suπtine iza obli-ka. ©to je primicanje veÊe, kraÊe je i njegovo trajanje. Vrhunacnjihovog ujedinjenja je trenutan i prolazan. Nakon toga jed-nost se ponovo obznanjuje u jasnom osjeÊanju razdvojenosti saosnaæenom æaloπÊu i umorom. Stalni tok je pokazivan i razdvo-jenoπÊu i doticanjem, ali on ostaje nepoπtedna jednost koja iodbija i prima sve πto on nije. Tako, naspram njegove vjeËnostijeste vrijeme u kojem πumi zbilja. Taj πum vremena i svjedoËi iporiËe milost. On se gasi kada je ujedinjenje dosegnuto. I niπtaosim ujedinjenja ne svladava razdvojenost.

©esta vrata

ZNANJE

Stanoviπte ne-stanoviπta

©to su razmatranja o ljubavi produbljenija i opseænija, po-staje jasnije da ona nije odredljiva. Usmjerenost koja se osjeÊai traæi u ljubavi pokazuje se u toj nemoguÊnosti odreenja ne-usmjerenoπÊu. Iako je volja polaziπte svakog razmatranja o

296

16 Rusmir 5/8/05 12:26 PM Page 296

ljubavi, ona dovodi samo do granica, kako bi na njima biloposvjedoËeno da one, te granice odredljivog, potvruju ne-postojeÊe kao puninu. Volja polazi od privida koje Ëini ljud-sko stanoviπte i nastoji ga preinaËiti u viπe i drukËije. Ali, topreinaËavanje nije niπta drugo nego uzlaæenje do ne-stano-viπta, ili otvorenosti srca za puninu ili uspravnost. U svakojpoloæenosti bilo kojeg stanoviπta volja nastoji preinaËiti sebeu ljubav. A to znaËi, volja okreÊe iz svijeta i od njega premauspravnosti ili poËelu stvaranja, ali to se nikada ne dogaa beztajnovite uzajamnosti sa znanjem. Pitanje o odnosu znanja iljubavi presudno je i za jedno i za drugo. Ako je moguÊe reÊida volja okreÊe Ëovjeka od njegovog ja prema Boæijem Ja, iliod postojanja prema ne-postojanju, te da je, tako, ljubav“ukorijenjena” u volji, o znanju se osjeÊa suprotno: »ovjekuje znano to πto je iz Uma dospjelo u raz-umijevanje, umijeÊe iumjetnost stvaranja. U stanju ljubavi Ëovjek je siromah i pros-jak pred tim kojeg voli. Zaljubljeni se nastoji gledati, osjeÊatii znati preko ljubljenog. On svoje jastvo udeπava prema tomekako bi, u njegovom bivanju poistovjeÊenim s voljenim, ononjemu izgledalo lijepo. Zaljubljeni u svome jastvu æeli ob-znanjenje ljepote za ljubljenog. To obznanjenje, prema osjeÊa-nju i teænji zaljubljenog, uËinilo bi njegovo jastvo privlaËnimzaljubljenom. Tako, svojstva ljubljenog ∑ govor, sluπanje, gle-danje i druga ∑ nisu niπta do svojstva zaljubljenog. Ali, kakosu sva ta svojstva vazda zastrta i kako je iza njih suπtina jed-nosti i jednost suπtine, zaljubljeni zna da niπta ne moæe bitidosegnuto do moguÊnost ne-moguÊeg: to uho kojim zalju-bljeni sluπa sebe preko ljubljenog, jednako kao i svaka druganjegova moguÊnost, nije niπta drugo nego jedno i isto uhokojim Jednost sluπa Sebe. Zato je zaljubljeni prosjak predSobom. Sve πto ima samo je zastor pred voljenom. I on hoÊeda mu se voljena pokaæe bez odjeÊe ∑ ona njemu jednako kaoi on njoj. U tome pokazanju iπËeznula bi, osjeÊaju, posrednostgovora koji prolazi glasom kroz zastrtosti: govorile bi koæe kaogranice koje se dotiËu i spajaju. Govorio bi Ëasak u kojem senjihova dvojina spaja u jednu te istu rasprostrtost u kojoj senjihova ukupnost predaje neznatnosti sjemena ∑ sedmomedanu ili sedmoj zraci.

U znanju Ëovjek gleda kroz pojave i Ëita ih kao kazivanjeo onoj kojeg voli. A buduÊi da je Bog lijep i da On voli ljepo-tu, onome koji zna svijet pokazuje se kao ljepota. Voljenje togπto se pokazuje nije niπta drugo nego puno siromaπtvo pred

297

16 Rusmir 5/8/05 12:26 PM Page 297

tim koji je lijep: buduÊi da je Bog lijep, on voli Sebe. I ljepotai ljubav su Njegovo obznanjenje Sebi. Ali, njegova ljubav dabude poznat zahtijeva drugost, a ona moæe biti samo on.Tako, Bog Se obznanjuje sebi preko stvaranja i svih njegovihmoguÊnosti ∑ od najniæe pojedinaËnosti, pa do cjeline.

Prema tome, lice Ëovjeka jeste naspram Lica Boga. A Bogjeste jednost. On gleda Sebe u tom ljudskom licu i zato sespuπta do pune bliskosti. On je ispred u svemu, ali nikad posveotkrit ikom osim sebi, jer njegova bliskost je puna. Ona je jed-nost kojoj sve druge bliskosti jesu samo znakovi. A da bi uljudskome jastvu ta bliskost mogla biti puna, ukupnost posto-janja ili obznanjenje jednosti zahtijeva “VraÊanje” iz razlu-Ëenosti ili razdvojenosti u vazdanju jednost. Mjesto togpovratka je srce. Promatrano iz svijeta, ono je “beskonaËnosiÊuπno”. Ali, u njemu je ljubav postigla puno ujedinjenje, aznanje je preinaËeno u puno bivanje. S obzirom na to daukupnost stvaranja jeste u njemu i s njime, srce je otvoreno zaneizbrojivo mnoπtvo postojanja, ali, ipak, i s njime i izvannjega. A buduÊi da su sve pojave, one su u njemu nerazluËenamoguÊnost ∑ i potvrene i ujedinjene. Za tu njegovu otvore-nost nisu moguÊe ni postojanost ni zatvorenost. Njegova jed-nost koja se svemu daje i koja od svega prima sabire u jednostStvoritelja i stvora. Nijedno stanoviπte nije izvan njega, alisrce nije svedivo ni na jedno od njih. Njegova otvorenost jestestanoviπte ne-stanoviπta. S obzirom na to da svaka pojava imaneizbrojivo mnoπtvo vanjskosti i unutarnjosti u svom dolaæe-nju od jednosti i vraÊanju njoj, samo je srce spremno da jojosigura put u kojem se niæe predaje viπem, i tako do besko-naËnosti, u neograniËenom mnoπtvu æenidbi i udaja. U njemuse svaka pojava neprestano okreÊe, kako bi sama vidjela sebeu punini svog govorenja o Skritome Koji voli da bude poznat.

298

16 Rusmir 5/8/05 12:26 PM Page 298