FILOZOFSKI FAKULTET

Dunja Potonik

MEUGENERACIJSKA MOBILNOST U HRVATSKOJ (1984.-2004.)

Usporedba socijalistikog i tranzicijskog razdoblja

DOKTORSKI RAD

Zagreb, 2011.

FACULTY OF SOCIAL SCIENCES AND HUMANITIES

Dunja Potonik

INTERGENERATIONAL MOBILITY IN CROATIA (1984-2004): Comparison of the

socialist and transitional period

DOCTORAL THESIS

Zagreb, 2011.

FILOZOFSKI FAKULTET

Dunja Potonik

MEUGENERACIJSKA MOBILNOST U HRVATSKOJ (1984.-2004.)

Usporedba socijalistikog i tranzicijskog razdoblja

DOKTORSKI RAD

Mentor: dr. sc. Nenad Karaji, izv. prof.

Zagreb, 2011.

FACULTY OF SOCIAL SCIENCES AND HUMANITIES

Dunja Potonik

INTERGENERATIONAL MOBILITY IN CROATIA (1984-2004): Comparison of the

socialist and transitional period

DOCTORAL THESIS

Supervisor: dr. sc. Nenad Karaji, Associate Professor

Zagreb, 2011.

INFORMACIJE O MENTORU:

Prof. dr. sc. Nenad Karaji, izv. prof., zaposlen je na Odsjeku za sociologiju Filozofskog

fakulteta Sveuilita u Zagrebu od gdje predaje kolegije Hrvatsko drutvo I, Hrvatsko

drutvo II i Sociologija obrazovanja. Autor je vie knjiga i meunarodno referiranih

radova iz podruja sociologije, socijalne ekologije, politologije i marketinga.

Zahvale

Izrada ove disertacije ne bi bila mogua bez potpore osoba iz mojeg privatnog i profesionalnog okruenja, od kojih na prvom mjestu zahvaljujem svojem mentoru, prof. dr. sc. Nenadu Karajiu, na ljudskoj i profesionalnoj podrci te strunom vodstvu u izradi rada. Zahvaljujem i svojoj voditeljici na Institutu za drutvena istraivanja, prof. dr. sc. Vlasti Iliin, koja mi je u brojnim prilikama pruila osobnu i strunu pomo i vodila me u profesionalnom razvoju. elim zahvaliti i dr. sc. Vjekoslavu Afriu za potporu u izvravanju mojih obveza na poslijediplomskom studiju Odsjeka za sociologiju. Vanu ulogu u izradi disertacije imali su i prof. dr. sc. Ivan Rimac koji mi je pomogao s podacima istraivanja na kojima se ovaj rad temelji, kao i mr. sc. Alija Hodi koji mi je ustupio grau iz prvog razdoblja istraivanja. Toplu zahvalu upuujem svojoj kolegicu Anji Gvozdanovi za gotovo svakodnevnu podrku i razumijevanje, kao i za kritiko isitavanje prve verzije rada. Posebne zahvale idu mojoj obitelji i partneru Dejanu, ija je ljubav i strpljiva potpora omoguila zavretak ove disertacije.

13

SAETAK

Rad smjera na istraivanje meugeneracijske mobilnosti u Hrvatskoj putem usporedbe drutvenog poloaja na dimenziji obrazovanja i zanimanja, tj. ustanovljavanjem obrazaca mobilnosti kroz generacije u razliitim vremenskim tokama (1984., 1989., 1996. i 2004.) tijekom dva razdoblja socijalistikog i tranzicijskog. Pritom u svakoj vremenskoj toci operiramo dvjema generacijama generacijom roditelja i generacijom djece. U konceptualnom e okviru, osim modificiranog pristupa statusnog postignua Blaua i Duncana (1967), biti primijenjen individualni model iz klasifikacije Johnstona, Ganzebooma i Treimana (2005: 3-4), koji upuuje na razmatranja utjecaja oba roditelja na obrazovno i profesionalno postignue djece. Glavna je hipoteza da su obrazovno i profesionalno postignue ispitanika posredovani varijablama spola, dobi, mjesta roenja i stanovanja, obrazovanjem ispitanika, te obrazovanjem i posljednjim radnim mjestom roditelja. Vea drutvena mobilnost u tranzicijskom u odnosu na socijalistiko razdoblje bit e razmatrana kao jedna od temeljnih hipoteza za koje traimo potvrdu u ovom radu. U radu e takoer biti prikazani neki trendovi iz razvoja suvremene Hrvatske, povezani s njenim ljudskim kapitalom, te komparativnim poloajem u odnosu na njega u Europi. Rezultati meugeneracijske mobilnosti u obrazovanju i zanimanju u zakljuku e se staviti u kontekst politike teze (Parkin, 1967) i modernizacijske teze (Treiman, 1970).

Kljune rijei: drutvena struktura, drutvena stratifikacija, drutvena mobilnost, meugenaracijska mobilnost, obrazovanje, zanimanje, Hrvatska.

14

15

SUMMARY

The thesis aims at examination of intergenerational mobility in Croatia through a comparison of social position in dimensions of education and occupation. In other words, through identifying patterns of intergenerational mobility in different time frames (1984, 1989, 1996 and 2004) during two periods socialist and transitional. In this context two generations are being introduced in each time frame generation of parents and generation of children. The conceptual framework will combine the status approach of Blau and Duncan (1967), with the individual model of Johnston, Ganzeboom and Treiman (2005: 3-4) pointing at considering influence of the status of mother and father on the educational and professional attainment of their children. The main hypothesis states that educational and professional achievements are significantly related to the variables of gender, age, place of birth, place of living, education of respondent, to the education of the parents and the last working place of parents. Stronger social mobility in the transitional than in the socialist period will also be considered as one of the main hypothesis in this work. Also, some trends in the development of contemporary Croatia, related to its human capital and comparative status within Europe, will be presented. A conclusion will situate the results of intergenerational mobility in education and occupation in the context of political thesis (Parkin, 1967) and modernisation thesis (Treiman, 1970).

Key words: social structure, social stratification, social mobility, intergenerational mobility, education, occupation, Croatia.

16

17

SADRAJ

1. UVODNE NAPOMENE 19 2. TEORIJSKI PRISTUPI DRUTVENOJ STRATIFIKACIJI 21 2.1. Drutvena nejednakost i drutvena struktura 21 2.2. Klasni i funkcionalistiki pristupi drutvenoj stratifikaciji 25 2.3. Neke slinosti i razlike klasnog i strukturalistikog pristupa drutvenoj

stratifikaciji 33

2.4. Drutvena stratifikacija u okvirima ivotnog stila 37 3. TEORIJSKI I METODOLOKI PRISTUPI ISTRAIVANJU

DRUTVENE MOBILNOSTI 42

3.1. Osnovni pravci izuavanja meugeneracijske mobilnosti 42 3.2. Metodoloki pravci istraivanja meugeneracijske mobilnosti 50 3.3. Socijalni kapital i istraivanja meugeneracijske mobilnosti 57 3.4. Utjecaj obrazovanja i zanimanja majki i oeva na statusno

postignue djece 66

3.5. Komparativni uvidi u trendove meugeneracijske mobilnosti 73 4. KONCEPTUALNI OKVIR ISTRAIVANJA

MEUGENERACIJSKE MOBILNOSTI U HRVATSKOJ 80

4.1. Teorijski pristup 80 4.2. Metodologija istraivanja 81 4.2.1. Predmet, ciljevi i hipoteze istraivanja 81 4.2.2. Izvori podataka i struktura uzoraka 82 4.2.3. Obrada podataka 83 5. MEUGENERACIJSKA MOBILNOST U SOCIJALISTIKOJ

HRVATSKOJ 87

5.1. Drutveni kontekst strukturnih promjena i socijalne mobilnosti u socijalistikom razdoblju

87

5.2. Sociodemografska obiljeja i obrazovanje ispitanika 1984. i 1989. 89 5.3. Profesionalna struktura ispitanika 1984. i 1989. 105 5.4. Zakljune napomene 116 6. MEUGENERACIJSKA MOBILNOST U TRANZICIJSKOM

RAZDOBLJU 119

6.1.

Drutvene promjene kao faktori socijalne mobilnosti u tranzicijskoj Hrvatskoj

119

6.2. Sociodemografska obiljeja i obrazovanje ispitanika 1996. i 2004. 121 6.3. Profesionalna slika ispitanika 1996. i 2004. 135 6.4. Zakljune napomene 144

18

7. TRENDOVI U OBRAZOVNOJ I PROFESIONANOJ STRUKTURI

SUVREMENOG HRVATSKOG DRUTVA 146

7.1. Obrazovanje kao odrednica hrvatske drutvene i ekonomske situacije u prvom desetljeu dvadesetog i prvog stoljea

146

7.2. Neki elementi trita rada i profesionalne strukture suvremenog hrvatskog drutva

162

7.3. Neki pokazatelji razvoja: Hrvatska u europskom kontekstu 173 8. ZAKLJUAK: MEUGENERACIJSKA MOBILNOST U

SOCIJALISTIKOJ I TRANZICIJSKOJ HRVATSKOJ: KOMPARATIVNI UVIDI

179

9. PRILOZI 193 9.1. Rekodiranje varijabli koritenih iz upitnika 1984. 193 9.2. Rekodiranje varijabli koritenih iz upitnika 1989. 194 9.3. Rekodiranja varijabli koritenih iz upitnika 1996. 196 9.4. Rekodiranja varijabli koritenih iz upitnika 2004. 198 10. LITERATURA 201

19

1. UVODNE NAPOMENE

Istraivanja meugeneracijske mobilnosti imala su tradiciju u socijalistikoj Hrvatskoj. No,

malo je studija objavljeno o drutvenoj mobilnosti u tranzicijskoj Hrvatskoj, pri emu su

posljednje publikacije s tog podruja objavljene u predtranzicijskom razdoblju. Recentna

istraivanja s podruja drutvene stratifikacije vrlo su malobrojna u Hrvatskoj, dok je u bivoj

Jugoslaviji postojala stanovita istraivaka tradicija na temu drutvene stratifikacije, koja nije

bila iroko razgranata. Istraivaka tradicija drutvene stratifikacije u bivoj Jugoslaviji

obiljeena je radom autora poput M. Lazia (1986; 1987), V. Afria (1987), D. Sekulia

(1987; 1991), A. Hodia (1991), V. Laya (1991) i V. Katunaria (1996), no u Hrvatskoj se od

poetka devedesetih godina prolog stoljea vrlo malo istraivalo i pisalo na temu drutvene

stratifikacije. U novije je vrijeme uglavnom bila rije o radovima temeljenima na podacima

proizalima iz istraivanja koja za primarni cilj nisu imala iru analizu drutvene stratifikacije,

nego istraivanja o kvaliteti ivota i ivotnim stilovima ili siromatvu (Tomi-Koludrovi i

Leburi, 2002; Malenica, 2007).

Tema drutvene stratifikacije u hrvatskoj sociologiji zapostavljena je ve gotovo dva

desetljea, a navedeni nedostatak tim je vei jer je Hrvatska u tom razdoblju prola kroz vrlo

duboke drutveno-politike i ekonomske promjene. Hrvatska je u dvadeset godina od

osamostaljenja prola kroz promjenu iz totalitarnog u demokratski politiki sustav, rat i

okupaciju vlastitog teritorija te kroz iroke promjene ekonomskog sustava od planske privrede

ka kapitalizmu. Navedene su promjene zasigurno utjecale na promjene u drutvenoj

stratifikaciji, no pitanje je u kojoj mjeri, te u kojem smjeru se sustav drutvene

stratifikacije/mobilnosti doista promijenio. Krajem socijalistikog razdoblja istraivanja

drutvene stratifikacije ustanovila su velik utjecaj politikog sustava u njenom strukturiranju, a

osim uloge politike obrazovanje je bio drugi raireni kanal drutvene mobilnosti. U tom je

razdoblju uglavnom izostao utjecaj privatnog vlasnitva na mobilnost zbog njegova

ogranienog opsega. Za pretpostaviti je da je poetkom 1990-ih godina promjenom

ekonomskog i politikog sustava dolo do promjena u kanalima mobilnosti te time i do

promjena obrazaca drutvene stratifikacije. Takoer je na djelu i porast sloenosti obrazovnog

sustava uvoenjem dotad nepostojeih smjerova studija te privatnih obrazovnih ustanova.

