FileList Convert a pdf file!

Jorge Luis BorgesEvaristo Carriego(1930)

PrijevodMirjana Poli Bobi

... a mode of truth, not of truth coherent and central, but angular and splintered.

... nain istine, ne suvisle i prave, nego ukoene i raskomadane. De Quincey, Spisi, XI, 68.

PROLOG

Godinama sam vjerovao kako sam odrastao u predgrau Buenos Airesa, predgrau opasnih ulica i jasnih sutona. Zapravo, odrastao sam u vrtu opasanom eljeznom ogradom sa iljcima i u knjinici s bezbrojnim engleskim knjigama. Po umezima etvrti Palermo mota se samo olo s noem i gitarom (tako mi govore), a moje su noi ispunjavali ugodnom jezom i kratili mi jutra slijepi Stevensonov gusar to umire pod konjskim kopitima, izdajnik koji je ostavio prijatelja na Mjesecu, putnik kroz vrijeme koji je iz budunosti donio uveli cvijet, zloduh stoljeima zatoen u Solomonski up i zastrti horasanski prorok koji je ispod dragulja i svile krio gubu.to se za to vrijeme dogaalo onkraj ograde sa iljcima? Kakve su se to silovite lokalne sudbine zbivale nekoliko koraka dalje, u nemirnoj krmi ili na opasnoj pustopoljini? Kakav je bio taj Palermo, ili, kako sam ja sebi predoio da bi morao biti?Ova knjiga, prije odraz mate nego dogaaja, pokuava odgovoriti na ta pitanja.

J.L.B.

OBJAVA

Drim da e ime Evarista Carriega postati dio one ecclesiae visibilis nae knjievnosti, i da e ga njezine svete institucije teajevi recitiranja, antologije, povijest nacionalne knjievnosti definitivno uzeti u svoje okrilje. Mislim da e postati i dio najistinskije i najbiranije ecclesiae invisibilis, ratrkane zajednice pravednika, te da ulazak u to bolje drutvo nee nadoi zbog plaljivog dijela njegova izraza. Pokuat u obrazloiti ovo miljenje.Razmotrio sam takoer moda s neopravdanom naklonou stvarnost koju je htio oponaati. Nastojao sam postupiti po definiciji, a ne po pretpostavci: upustio sam se u tu opasnost, jer pogaam da je spominjanje Ulice Honduras i preputanje sluajnom odjeku tog naziva manje neistinit i lagodniji nain od preopirna odreivanja. One kojima su drage teme o Buenos Airesu nee smetati ova objanjenja. Njima su namijenjena i poglavlja u dodatku.Koristio sam se veoma dragocjenom Gabrielovom knjigom i radovima Meliana Lafinura i Oyuele. Zahvalnost mi nalae da spomenem jo nekoliko imena: Julija Carriega, Felixa Limu, doktora Marcelina del Maza, Josea Oiavea, Nicolasa Paredesa i Vicentea Rossija.

J.L.B.

Buenos Aires, 1930.

I

PALERMO U BUENOS AIRESU

Starost etvrti Palermo istraio je Paul Groussac. To biljee Biblioteni anali, na 360. stranici etvrtog sveska; dokazi ili dokumenti objavljeni su mnogo kasnije, u dvjesto etrdeset drugom broju lista Nosotros. Opisuju nam nekog Sicilijanca Domingueza (Domenica) iz Palerma u Italiji, koji je svom imenu dodao ime zaviaja, moda zato da bi zadrao barem jedan apelativ nepodloan hispanizaciji, a doao je kao dvadesetogodinjak i oenio ker osvajaa. Dakle, taj Dominguez Palermo, gradski opskrbljiva mesom izmeu 1605. i 1614. godine, imao je obor u blizini Maldonada u kojem je drao ili klao odbjeglo blago. Blago je poklano i utonulo u zaborav, ali je ostao spomen na pjegavu mazgu s parcele u Palermu, na kraju ovog grada. Vidim je, besmisleno jasnu i siunu u dnu vremena, i ne elim joj dodavati drugih pojedinosti. Zadovoljimo se njom samom: arolik i neprekidan stil stvarnosti, ispresijecan ironijama, iznenaenjima, predvianjima udnim poput iznenaenja, mogue je izraziti samo u romanu, to bi u ovom sluaju bilo neumjesno. Bogati stil stvarnosti sreom nije i jedini: postoji i stil sjeanja, bit kojeg nije u grananju injenica nego u zadravanju izdvojenih osobina. Ta poezija je priroena naem neznanju i druge neu ni traiti.U nagaanjima o Palermu postoji ureena parcela i ogavna klaonica; njegovim noima nije manjkalo ni brodica holandskih krijumara to pristaju na sprudovima, ispred povijenih iljeva. Povratiti tu skoro skamenjenu prethistoriju znailo bi nepromiljeno tkati kroniku infinitezimalnih procesa: etape sporog, stoljetnog prodora Buenos Airesa prema Palermu, koji se onda sastojao od neomeenih movara u zaleu domovine. Najizravniji nain, prema filmskom postupku, sastojao bi se u nizanju slika koje se naglo pretapaju: stado vinogradarskih mazgi, divlji konji, dugaka, mirna voda po kojoj pliva vrbovo lie; vrtoglava ukleta dua to na tulama gazi nabujalim jarcima; pusta, dokona nepregledna ravnica; tragovi papaka upornog blaga u smjeru sjevernih obora; obanin to (na pozadini zore) sjahuje s iscrpljena konja i zabija mu no u iroku iju; dim to se nehajno povija zrakom. I tako sve do Don Juana Manuela, ve mitskog, a ne tek povijesnog oca Palerma, kakav je i bio taj Groussacov Dominguez Domenico. To osnivanje je provedeno golim rukama. Ugodna ladanjska kua na putu za Barracas bila je tada u modi. Ali Rosas je htio sagraditi vlastitu kuu bez tuih sudbina, neokaljanu tuim ivotom. Tisue vozova crnice dovezeno je s Rosasovih djetelinita (kasnije etvrt Belgrano) da bi se izravnalo i nagnojilo ilovasto tlo, sve dok se divlje blato Palerma i krta zemlja nisu pokorili njegovoj volji.etrdesetih godina Palermo je preuzeo vodstvo Republike, postao diktatorov dvor i meta kletvi unitarista. Neu prepriavati njegovu povijest da ne zapostavim ostalo. Samo da navedem tu veliku okreenu kuu koju nazivahu njegovom Palaom (Hudson, Far Away and Long Ago, str. 108), zasade narani, bazen od cigle sa eljeznom ogradom po kojem se Obnoviteljev brodi kretao na onu skromnu plovidbu koju je opisao Schiaffino: Vonja brodiem po toj pliini jamano nije bila odvie ugodna; u tako skuenu prostoru sliila je plovidbi u ai vode. Zato je Rosas bio bezbrian. Podigavi pogled, vidio bi kako se na nebu ocrtavaju obrisi straara koji su stajali uz ogradu i pretraivali obzor okom sokolovim. Taj dvor je ve otro graniio s rubnom zonom: s niskim logorom Divizije Hernandez sa zgradama od nepeene gline i Predstraarna Palerma, potleuicama napuenim tunjavama i strastima crnoputih soldatua. Ta je etvrt, kako vidite, uvijek bila dvobojna karta, kovanica s dva lica.Dvanaest godina potrajao je taj vatreni Palermo, u zebnji pred strogom nazonou ugojenog plavokosog ovjeka koji je prolazio istim puteljcima u modrim vojnikim hlaama s crvenim obrubima, u jarkocrvenom prsluku, sa eirom vrlo iroka oboda, koji je obiavao vitlati i tui dugakom trskom, prozranim i lakim ezlom. Taj je strani ovjek jednog predveerja krenuo iz Palerma da povede rasulo ili unaprijed izgubljeni boj kod Caserosa; u Palermo je doao novi Rosas, Justo Jose, nalik na divljeg bika u raskonoj generalskoj odori sa smijenim cilindrom zakienim jarkocrvenom despotskom vrpcom. Doao je, i ako nam Ascasubijevi pamfleti ne lau:

en la entrada de Palermoordend poner colgados a dos hombres infelices, que despuis de afusiladoslos suspendi en los ombuses, hasta que de alli a pedazos se cayeron de podridos...

naredio je dana prilazu Palermuobjese dvojicu nesretnika.Prvo su ih strijeljalia zatim objesili na ombue[footnoteRef:1] [1: Visoko drvo s bujnom kronjom, tipino za argentinsku pampu.]

te su poput strvinarotpadali sa ueta...

Ascasubi zatim svraa pozornost na zaputene ete Slavne Armije iz provincije Entre Rios:

Entretanto en los barirales de Palermo amontonaoscuasi todos sin camisa,estaban sus Entrerianos(como el dice) miserables,comiendo terneros flacosy vendiendo las cacharpas...

Dotle je u movaritima Palermaboravilo mnotvo njegovih, kako ree,jadnih zemljaka, to su, goli i bosi, klali mravu telad i prodavali isluenu ormu...

Tisue dana koji su izblijedjeli u sjeanju, mutna vremenska razdoblja mnoila su se i nestajala nakon toga, sve dok Palermo pojedinanom izgradnjom Kaznionica godine 1877, Sjeverna bolnica 1882, bolnica Rivadavia 1887 uoi devedesetih nije postao onakav kakva su zatekli Carriegovi i kupili u njemu kuu. Pisat u ba o tom Palermu iz 1889. godine. Govorit u bez sustezanja, bez ikakva ustruavanja, o onome to znam, jer ivot je stidan poput zloina, a mi ne znamo to je Bogu najvanije. Osim toga, prigodnost je uvijek patetina[footnoteRef:2]. Pisat u o svemu, izlaui se opasnosti da govorim o dobro znanim stvarima, koje e ve sutra zametnuti zaborav, najturiji i poetni vid otajstva[footnoteRef:3]. [2: Patetika je gotovo uvijek sadrana u pojedinostima beznaajnih dogaaja opaa Gibbon u jednoj od zadnjih opaski u pedesetom poglavlju svoje knjige Decline and Fall] [3: Bez lanog straha ili knjike ljubavi za paradokse tvrdim da samo mlade zemlje imaju povijest, to jest, autobiografsko sjeanje na nju. Hou rei da je njihova povijest iva. Ako je vrijeme slijed, moramo priznati da ondje, gdje su dogaaji zgusnutiji protjee i vie vremena, te da je najbogatije ba vrijeme ovog nedosljednog dijela svijeta. Osvajanje i koloniziranje ovih prostranstava etiri odvane zemljane tvravice na obali, pod budnim okom sveprisutnog obzorja, napetog luka indijanskih provala bilo je tako prolazna djelovanja, da je jedan od mojih djedova 1872. godine bio u prilici da vodi zadnji vaan boj protiv Indijanaca, i da tako u drugoj polovici devetnaestog stoljea izvede osvajaki pothvat dostojan esnaestog stoljea. Uostalom, nema svrhe prizivati ve mrtve sudbine. Ja nisam mogao osjetiti nepostojanost vremena u Granadi, u sjeni tornjeva stotinu puta starijih od smokvina stabla, ali osjetio sam ga u Pampi i Triunviratu, sada dosadnu mjestu sa engleskim crijepom, jo prije tri godine punom zadimljenih pei za peenje cigle, a prije pet, punom razbacanih plandita. Vrijeme uzbuenje Evropljana bogatih danima, njihova tekovina i kruna u ovim republikama tee mnogo nesmotrenije. Mladi to, i nehotice, osjeaju. Mi ovdje smo od istog vremena kao i vrijeme, mi smo njegova braa.]

Onkraj odvojka Zapadne pruge koji je vodio kroz zonu zvanu Centroamerica, Palermo se lijeno protezao meu zastavama drabovatelja, ne samo po prvobitnoj ravnici nego i po sklopu posjeda grubo raskomadanu u gradilita, koja e zatim pregaziti krme, skladita ugljena, pokrajna dvorita, stambene zgrade, brijanice i veliki obori. Bio je ondje i zakreni lokalni perivoj s palmama stistnutima meu graom i reetkama, kao izopaen i oljuten ostatak sjajnog ljetnikovca.Bijeda bijae bezbrina u Palermu. Na zidu se crnjelo smokvino stablo; balkonii skuena dometa gledali su na jednake dane; izgubljena truba prodavaa kikirikija istraivala je sumrak. Na skromnim kuama esto se moglo vidjeti lonce od kamena i buke, sa suhim kaktusima, zlogukom biljkom koja u sveopem snu ostalih biljaka kanda boravi u nekom nestvarnom predjelu, a zapravo je veoma ilava i ivi na najnezahvalnijem tlu i u pustinjskom zraku, te bi se tek zabunom mogla nazvati ukrasnom. Bilo je i prizora sree: puteljak u dvoritu pod uznositim koracima campadrea[footnoteRef:4] balustrada s djeliima neba. [4: Compadre ili compadrito, tip iz siromanijih dijelova Buenos Airesa. V. treu opasku u poglavlju Pjesma iz predgraa.]

