ISSN 0032-7271 (Print)ISSN 1986-5244 (Online)

PREGLEDčasopis za društvena pitanja

Broj2

Godina2010.

GodišteLI

Sto godina univerzitetskog časopisa Pregled

Sarajevo, maj-august 2010.

PREGLEDČasopis za društvena pitanjaIzdavač:Univerzitet u SarajevuSarajevo, Obala Kulina bana 7/IIBosna i HercegovinaRedakcija časopisa:Uzeir BavčićEnes DurakovićMustafa ImamovićMarina Katnić-BakaršićSenadin LavićMirko PejanovićHidajet RepovacNusret SmajlovićMeđunarodna redakcija:Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)Vesna Požgaj Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)Stanka Setnikar Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora)Glavni i odgovorni urednik:Mustafa ImamovićZamjenik glavnog i odgovornog urednika:Marina Katnić-BakaršićIzvršni urednik:Senadin LavićIlustracije:Mustafa SkopljakSekretar redakcije:Fuada MuslićLektura:Zinaida LakićPrijevod:Mirza ČerkezDTP:Meldijana Arnaut-HaseljićTiraž:300 primjerakaŠtampa: Odgovorno lice štamparije:„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica Šehzija BuljinaIzlazi četveromjesečnoČasopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS i C.E.E.O.L.međunarodnim bazama podataka.Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisawww.pregled.unsa.baISSN 0032-7271 (Print)ISSN 1986-5244 (Online)

ISSN 0032-7271 (Print)ISSN 1986-5244 (Online)

PREGLEDPeriodical for Social Issues

No2

Year2010

VolumeLI

A Hundred Years of the University Periodical Pregled

Sarajevo, May-August 2010

PREGLEDPeriodical for Social IssuesPublisher:University of SarajevoSarajevo, 7/II, Obala Kulina banaBosnia and HerzegovinaEditorial Board:Uzeir BavčićEnes DurakovićMustafa ImamovićMarina Katnić-BakaršićSenadin LavićMirko PejanovićHidajet RepovacNusret SmajlovićInternational Editorial Board:Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)Vesna Požgaj Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)Stanka Setnikar Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business(Montenegro)Editor-in-Chief:Mustafa ImamovićDeputy Editor-in-Chief:Marina Katnić-BakaršićExecutive Editor:Senadin LavićIlustration:Mustafa SkopljakEditorial Board Secretary:Fuada MuslićLanguage Editor:Zinaida LakićTranslation:Mirza ČerkezDTP:Meldijana Arnaut-HaseljićPress run:300 copiesPrint: Officer in charge in Printing-house:„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica Šehzija BuljinaFourth month periodicalPeriodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L.international databases.Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information CenterISSN 0032-7271 (Print)ISSN 1986-5244 (Online)

4 PREGLED

SADRŽAJ / CONTENTS

Riječ uredništva / Editorial .................................................... 9

Članci / Articles

Abdulah Šarčević:„Revolucionarni“ prijelom u filozofiji 19. stoljeća / The“Revolutionary” Break in the 19th Century Philosophy ................... 21

Esad Duraković:Poetičke i stilske funkcije mota/epigrafa u romanuDerviš i smrt Meše Selimovića / Poetical and StylisticFunctions of Motto/Epigraph in the Novel“Death and the Dervish” by Meša Selimović .............................. 63

Salmedin Mesihović:Podjela provincije Ilirik / Partition of the Province of Illyricum .... 87

Kanita Imamović-Čizmić i Elvir Čizmić:Dualna priroda instituta pravednosti u pravu konkurencije /Dual Nature of the Institute of Fairness in Competition Law .......... 101

Saša Salihović:Muzička umjetnost u Bosni i Hercegovini u 19. i 20. stoljeću /Musical Art in Bosnia and Herzegovina in 19th and 20th Century .... 125

Pogledi i mišljenja / Views and Opinions

Nevad Kahteran:Platforma za islamsko-konfucijansko-daoistički dijalog naBalkanu / The Balkans Standpoint for Islam, Confucianismand Daoism in Civilizational Dialogue ............................................ 143

5PREGLED

Meldijana Arnaut-Haseljić:Uloga medija u agresiji na Bosnu i Hercegovinu / The Roleof Media in the Aggression against Bosnia and Herzegovina ......... 157

Vedada Baraković:(PR)edizborne kampanje i PR evolucija medija– savršen zločin / Election Campaignsand PR Media Evolution – the Perfect Crime .................................. 173

Nusret Agić:Država i vladavina prava / The State and Rule of Law ................... 187

Mirza Smajić:Organizovani kriminal u Bosni i Hercegovini - Tranzicijskedileme / Organized crime in Bosnia and Herzegowina- Transition process induced dilemmass ......................................... 203

Dokumenti / Documents

Ina Reić Ercegovac i Maja Ljubetić:Školske i obiteljske vrijednosti iz perspektive studenata /School and Family Values from the Students‘ Perspective ......... 229

Prikazi i osvrti / Reviews and Comments

Mirko Pejanović:Povodom Bibliografije univerzitetskih i naučnih publikacija :1949-2009. / On the Occasion of Publishing the Bibliographyof University and Scientific Editions : 1949-2009 ...................... 249

Nevad Kahteran:Islamska misao u srednjem vijeku /The Islamic Thought in Middle Ages .......................................... 255

6 PREGLED

Safet Bandžović:Političke poente orijentalne retorike i Bosanski rat /Political Points of Oriental Rhetoric and the Bosnian war ......... 259

Ramiza Smajić:Novo izdanje Hangijeve knjige Život i običaji muslimana u BiH /New Edition of the Hangi’s Book Life and Customsof Muslims in B&H ...................................................................... 271

Lejla Panjeta i Besim Spahić:Horion Bosona – Terra Mistica : rezultati istraživanja stereotipao Bosni i Hercegovini / Horion Bosona – Terra Mistica :Research Results on Stereotypes about Bosnia and Herzegovina 277

Džemal Najetović:Cazinska buna 1950. i pitanje državne bezbjednosti /The 1950 Cazin Revolt and the Issue of National Security ........ 285

Mirko Pejanović:Monografija o rogatičkom kraju /Monograph on the Area of Rogatica ........................................... 291

7PREGLED

RIJEČ UREDNIŠTVA

Redakcija Pregleda u ovom broju objavljuje nekoliko ilustracija saposljednje izložbe prof. Mustafe Skopljaka, redovnog profesora naAkademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu. Prof. dr. SadudinMusabegović je o ovoj izložbi napisao prigodan tekst koji u cjelostiobjavljujemo u ovom broju časopisa Pregled.

IGRA BINARNIH OPREKAProf. dr. Sadudin Musabegović

O Mustafi Skopljaku više puta sam govorio i više puta pisao, ali i togovorenje i to pisanje bilo je uglavnom motivirano ili nekom prigodomili nekim konkretnim povodom; govor ili tekst o stvaralaštvu MustafeSkopljaka u cjelini, ili, pak, o istostima i razlikama njegove poetike, kojaje u znaku stalne geneze i promjenjivosti, uvijek je izostajao. Razlog zaštoje to tako, mogao bi da bude u tome što su moji parcijalni uvidi, iniciraniili prigodom ili nekim konkretnim povodom, bili za mene dostatni dapisanje cjelovitog, serioznog i analitičkog teksta o opusu Mustafe Skop-ljaka odgodim, ili, što je još gore, da ga stalno odgađam. Olakšavajućaokolnost, ako je uopće ima, mogla bi da bude o tome da odgoda čuva mojuželju i namjeru da će tog teksta ipak biti, ili je ona možda u činjenicišto Mustafa Skopljak nije izuzetak, niti je usamljen; ima ih još kojimaisto dugujem, i stalno odgađam.

Imao sam potrebu da ovo kažem na početku svoje promotivnebesjede zato što je ova izložba Mustafe Skopljaka retrospektiva njegovogčetrdesetogodišnjeg stvaralaštva, koje pored toga što budi pijetet i respekt,zahtijeva, u času svog svođenje i analitičko samjeravanje i kritičkuvalorizaciju. Na žalost, ovakav pristup će i ovog puta izostati. Ulogapromotora koju sam veoma rado prihvatio, opet me je svela na mjestoprigodničara, gdje ću, oslanjajući se i na svoje ranije, kako rekoh, parcijalneuvide, samo naznačiti globalni okvir unutar koga je stasalo, razvijalo sei dozrijevalo likovno djelo Mustafe Skopljaka.

Nesumnjivo, radovi izloženi na ovoj, retrospektivnoj izložbi MustafeSkopljaka iznose na vidjelo, istina u kondenziranom postavu, rezultatejednog izuzetnog stvaralačkog postignuća. Kažem: u kondenzovanom

9PREGLED

postavu, ne zato što se brojne skulpture Mustafe Skopljaka uselile iodomaćile na prostorima bivše nam države, niti, pak zato što selektivniprincip, koji je stajao u osnovi ove prezentacije, nije dopuštao da se sveono što čini obimni opus ovog umjetnika u nju uvrsti, nego prije svegazato što je u naletu katastrofe, nasilja i destrukcije što su zadesili našuzemlju, veliki broj njegovih skulptura, posebno rađenih u drvetu, nastaou plamenu i pepelu što ga je raznosio vjetar i rastakale kiše. Beskućnik,Mustafa Skopljak, prognan sa svog egzistencijalnog i radnog prostora,mogao je samo da gleda s udaljenosti ne više od dvjesto metara, kako seplamenovi igraju s njegovim polihronim drvenim skulpturama, pretačućiih u prah i pepeo. I da, potom, u jednom svom crtežu sa svinutom i sklup-čanom pužolikom formom sa antropološkim obilježjima, toliko čestomu njegovom plastičnom diskursu zapiše: „Sve što je izgorjelo neće planuti“.A onda, i da posegne za pepelom kao svojim oblikotvornim materijalom– uostalom kao i za drugim oblicima-otpacima katastrofe, kao što su to,na primjer, ugarci, garež paljevine, spržena zemlja, komad razvaline,polomljeno staklo, i to na način kako je o vatri i pepelu pjesnik pjevao:„Uzmite šaku pepela ili bilo čega što je prošlo/ i vidjećete da je to jošuvijek vatra/ ili da barem može biti to“.

No, uprkos, kako rekoh, nepotpunosti retrospektivnog postava, on jeipak uspio da predstavi osnovne faze stvaralačkog razvoja - stilističkogi ikonografskog - Mustafe Skopljaka, za koji bi se pouzdano moglo rećida se odvijao u neprekinutom, ali ne i jednosmjernom toku veoma uzbud-ljive igre binarnih opreka - pikturalno, trodimenzionalno/dvodimenzio-nalno, horizontalno/vertikalno, gore/dolje, duboko/visoko, meko/čvrsto,svijetlo/tamno. Igra binarnih opreka, koja ne ukida niti isključuje nijedanod uspostavljenih relata, nego ih okuplja i naporedo i istovremenouvodi u trajanje, najavljena kod Skopljaka još uvođenjem hromatskogkvaliteta u svijet njegovih skulpturalnih, trodimenzionalnih, plošnih iokomitih, zavojičastih i vretenastih formi, imala je za posljedicu isku-šavanje i dovođenje u neposrednu komunikaciju raznovrsnih materijala–prirodnih i artificijelnih i raznovrsnih formi, oblika i žanrova, počevod klasične skulpturalne forme i slike, do instalacije, konceptualnih iperformativnih formi. Ona je zacijelo, i označila pravac, genezu i prim-jenjivost stvaralačkog razvoja Mustafe Skopljaka, koji je uvođenjemkolorističkog kvaliteta u skulpturalni, trodimenzionalni prostor, otvara zapiktum, na isti način kako se prostor njegovih slika i grafika, uvođenjem

10 PREGLED

plastičnih elemenata, otvara za skulpturalne forme. Njihovo variranjeje poprimilo odlike svojevrsnog transfera i prelaska jednih formi u druge.Prevaga horizontale nad vertikalom, vodila je redukciji visine i dubine,prevaga okomitih formi, formi koje streme prema gore, redukciji širinei dužine, što je otvaralo put njegovog bezgraničnog prostiranja u visinu.Igra plastičnih i pikturalnih elemenata, njihova kooperacija, pa i izmjenamjesta – postavljanje linearno-plastičnog u središte pikturalno-slikarskogi obrnuto, pikturalno-slikarskog u srce linearno-plastičnog – proželaje, moglo bi se reći, ukupnu stvaralačku vokaciju Mustafe Skopljaka.

Međutim, igra horizontalnog i vertikalnog, krhkog i čvrstog, svijetlogi tamnog ne zaustavlja se kod Skopljaka samo na plastičnim i pikturalnimformama i materijalima, niti se pak, odvija u svojim čistim oblicima. Onase u različitim materijalima, koji u času svoje aktualizacije oslobađajuiz sebe zanimljivo mnoštvo potencijalnih oblika, različito i očituje. Takona primjer, bijela boja, boja svjetlosti i sjaja, čednosti i topline, koja jeu srcu kamena, sažimanjem u vretenastu kamenu formu, položenu nazelenom oblom „brežuljku“ pokrivenom travom, svojim blistavim sjajem,lakoćom, gubitkom težine, dematerijalizacijom oslobađa sva svoja za-pletena svojstva u cjelini prostora. Njegovim isjecanjem u vretenaste iliokomite forme što zasjecaju haos – Skopljakova skulptura postavljenau Labinu, ili ona ispred „Avazove“ zgrade, u tom pogledu su paradigmične– i njihovim postavljanjem na zeleni prirodni tepih svježe zelene trave,koja pokrivajući zelenilom zemlju, time je samo priziva, daju igri bijelei zelene poseban polet i podsticaj: okomica je u znaku bijele, horizontalau znaku zelene, pri čemu njihov odnos gradi veoma uzbudljivu igruprostora između neba i zemlje.

Svoje posebno mjesto i podsticajni motiv, igra binarnih oprekanašla je u instalacijama Mustafe Skopljaka. Ni tu se suprotnosti kao niu njegovim skulpturama, slikama i grafikama ne potiru, niti jedna druguasimilira ili sebi potčinjava; one se ne gube ni u jednoj višoj sintezi u kojojse utapaju i nestaju u trećem, koje s njima nikakve veze nema, nego seafirmiraju kao konstitutivni element izgradnje jednog posve novoglikovnog i egzistencijalnog prostora u kome jedna drugu ne isključuje;one su u njemu pomirene. Tako na primjer, u čuvenoj instalaciji u „Svje-docima postojanja“, izvedenoj u devastiranom zdanju bivšeg kina „Sut-jeska“ početkom 1993. godine, Skopljak u svijet svojih zrcalnih figura,što u sebi sabiraju i reflektuju svjetlost, uvodi još jedan element – zemlju,

11PREGLED

bilo kao njihovu podlogu, bilo kao položenu, horizontalnu formu arhetipskumogilu iz koje, pored uspravnih i zašiljenih staklenih figura, izviruju izrupa i pukotina prostora iz dubine zemlje, zabezeknuta lica nedužnopomorenih i ubijenih. I dok ta lica naslikana na staklu, u „Svjedocimapostojanja“ motre odozdo, iz dubine zemlje u instalaciji „Svijetlo itamno“, postavljenoj u Galeriji „Obala“ 1966. godine, ona motre odozgoiz gornjeg rakursa, što binarnoj relaciji gore/dolje daje puninu pogleda izzemlje i sa neba. Ili pak, u instalaciji izvedenoj u „Kuršumli medresi“,gdje u jednoj od njenih odaja Skopljak gradi nomadsku kuću, neku vrstušatora od paperjastog i rastresitog, vještačkog, a ne prirodnog materijala,u koju uvodi naslikana, stilizirana ljudska lica koja iskolačenim očima,kao lica izbjeglica, zvjeraju i napolje i unutra.

U svojoj posljednjoj instalaciji, izvedenoj nedavno u Počitelju,Skopljak na kamenu ili tačnije, na ogromnoj stijeni „goloj“tvari koja seslično organičkoj arhitekturi Franka Lloyda Wrighta „uselila“ u proizvedenustvar – zdanje, kuću u kojoj se živi i stanuje, uvodi i na kamen postavljametalna, mesingana postolja koja su osjetila oganj livnice, sa usađenimpolihromnim vertikalnim figurama-vršcima koji „probadaju“ u visinuprostora. Svi oni i „gola“ tvar – kamena gromada nastanjena u kući zastanovanje, i proizvedena stvar – prostorija kuće i mesingano postoljena kojem je postavljena artificijelna tvar – polihromne figure-vršci,autonomni su i upravo čuvajući svoja vlastita svojstva i osobenosti, stupajuu ravnopravan odnos i dijalog koji i čini, rekao bi Heidegger, djelovnodjela-instalacije Mustafe Skopljaka. I ovdje je, zacijelo, jednako kao iu drugim Skopljakovim skulpturama, slikama i instalacijama, igra binarnihopreka koja je prožela njegovo cjelovito djelo, njegovu istost, genezui promjenjivost, uvela u novostvoreni prostor, zahvaljujući upravoposebnosti, neposrednosti i istovremenosti njenih relata, dimenzijuvremena – šum dubine i zvuk proticanja.

12 PREGLED

EDITORIAL

The Pregled’s Editorial Board in this issue publishes several photosfrom the last exhibition by Prof. Mustafa Skopljak, fulltime professor atthe Academy of Fine Arts-the University of Sarajevo. Prof. Dr SadudinMusagebović has produced an occasional essay about this exhibition whichare we publishing in a full form in this issue of the Pregled Journal.

THE GAME OF BINARY OPPOSITIONSBy Prof. Dr Sadudin Musabegović

I have spoken several times and written many more about MustafaSkopljak, but those speaking and writings were mostly initiated either bya some sort of occasion, or specific cause. A speech or essay on MustafaSkopljak’s creativity in global, or about sameness and differences of hispoetics that is marked by constant genesis and mutability, was alwaysfailing. The reason for being so, could be traced in my partial insights,initiated by an occasion or some specific cause, which were sufficient forme to postpone writing of a complete, serious and analytical essay onMustafa Skopljak’s opus, or to keep it postponing which is even worsesolution. The mitigating circumstance, if there is one, could be thatpostponing keeps my wish and intention that such essay will be in certainmoment produced, or the mitigating circumstance is a fact that MustafaSkopljak is not an exception or isolated case: there are also many personsto whom I owe the same and still keep postponing.