Dodatan faktor pretpostavljenih promjena obrazovnog sustava i kanala socijalne mobilnosti

dolazi i od vee mogunosti kolovanja u inozemstvu te novih profesija na tritu rada.

Zavretkom prvog desetljea dvadeset i prvog stoljea, s Hrvatskom na pragu ulaska u

Europsku uniju, drutvene se znanosti nalaze pred izazovom objanjenja bitnih trendova u

20

proteklom razdoblju te pokuaja naznaavanja nadolazeih trendova. Pritom je izuavanje

drutvene stratifikacije jedna od bitnih komponenti tog izuavanja, odnosno, jedan od temelja

za zakljuivanje o drutvenoj stvarnosti i promjenama kojima svjedoimo.

Ovaj se rad temelji na dva dijela: teorijskom i empirijskom istraivanju. Na teorijskom

nivou problematizirat e se relevantne spoznaje iz podruja teorija drutvene stratifikacije, te

novijih smjerova izuavanja podjela drutvenih skupina poput ivotnih stilova. U

empirijskom dijelu bit e analizirani smjerovi drutvene mobilnosti kao promjene izmeu

generacija roditelja i djece u dva promatrana razdoblja socijalistikom i tranzicijskom, a

analiza e biti zasnovana na istraivanjima provedenima u Institutu za drutvena istraivanja

1984., 1989., 1996. i 2004. godine. Uzorci e biti razmatrani zasebno, u neagregiranom

obliku, slijedei nain provoenja analize na ve objavljenim podacima iz 1984. i 1989. Dva

su glavna cilja ove analize: 1) propitati relevantne teorijske koncepte stratifikacije drutva i 2)

pozicionirati rezultate o meugeneracijskoj mobilnosti u Hrvatskoj s obzirom na recentne

smjerove izuavanja.

Bitno je napomenuti da je ovo prva analiza meugeneracijske mobilnosti u Hrvatskoj

nakon dva desetljea, te e u ovom radu biti prikazana tek prva iteracija naina pristupa

rezultatima. Poto je rije o mnogo setova varijabli iz svakog istraivanog razdoblja koraci u

njihovoj analizi koji e uslijediti nakon ovog rada donijet e i drukije metodoloke pristupe.

Navedeni se pristupi nee odnositi samo na odvojeno razmatranje povezanosti varijabli

ispitanika i njihovih roditelja, ve i na formiranje indeksa kojima e se udruiti vie

pokazatelja meugeneracijske mobilnosti.

Relevantnost ovog rada vezana je uz to da nee biti od interesa iskljuivo znanstvenoj

zajednici, ve e zbog aktualnosti teme i shvaanja da je istraivanje drutvene stratifikacije

temelj za analizu drutvene stvarnosti i planiranje konkretnih koraka na drutveno-politikom i

ekonomskom planu, biti interesantno i velikom broju aktera u donoenju odluka vezanih uz

obrazovnu, profesionalnu i ekonomsku strukturu drutva. Osim primjenjivosti znanstvenih

uvida iz ovog rada na izuavanje utjecaja socijalnog porijekla na obrazovne nejednakosti, i u

krajnjoj instanci na profesionalnu strukturu, nalazi e se moi direktno koristiti i za planiranje

obrazovnih potreba, te anticipiranje meusobnih utjecaja obrazovnog sustava i trita rada.

Kao to e biti prikazano u poglavlju VII, Hrvatsku u ovome razvojnom trenutku odlikuju

izrazito nepovoljni trendovi u obrazovnoj slici, pokazateljima na tritu rada, kao i irim

ekonomskim pokazateljima i konkurentnosti u odnosu na druge europske zemlje. Stoga je od

izuzetne vanosti u planiranju obrazovnih i drugih razvojnih politik koristiti nalaze poput

onih proisteklih iz ovog rada.

21

2. TEORIJSKI PRISTUPI DRUTVENOJ STRATIFIKACIJI

2.1. Drutvena nejednakost i drutvena struktura

U drutvenoj je teoriji pojam drutvene jednakosti usko vezan uz pojam drutvene strukture,

kao svojevrsna opreka drutvenoj stratifikaciji koja pretpostavlja rangiranje i nejednakost

izmeu uspostavljenih rangova. Ue shvaen pojam jednakosti podrazumijeva jednakost

ansi, odnosno drutveno stanje u kojem su svim lanovima drutva pod jednakim uvjetima

dostupni resursi koji e im pomoi u kretanju kroz drutvenu ljestvicu. U drutvenim su

znanostima studije nejednakosti ansi obino vezane uz stjecanje obrazovnih kvalifikacija i

drutvenih poloaja (zanimanja, drutvene klase, idt.), te naina na koje su ova postignua

vezana uz pripisane karakteristike (NR. visoki poloaj ili obiteljska financijska dobra). Za

razliku od toga, studije nejednakosti uvjeta bave se razlikama u dohotku ili razliitom

nagraivanju na tritu rada ili veim distribucijskim sustavima, ukljuujui socijalnu dravu.

Drutvo je stratificirano u mjeri u kojoj pojedinci ili grupe imaju razliite anse za

pristup ili kretanje kroz razliite poloaje koji imaju razliite prednosti. Drutveni status

pojedinca vaan je ne samo kao dodatak opisu materijalnog statusa ve i kao indikator

kvalitete ivota i zdravlja. M. Marmot (2005) upozorava kako drutvene sile koje djeluju na

zdravlje odraslih takoer imaju uinak na sljedee generacije. Sjeme statusnog sindroma

moe, u odreenoj mjeri, biti posijano u ranoj mladosti, a nagrade mogu biti iskazane

kasnije u ivotu. Tako po Marmotu (2005: 1) zdravlje slijedi socijalni gradijent, to on naziva

statusnim sindromom, a njegovi nalazi potvruju da to je stupanj obrazovanja vii,

vjerojatnije je da e ljudi due ivjeti i biti zdraviji, jer, openito, nekoliko godina kolovanja

vie prevodi se u dui i zdraviji ivot. No, ovdje Marmot (2005: 15) naglaava i da je rije o

preklapanju u rangiranju: na primjer, ljudi sa sveuilinim obrazovanjem imaju vii dohodak

nego oni nieg obrazovanja. Sukladno tomu, mogu uloiti via financijska sredstva u

ouvanje vlastitog zdravlja (primjerice, kvalitetnija prehrana), te imaju drukije obrasce

provoenja slobodnog vremena (organizirano bavljenje sportom) koji takoer mogu voditi

kvalitetnijem ivotu.

Stupanj jednakosti pojedinaca i skupina odreen je primjenom pravila i normi koje

reguliraju uspostavu razliitih institucija i struktura u drutvu. Upravo je stanje u kojem

pravila jo ne postoje i njegova opreka strukturi jedan od temelja tumaenja nastanka i razvoja

drutvene strukture. Primjerice, Homans (1974) u polazitu za ispitivanje koncepta drutvene

strukture koristi kontradistinkciju strukture i nedostatka pravila, te kae da drutvene strukture

22

ine relativno trajni aspekti drutvenog ponaanja. Nasuprot tomu, Merton (1938) smatra da je

drutvena struktura rezultat izvanjskih prisila drutvenih uvjeta, koji predstavljaju izvor za

ponaanje. Iako obojica pojmu strukture suprotstavljaju pojam nedostatka pravilnosti,

Homans u prvi plan istie utjecaj psiholokih faktora, dok se Merton fokusira na drutveni

pritisak (Afri, 1987: 55). Ostavljajui po strani ovakve suprotnosti, moe se rei da jedna od

najjednostavnijih definicija drutvene strukture glasi: drutvena struktura predstavlja skup

grupa, statusa i uloga koje se nalaze u nekom meusobnom odnosu D. Sekuli (1986: 143).

Hayes i Miller (1991: 642) ukazuju na koja pitanja moramo odgovoriti kada

smjetamo ljude na drutvenoj skali:

na koji nain drutveno porijeklo pojedinaca utjee na njihove ivotne anse;

identificirati na koji nain su ivotne anse pojedinaca odreene drutvenim

uvjetima obitelji njihova porijekla;

odrediti individualne, institucionalne i socijetalne faktore ivotnih ansi;

koji su principi rasporeivanja pojedinaca na drutvene poloaje (nasljeivanje,

mo vladajue klase, zakoni trita);

koje drutvene sile upravljaju alokacijama u sustavu;

uoiti relativnu fluidnost1 stratifikacijskog sustava obzirom na pristup razliitim

poloajima.

Ovakvo se poimanje moe povezati s radom Kaarea Svalastogea (1965: 40) koji

problemu drutvene diferencijacije prilazi sa stajalita otvorenosti ili zatvorenosti drutvenog

sustava, odnosno propustljivosti (permeability) sustava. Za njega propustljivost znai

mogunosti koje pojedinac ima na raspolaganju za prijelaz u vii drutveni poloaj. U tom

smislu on razlikuje pet modela drutvenih sustava (Svalastoge, 1965: 59):

1. kastinski model propustljivost je jednaka nuli;

2. staleki model propustljivost je vrlo niska;

3. klasni model propustljivost je najvie oko 40%;

4. kontinuirani model propustljivost je najvie oko 80%;

5. egalitarni model potpuna propustljivost.

U gore navedenim modelima prepoznaje se njihova temeljna razlika razliit stupanj

jednakosti ansi koji bi imali pojedinci i skupine u sluaju pripadanja drutvu koje potpada

pod neki od tih modela. Ukoliko gore navedene modele preslikamo u sustav

meugeneracijske mobilnosti u smislu koliine mobilnosti koju zapaamo izmeu poloaja

1 Vjerojatnost da se ljudi odreenog porijekla pomaknu u odreenu drutvenu klasu.

23

roditelja i djece dolazimo do sustava u kojem se na jednom kraju skale nalaze drutva s

potpunom ili savrenom mobilnou, gdje je poloaj djece u potpunosti nezavisan od

poloaja roditelja. Na drugom su kraju skale u potpunosti zatvorena i ne-mobilna drutva gdje

je poloaj svakog pojedinca naslijeen od roditelja. Izmeu ova dva idealna tipa graduirani su

tipovi drutva koje: I) odlikuje slaba mobilnost jer je manji dio populacije mobilan, pri emu

je otean pristup nie rangiranih slojeva viima; II) moemo nazvati drutvima umjerene

mobilnosti jer je prisutna mobilnost iz ili prema svim slojevima drutva, no uz jo uvijek

ogranieni pristup potomaka lanova niih slojeva viim slojevima i III) visoko mobilna

drutva u kojima je mogua mobilnost svih slojeva prema svim slojevima, a pristup

pojedinaca nieg ishodinog statusa viim poloajima nije ogranien (uz uvjet opravdanja

poloaja primjerice meritokratskim naelima).

D'Addio (2007) daje tumaenje pristupa jednakosti ansi navodei djela Rawlsa (1971)

i Sena (1985) koji su tvrdili da su pojedinci razliiti, njihove se razlike odnose na skup uvjeta

koji su arbitrarno distribuirani. Oni stoga tvrde da eliminiranje legalnih barijera nije dovoljno:

jednakost ansi zahtijeva kompenzaciju pojedincima za njihove razlike u poetnim uvjetima

pri uspinjanju na drutvenoj ljestvici. Prema Rawlsu do kompenzacija prvobitnih razlika

dolazi kada pojedinci postignu istu koliinu primarnih dobara, dok Sen naglaava jednakost

uvjeta osobnog djelovanja. Dworkin (1981) pak pripada autorima koji istiu osobnu

odgovornost pojedinaca za vlastiti uspjeh, a D'Addio takoer navodi Arnesona (1989) i

Cohena (1989) koji dodaju ulogu osobne odgovornosti u ostvarenju jednakosti ansi te

sugerira da pojedinci trebaju biti kompenzirani samo za one aspekte za koje oni smi nisu

odgovorni.