Zelenkast i ptijim izmetom zamrljan konj i njegov Garibaldi nisu optereivali stara gradska vrata. (To je posvud rairena boljka: nema trga bez kakve bronane nakaze). Botaniki vrt, tiha tvornica stabala, zaviaj svih etalita glavnoga grada, graniio je s pustim nepoploenim trgom; Zooloki vrt, koji su tada zvali zvjerinjak, a nalazio se sjevernije, nije bio takav. Danas (proet mirisom prenog eera i tigra) zauzima prostor na kojem su jo prije stotinu godina buile Predstrae Palerma. Svega nekoliko ulica Serrano, Cunning, Coronel bilo je nasuto kamenom i grubo poravnano za tovarna kola, kao na paradi, i za raskone otvorene koije. Strmom ulicom Godoy Cruz drndao se broj 64, vozilo javnog prometa koje s monom prethodnom sjenom Don Juana Manuela dijeli utemeljenje Palerma. Nahereni koijaev obodac i cirkuska truba izazivali su divljenje ili suparnitvo u etvrti, ali zato je kontrolor profesionalno sumnjalo u estitost bio omrznuta institucija i esto bi pokoji compadre zatisnuo kartu u rastri i uvrijeeno ponavljao da je onaj tko je eli vidjeti mora odatle izvui.Potraimo ljepe pojedinosti. Put istoka, put granice s Balvanerom, dizala se sva sila kuerina s dvoritima u ravnom nizu, utih ili sivosmeih kuerina s polukrunim vratima koja su se, kao u zrcalu, ponavljala na drugom trijemu ili s umjetniki izraenim ulazom od kovanog eljeza. Kad bi nestrpljiva listopadna no izvukla stolce i ljude na plonik, i rastvorene kue potpuno otkrile unutranjost, i po dvoritima se prosula svjetlost, ulica je bila prisna i otvorena, a prazne kue sliile su na poredane fenjere. Ovaj utisak nestvarnosti i spokoja bolje sam izrazio u jednoj prii ili simbolu, koji je, izgleda, uvijek bio u meni. Radi se o istrgnutom djeliu istodobno trivijalne i zamrene prie koju sam uo u nekoj toionici. Iznijet u je po nepouzdanu sjeanju. Junak te lupeke Odiseje bio je vjeiti kreolac to bjei pred zakonom. Tom prilikom ga je potkazao nekakav bijedan i nakazan tip, inae vrstan gitarist. Pria, odnosno sauvani trenutak prie, govori kako je junak uspio pobjei iz zatvora, kako se morao osvetiti u jednoj jedinoj noi, kako je uzalud traio potkazivaa, kako mu je, dok je po mjeseini lutao ulicama, pokorni vjetar donio zvuke gitare, kako je slijedio taj trag kroz labirinte i nestalnost vjetra, kako je obilazio sva raskra u Buenos Airesu, kako je stigao do udaljena praga na kojem je izdajnik prebirao po gitari, kako se probio izmeu slualaca i podigao ga na nou, kako se, smeten, izvukao i otiao, usmrtivi i uutkavi potkazivaa i njegovu laljivu gitaru.Put zapada sterala se doseljenika bijeda i golotinja. Naziv gradski rub nadnaravno dobro pristaje tim prorijeenim izdancima na kojima zemlja poprima neodreenost mora i doima se kao dostojan pogovor na onu Shakespeareovu slutnju da zemlja, ba kao i voda, kljua. Put zapada bilo je nepoploenih uliica to su se prorjeivale i napokon gubile u polju; mjestimice je baraka uz prugu ih bokor agava ili gotovo povjerljiv lahor muno najavljivao pampu. Ako nije bilo njih, stajala je tu jedna od onih davno olienih potleuica niskih prozora s reetkom ponekad na pozadini oslikane ute rogoine koje, izgleda, pusto Buenos Airesa gradi bez vidljive ovjekove pomoi. Dalje: Maldonado, isuen i ut jarak koji se besciljno protezao od Chacarite i koji se groznim udom iz smrtne ei znao preobraziti u golema prostranstva silovite bujice to je odnosila umirue potleuice s krajeva grada. Prije kojih pedeset godina iza tog krivudavog jarka ili smrti poimalo je nebo: nebo rzaja i griva i dobre ispae, konjsko nebo, dokoni happy hunting grounds stada isluenih policijskih konja. Put Maldonada sve je rjei bio domai olo, a sve ei Kalabrezi, svijet u koji se nitko nije paao jer im je zlohota bila predobra pamenja, jer se izdajniki ubod njihova prijetvornog noa mogao dugo pritajiti. Ovdje je Palermo postajao tuan, jer je Pacifika pruga ila uz sam potok i zraila onu osobitu tugu, svojstvenu porobljenim i velikim stvarima, ogradama visokim poput uspravljenog kolskog ruda, ravnim nasipima i peronima. Poinjala je granica od radnikog dima, od grubih vagona u pokretu; iza nje je bujao i jogunio se potok. Sad ga hoe utamniiti: u toj skoro beskrajnoj pustoi, to je jo donedavna bila vododerina nedaleko slastiarnice La Paloma, sastajalita igraa truca[footnoteRef:5], izrast e idiotska ulica natkriljena pseudoengleskim crijepom. Od Maldonada e ostati tek naa uspomena na nj, uzviena i jedinstvena, te najbolja argentinska jednoinka, dva istoimena tanga onaj prvobitan, bezbrina sadanjost, plesna glazba, prilika da se izvedu i najtee figure; drugi je ganutljiva romansa u ritmu tanga, onakva kakve pjevaju i pleu u Boki i pokoji bijedni klie to ne zna iskazati ono najbitnije, utisak otvorenosti i promaen drugi ivot u uobrazilji onih koji ga nisu proivjeli. Kad bolje razmislim, sumnjam da se Maldonado razlikuje od drugih siromakih naselja, no puka mata se povodila za slikom rulje to se, pod prijetnjom poplave i smrti, raspojasava po bijednim bordelima. Tako, u vjetoj jednoinki koju sam spomenuo, potok nije tek korisna kulisa: njegova nazonost je mnogo vanija od mulata Nave, mjetanke Dominge ili Marionete. (Most Alsina sa svojim jo nezaraslim ranama iz dvoboja noevima i sjeanjem na veliki ustanak iz 1880. uvukao ga je u mitologiju Buenos Airesa. to se tie zbilje, lako je zamijetiti da su najsiromanije etvrti obino i najsrameljivije i da u njima cvjeta neka prestraena uljudnost.) Od potoka su navirali visoki vrtlozi praine i zastirali dan, i iznenadni naleti jugozapadnjaka iz pampe koji je lupao svim vratima okrenutima na jug i ostavljao na pragovima strikov cvijet, i ruilaki oblak skakavaca koje su ljudi pokuavali plaiti vikom, i pusto i kia. Taj je kraj imao okus praine. [5: vrsta kartake igre]

Put prijetvorne rijene vode, put ume, predgrae je postajalo sve turobnije. Na toj strani najprije je sagraena Sjeverna klaonica, koja je zapremala osamnaestak blokova meu buduim ulicama Anchorena, Las Heras, Austria i Beruti, a dananji njezin verbalni ostatak svodi se na naziv Mitnica, koji sam uo iz usta nekog koijaa, nesvjesna njegove povijesne opravdanosti. Pokuavam itatelja navesti da zamisli to golemo prostranstvo; premda su obori nestali 1870. godine, to mjesto, danas razdijeljeno na graevine, zadralo je stari izgled tu je groblje, bolnica Rivadavia, zatvor, trnica, opinsko skladite drva, dananja praonica vune, pivovara, Haleov ljetnikovac i bijedu pasjih sudbina koje je okruuju. Haleov ljetnikovac spomenut je iz dva razloga: zbog krukinih stabala koja su tamonja djeurlija pljakala u tajnim napadakim pohodima i zbog sablasti koja se pojavljivala blizu ulice Agero, naslanjajui utvarnu glavu na krak uline svjetiljke. Stvarnim opasnostima od kavgadijske i osorne bratije po nou valjalo je pribrojiti nestvarne opasnosti lupeke mitologije: udovica i udnovato limeno prase, odvratni kao i sav taj olo, bili su najstraviniji izdanci te kaljune religije. Na tom mjestu neko se spaljivalo smee; prirodno je da se u njegovu zraku okupljaju otpaci dua. Ostale su bijedne krme koje se ne rue samo zato to ih jo uvijek podupiru trupla compadrita.Zadnja krma niz ulicu Chavango (kasnije Las Heras) bila je Prvo svjetlo, naziv koji, unato smjeranju na bekrijske navade, opravdano podsjea na bijedne i neprohodne slijepe ulice bez ive due, i, konano, na milosrdnu svjetlost u toionici nakon umornih lutanja. Nisko i ratrkano predgrae, s neobukanim zgradama to je raslo iz praine izmeu crvenog Sjevernog groblja i Kaznionice nosilo je poznati naziv: Ognjena zemlja. Ruevine poela, napadaka ili pusta raskra, poziv zvidukom i nagli bijeg u pobonu no uliica, najbolji su opis njegova duha. To predgrae je bilo zadnje svratite. Protuhe u sedlu, olo u eiru iroka oboda i iljata klobuka nabijenu na oi, u irokim hlaama skupljenim u glenju, vodio je, iz navike ili iz stvarne pobude, pojedinane ratove s policijom. Otrica prigradskog kavgadije, ne predugaka samo su hrabri mogli sebi dopustiti kratku otricu bila je bolje kaljena od dravne maete, koja je bila skuplja i loije izrade. Baratala je njime ruka eljna kavge, snalaljiva u munjevitim potezima okraja. Samo zahvaljujui sroku preivio je etrdesetogodinje troenje detalj takva nasrtaja:

Hdgase a un lao, se lo ruego,que soy de la Tierrael Juego[footnoteRef:6]. [6: Taullard, 233]

Miite se, kad vam kaem. Iz Ognjene zemlje ja sam.

Granicu nisu tvorile samo kavge; tvorile su je i gitare.

Dok izvlaim iz sjeanja ove injenice, pada mi na um, naoko proizvoljno, prekrasan stih iz Home Thoughts: Here and here did England help me, koji je Browning napisao mislei na pomorsku portvovnost i na visoki brod izrezbaren poput ahovske figure, u kojem je pao Nelson, i koji mi, dok ga ponavljam i prevodim ime domovine, jer je Browningu ime njegove Engleske jednako prisno slui kao simbol samotnikih noi, zanesenih i vjeitih etnji beskrajem gradskih etvrti. Buenos Aires je dubok, i kad god sam se, u razoaranju ili u patnji, preputao njegovim ulicama, nenadano bi mi pruio utjehu, ili osjeaj nestvarnosti, gitare iz dubine nekog dvorita ili dodir ivota. Here and here did England help me, na tom i tom mjestu pomogao mi je Buenos Aires. To je jedan od razloga zbog kojih sam odluio napisati ovo prvo poglavlje.