I felt a need to utter this at the beginning of my promotional orationsince this exhibition by Mustafa Skopljak is a retrospective look backat 40 years of his creativity, which apart from its invocation of respect,demands in a moment of its resetting the analytic meeting and the criticalvalorization. Unfortunately even this time, the approach like this will beabsent. The role of promoter that I gladly accepted, has reduced me againon the position of the occasional speaker, in which I will, by referring backto mine as I have mentioned partial insights, only give outlines of globalframework inside which has grown, developed and ripened the art workof Mustafa Skopljak.

13PREGLED

Undoubtedly, the works exhibited on this, the retrospective exhibitionby Mustafa Skopljak bring out the truth in a condensed mode, the resultsof an exceptional creative achievement. I say: in condensed mode, notbecause many sculptures of Mustafa Skopljak moved and felt like at homein our former state, nor, because of selective principle, which stood at thebasis of this presentation which did not allow anything that makes extensiveopus of this artist include in it, but primarily because in a fit of disaster,violence and destruction which had befallen our country, many of hissculptures, specially made in wood, were engulfed in flames and ashes anddispersed by wind and dissolved by rain. Homeless Mustafa Skopljak,expelled from his existential and working space, could only watch froma distance of no more than two hundred meters, as the flames playedwith his polychromic wooden sculptures, translating them into dust.And, then, in one of his drawings with bent and curled snail-like formwith anthropological characteristics, so much plastic in his discourse,he was able to write: “Everything that been burned will not catch fire.”

And then, he reached out to ashes as his plastic material - after all,as well as other forms of waste-disasters, such as, for example, cinders,charcoal burning, scorched earth, a piece of ruins, broken glass, and in away a poet sang about fire and ashes: “Take a handful of ashes or anythingthat passed and you will see that it’s still fire / or at least it can be.”

However, despite as I said incompleteness of a retrospective exhibition,it has still managed to present the basic stages of Mustafa Skopljak’screative development - the stylistic and iconographic - for which could bereliably said to be unfolded in a continuous, but not one-way flow duringa very exciting game of binary oppositions - pictorial, three-dimensional/ two-dimensional, horizontal / vertical, up / down, deep / high, soft / hard,light / dark. The game of binary oppositions, which eliminates or excludesnone of established parameters, but unites them, and in parallel andsimultaneously introducing them into duration that has been announced bySkopljak’s introducing of chromatic quality in the world of his sculptural,three-dimensional, flat and vertical, curly and spindle shape, had as theconsequence experiencing and bringing in direct communication of variousmaterials-natural and artificial and different forms, shapes and genres,from classical sculptural forms and images, to installation, conceptual,and performing forms. It certainly marked the path, genesis and theapplicability of Mustafa Skopljak’s creative development, who by the

14 PREGLED

introduction of color quality in a sculptural, three-dimensional space, openedto piktum, in the same way as the space of his paintings and prints, theintroduction of plastic elements had opened the sculptural forms. Theirvariation is taken on the characteristics of a specific transfer and transitionof one form into another. Predominance of horizontal over vertical ledto the reduction of the height and depth, the dominance of vertical forms,forms that aspire upward, to reducing the width and length, which wasopening the way to his boundless propagation in height. The game of plasticand pictorial elements, their cooperation, and even exchanged places -setting up of a linear-plastic in the center of the pictorial-painting, and viceversa, pictorially-painting in the heart of linear-plastic - permeated,one might say, the overall creative vocation of Mustafa Skopljak.

However, the game of horizontal and vertical, of brittle and hard, oflight and dark does not stop at Skopljak only in the realm of the plasticand pictorial forms and materials, nor, takes place in their pure forms.They are in different materials, which at the time of their fashioning releasefrom themselves an interesting variety of potential form, and responddifferently. For example, white color, the color of light and brilliance,modesty and warmth, which is at the heart of stone, by compressing thespindle-shaped stone form, laid out on the green rounded “hill” coveredwith grass, with its glittering, ease, weight loss, dematerialization, sets freeall its entangling properties in the completeness of space. His trimmingof the spindle or a vertical form that cuts chaos - Skopljak’s sculpturesplaced in Labin, or a one in front of the “Avaz” building, in this respectare paradigmatic - and by their placing on the green carpet of fresh greengrass that is covering the ground, only invoking it, gives to the game ofwhite and green a special enthusiasm and encouragement: the verticalline is marked by the white, horizontal lines marked by the green, wheretheir relationship forms a very exciting game of space between heavenand earth.

The game of binary oppositions has found its special place andthe encouraging motive in Mustafa Skopljak’s installations. Neitherthis nor the opposition in his sculptures, paintings and graphics, do notdiminish each other or assimilate or subordinates to themselves, they arenot getting lost even in a higher synthesis in which they drown and disappearin the third, which has nothing to do to them, but to assert as a constituentelement of building an entirely new artistic and existential space in which

15PREGLED

one does not exclude the other; in it they are all reconciled. For example,in the famous installation “Witnesses of Being,” that had been organizedin the devastated former “Sutjeska” movie theatre building in early 1993,Skopljak presented in the world of his mirror figures, which in themselvesadd up and reflect light, introduced another element - soil, either as theirbase, either as laid out, horizontal mogila archetypal form from which, inaddition to vertical and pointed glass figures, astonished faces of innocentvictims that were protruding from holes and cracks and spaces from thedepths of the earth. While those faces painted on glass in the “Witnessesthe Existence “ were watching from below, from the depths of the earth inthe installation “Light and Dark,” set in the “Obala” Gallery in 1966, theyhad been monitoring from above, the upper angle, between the binaryup / down to give fullness of view from the earth and the sky. Or, in theinstallation set in “Kuršumli” madrassah, where in one of its chambersSkopljak had built a nomadic house, a kind of fluffy and loose tent fromartificial, not natural materials, which introduced painted, stylized humanfaces with goggled eyes, like refugee faces that stare outside and inside.

In his latest installation, recently organized in Počitelj, Skopljak instone, or more precisely, in the huge rock of “bare“ substance that has,similarly to organic architecture of Frank Lloyd Wright, “moved” intothe produced thing - building a house in which one lives and resides,introduced the stone set on metal, brass base that once sensed foundry’sflame, with implanted vertical polychrome figures-tips of which “pierce”the amount of space.All of them, even the “naked” matter - stone bouldersresided in the home for housing, and the manufactured thing - the roomsof the house and brass pedestal on which was placed an artificial substance- polychrome figures-tops, are autonomous and just by keeping theirown properties and characteristics, are engaging in equal relationshipand dialogue that does seem, as Heidegger would say, start on relation:works-installations of Mustafa Skopljak. And here it is certainly as wellas other Skopljak’s sculptures, paintings and installations, the game ofbinary opposition that has permeated his entire opus, its sameness, thegenesis and variability, has introduced the newly created space, thanksto special features, immediacy and simultaneity of its parameters a realmof time - the sound of the depth and volume of flow.

16 PREGLED

Č l a n c i

A r t i c l e s

UDK 1 “18“ (091)

Abdulah Šarčević

“REVOLUCIONARNI” PRIJELOMU FILOZOFIJI 19. STOLJEĆA

Filozofija od Hegela do NietzscheaMišljenje i sudbina projekata i utopija

THE “REVOLUTIONARY” BREAKIN THE 19TH CENTURY PHILOSOPHY

Philosophy from Hegel to NietzscheThe Thoughts and Fate of Projects and Utopias

Sažetak

Izvjesno je da je u Löwithovoj filozofiji, u tom protupravcu spramtradicionalne filozofije uopće sasvim legitimno vezivanje za Heideggera.Kritika Hegela, koja posebno dolazi na vidjelo u knjizi Od Hegela doNietzschea, susreće se s Heideggerovom kritikom zapadne metafizike,spekulativne ontologije apsolutne svijesti i apsolutnog znanja/poimanja,apsolutne transparentnosti i apsolutne raspoloživosti. Ona se svodi na»faktičko, konačno i povijesno ljudsko postojanje«. Čim neka filozofijaističe onaj protu/pravac spram filozofije uopće, ona je već u tom ishodištuunaprijed našla svoje srodnike; i to u Kierkegaardu i Marxu, u Nietzscheui Heideggeru; u atakiranju na cijelu tradiranu metafiziku koju je, na svojnačin, doveo u sumnju još W. Dilthey. U svakom smislu Hegel predstavljakraj dovršenja njemačke klasične filozofije.

U svojoj mladosti Löwith je sabrao svoja istraživanja ranih filozofskihspisa Karla Marxa u raspravi o M. Weberu i K. Marxu (1932). Čini se dase on može pohvaliti jasnim kritičkim sudom. Njemu je filozofski neprih-vatljiv Weberov egzistencijalni relativizam omiljen u posthegelovskojmisli, u današnjici posebno, ali i Marxova ideja o čovjeku kao društvenomrodnom biću čiji je zadatak (ili = bit) mišljen, na kraju krajeva, u sjeni

21PREGLED

PREGLED22

Hegelove spekulativne ontologije apsolutne svijesti – da »realizira općutendenciju svjetske povijesti«. Mi ne možemo da izbjegnemo sadržaj tekritičke postavke.

Ne smijemo zanemariti značaj njegovih nemarksističkih studija Marxa.One se podudaraju s Löwithovim kritičkim raspravama o odnosu filozofijeprema teologiji »s obzirom na Bultmanovo prisvajanje Heideggerove‘analitike ljudskog postojanja’«.1 Ujedinjujući moment je našao u postavcida su oba prihvatili Kierkegaardovu ideju da istina samo tada postajeistinita kada je subjektivno prihvataju, prisvajaju oni koji »egzistiraju«.Zato je Löwith mislio da je u dvadesetim godinama našeg stoljeća,sigurnog u svojoj strepnji, u pobuni i progonstvu, novu aktuelnost stekaoonaj pathos praktičko-egzistencijalne »odluke«, koji su podstakli, svako nasvoj način, Kierkegaard i Marx, protiv postojećeg, institucionaliziranogkršćanstva i protiv građanskog društva u cjelini. On je, na kraju krajeva,vodio jednom teološkom, filozofskom i političkom decizionizmu; vodio i,dakako, zavodio. Zato je bio veoma motiviran. O tome svjedoči njegovapolemika protiv Političkog decizionizma C. Schmitta koja se pojavljuje(pseudonimno) 1935. godine; također jedna rasprava o Političkimimplikacijama Heideggerove filozofije egzistencije koja je publiciranau Francuskoj 1946.

Ključne riječi: Filozofija od Hegela do Nietzschea, kritika historijskesvijesti, priroda i humanitet čovjeka, postmetafizička filozofska antropo-logija, teologija, kritika metafizike, kriza vremena, Heideggerova analizatu-bitka, grčko-rimska ideja kosmosa, nacionalsocijalizam, fašizam,»revolucionarni prijelom u mišljenju 19. stoljeća», motivi kritičke rekon-strukcije ovog mišljenja, kršćansko-zapadna tradicija, Hegel, Marx,Nietzsche, Heidegger, Jaspers, moguća egzistencija, moguća sloboda,filozofija uma, fenomenološka ontologija i protestantska teologija,»filozofska kritika kršćanske religije u 10. stoljeću» (K. Löwith), filozofijavječnog vraćanja istog, evropski nihilizam, jedinstvo i različitost čovjeka,evropski nihilizam, priroda i povijest, znanje, vjera i skepsa, ateizam kaofilozofski problem

1 K. Löwith, Der europäische Nihilismus. II. Der politische Horizont von HeideggersExistenzontologie, u: Sämtliche Schriften, 2, Stuttgart 1983, seite 150.

Summary

That there is a completely legitimate binding to Heidegger, the counterdirection of traditional philosophy in Loewith’s, is certain. The criticismof Hegel especially comes to the light in the book entitled “From Hegel toNietzsche” and meets the Heidegger’s criticism of the western metaphysics,of the absolute conscience’s speculative ontology, and of absoluteknowledge/comprehension, absolute transparency and absolute availability.It reduces itself on “factual, final and historical human existence”. Assoon as some philosophy emphasizes certain (counter)direction towardsphilosophy in general, it has already found in that origin its kinsmen,namely in Kierkegaard, and Marx, in Nietzsche and Heidegger; withinthe attack against the metaphysics taken from tradition which wasdoubted even by W. Dilthey, in his own manner. In every sense, Hegelrepresents the end of German classical philosophy’s completing.

In his youth, Loewith had collected his all early Karl Marx’sphilosophical papers researches in the treatise on M. Webber and K. Marxin 1932. It seems that he can be commended for his clear opinion. He findsWebber’s existential relativism, favored by the post Hegelian school, tobe philosophically unacceptable, particularly nowadays, but even Marx’sidea on man as social and being whose task (or essence) has beenspeculated under the shadow of Hegel’s speculative ontology of the absoluteconscience – to “implement the general tendency of the world’s history”.We cannot avoid the content of that critical premise.

We must not either disregard his other non-Marxist studies of Marx.They are congruent with Loewith’s critical treatises on the relationshipbetween philosophy and theology “regarding the Bultman’s encroachingof Heidegger’s ‘human existence’s analytics’7). He found the moment ofunification in assumption that both of them had accepted Kierkegaard’s ideaof truth becoming true only when those who “exist „accept it subjectively.That is why Loewith thought that in 1920s, a new pathos of practice-existential “decision” induced by Kierkegaard and Marx in their ownparticular way against institutional Christianity and civil society in general,had achieved actuality in the century fortified in its anxiety, rebellionand expulsion. He was ultimately leaning to theological, philosophic andpolitic decisionism; led, and of course lured to it. Hence he was highlymotivated. His polemic against “Politic Decisionism” by C. Schmidt

23PREGLED

appeared (under pseudonym) in 1935 testify on his motivation, alsoincluding a treatise on the political implications of Heidegger’s philosophyof existence, published in 1946 in France.

Key words: Philosophy from Hegel to Nietzsche, the critic of historicalconscience, nature and humanity of man, post metaphysical philosophicanthropology, theology, criticism of metaphysics, crisis of time, Heidegger’sDasein Analysis, Greco-Roman notion of cosmos, National Socialism,fascism, the “revolutionary” break in the 19th century philosophy, motivesof critical reconstruction of this thoughts, West-Christian tradition, Hegel,Marx, Nietzsche, Heidegger, Jaspers, possible existence, possible freedom,philosophy of mind, ontology of the phenomenology and protestant theology,“Philosophical Crtiticms of Christianity in 10th CT, AD” (K. Löwith),philosophy of eternal return, European nihilism, unity and diversity of man,European nihilism, nature and history, religion and skepticism, atheismas a philosophical issue.

Mi Nijemci smo hegelijanci čak i da nikad nijebilo nekog Hegela utoliko što (u suprotnosti svimlatinskim narodima) bivanju i razvitku pridajemodublji smisao i bogatiju vrijednost nego onomešto „jeste“ – mi jedva da vjerujemo u opravdanostpojma „bitak“.

Friedrich Nietzsche

I

Karl Löwith potječe iz ugledne građanske umjetničke porodice. Otacmu je bio Jevrej čija je domovina Njemačka, zavičaj München. Kao slikarkoji je stekao visoko mjesto u slikarstvu tadašnje Njemačke, Karl Löwithje doživio Prvi svjetski rat, prošao mučne borbe i doživio teška ranjavanja,zarobljeništvo u Italiji. Bio je filozof koji je po povratku iz rata upoznaoMaxa Webera, prošao studij kod Husserla i Heideggera, habilitirao uMarburgu kod Heideggera, promovirao (1923) s radom o Nietzscheu,uspješno predavao kao docent – sve do 1933. godine. Tada je kao Jevrej

24 PREGLED

morao napustiti svoj posao, rezigniran i misaono pribran, otputovati u Italiju,gdje ga protjeruje italijanski zakon o rasama. U emigraciji boravi u Japanui Americi. U Ameriku dolazi prije napada na Pearl Harbour.

Prava novina su Löwithove karakteristike Martina Heideggera2,Maxa Webera i Alberta Schweitzera, Bultmanna i Carla Schmitta tedrugih ličnosti. Značajan je prvi susret s filozofijom i znanošću, koje sedanas, nažalost, strogo podvajaju. Löwith posebno ističe susret sa znanošćuu ličnosti istaknutog učitelja biologije koji mu je, pored ostalog, otvoriotajnu i čudo živog svijeta koji je u središtu njegovog filozofskog mišljenja.Studirao je u Münchenu i Freiburgu filozofiju i biologiju. Možemo Löwithupovjerovati; da su ga filozofska refleksija o vlastitom ljudskom postojanjuu cjelini prirodnog svijeta, posredovana prije svega Schopenhaueromi Nietzscheom, i nereflektirana znanost o živom bitku potakli da – poslijepovratka iz rata i ratnog zarobljeništva – studira filozofiju i biologiju.Dva biologa, botaničar K. v. Goebel i nobelovac H. Spemann, razvili sukod Löwitha, obdarenog i po prirodi sklonog kontemplaciji, smisao za voljuza znanjem zarad znanja samog.