Studije koje na jednakost gledaju u smislu izjednaenja sposobnosti i ansi one su A.

Sena (1992) i E. J. Roemera (1998, 2002), koji inoviraju prijanju definiciju jednakosti ansi,

smjetajui postojee koncepte u koherentan okvir izgraen oko pet komponenti: 1)

mogunosti karakteristike okoline koje se nalaze izvan individualne kontrole te koje utjeu

na vjerovanja, ponaanja i ishode pojedinaca; 2) oblik, tj. drutvena grupa koju karakteriziraju

neke mogunosti; 3) napori, tj. one karakteristike koje utjeu na individualni status i nad

kojima pojedinci imaju kontrolu; 4) ciljevi, tj. razlozi zbog kojih jednakost ansi treba biti

postignuta te 5) instrumenti, tj. svi alati koji ine moguim postizanje jednakosti ansi. Prema

Roemeru (2005), politike koji bi trebale izjednaiti anse trebale bi uiniti da postignue

ciljeva postane ovisno jedino o individualnim naporima, tj. temeljeno na meritokratskim

kriterijima. Kako je ove idealne uvjete teko primijeniti obzirom na limitirane resurse,

Roemer smatra da bi najbolje politike bile one koje maksimiziraju prednosti skupina koje su u

24

najgorem poloaju u odnosu na razinu relativnog napora. Roemer takoer naglaava da

jednakost ansi nuno ne implicira jednakost ishoda ve dovoenje terena na istu razinu u

svrhu izjednaenja mogunosti za iste ishode. Ekonomski razlozi za uklanjanje takvih zapreka

su dvostruki. Prvo, manje mobilna drutva imaju veu vjerojatnost pretrpjeti gubitke u

ljudskom kapitalu ili problem loe alokacije ljudskih vjetina i talenata. Drugo, manjak

jednakosti ansi moe utjecati na motivaciju, trud, i, konano, na produktivnost graana, s

pogubnim posljedicama na sveukupnu uinkovitost i rast ekonomskih potencijala. Paljiva

ravnotea politik mora biti smjetena izmeu politik orijentiranih na ekonomski rast i onih

koje poveavaju mobilnost izmeu generacija.

Drugi dio ovdje izlaganog para struktura uao je u svakodnevni diskurs, i to ne

samo istraivaa. No, kako u svakodnevnoj primjeni, tako i u sociolokim tradicijama pojam

drutvene strukture ima razliita znaenja i razliite uloge u razumijevanju drutvene

stvarnosti. Pojam strukture razvio se iz latinskog pojma struere, vezano uz znaenja: slagati,

sklapati ili zidati, a njegova upotreba varira od naina konstrukcije entiteta do ukupnosti

sustava i biti stvari. U konstrukciji drutvene strukture to znai da se obzirom na razliite

pridodane znaajke, osobe i drutvene skupine meusobno razlikuju u visini poloaja koji

zauzimaju na razliitim drutvenim ljestvicama. Drutvena struktura je pojam koji se

uobiajeno koristi za oznaavanje obrazaca putem kojih se drutva ureuju, te koji oblikuju i

individualne akcije. Znaenje pojma drutvene strukture varira izmeu razliitih polja

sociologije, te, primjerice, na makrorazini moe oznaavati sustav drutvene stratifikacije,

institucije drave ili obrasce odnoenja razliitih drutvenih grupa, dok se na mikrorazini

odnosi na nain oblikovanja normi i vrijednosti koje potom utjeu na individualne akcije.

Upravo je makrorazina izuavanja sustava drutvene strukture drutvena stratifikacija

predmet glavnog interesa ovog rada i to u smislu formiranja razliitih slojeva drutva te

mehanizama i uspjenosti kretanja pojedinaca izmeu tih slojeva.

Moemo rei da je to, kako netko upotrebljava pojam drutvene strukture povezano

s ontolokim, epistemolokim i metodolokim pretpostavkama na kojima se zasniva njegov

pristup izuavanju materijala koji je u fokusu teorijskog interesa (Afri, 1987: 49). U

pribliavanju pojma strukture moe se navesti i sugestija Raymonda Boudona (1968) koji

razmatra kontekst intencionalne definicije i kontekst operativne definicije kao dva

razliita tipa konteksta koji mogu biti obuhvaeni pojmom strukture. Uloga pojma strukture

u prvom je kontekstu isto terminoloka: koristi se da bi se formulirale razlike koje lako

mogu biti pripisane i drugim terminima, kao to su razlike strukture i konjunkture ili

strukture i organizacije. Drugi tip konteksta predstavlja razvoja prvoga u smislu da se

25

dualnost konteksta odnosi na dvije razine u analizi, a prijelaz s prve na drugu razinu

oznaava pokuaj konstrukcije znanstvenih teorija koje slijede iz shvaanja da predmet

istraivanja predstavlja pravilnost, te da su njegovi elementi meuovisni, odnosno da

posjeduje strukturu. Promatramo li, dakle, pojam strukture u kontekstu intencionalne

definicije, pokazat e se da sama priroda definiranja tog pojma zavisi od 'okoline' u kojoj se

koncept primjenjuje. Umjesto preciznog definiranja generalnog znaenja, izgleda da se moe

rei samo to da ideja strukture proizlazi iz pokuaja primjene realistinih metateorijskih

pretpostavki, razliitih pokuaja pronalaenja skrivenog-bitnog i njegovog razluivanja od

onog skrivenog i nebitnog (Afri, 1987: 50). Afri (1987) takoer navodi Boudonovo

objanjenje konteksta operativne definicije, govorei da se postupak strukturalnog

definiranja oznaava pojmom 'strukturalne analize' koja slui za ukazivanje na koherentnost

nekog procesa koji se izvanjskom promatrau mogu uiniti nekoherentnima.

Prethodno razloene glavne postavke u pristupu socijalnoj jednakosti i strukturi

posluit e za kasnije detaljiziranje pristupa izuavanju promjena u drutvenoj stratifikaciji i

meugeneracijskoj mobilnosti. No, prije toga bit e izloeni glavni elementi dvaju pristupa

od kojih je u sociolokoj tradiciji krenulo izuavanje drutvene stratifikacije klasnog i

funkcionalistikog pristupa.

2.2. Klasni i funkcionalistiki pristupi drutvenoj stratifikaciji

Teorije klasa vezujemo uz idealnotipske modele, kako to objanjava D. Sekuli (1991: 14)

kada kae da klasnu strukturu moemo shvatiti kao idealnotipski model strukture drutva

kojemu se svako konkretno drutvo vie ili manje pribliava. K. Marxu, autoru koji se

najee spominje u kontekstu teorija klasa, za formuliranje klasa kao idealnog tipa drutvene

strukture oito je posluila Engleska, ili, ire shvaeno, kapitalizam njegova vremena. Prema

osnovnim karakteristikama tog idealnog drutvo se sastoji od vlasnika i nevlasnika sredstava

za proizvodnju, tj. jedna grupa ljudi sebi prisvaja rezultate rada druge, iz ega proizlazi

temeljni objektivni sukob meu tim grupama. U Marxovoj analizi takva klasna borba

predstavlja jedan od temeljnog pokretaa drutvenog razvoja. Prema tome, Marxovo

shvaanje klasa ima tri osnovne dimenzije: ekonomsku (klase se definiraju iz ekonomske

sfere), politiku (klase se nalaze u sukobu koji je temeljni sukob svakog drutva) i razvojnu

(taj sukob odreuje razvojnu dinamiku drutva) (Marx, Engels, 1974).

Klasa se esto uzima kao istovjetna drutvenom sloju u sluaju da je definirana na

osnovu uloge koju drutvena grupa ima u reprodukciji danog sustava drutvenih odnosa.

26

Klase/slojevi ine hijerarhiju, zasnovanu na razlikama u raspolaganju ekonomskim,

politikim i drutvenim kapitalom, na osnovi kojih su njihovi interesi, pa tako i meusobni

odnosi, potencijalno konfliktni. Istovremeno, klase/slojevi su unutar sebe sloene grupe,

podijeljene u podgrupe/slojeve to ih ine pojedinci koji dijele sline ivotne uvjete (Mili,

2004: 45). To je sukladno razmatranjima M. Popovia (1994: 79) koji smatra da sva vanija

znaenja slojeva moemo svesti na tri osnovna:

(a) prvo se znaenje najee vezuje uz marksistiku sociologiju gdje se pojam sloj

shvaa iskljuivo kao termin koji oznaava ui dio klase, na primjer, slojeve unutar

buroazije ili proletarijata kao klase;

(b) teorijska suprotstavljanja pojmova na nain da se sloj uzima kao deskriptivna, a

klasa kao analitika kategorija;

(c) iri teorijski pristupi koji sintetiki obuhvaa i klasnu i drutvenu podjelu.

Autor koji je takoer bio znaajan za razvoj teorije klasa, a koji je isto operirao idealnim

tipovima, jest M. Weber za kojeg se kae da ih upotrebljava na najmanje dva naina: s jedne

strane kao deskriptivne sustave, a s druge kao teorijske modele (uri, 1962). Weber kae da

se idealni tip konstruira kroz niz posebnih svojstava, difuzno distribuiranih u konkretnim

pojavama koje tek onda dobivaju zajedniko svojstvo jedne misaone slike. U svojoj

pojmovnoj istoi ova misaona slika nigdje ne postoji u stvarnosti, ona je utopija, i zadatak je

drutvene analize da otkrije koliko pojedini sluajevi stoje blizu ili daleko od te idealne slike

(Weber, 1976). Svi pojmovi kojima baratamo u povijesti drutvene misli (individualizam,

imperijalizam, feudalizam, merkantilizam) zapravo su idealnotipske konstrukcije jer, kao to

je reeno, oni nisu nigdje opisi jedne konkretne pojave, nego apstrahirajua sumiranja onoga

to je karakteristino za neku pojavu (Weber, 1976: 45). Idealni tipovi su dakle mentalne slike

koje ne odgovaraju drutvenoj stvarnosti. Meutim, oni nisu shema u koju se stvarnost moe

smjestiti kao primjer, nego su granini pojmovi s kojima se odreene bitne dimenzije

stvarnosti usporeuju, tj. u odnosu na koje se stvarnost mjeri (Weber, 1976).

Weber priznaje da je klasa ekonomska kategorija, te ju definira kao grupu pojedinaca

koji dijele slini poloaj na tritu, ime on prihvaa temeljnu Marxovu postavku. No, time

slinosti Marxa i Webera uglavnom prestaju jer za Webera klase ne odgovaraju zajednicama i

pripadnici iste klase ne moraju imati i jednaku klasnu svijest. Drugim rijeima, njihov poloaj

na tritu rada je temeljna odrednica njihove klasne pripadnosti, a klasna pripadnost ne mora

za sobom povlaiti i kolektivnu akciju. U Weberovoj teoriji 'status' ima jedno od kljunih

mjesta kao izvor (ne)moi u drutvu. Posljedino, ljudi koji dijele slian status formiraju i

27

statusne grupe ali njihovo okupljanje po Weberu ne znai i zajednike akcije, kao to je to

sluaj u Marxovim razmatranjima.

Kako bismo razumjeli razliita znaenja klasne borbe u radu Marxa i Webera, trebamo

obratiti panju na razliita razdoblja u kojima su stvarali: dok je Marx bio vrlo optimistian te

je polagao nade u pozitivne rezultate klasne borbe u 19. stoljeu, situacija s poetka 20.

stoljea bila je posve drukija. Weber je promatrao razvoj radnike klase u kontekstu razvoja

modernog drutva, te je zapazio da su drugi akteri poeli igrati vane uloge zbog ega ih treba

uzeti u obzir: racionalizacija industrijske proizvodnje, porast moi dravne intervencije u

ekonomiju, razvoj modernog prava, vanost birokracije, politikih stranaka i karizmatinih

voa to su sve faktori koji nisu bili razvijeni u razdoblju kada je radnika klasa zapoela

svoj razvoj. Sve su ove znaajke modernog drutva imale utjecaj na drutvenu stratifikaciju te

su dovele do daljnje diferencijacije (Hess, 2001).