II

MOGUI IVOT EVARISTA CARRIEGA

elja da u drugome pobudimo sjeanja koja su pripadala nekom treem isti je paradoks. Prostoduni je cilj svakog ivotopisca da olako ostvari taj paradoks. Vjerujem da poznanstvo s Carriegom u ovom osobitom sluaju ne umanjuje teinu mog zadatka. uvam uspomene na Carriega: uspomene uspomena na tue uspomene kojima neznatni poetni otkloni neobjanjivo poprimaju nesluene razmjere. Svjestan sam da uvaju idiosinkrazijski okus koji nazivljem Carriegom i koji nam omoguuje da u gomili prepoznamo njegovo lice. To je neprijeporno, ali taj nestalni memorijski arhiv namjera u glasu, nain hoda i mirovanja, rjeit pogled najtee je prenijeti na papir od svih podataka koje imam o njemu. Prenosi ga jedino rije Carriego, koja zahtijeva da obje strane posjeduju upravo onu predodbu koju elim prenijeti. Postoji i drugi paradoks. Napisao sam da je u pripovijestima o Evaristu Carriegu dovoljno spomenuti njegovo ime da bismo ga zamislili; dodajem da nas bilo kakav opis moe zadovoljiti, samo ako bezono ne potire ve uoblienu predodbu o njemu. Ponovit u Giustijev opis iz 219. broja asopisa Nosotros: slabunjav pjesnik zaarenih oica, uvijek u crnom, koji je ivio u predgrau. Naznaka smrti, prisutna u rijeima uvijek u crnom i u upotrijebljenom pridjevu, nije manjkala ni veoma ivahnu licu na kojem su se, bez veih odstupanja, ocrtavale kosti lubanje. ivot, neposredni ivot, vidio se iz oiju. S pravom je na njih podsjetio posmrtni govor Marcela del Maza. One jedinstvene, upeatljive oi, tako tamne,... a tako izraajne, napisao je.Carriego je bio iz Parane, iz provincije Entre Puos. Djed mu je bio doktor Evaristo Carriego, pisac knjige od tamnog papira i tvrdih korica to se s potpunim pravom zove Zaboravljene stranice (Santa Fe, 1895.) i koju je moj itatelj, ako mu je u navadi da prekapa po mutnim istilitima starih knjiga u ulici Lavalle, nekad moda imao u rukama. Imao i ostavio, jer je to knjiga prigodniarskog zanosa. Posrijedi je zbir urbi sklonih stranica na kojima je sve, od kavanske latintine do Macaulaya ili Plutarha u Garnierovu prijevodu, podreeno akciji. Njihova vrlina je junanost: kad je skuptina u Parani odluila podignuti Urquizi spomenik za ivota, od zastupnika se tome usprotivio krasnim, ali uzaludnim govorom samo doktor Carriego. Carriego stariji vrijedan je spomena ovom prilikom ne samo zbog mogue polemike ostavtine, nego zbog knjievne tradicije koju e njegov unuk kasnije iskoristiti da skupusi one prve loe stranice koje su preduvjet za vrijedne.Narataji Carriegovih ivjeli su u provinciji Entre Rios. Tamonji kreolski naglasak, srodan urugvajskom, sjedinjuje kienost i okrutnost, ba kao tigar. Borben je, simbol mu je odmetniko koplje iz ratnih vremena. Umilan je; ta dosadna i smrtonosna umilnost, besramna umilnost, svojstvena je najratobornijim stranicama Leguizamona, Eliasa Regulesa i Silve Valdesa. Dostojanstven je: u Urugvaju, gdje je takva intonacija uoljivija, nije napisana nijedna dosjetka, nijedna ala, poslije onih tisuu etiristo hispanokolonijalnih epigrama to ih je sainio Acufia de Figueroa. Kad progovori u stihu, koleba se izmeu akvarela i zloina; ne obrauje pomirenje sa sudbinom kao Martin Fierro, nego junaenje u pijanstvu ili u uniformi, ali i tad je svojski zaslaen. Tom osjeaju pridonosi i stablo, raznjeenost koju ne shvaamo; Indijanac, beutnost koju ne utjelovljujemo. Izgleda da njegova uznositost potjee iz neoekivane okrutnosti; Sombra, stanovnik Buenos Airesa, upoznao je ravniarske staze, gonjenje stoke po imanjima, pokoji dvoboj noevima; da je Urugvajac, znao bi za jurie ustanike konjice, grube progone ljudi, krijumarenje... Carriego je to romantiarsko kreolstvo poznavao po predaji, a pomijeao ga je s kivnim kreolstvom predgraa.Oitim razlozima njegova kreolstva provincijskoj lozi i ivotu u predgrau Buenos Airesa valja dodati i jedan paradoks: to je natruha talijanske krvi u njemu, izraena u majinu prezimenu: Giorello. Nisam zloban; kreolstvo je pravom kreolcu sudbina, u mjeanca ono je odluka, uobiajen i smion nain ponaanja. Nije li oboavanje engleskog nacionalnog elementa, koje odaje Kiplingov inspired Eurasian journalist jo jedan dokaz (kad fizionomija ne bi bila dovoljna) njegove mijeane krvi?Carriego se volio hvaliti: Meni nije dosta to mrzim doljake; ja ih kleveem, ali vesela neobuzdanost tog oitovanja dokazuje njegovu neistinitost. Siguran u svojoj askezi i na svom ognjitu, kreolac doljaka dri djetetom. Zabavlja ga sama njegova srea, njegova zgusnuta apoteoza. Ope je miljenje da Talijani u ovoj zemlji mogu sve, samo to ih oni koje su istisnuli nikad nee uzeti za ozbiljno. Ta blagonaklonost, ustvari obina podrugljivost, suzdrljiva je osveta sinova domovine.Jednako je bio nesklon panjolcima. Kao i mnogi drugi prihvatio je popularno poimanje panjolca kao zanesenjaka koji je lomae Svete Inkvizicije zamijenio Rjenikom galicizama, kao slugu u praumi perjanica. Ne treba ni dodavati da mu ova slutnja ili predrasuda nije prijeila da s istim panjolcima sklopi prijateljstvo, primjerice, s doktorom Severianom Lorenteom, koji kao da je u sebi nosio dokono i velikoduno vrijeme panjolske (iroko muslimansko vrijeme to je stvorilo Tisuu i jednu no) i koji je s politrenjakom na stolu doekivao zoru u Royal Kelleru.Carriego se osjeao obaveznim prema svojoj siromanoj etvrti: tu je obvezu prostakluk onog vremena tumaio kao zlohotu, a on ju je osjeao kao snagu. Siromatvo podrazumijeva neposrednije posjedovanje stvarnosti, upanje prvog, oporog okusa stvari: bogataima taj osjeaj nedostaje, do njih sve stie nekako proieno. Evaristo Carriego je osjeao toliki dug prema vlastitoj okolini, da se na dva mjesta u djelu ispriava to posveuje stihove eni, kao da je razmatranje gorkog siromatva sustanarskog ivota jedini zakoniti zadatak njegova poziva.Premda beskonani i neprocjenjivi, podaci iz njegova ivota naoko su lako izrecivi i Gabriel ih ljubazno nabraja u knjizi iz devetsto dvadeset i prve. Povjerava nam da je na Evaristo Carriego roen 7. svibnja 1883, da je zavrio treu godinu dravne gimnazije, da je navraao u redakciju dnevnika La Protesta i da je umro trinaestog listopada devetsto dvanaeste, te druge tone i nevidljive podatke koji onoga tko ih ita povrno obvezuju na svatarski posao pripovjedaa, to te podatke ponovno pretvara u prizore. Drim da je kronoloki slijed neprimjenljiv na Carriega, iji je ivot bio razgovor i etnja. Pobrojiti sve, slijediti njegove dane, ini mi se nemoguim; bolje je traiti njegovu vjenost, njegova ponavljanja. Jedino bezvremen, zaljubljeno trom opis moe nam ga povratiti.S knjievnog gledita, njegove pohvale i pokude nisu poznavale sumnju. Bio je otrovan; imena sasvim opravdana ugleda klevetao je onom oitom bezrazlonou koju moe objasniti tek udvornost prema vlastitom drutvu, odanost uvjerenju da je njegov krug savren i da se prihvaanjem nekog novog ne bi poboljao. Estetsku vrijednost rijei otkrio je, kao skoro svi Argentinci, zahvaljujui Almafuerteovim razoaranjima i ushienjima: tu sklonost je kasnije potkrijepilo osobno prijateljstvo. Najee je itao Don Quijota. S Martinom Fierrom postupio je po obiaju onog vremena: itao ga je strastveno i potajice u djeatvu, i nije trebao obrazlagati taj ukus. Volio je i ozloglaene ivotopise kavgadija koje je pisao Eduardo Gutierrez, poevi od poluromantinog ivotopisa Moreire do prezrivo realistikog ivotopisa Crnog Mrava iz San Nicolasa (to je od Potoka, al ne sklapa oka!). Francuska, u to doba zemlja koja je izazivala sveope oduevljenje, delegirala je Georgesa D'Esparbesa da je predstavlja pred njim u svim Dumasovim i ponekom od Hugoovih romana. U razgovoru je obino iskazivao ove ratnike naklonosti. Rado je pripovijedao erotsku smrt voe Ramireza, kojeg su udarcima koplja zbacili s konja i odrubili mu glavu jer je branio svoju Delfinu, te smrt Juana Moreire, koji je iz vreline javne kue dospio pred policijske bajunete i hice. Nije zaputao ni kroniku svog vremena: ubode noem na plesu i u gostionici, prie o noevima ija sranost prelazi na onoga koji ih pripovijeda. Njegovi razgovori pisao je kasnije Giusti prizivali su sirotinjske domove, plaljive vergle, plesove, opijela, kavgadije, mjesta grijeha i njihove klijente iz garnizona i bolnice. Mi, ljudi iz centra, sluali smo ga oarani, kao da nam pria bajke iz kakve daleke zemlje. Znao je da je osjetljiv i smrtan, no titile su ga ruiaste daljine Palerma.Pisao je malo, to znai da je koncepte pravio usmeno. U propjeaenoj noi, na tramvajskoj platformi, pri kasnim povracima kui, kovao je stihove. Sutradan obino nakon objeda, u sat lien urbe a proaran nemarnou bacio bi ih na papir. Nije zlorabio no, niti se ikad posvetio alosnu obredu rana ustajanja radi pisanja. Prije predavanja rukopisa, okuavao je njegovu neposrednu djelotvornost itajui ga, ili govorei, prijateljima. Jednoga od njih je stalno spominjao: to je Carlos de Soussens.One noi kad me otkrio Soussens bio je jedan od dogaaja na koje je Carriego rado navraao u razgovoru. Tog ovjeka je volio i prezirao istom mjerom. Volio ga je kao Francuza, ovjeka izjednaena s ugledom Dumasa starijeg, Verlainea i Napoleona; smetalo mu je, pak, to je doljak ovjek bez predaka umrlih u Americi. Zapravo, kolebljivi Soussens je bio tek priblino Francuz. Bio je, prema vlastitim cirkumlokucijama i Carriegovu stihu, frieburki gospodin, Francuz koji jo nije pravi Francuz, a nije prestao biti vicarac. Sviao mu se, apstraktno uzevi, njegov sasvim slobodan, boemski poloaj; smetala mu je do pedagoke refleksije i osude njegova zamrena lijenost, opijanje, vjetina u odlaganju i spletkarenju. Ta odbojnost pokazuje da je pravi Evaristo Carriego pripadao estitoj kreolskoj tradiciji, a ne nonim skitnjama u Besmrtnicima.Pravi Carriegov prijatelj ipak je bio Marcelo del Mazo, koji je prema njemu gajio gotovo zbunjeno divljenje koje ovjek voen nagonom moe pobuditi u knjievnika. Nepravedno zapostavljen kao pisac, del Mazo se u umjetnosti ophodi s jednako ozlojeenom udvornou kao i u svakodnevnom druenju, a govorio je o milosti ili tankoutnosti zla. 1910. godine objavio je Pobijeene (drugu seriju), nepoznatu knjigu koja krije nekoliko virtualno slavnih stranica, primjerice, estoki napad na starce manje bjesomuan, a pronicljivi od Swiftova (Travels into Several Remote Nations, III, 10) i knjigu s naslovom Posljednja. Ostali Carriegovi prijatelji meu piscima bili su Jorge Borges, Gustavo Caraballo, Felix Lima, Juan Mas y Pi, Alvaro Melian Lafinur, Evar Mendez, Antonio Monteavaro, Florencio Sanchez, Emilio Suarez Calimano, Soiza Reilly.Sad u spomenuti njegova prijateljstva iz rodne etvrti, kojima je bio prebogat. Najdjelotvornije je bilo prijateljstvo s caudillom Paredesom, ondanjim gazdom Palerma. To je prijateljstvo Evaristo Carriego stekao u etrnaestoj godini. Raspolagao je vjernou; raspitao se za vou u toj upi, rekli su mu ime, potraio ga je, progurao se izmeu ugojenih pretorijanaca sa eirima iroka oboda zadignuta na jednu stranu i rekao mu da je on Evaristo Carriego iz ulice Honduras. Dogodilo se to na trnici Gemes; djeak se do zore nije micao odonud, sprijateljio se s kavgadijama, tikao ubojice, uivao u rakijakoj prisnosti. Jer glasovanje se tada ponitavalo udarcima sjekirom, a sjeverni i juni krajevi grada zbog svog su kreolskog stanovnitva i njegove bijede tvorili glasaki element koji ih je zadavao. Taj element je djelovao i u provinciji: voe pojedinih etvrti ile su onamo kamo ih je slala stranka, i vodile svoje ljude. Oko i elik prljavi papirnati pesosi i teki revolveri predstavljali su svoj nezavisni glas. Primjena zakona Saenz Pefia iz 1912. rasprila je te hajduke. Nije vano; probdjevena no koju sam spomenuo istom je iz 1897, a vedri i oblai Paredes. Paredes je naduveni kreolac to potpuno vlada vlastitom stvarnou: prsa su mu muevno iroka, nastup bahat, crna mu je griva nepokorna, brk sjajan, glas, inae dostojanstven, namjerno postaje enskast i isprekidan kad hoe izazov, osvetoljubiv korak, uvijek spremna pria o junatvu, kletva, vjeto baratanje kartom, noem i gitarom, beskonano pouzdanje. Paredes je i jaha, jer je odrastao u starom Palermu u kojem nije bilo hipodroma, u prostranom Palermu ladanjskih kua. Bio je ljubitelj homerskih peenki i pjesnikog nadmetanja. Rekoh nadmetanja, jer e mi trideset godina nakon te sparne noi posvetiti nekoliko decima, od kojih ne mogu zaboraviti ovaj neoekivani pogodak, ovu odluku o prijateljstvu: Vas, prijatelju Borges, pozdravljam kako spada... Poten je borac, ali lupe koji je vrdao nije bio ukroen hladnim orujem, nego zapovjednikim korbaem ili golom rukom, da se zna tko je gazda. ovjeka ine prijatelji jednako kao i preci i gradovi, i u Diui predgraa stoji redak jer ve ga je ranije sredio udarcem sjekire u kojem kao da odzvanja Paredesov glas, razdraena i umorna grmljavina kreolskih kletvi. Zahvaljujui Nicolasu Paredesu, Evaristo Carriego je upoznao sve ubojice toga kraja, vrhnje sa samoga dna. Neko je vrijeme odravao ta nesklapna profesionalno kreolska prijateljstva puna pijane srdanosti i gaukih zakletvi na vjernost, Pobro, ta. znamo se mi, i slinih budalatina. Pepeo tih sastajanja odraavaju malobrojne decime na lunfardu[footnoteRef:7] to ih se Carriego nije udostojao potpisati. Od njih sam sastavio dvije zbirke: za prvu zahvaljujem Felixu Limi, koji mi je poslao svoju kroniku S devetoricom; naslov druge, Dani kavge, doima se kao poruga na Dies irae, a objavljena je pod pseudonimom Rudar u policijskom asopisu L.C. Prepisat u neke od njih u dodatku ovome poglavlju. [7: Argentinski naziv za atrovaki govor, osobito u Buenos Airesu]