U Freiburgu je slušao Husserla, tog istraživača neprividnog, u danimakada su francuske trupe okupirale taj dio Njemačke, kada je slušaonicabila prazna. Heidegger je kao privatni docent bio asistent koji je studenteuvodio u Husserlova Logička istraživanja, ali i u misao Diltheya, Bergsonai Simmela. Löwith je nalazio da je on čudesno neproziran i dubok; on jestavio u sumnju Husserlovu naivnu vjeru u jednu konačnu filozofsko-znanstvenu metodu. Filozof tada upoznaje dubinu krize čitave povijesti,ono što i danas duhovno rastače; sve što spada u arhetip krize, obuhvatnei duboke, nastalo je u to doba Löwithovih godina studija (1919-1922). Sveje tada bilo u znaku moćnog rastvaranja i moći kritike. Za Löwitha jeosobita privlačna snaga Heideggerovog mišljenja počivala u produktiv-noj razgradnji, „destrukciji” zapadne metafizike. Ona je prodirala doosnova tradicionalne metafizike, traumatskog karaktera i vremenskog

25PREGLED

2 Usp. o tome K. Löwith, Der europäische Nihilismus. II. Der politische Horizontvon Heideggers Existenzontologie, u: Sämtliche Schriften, 2, Stuttgart 1983, 514-528.Riječ je o povijesno-političkoj pozadini iz koje se osvjetljava „specifično njemačkoznačenje Heideggerovih pojmova tubitka“, egzistencije i odlučnosti (da se vrijemerazumije iz vremena), bitka i mogućstvenosti bitka, izlaganja ove mogućstvenosti kaosudbe i moranja itd.

smisla starogrčkog razumijevanja bitka u fenomenološkom pogledu, toje značilo razabrati pretpostavku mjerenja povijesti i povijesnih događaja;pretpostavku da samo ono zaista “jest” (biće, stvarnost, realnost itd.) što jesvagda u sadašnjosti prisutno.3 Löwith tu vidi radikalni raskid s tradicio-nalnim razumijevanjem bitka; za Heideggera je mjerodavni vremenskihorizont za razumijevanje ljudskog postojanja i bitka uopće – ono“nadolazeće i buduće”. To tumači na jedan način. U razdoblju poslijePrvog svjetskog rata sve do danas u našem svijetu ne postoji nunc stans,postojano stanje stvari. Riječju, znakovi su vremena – Heideggerovaanaliza vremenosti vremena i same povijesnosti. No, to za Löwitha nijeapsolutna istina.

Čitav jedan univerzum iščezava u takvom mišljenju i razumijevanjusvijeta. Karl Löwith – već u raspravi o M. Heideggeru i F. Rosenzweigu(engleski: 1942. g., njemački: 1958. g.) – nije vjeran tom Heideggerovommišljenju iz Bitka i vremena (1927). Zaboravljeno je da bez horizontavječnosti – tu je poenta Löwithove filozofije prirode i filozofije povijesti– ne postoji ni takvo nešto kao vremenost; kao što bez odnosa prema svemune postoji upojedinačena, vlastita egzistencija. Ali, Löwith istražujetraumatične tokove povijesne mijene; ima na umu ono što se događa urazdobljima prijeloma, vulkanskim otvaranjima: pojavljuju se „vođe“različitih vrsta. Oni primaju u sebe nešto zajedničko, nešto što nose poputsudbine: nastojanje da radikalno negiraju sve postojeće i da otvore putkoji, opet, ukazuje na „Jedno koje je nužno“. Tu mišljenje poprima oblikdrame s raspletom i ishodištem, s umnogostručenom gorčinom, patnjom,s cinizmom moći i ljudskim iskustvom samoosvješćivanja. Tada se Löwithodlučuje za Heideggera. Ta odluka je u osnovi kritike Heideggerove filo-zofije koja se pojavila 35 godina kasnije (1953). Nije to bila ona mučnai sterilna imitacija Heideggerovog načina mišljenja i izražavanja koja jeumontirana u površje cinične nemisaonosti i pornografije koja pakosnozahtijeva mišljenje, ono što ni sama ne postiže.

Ako pokušamo da odredimo Löwithov odnos prema Marxu, moramoto izraziti uvidom u historiju tog odnosa. Prije svega, prvo pojavljivanjeMarxovih ranih spisa potiče Löwitha da strožije artikulira pitanje indi-viduuma i drugog čovjeka, zajednice (u djelu Das Individuum in der Rolledes Mitmenschen, 1928), u spisu kojim je habilitirao kod Heideggera; on

26 PREGLED

3 K. Löwith, ibid., str. 147 (Curriculum vitae, 1959).

je mislio da je neophodno onaj odviše ljudski horizont proširiti, uključiti„objektivnu moć povijesno nastale društvene strukture u krug vlastiteegzistencije“. Löwith je želio s Marxom – u novoj životno-povijesnoji duhovno-društvenoj situaciji – da spozna kako je prividno nezavisni,pojedinačni individuum, svagda član građanskog društva, „bourgeois“,u odnosu prema sebi kao pripadniku jedne države. U toj duhovno plodnojklimi Löwith poduzima jedan nemarksistički studij Marxa, uvođenje nje-govo u povijest filozofije (i filozofiju povijesti). U akademskim krugovimaMarx je bio nepoznat, nepoželjan ili nipodaštavan. Löwithu postajeznačajna Marxova ideja o kraju filozofije – nakon Hegela, njena trans-formacija u „teorijsku kritiku postojećeg“ u cilju „praktično-revolucionarnepromjene, dakle transformacije filozofije u marksizam“.4 Filozofski značajMarxovog mišljenja vidi u njegovoj dalekosežnosti; ne samo u analizigrađanskog društva ili „samootuđenja“ čovjeka, društva koje sve proizvodikao „robu“ što podliježe moralnoj kvalifikaciji (na čemu, opet, insistirajumislioci Frankfurtskog kruga); već, prije svega, u tome da je Marx u raspris Hegelom postulirao „ukidanje“ filozofije kao takve.

Tako je Löwith mogao da održi svoj interes za Marxa i marksizam,da ga oslobodi onog paklenskog marksizma iz perspektive Staljina istaljinizma, tužnog i izopačenog ishoda marksizma, koji je postao osnovaautoritarnog poretka i vladanja, mehanizma nasilja i diktature potpuneistine. U njemu je vidio, ustvari, protivnost čitavom dosadašnjem filo-zofskom mišljenju. I eto, upravo zato što onaj ko želi svijet „promijeniti“,učiniti ga drukčijim nego što jest, taj poznaje granice filozofije; on nepočinje da filozofira, ne prostire se u beskraj na sve strane, ne razmjenjujesvijet sa pri/poviješću (u liku priče). Taj također pri/povijest svijeta razumijekao činjenje čovjeka. U posljednje vrijeme postmoderna misao postajesve više svjesna centriranog, jakog subjekta, koja je svagda žestoka,smrtonosni potencijal koji ni katarza ne ublažava. Filozofija svjetskepovijesti je, znamo, jedna filozofska konstrukcija. Dobra ideja je u njenomjezgru: u tome da se ne gubi u ravnodušnosti.

Otuda je u tom protupravcu spram filozofije uopće sasvim legitimnovezivanje za Heideggera. Kritika Hegela, koja posebno dolazi na vidjelou knjizi Od Hegela do Nietzschea, susreće se s Heideggerovom kritikomzapadne metafizike, spekulativne ontologije apsolutne svijesti i apsolutnog

27PREGLED

4 K. Löwith, ibid., S. 148.

znanja/poimanja, apsolutne transparentnosti i apsolutne raspoloživosti.Ona se svodi na „faktičko, konačno i povijesno ljudsko postojanje”. Čimneka filozofija ističe onaj protu/pravac spram filozofije uopće, ona je veću tom ishodištu unaprijed našla svoje srodnike; i to u Kierkegaardu i Marxu,u Nietzscheu i Heideggeru; u atakiranju na cijelu tradiranu metafiziku,koju je, na svoj način, doveo u sumnju još W. Dilthey. U svakom smislu,Hegel predstavlja kraj dovršenja njemačke klasične filozofije.

II

U svojoj mladosti Löwith je sabrao svoja istraživanja ranih filozofskihspisa Karla Marxa u raspravi o M. Weberu i K. Marxu (1932). Čini se dase on može pohvaliti jasnim kritičkim sudom. Njemu je filozofski neprih-vatljiv Weberov egzistencijalni relativizam omiljen u posthegelovskoj misli,u današnjici posebno, ali i Marxova ideja o čovjeku kao društvenomrodnom biću čiji je zadatak (ili = bit) – mišljen, na kraju krajeva, u sjeniHegelove spekulativne ontologije apsolutne svijesti – da «realizira općutendenciju svjetske povijesti». Mi ne možemo da izbjegnemo sadržaj tekritičke postavke.

Ne smijemo zanemariti značaj njegovih nemarksističkih studija Marxa.One se podudaraju s Löwithovim kritičkim raspravama o odnosu filozofijeprema teologiji, «s obzirom na Bultmanovo prisvajanje Heideggerove‘analitike ljudskog postojanja’«.5 Ujedinjujući moment je našao u postavcida su oba prihvatili Kierkegaardovu ideju da istina samo tada postaje istinitakada je subjektivno prihvataju, prisvajaju oni koji »egzistiraju«. Zato jeLöwith mislio da je u dvadesetim godinama našeg stoljeća, sigurnogu svojoj strepnji, u pobuni i progonstvu, novu aktuelnost stekao onaj pathospraktičko-egzistencijalne »odluke« koji su potakli, svako na svoj način,Kierkegaard i Marx, protiv postojećeg, institucionaliziranog kršćanstvai protiv građanskog društva u cjelini. On je, na kraju krajeva, vodio jednomteološkom, filozofskom i političkom decizionizmu; vodio, i dakako,zavodio. Zato je bio veoma motiviran. O tome svjedoči njegova polemikaprotiv Političkog decizionizma C. Schmitta koja se pojavljuje (pseudo-nimno) 1935. godine; također jedna rasprava o Političkim implikacijamaHeideggerove filozofije egzistencije koja je publicirana u Francuskoj 1946.

28 PREGLED

5 Ibid., S. 150.

Iz Löwithovih iskaza o odnosu prema Hegelu, Marxu i Kierkegaardupostaje jasno da je u tom razdoblju nastajao projekt njegovog djela OdHegela do Nietzschea; radi se o raspravama o povijesti njemačkog duhau 19. stoljeću, o porijeklu duhovnog događanja vremena sa stanovištaHegelove filozofije povijesti duha, o povijesti građansko-kršćanskogsvijeta. Tamo se ta problematika kritički reflektira i analizira. Izvjesno je,međutim, da središnje mjesto zauzimaju predstavnici hegelovske ljevice.Lijevohegelijanci – u Löwithovom dokaznom postupku – žive kao»posljednji filozofi«. Nietzsche je od doba njegove mladosti imao posebnoznačenje. I to zato što je misaono anticipirao logiku »svjetske povijesti«,porijeklo i epohalni nadolazak »evropskog nihilizma«; on se odvažio nafilozofski eksperiment, da radikalizira i naprijed potiče volju za Ništa; dase ona imperativno transformira u nastojanje da se iznova stekne svijet poštojoj je »metafizički i hiperfizički skroviti svijet konačno postao ‘pričom’«.6

U razdoblju svoje emigracije (Japan – Amerika) Löwith je objaviodjela Nietzscheova filozofija vječnog vraćanja istog (1935), JacobBurckhardt (1936), a potom Od Hegela do Nietzschea (1941). U tim djelimaje nastojao osvijetliti ono što je bitno, odlučujuće događaje u misaonojpovijesti 19. stoljeća, i to na jedan nov i neuobičajen način. Radi se orevolucionarnom prijelomu i transformaciji Hegelove filozofije apsolutnogduha – preko Marxa i Kierkegaarda – u marksizam i egzistencijalizam.Löwith je priznao da je imao nevjerovatnu sreću da je mogao nastavitisvoja predavanja japanskim studentima u Sendaiu, koja su bila prekinutau Marburgu. Tu se suočio s jedinstvenom pojavom posredovanja i is-preplitanja, nastavljanja orijentalne tradicije i progresivnog moderniziranjastarog Japana. On je uočio odgovarajuće odnose i faze u tom povijesnomtoku. Uočio je značenje orijentalne tradicije, priznavanje nadljudskih moćiu svakidašnjem životu ljudi kao prirodni stav prema sudbini; postojanjebezuvjetne predanosti i pokornosti, spremnosti čovjeka da žrtvuje vlastitiživot. On je, možda, dobro uočio da se taj osjećaj povinovanja i pokoravanjagubi u onoj mjeri u kojoj se razvija zapadna civilizacija u liku znanstveno-tehničkog napretka, koji je svjestan svojeg vlastitog bića, novog stilaživota i proizvodnje. Razumio je opasku jednog japanskog sociologa kojije rekao: vi ste nam donijeli svijet kao svijet znanstvene tehnike, vi bistenam trebali sada pokazati kako bismo se mogli uspeti na vrh a da sebene izgubimo.

29PREGLED

6 Ibid., 150.

Poslije ovih uvida o Löwithovoj filozofiji lakše ćemo sebi razjasnitinjezinu temeljnu nakanu; tu imamo na umu i ono što je došlo do izražajau raspravama o Nietzscheu i Burkchardtu, o M. Weberu i Marxu. Naravno,marksizam ga ne interesira samo kao ekonomska i socijalistička teorija,na što se danas svodi, i zato postaje, s pravom, sumnjiv, već kao radikalnakritika građansko-kršćanskog svijeta uopće, njegove filozofije povijesti.Zato je uvodio svoje studente u ono novo što donose Marxovi rani filozofskispisi. To je doba kada se na univerzitetima sumnjalo u to da Marxovomišljenje nosi u sebi opći interes, da je ono pronašlo šifre za čitavu povijesti moderno građansko društvo. Löwithu se čak činio paradoksalnim obrazacakademskog načina mišljenja: da povijesna snaga koju predstavlja Marxi marksizam mora postati »historijskom«, pasti na nešto muzejirano iživotu izmaklo, na ono što se nikoga više ne tiče i jest od »općeg interesa«.Marx je tada bio okovan jednom shemom mišljenja, ustrojstvom duha.Iz njega proishodi kapituliranje njemačke inteligencije pred zbiljskimpovijesnim veličinama, pred pojavom Marxovog mišljenja, naprimjer, kojeje Löwith već tada uzimao izvan njegovog značenja za Rusiju i Sovjetskisavez. Povijesno je on anticipirao novi odnos Marxa prema povijesti.S druge strane, Löwith je imao na umu i odnos između filozofije i politikekoji se opire kako politiziranju tako i steriliziranju znanosti. Politiziranjeće naći svoj najpuniji izraz u oficijelnom terorizmu nacionalsocijalista,fašista. Ovdje prosijava bezumlje; u nalogu da se odstrani, naprimjer,»jevrejska matematika«, »jevrejska fizika« itd. Državni despotizam po-kazao je svoju »potpunu istinu«. Ideologija »potpune istine« predstavljaćudljivi vrtlog nove tragedije. Bezbroj ljudskih odnosa i egzistencijabilo je razoreno i rasuto; novine su donosile dugu listu samoubojica.

Moguće je već iz toga nagovijestiti Löwithovu kritiku »povijesneegzistencije«, filozofske i kršćanske tradicije, historijske svijesti. Löwithodbija diktatorski stil »povijesne egzistencije«. On počinje i okončavas katastrofalnim načinom mišljenja, s inflacijom odgoja i prinude, sfanatizmom koji je opijen riječima »spas biti«, »volja za bitnim, jednos-tavnim i velikim«, s »odvažnošću« koja tjera ljude u šutnju, koja odbijasvako raspravljanje i sporazumijevanje. Još s radom o Burkchardtu(1935/36) oslobađa se Nietzschea i posljedica njemačkog radikalizma.Životni put Karla Löwitha, njegove etape, svjedoči o dramatskom karakterudogađanja, o (njemačkoj) mizeriji, aveti adaptiranja, oportunizma, o

30 PREGLED

karakteru »njemačkog duha«7 i onoj »potpunoj istini« koja tjera ljudeda se »uključe« u tokove vremena, da izgube sposobnost razumijevanjai raspravljanja, da razviju u sebi potpunu ravnodušnost prema općoj sudbininaroda, ljudi i zemalja. Nekada je Löwith ukazivao na ustrojstvo epohe,na cinizam sudbine koja ne može da pronađe izgubljeni ali i najdubljihumanitet: koja difamira sve ono što nije u znaku ontologije građanskogsvijeta, njegove vjere u znanstveno-tehnički napredak i humanitet kojina njemu počiva.

III

Ono što Löwithovo filozofsko mišljenje izražava višestruko je. Ufilozofiji 20. stoljeća to je, čini nam se, bilo u sjeni drugih, značajnijihfilozofskih ili društvenih pitanja. U sjeni je pitanja koje otvara filozofskidiskurs moderne, koja literarnokritički, esejistički, kritičko-estetički,filozofsko-antropološki slavi samo pobjedu jednog principa, jedne logike.Tu logiku danas vidimo u vladavini principa subjektivnosti koja stječesvoju samosvijest u procesu subjektiviranja, potčinjavanja svega što semože potčiniti. Ustvari, Löwith također spada u tok diskursa modernekoji je otvorio Hegel, na svoj način Kant. »U diskursu moderne optužiteljiizriču prigovor koji se u supstanciji nije izmijenio od Hegela i Marxa doNietzschea i Heideggera, od Battaillea i Lacana do Foucaulta i Derride.Optužba je uperena protiv uma utemeljenog u principu subjektivnosti;i ona znači da taj um samo denuncira i razara sve neprikrivene formepotčinjavanja i iskorištavanja, ponižavanja i otuđenja da bi na njihovomjesto postavio nedohvatljivije gospodarenje same racionalnosti« (J.Habermas, DM, 70). Löwithovo filozofsko mišljenje ostalo je u sjenifilozofija koje, htjele one to ili ne, vrhune u jednom fundamentalizmu,empirističkih ili spekulativnih motiva.

Otkako je uočena kriza uma u suvremenoj filozofiji, koja počivau metafizici subjektivno centriranog uma, ističu se filozofski zahtjevikoji dolaze do svojevrsnog izražaja i u Löwithovom mišljenju. Tiranijaznanja, apsolutne istine, diktatura scijentističkog razumijevanja znanosti,ona koja, paradoksalno, odavno prijeti opstanku kako samog objekta

31PREGLED

7 Ibid., XI, 5 i dalje.

znanstvenog istraživanja tako i subjekta znanstvenog nacrta svijeta, sveviše postavlja druga pitanja. Na postmodernoj sceni to su pitanja koja jošuvijek ostaju bez odgovora. Da li je stvarno došao (ne samo teorijski)kraj »velikih ideja«? Onih ideja koje okončavaju u diktaturi metode,svakovrsnog obuhvaćanja, discipliniranja, hipostaziranja? Da li je svemetodsko/subjektno, ustvari, u znaku procesa generalizacije, gospodarenjai otuđivanja? Da li je riječ o Descartesovom mitu, o njegovom modernomliku u formi strategije metodskog normiranja i uniformiranja, jedne etikekoja opravdava samo princip metafizike subjektivnosti? Da li tom principumora odgovarati jedan tip znanja ili znanosti koji »proizlazi iz nadmoćionog koji spoznaje nad spoznatim« (P. Sloterdijk), iz primata subjekta?