Weber je pokuao konceptualizirati ove nove razvoje: klasa i klasna borba jo su mu

uvijek bile znaajne, no one su trebale biti zamijenjene novim smjerovima i konceptima kao

to su statusna grupa, status i stranke (Gerth i Mills, 1946: 18095). Statusne se grupe

razlikuju od klasa po tome to one samo u ogranienom opsegu mogu biti pronaene

iskljuivo u ekonomskom podruju. Statusne grupe su u veoj mjeri reprezentativne za

predoavanje drutvenog poretka, te su stoga amorfnije. ast, ivotni stil i zanimanje su

sredinji pojmovi za definiranje statusnih grupa. Dok se klasu moe lako definirati obzirom na

poloaj zanimanja na tritu rada, ast, ivotni stil i zanimanje u modernom drutvu znatno

variraju te su visoko diferencirani.

Nadalje, dok se za Marxa klasna akcija ini neizbjenom, iz Weberove je perspektive

tek mogua osnova za iru drutvenu akciju (Crompton, 1993: 31), a weberijanski koncept

klasa ima brojne razliite dimenzije koje nisu uvijek bile jasno identificirane od njihovih

korisnika. Mo, pojam koji u Weberovoj teoriji zauzima znaajno mjesto, ukljuena je i u

njegovo razmatranje klasa i ivotnih stilova. Tako za klasu kae da predstavlja samo jednu od

moguih osnovica drutvene moi, ija raspodjela ne mora biti povezana s raspodjelom klasne

nejednakosti. Zbog toga Weber uvodi pojam statusna skupina u stratifikacijsku ljestvicu. U

tom kontekstu se kulturni i ekonomski aspekti na razliite naine povezuju s drutvenim

poloajem: klasa je vezana uz ekonomsku sferu odnosno raspodjelu dobara kao rezultata

proizvodnje, dok je status vezan uz potronju i stil ivota. lanovi statusne skupine-stalea

dijele slian ugled i nain ivota, pojavnosti koje Weber smjeta u kontekst modernizacije i

urbanizacije.

28

No, osim upotrebe idealnih tipova, Marxa i Webera u teoriji klasa ne vee mnogo

dodirnih toaka. Moemo rei da su glavne razlike Marxova i Weberova prikaza klasa u tome

da su za Marxa klasni odnosi utemeljeni u eksploataciji i dominaciji nad sredstvima za

proizvodnju, dok za Webera klasna situacija reflektira razlike u ivotnim ansama na tritu

(Hess, 2001). Dobru eksplikaciju razlike Marxa i Webera izvodi D. Lockwood u The

Blackcoated Worker (1958). Centralno pitanje u Lockwoodovu radu odnosi se na pitanje

klasne svijesti u drutvenoj akciji, pri emu je istraio diferencijaciju klasne situacije unutar

kategorije slubenika, to je pruilo uvide u razinu i tip aktivnosti sindikata meu

slubenicima, pri emu je na okupljanje u sindikate gledao kao na izraz klasne svijesti.

Lockwood (1985: 15-16) navodi da klasna pozicija ukljuuje tri faktora: trinu situaciju,

tj. ekonomski poloaj koji se sastoji od izvora i veliine dohotka, stupnja sigurnosti posla i

ansi za uzlaznu profesionalnu mobilnost; drugo, radnu situaciju ili skup drutvenih veza u

koje je pojedinac ukljuen na poslu slijedom podjele rada tj. poloaja koji mu je dodijeljen; i

konano status ili poloaj pojedinca u hijerarhiji prestia u drutvu u cjelini. Iskustva

proizala iz ovih podruja smatrana su glavnim determinantama drutvene svijesti.

U novije se vrijeme neomarksisti i neoweberovci nastavljaju sueljavati na liniji glavnih

razlika Marxa i Webera. Tako britanski i ameriki marksisti, primjerice J. Westergaard i H.

Resler (1975) zastupaju konzervativni marksistiki pogled na klase, smatrajui da postoji

vladajua klasa, koja je jedinstvena skupina koja dominira britanskim drutvom, te da

drutvene promjene nisu bitno raspodijelile bogatstvo i mo. Barbara i John Ehrenreich (1979)

s neomarksistikog stajalita tvrde da postoji distinktivna klasa strunjaka i menadera

profesionalno-menaderska klasa (professional-managerial class) kao nova i dominantna

silu u dotad binarnoj klasnoj dinamici. Ovi autori smatraju da se profesionalno-menaderska

klasa sastoji od plaenih intelektualnih radnika koji ne posjeduju sredstva za proizvodnju, i

ija se glavna funkcija u drutvenoj podjeli rada moe opisati iroko kao reprodukcija

kapitalistike kulture i kapitalistikih klasnih odnosa. Suprotno tomu, neoweberovci klase ne

definiraju u smislu njihove vanosti za odravanje kapitalizma, ve naglaavaju vanost

trinog poloaja pojedinih zanimanja. No, ima i neomarksista koji zastupaju slina

stajalita, poput neomarksistkinje R. Crompton (1993: 128), koja dokazuje da se pojam statusa

moe korisno konceptualizirati putem triju dimenzija: a) prestino grupiranje ili svjesne

zajednice; b) difuzniji oblici ivotnog stila i c) ne-trino zasnovane dimenzije poznate pod

nazivom ivotne anse.

Pri konceptualizaciji strukture drutva jedno od prvih pitanja koja si postavljamo jest

ono o postojanju i prirodi tj. meuodnosu hijerarhija poput drutvenog statusa, moi i

29

bogatstva. Prema miljenju T. Bottomora (1967: 41), suprotne teorije jedna koja polazi od

pojma vladajue klase i druga koja operira s kategorijom elita nekada su na

odreenom nivou potpuno suprotne, a na drugom su komplementarne. Uz njihovu pomo

mogua je sljedea klasifikacija povijesnih tipova drutava, u kojoj se ogleda marksistiki

karakter Bottomorove misli:

(a) drutva s vladajuim klasama i elitama (razvijene kapitalistike zemlje);

(b) drutva bez vladajue klase ali s razvijenom politikom elitom (bive

socijalistike zemlje);

(c) drutva s mnotvom elita bez povezane grupe trajno monih individua ili obitelji.

Spominjui autore poput Marxa i Webera, ne smijemo izostaviti niti E. Durkheima

(1972), iji se rad na temu drutvene strukture ini koherentnijim od Marxovog i Weberovog.

To se moe pripisati tomu to on nije bio kritian prema politikoj ekonomiji rastrganoj

izmeu ozbiljnih analiza i vrijednosnih ocjena kao to su to bili Marx i Engels, niti je bio

politiki ekonomist kao Weber, koji je proirio svoj pristup u pokuaju da prikae novo

podruje u sociologiji na korektnim temeljima (Hess, 2001). Durkheim je bio isti sociolog

od samog poetka karijere, a takoer je koristio funkcionalistiki pristup u analizi drutva

to je, opet, posluilo minimiziranju rizika od auto-kontradiktornosti. Jedan od elemenata

Durkheimova rada u kojem se ogleda njegov funkcionalistiki pristup odnosi se na

postuliranju socijalne kohezije kao rezultata akcije pripadnika razliitih grupa zanimanja.

Durkheim smatra da bi grupe zanimanja mogle zamijeniti normativne funkcije religije,

lokalne zajednice ili obitelji putem organiziranja na temelju slinosti zanimanja i interesa

povezanih s njima.

W. Millsa moemo smatrati svojevrsnom poveznicom izmeu nekih elemenata teorije

Marxa i Webera u svojoj teoriji koristi pojmove moi i vlasti na nain na koji to Weber ini,

no jedno od glavnih mjesta u njegovom opusu zauzima teorija klasa u kojoj se poziva na

klasnu svijest na slian nain kao to je to inio i Marx kao na konstitutivni element elite

moi. Mills (1967) uvoenjem koncepta nove srednje klase daje prikaz etiri mogua

scenarija: 1) nova srednja klasa e tijekom vremena zadobiti toliko moi da e postati klasa za

sebe; 2) ukoliko ne prikupi dovoljno moi moe se razviti u svojevrsnu meuklasu s

ulogom posrednika izmeu kapitala i rada; 3) nova srednja klasa mogla bi ojaati u smjeru

postajanja dijelom buroazije i 4) ukoliko izgubi dio moi nova srednja klasa pridruit e se

postojeem proletarijatu. Ako razmiljamo u kategorijama klasa ovakva Millsova podjela

moe jo uvijek biti aktualna, jer smo svjedoci turbulentnih drutvenih promjena u kojima

pojedini slojevi drutva mogu zadobiti nove znaajke i prijei u nie ili vie poloaje.

30

Konceptualizacijom klasa sustavno se bavio i Mills C. Wright (1967), ija je jedna

glavnih preokupacija je pruiti empirijski prikaz srednje klase ili neproleterskih

zaposlenika u suvremenim kapitalistikim drutvima. Wright identificira klasni poloaj kao

totalitet neposrednih ili posrednih klasnih veza, te reducira pitanje o klasnim odnosima na

sraz izmeu relativne isturenosti vlastitog poloaja i poloaja hranitelja (koji osobito utjeu na

ene). No, ova perspektiva sraza jo uvijek predstavlja problematino ocrtavanje ivotnih

uvjeta: glavno pitanje nije predstavlja li vlastita klasa ili klasa partnera bolje pretpostavke za

povoljne ivotne uvjete, ve je li mjera dovoljno tona kako bi bila teorijski i empirijski

zadovoljavajua. Neomarksist koji je, prema vlastitim rijeima, prouavao degradirajui

utjecaj kapitalizma na rad u Americi, H. Braverman (1974: 407) tvrdio je da je rastui sloj

zaposlenika poput niih menadera i administracije doveo do toga da ti radnici spadaju u oba

kampa (i u buroaski i u proleterski). Odnosno, Braverman tvrdi da su se mnoga zanimanja

koja spadaju u bijele ovratnike proletarizirala, poput inenjera, raunovoa, nastavnika.

Zadaci u okviru njihovih zanimanja su se rutinizirali i pretvorili u specifine usko orijentirane

zadatke. Wrightovo rjeenje jest dati ovoj klasi naziv kontradiktorna klasa, jer predstavlja

rascjep izmeu klasinih klasnih odnosa i kapitalistikog drutva.

Znanstvenici koji jo od 1970-ih tvrde da srednja klasa vie ne egzistira kao jedinstvena

nego da je formirana od dvije razliite klase, koje imaju razliite znaajke i u svakom smislu

impliciraju raskol nastao u srednjoj klasi. Tako je bilo rije o staroj nasuprot novoj klasi

(Bruce-Biggs, 1979; Brint, 1984), kulturnoj nasuprot ekonomskoj eliti (Bourdieu, 1984), eliti

znanja nasuprot menaderskoj eliti (Wright, 1985, 1997), ili tehnokratima nasuprot drutveno-

kulturnim specijalistima (Kriesi, 1989; Van de Werthorst i de Graaf, 2004). Inspirirani novim

klasnim teorijama Gveli i suradnici (2007) pomirili su sve ove konceptualizacije

razlikovanjem dviju novih klasa visokih i niskih drutveno-kulturnih specijalista, te dvije

stare klase visokih i niskih tehnokrata unutar srednje klase. Tvrde da su drutveno-kulturni

specijalisti konstruirani postindustrijskom strukturom zapoljavanja, dok tehnokrati proizlaze

iz strukture zapoljavanja industrijskog drutva.

Ameriki ekonomisti J. K. Galbraith i J. Salinger (1978) kau da je nestala klasa koja je

svojim nasljednicima eljela osigurati ivot bez rada. Stoga, prema Galbraithu, ideal postaje

osiguranje zanimanja koje e pojedincima pruiti zadovoljstvo i presti u drutvu temeljenom

na radu. Likvidiranjem svemoi privatnog vlasnika i klasinog individualnog poduzetnika

stvorena je nova odgojno-obrazovna klasa, u kojoj Galbraith vidi snagu koja e izbaviti

drutvo iz okova industrijskog sistema. Nasuprot Galbraithu, A. Gorz kao neomarksist, u

knjizi Zbogom proletarijatu (1983) konstatira nestanak proletarijata, te pojavljivanje ne-

31

klase postindustrijskog proletarijata, ime je postao prvi neomarksist koji je prihvatio pojavu

srednje klase.