O njegovim ljubavima ne znamo nita. Njegova braa se sjeaju ene u crnini koja je znala ekati na ploniku i slati djecu da joj ga pozovu. Rugali su mu se, ali nikad od njega nisu izmamili njezino ime.Rekao bih neto i o njegovoj bolesti; to pitanje drim veoma vanim. Ope je miljenje da ga je ispila tuberkuloza: njegova obitelj je opovrgavala to miljenje, moda zbog dviju praznovjerica: naime, tu bolest se dralo poniavajuom i nasljednom. Svi, osim njegove rodbine, tvrde da je umro od suice. Tri argumenta idu u prilog opem miljenju njegovih prijatelja: nadahnuta gipkost i vitalnost Carriegovih razgovora, mogua posljedica njegove grozniavosti; motiv krvavog ispljuvka, kojim je bio stalno obuzet; grevita elja za aplauzom. Znao je da ga vreba smrt, a jedinu moguu besmrtnost vidio je u svojim pisanim rijeima: odatle udnja za slavom. Nametao je svoje stihove u kavani, svraao razgovor na teme sline onima koje je pretakao u stihove, obasipao je ravnodunim pohvalama ili ubitanim pokudama kolege opasne nadarenosti; moj talent, govorio je nehajno. Osim toga, izmislio je, ili pribavio, sofizam koji je proricao da e svo suvremeno pjesnitvo propasti zbog retorinosti, a njegovo e opstati kao dokument kao da sklonost k retorici nije takoer dokument o jednome stoljeu. Bio je i te kako u pravu pie del Mazo kad je sam svraao opu pozornost na svoje djelo. Shvaao je da rijetko koji starac doivljava veoma zakanjeli ugled, a kako je znao da nee napisati brdo knjiga, otvarao je duh okoline Ijepoti i ozbiljnosti svojih stihova. Taj postupak nije odavao tatinu: bio je to mehaniki dio slave, obveza istog reda kao i korektura palti. Pourivali su ga predznaci stalno nazone smrti. Carriego je udio za irokogrudnim buduim vremenom ostalih, za naklonou odsutnih. Zbog toga apstraktnog razgovora s duama prestao je hajati za ljubav i za nesmotrena prijateljstva, i sveo se na zagovornika i apostola.Uklopit u jednu priu. Neka ena, Talijanka, banula je jednog popodneva u dvorite Carriegovih, bjeei od muevih udaraca. Raspaljen, Carriego je izaao na ulicu i rekao muu to ga spada. Ovaj (inae gostioniar iz susjedstva) otrpio je pogrde bez pogovora, ali je Carriega uzeo na zub. Znajui da je slava roba iroke potronje, Carriego je, dodue plaho, objavio crticu u listu Ultima Hora u kojoj je upadljivo pokudio doljakovo divljatvo. Rezultat je bio neposredan: videi da je njegov status goropadnika pismeno potvren, taj ovjek je svoju zlohotu utopio u tuem laskavom prepriavanju: premlaena ena je nekoliko dana cvala; proitavi se u novinama, ulica Honduras se osjetila stvarnijom. Onaj koji je u drugih tako dobro nazirao potajnu potrebu za slavom, i sam je za njom udio.Muilo ga je vlastito trajanje u tuoj uspomeni. Kad je neko presudno pero odluilo da Almafuerte, Lugones i Enrique Banchs ve tvore trijumvirat ili pak tronoac ili tromjeseje argentinskog pjesnitva, Carriego je po kavanama predlagao da Lugones bude uklonjen da se on ne bi morao uplitati u taj trojni sporazum.Bilo je sve manje raznolikosti: njegovi dani bili su jedan jedini dan. Stanovao je do kraja ivota u ulici Honduras, na broju 84, danas 3784. Nedjeljom je, vraajui se s hipodroma, obvezatno dolazio k nama. Kad porazmislim o rutini njegova ivota o sivim buenjima u vlastitom domu, uitku u ivahnim raspravama s djecom, velikoj ai urugvajske vinjevae ili naranine rakije u oblinjoj toionici na uglu ulica Charcas i Malabia, u domjencima u baru na uglu ulica Venezuela i Peru, u razgovorljivim prijateljstvima, u talijanskim objedima na domai nain u Cortadi, u slavljenjima stihova Gutierreza Najere i Almafuertea, u mukim posjetama kuama s ulazima djetinje ruiaste boje, u strucima kozje krvi ubranima uz ogradu, u obiknutosti noi i ljubavi prema njoj u samoj njihovoj trivijalnosti vidim stanoviti smisao ukljuivanja i kruga. To su inovi zajednitva, a temeljni smisao rijei zajedniki jest da se ono dijeli izmeu svih. Znam da nam spomenute navade pribliavaju Carriega. Ponavljaju ga u nama bezbroj puta, kao da Carriego traje raspren u naim sudbinama, kao da je svatko od nas na nekoliko trenutaka Carriego. Vjerujem da doslovce i jest tako, i da ta trenutana izjednaavanja (a ne ponavljanja!) koja briu pretpostavljeni tok vremena, dokazuju vjenost.Zakljuivanje o sklonostima pisca, prema njegovoj knjizi, izgleda veoma lak posao, pogotovo ako smetnemo s uma da ovaj ne pie uvijek ono to mu lei na srcu, nego ono to zahtijeva manje truda i to, kako mu se ini, oekuju od njega. Oni nejasni, prikladni prizori konjskog trka po ravnici, koji su u sri svakog Argentinca, nisu mogli izostati ni kod Carriega. U njima bi najradije ivio. Meutim, jamano e oni drugi, uzgredni (prizori kunih nevolja u poetku, pustolovnih pokuaja kasnije, i njenosti na kraju) odrati uspomenu na nj: duevni mir u vlastitom dvoritu, uvijek isti ruin grm, smjerni svetoivanjski oganj to se poput psa valja posred ulice, okoli ugljenare, gromade njezine zgusnute polutmine, hrpe trupaca, reetkasta ograda oko sirotinjskog mravinjaka, mukarci u ruiastoj krmi. Oni ga odaju i nagovjeuju. Nadam se da je Carriego u jednoj od svojih zadnjih noi na ulici sve ovo shvatio ovako veselo i mirno; mislim da ovjek stalno upija smrt i da ga njezina blizina obino proara gaenjem i pronicljivou, udotvornim oprezom i slutnjama.

III

KRIVOVJERNE MISE

Prije nego razmotrimo ovu knjigu, valja ponoviti da svaki pisac polazi od bezazleno fizikog poimanja umjetnosti. Knjiga za nj nije iskaz ili niz iskaza, nego doslovce svezak, prizma od est pravokutnih stranica, napravljena od listova tankog papira, to mora imati naslovnu stranicu, ponovljenu naslovnu stranicu, epigraf tiskan kurzivom, proslov tiskan krupnijim kurzivom, devet do deset poglavlja to poinju verzalom, kazalo, ex libris s malim pjeanim satom i latinskom izrekom, kratak popis tiskarskih pogreaka, nekoliko praznih listova, iroko tiskan kolofon i impresum: stvari koje, kako je poznato, tvore umijee pisanja. Neki stilisti (najee oni s neponovljivom prolou) ubacuju osim ovog i nakladnikov proslov, nepouzdan portret, vlastoruni potpis, inaice teksta, zgusnut kritiki aparat, nekoliko nakladnikovih uputa, popis autoriteta, i nekoliko praznina, jer, razumije se, to nije za svakoga... To brkanje holandskog papira sa stilom ili Shakespearea s Jakobom Peuserom bezono je esto, a njeguju ga (jedva prikriveno) retorici, za ije je grijene akustike due pjesma izlog naglasaka, rima, elizija, sinalefa i ostale fonetske faune. Navodim sve ove jade svojstvene svaijoj prvoj knjizi, da bih istakao neuobiajene vrline knjige koju u razmatrati.Smijeno bi, ipak, bilo poricati da su Krivovjerne mise knjievno egrtovanje. Ne shvaam pod tim nenadarenost, nego ova dva obiaja: gotovo fiziki uitak u stanovitim rijeima redovito blistavima i uenima i jednostavnu i astoljubivu odluku da se po tisuiti put odrede vjene istine. Nema stihotvorca poetnika koji nee nadobudno opisati no, oluju, tjelesnu elju, Mjesec: stvari koje ne treba opisivati, jer ve imaju ime, odnosno, ope prihvaenu predodbu. Carriego ini obje pogreke.Ne moemo ga osloboditi ni optube da je nejasan. Jaz izmeu nepovezanih brbljarija u sastavcima ili, prije, rastavcima poput Zadnjih etapa i estitosti njegovih kasnijih dobrih stranica u Pjesmi iz predgraa tako je oevidan da ga ne treba ni naglaavati ni zapostavljati. Povezivanje tih trica sa simbolizmom namjerno je nepriznavanje Laforgueovih ili Mallarmeovih nakana. Ne treba ii tako daleko: istinski i slavni otac takvih igrarija bio je Ruben Dario, ovjek koji je, preuzevi neke metrike trikove iz Francuske, i sluei se Petit Larousseom, napuio vlastite stihove tako beskrajnom bezobzirnou da je rijei panteizam i kranstvo rabio kao sinonime i da je, mislei na dosadu, pisao nirvana.[footnoteRef:8] Zabavno je gledati kako se Jose Gabriel, utemeljitelj simbolistike etiologije, ne moe osloboditi traenja tih simbola u Krivovjernim misama, te na trideset estoj stranici svoje knjige puta u opticaj slijedee prilino neobjanjivo objanjenje soneta Karanfil: On (Carriego) eli rei da je pokuao poljubiti enu, i da ;e ona, nepopustljiva, stavila ruku izmeu njegovih i svojih usana (to razabiremo tek nakon veoma upornih nastojanja); jest, ali takve rijei zvuale bi prosto, nepjesniki, i zato on njezine usne nazivlje karanfilom i grimiznim glasnikom ljuvene vjere, a enino odbijanje, uzapenje karanfila u giljotinu njezinih otmjenih prstiju. Toliko o razjanjenju. Pogledajmo sad taj protumaeni sonet: [8: Sauvao sam ove drzovitosti da sam sebe kaznim to sam ih napisao. Tada sam bio uvjeren da su Lugonesove pjesme boljje od Dariovih. Istina, vjerovao sam i da su Quevedove bolje od Gongorinih. (Biljeka iz 1954.)]

Fue al surgir de una duda inisinuativa cuando hirio tu severa aristocracia,como un simbolo rojo de mi audacia, un clavel que tu mano no cultiva.

Hubo guizd una frase sugestivnao advirtio una intencin tu perspicacia,pues tu serenidad llena de gracijafingio una rebelin despreciativa.

Y asi, en tu vanidad, por la impaciente condena de tu orgullo intransigente, mi rojo heraldo de amatorios credos

merecio, por su simbolo atrevido, como un apstol o como un bandido la guillotina de tus nobles dedos.

Oslobodivi se sumnje to ga je proimala ranio je tvoju strogu uznositost, poput crvena simbola moje smjelosti, karanfil to ga tvoja ruka ne uzgaja.

Moda su je neke rijei natuknule ili je tvoja pronicljivost otkrila nakanu, tek, tvoja vedrina prepuna draesti hinila je prezrivu pobunu.

Tako je, u tvojoj tatini, zbog nestrpljive osude nepopustljivog ponosa, moj grimizni glasnik ljuvene vjere

zasluio, sa smjelosti simbola, poput apostola ili lopova, giljotinu tvojih otmjenih prstiju.

Karanfil je nesumnjivo pravi karanfil, prost narodni cvijet koji je rastrgala njegova draga, a njegov prijevod u usne pripada simbolizmu (pukom gongorizmu) tumaenja na panjolskom.Neosporno je da je dobar dio Krivovjernih misa ozbiljno namuio kritiare. Kako protumaiti ove prostodune izljeve tog naroitog pjesnika predgraa? Vjerujem da u slijedeim odgovorom zadovoljiti ovo zgranuto pitanje. Naela Evarista Carriega jesu naela predgraa, ne u povrinskom tematskom razglabanju o njemu, nego u biti, jer periferija stvara ba takve stihove. Siromasi uivaju u toj siromanoj retorici, ali tu sklonost obino ne proteu na svoje opise. Ovaj paradoks je zaudan koliko i nesvjestan: o pukoj nepatvorenosti nekog pisca govori se samo na temelju onih stranica iz pera tog pisca u kojima puk uiva. Taj uitak je proizvod srodnosti: brbljanje, parada apstraktnih pojmova i prenemaganja, biljezi su periferijskog stihotvorstva koje ne prouava nijedan lokalni naglasak osim gaukog, to ga nalazimo u Joaquinu Castellanosu i Almafuerteu, ali ne i u tekstovima tanga. Moj savjetnik je sjeanje na trgove i toionice; periferija se popunjava junacima u ulici Corrientes, a uiva samo u apstraktnom patosu, tvari kojom barataju payadori[footnoteRef:9]. Ponovimo ukratko: taj vei, grijeni dio Krivovjernih misa ne govori o Palermu, ali je mogao nastati u Palermu. Dokazat e to ova zbrka: [9: Pjeva pukih napjeva koji se prati na gitari]

Y en el salmo coral, que sinfoniza un salvaje ciclon sobre la pauta, venga el robusto canto que presagie, con la alegre fiereza de una diana que recorriese como un verso altivo el soberbio delirio de la gama, el futuro cercano de los triunfos futuro precursor de las revanchas; el instante supremo en que se agita la mision terrenal de las canallas...