To su, dakako, pitanja koja su još otvorena, o kojima nije lahko od-lučiti. Naravno, mi živimo u doba kada je o njima potrebno odlučivati.To zahtijeva uvid u ekologiju života koji trpi one interese modernecivilizacije što su koncentrirani u praksi eksploatiranja i uništavanjačovjeka, prirode, biosfere uopće. Ponajprije, suvremena filozofija ne možeizbjeći to da i sama sebe oslobodi metafizičkih tonova; da otkrije kakosu i znanosti, prije svega prirodne znanosti, priznavale to ili ne, upleteneu jedan represivni proces industrijske tehnike i postvarenja uopće, kojedovodi do smrti i prirode i čovjeka. To se izražava u krizi društva. Iz višefilozofskih nastojanja mi znamo da su nam neophodna nova, filozofskaiskustva ekologije, ekologije trpećeg života (P. Sloterdijk). Mi znamo zapogubne granice egoističko-ekonomskog mišljenja, koje ima potpunootvoreno polje djelovanja u svijetu moderne, u civilizaciji čiji je principu produktivnosti, eficijenciji, u pravu i mogućnostima najvišeg učinka.

No, ako je moguća jedna drukčija, rekli bismo, ekološka civilizacija,onda se sve iz osnove mijenja. U svakom slučaju, ona je neophodna, jer jepretpostavka opstanka svega što jest: i čovjeka i prirode. Time, čini namse, počinje postmoderna u jednom još nedovoljno promišljenom značenju.Postmoderno mišljenje, međutim, nije moguće u formi metafizičkihshema: u formi vodeće ideje ili projekta, kao što je bio projekt moderne,koji započinje s Descartesovim mitom; nije moguće u formi velikihprincipa koji se razvijaju u svim područjima ljudskog života: u ekonomiji,pravu, politici, u državi i znanosti itd. Moderna je odavno demonstriralasistem svojih pravila, način diskursa koji, uvodeći svakovrsnu policiju,vrijednosti vidi samo unutar njega, u svjetskom planu, u trijumfalizmuplanetarnog jedinstva, u mikrozajednici i makrozajednici. Danas je ta

32 PREGLED

logika moderne postala forma ateističke religije i eshatologije. Ona imasvoj plan urbanizacije ne samo Heideggerove provincije, kako je o tomejedanput govorio Habermas.

Eto zašto Löwithova filozofija postaje danas značajna. Ako je neop-hodna ekološka civilizacija, ekološko društvo. I to kao nešto što načelnoima za sobom modernu, koja je stvorila tri metapriče ili okvirne motive:emancipaciju čovječanstva u punom smislu riječi, o čemu je riječ uprosvjetiteljstvu, teleologiju duha, koja se obrazuje u idealizmu, herme-neutiku smisla života, povijesti, smisla jezika kao bića, tradicije kao bića,hermeneutiku smisla samog smisla, što do uzavrelosti priziva historizam(Jean-Francois Lyotard). Dovoljno je uočljivo da u modernoj vlada kultjedinstva, trijumfalizma tehničkog uma. Ona pretpostavlja »monomitske«poretke svega što jest, uma i povijesti. Ništa nam ne nedostaje da opažamotaj »teror« cjeline, istine: od politike i tehnike do spoznajne teorije i umjet-nosti. Tek postmoderna situacija svjedoči što nam znači ritual općenitog,svejedinstva. Taj ritual počiva na zbilji koja nije zbilja, na vjeri da je cjelinarealna, da je proces procesa, da je ona jedini kriterij spoznaje, podnošljivosti.

Tu i nema pustolovine. Samo jedan tok cjeline koji je nošen vlastitimmitom, dijalektikom tehničko-tehnološkog napretka. Ona je odavnooskvrnula sve svoje momente u prostoru i vremenu, sve što je već bilomanifestirano i što je potisnuto ili razoreno. Znanje u formi jedinstvavrhuni u trijumfalizmu moći u kapitalističkom ili tzv. socijalističkomdruštvu, u sistemu gospodarenja. Potomak prosvjetiteljstva koje jehtjelo savladati vanjske sile prirode i društva, zablude i sujevjerja danasje novo prosvjetiteljstvo. U formi unutarnje racionalnosti, u formi logikeznanstvenog postupka i »objektiviranja«. Odatle je razumljivo da slijepovjerujemo u svemoć tehnologije, u tehničke i znanstvene inovacije, umogućnost »tehničke države«, u visoko industrijaliziranu civilizaciju.A zapravo je svako pitanje o uvjetima mogućnosti ekološkog društvadovedeno u sumnju.

Posve je u Löwithovom duhu predstavljanje ekološki orijentiranefilozofije. Ona bi mogla biti samo izraz postmoderne. I kao kritikametafizike, filozofije subjekta, cjeline kao prinudne i represivne istine.Ona ima svoj dijagram vladavine ili hegemonije. Poenta je u institucio-naliziranju principa: jednog uma čija je privilegija i bezumno ponašanje,kriptonormativizam, totaliziranje, potiranje pluraliteta i diferencija, uteorijskom i praktičkom polju. Jer postmoderno mišljenje predstavlja

33PREGLED

raskid s kultom napretka, sa svakim tipom prisile (individualne, kolektivne,klasne, nacionalne, rasne, spolne itd.). Vrijednost dobija ono što je izvanvladajućeg diskursa; ono što izmiče jednodimenzionalnosti mita pojma,figure poimanja. Postmoderna jasno upućuje da je kraj cjeline, kraj jedinstvasmisla, da je kraj diktature istine, svakog zahtjeva da se formulira jedinoi istinsko tumačenje pojava, događaja – da je to kraj moderne.

Čini se zato da postmoderna otkriva značajnost Löwithove kritikefilozofije povijesti, mita i optimizma napretka, pogubnog antropocentrizma.Ona uzima u obzir pluralitet formi mišljenja, to da dosadašnja filozofija,koja vuče svoje porijeklo još od Descartesa i Bacona, u činu spoznaje,otkrivanja vrši nasilje, atakira na predmet spoznaje. A to mogu bitidruštva, sam čovjek, priroda itd. Strukturalno: mišljenje se ne možesvesti na teorijsku djelatnost; a ova na recept koji je osnova za oblikovanjeistine, ali i za donošenje »ispravnih« odluka.

IV

U razdoblju ostvarenja kartezijanskog projekta, kompjuterskograzuma, najviših teorijskih i tehničkih mogućnosti odavno se postavljapitanje: 1. o drukčijem razumijevanju prirode, vanjske i unutarnje, ljudskeprirode; 2. o odnosu tehnologije i ekologije; 3. o etici u modernoj civilizaciji.Moderno doba izražava prije svega jedan tok: model novovjekovnogracionalizma, logiku prirodne znanosti. Na vrhu piramide je svakovrsnoiskorištavanje prirode kojem odavno odgovara drastično podjarmljivanjeunutarnje prirode; napredak je polje pseudonapretka. Živimo životomkoji to nije; koji je pozitiviranje mučnine, straha, ludila, žuči, odvratnostiprema punom i smisaonom životu.

Polemologija je u osnovi svih stvari. Mogu se povući jasne linijesve do novih tehnologija. One su vezane za mit jasnog i razgovjetnog,brižljivog razlučivanja, preciznosti i instrumentalne racionalnosti. Dabismo saznali šta je ona u istini, dovoljno je znati šta su značiliAuschwitz,Hirošima, rat s vanjskom prirodom, rat s čovjekom, društvom, kulturnimuniverzumom. Čini nam se da je dijalog s prirodom ravan besmislu.Zaboravljamo da je on moguć i spasonosan. Prije svega u umjetnosti,u pjesništvu, muzici, slikarstvu itd. Ali ne vidimo kako se dvosmislenostnapretka, u smislu svjetske i ekološke katastrofe ili u smislu svjetskog mira,

34 PREGLED

miri u prirodi i s prirodom. Danas se često govori da nam je potrebna pravnazajednica s prirodom, vanjski i unutarnji mir s njom. To je veliki i trajnimir, koji je osnova slobode, konsenzusa, pravičnosti i humaniteta.

Čini mi se da je Löwithova filozofija svijeta prirode i svijeta povijestiu skladu s orijentacijom prema drukčijem ophođenju s unutarnjom i vanj-skom prirodom. Ona se oprašta od principa, ako se svi principi manifestirajuu diktaturi onoga što polučuju u spoznaji i djelovanju, u državi i ekonomiji,u filozofiji i politici. No, svi principi se skupljaju u principu gospodarenjaprirodom. Tu caruje polemologija, teorijski i praktički totalitarizam.Mir je samo privid, stanka između dva rata. Mi danas nju prihvatamoi time samo produbljujemo krizu koja uzdrmava i izopačuje čovjekovodnos prema prirodi i jeziku, prema razgovoru uopće, onom koji se nepodruguje, koji ne laže; danas, kada smo se vezali za najraznolikija iskustvapovijesti i suvremenosti.

Ekološki orijentirana civilizacija je svakako ono što predstavlja novuutopiju. Ona je neophodna. Nadamo se da je i moguća. Moguća je ako svijetu pravom smislu nije već ekološkom katastrofom potpuno uništen; akonismo zaboravili da u svijetu sve ne počiva na moći imperije metafizikesubjekta i subjektiviranja, one moći koja do danas blokira drukčiji poredak,koji se ne mjeri logikom kvantiteta, logikom antropoteizma ili antropo-centrizma. Iz toga proizlazi puna značajnost Löwithove kritike povijesnogmišljenja (a) i povijesne egzistencije (b).

Ukratko, vrijedi kritički razmisliti o pitanju da li i u kojoj mjeri upravoLöwith, ma koliko to izgledalo paradoksalno, ide izvan antropokratskih iteokratskih tokova moderne i dospijeva u horizont iskustva postmodernogorijentiranja u svijetu; a to znači i nove utopije kojom se suodređuje novorazumijevanje svijeta i prirode, s onu stranu mita koji vlada u modernojkulturi, sistema kosmološke linearnosti i logike subordinacije po kojoj smosvi slobodni pripadnici zla, oni koji ne znaju drukčije nego da popuštajusolipsizmu utvara, ideje da je svijet djelo nekog mračnog boga.

Smatra se da je to ono što je nekada istakao gnosticizam. Gnostičar nepomišlja, doduše, da je sve zlo došlo s čovjekom, s njegovom antropo-teokratijom, s historijom, kako bi rekao Karl Löwith. Osnova zla je dublja.Pošlo se od toga da čovjek svagda doživljava svijet s jezom i odvratnošću,kao nešto paklensko i izdajničko, u kome se sve stvari i ljudi kotrljajuprema apsolutnom ništavilu. Porijeklo tog planetarnog i zemaljskog zlanalazimo, shodno gnostičkoj filozofiji, u božijoj utaji ili zavjeri. Tim putem

35PREGLED

je krenuo jedan tok suvremene filozofije. Löwith, međutim, dovodi podznak sumnje metafizičko-antropocentrično mišljenje, teokratsko iantropokratsko, koje potiskuje, zaboravlja ili pak izopačuje ono iskonsko.Löwith ga je odredio kao svijet prirode koja voli da se skriva (Heraklit),koja, paradoksalno, samo uvećava tajnu. Spoznaja prirode nije otkačenaod tajne, ali je i ne iscrpljuje. Ništa slično nije moguće. Svaka spoznajaprirode je samo poseban slučaj tajne, prepuštanje novoj tajni.

Nije baš sasvim jasno da li je i teorijski u pitanju iza nas metafizikasubjektivnosti, historija u svojim kultskim reprezentacijama, historija uhorizontu teološkog tumačenja kao događanje spasenja. Nije jasno da lije moguće razbaštiniti eshatologiju u toku četrnaest stoljeća zapadnogmišljenja. S Löwithom, mi smo suočeni s horizontom novih problema. Dali je cijela skala povijesnog mišljenja jedna vrsta filozofskog lukavstva dase očuva teološko/kršćansko vjerovanje u iskupljenje? Löwith je davnouvidio jednu mogućnost: da se ta filozofija povijesti završava u sekulari-ziranju eshatološkog prauzora. A to znači u vjeri, u fatalizmu napretka.Danas, u doba u kojem se kotrljaju lavine post-izama, postindustrijskihdruštava, postscijentističkih, postkolektivističkih, postcivilizacijskih, vjerau napredak, u kosmičku linearnost (U. Eco), zamijenila je vjeru u providnost.

Löwith je bio naznačio – veoma oštroumno i diferencirano – kakoje »lakše nekadašnje vjerovanje u providnost razumjeti putem kritičkeanalize teoloških pretpostavki svjetovnog vjerovanja u napredak negoobratno, iz starije teologije povijesti razviti moderno vjerovanje u napredak«(Weltgeschichte und Heilsgeschehen – WH), u: Sämtliche Schriften 2, 1983,12). Pretpostavlja se da nam je u razumijevanju potreban retrospektivniput, jer je povijesno kretanje moguće samo u smislu napretka. Löwith jepredstavljao zaista »jednostrano« zapadnu historiju i historiju zapadnogmišljenja. »Jednostrano« jer je u njoj vidio samo zapadanje, moć esha-tologije, zaborav iskona (physis) koji je dat kao beskrajno po/navljanje.Ničeovski: kao vječito kruženje, ono se ne može svesti na uspjeh ilineuspjeh, na sve ono što diktira moderni znanstveni racionalizam.

Kritika teoloških pretpostavki historije i filozofije historije nastojida pokaže hegemoniju historijske svijesti. Prvo, ona u svakom projektusvjetske povijesti polazi od sebe same, od manje ili više skrivenih impulsakoji potječu iz sadašnjosti. Svjetska povijest se čita kao knjiga: unatragod posljednje do prve strane. Löwithu, naravno, nije promaklo da historijskasvijest stvara svoju sliku ili pripovijest, kompoziciju povijesti; da predstavljai osuvremenjuje »mišljenje drugih vremena i drugih ljudi«. Njegov sud je

36 PREGLED

također nošen onim osnovama u koje odlučno i oštroumno sumnja.Historijski časovnici, paradoksalno, otkucavaju kraj modernog histo-rijskog mišljenja.

Ovo što smo rekli o kraju modernog historijskog mišljenja trebalo bidobro objasniti i brižljivo razmotriti. Da bi se izbjegli hitri zaključci. Kritikamodernog projekta filozofije povijesti ima svoju dubinsku strukturu.Ona nije u nekom imaginarnom skoku u »prakršćanstvo ni u klasičnopaganstvo«. Skidanje kriptičnih maski teologije, kršćanstva na druginačin, ocrtava razumijevanje historije koje polazi od iskustva nevolje ipatnje, »koje se rađa u povijesnom djelovanju«. Veza sa zapadnom kulturomje bjelodana: to su mit o Prometeju i vjerovanje u Raspetoga. Ali ni mit opovijesti kao napretku nije realiziran. Nije odstranjena patnja, materijalnaoskudica, glad, socijalno zlo i eksploatacija. Danas svako zna da su poredčudesnih otkrića u znanosti i tehnici, neophodnih u svakom smislu, iplanetarne pojave pustošenja, rata protiv biosfere.

Ako se osvrnemo na same činjenice moderne, Löwithova filozofijanam se pokazuje u smislu postmodernog mišljenja. Kao protuteža teologijijedinstva, jevrejskom i kršćanskom mišljenju, koje postavlja pitanje okrajnjem smislu povijesti »koji nadilazi sve mogućnosti znanja i zaustavljanam dah.« Kao protuteža povijesti koja se predstavlja u smislu događanjaspasenja i iskupljenja. Tako je Löwith kritički razmatrao jevrejsko,kršćansko i postkršćansko tumačenje povijesti koje je u načelu futurističko.I prizivao jedno drukčije mišljenje. Ako je on jevrejsko/kršćansko/post-kršćansko mišljenje nazvao historijskim (što predstavlja prejak i krutzaključak), onda je mišljenje koje priziva, ustvari, ne-historijsko.

Historija se kod Löwitha u izvjesnom smislu okamenjuje. Pretvarase u ono što je u osnovi bila. Povijest je, međutim, pojam koji takođerzahtijeva unutarnja razlikovanja. Löwith samo uvodi zaokret. To većanticipira Nietzsche u nastojanju da čovjeka raskrije, da ga unatrag prevedeu vječni osnovni tekst prirode. Doduše, Löwith vjeruje da i Nietzschenije dovoljno radikalan, jer njegovo protivljenje jevrejsko/kršćanskomBogu (koji je mrtav) ostavlja dramatizirajuću perspektivu: odvija sejoš u jevrejsko-kršćanskoj konstelaciji. To znači da je Nietzscheovaprotuteža okovana onim što dovodi u pitanje.

Priznajući vrijednost novom nastojanju da se promisli i odrede historijai priroda, mi ga ne odvajamo od egzistencijalne drame starogrčkog miš-ljenja, paganstva koje je izbjeglo historizam.

37PREGLED

Ne postoji danas radikalnija misao koja bi odgovarala suvremenommišljenju, jednoj novoj i humanoj, filozofskoj ekologiji, koja će, vjerujemo,uspjeti na pravi način odviti sve ono što spada u teološke pretpostavketradicionalne i moderne filozofije povijesti. Dakle, physis kao iskon, kaoizvornost, ne odgovara samo grčko-rimskom pojmu prirode, nego rano-grčkom iskustvu bitka, vremena i kretanja (kako misli M. Müller).Radikalnije od svake forme modernog mišljenja. Postoji samo priroda/beskrajna tajna, čovjek kao biće u prirodi, kao biće/tajna, kao biće sposobnoda pita. To znači: priroda nije ni antička ni moderna, ni zapadna ni is-točna itd. U svom filozofskom djelu Löwith dokazuje da postoji samoantičko ili moderno shvaćanje prirode. Moderno u formi prirodnih znanosti,logike kvantifikacije i kompjuterizacije.