Neki znanstvenici, primjerice A. Gveli i suradnici (2007) naglaavaju da razlikovanje

klasa najbolje moe biti konceptualizirano razlikama u njihovim politikim orijentacijama,

primjerice, 'nove' klase drutveno-kulturnih specijalista postaju vie lijevog usmjerenja u

Nizozemskoj od poetka 1970-ih, za razliku od 'starih' klasa tehnokrata, te vie i nie servisne

klase. Studije koje pokazuju na koji nain frakcije srednje klase iskazuju obrasce

meugeneracijske (ne)mobilnosti obzirom na svoje politike orijentacije takoer se nalaze

kod K. U. Mayera i G. R. Carolla (1987) te J. H. Goldthorpea (2000), a sline postavke

nalazimo i kod S. Brinta (1984), V. Bornschiera i B. Trezzinija (1997), te H. G. Van de

Werthorsta i P. M. de Graaf (2004).

Nasuprot autorima marksistike provenijencije, koji uz drutvene razlike istiu

nejednaku raspodjelu dobara kao rezultat potlaenosti, autori funkcionalistike perspektive

Talcott Parsons, Kingsley Davis i Wilbert E. Moore polaze od pretpostavke da drutvo ima

odreene funkcionalne preduvjete koji moraju biti zadovoljeni kako bi ono moglo opstati.

Drugim rijeima, jedan od funkcionalnih preduvjeta jest uinkovita dodjela uloga i izvedbe,

tj. uloge moraju biti popunjene onima koji su najsposobniji izvesti ih, za to se mora proi

nuno kolovanje, a te se uloge moraju obavljati savjesno. Funkcionalisti smatraju da su

razlike u dohotku poeljne i funkcionalne za drutvo zbog motiviranja talentiranih pojedinaca

na dulje kolovanje i preuzimanje odgovornosti vanijih i zahtjevnijih zanimanja.

Nejednakost u dohotku takoer potie meritokraciju i drutvenu mobilnost zbog pruanja

financijskih poticaja talentiranim pojedincima niih ishodinih statusa. Budui da

funkcionalisti drutvene nejednakosti vide kako neizbjene i funkcionalno poeljne, te kao

mehanizme koji se u kapitalistikim drutvima osnauju kroz socijalizaciju, smatraju da je

drutveni konflikt slabo izgledan i nepoeljan. Umjesto toga, funkcionalisti smatraju da

kapitalistiko drutvo karakterizira iroko uspostavljeni konsenzus, koji je u funkciji potpore

postojeih institucija i normi. Po njima se drutveni razvoj ne odvija kroz konflikt i sukob,

ve postepeno evoluira u skladu s drutvenim potrebama.

Funkcionalisti ispituju naine na koje je sustav drutvene stratifikacije integriran s

drugim dijelovima drutva, te ih zanima uloga stratifikacije u osiguravanju dobrobiti drutva.

No, kao to A. Paanin (2006: 89) primjeuje njihova je teorija naila na brojne kritike od

kojih su najpoznatije ona Melvina M. Tumina 1953., s obzirom na funkcionalnu vanost,

kolovanje, talente, mo, nagrade, motivaciju, nejednakost mogunosti i drutvene podjele, te

kritika Dennica H. Wronga koji je 1959. godine ustanovio da su Davis i Moore podcijenili

32

disfunkcije drutvene stratifikacije, odnosno 'disruptivne' konzekvence nejednakosti meu

ljudima.

R. Dahrendorf, autor teorije strukturacije, pristaje uz kritiku funkcionalizma, te zastupa

tezu da je stratum deskriptivna kategorija koja oznaava grupu osoba, koje zauzimaju

slian poloaj na hijerarhijskoj skali situacijskih karakteristika, kao to su prihod, ugled,

ivotni stil, dok je klasa analitika kategorija, koja ima smisla samo u kontekstu teorije

klasa, a u svom razmatranju razlikuje etiri oblika nejednakosti (Dahrendorf, 1961: 6-7):

1. prirodne raznolikosti u smislu izgleda, karaktera i interesa;

2. prirodne raznolikosti u sposobnostima poput inteligencije, talenata i snage;

3. drutvene raznolikosti istovrijednih poloaja;

4. drutvene nejednakosti u odnosu na ugled, potovanje i bogatstvo kao rangiranje

drutvenog statusa.

Socioloko usmjerenje koje je nakon kritika funkcionalizma opet pokazalo simpatije

prema tom pravcu perspektiva nove desnice postaje utjecajno osamdesetih godina 20.

stoljea u radovima Petera Saundersa (1990), koji simpatizira teoriju Davisa i Moorea, ali ju

ne prihvaa u potpunosti. Tonije, on generalno ne prihvaa teoriju funkcionalista da su

sustavi stratifikacije utemeljeni na ekonomskim razlikama neizbjeni, ali se slae s njima da

su poeljni, te smatra da se u pomanjkanju ekonomskih nagrada mora primijeniti sila.

Saundersovo miljenje nailo je na brojne kritike, a jedna od njih je kritika G. Marshalla i A.

Swifta (1996) koji zamjeraju Saundersu to pokuava podjednako argumentirati tri tipa

drutvene jednakosti (pravna jednakost, jednakost mogunosti i jednakost ishoda), pri emu ti

tipovi koincidiraju, te dovode u pitanje Saundersovo poimanje meritokracije, kao i stajalite

da trine sile nuno nagrauju zaslugu.

Kao protuodgovor tvrdnji da meritokracija prevladava u postindustrijskim drutvima

(Saunders 1996, 1997), R. Breen i J. H. Goldthorpe (1999, 2001) su kritizirali njegove

metode, te su u analizama britanskih podataka prouavali uinke sposobnosti, truda i

obrazovanja na meugeneracijsku mobilnost. Zakljuili su da zasluge, definirane u terminima

sposobnosti i napora igraju ulogu u odreivanju odredinog stratuma pojedinca, ali da stratum

porijekla ima snanu ulogu kada se kontrolira varijabla zasluga. No, moramo uzeti u obzir

da je i u navedenim tipovima jednakosti rije o idealnim tipovima, te da je meritokracija koja

proizlazi iz Saundersove konstrukcije nain drutvene regulacije koji doprinosi slabljenju

pripisanih poloaja, to dovodi i do smanjenja vanosti klasa u drutvu.

33

2.3. Neke slinosti i razlike klasnog i strukturalistikog pristupa drutvenoj

stratifikaciji

Strukturalizam je zajedniki termin za skup pristupa u drutvenim znanostima, koji

naglaavaju uzroni karakter veza izmeu elemenata, pri emu se na osobine elemenata gleda

kao na arbitrarne i bez eksplanatorne snage. Drugim rijeima, strukturalizam stavlja naglasak

na nain na koji se elementi poslaguju u strukturu, dok osobine tih elemenata ostavlja po

strani. Za razliku od klasnog pristupa, koji se esto apriori negativno vrednovao budui je

vezivan uz marksistiku tradiciju, strukturalistiki se pristup najee pozitivno vrednovao

zbog svojih zaetaka u tradiciji graanske sociologije. Nastanak sociolokog strukturalizma

moe se pratiti u dva pravca: jedan vodi do Durkheima, a drugi do Simmela. Smjer koji vodi

do Durkheima povezan je i s Marcel Maussom (1982), a naglaava podjelu na ekspresivnu i

instrumentalnu kulturu, pridajui veliku panju objanjavanju utjecaja varijacija u

ekspresivnoj kulturi na drutvo. Autor kojeg je prouavao i Durkheim G. Simmel (2003)

preferirao je mikroskopski pogled na drutvo. Simmel je izmeu ostalog prouavao i kako

konflikt i razliiti oblici dominacije slue strukturiranju interakcije pojedinaca, te kako

individualnost ovisi o veliini drutvene grupe. Od izgradnje odnosa izmeu pojedinaca

Simmel je analizom izgradnje institucija sve vie razine doao i do najvie razine vlasti,

preavi od mikro do makro razine. Simmelov utjecaj ogleda se u shvaanju drutvene

stratifikacije kao aspekta drutva koji na njegovo kreiranje utjee jae od ekspresivne kulture

(Simmel, 2003). Simmelov je pristup vie oslonjen na sistematski pristup definiranju i

mapiranju drutvene stratifikacije, a glavni je cilj pokazati kako dobro definirane znaajke

drutvene stratifikacije (ili zauzimanje poloaja u toj strukturi) utjeu na ponaanje

pojedinaca, grupa, te, u konanici, na cijelo drutvo.

Strukturalni se funkcionalizam kao ogranak funkcionalizma koji vue korijene jo od

Durkheimove teorije organske solidarnosti i teorije Maxa Webera djelomino pretoio u

funkcionalistiki pristup predstavljen Talcottom Parsonsom. Parsons objanjava drutvo u

globalu, nalazei njegovu osnovu u industrijskoj organizaciji i dravi, a na suprotnom se polu

nalazi pristup koji prouava male grupe i neposredne ivotne okolnosti. Tijekom svoje

karijere Parsons je objavio mnoge eseje u kojima je pokuao istraiti i primijeniti neke od

pojmova koji proizlaze iz njegove ope teorije. U tom je kontekstu osobito vaan esej iz 1949.

Social Classes and Class Conflict in the Light of Recent Sociological Theory u kojem se

Parsons povodom stogodinjice objave Komunistikog manifesta koncentrirao na ponovnu

34

procjenu Marxova doprinosa u svjetlu razvoja koji se desio od njegova doba. Parsons

zapoinje naglaavanjem da su Marxova glavna postignua bila u isticanju vanosti

drutveno-ekonomske strukture kapitalizma, i osvjetljavanja razvoja suprotstavljenih interesa

i konflikata izmeu kapitalista i radnika. Prema Parsonsu glavne su znaajke i dobrobiti

moderne stratifikacije u tome da pojedinci vie nisu dijelovi jednodimenzionalne sheme

odnosa kao to je to opisano u Marxovoj analizi okrenutoj ka radu. No, kao to upozorava

Hess (2001), Parsons se suoio s problemom da je u pokuaju identificiranja mnogobrojnijih

dimenzija stratificiranog drutva, u stvari identificirano previe dimenzija. Ono to se prije

inilo legitimnom kritikom Marxova jednodimenzionalnog pristupa, sada postaje drugi

ekstrem. Kompleksnost Parsonsova pokuaja ogleda se u tome da on sugerira oko etrdeset

razliitih razina analize koje se moraju uzeti u obzir u prouavanju stratificiranih drutava.

Spominjui kritiku Marxa i strukturalizam, uputno je spomenuti i pravac koji povezuje

marksizam i strukturalistike postavke u sociologiji strukturalni marksizam, iji je

najistaknutiji predstavnik L. Althusser, a koji je nakon uzleta 60-ih i poetkom 70-ih godina

prolog stoljea kao pravac doivio nagli pad. Istaknuti dio Althusserova rada odnosi se na

kritiku interpretacija Marxova rada, posebice historicizam, idealizam i ekonomizam.

Althusser smatra da je historijski materijalizam preokret koji je predstavljao revoluciju u

socijalnoj misli (Althuser i Balibar, 1975), a Althusser vjeruje da je Marxov rad nespojiv s

onim njegovih prethodnika, jer je izgraen na temelju epistemologije koja odbacuje razliku

subjekta i objekta. Drugim rijeima, on pretpostavlja da je 'misao' direktno povezana sa

stvarnou ili neposredovanom vizijom stvarnog objekta. Ljudi kao objekti tog promatranja u

Althusserovoj teoriji gube dio svog znaaja temeljem Marxova stava da je pojedinac proizvod

drutva, odnosno Alrhusser se slae s njime da subjekt promatranja vie nije individualni

element ve cijela struktura.