I u crkvenom psalmu, to ga sklada divlji vihor po notnom papiru, poujmo snani poj to nagovijeta, divljom radou budnicekoja e poput gizdava stiha preletjeti oholi zanos game, blisko vrijeme pobjeda, vrijeme za kojim e doi osvete; vrhovni trenutak u kojem se komea zemaljska misija oloa...

Znai: oluja pretoena u psalam koji mora sadravati pjevanje koje mora sliiti budnici koja mora sliiti stihu, i proricanje budunosti u pjevanju koje mora sliiti stihu, i budnici koja slii stihu. Daljnje navoenje preraslo bi u zlobu: kunem se da ova payadorska rapsodija, napuhana jedanaestercem, prelazi dvjesto stihova i da se nijedna od njezinih mnogobrojnih kitica ne moe poaliti na nedostatak oluja, barjaka, kondora, zamazanih zavoja i ekia. Neka tu lou uspomenu na njih izbriu ove decime, u kojima je strast dovoljno prigodna da bismo je mogli drati biografskom, a jamano dobro zvue na gitari:

Que este verso, que has pedido, vaya hacia ti, como enviado de algun recuerdo volcado en una tierra de olvido... para insinuarte al oido su agonia mds secreta, cuando en tus noches, inauieta, por las memorias, tal vez, leas, siauiera una vez, las estrofas del poeta.

Yo...? Vivo con la pasionde aguel ensueno remoto,que he guardado como un voto,ya viejo, del corazon.Y se en mi amarga obsesionque mi cabeza cansadacaerd, recien, libertadade la prision de ese ensuenocuando duerma el postrer suenosobre la postrer almohada!

Neka ovaj stih, koji si traila, odleti k tebi, kao glasnik neke uspomene odbaene u zemlju zaborava... da ti priapne na uho svoju najtajniju muku kad noima, nemirna zbog uspomena, moda, bar jednom proita pjesnikove verse.

A ja?... Ja ivim od strastione davne tlapnjekoju uvam kao zavjetpradavni svog ia.A grke mi misli veleda e mi umorna glavaklonuti tekraskinuvi negve tlapnjei kad usne vjeni sanakna vjenom uzglavlju!

Prelazim na pregled realistikih skladbi to tvore Duu predgraa, u kojoj se konano uje Carriegov glas, odsutan u dijelovima kojima sam manje naklonjen. Razmotrit u ih redom, i namjerno u izostaviti dvije: Sa sela (slika s andaluzijskom pozadinom, kategorike trivijalnosti) i Kavgadiju, kojeg u ostaviti za opirnije razmatranje na kraju.Prva, Dua predgraa, govori o predveerju u gostionici. Njezin opis je poznata ulica pretvorena u dvorite, utjeha u posjedovanju onoga to jedino preostaje siromasima: dostupne arolije kartanja, druenja, doseljenikog vergla s neizbjenom habanerom[footnoteRef:10], povremene ivosti razgovora, vjeitog besciljnog razglabanja, pitanja puti i smrti. Nije Evaristo Carriego zaboravio ni tango, koji se vragometno i buno razlijegao plonicima kao da je tek izaao iz neke od kua u ulici Junin, a pripadao je mukom carstvu, ba kao i visteada, igra koja oponaa umijee borbe noevima[footnoteRef:11]. [10: Vrsta plesa i pjesme koja se u devetnaestom stoljeu rairila po Latinskoj Americi i nekim dijelovima Evrope, a nastala je u Havani.] [11: Ve je napisana podrobna epika tanga: autor je Vicente Rossi; u knjiarama je poznata pod naslovnom Cosas de negros (1926.) to je klasino djelo nae knjievnosti koje e svakoga uvjeriti samom estinom stila. Tango je, po Rossiju, afromontevideanski ples, iz etvrti Bajo; u korijenu tanga su kovre kao u kosi Crnca. Po Laurentinu Mejiasu {La policia por dentro, II, 1913, Barcelona), on je afrobuenosaireskog podrijetla; zaeo ga je jednolini candombe, crnaki ples iz cetvrti Concepcin i Montserrat, a po zlu je poao tek kasnije, u pelunkama kakvih je bilo u ulicama Lorea i Solis i u etvrti Boca del Riachuelo. Plesali su ga i u javnim kuama u ulici Temple, prokrijumareni bi vergl priguili madracem posuenim od koje od onih postelja na prodaju, a oruje posjetilaca je sakrivano u oblinjim kloakama, zbog policijskih upada.]

En la calle, la buena gente derrochasus guarangos decires mas lisonjeros,poraue al compds de un tango, que es La Morocha,lucen dgiles cortes dos orilleros.

Na ulici puani sipajunajlaskavije prostote,jer u taktu tanga to se zove Crnokosadvojica prostaka vjeto izvode corte[footnoteRef:12] [12: Corte: figura u tangu.]

Slijedi Starica, tajanstveno slavna stranica, razglaena im je objavljena, jer je njezina blaga mjera stvarnosti, danas nerazgovjetna, bila infinitezimalno snanija nego u rapsodijama iz istog doba. Kritika, ba zbog lakoe kojom podastire pohvale, esto moe postati prorokom. Hvalospjeve izreene Starici kasnije e zasluiti Kavgadija; hvalospjevi u ast Ascasubijevu Santosu Vegi iz 1862. izravno najavljuju Martina Fierra.

Iza tezge predstavlja opreku izmeu prena i zbrkana ivota pijanca i krasne, grube i zatvorene ene

detras del mostrador como una estatua

iza tezge poput statue

za kojom su, onako odlunom, ludi od elje

y pasa sin dolor, asi, inconsciente, su vida material de carne esclava:

i tako bezbolno, nesvjesno prolazi tvarni ivot njene ropske puti:

to je mrana tragedija due koja ne vidi svoju sudbinu.

Slijedea stranica, Batine, namjerno je nalije Kavgadije. Njezin pravedni gnjev razotkriva nau najgoru stvarnost: kavgadiju u kui, dvostruku nesreu ene koju ovaj psuje i batina, i njega, nitkova koji se bezono ukopistio u toj bijednoj tlaiteljskoj muevnosti:

Dejo de castigarla, por fin cansado de repetir el diario brutal ultraje que habra de contar luego, felicitado,en la rueda insolente del compadraje...

Prestao ju je tui, konano zasien vjeito istim okrutnim zlostavljanjem o kojem e kasnije priati, uz odobravanje drskog kruga compadrita.

Slijedi U mojoj etvrti, stranica s divnim motivom vjeite pratnje i vjeitih rijei gitare, iskazanih ne po pogodbi, kako je uobiajeno, nego doslovce zato da iskau istinsku ljubav. Ovaj sluaj vraanja ivota simbolima priguena je sjaja, ali je upeatIjiv. Iz iskonskog zemljanog ili crvenog dvorita strasnim gnjevom dozivlje hitra milonga.

que escucha insensible la despreciativa moza, que no auiere salir de la pieza.

Sobre el rostro adusto tiene el guitarrero viejas cicatrices de cdrdeno brillo, en el pecho un hosco rencor pendenciero y en los negros ojos la luz del cuchillo.

Y no es para el otro su constahte enojo. A ese desgraciado que a golpes maneja le hace el mismo caso, por bruto y por flojo, que al pucho que olvida detrds de la oreja.

Pues tiene unas ganas su altivez airadade concluir con todas las habladurias.Tan capaz se siente de hacer una hombradade la que hable el barrio tres o cuatro dias....

to je slua, ravnoduna, ohola djevojka, koja se ne da iz sobe.

Na mrku licu gitarista nosi oiljke stare ljubiasta sjaja, u grudima oporu mrnju kavgadije, u oima bljesak svoga noa.

Ne gaji za drugog svoju stalnu srdbu. Do tog bijednika, sirova i lijena, to ga askom sredi, stalo mu je koliko i do ika, to mu za uhom drijema.

Da stane na kraj tim naklapanjimasav gori od elje za junakim inomkoji e njegova ulica pretresati tri-etiri dana.....!

Predzadnja kitica je dramatske prirode: kao da je izgovara sam ovjek s oiljkom. Promiljen je i zadnji stih, viednevni uurbani obzir koji je predgrae po ondanjoj looj navici posveivalo mrtvacu, prolaznost slave koju donosi podbradaa.Nakon nje dolazi Graevni otpad, pobona objava patnje, u kojoj je moda najvanija nagonska verzija bolesti kao manjkavosti, grijeha.

Ha tosido de nuevo. El hermanito que a veces en la pieza se distrae jugando sin hablarle, se ha quedado de pronto serio, como si pensase.

Despues se ha levantado y bruscamente se ha ido, murmurando al alejarse, con algo de pesar y mucho de asco: que la puerca otra vez escupe sangre.

Opet kalje. Nejaki bratkoji se u sobi katkad zaneseu nijemoj igri odjednom se uozbilji,kao da razmilja.

Zatim ustane, i osornoode, mrmljajui usputpomalo prijekoran i silno zgaen:Ta prasica opet baca krv.

Drim da je u predzadnjoj kitici emotivni naglasak na ovoj okrutnoj pojedinosti: bez rijei.Slijedi Jadikovka, dosadna najava rijei tolikih dosadnih tekstova tanga, ivotopis sjaja, opadanja, propasti i konane bezimenosti ene koja je pripadala svima. Tema je iz Horacija (Lydia, prva u toj beskonanoj jalovoj dinastiji, poludi od arke samoe kao to polude majke konja, matres equorum, a u njegovoj ve zaboravljenoj pjesmi amat janua limen, list se uhvatio za prag) a preuzima je Contursi nakon Evarista Carriega, iji junoameriki harlots progress, upotpunjen tuberkulozom, ne igra znatniju ulogu u tom nizu.Slijedi Gitara, nepromiljeno nabrajanje glupih prizora nedostojno autora Predgraa, koje naizgled prezire ili ne poznaje poetsku djelotvornost situacija potaknutih instrumentom: glazbu poklonjenu ulici, sluajni napjev koji nije tuan, zbog prigodne uspomene to mu je pridruujemo, prijateljstva kojima je kumovao i kojima vlada. Gledao sam kako ljudi sklapaju prijateljstva, a due im poinju tei usporedno dok udaraju u gitare nekakav gato[footnoteRef:13] to se doima kao veseli zvuk tog druenja. [13: Vrsta plesa u paru u toku kojega se plesai nekoliko puta zaustavljaju i licem okrenuti jedno drugome, recitiraju puke doskoice u stihu.]

Zadnja se zove Psi iz predgraa i predstavlja mukli odjek Almafuertea. Opisuje pravo stanje, jer su ti siromani prigradski predjeli uvijek bili puni pasa, dijelom zato jer su dobri uvari, dijelom jer ih zanima njihov ivot, beskonana zabava, a dijelom iz nemara. Carriego nepotrebno alegorizira tu tenad bez doma i gospodara, ali ipak prenosi njihov topli ivot u oporu, njihove niske nagone. elio bih ponoviti ovaj stih

cuando beben el agua de la luna en los charcos

dok piju mjeseevu vodu iz lokava

pa ovaj

aullando exorcismos contra la perrera

urlajui kletve na pasji opor

koji mi priziva jednu od ivih uspomena: neobjanjivi odlazak u taj pakao u malom, najavljen jezivim laveom, pred kojim se kretao pranjavi oblak sirotinjske djece to su kricima i kamenjem plaila drugi oblak pranjavih pasa da ih obrani od ivodera.Ostao mi je jo Kavgadija, zanos kojem prethodi slavna posveta isto takvom kavgadiji, Svetom Juanu Moreiri, izbornom aktivistu za Alsinu. To je vatrena predstava, kojoj vrlina lei i u sporednim emfazama; u stihuM

conquisto a la larga el renombre de osado

vremenom je osvojio naslov junaka

koji hoe rei da je bilo mnogo onih to su se natjecali za takvu slavu, i u ovoj gotovo udotvornoj naznaci erotske snage:

caprichos de hembra que tuvo la daga

bode je bio hirovit kao enska

U Kavgadiji je vano i ono neizreeno. Kavgadija nije bio ni pljaka ni svodnik niti je nuno bio napasnik; bio je, po Carriegovoj odredbi, gajitelj hrabrosti. U najboljem sluaju stoik, u najgorem, profesionalni podstreka guve; majstor postupnog zastraivanja, veteran pobjeda dobivenih bez borbe: redovito asniji od dananje vlastite preobrazbe u gajitelja neasnosti na talijansku, sitnog lupea kojeg je sram to nije podvoda. Zaraen opasnou kao alkoholiar piem, taj raundija pobjeuje vlastitom nazonou: to je bio kavgadija, s tim da ovo zadnje ne ukljuuje kukaviluk. (Ako je u nekoj zajednici hrabrost prva od vrlina, glumljenje te hrabrosti uobiajit e se koliko i glumljenje ljepote meu djevojkama, ili kao glumljenje stvaralakog miljenja u onih koji objavljuju; i samo to glumljenje hrabrosti ve je naukovanje.)Ja imam na umu starog kavgadiju, lik svojstven Buenos Airesu, koji mi je opravdano privlaniji od onog najuvenijeg Carriegova mita o maloj krojaici koja je pola krivim putem (Gabriel, 57) i o njezinim organsko-emotivnim neprilikama. Po zanimanju je koija, krotitelj konja ili kasapin; odrastao je u svakoj gostionici u gradu, poglavito slijedeima: u junom dijelu, Altu podruje ulica Chile, Garay, Balcarce i Chacabuco, u sjevernom, Ognjenoj zemlji podruje ulica Las Heras, Arenales, Pueyrredon i Coronel ili ostalima, podruju ulica Jedanaestog rujna, Baterfa, Corrales Viejos[footnoteRef:14]. Nije uvijek bundija: politike [14: Pitate za njihova imena? Predajem legendi popis koji dugujem djelatnoj ljubeznosti gospodina Josea Olavea. Odnosi se na dva zadnja desetljea minulog stoljea._ Uvijek e buditi poznat, premda maglovit, prizor nou vinih protuha, ilavih i isposnikih kao kaktusi u pranjavu predgrau. UPA SOCORRO Avelino Galeano (iz pukovnije pokrajinske strae). Alejo Albornoz (ubijen u ulici Santa Fe u borbi s ovim koji slijedi). Pio Castro. Laktai, kavgadije po potrebi: Tomas Medrano, Manuel Flores. STARA UPA GOSPE OD STUPA Juan Murana, Romualdo Suarez, alias ileanac. Tomas Real. Florentino Rodrfguez. Juan Tink (sin Engleza, koji je zavrio kao policijski inspektor u Avellanedi). Raimundo Renovales (kasapin). Laktai, a vo potrebi kavgadije: Juan Rios, Damasio Suarez, alias Mesina. UPA BELGRANO Atanasio Peralta (umro u borbi s vie protivnika). Juan Gonzalez, Eulogio Murana, alias Gavrani. Laktai: Jose Diaz. Justo Gonzalez.Nikad se nisu borili u skupini, nego uvijek sami i hladnim orujem. Britanski prijezir za no toliko je uvrijeen, da s pravom mogu podsjetiti na ovovernakularno poimanje: za kreolca je ozbiljna, muka kavga samo ona u kojoj se ivot stavlja na kocku. Tunjava akama je tek izazov, proslov eliku.]

stranke su kupovale njegov zao glas i vjetinu baratanja noem i zauzvrat mu pruale zatitu. Policija je tada obzirno postupala s njim: guapo se u guvi nije dao privesti, ali davao je i ispunjavao rije da e se sam javiti kasnije. Skrbniki utjecaj stranaka oduzimao je tom obredu svaku zebnju. Premda su ga se bojali, nije tajio svoj status; upadljiva srebrna konjska orma i nekoliko pesosa za borbu pijetlova ili za karte bili su dovoljni za dobar nedjeljni provod. Nije nuno bio snaan: jedan od kavgadija iz Primere, Mali Flores, bijae napola Indijanac, ljigavac, aka jada, ali na nou brz kao strijela. Nije morao biti ni izaziva: Juan Murafia, poznati kavgadija, bio je posluni stroj za borbu, krasile su ga samo nepogreivo smrtonosna desnica i savreno nepoznavanje straha. Nije znao kad treba napasti i oima je sluganska dua traio mig poslodavca. Kad bi borba poela, zadavao je samo smrtne udarce. Nije nita tajio. Govorio je bez straha i strasti o ubojstvima koje je poinio, ili, tonije: koje je sudbine poinila preko njega, jer ima djela poinjenih s tako beskrajnom odgovornou (primjerice, stvaranje ili ubijanje ovjeka), da je grinja zbog njih ili razmetanje njima sasvim besmisleno. Umro je u poodmakloj dobi, s jamano nejasnim konstelacijama smrti u sjeanju.

IV

PJESMA IZ MOJE ETVRTI

Godina tisuu devetsto dvanaesta. Oko mnogobrojnih skladita u ulici Cervino ili traka i bara u Maldonadu zaputenom predjelu s cinanim barakama zvanim jo i salonima, u kojima se orio tango, deset centava za sobu i ensku motao se i dalje svijet s gradskih rubova a poneko muko lice bi steklo rez ili bi kakav compadrito prkosno osvanuo muki proburaene utrobe; Palermo se, uza sve to, ponaao uglavnom kako bog zapovijeda i bio je suta dolinost i nevolja, kao i bilo koja druga doseljenikog-kreolska zajednica. Astroloka razdraganost Stogodinjice imala je ukopniki biljeg kao i kilometri plave tkanine za njezine barjake, kao i nazdraviarske bordeleze i rastroni vatromet, i opinska rasvjeta na rastom nebu iznad trga Mayo i njezin predodreeni sjaj, repatica Halley, aneo zraka i ognja kojem su vergli svirali Tango nezavisnosti. Ve tad je tjelovjeba bila zanimljivija od smrti: djeaci su zaputali oponaanje umijea borbe noevima i odlazili na football to ga je nemar domaeg izgovora prekrstio u nekakav foba. Palermo je jurio prema bezoblinosti: zlokobne graevine u stilu art nouveau bubrile su poput cvjetova ak iz kaljue. I zvukovi su bili drukiji: zvonce koje poziva na kino-predstavu s ve pravim amerikim licem jahake sranosti i evropskim erotsko-sentimentalnim nalijem isprepletalo se sa zamornim tropotom kola i zvidukom brusaa noeva. Ulice su, osim nekih dijelova, bile poploane. Gustoa naseljenosti bila je podvostruena: predjelima Las Heras i Palermo de San Benito, gdje je po popisu iz tisuu devetsto etvrte bilo osamdeset tisua dua, 1914. e biti popisano sto osamdeset tisua. Mehaniki je tramvaj kripao po dosadnim raskrima. Cattaneo je u pukoj mati preoteo mjesto Moreiri... Taj gotovo nevidljivi, naprednjaki Palermo to je uivao srkati mate[footnoteRef:15] Palermo je u Pjesmi moje etvrti. [15: U izvorniku Palermo matero Palermo koji rado sre mate]

Carriego, koji je tisuu devetsto osme objavio Duu predgraa, tisuu devetsto dvanaeste je ostavio grau za Pjesmu moje etvrti. Ovaj drugi naslov je bolji od prvog zbog ogranienja i vjerodostojnosti. Pjesma odaje nakanu razumljiviju od Due: predgrae je sumnjiav naziv, prenemaganje ovjeka kojega je strah dane zakasni na zadnji vlak. Nitko nikad nije rekao ivim u tom i tom predgrau; svi radije naznaavaju etvrt. To pozivanje na etvrt jednako je prisno, prijazno i prua dojam zajednitva u upi Majke Boje Milosrdnice kao i u Saavedri. Ovo razlikovanje je umjesno: uporaba rijei iz dalekih krajeva za objanjenje stvari u ovoj zemlji proizlazi iz sklonosti da u sebi pronaemo trag barbarstva. obanin je olienje pampe; compadrito e uvijek ivjeti u kuerku od starog lima. Primjer za to je baskijski novinar ili artefakt J. M. Salaverria i njegova knjiga, pogrena od naslova nadalje: Pjesma o pampi, Martin Fierro i panjolsko kreolstvo. panjolsko kreolstvo je promiljena besmislica, sroena da zapanji (logiki je to contradictio in adjecto), Pjesma o pampi nepromiljen je promaaj. Pampa je, po Ascasubijevim podacima, domaim ljudima nekad oznaavala pustaru po kojoj su lutali Indijanci[footnoteRef:16]. Dovoljno je prelistati poemu Martin Fierro da se vidi kako to nije pjesma o pampi nego o ovjeku prognanu u tu pampu, ovjeku kojega je odbacila stoarska civilizacija usredotoena na veleposjede veliine itavih sela i na drueljubiv zaviaj. Fierro, svejunani Fierro, teko je podnosio samou, odnosno, pampu. [16: Danas je to iskljuivo knjievni pojam, to na selu udno zvui]

Y en esa hora de la tarde En que tuito se adormece, Que el mundo dentrar parece A vivir en pura calma, Con las tristezas del alma Al pajonal enderiece.

Es triste en medio del campo Pasarse noches enteras Contemplando en sus carreras Las estrellas que Dios cria, Sin tener mds compania Que su delito y las fieras.

I u taj popodnevni asKad sve sniva,Kad sav svijet kanda toneU savreni mir,Due proete tugomPolazi prema barutini.

alosno je pod vedrim nebom Provoditi noi cijele Promatrati kako hode Zvijezde to ih je Bog stvorio, I nemati boljeg drutva Od svog zloina i zvijeri.

I ove trajne kitice, a najganutljiviji dio prie:

Cruz y Fierro de una estancija Una tropilla se arriaron Por delante se la echaron como criollos entendidos.Y pronto sin ser sentidos

Por la frontera cruzaron.Y cuando la habian pasao Una madrugada clara,Le dijo Cruz que mirara Las ultimas poblaciones

Y a Fierro dos lagrimones Le rodaron por la cara.

Cruz i Fierro sa imanja Odagnae stado cijelo Potjerae ga pred sobom Kao iskusni kreolci i zaas, neopazice, prijeoe granicu.

A kad su je preli, u blizini rane zore Cruz mu ree da pogleda zadnje seoske krovove.

Fierru dvije krupne suze Kliznue niz lice.

Drugi Salaverria kojem neu ime spominjati jer se divim ostatku njegovih knjiga opet, dakako, govori o payadoru u pampi, u sjeni ombua, u beskrajnom miru pustare, kako, praen panjolskom gitarom, pjeva jednoline decime Martina Fierra. Taj pisac je toliko jednolian, decimalan, beskrajan, panjolski, miran, pust i praen, dane zamjeuje kako u Martinu Fierru nema decima. Ta sklonost traenju barbarskog u nama veoma je rairena: Santos Vega (kome je sva legenda u tome da postoji legenda o Santosu Vegi, kako se moe vidjeti na etiri stotine stranice LehmannNitscheove monografije) sastavio je, ili naslijedio, strofu koja glasi ovako: Ubije li me ovaj junac / Ne ukapajte me na groblje; / Ukopajte me u pusto polje / Da po meni gazi blago, a misao, koja je u njoj preoita (Kad sam ve tako nespretan, bolje da me ne odnesu na groblje) velia se kao panteistiki vapaj ovjeka koji eli da po njemu mrtvom gaze krave[footnoteRef:17]. [17: Romantiarska je besmislica pretvoriti obanina u neumornog putnika po pustari; tvrditi da je gauo nomad i ratnik Charrda, kako to radi na najbolji pisac proze o kavgadijama, Vicente Rossi, znai ustvrditi da su te odbaene Indijance nazivali gauima; ta primitivna sinonimija ne vrijedi ni piiva boba. Da obanina prikae kao lutalicu, Ricardo Giiiraldes je morao pribjei cehu gonia stoke. Groussac na jednom predavanju 1893. godine govori kako gauo bjei daleko na jug, u ostatak pampe, a svatko dobro zna da na dalekom jugu gaua nema, jer ih ondje nije bilo ni ranije, i da su se zadrali jo samo u oblinjim kreolskim sredinama. Ni rasne osobine (gauo je bio bijelac, crnac, Indijanac, mulat ili zambo), ni jezine osobine (gaui iz predjela Rio Grande govore brazilskom inaicom portugikog) niti rasprostranjenost (prostrane predjele provincija Buenos Aires, Entre Rfos, Cordoba i Santa Fe sad nastanjuju doseljenici) gaua ne odreuju tako kao njegov primitivni nain stoarenja. Isto je tako zlu sudbinu doivio naziv compadrito. Prije dobrih sto godina tako ~su nazivali siromane stanovnike Buenos Airesa koji nisu imali za stan u blizini Glavnog trga, zbog ega su ih nazivali marginalcima. To je doslovce bio puk: imali su neto zemlje, veliine etvrt bloka kua, i vlastitu kuu iza ulica Tucuman, Chile ili ondanje ulice Velarde. Danas su to ulice Libertad i Salta. Konotacije su kasnije prekrile glavno znaenje: Ascasubi je, revidirajui dvanaesto izdanje svog Galla, mogao napisati: compadrito: siromaan neenja, voli plesati, udvarati i pjevati. Nevidljivi tajni potkralj Monner Sans sravnio ga je s razmetljivcem, hvalisavcem i junainom, i zapitao: Zato se rijei compadre ovdje uvijek pridaje pogrdno znaenje. Meutim, ubrzo se oslobodio te dvojbe i, predivnim pravopisom, zdravom podrugljivou, i tako dalje, napisao je: Tko li e to znati. Segovia ga opisuje uvredama: Hvalisavac, laljivac, izaziva i izdajnik. Pretjerao je. Drugi, pak, mijeaju compadrita s obinom prostainom {guarango): grijee, jer compadre ne mora biti i prostak, kao to ni obanin obino nije prostak. Compadrito je redovito graanin iz niih slojeva koji izigrava finou; ostala su""mu svojstva junanost, kojom se dii, psovanje ili izmiljanje psovki, naopaka uporaba sveanih izraza. Odijeva se po navadi onog vremena, dodajui ili istiui koju pojedinost: devedesetih godina bio mu je svojstven crn, vrlo visok eir iroka, s jedne strane zadignuta oboda, kratki kaput s dva reda spona, francuske hlae s resama, jedva malo nabrane na krajevima, crne izmice na visoku petu zatvorene sponama ili lastikom; danas (1929) nosi sivi eir zabaen na potiljak, na jedan prst natie po nekoliko prstenova, hlae su ravne, izmice crne i sjajne poput zrcala, svijetlih sara. Ono to je u Londonu cockney, u naim je gradovima compadrito.]