Mi bismo neopravdano previdjeli originalnost i značajnost Löwithovogmišljenja ako bismo pomislili da smo time rekli sve o njemu. Za njega jepriroda ono što je po sebi, neraspoloživa umu ili požudama civilizatorskemoderne. Podjarmljivanje prirode i katastrofa su postali sinonimi. Onajkoga ne muči briga zbog smisla neekološke civilizacije, taj bi smio bitiantropocentrik. Njegova misao nije upravljena na to da je čovjek u prirodizaista paradoksalno biće: biološki je tajna, filozofsko-antropološki je bićesposobno da transcendira, da dospijeva u neraspoloživo i netransparentno;čovjek je i um, biće sposobno da pita, propituje svijet i da samom sebi budeupitno biće. To je nešto više no vidjeti čovjeka raspetog između krajnostikao što su život i smrt, grijeh i milost, očajanje i vjera, briga i radost,moć i slabost, nada i razočarenje. Ne živimo samo u svijetu da bismou nečemu profitirali. Löwithova kritika kršćanskog mišljenja po svojojnamjeri je filozofska, kao što je to bila i Nietzscheova. S njim se drukčijepostavlja pitanje o dobru i zlu, o moralitetu morala, o zajedničkom životus prirodom i u prirodi, o kriptoteološkoj pozadini pitanja o bitku.

V

O posthegelovskoj filozofiji želio bih govoriti s dvostrukog stanovišta.Prvo ću razmatrati Löwithov odnos prema cijeloj zapadnoj filozofiji,tradicionalnoj metafizici, kršćanstvu i posthegelovskoj filozofiji. Drugo,pokušavam pokazati da li i u kojoj mjeri problematika u Hegela, Marxa,

38 PREGLED

Kierkegaarda, Nietzschea itd. dospijeva u postmoderno mišljenje. Nakraju pokušavam pokazati da se ona može razumjeti unutar krize moderne,samoosvješćivanja koje potiče filozofija subjekta, apsolutni antropo-centrizam, koji je, kao što znamo, izazvao agoniju povijesti, dramu svijeta.

Prema Karlu Löwithu, danas je neophodno dati historijski prikaznašeg povijesnog mišljenja. On bi trebalo da dadne odgovor na pitanje kojeje prije gotovo 50 godina postavljeno u djelu Od Hegela do Nietzschea:»Određuje li se uopće bitak i ‘smisao’ povijesti iz nje same, a ako ne, izčega se onda određuje« (HN, 8). Löwithova studija razdoblja od Hegela doNietzschea nije, dakle, samo historiografska. Ovdje se radi o prekretnici»između Hegelove dovršenosti i Nietzscheovog novog početka, da bi usvjetlosti sadašnjosti osvijetlile epohalan značaj jedne epizode koja jepala u zaborav« (ibid.).

Da bi označio filozofsku i kulturnu veličinu 19. stoljeća u Njemačkoj,Löwith s pravom odustaje od arogancije doksografskog i historiografskogpostupka koji se u sadašnjosti smatra nadmoćnijim od filozofije u prošlomstoljeću. On se ograđuje od fetišističke opsesije za iscrpljivanjem smislaovog razdoblja. Ako tu postavku pojednostavimo na njene poente, onabi mogla izgledati ovako: iz perspektive krize cijele ljudske egzistencijena Zemlji, u kojoj čovječanstvo traži oslonac za svoje djelovanje, koje jedanas moguće u znaku ne/ekološke civilizacije, u znaku koji korespondiras kapitalističkom i tzv. socijalističkom verzijom industrijskog društva, izte perspektive Löwithova filozofija postaje sastavnim dijelom postmo-dernog mišljenja. Preko njega se retroaktivno može razumjeti tradicionalnafilozofija povijesti, pitanje o uvjetima mogućnosti kritike tehnicističkogprogresivizma, jednog razdoblja u kome bi se spoznala i osvijestila granicaone filozofije koja dolazi na vidjelo u procesu gospodarenja prirodom.

U postmodernoj se ne pojavljuju samo moderna područja ljudskoginteresa. Daleko od ekodiktature. Löwithova filozofija svjedoči o naporuda se o povijesti, posebno o povijesti »zapadnoevropske tradicije«, jošjednom misli kao o mediju antropoteologije. To što je Löwith tematiziraoproblematiku kršćanstva u filozofiji poslije Hegela samo je izraz osnovnogtona njegove kritike – filozofije povijesti, njenih teoloških pretpostavki,filozofije koju nosi posvjetovljena vjera u budući spas i u ispunjenjesmisla. No, u djelu Od Hegela do Nietzschea, kao i u ostalim spisima,Löwith otkriva teološke implikacije cijelog postkršćanskog metafiziciranjakoje se okuplja oko trostrukog odnosa: Bog, čovjek i svijet. Prema njemu

39PREGLED

bi se sve to sabralo u presudnom i najpretencioznijem Nietzscheovompitanju: »Čemu uopće čovjek?«

Löwith problematizira upravo u reprezentativnom obliku cijeluzapadnoevropsku metafiziku. Važno je tu, dakle, povijesno mišljenje (a)i povijesna egzistencija (b). On sada povezuje koncepciju povijesti, povijestifilozofije i kulture s kritikom historijske svijesti.

Hegel

Löwith je nastojao da dokaže neophodnost jedne nove filozofije, kojase ne bi nametala svojim mišljenjem. To nastojanje se iskazuje u kriticikrutog ograničavanja na Hegelov sistem i izopačavanja Nietzscheovogmišljenja. Zato opisati historiju filozofije od Hegela do Nietzschea izperspektive sadašnjosti znači nešto više od doksografskog postupka. Sobzirom na vlastito mišljenje, Löwithu je stalo da dokaže kako »opisatihistoriju ne znači krivotvoriti neopozivu snagu onoga što se jednomzauvijek dogodilo nauštrb istine, a u korist života, nego voditi računa ovitalnoj činjenici da se stablo prepoznaje po njegovim plodovima, a otacu sinu« (ibid. 7). Löwith ima pravo kad ističe da se 19. stoljeće razjasnilotek u 20. stoljeću. Istovremeno, težište je na stavu da povijest filozofijemože biti nesuvremena; njegova se okončava sa Spinozom. Ona nijekontinuirani napredak u svijesti o slobodi, kao što je pretpostavljao Hegel;kada ono o čemu se radi jest istinita spoznaja jedne i uvijek iste prirodesvih bića.

No i »najnaprednija« misao je, kao što to Löwith kaže s Heideggerom,i ono što historijski može da leži u dalekoj prošlosti, ali ima svoju budućnost,zbog čega je metafizička teologija od Descartesa do Hegela i svojimnačinom dokaza Božije opstojnosti – već u načelu prošla. Pa ipak,Löwithova interpretacija povijesti postkršćanske metafizike dramatički jeotvorila jedan uvid u filozofiju koja dospijeva u ono slobodno iz metafizičkiopterećene tradicije.

Autentični trag toga nalazimo u razumijevanju Descartesove filo-zofije. On je utemeljitelj projekta modernog svijeta koji je u Hegelovojfilozofiji dobio svoj najpuniji izraz. Polazi se od samosvijesti čovjekaili od najistinskijeg postojanja. Svijet su napustili bogovi. On je još zaLeibniza i Newtona fabrica di machina sa optimus ordo, u kojem se sve

40 PREGLED

postiže najjednostavnijim i najracionalnijim sredstvima. Dolazi dotrijumfalizma prirodnih znanosti, njihovog modela spoznaje. Ona počivana metafizičkom motivu: da sve dospijeva u refleksiju, na potuđenju.Odbacuje se svako čulno iskustvo i s njim povezana taština ljudske svijesti.Hegel bi rekao da je cijela nova filozofija moderne potekla od Descartesa(K. Rosenkranz, Hegels Leben, 1844, 202).

Iznova nailazimo na Hegelov veliki scenarij, na filozofski projektmoderne. Iznova gledamo kako filozofija i ideju čovjeka određuje izodnosa prema transcendenciji (Theodor Haecker, Max Scheler, Jaspers,Heidegger). Svi su oni u zaboravu prirode. Bit čovjeka ne određuju polazećiod prirode i cjeline svijeta. Oni je određuju s obzirom na transcendenciju.Šta ovo znači u odnosu na spomenutu problematiku?

Naravno da izvorni povijesni razlog za ovu srodnost između Boga ičovjeka leži u biblijskoj nauci o stvaranju, prema kojoj je samo čovjek, ane nebo i zemlja, samo paslika boga. Zajednička im je »anihilacija prirode«.Löwith zato kritički procjenjuje Heideggerovu osnovnu formulu »analitiketubitka.« Tu/bitak je bitak u svijetu. Ne bih htio zatajiti da je i to vre-mensko-povijesno »egzistiranje«, svijet bez prirode i svijet bez Boga.Heideggerova analiza »prirodnog« pojma svijeta tako je neprirodna kaoi egzistencijalno utemeljenje umiranja iz prethodećeg bitka – na kraju(ibid., 37).

Treba se prisjetiti stare kartezijanske metafizike. Iz nje potječe voljaza znanjem, ideja znanosti, matematička prirodna znanost, fundamentalnoorijentiranje prema znanstvenoj spoznaji, da je ona prikrila svijet prirode,svijet koji se ne može osvijetliti u samoj mogućnosti matematiziranja.

Descartes još uvijek diktira svijet kao sliku. Za njega je fizika »znanostsvijeta«. Ako se uzme u obzir interpretacija Descartesa, Spinoze, Kanta,Hegela, Heideggera, Valéryja i Sartrea, pokazuje se puna različitoststanovišta i nakana; i jedan zajednički osnovni tok koji izražava samoValéry, ukoliko govori o »svojem« Descartesu. Valéry nije »nemuzikalnibarbarin mišljenja« (P. Sloterdijk).

Löwith kritički procjenjuje i Fichteovu filozofiju. U njoj se jasnooznačava tačka u kojoj se i svijest vezuje za sav realitet, za »faktičkeinterese djelatnog jastva prema realitetu« (ibid., 73). Između Kanta(1724-1804), Fichtea (1762-1814), Jacobija (1743-1819), Schellinga(1775-1854) zjapi apsolutna subjektivnost kao otvorena rana. Hegelnadmašuje razum prosvjetiteljstva apsolutnim umom.

41PREGLED

Hegel filozofiji povjerava ono što je bio posao teologije i religije.Još 1802. Hegel uvjerava da je vrijeme »ispunjeno«, da kršćanska vjeraviše ne živi u izvorno religioznoj svijesti otkako je prosvjetiteljskakritika Biblije ono što je vjera u sebe prihvatila i traži sada opravdanjeputem umnog mišljenja filozofije. »Das Salz ist dumm geworden.«

Jedino filozofija može opravdati nauku o transcendenciji, očovječenjeBoga. Hegel zna da konačni i beskonačni duh koincidiraju. Duh –hegelovski – nije res cogitans, subjektivni ili statični duh. Duh je procesprocesâ, svijet svjetova, samokretanje, vlastita djelatnost koja seospoljava ili manifestira ukoliko izlazi iz sebe, ukoliko se podvaja (89).To je, kao prvo, perspektiva jedne metafizike subjektivnosti. Njen jevrhunac sam duh. Predmet je samorefleksivan – sve do beskonačnogbožanskog duha u pojedinačnom subjektu. Kršćanstvo je u umnommišljenju filozofije došlo do izražaja.

Hegel je započeo sa prestiliziranjem filozofije kršćanstva. Na umumu je ono što je moderni još na umu: veličina stanovišta modernog svijetaje ovo samo/udubljivanje subjekta u sebe, da se samo konačno spoznakao beskonačno, da se vezuje za suprotnost koja je potiče. To je ono štobi trebalo riješiti. Suprotnost jest: ja sam subjekt, slobodan, za sebe samličnost. Zato oslobađam i drugo. Poenta je u ideji da filozofija koja zna samokonačno, ograničeno, ne-božansko, nije filozofija, nego je u najboljemslučaju znanje o svijetu i čovjeku, univerzum znanosti. Ona se nasukalana greben vremena.

Hegel se, po Löwithu, pita šta čovjeka čini čovjekom. On ima naumu Hegelovu tezu da je čovjek u ljudskom smislu – samo bourgeois,subjekt potreba, puka posebnost u odnosu prema njegovoj unutarnjojopćenitosti. To je bilo dovoljno da se kritički ocijene filozofije najrazličitijihusmjerenja: od Feurebacha, Rugea, Marxa, Stirnera.

Löwithu je očigledno stalo do toga da pojmom prirode spasi onošto je metafizika potisnula. Svijet prirode je res extensa (Descartes),fizikalni mehanizam (Kant), besciljno i besmisaono smjenjivanje nastajanjai nestajanja (Fichte), vječiti poriv (Schelling), agregat konačnosti (Hegel)koji ništa o sebi ne zna. Svijet prirode je za Descartesa, kao i za Hegela,izvan nas, spoljašnost, samo u odnosu prema unutrašnjosti (97). ZaLöwitha je veoma karakteristično da gaji velike simpatije za mnogeGoetheove stavove ili za stoičke ideje. Löwith ne prihvata Hegelovuideju da je historija napredak u slobodi.

42 PREGLED

Marx i Löwith

Der Geld-Gott ist nur ein Demiurg, er ist der Gott dieser Welt.Die Welt seiner Formen ist nicht vom Menschen gemacht, sieIst seine, des Geld-Gottes Schöpfung.8

Inventivna, ingeniozna rasprava o Marxu predstavlja uranjanje unjegovo mišljenje. Löwith ima na umu Marxa, ali ne na liniji steriliziranjanovog mišljenja. On ga ne uzima samo kao ekonomsku i socijalističkuteoriju, nego kao radikalnu kritiku građansko-kršćanskog svijeta uopće.Marx postaje povijesna veličina.

To o čemu govori, i poslije socijalističkih konclogora, poništenjaljudskih prava na čovjeka dostojan život, na slobodu u svakom smislu,na sreću, na život bez poniženja i očajanja, nije danas izgubilo svojuvrijednost. To je i novo iskustvo mišljenja, odnos prema filozofiji. S drugestrane, Löwith uzima u obzir Marxovu ideju o kraju filozofije. Marx iKierkegaard predstavljaju mislioce preokreta. Svijet je širi od povijesti,od svijeta koji se manifestira u povijesti. Ne može se svesti na jednopitanje. Ako se to zaboravi, to da je svijet širi, da je život bogatiji negošto dopušta mišljenje koje sve dijeli na »prije« i »poslije«, onda smo nakolosijeku krutih tokova, shema.

Povijest nije sve. »Suma ljudskoga i posljednja istina svjetske historijepokazuje se, međutim, isto toliko u ratu koliko i u miru, jer ljudska situacijakao takva ostaje jednaka u svim promjenama.« U provokativnom razgovorus historičarom Ludenom Goethe veli:

»Čak i da možete osvijetliti i proučiti sve izvore: šta biste našli?Ništa drugo izuzev jedne velike istine, koja je odavno poznata i radi čijegpotvrđivanja nije potrebno ići daleko; naime, istine da je sve bilo bijednou svim vremenima i u svim zemljama. Ljudi su uvijek strepili i patili;uzajamno su se mučili i mrcvarili; i sebi i drugima zagorčavali su tajkratki život, a ljepotu svijeta i slast postojanja, koje im pruža prekrasnisvijet, nisu umjeli ni cijeniti ni uživati. Ugodno i veselo bilo je samorijetkima. Većina je, nakon što je tokom izvjesnog vremena iskušavalaživot, vjerovatno radije htjela da ga napusti nego da ga iznova započne.

43PREGLED

8 „Novac-bog je samo demiurg, on je bog ovog svijeta. Svijet njegovih formi nijesačinio čovjek, on je njegova tvorba, tvorba novca-boga.“, Thomas Assheuer.

Ono što ih je još činilo ili čini privrženim životu, bio je i jest strah od smrti.Tako to jeste, tako je bilo; tako će vjerovatno i biti. To je čovjekovasudbina. Zar su nam potrebni dalji dokazi?«

Löwithova teorija je kritika filozofije povijesti. Ako se povijestuzima kao sam svijet. Ona je filozofska teorija prirode koja zna da se svehistorije nadmašuju i relativiziraju. Iz polemičkog ugla moglo bi se reći:to nije Marx. Ali šta to znači? Riječ je o postmetafizičkom toku mišljenja:sve se historije nadmašuju, prolaze, stalno ostaje samo što se ne zna: niprije ni poslije, jer je ono uvijek tako kako je uvijek bilo i kako će uvijek biti.

Svijet života je očigledno beskrajno širi od svijeta historije. Löwithovafilozofija podsjeća na svijest ekstatičnih fizičara. Svijet prirode nema obala,nije ničim ograničen, ni početkom ni krajem, ni smislom ni besmislom.

Nietzsche kao mislilac i kritičar

Svi su filozofski pojmovi i iskazi oskudni. Također i filozofska pitanja.Nietzsche je za Löwitha kritičar modernog čovjeka, humaniteta

»sekulariziranog kršćanstva, koji mijenja ‘mjeru čovjeka’« (HN, 328).Pitanje koje je postavio Nietzsche postoji i dalje – i za nas, »upravo natemelju Nietzscheove kritike humaniteta« (330). Löwith kaže da jenemoguć povratak u vremenu, ni Goetheu ni nekome drugom. Vrijeme jekao takvo zapalo na napredak. I samo u trenucima u kojima se pojavljujevječnost kao istina bitka pokazuje se vremenska shema napretka kaohistorijski privid.

Pitanja koja je postavio Nietzsche i dalje postoje. Ona pogađajuprije svega kršćanstvo i evropski humanitet koji je odatle iznikao. Tu jei srodstvo s Marxom. U pitanju oslobođenja čovjeka od političke državei građanskog društva.

Nietzsche je izrekao ime svoje filozofije: to je nastojanje da serehabilitira svijet kao svijet. Nietzscheovo mišljenje sastoji se u tome dase ono odvažilo da se s »voljom za istinom« i ona sama stavi u pitanje.