U kontekstu strukturalistikog pristupa prikaz drutvene strukture moe poi i od

njezine vizualizacije kao multudimenzionalnog prostora diferenciranih drutvenih poloaja.

Ovdje je, prema Blauovom (1979: 15) miljenju, fokus na formi i stupnju drutvene

diferencijacije, koja se reflektira u drutvenim odnosima, a ne primarno na konfiguraciji

drutvenih odnosa, niti na podstratumu apstrahiranom iz odnosa ljudi i uvjeta njihova

drutvenog ivota. Rije je o fokusu na distribuciji drutvenih poloaja, odnosno znaenju

same diferencijacije, pri emu strukturalna analiza u svrhu ustanovljavanja uvjeta koji utjeu

na razliite forme diferencijacije ukljuuje komparativne studije drutva ili drugih

kolektiviteta, meuodnosa ovih formi i njihovih posljedica po drutvene promjene i

drutveni ivot openito (Afri, 1987: 57).

35

Blau (1977) istie da je koncepcija drutvene strukture koju zastupa Lenski identina

gore navedenoj jer on razlikuje drutva na ljestvici povijesnog razvitka na temelju njihove

strukturalne kompleksnosti, koja odgovara stupnju diferencijacije meu ljudima u razliitom

smislu, kao to je koliina podjele rada, opseg nejednakosti i viestruke linije statusne

diferencijacije koje se mogu opaziti u kompleksnim drutvima. Sm Blau (1977) smatra da

je kostur drutvene strukture sainjen od razliitih dimenzija putem kojih se pojedinci

razlikuju. Te dimenzije mogu biti: zdravlje, obrazovanje, spol, politika orijentacija,

religioznost i sl. Otuda, moemo rei da je obiljeje Blauove klasifikacije da se [...]

dimenzije, koje on konstatira kao relevantne za odreivanje pristupa drutvenoj strukturi,

moraju razmatrati kao meusobno neovisne, tako da oni autori koji zastupaju isto gledite u

jednoj dimenziji mogu, a vrlo esto to i ine, zastupati razliita gledita u nekoj drugoj

dimenziji. Ove dimenzije i gledita koje one sadre, meutim, korespondiraju s

istraivakom tradicijom koju zastupaju pojedini autori koji razvijaju i prakticiraju posebne

oblike strukturalne analize ili strukturalnog pristupa (Afri, 1987: 58-59).

Jedan od najprominentnijih predstavnika strukturalizma, A. Giddens (1988) ima

drugaiji teorijski pristup od usmjerenja navedenih u prijanjem odjeljku, jer su za njega

klasa i sloj pojmovi razliitog teorijskog reda i znaenja. On pojam strukture postavlja

kao pandan pojmu djelovanja zbog relacija pravila i resursa koji ulaze u produkciju i

reprodukciju drutvenih sustava. U njegovoj konstrukciji pojmovi strukture i djelovanja

oznaavaju analitiki razliite momente stvarnosti strukturiranih sustava djelovanja. Pritom

strukture ne opstoje kao samostalni fenomeni prostorne i vremenske prirode, ve jedino kroz

djelovanje i prakse pojedinaca. Struktura postaje stvarna samo u konkretnim izvrenjima

djelatno-praktinog strukturiranja drutvenih sustava zbog ega je i svoje polazite nazvao

teorijom strukturiranja (Giddens, 1988: 290). Strukture su trajne institucionalne datosti u

kojima se pojedinci kreu, s kojima se konfrontiraju, te s kojima mogu ivjeti i raspravljati.

Postaju stvarne tek kada ih akteri uvuku u svoje djelovanje, a time su struktura i djelovanje

dvije dimenzije iste stvari: djelovanje je kompetentna aktivnost pojedinca, a struktura

omoguava, ali istovremeno i ograniava djelovanje (Giddens, 1988: 78).

Giddens je proirio svoje shvaanje klasa uvodei problem elita i raspodjele moi tezom

da svi oblici klasa i elita postoje unutar kapitalistikog drutva, i da je opa tipologija elitinih

formacija i raspodjele moi ukljuena u klasnu strukturu (pripada klasnom sustavu). U svojoj

teoriji viih klasa Giddens (1988: 123) razlikuje etiri pojma: upravljaka klasa, vladajua

klasa, elite moi i liderske grupe, koje se razlikuju po tome kako su formirane i s

kakvom moi raspolau. Upravljaka i vladajua klasa su uniformno uspostavljene elite, dok

36

je elita moi solidarna elita, a liderske grupe imaju karakter apstraktne elite. Mo kojom

raspolau moe biti autokratska/oligarhijska ili hegemonska/demokratska. Giddens postojanje

klasa vezuje uglavnom uz kapitalizam, tj. uz razvijenu trinu privredu u okviru koje se jedino

i mogu formirati tri klase kao posjednici tri vrste trinih sposobnosti. Zato feudalizam i

drugi tradicionalni oblici spadaju, po njegovu miljenju, u predklasna drutva (Giddens,

1988: 132), kao to se s druge strane, s dravnim socijalizmom oblikuje pred-elitistika

struktura s elitom moi na vrhu. To je proces koji po njemu vodi besklasnom drutvu u

kome nee biti klasa, ali e i dalje biti eksploatacije, jer je klasno izrabljivanje samo jedan

oblik eksploatacije uope. Kao to je reeno, Giddens radije govori o strukturiranju nego o

strukturi klasnih odnosa, a njegova teorija strukturiranja, se ne usmjerava niti na

pojedince niti na drutvenu ukupnost, ve na drutvenu praksu reguliranu u prostoru i

vremenu. Po Giddensu (1988: 108), neposredni vid klasnog strukturiranja ima tri izvora

koje odreuju specifine osobine pripadnika klasa poput stila ivota i klasne svijesti:

1. podjela rada u proizvodnom poduzeu;

2. odnosi vlasti (authority) unutar poduzea;

3. utjecaj grupiranja na raspodjelu i potronju.

Ako Giddensa usporedimo s drugim autorom znaajnim u podruju teorije drutvene

strukture s kojim je esto vodio rasprave sa suprotnih stajalita (primjerice, oko uloge teorije

evolucije u sociologiji), W. G. Runcimanom, dolazimo do zakljuka da je njihova najvea

razlika u tome to Giddens polazi od sveobuhvatne idealno-tipske klasifikacije slojevitosti,

koja ukljuuje glavne oblike industrijskog drutva, dok Runciman daje opu povijesnu

klasifikaciju svih dosadanjih drutava. Runciman je razvio teoriju ope drutvene slojevitosti,

koja ukljuuje pojam klasa i klasnu podjelu drutva kao poseban teorijski sluaj drutvene

stratifikacije, tj. kao posebnu vrstu slojne podijeljenosti drutva (Runciman, 1974). On klasu

definira u terminima ekonomske moi (ili nedostatka iste), to je povezano s razliitim

ulogama u procesu proizvodnje, distribucije i razmjene dobara, a uloge nisu definirane niti

dohotkom niti statusom zaposlenja nego najmanje jednim od tri funkcionalna ekvivalenta

vlasnitvu, kontroli i trinosti. M. Popovi (1994: 49) kae da je Runcimanov pokuaj

izgradnje teorije ope slojevitosti industrijskog drutva zanimljiv i dosta originalan, te da

sadri uspjena zapaanja, ali da metodoloki uzevi ima i dosta slabih mjesta. Naime, on ne

pravi sutinsku razliku izmeu klasnog i elitistikog pristupa, nedovoljno obrazlae prijelaz od

idealno-tipske konstrukcije est idealnih tipova raspodjele moi (drutvene kontrole) prema

klasifikaciji realnih tipova industrijskih zemalja, te ostaje nedovoljno objanjeno kako i zato

u naelu realna klasifikacija industrijskih zemalja nastaje uvijek samo kombiniranjem

37

elemenata dva idealna tipa drutvene kontrole, osim u sluaju socijalnodemokratskog drutva.

Za razliku od Runcimana, Giddens (1988) dri da nema samo jednog poetnog kriterija za

klasificiranje klasa, nego postoje bar dvije dimenzije klasnog strukturiranja, od kojih je svaka

trodimenzionalna, te zastupan tezu da je drutvena klasa teorijski primarna kategorija, dok

je pojam elite teorijski izveden pojam. Nadalje, Runciman uz idealno-tipske konstrukcije u

veoj mjeri koristi postupak klasifikacije i usporednu metodu, dok Giddens ostaje vie na

apstraktnom definiranju i manje se slui metodom klasifikacije. Odnosno, Runciman vie

vjeruje u mo znanstvene tipologije i vie se koristi komparativnom metodom, dok Giddens

daje prednost apstraktnom definiranju i svoju analizu prvenstveno provodi u okviru

povijesnog tipa drutva, kapitalistikog, neokapitalistikog ili socijalistikog.

Postmodernisti J. Pakulski i M. Waters (1996) tvrde da je klasa nestala i izala iz mode,

jer klasa postoji ukoliko postoji i minimalna razina okupljanja ili grupiranja, koja vie nisu

oita iako drutvena nejednakost i dalje postoji. Stratifikacijski je sustav u svom razvoju

proao kroz tri faze: drutvo ekonomskih klasa 19. stoljea (drutvo je bilo podijeljeno na

vlasnike i radnike), drutvo organiziranih klasa prvih 75 godina 20. stoljea i statusno-

konvencijska drutva posljednjih 25 godina 20. stoljea, pri emu je stratifikacija zasnovana

na kulturnim, a ne ekonomskim razlikama. Za Pakulskog i Watersa vanost klasne politike je

iseznula, a njeno je mjesto preuzela identifikacija po spolu, religijskoj pripadnosti i

kulturnim praksama. Shvaanje o nestanku klasa stvorilo je poticaj za promjenu paradigme i

omoguilo istraivanja drutvene stratifikacije i drutvenih nejednakosti iz oita kulturnih

promjena i razlika u ivotnim stilovima, to e biti predmet analize u sljedeem podpoglavlju.

2.4. Drutvena stratifikacija u okvirima ivotnog stila

Ve nekoliko desetljea u sociologiji je aktualno shvaanje po kojem klasa gubi svoju

eksplikativnost i atraktivnost u objanjenju drutvenih odnosa, a na njeno mjesto dolazi novi

koncept ivotni stil. Rastui znaaj dimenzija poput dobi, spola, nacionalnosti, rase,

politikih stavova, te mnogostrukih izbora u ivotu, pridonijeli su tomu da je pojam klase u

raspravama postao metodoloki nedovoljan dok se istodobno nametnuo pojam ivotnog stila.

Velik dio diskusija o ivotnom stilu dogaa se zbog nelagodnosti vezanih uz modele

vertikalne stratifikacije i podjele ljudi prema dohotku ili poloaju na profesionalnoj ljestvici.

No, to ne dokida potrebu za objanjenjem pomou slojeva ve su oba pristupa

komplementarna. Jednako moemo rei i za objanjenje poloaja pojedinaca i irih skupina.

38

Tendencije naputanja pojma klase objanjava i D. Sekuli (1991: 15) navoenjem

argumenata S. Ossowskog (1981):

a) drutvena pozicija nije odreena porijeklom, nego je drutvena promocija otvorena

svima, premda svi ne startaju s jednakih pozicija;

b) skala drutvenih poloaja je kontinuirana;

c) ne postoje posebne privilegije za neke dijelove skale niti posebne suprotnosti

interesa;

d) nema separacije ni ogranienja kontakata pripadnika razliitih dijelova skale.