Najudaljenija periferija ne moe se otarasiti priivenih osobina. Najbolji primjeri za to su marginalci i tango. U prethodnom poglavlju opisao sam kako se rubovi grada popunjavaju rubaima u ulici Corrientes i kako izljevi u El Cantaclaru, na gramofonskim ploama i na radiju udomauju glumaki argon iz Avellanede ili iz Coghlana. Nije to lako nauiti: svaki novi tango napisan samozvanim pukim jezikom zagonetka je s obaveznim mutnim varijantama, dodacima, nejasnoama i neslogom tumaa. Ova zbrka je logina: puk ne mora sam sebi pridavati lokalni kolorit; imitatori tvrde suprotno, ali u izvedbi odlaze predaleko. Ni glazba tanga nije ponikla u gradskoj sredini: bila je svojstvena samo bordelima. Istinski gradski duh predstavlja milonga. Uobiajena varijanta poinje beskrajnim pozdravom, a slijedi ceremonijalno nizanje ulagivakih fraza, potkrijepljeno ozbiljnim akordima gitare. Kadikad polagano pria o ubojstvima, o davnanjim dvobojima, o smrtima zbog hrabrog, obrazloenog izazova; ponekad razvee o temi sudbine. Napjevi i sadraji su obino raznoliki, ali pjevaev ton je uvijek isti, uvijek visok kao u kakva utokljunca, otegnut, na mahove dosadan, ali nikad kriav, kao da pria i pjeva u isti mah. Tango stoji u vremenu, u muci i neprilikama vremena; milongina prividna svakodnevnost ve pripada vjenosti. Milonga je jedna od velikih tema Buenos Airesa; druga takva tema je truco. Tu kartaku igru razjasnit e u posebnom poglavlju; zasad u zapisati samo da meu sirotinjom ovjek veseli ovjeka, to je stariji sin Martin Fierra shvatio u zatvoru[footnoteRef:18]. Roendan, Dan mrtvih, imendan, Dan domovine, krtenje, Ivanjska no, bolesti, doek Nove Godine, sve su to prilike da se ljudi vide. Smrt nudi poduje: posjeta mrtvacu, uobiajeno sijelo koje ni pred kim nije zatvorilo vrata. Toliko je oita ta dirljiva drueljubivost prostog svijeta, da se doktor Evaristo Federico Carriego narugao tada pomodnim primanjima napisavi da ga jako podsjeaju na poduja. Predgrae, to su barutine i tijesni prolazi, ali i nebeski plava balustrada i kozja krv to pue uza zid, i krletka s kanarincem[footnoteRef:19]. Uljuen svijet, rekle bi babe. [18: A jo prije Herrova sina, bog Odin. Jedna od mudrih knjiga islandske Edde (Hdvamdl, 47) pripisuje mu izreku Mathr er mannz gaman, doslovni prijevod koje je ovjek je ovjeku radost.] [19: Nehotine, pa i jedine, ljepote Buenos Airesa nalaze se izvan grada u prijaznoj plovnoj ulici Blanco Encalada, u ruevnim gostionicama Ville Crespo, San Cristobala Sur, Barracasa, u velianstvenoj bijedi okolice tovarnog kolodvora La Paternal ili predjela oko Mosta Alsina i izraajnije su, drim, od graevina napravljenih s ciljem da budu lijepe: od Costanere, Balnearija i Rosedala, i od velianog Pellegrinijeva kipa sa zbaenim stijegom i nadobudno nesuvislim postoljem to se, napravljeno valjda od ostataka sruene kupaonice i odbaenih kutijica za toaletni pribor Virasoro, skriva iza svoje golotinje da zabauri vrhunski neukus.]

Ima neeg arlatanskog u toj Carriegovoj sirotinji. Ona ne oajava, ali ne slii ni evropskoj sirotinji (barem ne onoj koju je ruski naturalizam uveo u roman), ona vjeruje u lutriju, u svoju politiku stranku, u utjecajna poznanstva, u karte koje jamano uvaju neku tajnu, u lutriju s puno sree, u preporuke ili, u nedostatku drugoga, prostijeg i podrobnijeg razloga, u obinu nadu. Sirotinja to se tjei hijerarhijom obitelj Requena iz Balvanere, pa obitelj Luna iz San Cristobala Norte koja samim prizivanjem poprima dra tajnovitog i tako dobro utjelovljuje nekog vrlo dostojanstvenog compadrita to ga je zamislio Jose Alvarez: Ja sam roen u ulici Maipu... jesi V uo? U Garcijinoj kui... i naviko sam imati posla s ljudima a ne sa smeem... Tako je to... I zapamti, ako nisi znao... ja sam krten u Majke Boje Milosnice, a kum mi je bio Talijan, vlasnik toionice odmah do nas. Umro je za vrijeme velike groznice...Razabirem da je bitni nedostatak Pjesme moje etvrti uporno ponavljanje onoga to je Shaw odredio kao puku smrtnost ili nevolju (Man and Superman, XXXII). Njezine stranice iznose na vidjelo nevolje; ocrtavaju samo golu sudbinu, koja je podjednako nerazumljiva i piscu i itaocu. Ne zgraaju se pred zlom, ne navode nas na razmiljanje o njegovu podrijetlu koje su gnostici rijeili izravno, postuliranjem nesavrenog boanstva koje je sklepalo ovaj svijet od protuslovne grae. Takva je i Blakeova reakcija: Stvori U i tebe Bog, koji je stvorio janje? pita pjesnik tigra. Nema rijei ni o ovjeku koji nadivljuje zlo, mukarcu koji unato podnoenju ili nanoenju uvreda zadrava istou due. To je Hernandezova, Almafuerteova, jo jednom Shawova i Quevedova stoika reakcija.

Alma robusta, en penas se examina, Y trabajos ansiosos y mortales Cargan, mas no derriban nobles cuellos

vrsta se dua kua na mukama,A napori i strepnjeTite, ali ne prigibaju uznosita ela.

itamo u drugoj knjizi Kastilijanskih muza. Carriego se ne bavi savrenstvom zla, ni saetou i scenskim ushitom jada kao nadahnua sudbine u njegovim progonima. Takva je Shakespeareova reakcija:

All strange and terrible events are welcome, But comforts we despise: our size of sorrow, Proportiond to our cause, must be as great As that which makes it.

Sve to je uasno i grozno dobro bi dolo, ali utehe prezirem; naeg bola veliina, srazmerna uzroku svom, nek bude tolka, ko ono to ga zadade.[footnoteRef:20] [20: Antonije i Kleopatra, Beograd 1939. Prijevod Svetislava Stefanovia.]

Carriego priziva samo nae milosre.Rasprava je ovdje neizbjena. Svi usmeni i pisani sudovi slau se da je u tom izazivanju saaljenja vrijednost i vrlina Carriegova djela. Moram se usprotiviti, premda jedini ne mislim tako. Poezija koja se hrani kunim neprilikama i koja je ogrezla u bavljenju nevanim patnjama, zamiljajui ili biljeei sukobe da bi itatelj alio nad njima, doima me se oskudno i samoubilaki. Bilo kakvo povrijeeno uvstvo ili osjeaj neugode postaje sadraj; stil je ogovaraki, pun bapskih uzvika, pretjerivanja, lane samilosti i upozorenja. Jedno iskrivljeno miljenje (koje iz uljudnosti ne elim razumjeti) tvrdi da to predoavanje bijede odaje irokogrudnu dobrotu. Prije e biti da odaje bezobzirnost. Pjesmice kao to je Mamboretd[footnoteRef:21] ili Bolesni djeai ili Sestrice, nju treba dobro, dobro njegovati tako esto recitirani i navoeni u raspojasanim antologijama ne spadaju u knjievnost nego u zloin; oni su namjerna sentimentalna ucjena koja se dade svesti na slijedei obrazac: Predoavam vam patnju; ne rastui li vas, bezduni ste. Navest u konac jedne pjesme (Jesen je, momci): [21: Rije je iz jezika guarani, a oznaava insekta koji je u nas poznat pod nazivom bogomoljka ("Mantis religiosa).]

.. .;Que tristota anda, desde hace dias, la vecina! La tendrd asi algun nuevo desengano? Otono melancolico y lluvioso que dejards, otono, en casa este ano? que hoja te llevards? Tan silencioso llegas que nos das miedo. Si, anochece y te sentimos, en la paz casera, entrar sin un rumorComo envejece nuestra tia soltera!

Kako li je naa susjedica ve danima tuna! Nije li to zbog kakva novog razoaranja? Sjetna i kiovita jeseni, to li e, jeseni, ostaviti u kui ove godine? Koji e list odnijeti? Dolazi tako, tiho, da nas plai.

Da, snoava se i osjeamo kako u kuni mir ulazi neujno... Kako li stari naa neudata tetka!

Ta na brzinu sklepana neudata tetka, to se odjednom pojavljuje u zadnjem stihu da bi utjelovila jesen, dobar je pokazatelj milosrdnosti tih stranica. ovjekoljublje je svagda neovjeno: jedan ruski film pokazuje nepravednost rata tunom agonijom izreetane kljusine. Naravski, izreetali su je oni koji su pravili taj film.Odmah iza ovih opaski iji je estiti cilj da ojaa i uvrsti Carriegovu slavu dokazujui da mu za nju nije potrebna pomo ovih alopojnih stranica elim navesti istinske vrline njegova posmrtnog djela. U njima nailazimo na istanane, njene tonove dobro pogoena, njenog matanja:

Y cuando no esten, durantecuanto tiempo aun se oira su voz guerida en la casa desierta?Como seran en el recuerdo las caras que ya no veremos mas?

A kad ih ne bude, kolikoe se jo utinjihov dragi glas u praznojkui?Kakva e u sjeanju biti lica koja nikad vie neemo vidjeti?

Ili na onaj odlomak razgovora s ulicom, tajnog, bezazlenog posjedovanja:

Nos eres familiar como una cosaque fuese nuestra: solamente nuestra.

Bliska si nam kao neto to pripada nama: samo nama.

Ili na nizanje u jednom dahu, kao da je posrijedi jedna jedina, razvuena rije:

No. Te digo que no. Se lo que digo:nunca mas, nunca mds tendremos novia,y pasaran los anos pero nuncamas volveremos a querer a otra.Ya lo ves. Y pensar que nos decias,afligida quizd de verte sola,que cuando te muriesesni te recordariamos. ;Que tonta!Si. Pasardn los anos, pero siemprecomo un recuerdo bueno, a toda horaestards con nosotros.Con nosotros... Porque eras carinosacomo nadie lo fue. Te lo decimostarde, ino es cierto? Un poco tarde ahoraque no nos puedes escuchar. Muchachas,como tu ha habido pocas.No temas nada, te recordaremos,y te recordaremos a ti sola:ninguna mds, ninguna mds. Ya nuncamas volveremos a querer a otra.

Ne. Govorim ti, ne. I znam to kaem:nikad vie, nikad neemo imati djevojku,godine e proi, ali nikadneemo zavoljeti drugu.Eto vidi! A sjeti se kako si govorila,moda od tuge jer si bila sama,da te se, kad umre,neemo ni sjetiti. Ba si bila luda!Da. Godine e proi, ali ti e uvijek,kao dragi spomen, svakog asabiti s nama.S nama... Jer si bila dragakao nijedna druga. Rekli smo ti tokasno, nije li tako? Prekasno je sad,kad nas ne moe uti. Djevojakapoput tebe malo je na svijetu.Ne boj se, sjeat emo te sei sjeat emo se samo tebe:nijedne druge, nijedne druge. Nikad vieneemo zavoljeti drugu.

Repetitivnost ovih stihova je stil Mucanja, stihova u Sokolovu praporcu Enriquea Banchsa, koji ih iz retka u redak uvelike premauje (Nikad ti neu znati rei koliko te volimo: kao hrpu zvijezda toliko te volimo, itd.), ali zvue uplje, dok su Carriegovi istiniti.Pjesmi moje etvrti pripada i najbolja Carriegova pjesma, ona s naslovom Vratio si se.

Has vuelto, organillo. En la acera hay risas. Has vuelto lloron y cansado como antes.El ciego te espera las mds de las noches sentado a la puerta. Calla y escucha. Borrosas memorias de cosas lejanas evoca en silencio, de cosas de cuando sus ojos tenian mananas, de cuando era joven... la novia... quien sabe!