S Nietzscheom filozofija postaje literatura. A »bez literature nemaistine« (P. Sloterdijk). Upravo time, doduše potajno, okončava ovo razdobljeod Hegela do Nietzschea. Ono ima i svoju drugu ili treću historiju, jošuvijek u svojoj istini neodlučenu i otvorenu. Svakako da je već odNietzschea do krajnosti istaknuto pitanje o »imanentnom humanitetu«

44 PREGLED

koji je »najviša potencija fatuma«. Čovjek nije ekstramundano stvorenje;on je heraklitovsko dijete svijeta i kao takvo – stvaralačka igra svijeta,razarajuća kao i stvaralački u igri sudjelujuća (121). No, ne treba se varatiu pogledu statusa Nietzscheove filozofije i psihologije.

Mjerodavna paradigma za cijelu metafiziku volje za moći jestkršćanska teologija i njena eshatologija, koja svijetu svagda pretpostavljafetišizam stvaralačke volje, koja je tu da bi čovjek dosegao svoj krajnjicilj. Potonja riječ navodi na to da je Löwith mislio da čovjek pripadauniverzumu svijeta, a ne obrnuto. On ništa nije izvan te cjeline u kojoj seodmjerava i samoocjenjuje. On predstavlja »veliko oslobođenje« odkrivnje kao i od cilja (133). Sugerirao bih ideju da Löwith upravo uNietzscheovom dionizijskom mesijanizmu, u sudbi Zaratustre ogledavai vlastitu poziciju. »Smrt boga otvara, preko nihilizma, put ka ponovnomstjecanju svijeta.« Ne njegovoj promjeni ili pak očuvanju.

Bez Dionizija nema ni otrežnjenja, obzirnosti, ni razmeđivanja. Tuje vječni život, vječno vraćanje života. Budućnost u prošlosti, ali i budućnostevropske prošlosti. Trijumfirajuće Da životu – preko prolaženja, smrtii mijene. Istinski život kao potpuno nastavljanje života. Prije bi se moralokazati: da je Nietzsche pledirao za tim da se čovjek, s onu stranu antropo-centričnog mišljenja, prevede u prirodu svih stvari. Da će to postati mjeravremena, renaturaliziranje čovjeka, to niko nije mogao naslutiti.

U ovom kratkom interpretativnom postupku spomenut ću da jezaborav prirode, ljudske prirode, prije svega, izazvao Nietzscheovuparodiju filozofije i filozofa uopće; parodiju volje za istinom, parodijutaštine koja se okuplja oko visokih vrijednosti kao što je istina. Valjauvidjeti da se pristup ljudskoj prirodi ne zbiva više neposredno prekopogleda i istraživanja svijeta, nego samo još sa stanovišta iskustvavlastitog jastva kao tjelesnog, egzistencije koja je spojena s tijelom, shermeneutikom tjelesnog izraza.

Moglo bi se reći da je Nietzsche uveo svojevrsnu gerilu protivmetafizike i »velikih istina«. Bogatstvo njegovog postmetafizičkogmišljenja je ono što mu omogućuje da bude autentični predstavnikpostmoderne. Prva i najočiglednija je pojava postmoderne raskid s onimšto predstavlja »strahopoštovanja dostojna katastrofa dvijetisućljetnogodgajanja za istinu, koje na kraju sebi uskraćuje laž vjere u Boga« (VII,480). Nietzsche nema drugog načina da istakne osnovni tekst homonatura,kojem priroda nije drugo, biće izvan nas, nešto vanjsko, jer je priroda

45PREGLED

ono što otvoreno izriče svoje ime, svoj logos; ona je, kao i čovjek,samosvjesna. Nietzsche, u prevođenju čovjeka u prirodu kao njegovvlastiti iskon i mjeru, »depotencira« taštinu i fetišizam subjektivnostičovjeka. No, ustvrdio bih da je ta metafizika subjektivnosti osnovaizostajanja istine koje odavno opominje na katastrofu.

Bilo bi stoga nedosljedno braniti metafiziciranje Nietzschea. Usituaciji u kojoj tek spoznajemo značaj pitanja o porijeklu dramskeslobode kojoj ona sama sebi pada teško. Spoznajemo, poput Nietzschea,»veliki um tijela«; to da je »tijelo jedan veliki um, pluralitet s jednimsmislom«. Nietzscheov opus legitimira ne samo velikog psihologa ifilozofa; on bitno pripada jednom velikom nastojanju da se čovjekprevede u prirodu, a time i u život svijeta. Sve to sugerira jednu općenitijupovijesnu hipotezu: da je Löwith spoznao principijelni značaj Nietzscheovefilozofije, značenje koje je danas postavljeno kao postmetafizičko ipostmoderno, kao početak destrukcije ili dekonstrukcije modela mišljenjakoji počiva na filozofiji subjekta.

U pogledu Nietzscheovog prevođenja čovjeka u svijet prirode,Löwith, govoreći o Spinozi, ima na umu da je neophodno oslabiti teološkupredrasudu da je Bog stvorio svijet zarad čovjeka i Božiju moć prevestiu moć prirode. Ono što Löwitha fascinira jest u svakom slučaju kritikahistorijske egzistencije, platonizma, kršćanstva, sekulariziranog kršćanstva,suvremene kulture i suvremenog čovjeka.

Pokazalo se plodnim misliti to iskustvo mišljenja od Hegela doNietzschea. Predlažemo i drukčije čitanje i prosuđivanje djela ovihmislilaca. Oni su i danas suvremeni: sposobni za rekonstruiranje, za sjećanjena ideje. Ne samo u smislu da Kierkegaard ističe osnovnu kategorijupojedinca, Stirner pojam »Jedinog«, Marx pojam samorazlikovanjapotpunog čovjeka prema biti i nebiti, po biti/ideji čovjeka, Nietzcherehabilitaciju svijeta, koja predstavlja radikalnu kritiku Hegela.

Ovdje se spajaju Hegel i filozofska kritika kršćanskog morala,»imoralizam« – kao posljednji plod na drvetu kršćanskog morala. Ono nijeiskustvo koje nas usrećuje. Bojimo se da bi bio prenagljen zaključak dasu to filozofi koji imaju svoj značajan krajolik u filozofskom muzeju.Pitanja pojedinačne egzistencije, »supstancijalnog negativiteta«, filozofskog(Hegel) i socijalnog (Marx) prosuđivanja čovjeka, historije i društva,jezika i djelovanja, ne gube svoju značajnost. Dubinu stječu već u prikazuLöwithovom. Ona traže drukčije osvjetljenje nego što je to historijski

46 PREGLED

bilo izraženo, naprimjer kod Marxa i Kierkegaarda. Čovjek kao pojedinacnije antipod čovjeku kao socijalnom »rodovskom biću«.

Možemo stoga govoriti o tome da Löwith priziva svijet, prevladavanjeodređenog načina mišljenja da bi dosegao onu dimenziju koja se po njemumože nazvati physis. Njena je osnovna crta beskrajno ponavljanje kaovječito kruženje. On potcrtava da je povratak u grčko-rimsko razumijevanjeiskona nadsvođavanje onog mišljenja koje znači zaborav iskona, subjek-tivnost, relativizam, eshatologija, misao napretka, ukratko, historizamu najširem smislu. Postmoderna se ne može zamisliti bez inauguriranjatakve kritike, to znači: ne može se zamisliti bez nepovijesnog, iskonskogpolja, koje odgovara physisu.

Bez obzira na to kako bismo u krajnjoj liniji vrednovali Löwithovomišljenje, ono je zaslužno bar toliko što nam skreće pažnju na (a) povijestkao povijest za/propadanja, (b) na smrt onog jevrejsko-kršćanskog Boga,na (c) to da je čovjek biće koje iskonski pripada kosmičkom zakonupostajućeg bitka. On je izrazio ideju da postoji antičko ili modernoshvaćanje prirode, ali ne postoji antička ili moderna physis. Na drugommjestu je Löwith dokazivao da je osnovna krivnja Nietzscheova u tomešto nije zahtijevao povratak samoj prirodi. Od tada je taj Nietzscheovnedostatak izvan sumnje.

U svakom slučaju, Löwith je svojim djelom prodro u iskon zapadno-evropskog mišljenja. On je na taj način profilirao jednu novu spekulativnufilozofiju prirode. Dakako, ona uključuje čovjeka kao biće i tajnu, kaobiće koje nadilazi prirodu, koja je nenadmašiva. Doduše, tu nedostaje jednanova hermeneutika prirode, prirodnih zakona, umjetnost kao oblikovanjei spašavanje prirode, kao heliotropizam koji trpi genijalno, kongenijalno,ali ne trpi hermeneutiku osvete, očajanja, hermeneutiku događanja, kojaodbacuje prevladavanje metafizike, antropocentričnog mišljenja.

47PREGLED

II

Čovjek kao homo naturalis i kao povijesna ideja /Aspekti Löwithove filozofije

1986/1987.

Čini se da je naša najdublja supstancija postalaapsolutna aktivnost i da u svakom od nas prebiva,ja ne znam koja početna snaga, koji kvantum učistoj nezavisnosti. Ali mi živimo u jednojčudesnoj epohi u kojoj je napadnuta, osporenavećina prihvaćenih ideja, koje su se činile unajvišoj mjeri neospornim, vidimo da su ihčinjenice iznenadile i razorile tako da mi usadašnjosti prisustvujemo jednoj vrsti bankrotasnage uobrazilje i ukidanju sporazumijevanja.

K. Löwith, P. Valéry

I

Löwithova filozofija ima na umu cijelu zapadnu filozofiju i teologijupovijesti. Zanimanje za problematiku kršćanstva u filozofiji poslijeHegela, u Hegelovoj metafizici povijesti duha, u onom historizmu koji je,to danas dobro znamo, imao više izgleda na budućnost nego Goetheovonehistorijsko viđenje svijeta, postalo je središnje u djelu Od Hegela doNietzschea. Ono seže do Nietzschea, do epohe radikalne kritike cijelezapadnoevropske filozofske tradicije: platonizma i kršćanstva, svakogkrivotvorenja u životu čovječanstva. Značajka je Löwithovih spisa da suoni u znaku polemike ili kritike filozofske i teološke tradicije, posebnonjemačke. Bila bi zabluda pomisliti da se tu radi o rekonstruiranju jednograzdoblja od Hegela do Marxa i Nietzschea.

Pažljiv čitalac Löwithovih spisa zapaža da se to razdoblje, kojepredstavlja epohalni prijelom u mišljenju, između Hegelove dovršenostii Nietzscheovog novog početka, razmatra iz vidokruga suvremenosti.

48 PREGLED

Dakako, i Löwithovo djelo Od Hegela do Nietzschea, od čijeg prvogpojavljivanja nas dijeli skoro pola stoljeća, razdoblje dramatičnog iskustvakrize uma i krize istine povijesti, potresa vrijednosti moderne civilizacijei ekološke krize, može se također promišljati iz perspektive jednog novogvremena. Löwith je također bio – čak i u polemici – fasciniran onim štočini bitne crte zapadne povijesti, bogatom i raznovrsnom tradicijomzapadnog mišljenja.

Uz Martina Heideggera, koji je u 20. stoljeću postavio, čini se,najradikalnije i najpromišljenije pitanje o smislu i strukturi metafizičketradicije, Löwithu također pripada uvaženo mjesto u jednom kritičkom, uizvjesnom smislu »romantičnom« povratku starogrčko-rimskom razumije-vanju iskona. U tom svjetlu bi trebalo ocjenjivati stvarnosno razmatranjeteoloških pretpostavki filozofije, odnosa filozofije prema kršćanskojteologiji, koje čini nit vodilju Löwithovog djela Svjetska povijest idogađanje spasa (koje se pojavilo prvo na engleskom jeziku 1949. podnaslovom Meaning in History, a potom na njemačkom pod primjerenijimnaslovom 1953. godine).

Od mislilaca 20. stoljeća najbliži mu je Martin Heidegger. I to poideji kritike i ideji da filozofska spoznaja sadrži metafizički trinitet kojičine: Bog, čovjek i svijet / priroda, čovjek, Bog; bliska srodnost je u idejida se kršćanstvo u svojoj biti, neposredno ili posredno, očito ili skrovito,crkveno ili necrkveno, ipak dovoljno jasno opisuje kosmologijom,psihologijom i teologijom. Šta se time nagovještava? Prije svega da seu tom trodijelnom jedinstvu kreće zapadno predstavljanje bića u cjelini,da je zapadna metafizika po svemu teološka, čak i tamo gdje je u sukobus crkvenom teologijom. Želeći istaknuti Löwithovu radikalnu kritikuzapadne metafizike, ma koliko ona bila po načinu i ishodištu različitaod Heideggerove, koja želi raskriti ono nemišljeno u filozofskoj tradiciji,ono što nije u metafizičkom mišljenju došlo do pravog izražaja, moramose pitati o nečemu što ima dalekosežno značenje.

Još od Heideggera znamo da postoji pretpostavka da se FriedrichNietzsche, na kraju krajeva, priklanja u onom trodijelnom području –kosmologiji. No to bi zaista bila zabluda. U Nietzscheovoj kosmologijikosmos se ne promišlja primitivno-dogmatski, u smislu »prirode« kojase razlikuje od čovjeka i Boga. Time se anticipira jedna moderna krajnost.Usprkos tome ostaje mnogo toga značajnog i otvorenog u Löwithovimspisima. Pitanja što ih ona postavljaju nisu minula. Postala su drukčija

49PREGLED

i još značajnija. Pitanja sežu daleko: da li je moguć povratak u grčko-rimskorazumijevanje kosmosa/iskona? Šta znači povijest kao povijest zapadanja,naprimjer, u antropocentrizam? Postoji li mjerilo po kojem je mogućetakvo razumijevanje? Kako je moguće biti u predjelu mogućeg uopće?Dakle, onog što nam omogućuje razumijevanje grčke filozofije, koja jepočela time što se logos, koji je zahtijevao da se spozna priroda svih stvari,svih bića, oslobodio vladajućeg mita?

Pitanja se javljaju, isprepliću, nadopunjuju i potiru, osvjetljavajui zamračuju. No svagda u jednom dramatičnom buđenju svijesti. Danasse čak širi osjećanje o inkompetenciji filozofije, o monopolu znanosti daotkrije ispravno i istinito, o privilegijama tehnološkog uma i tehnološkogčovječanstva. Ali se na svoj način stilizira ideja o »kraju filozofije« kojaje i Löwithova. Strpljiva analiza pokazala bi nam, pak, da se bavimofilozofijom poslije kraja filozofije (Heidegger, Löwith i dr.). I da jeveliki majstor bio u pravu kada je rekao: »Filozofirati u društvu značiživo se zanimati za nerješive probleme« (Goethe). Dakako, dade se ovamisao potkrijepiti ne samo problemskim stanjem suvremene filozofijenego i znanosti, posebno novije fizike kao fundamentalne znanosti.Ova pitanja mogu biti i ekscesi logificiranja, ali i nešto više: znakovida je postmetafizičko mišljenje, ma koliko to izgledalo paradoksalno,kadro da raspozna povijest neistine, povijest u tendenciji zapadanja,izopačavanja. No što se tiče već izraženih pitanja i kompetencije filozofijeda na njih odgovara, za nas nije samo začuđujuća formulacija da je filo-zofija i opća arheologija i generalna dubinska psihologija (Hans Lenk);da je »riješeni problem ili štaviše rješivi problem« onaj koji prestaje»neposredno da pripada filozofiji« (Paul Valéry).

II

Löwithov pokušaj da misaono analizira i procijeni, da prevlada povijestzapadanja, po svojoj intenciji plodotvoran i izazovan, po izvedbi čestosporan i nedomišljen, ostaje u granicama jedne dijalektike »naturalizma«za koju je priroda jedina zbiljnost (Heidegger). On ustrajava na kriticifilozofije, kršćanske, postkršćanske, koja ne može biti kršćanska (»jertada ne bi bila više filozofija«) ni pretkršćanska ili paganska, kao danije ništa čula i iskusila o kršćanskom Otkrovenju ili ideji spasenja.

50 PREGLED

Time kritički rasvjetljava 1) velike epohe zapadanja povijesti, 2) filozofijeod Descartesa i Spinoze do Kanta, Hegela i Marxa, 3) jevrejsko-kršćansketradicije, 4) povijesti kao zaborava prirode u drevnom smislu physisa.Ali to se zapravo razlaže u kritici trijumfalizma moderne subjektivnosti,eshatologizma, totalitarne ideje napretka.

Prvi putokazi u tom smjeru bili su već Löwithovi rani spisi u kojimase ogleda utjecaj Husserlove fenomenologije, njezine istraživačke metode,možda još više Heideggerov. Löwith se 1928. godine habilitirao kodHeideggera s fenomenološkom raspravom Individuum u ulozi su/čovjeka/zajednice/. Filozofska pitanja o drugom našla bi ovdje svoje zavičajnojezerce. Spis se najavljuje kao dio fenomenološke antropologije kakva je,naprimjer, Finkova, u kome se brižljivo raspravlja određena strukturnapovezanost ljudskog života; zapravo »odnos« jednog prema drugom,njegovoj fenomenološki mišljenoj »zajednici«. Specifična nastrojenost ovogLöwithovog habilitacionog spisa sastoji se, sažeto rečeno, u jednom novompostavljanju antropoloških osnova na koje se mogu svesti »najelementarnijestrukture povezanosti ljudskog života«; to su: jedno i drugo; zajednica,odnos, drugo u drugoj i trećoj ličnosti, kao alter i alius, različita zvanja,ljudsko odnošenje koje implicira ljudsko osnovno odnošenje ili ethos.Treba naglasiti da se to djelo pojavilo 34 godine poslije prvog izdanja.Löwithu je bilo jasno da se iznova moglo drukčije postaviti i elaborirati.Prije svega u smislu obuhvatnijeg pitanja o odnosu čovjeka i svijeta u čijemsu okviru »u/svijet« (društveni svijet) i okolni svijet samo dva relativnasvijeta. To je već postignuto u drugim spisima, posebno u onima koja sunaslovljena o svijetu i ljudskom svijetu.