Pojam ivotnog stila u sociologiji oznaava stilove ivota pojedinih statusnih skupina, a

na taj nain ga vide M. Weber (1976), M. E. Sobel (1981) i C. Rojek (1985), dok u opoj

upotrebi oznaava nain iskazivanja individualnosti putem potroake kulture. Potonje znai

da se ivotni stil iskazuje putem odjee, govora, provoenja slobodnog vremena, stanovanja,

provoenja godinjih odmora, te obrazaca potronje hrane i pia. U suprotnosti s opisom

pedesetih kao ere sivog konformizma i vremena masovne potronje, promjene u proizvodnim

tehnikama, segmentacija trita i zahtjevi potroaa za irim izborom proizvoda esto se

smatraju uvjetima koji su omoguili vei izbor ne samo za mlade iz generacija nakon

ezdesetih, nego sve vie i za sredovjene i starije (Featherstone, 2001: 65).

ivotni stil moemo definirati kao skup svakodnevnih obrazaca djelovanja koji time to

ih pojedinac upranjava u drutvenom okruenju postaju i individualan i drutveni fenomen,

te ga je kao takvoga potrebno i tretirati. U suvremenim drutvima promjene su sve bre i

radikalnije, a tradicionalne veze s klasom i obitelji postaju sve manje vane, pa su pojedinci

prisiljeni preuzeti odgovornost za svoje ivote (Beck, 2002). Istovremeno, do promjena u

shvaanju ivotnih stilova dolazi i zbog premjetanja proizvodno usmjerene socijalizacije na

potroaku socijalizaciju (Ule, 1989: 13). Sve segmentiranija trita nude sve ire spektre

razliitih proizvoda. Kako pripadnici razliitih grupa stanovnitva u razvijenim

postindustrijskim potroakim drutvima imaju subjektivno iste anse odlaska do istih

proizvoda, njihov izbor postaje sve znaajniji kriterij drutvene selektivnosti. Stoga su u

organizaciji svakodnevnog ivota, obiljeja individualnog ivota postajala sve bitnija, pa je ta

injenica u prvi plan istakla vanost stila. Koncept ivotnog stila naao se u sreditu

znanstvenog i medijskog interesa ponajvie zbog toga jer omoguuje integraciju mnotva

razliitih ponaanja, orijentacija i resursa u koherentan marketinki koncept i socioloku

teoriju (Tomi-Koludrovi i Leburi, 2002: 9).

Pojam ivotnog stila nerazdvojivo je povezan s kvalitetom ivota pojedinaca, a

razmatranjem iz oita kvalitete ivota, drutvena struktura se moe pojmiti kao splet grupa,

39

drutvenih slojeva ije je stanje /ne/zadovoljenosti materijalnih, socijetalnih i personalnih

potreba koje u ukupnosti ine kvalitetu ivota razliito te djelomino drutveno stratificirano

(Lay, 1991a: 3). Kvaliteta ivota je opi indikator drutvenog poloaja pojedinca i drutvenih

grupa, odnosno stratifikacijska dimenzija, uz imovinsko stanje, stupanj obrazovanja,

poloaj u podjeli rada i strukturi moi, pri emu je razliito rasporeena kroz drutvene

slojeva i grupacije zanimanja. Po Bourdieu (1984) u stratifikaciji suvremenih drutava

hijerarhije kulturnih (koje ukljuuju obrazovno postignue, znanje jezika, kreativne i

umjetnike sposobnosti i vjetine, te znanje o umjetnosti, povijesti i znanosti, a odnose se na

zanimanja umjetnika, uitelja, novinara, knjiniara i slino) i ekonomskih resursa (koji

ukljuuju dohodak i poduzetnike sklonosti, a nalaze se u zanimanjima menadera,

raunovoa, brokera i poduzetnika i slino) konstruiraju razliite ali jednako relevantne

dimenzije distribucije i reprodukcije drutvenih dobara. Navedene dimenzije distribucije i

reprodukcije, kao i naini na koje se one formiraju utjeu kako na prisutne drutvene

hijerarhije tako i na obrasce ureenja individualnog ivota, poput ivotnih stilova, koji postaju

sve vaniji u organizaciji osobnog ivota i funkcioniranja drutva (Tomi-Koludrovi, Petri,

2007).

U svojem razmatranju oblika kapitala kojima drutvo raspolae, te poloaja

pojedinaca koji su odreeni posjedovanjem tih kapitala, a o emu e vie rijei biti kasnije,

Bourdieu, primjerice, postulira da se povezanost ivotnog stila s identitetom (steeni ciljevi,

stavovi, oekivanja, sposobnosti, ideologije, navike) izraava putem habitusa. Habitus je

subjektivan, ali ne individualan sustav interioriziranih struktura, kao shema opaanja,

miljenja i djelovanja koji je zajedniki svim lanovima iste grupe ili klase te koji se

interiorizira kroz obiteljsku praksu (Bourdieu, 1979: 187), odnosno, posrednik izmeu

drutvenog poloaja i specifinih praksa, sklonosti itd (Bourdieu, 1989: 25). Najkraa

definicija habitusa jest da je on materijalizacija klasnog ukusa, iako nije uvijek rije o

automatizmu izmeu klasne pripadnosti i pojedinanog habitusa jer se klase ne razlikuju samo

prema socioekonomskom poloaju, nego i prema opaanju i ponaanju lanova. Iz toga

razloga Bourdieu umjesto pojma klasa ee koristi pojam drutveni prostor u smislu

drutvenog poloaja koji ukljuuje i osjeaj za ono to se smije sebi dozvoliti, odnosno,

smisao za distancu, za blizinu i daljinu koje treba respektirati, pridravati ih se i

signalizirati (Bourdieu, 1985: 17).

Iako se Bourdieu (1984) ograuje od automatizma veze klase i habitusa, odnosno stila

ivota, ipak uvodi klasifikaciju klasa i pripadajuih habitusa: 1) buroazija osloboena je od

prisila u ivotu; 2) malograanstvo i sitna buroazija u svojoj praksi koristi normiranu etiku

40

i 3) radnitvo i seljatvo praktini etos je njihova vodilja u ivotu. Bourdieu uz habituse

vezuje i pojmove legitimnog, odnosno popularnog ili srednjeg ukusa, pri emu legitimni

ukus oznaava kulturnu praksu vladajue klase, odnosno obrazovanog i visoko

pozicioniranog graanstva, dok je srednji ili popularan ukus fokusiran na praktinost u

svakodnevnoj izvedbi. U kreatore ukusa Bourdieu uvrtava intelektualce kao one koji

formiraju legitimni ukus, te meusloj nove sitne buroazije koja popularizacijom

intelektualnog naina ivota postaje posrednik legitimnog stila.

Drutvene promjene uvelike idu u prilog nadopuni klasinih istraivanja drutvene

strukture putem slojeva/klasa istraivanjem ivotnih stilova. Posljednja etvrtina prolog

stoljea obiljeena je krupnijim promjenama u oblicima drutvene stratifikacije: drutva su se

razvila u statusno-konvencijska drutva zbog slabljenja zasnivanja razlika na ekonomskim

temeljima, te jaanja razlika temeljenih na kulturnim osnovama, ime se razliite skupine

unutar drutva formiraju na kulturnim razlikama, a status ovisi o vrijednostima odreenih

skupina. Pakulski i Waters (1996) govore o etiri kljuna obiljeja promjene u

stratifikacijskom sustavu statusno-konvencijskih drutava: 1) kulturizam obiljeen ivotnim

stilovima, estetikom i protokom informacija; 2) fragmentacija koja povlai za sobom mnogo

razliitih statusa istog pojedinca, pri emu se statusi zasnivaju na pripadnosti drutvenim

skupinama i obrascima potronje; 3) autonomizacija kojom pojedinci postaju autonomniji ili

neovisniji u svojim vrijednostima i ponaanju i 4) resignifikacija pri kojoj moe doi do

promjene sklonosti i identifikacija pojedinaca. Sve ove znaajke statusno-konvencijskih

drutava mogu dovesti do fluidnosti i nepredvidivosti sustava drutvene stratifikacije, te time i

poveanja vanosti ivotnog stila u tumaenju drutvenih promjena.

Istraivanja ivotnih stilova do sada su se uglavnom temeljila na tri metodoloka

pristupa. I. Tomi-Koludrovi i A. Leburi (2002: 168) izlau empirijske pristupe istraivanju

ivotnih stilova na osnovi radova Gluchowskog (1988), Ldtkea (1989), Abela i Rttena

(1994), te Bourdieua (1982). Prvi je pristup koristio cluster-analize i induktivnim procesima

obuhvatio tipologizaciju ivotnih stilova temeljem slinosti i razlika u nainu ivota, pri emu

su grupe unutar sebe homogeno strukturirane, a razlikuju se u pogledu varijabli naina

ponaanja i/ili orijentacije kao i sociodemografskih obiljeja. Drugi je pristup imao Bourdieu,

koji je koristio analizu korespondencije, klasificirajui ivotne stilove grupa prema

zanimanjima. Trei pristup, faktorsku analizu, koristili su, primjerice, hrvatski istraivai u

prvoj studiji stilova ivota objavljenoj u Hrvatskoj (Fulgosi i Radin, 1982). U empirijskim

analizama ivotnih stilova jo se uvijek, dakle, iskljuivo koriste multivarijatne analize pri

emu se testiraju unaprijed odreene hipoteze, te je stoga rije o podruju koje je otvoreno za

41

razvoj ne samo u smislu nastavka konceptualizacije ve i razvoju metoda istraivanja.

Istraivanje ivotnih stilova prua klasinim stilovima izuavanja drutvene strukture putem

obrazovanja i zanimanja dimenziju koja omoguuje zahvaanje mnogih elemenata, koji su

temeljem prvotno spomenutih metoda ostali izvan analize. Njihov je pristup u odnosu na

klasine metode istraivanja obogaen i kvalitativnim metodama, te pomae u fokusiranju na

odreene drutvene grupe koje su u nekom trenutku zanimljive i/ili prolaze znaajne

transformacije. Budui je socijalna stratifikacija kao tema dugo bila zanemarivana u hrvatskoj

sociolokoj zajednici, otvoren je prostor za komplementarnu primjenu klasinih metoda

istraivanja te novijih pristupa, kao to je ivotni stil. Takvim se ujedinjenim pristupom mogu

poblie oslikati duboke promjene kroz koje je prolo hrvatsko drutvo od poetka

tranzicijskog razdoblja.

42

3. TEORIJSKI I METODOLOKI PRISTUPI ISTRAIVANJU DRUTVENE

MOBILNOSTI

3.1. Osnovni pravci izuavanja meugeneracijske mobilnosti

Danas gotovo da i nema socioloke istraivake tradicije u kojoj se ne koristi pojam drutvene

mobilnosti. Meutim, taj pojam u razliitim istraivakim tradicijama u sociologiji ima

razliito znaenje, te u tom smislu ima i razliitu ulogu u cjelini teorijskog korpusa unutar

kojeg se razvija. Drutvenu mobilnost se obino prouava kao povezanost izmeu drutvenog

sloja roditelja i djece. Pretpostavka je da povezanost poloaja roditelja i djece uvruje

drutvenu stratifikaciju, a takoer se pretpostavlja da isti uinak ima i povezanost djedova i

unuka, ak i uz kontrolu uinka roditelj-dijete. Meugeneracijska drutvena mobilnost

uobiajeno se definira kao povezanost socioekonomskog statusa roditelja i statusa njihove

djece kao odraslih, tj. ona reflektira mjeru do koje se pojedinci kreu na gore (ili na dolje) na

drutvenoj ljestvici u usporedbi sa svojim roditeljima. Znanstvenici iz podruja drutvenih

znanosti pristupaju istraivanju meugeneracijske mobilnosti iz razliitih oita sociolozi

obino analiziraju mobilnost izmeu slojeva i zanimanja, dok se ekonomisti fokusiraju na

mobilnost zaraivanja.

Kao to navodi A. d'Addio (2007), vie je razloga zato je meugeneracijska

mobilnost zanimljiva:

naini na koji su resursi alocirani kroz generacije mogu utjecati na ukupnu

dobrobit drutva definiranu kao cjelokupnu distribuciju dohotka razliitih

generacija;

meugeneracijska mobilnost moe unaprijediti jednakost kroz reduciranje

ekonomske nejednakosti, promoviranje socijalne pravde, te postizanje

ravnomjernije alokacije resursa;

meugeneracijska mobilnost takoer moe biti instrument za postizanje vee

ekonomske efikasnosti. Niska meugeneracijska mobilnost moe implicirati da

su neki individualni talenti proputeni, to potkopava vanost identificiranja

faktora koji ograniavaju individualne izbore na takav nain da alokacija

talenata nije optimalna. Ovaj je problem vaan za ekonomski rast, jer ovisi o

punom iskoritavanju individualnih talenata za pravednu distribuciju trokova i

koristi unutar i izmeu generacija.