Vratio se vergl. Na ploniku smijeh. Vratio se plaljiv i umoran kakav je i bio.Slijepac ga eka skoro svake noi sjedei na pragu. uti i slua. Nejasne uspomene na davne dogaaje iz doba kad su mu oi poznavale jutra, kad je bio mlad... djevojka... ah, tko zna!

Predzadnji, a ne zadnji stih u ovoj kitici, udahnjuje pjesmi duu, i vjerujem da ga je Evaristo Carriego tako i postavio da izbjegne emfazu. Jedan od njegovih prvih tekstova Dua predgraa govorio je o istom predmetu i divno je usporeivati staro rjeenje (realistika slika sastavljena od osobnih zapaanja) s konanom, jasnom zabavom na koju su pozvani njegovi najdrai simboli: mala krojaica koja je zgrijeila, vergl, ruevna gostionica, slijepac, mjeseina.

... Pianito que cruzas la calle cansadomoliendo el eternofamiliar motivo que el ano pasadogemia a la luna de invierno:con tu voz gangosa dirds en la esauinala cancion ingenua, la de siempre, acasoesa preferida de nuestra vecinala costurerita que dio aquel mal paso.Y luego de un valse te irds como unatristeza que cruza la calle desierta,y habrd quien se quede mirando la lunadesde alguna puerta.... Anoche, despues que te fuiste,crando todo el barrio volvia al sosiegoque tristelloraban los ojos del ciego.... Pijanolo, to umorna prelazi ulicu,dosaujui s istimpoznatim motivom to je prole zimejecao na blijedoj mjeseini:unjkavim glasom otpjevat e na uglunaivnu pjesmicu, onu istu, moda baonu koju najrae slua naa susjeda,posrnula veljica.Kad odsvira valcer otii epoput tuge to prelazi pustu ulicu,a netko e se sigurno zagledati u mjesecs nekog praga.... Sino, kad si otila,kad se cijeli kraj vratio spokojstvu kako su tuno plakale slijepeve oi.

Njenost je kruna dugih dana i godina. Dobar humor je druga vrlina vremena, djelotvorna u ovoj knjizi, dok joj u prethodnoj nije bilo ni traga ni glasa. Za nju je potrebna tankoutna priroda: prostak se nikad nee zanijeti neiskvarenim, suosjeajnim uitkom u slabostima drugih, toliko neophodnim u prijateljstvu. Dobro se nosi s ljubavlju: Soame Jenyns, pisac iz osamnaestog stoljea, smjerno je mislio da e dio sree blaenih i anela proizii iz tankoutne percepcije smijenog.Navodim ove stihove kao primjer vedrog humora:

Y la viuda de la esquina?La viuda murio anteayer. Bien decia la adivina, que cuando Dios determina ya no hay nada mas que hacer!

A obudovjela krmarica? Ba je juer umrla. Dobro je rekla gatara: ovjek snuje, a Bog odreuje.

Njihova duhovitost iskazana je na dva naina: prvo stavlja gatari u usta nedokuivu moralnu pouku o nesmiljenosti ina Providnosti; zatim opisuje nepokolebljivo potovanje susjedstva za tu okolnost.Najpromiljenija od svih Carriegovih duhovitih stranica svakako je enidba. U njoj se najvie osjea dah Buenos Airesa. Iz etvrti kao da je napisao kakav kavgadija iz provincije Entre Rios. Vratio si se tek je krhki trenutak, cvijet vremena, cvijet jednog jedinog sumraka. enidba, naprotiv, pokazuje bit Buenos Airesa kao i cielitos[footnoteRef:22] Hilarija Ascasubija, kreolski Faust, humor Macedonija Fernandeza ili Grecov, Arolasov ili Saboridov tango to lomi podne daske na urnebesnim zabavama. To je vjeto uoblienje mnogobrojnih nezamjenjivih osobina sirotinjskog veselja. Ne manjka mu ni bezobzirna zloba susjedstva. [22: Argentinski puki napjev i ples]

En la acera de enfrente varias chismosas que se encuentran al tanto de lo que pasa, aseguran que para ver ciertas cosas mucho mejor seria quedarse en casa.

Alejadas del cara de presidiario que sugiere torpezas, unas vecinas pretenden que ese sucio vocabulario no debieran oirlo las chiquilinas.

Aunque tal acontece todo es posible, sacando consecuencias poco oportunas, lamenta una insidiosa la incomprensible suerte que, por desgracia, tienen algunas.

Y no es el primer caso... Si bien le extrana que haya salido sonso... pues en enero del ano gue trasourre, si no se engana dio que hablar con el hijo del carnicero.

Na suprotnom ploniku neke ogovarae, koje su u toku svega to se zbiva, tvrde da je mnogo bolje ostati kod kue da bi se saznalo mnoge stvari.

Drei se dalje od bezobraznog robijaa to stalno podmee prostote, neke susjede trae da te odvratne rijei ne govori pred djevojicama.

Premda tako to biva sve je mogue, vukui iz toga sumnjive zakljuke neka zlobnica ali zbog neshvatljive sree to je neke, naalost, imaju.

Nije to prvi sluaj... Premda se udida je ispao loe... jer je u sijenjugodine to tee, ako se ne vara,svima dala razloga za priu s mesarovim sinom.

Unaprijed ranjeni ponos, gotovo oajniko dostojanstvo:El tio de la novia, que se ha creido obligado a fijarse si el baile toma buen cardcter, afirma, medio ofendido, que no se admiten cortes, ni aun en broma.

Que, la modestia a un lado, no se la pega ninguno de esos vivos... seguramente. La casa serd pobre, nadie lo niega: todo lo que se quiera, pero decente.

Nevjestin stric, koji se smatrao pozvanim da pripazi na pristojnost u plesu, veli, napola uvrijeen, da se ni za ivu glavu ne izvodi corte.

Jer, skromnost na stranu, nijedan od tih mangupa nee je gnjeiti... tu zbora nema. Siromasi, dodue, jesmo, to ne poriemo: ali uza sve to, barem smo estiti.

Neugodnosti na koje treba raunati:

La polka de la silla dara motivoa serios incidentes, nada improbables: nunca falta un rechazo despreciativo que acarrea disgustos irremediables.

Ahora, casualmente, se ha levantado indignada la prima del guitarrero, por el doble sentido mal arreglado del propio guarango del companero.

Zbog polke sa stolcem izbijaju ozbiljni i sasvim ljudski sukobi: uvijek netko dobije koaricu pa je to povod smrtnim uvredama.

Sad se, eto, silno uvrijedila sviraeva sestrina zbog dvosmislene prostote pune primisli, njezina plesaa.

Turobna iskrenost:

En el comedor, donde se bebe a gusto, casi lamenta el novio que no se puedacorrer la de costumbre... pues, y esto es justo, la familia le pide que no se exceda.

U blagovaonici, gdje se u slast pilo,enik uvijeno prigovarada se slabo nazdravlja... jer, kako to dolikuje,obitelj ga moli da ne pretjera.

Kavgadija, kuni prijatelj, u ulozi pomiritelja;

Como el guapo es amigo de evitar toda provocacian que aleje la concurrencia, ha ordenado que apenas les sirvan soda a los que ya borrachos buscan pendencia.

Y previendo la bronca, despues del gestounico en el, declara que aunque le cueste ir de nuevo a la carcel, se halla dispuesto a darle un par de hachazos al que proteste

Guapo bi htio da ne bude arki koje bi mogle rastjerati drutvo, pa odreuje da slue samo sodu onima to, pijani, vuku vraga za rep.

A kad osjeti tuu, na neponovljiv nain najavljujeda e, makar ponovo dopao zatvora, sjekirom srediti onoga to se buni.

Iz te knjige potrajat e takoer Poduje, u kojem se ponavlja tehnika enidbe; Kia u staroj kui, koja odaje zanos elementarnim, trenutak u kojem kia vijori zrakom kao dimna perjanica i svaki dom se osjea kao tvravica, i napokon, nekoliko banalnih autobiografskih soneta iz zbirke Intime. Ovi su napueni teretom sudbine: smireni su, ali ta rezigniranost ili prilagodljivost dolazi nakon muka. Prepisao sam iz jednog od njih ovaj jasan i udotvoran redak:

cuando aun eras prima de la luna.

dok jo si bila Mjesecu sestrina

I ovo, sasvim prikriveno ali ipak dovoljno, oitovanje:

Anoche, terminada ya la cena y mientras saboreaba el cafe amargo me puse a meditar un rato largo: el alma como nunca de serena.

Bien lo se que la copa no esta llenade todo lo mejor, y sin embargo,por pereza quizds, ni un solo cargole hago a la suerte, que no ha sido buena...

Pero como por una virtud rarano le muestra la vida mala carani en las horas que son mas fastidiosas,

nunca nadie podrd tener derecho a exigirme una mueca. Tantas cosas se pueden ocultar bien en el pecho!

Sino, kad poveerasmo,Srkuui gorku kavuutonuh u misli duge:u dui mi vladae spokoj kao nigda.

Znadem da mi aa nije puna ponajboljeg pia, a unato tome, moda iz lijenosti, nita ne predbacujem sudbini, to mi ne bijae sklona...

Ali, valjda neko neobino nagnuetjera me da kroz ivot prolazim sa smjekomak i u najgorim trenucima,

nitko nikad mene prisiliti nee na gorak osmijeh. Koliko se toga lijepo moe nosit u grudima!

I posljednja digresija, ako to uope jest digresija. Premda su odlini, prikazi zore, pampe, sumraka koje Estanislao del Campo daje u Faustu puni su frustracija i nelagoda: do kontaminacije je dolo zbog prethodnog spominjanja kazalinih kulisa. Nestvarnost periferije mnogo je tankoutnija: proizlazi iz njezine nestalne prirode, iz ispreplitanja jahake ili ratarske ravnice i ulice s katnicama, iz sklonosti njegova stanovnitva da sebe dri za seljake ili za graane, ali nikad za prigradski svijet. S tom je neodlunom graom Carriego uspio napraviti svoje djelo.

V

MOGUI SAETAK

Carriego, momak entreriovske tradicije[footnoteRef:23] odgojen na sjevernoj periferiji Buenos Airesa, odluio se posvetiti pjesnikom prikazu tog podruja. Tisuu devetsto osme objavio je Krivovjerne mise, prividno nehajnu knjigu, to biljei deset posljedica te namjerne sklonosti k lokalnom i dvadeset sedam neujednaenih uzoraka versifikacije: jedan je poput Vukova u dobroj tragikoj maniri, drugi Tvoja tajna, U tiini odaju tankoutno uvstvo, ali uglavnom su neprimjetni. Vrijedne su stranice na kojima biljei opaanja o svojoj etvrti. One ponavljaju smiono miljenje to ga to predgrae ima o sebi samome i njihova dopadljivost je opravdana. Obrazac tog poetnog naina jesu Dua predgraa, Kavgadija i Iz etvrti. Te su se teme udomaile u Carriega, ali elja da gane itatelja odvukla ga je u nekakvu plaljivu socijalistiku estetiku, koju e mnogo kasnije nesvjesno dovesti do apsurda Boedove teme. Obrazac ovog drugog naina, to se nametnuo i samom spomenu ostalih, i razvodnio njihovu slavu, jesu Sestro, nju treba dobro, dobro njegovati, Sto govore susjedi i Mamboreta. Kasnije se okuao u pripovjedakom nainu, a novost u njemu je bila humorizam, toliko neophodan pjesniku u Buenos Airesu. Obrazac ovog zadnjeg i najboljeg naina jesu enidba, Poduje i Dok etvrt spava. U toku vremena zabiljeio je i nekoliko trenutaka intime: to su Sjeta, Tvoja tajna i Poslije objeda. [23: U izvorniku entrerriano: ovjek iz pokrajine Entre Rios.]

Kakva je Carriegova budunost? Nema zakonskog potomstva bez potomstva koje se posveuje izricanju neopozivih presuda, ali injenice mi izgledaju pouzdane. Vjerujem da e neke njegove stranice moda enidba, Vratio si se, Dua predgraa ili Iz etvrti znati ganuti mnoge narataje Argentinaca. Vjerujem da je on bio prvi promatra siromanih dijelova naeg grada, da je to vano za povijest naeg pjesnitva. Biti prvi znai biti otkriva, izumitelj. Truly I loved the man, on this side of idolatry, as much as any.

VI

DOPUNSKE STRANICE

I. O DRUGOM POGLAVLJU

Decime napisane na lunfardu, koje je Evaristo Carriego objavio u policijskom asopisu L. C. (etvrtak, 26. rujna 1912.) pod pseudonimom Rudar:

Compadre: si no le he escrito perdone... Estoy reventao! Ando con un entripao, que de continuar palpito que he de seguir derechito camino de Triunvirato; pues ya tengo para rato con esta suerte cochina: Hoy se me espianto la mina y si viera con que gato!

Si, hermano, como le digo:viera que gato ranero! mishio, ronoso, fulero, mal lancero y peor amigo. Si se me encoge el ombligo de pensar el trinquetazo que me han dao! El bacanazo no vale ni una escupida y lo que es de ella, en la vida me sone este chivatazo.

Yo los tengo junaos. Viera