Löwithov interes usredotočuje se, prije svega preko ovog briljantnogspisa – Fenomenološke ontologije i protestantizma, Osnovnih crta razvitkafenomenologije u filozofiju i njen odnos prema protestantskoj teologijiitd. – na kritiku eshatološki orijentirane filozofije, jevrejsko-kršćansketradicije. No to je također zaobilazni put do filozofskih pitanja o pojmuprirode, o iskonu, o svijetu koji je po prirodi i cijeli svijet, koji, usprkosvjerovanju antropocentrično orijentirane filozofije, one koja predstavljaapologiju subjekta, subjektiviranja, koja se dovršava u zapadnom»racionalizmu«, u definiciji čovjeka kao umnog bića, da je to svagdajedan svijet za čovjeka – ostaje svijet prirode, uvijek postojećeg iobuhvatnog, u kojem čovjek po prirodi živi i umire!

51PREGLED

Ono što Löwith dovodi u sumnju, to su dramatične diobe svijetaprirode i svijeta duha (povijesti). Jedini svijet prirode jest svijet iz kojegje proizašao čovjek, ljudski rod sa svojim moćima, sa svojim duhom ivlastitom poviješću. Tu se i nameće privid da je svijet povijesti jedinisvijet, moćniji i smisleniji od prirode koja je »ona sama« – apsolutnosamobitna (od quod substat), to što se iz sebe kreće. Mi u njoj ostajemoi kada je mijenjamo u nepregledni i opasni artificijelni svijet, posredstvomznanosti i tehnike, u svjetskopovijesnim trenucima, sa svojim svijetom/poviješću, povijesnim odlukama.

Vodi li se briga o cjelini Löwithovog mišljenja, vidjet ćemo punofilozofsko značenje njegove kritike filozofije, posebno filozofije povijesti.Ona se, čini mi se, podudara s modernim opažanjem da to što još uvijeknazivamo povijesnim svijetom sadrži u sebi skrovite redukcionizme ibrutalnosti, mišljenje koje vrhuni u kompjuterskom programiranju, ulogici samo/razaranja i čovjeka i svijeta. Ono zavodi. No mi smo svi ubijegu – iz prirode kao jedine zbilje. Ne možemo se zadovoljiti opravdanjemživota iz ethosa »tehničkog rasterećenja«, »političkog sudjelovanja iekonomskog bogaćenja« (P. Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne),umom koji samo moralizira.

III

Ne treba, uostalom, zaboraviti da u suvremenom dobu Löwithovakritika filozofije povijesti dobiva načelan značaj i novu aktualnost.Doduše, on je reducira na njezine teološke pretpostavke, koje su uosnovi i kršćanske i postkršćanske filozofije uopće. Riječ je o kritičkojfunkciji nauke o stvaranju, o stvaranju bitka iz Ništa; o teološkominterpretiranju povijesti kao spasenjskog događanja. Da je kod Löwithauz kritička razmatranja išla i puna mjera znanja i uvida u povijest, upovijest kulture i filozofije, dokazuje i ovaj spis o svjetskoj povijesti ispasenjskom događanju. I to od studije o Augustinu i Bossuetu do oneo Burckhardtu, Marxu, Hegelu, Proudhonu, Comteu, Condorcetu i Turgotu,Voltaireu, Vicou, Joachimu, Orosiusu.

Löwith je jasno odredio načelan značaj i smisao ovog njegovog spisa.Da moderna filozofija povijesti ima svoje metafizičko porijeklo prijesvega u biblijskom vjerovanju u iskupljenje; da vrhuni u sekulariziranju

52 PREGLED

»svojeg eshatološkog prauzora«. Löwith je očito bio uvjeren u takvumogućnost interpretacije koja govori o teološkim pretpostavkamapovijesti, svjetovnog vjerovanja u napredak. Držeći se plakativno ijednostrano pojmova koji pripadaju svijetu kršćanstva i postkršćanstva,Löwith specificira značaj jedne teorije koja dovodi u sumnju svakuteodiceju (i algodiceju), mogućnost jedne samostalne filozofije povijesti(Gott, Mensch und Welt in der Metaphysik von Descartes bis zuNietzsche, 1967).

Prvotna namjera je bila, dakle, kritička: da se iz cjeline spisa uvidiapsolutna nemogućnost da se konstituira filozofija povijesti (Curriculumvitae, 1959). Odlučujuće poticaje za takvu odluku pouzdano Löwithduguje i Nietzscheu i Burckhardtu. Poznato je da je on u dugom spisu(Wissen, Glaube und Skepsis, 1956) nastojao da proširi i produbi svojarazmatranja da bi odagnao nerazumijevanja u pozitivno-kršćanskomsmislu. Iz ove perspektive se prosuđuje konstituiranje historijske svijestiu njenoj punoj moći, fetišizam njene vladavine, neproblematičnost njenogfunkcioniranja.

U ovim raspravama kritika historijske svijesti dolazi do punog izraza.Ali i Löwithova opsjednutost – makar i u kritičkoj namjeri – jevrejskimprofetizmom, mesijanizmom, kršćanskom eshatologijom, postkršćanskomfilozofijom. Za njegov pogled na filozofiju povijesti neobično je značajanstav prema cijeloj povijesti filozofije: od Anaksagore do Aristotela, odAugustina do Pascala, od Descartesa do Kanta i Hegela, od Kierkegaardado Heideggera, od Feuerbacha i Nietzschea do Marxa i Webera. Posvudaje uočljivo oblikovanje epoha u smislu povijesti zapadanja, otuđivanjaod iskonske povijesti, grčko-rimskog pojma kosmosa i prirode. Povijestprirode i fizički svijet su ono o čemu se samo metaforično govori. Uključenisu u jednu filozofiju svjetske povijesti, u perspektivu jedne eshatologije– spasonosno povijesne. Time se, dakako, dešava nešto što je za cijelupovijest kao i za sadašnjost sudbonosno: ignoriranje i depotenciranjesvijeta prirode, njegove tajne i zakonomjernosti, svijeta koji nas nosi usvemu, u djelovanju i znanju, u mogućnostima života; svijeta koji niječovjekov čin i artefakt.

Löwithovo tumačenje svijeta prirode jest ona tačka u kojoj seodlučuje o mjeri, domašaju i granicama njegove filozofije. Priroda – jedanpo sebi postojeći i cijeli svijet nije jedan svijet za čovjeka. Postoji samojedan svijet i jedna energija. Taj svijet je u kretanju, u jednom prostoru,

53PREGLED

u vremenu, u dimenzijama samooblikovanja i samorazaranja koje neznamo ili nećemo znati. To podsjeća na iskaze suvremenih fizičara kojinastoje oko formiranja jedinstvene teorije prirode ili da objasne crnerupe. Jedan od njih je čuveni Stephen Hawking, koji kaže da taj pokušajobjašnjenja nalikuje onom postupku koji »neobjašnjeno objašnjavapomoću neobjašnjenog«.

Što se tiče svijeta prirode, filozofija je neodvojiva od modernefizike. Filozofija prirode i fizika konvergiraju u istini. Priroda jeneraspoloživa u svojoj beskrajnosti, njen logos ne trpi ideju kosmološkelinearnosti koja se u jednoj epohi pretvara u sistem logičke subordinacijeu consecutio temporum (U. Eco, Das Irrationale, 1988), fetišizacijukauzalnog mišljenja koje se očituje u modernom racionalizmu, u matematicii logici, u prirodnim znanostima, u kompjuterskoj kosmoteologiji. Löwithukazuje na odnos prirode i humaniteta čovjeka (1957). I on pojampovijesti prihvaća nekritički, kako se on formirao u horizontu kršćanskei postkršćanske eshatologije, kao jednolinearno kretanje prema eshatonuili spasenju. Zato je sasvim logičan zaključak da je klasična filozofijaod predsokratovaca do Lukrecija promišljala svijet i čovjeka »ne uvremenskom horizontu povijesti i njenih slučajnih usuda, nego uvječnom okrugu physisa koji jest tako kako jest i ne može biti drukčiji«.

Za razumijevanje moderne i postmoderne, »svjesnog života«,kako Dieter Henrich reformulira pojam uma, sasvim je značajno pitanjeo physis koja nije moguća bez logosa. Stoga je Löwithovo mišljenje uizvjesnom smislu physio/logija. Da li se ona da filozofski opravdati ina drugi način nego što je Löwithov? To je neodlučeno pitanje. Sastanovišta intencije Löwithove filozofije postoje uvidi. Samo je čovjekbiće prirode koje je u stanju da dovede u pitanje čovjeka i prirodnojedinstvo ljudskog roda; da ide povrh mjere čovjeka i čovječanstva, dasvijet učini »nečovječnim« i »neprirodnim«; da u formi svjetske povijestiuspostavi isključivu privilegiju u odnosu na sve: na svijet prirode kojaje natura naturans i natura rerum (Spinoza). Ta privilegija čovjeka datlači i gospodari prirodom, samim sobom, jer je i on priroda u svojvlastitoj povijesti, upečatljivo pokazuje sve znakove pobune protivprirode, ideju prisile, gerilu protiv čovjeka kao prirodnog roda.

54 PREGLED

IV

Očito je da je Löwitha uznemiravala filozofija povijesti, eshatologija,historijska svijest koja je prodrla »u jezgro prirodoznanstvenog mišljenja«.Definitivno se raskida veza s prirodom i s čovjekom kao fenomenomprirode/svijeta. O tome svjedoče sve orijentacije historizma, egzistenci-jalizma, marksizma, pozitivizma, koje opravdavaju radikalni raskid sprirodom kao takvom, onom koju ne može zamijeniti nijedno »biće« ili»bitak«. Čitalac spoznaje da je postojala antropologija promjena usamorazumijevanju čovjeka u različitim epohama i kulturama. No teškobi se mogla osporiti Löwithova teza da ne postoji moderna priroda, alida postoji samo jedna moderna prirodna znanost. Iz povijesti znamo dasu postojali prirodni iskazi, istinski, adekvatni iskazi o prirodi, koji sustariji od pojave matematičke fizike novijeg doba; da se ti dalekosežniiskazi podudaraju i u starom i u novom vremenu s jednom i istomprirodom (Natur und Humanität des Menschen, 1957).

Postavljajući analogiju s grčkom ili rimskom kosmologijom, mi samoističemo jedan filozofsko-povijesni presedan, jednu mogućnost koja nijedobila svoje zbiljske izglede. S istim pravom mogli bismo uvesti analogijus Nietzscheovom idejom prirode. Istina, Löwithova su promišljanjavrlo bliska istinskim uvidima starih Grka: da priroda živi bitak u cjeliniproizvodi i uvlači u sebe. Da je priroda apsolutno iskonska igra snaga, bezpočetka i kraja, svagda mijena samo/proizvođenja i samoupijanja, bezcilja, »ako cilj nije u sreći kruženja« (Nietzsche). Nit vodilja Löwithovekritike metafizike, filozofije i filozofije povijesti predstavlja jedinstvenput povijesti filozofije: od grčke kosmologije i fizike, kosmo-teologije,preko kršćanske antropo-teologije, do Kanta i Schellinga, do apsolutneemancipacije čovjeka, do apsolutnog napretka racionaliziranja ili kolonijali-ziranja svijeta života. No sva razmatranja očituju svoju dijalektiku.

Löwith se pita, ne dovoljno diferencirano, ne samo o prirodi kaokrhkoj i prolaznoj tvorevini izvansvjetskog Boga, kao »drugobitku ideje«(Hegel), »prvoj« prirodi koja još nije spašena za slobodu u biću Božijem(Schelling) ili »graničnom slučaju« svega onoga što susrećemo u svijetu(Heidegger), kao predmetu prirodnih znanosti. Priroda, ona je jednostavnosvijet, vječiti život i najviša mudrost, logos koji sve prožima – physiskoji sve obuhvaća. O tome ne postoji konsenzus filozofija i znanosti,prosvjetiteljstva i kritike prosvjetiteljstva. Löwith je izvršio nemjerljiv

55PREGLED

prodor u pitanje o prirodi. Naivno mišljenje – šta drugo? Je li to mitizirajućipovratak u iskon grčko-rimske kosmologije? Zar nam nisu poznate svedefinicije čovjeka? Samo ovoliko je jasno da smo i u mišljenju i u činjenju,u znanostima i tehnologijama, konačno dospjeli do izvora iskustva prirode,one prirode koja se ne da historijski relativizirati, koja je svagda čudesnouređeni kosmos.

Pritom je Löwithova pažnja usmjerena, dakako, i na filozofskuantropologiju, na pitanje o strukturi ljudskog svijeta, o njegovim istostimai ponorima. Reklo bi se, riječ je o obuhvatnoj i svagda istoj prirodi,vječnom dolaženju i prolaženju. Takav iskaz predstavlja naturalističkubanalnost samo iz metafizičko-teološke perspektive. Kod iskustvaprirode kulture se razilaze, ljudi nekad i danas. Susrećemo se s pitanjemkoje je davno postavio Löwith: Koje je ljudsko samorazumijevanje istinitoi ispravno? Koje odgovara prirodi čovjeka?

U doba ekološke krize mi otkrivamo istinosnu vrijednost Löwithovogpitanja. Ali da li je i odgovor pun plauzibilnosti? Naime, na to, za naspresudno pitanje, ne može se odgovoriti u okviru historijske refleksije.Može se reći: historijska svijest nije kadra da donese stvarnosnu odlukuo tome; čak ni da dadne nekakav nagovještaj. Povijest uopće, u kojojse oblikuju refleksije i opažanja, pogledi na ljudsko dostojanstvo i na tošta znači biti čovjek, u čemu se sastoji sloboda ili istina, ta nas povijest,po Löwithu, ne poučava šta je istinito a šta pak lažno.

Löwithovo rasuđivanje o svjetskoj povijesti i spasenjskom događanjudovodi u pitanje staroevropski pojam povijesti, filozofije svjetske povijesti,pojam istine, ideju eshatologije i linearnosti povijesnog toka i napretka.Znači li to da je u Löwithu uskrsnuo kritičar i skeptičar koji se suočios »tragičnom pozicijom« suvremenog čovjeka, katastrofama koje jesam čovjek skrivio – svojom interpretacijom prirode i svijeta života,koja je izazvala katastrofalna iskustva? Ali on nije bio onaj koji jenajjasnije izrekao napredujuće izopačenje i pustošenje prirode, vanjskei unutarnje. Čak je mislio da nije lako odlučiti koja je alternativa istinita:da li je čovjek Božije stvorenje, ens creatum, ili je prirodni slučaj u cjelinifizičkog svijeta.

56 PREGLED

V

Spis o svjetskoj povijesti i spasenjskom događanju trebalo bi dadadne odgovor na pitanje koje je Löwith postavio u djelu Od Hegela doNietzschea: »Određuje li se uopće bitak i ‘smisao’ povijesti iz nje same, aako ne, iz čega se onda određuje?« Čitalac će uočiti i odgovor. »Smisao«povijesti se može raskriti samo u vjeri u spasonosni događaj, dakle u neštoodređeno, da će otkrivanje vječne istine uslijediti u samo određenomvremenu povijesti. Odgovor je indirektan i upitan u svakom smislu. Löwithje zacijelo svjestan da taj »smisao« nadilazi samu povijest i povijesninačin mišljenja. To da čovjek i svijet egzistiraju, znamo i uviđamo,posredno ili neposredno. No da li ih je stvorila stvaralačka volja jednognevidljivog Boga, izvansvjetskog, to nismo u stanju uvidjeti i razabrati;u to se, kaže Löwith, mora vjerovati. Čitalac primjećuje da se »problempovijesti ne može riješiti unutar njenog vlastitog područja«. Posve jeočito da je Löwith podlegao fascinantnoj moći teološkog razumijevanjaljudske povijesti. Ni u jednom povijesnom događaju, ma koliko značajnom,nije vidio smisao. Povijest ne teži nekom eshatonu, krajnjem cilju, jerje ljudsko povijesno iskustvo svagda »iskustvo neprekidnog sustajanja«.Prema tome, i »kršćanstvo je kao svjetska religija također u sustajanju«.Löwithov nauk upućuje na to da je svijet »još isti kao i u Alarihovodoba; samo su usavršena sredstva nasilja i razaranja – kao i ponovneizgradnje«. To zaista zvuči cinično i ujedno realistično. Napredak usmislu Čemu i Kuda, u smislu realizacije utopije smisla i slobode,pojavljuje se kao fikcija.

Cinizam – kao jedino opravdanje života? Zar ljudska situacija kaotakva ostaje jednaka u svim povijesnim promjenama? Je li to sumaljudskog, istina svjetske historije? Relativiziranje svijeta povijesti uodnosu na svijet prirode? Je li sve svodivo na to da ljudi u načelu u tokusvjetskog povijesnog procesa nemaju slobode da dokinu nasilje, dramuhrvanja, između smisla i besmisla, dolaženja i prolaženja, ostvarivanjai razaranja? U jednom provokativnom razgovoru s historičarom LudenomGoethe veli: »Čak i da možete osvijetliti i proučiti sve izvore: šta bistenašli? Ništa drugo izuzev jedne velike istine koja je odavno poznata iradi čijeg potvrđivanja nije potrebno ići daleko; naime, istine da je sve bilobijedno u svim vremenima i u svim zemljama. Ljudi su uvijek strepilii patili; uzajamno su se mučili i zlostavljali; i sebi i drugima zagorčavali

57PREGLED

su taj kratki život, a ljepotu svijeta i slast postojanja, koje im pružaprekrasni svijet, nisu umjeli ni cijeniti ni uživati. Ugodno i veselo biloje samo rijetkima. Većina je, nakon što je tokom izvjesnog vremenaiskušavala život, vjerojatno radije htjela da ga napusti nego da gaiznova započne. Ono što ih je još činilo ili čini privrženim životu, bioje i jest strah od smrti. Tako to jest, tako je bilo; tako će vjerojatno i biti.To je ljudska sudbina. Zar su nam potrebni daljnji dokazi?«

Kazati svoje znači kazati i dramu principa – nada. Ona nas doopojnosti privlači i nepodnošljivo udaljava. Za to pruža najupečatljivijeobrazloženje jedan Löwithov stav: »Kako priča Hesiod, mit o Pandorismatra nadu za zlo, mada posebne vrste; ono se razlikuje od drugih zalakoja sadrži Pandorina kutija. Nada je zlo koje se pričinjava dobrim jer onauvijek živi u iščekivanju nečeg boljeg. Ipak, izgleda da je beznadežnočekati na bolju budućnost jer rijetko koja budućnost ne razočarava našenade kada postane sadašnjost. Ljudske nade su ‘slijepe’, odnosno bezumne,uvijek pogrešno proračunate, varljive i razočaravajuće. No smrtni čovjekne može da živi bez tog sumnjivog Zeusovog dara, kao što isto tako nemože da živi bez vatre, dara koji je ukrao Prometej. Kad bi ostao beznade, de-sperans, on bi u svom desperatnom položaju očajavao.«

Moguće je već iz toga nagovijestiti Löwithovu kritiku »povijesneegzistencije«, filozofske, kršćanske i postkršćanske tradicije, historijskesvijesti. Löwith odbija diktatorski stil »povijesne egzistencije«. On počinjei okončava s katastrofalnim načinom mišljenja, s inflacijom odgoja iprinude, s fanatizmom koji je opijen riječima »spasenje biti«, »voljaza bitnim, jednostavnim i velikim«, s »odvažnošću« koja tjera ljude ušutnju, koja odbija svako raspravljanje i sporazumijevanje. Još s radomo Burckhardtu (1935/36) oslobađa se Nietzschea i posljedica njemačkogradikalizma. No i životni put Karla Löwitha, njegove etape svjedoče odramatskom karakteru događanja, o svjetskoj i njemačkoj mizeriji, oaveti adaptiranja, oportunizma, o karakteru »njemačkog duha« i onoj»potpunoj istini« koja tjera ljude da se »uključe« u uklete tokove vremena,da izgube sposobnost razumijevanja i raspravljanja, da potpuno razvijuu sebi ravnodušnost prema općoj sudbini naroda, ljudi i zemalja. Nekadaje Löwith – s pravom – ukazivao na ustrojstvo epohe, na cinizam sudbinekoja ne može da pronađe izgubljeni i najdublji humanitet; koja difamirasve ono što nije u znaku ontologije građanskog društva, njegove vjereu znanstveno-tehnički napredak i humanitet koji na njemu počiva.