43

Socioloka literatura pravi razliku izmeu apsolutne i relativne mobilnosti, jer prva

gleda samo na broj ljudi koji se kreu od jedne ka drugoj klasi. Relativna socijalna mobilnost

takoer nazvana socijalna fluidnost odnosi se na vjerojatnost da se ljudi odreenog

porijekla pomaknu u odreenu drutvenu klasu (tj. omjer ljudi iz dvije razliite kategorije koji

sudjeluju u odreenom prijelazu u mobilnosti). Kao poetne definicije unutargeneracijske i

meugeneracijske mobilnosti moemo navesti: 1) unutargeneracijska mobilnost se odnosi na

drutvenu mobilnost unutar jedne generacije. Ona se mjeri usporedbom profesionalnog statusa

nekog pojedinca u dvije ili vie toaka vremena; 2) meugeneracijska mobilnost se odnosi na

drutvenu mobilnost izmeu generacija. Ona se mjeri usporedbom profesionalnog statusa

sinova s profesionalnim statusom oeva (a tek se rijetko usporeuje profesionalni status oeva

ili majki sa statusom keri). Uzlaznu mobilnost definiramo kao pomak prema viem

drutvenom sloju nego to je to bio sloj oeva a silaznu mobilnost kao pomak na dolje u

odnosu na oev sloj. Posljednja dva desetljea ove se usporedbe sve ee ne rade vie samo

na relaciji oevi-djeca ve i na relaciji majke-djeca, pa definicija treba biti dopunjena i u tom

smislu (Hayes i Miller, 1991; Korupp, Ganzeboom i Van der Lippe, 2002; Johnston,

Ganzeboom, Treiman, 2005).

Po jednom od najvie prevladavajuih teorijskih okvira, klasnom pristupu drutvenoj

stratifikaciji, na ulazak u klase kontrola se ostvaruje [...] izvjesnim drutvenim

mehanizmima. Pripadnost grupi je strukturalno uvjetovana, iz ega slijedi da je status bitnije

odreen porijeklom (porodica je osnovna klasna jedinica), nego individualnom 'karijerom'. Iz

reenog bi proizlazilo da se meugeneracijsko kretanje mora shvatiti kao primarno kretanje a

unutargeneracijsko kao sekundarno (Lazi, 1986: 95). No, stoga to meugeneracijska

mobilnost nije ovisna samo o generatorima stratifikacije, ve i o uzlaznim i silaznim ishodima

u statusnoj strukturi, matrica mobilnosti nije ista stratifikacijska slika populacije. Zato je

osnovni problem u stratifikacijskoj analizi meugeneracijske mobilnosti strukturno-cirkularni

problem. Tako V. Antoni (1988: 108) cirkularnu mobilnost definira kao ukupnu mobilnost

minus strukturna mobilnost, dok D. Sekuli (1987: 79) cirkularnu mobilnost definira kao

koliinu drutvene mobilnosti, koju imamo u odreenoj strukturi, kada strukturalnu mobilnost

drimo 'konstantnom'. Drugim rijeima, pitamo se koliko bi ljudi bili mobilni i da nemamo

strukturalnih promjena. Dakle, kada bismo imali statinu strukturu zanimanja koliko bi ljudi

ipak promijenilo svoja mjesta. Sekuli (1991: 144) stoga postavlja pitanje: koliko je od

opaene mobilnosti posljedica jednostavne strukturalne promjene, a koliko je posljedica

'genuine' otvorenosti drutva, tj. kada ne bi bilo strukturalnih promjena, koliko bi djeca

mijenjala svoju poziciju u odnosu na roditelje.

44

Drutvo moe biti proglaeno vie ili manje mobilnim u odnosu na to je li veza

drutvenog statusa roditelja i djece kao odraslih slabija ili jaa. U relativno nemobilnim

drutvima, plae, obrazovanje i zanimanje pojedinaca tendiraju snanijoj povezanosti s onima

njihovih roditelja. Meugeneracijska mobilnost ovisi o mnogim faktorima koji odreuju

individualni ekonomski uspjeh: neke su povezane s javnim politikma (poput drutvenih

normi, radne etike, stavova prema riziku i drutvenim mreama), dok su druge snanije

posredovane ekonomskim politikma. Takoer, mnogi faktori koji potencijalno utjeu na

meugeneracijsku mobilnost specifini su za pojedine obitelji ili zemlju, a javne politike nisu

uvijek spremne suoiti se s njima. Nekoliko razliitih indikatora (primjerice, plae i trajnost

zaraivanja, trajanje sekundarnog i post sekundarnog obrazovanja) mogu biti koriteni za

mjerenje meugeneracijske mobilnosti, a gledajui na kompleksnu prirodu fenomena

mobilnosti, ovi indikatori ne moraju nuno ocrtavati iste obrasce u razliitim dravama. Ipak,

razliiti stupnjevi razina mobilnosti mogu biti usporeivani po dravama, a razumijevanje

potencijalne uloge politik u oblikovanju razlika meu dravama moe pomoi u oblikovanju

takvih politik koje uklanjaju nenamjeravane prepreke drutvenoj mobilnosti te istovremeno

potiu drutveni razvoj.

iroko zastupana u sociolokoj teoriji, modernizacijska teza govori da se s razvojem

smanjuje udio pripisanog i poveava udio postignutog statusa. Samoobnavljanju statusa, za

koje je primjetno da se smanjuje u velikom broju drutava, pogoduju i drutveni i kulturni

uvjeti poput vlasnikih odnosa, obiteljskih tradicija i odluka o ulasku u razliite profesije.

Generalni pravci otvaranja i zatvaranja drutva ne ovise samo o obrazovnoj i profesionalnoj

strukturi stanovnitva, ve i o demografskim kretanjima. Kao to M. Popovi (1994: 91)

navodi: kada samoobnavljanje poslova ne moe odgovoriti zahtjevima novih radnih mjesta,

tada dolazi do njihovog popunjavanja iz ostalih drutvenih slojeva. Drutveni pomaci su

intenzivni i u periodima ratnih gubitaka kada demografskim samoobnavljanjem pojedini

slojevi nisu u mogunosti da se odre, te se drutvo tada jae otvara, da bi se potom opet

stabiliziralo.

Generalno gledano, u prouavanju meugeneracijske mobilnosti najee je naglasak

na studijama koje u svojem sreditu imaju drutveno porijeklo pojedinaca (u pravilu indicirano

zanimanjem ili obrazovanjem roditelja). Pri definiranju socijalnog porijekla i destinacija

(najee sadanji poloaj ili poloaj koji se stjee u zreloj dobi), susreemo najmanje tri

iroko prihvaena teorijska okvira: ljestvice prestia, socioekonomske indikatore (SEI) te

tipologije drutvene klase, a unutar navedenih kategorija postoji mnotvo suprotstavljenih

alternativa. Ukoliko se koncentriramo na najopenitiju podjelu pravaca izuavanja drutvene

45

mobilnosti, moemo rei da postoje dvije osnovne tradicije istraivanja: 1) drutvena

mobilnost promatrana kao mehanizam klasnog ili statusnog formiranja i 2) drutvena

mobilnost kao prouavanje drutvenih ansi, s ciljem odreivanja relativne fluidnosti ili

rigidnosti stratifikacijskog sustava a s obzirom na lakou pristupa razliitim prednostima.

Slino tomu, Van de Gaer, Schokkaert i Martinez (2001: 519) navode tri razliita pristupa

mobilnosti, odnosno tri razliite motivacije za bavljenje mobilnou: mobilnost kao opis

kretanja, kao indikator jednakosti mogunosti, te kao indikator jednakosti ivotnih ansi. S

obzirom na ciljeve istraivanja I. iber (1984: 2249) razlikuje dvije skupine u smislu njihove

usredotoenosti na izuavanje drutvene stratifikacije: 1) istraivanja koja su neposredno

usmjerena na probleme drutvene strukture, drutvene mobilnosti, statusne konzistencije itd.

Takva istraivanja su izrazito rijetka, esto parcijalna, i uglavnom zasnovana na sekundarnim

podacima, prvenstveno na statistikim godinjacima. 2) Istraivanja koja su u funkciji

provjere odreenog modela. Ta su istraivanja izrazito metodoloka i predstavljaju nunu

pretpostavku cjelovitom pristupu analizi drutvene strukture.

T. DiPrete (2002) je postavio nekoliko hipoteza o meunacionalnim varijacijama u

meugeneracijskoj mobilnosti zbog kulturnih i politikih faktora:

1. teorija izrazitih stupnjeva (exceptional rates) drutvene mobilnosti: za SAD se kao

zemlju bez feudalne povijesti moe oekivati da ima vie razine mobilnosti.

Jednako djelovanje uvjeta moe se zapaziti u drugim novim drutvima;

2. naglasak na politikim faktorima, iji je primjer rekonstrukcija u bivim

socijalistikim drutvima;

3. drutvena teorija socijalno-demokratske drave blagostanja koja sugerira da

nejednakost uvjeta utjee na nejednakost ansi. Na djelu su snane i kontinuirane

politike intervencije kako bi se izjednaile mogunosti to bi u konanici moglo

dovesti i do poveanja drutvene mobilnosti;

4. uinak institucionalnih i drugih osobitosti, pri emu institucije variraju od

nacionalnog ustroja do tipa obrazovnog sustava i naina reguliranja trita rada.

Zakljuak je da se ne smije zanemariti uloga drave u procesima drutvene mobilnosti.

Dravna intervencija u procese mobilnosti stvorila je povijesna razdoblja (obino ogranienog

trajanja) u kojima su odreene grupacije ili klase, definirane zanimanjem ili lanstvom u

politikoj stranci bile (de)favorizirane u procesima mobilnosti, a danas se to ogleda u tome da

socijalne drave planirano utjeu na stopu mobilnosti, rodne razlike te diskriminaciju od strane

poslodavaca.

46

V. Bornschier i B. Trezzini (1997) daju poslijeratni paradigmatski pregled nacionalne

stratifikacije i mobilnosti, te istiu da je dugo nakon Drugog svjetskog rata paradigma

Meunarodnog sociolokog udruenja (MSU) sluila kao orijentacija znanstvenicima, koji su

se bavili drutvenom stratifikacijom i mobilnou prije nego su se dogodile promjene u tri

koraka koje korespondiraju s promjenama u stratifikacijskoj analizi. Borschier i Trezzini

(1997: 431) navode ta tri koraka u obliku tri pristupa stratifikaciji:

Pristup statusnog postignua

Ovaj pristup je povezan s radom Blaua i Duncana (1967), a odlikuje ga individualistika

orijentacija paralelna s modernizacijskim pristupom na svjetskoj razini. Iako se prijanja

paradigma MSU kao i u sluaju modela statusnog postignua fokusirala na presti kao

dimenziju drutvene diferencijacije, ona ipak ima jasnu strukturalnu orijentaciju. U

analiziranju tablica meunarodne mobilnosti MSU paradigma se fokusirala na otvorenost ili

zatvorenost drutava. Time se paradigma statusnog postignua udaljila od strukturalnog

pristupa, ali je obogatila model dodavanjem prestiu zanimanja varijable obrazovanja,

motivacije (Wisconsin model), i napokon, dohotka. Budui da je negirala strukturalna

ogranienja u stratifikacijskom procesu, paradigma statusnog postignua uskoro je dola na

udar neo-strukturalistike kritike.

Pristup statusne alokacije

Pristup statusnog postignua, sa svojom orijentacijom na ljudski kapital, brzo je bio doveden u

pitanje neo-strukturalistikim pristupom statusne alokacije, koji naglaava dimenziju

privilegija u drutvenoj stratifikaciji, tj. klasni poloaj, formalni autoritet te segmentaciju

trita rada. Individualni proces postignua vie nije bio u sreditu analize, nego to postaje

zateena ekonomska struktura i njen utjecaj na individualnu zaradu. To znai da su, promatrani

sa stajalita uzronosti, mo i privilegije zamij