58 PREGLED

No naivno bi bilo pomisliti da je Löwithova kritika filozofijepovijesti lišena smisla koji precjenjuje njena iskustva. Kad se dubljerazmotre ideje koje je Löwith izložio u svom djelu Svjetska povijest idogađanje spasa, bit će više brižnosti i odmjerenosti u našim sudovimao njegovom osnovnom stavu. On polazi od toga da bi ta rasprava trebalada pokaže nemogućnosti filozofije povijesti koja danas vrhuni u apsolutnoji tehničkoj moći i činjenju putem »uspostavljanja« i »predstavljanja«.To znači da Löwith ima na umu: – biblijsko izokretanje grčko-rimskogpojma kosmos koje se očito filozofski artikulira u perspektiviAugustinovefilozofije povijesti; nastaje jedan linearizam i monoteizam vremenskogdogađanja, profetska ideja mesijanizma: svijet u Löwithovom smislu,kao cjelina bića, kao priroda koja u sebi postoji, u sebi nastaje, prestajei opet se obrazuje, svijet koji je svagda potpun i potpuno samobitan, kojije, dakle, pretpostavka i svake ne samo »bitne« egzistencije – taj svijetje uključen u jedan lojalitet, u događanje spasa.

Kako je Löwith promišljao to što se tisućljećima događalo na pozornicizapadne metafizike, posebno one koja svoje porijeklo nalazi u jevrejsko-kršćanskoj i postkršćanskoj tradiciji, to se ne može prosuđivati s jednogobjektivističkog, apsolutnog ili nadljudskog stanovišta. Riječ je o onomešto čini osnovu moderne civilizacije, o njenom filozofskom rezimeu, oonome što je bilo uvjet mogućnosti oblikovanja razumijevanja svijetai samorazumijevanja čovjeka, oblikovanja istine u filozofiji i znanosti,u moralu i politici, u objašnjavanju ili razumijevanju prirode. Spoznavšito da je dijalektika »historijske svijesti« i »povijesne egzistencije« unačelu nasilnička, supstancijalno i dalekosežno antropocentrična, onse sudario i sa središnjim filozofskim blokom moderne: s metafizikomapsolutne subjektivnosti.

Löwithovo se mišljenje, ustvari, podudara s postmodernim decent-riranjem subjekata, s onim što je u njemu zbiljski dramatično, neizvjesnoi postmetafizično. Bez odgovora, bar izričitog, mora ostati pitanje o tomeda li su filozofija povijesti i teologija povijesti u biti nerastavljivo povezani.U svakom slučaju, svijet prirode posredno ili neposredno očituje svojubeskrajnost i tajnu, bliskost i udaljenost, logos i transparentnost. I onaima konstantu neodređenosti, nemogućnosti definiranja, mišljenja iiskazivanja, spoznavanja. Löwith nas uvjerava da je čovjek prije svegahomo naturalis, da je on priroda; dakako, »on nju ima kao čovjek i njegovapriroda je stoga ljudska od početka«. Logično je, dakle, reći da ta ideja

59PREGLED

nosi trag jedne istine koja nam postaje sudbonosno značajna u dobakada se pitamo o uvjetima mogućnosti jedne nove, ekološke civilizacije,čije načelo promišlja, izražava u mnoštvu misaonih motiva i diferencijaupravo – Karl Löwith. (1988)

Literatura

Sämtliche Schriften, 9 Bde., Stuttgart, 1981-1988.Bd. 1: Mensch und Menschenwelt, Beiträge zurAnthropologie, 1981.Bd. 2: Weltgeschichte und Heilsgeschen. Zur Kritik der Geschichts-

philosophie, 1983.Bd. 3: Wissen, Glaube und Skepsis. Zur Kritik von Religion und

Theologie, 1985.Bd. 4: Von Hegel zu Nietzsche, 1988 (1995).Bd. 5: Hegel und die Aufhebung der Philosophie im 19. Jahrhundert /

Max Weber, 1988.Bd. 6: Nietzsche, 1987.Bd. 7: Jacob Burckhardt,1984.Bd. 8: Heidegger – Denker in dürftiger Zeit. Zu Stellung der

Philosophie im 20. Jahrhundert. 1984.Bd. 9: Gott, Mensch und Welt – G.B.Vico und Paul Valery, 1986.

Literatura

Hermann Braun/Manfred Riedel: Natur und Geschichte.Karl Löwithzum 70. Geburtstag: Stuttgart, 1967.

Dabag. Mihran: Löwiths Kritik der Geschichtsphilosophie und seinEntwurf einer Anthropologie; Bochum, 1989.

Habermas, Jürgen: Karl Löwiths stoischer Rückzug vom historischenBewusstsein; u: Isto: Philosophisch-politische Profile. Frankfurt/M,1987, 195-216. Anthropologie; Bochum, 1989.

Birgit-Heiderich: Zum Agnostizismus bei Karl Löwith; i: Schlechte,H.R., Der Moderne Agnostizismus, Düsseldorf, 1979, 92-109.

60 PREGLED

Burkhard Liebesch: Verzeitlichte Welt. Variationen über die Philo-sophie Karl Löwiths; Würzburg, 1995.

Manfred Rieel: Karl Löwiths philosophischer Weg; u: HeidelbergerJahrbücher 14(1970), 120-133.

Wiebrecht Ries: Karl Löwith; Stuttgart, 1992.Schwenkter,Wolfgang: Karl Löwith und Japan; Archiv für Kultur-

geschichte, Vol 76,2.

61PREGLED

UDK 82.09 Selimović M.

Esad Duraković

POETIČKE I STILSKE FUNKCIJE MOTA/EPIGRAFA UROMANU DERVIŠ I SMRT MEŠE SELIMOVIĆA

POETICAL AND STYLISTIC FUNCTIONS OF MOTTO/EPI-GRAPH IN THE NOVEL DEATH AND THE DERVISH BY

MEŠA SELIMOVIĆ

Budući da je izdvojen, epigraf odmah skreće pažnju na sebe, tako dana neki način anticipira razumijevanje i cijelog teksta (ili dijela teksta)koji njime počinje.

Marina Katnić-Bakaršić(Stilistika, Sarajevo, 2001, str. 270)

Being separated, the epigraph immediately draws attention to itself,so it somehow anticipates the understanding, including the whole text(or its part) which begins with it.

Marina Katnić-Bakaršić(Stylistics, Sarajevo, 2001, pg 270)

Sažetak

Selimovićev roman Derviš i smrt afirmira antitetičnost kao svojepoetičko načelo. Derviš je junak koji iz svoje sufijske skrušenosti izlaziu svijet i sukobljava se s njime na dramatičan način, otkrivajući kakoje u tome svijetu uništena Vrlina i kako je razorena svaka monolitnost.U afirmiranju Selimovićeve poetike antitetičnosti, koja sjajno funkcionirau gradnji dramskog kvaliteta romana, autor koristi dijelove teksta izKur’ana na pozicijama mota svojih poglavlja. On pritom prekomponirai preoblikuje izvorni kur’anski tekst intervenirajući bitno u njegovoj

63PREGLED

PREGLED64

ideologijskoj ravni, ali u skladu sa svojom umjetničkom slobodom iprevodeći preoblikovani kur’anski tekst u domen estetskoga. Moto uSelimovićevu romanu se oneobičava na mnoštvo načina – sve dotle dai vlastiti „identitet mota“ dovodi u pitanje. Načelo antitetičnosti se nataj način ne ispoljava samo u tragičnoj sudbini glavnoga lika, već i ufunkcioniranju mota koji autor kao sakralni tekst – čiju sakralnostnaglašava referentnom fusnotom – desakralizira složenim poetičkimpostupcima, dovodeći ga u poziciju ideološke kontrarnosti sa izvornikom,ali ga optimalno usklađuje s tragičnim rasjedima junakove svijesti i njegovaantički dramatičnog sukoba sa svijetom. Moto na početku romana živokomunicira s tekstovima kojima počinju druga poglavlja romana, te nataj način, učestalom distribucijom, unapređuju funkciju mota u naročituvrstu intertekstualnosti, koja – budući da je riječ o sakralnome, makar ipreoblikovanom tekstu – referira na čitav niz aspekata islamske tradicijeu domenu njene historije književnosti, poetike, do semiotike prostora isemiostilistike.

Ključne riječi: Meša Selimović, derviš, moto, epigraf, jaka pozicijateksta, antitetičnost, poetika, preoblikovanje

Summary

Selimović’s novel Death and the Dervish affirms the anti-ethics as itsown poetical principle. Dervish is a hero who from his Sufi humbleness,enters the world and confronts it dramatically, thus discovering destroyedVirtue and devastation of any form of integrity in that world. In affirmingSelimović’s anti-ethical poetry, which brilliantly operates in building ofthe novel’s dramatic quality, the author uses excerpts from Qur’an on thepositions of his chapters’mottoes. During this process he recombines andalters the shape of the original text from Qur’an significantly interveningin its realm of ideology, but in compliance with his artistic freedom andtranslating reshaped material from Qur’an into the realm of esthetics.Motto in Selimović’s novel is reshaping itself in a variety of manners – evento the point when it is compelled to question its own “identity of motto”.The principle of authenticity in this manner, is not just getting expressedthrough the protagonist’s tragic fate, but even through the functioning

of motto that author as the sacral text, emphasizing its sacredness viareferential footnotes, divests of its sacred significance by using anelaborated schema of poetic methods and leading it to the position of theoriginal’s ideological contrary, although he optimally adjusts it with tragicschisms in the protagonist’s conscience and his Attic confrontation withthe world. Motto at the novel’s beginning actively communicates with textsthat start other novel’s chapters, and in this manner, by frequent distribution,promotes the motto’s function in a particular sort of intertextuality, which– since it is about sacred text, refers to the complete variety of Islamictradition aspects in the area of its history of literature, poetics to the semioticsof space and semantic linguistics.

Key words: Meša Selimović, Dervish, motto, epigraph, strong textualposition, anti-ethics, poetics, reshaping

U naslovu romana Derviš i smrt Meše Selimovića izražene su ambi-valentnost i antitetičnost, koje zatim dosljedno i maestralnim roman-sijerskim postupcima dramatski razvija autor, sazdavajući cijeli svoj roman,zapravo, kao dramu u značenju dramskog kvaliteta, kao sučeljavanjesudbinskih situacija i moralnih kolizija u optimalno zgusnutom vremenu,a ne kao djelo u kome se naracijom klasičnog romana postepeno razvijajulikovi. Naslovno eksplicirana dramatska antitetičnost sadržana je najprijeu tome što su pojmovi (uslovno koristim ovdje riječ „pojam“ i za derviša)derviš i smrt suštinski i sudbinski suprotstavljeni budući da derviš inače,po prirodi svoga „zvanja“, svojom duhovnom konstitucijom i usmjerenjem,ne zazire od smrti, koja se u islamskoj kulturi ne prihvaća kao tragedijai ništavilo (kao ni u drugim religijama), naročito u sufizmu gdje pripadai Selimovićev junak Nurudin; ona se u toj kulturi čak ne naziva smrću većeufemizmom preseljenje, u značenju krajnje smirenosti, čak pozitiviteta.Isticanje pojma smrt već u naslov djela i povezivanje toga pojma ko-ordinirajućim veznikom i sa dervišem očito potire te tradicijske i vjerskevrijednosti koje inače implicira pojam derviš. Opreka je optimalnonaglašena već u prve tri riječi djela koje čine njegovu jaku poziciju. Dokna jednoj strani sadržaj pojma derviš upućuje na podvižničku staloženost,smirenost u (vjerskoj) kontemplaciji kojoj se smrt, tačnije preseljenje,ukazuje samo kao kapija ka vjerničkome blaženstvu u Vječnosti, dotle

65PREGLED

se pojam smrti u ovakvom pozicioniranju naslovnih riječi/pojmovanadaje kao trajno poništenje svega što derviš jest, ili što teži da bude.Anitetičnost je optimalno istaknuta i očito je kako naslov sugerira da djelokoje se upravo otvara čitaocu predstavlja dramski kvalitet najvišega reda.Osim toga, naslov romana upućuje na to da nije riječ o „običnoj“ smrtijunaka, već i više od toga: riječ je o njegovom putu do smrti, a to značida on ne umire kao derviš, već kao čovjek koji svoju dervišku vjeru, svojislam, podvrgava surovim sumnjama zbog kojih i smrt postaje utolikostrašnija što su u temeljima uzdrmana sva derviška vjerovanja. Riječ je,dakle, o putu do smrti koja potire samu derviševu vjeru; štaviše, smrt jedvostruka – time Selimović sjajno tragički razvija svoj roman – jer većderviška sumnja u vjeru predstavlja jednu vrstu smrti, uz biološku, koja jeužasnija zbog ove prethodne. Dramski kvalitet romana utoliko je efektniji– i to vidim kao poetičko načelo Selimovićeva Derviša i smrti – što unjemu nije riječ o uzdrmanosti vjere, o nezadrživom bujanju skepse irazuzdavanju šejtanskih sila u intelektualno-etičkoj konstituciji bilokojeg čovjeka, čak ni običnog muslimana, već starješine jednog sufijskogareda, a upravo sufije su u islamu u najvišoj mogućoj mjeri, sa zavidnimmirom, predani Bogu na okomitom Putu Vrline. Nurudinov nemir antičkihrazmjera i snage utoliko je izoštreniji što je riječ o izlasku derviša u svijet,u svjetovnu akciju koja se snažno kontrastira s njegovom pretpostavljenomsmirenošću u vjeri, u njegovom zaokretanju od transcendentalnog kaegzistencijalnom. Stoga je Nurudinov sukob sa svijetom dramatičniji negosukob drugih junaka romana: iako roman obiluje tragičnim sudbinamai dramatičnim zbivanjima, najizraženija je Nurudinova budući da se zbivana „pozadini“ njegove (sufijske) vjere; tu je izrazito snažna kontrarnost,čak kontradiktornost izražena već naslovom. Naravno, roman ima iparaboličke aspekte, jer se može čitati i kao parabola o Selimovićevuvremenu, ili o svakom vremenu u kome se suočavaju pojedinac i sistemvlasti. Paraboličnost zaslužuje posebnu interpretaciju, ali ovdje izlažemo poetici antitetičnosti u Selimovićevu romanu kao načelu kojim autorstrukturira roman sa čudesnom konzistentnošću – od naslova do posljednjerečenice – i također s neobičnom stvaralačkom sposobnošću da to načelouvijek izvodi do kraja, u njegovim optimalnim potencijalima.

Pojmovi derviš i smrt označavaju, pored ostaloga, krajnje poloveu jednome religijsko-etičkom prostoru u kome se, upravo zbog njihovekontrarnosti u navedenim značenjima, začinje individualna akcija kao

66 PREGLED

nužnost, ali ne akcija derviške skrušenosti u kontemplaciji, već akcija kaopobuna protiv poretka vladajućih dogmi, uvjerenja, vladajućeg sistemaopćenito, a prije svega kao buntovno iskoračenje iz kruga vlastitesamosvijesti dotle smirene u predanosti Bogu i Svijetu. Stoga je romanDerviš i smrt u biti roman akcije a ne deskripcije, roman dramatičnihopredjeljenja gdje događaji dobivaju definitivan, sudbinski karakter,koji je uvijek tragički. Ovaj roman, dakle, ima izuzetne vrijednosti dramei stoga su bile relativno česte njegove dramatizacije.

Prethodna analiza antitetičnosti naslova Selimovićeva romanajasno ukazuje na poetiku koju će autor Derviša i smrti dosljedno razvijatikao svojevrsnu poetiku antitetičnosti, kadru da izrazi najviše moralnetenzije, herojske dileme, tragička suočavanja sa svijetom i svojom sviješćunaspram toga svijeta.

U Selimovićevoj poetici, u romanu Derviš i smrt, posebnu ulogu imanjegov „islamski aspekt“, koji ne uzimam u doslovnom i reduciranomznačenju, i ne smatram ga naracijskim dekorom, ambijentom koji bi mogaobiti zamijenjen i nekim drugim. „Islamski aspekt“ romana ovdje neposmatram kao njegov ideološki okvir i milje – mada se on može i takointerpretirati – već valja izložiti zapažanja o tome kako čitav niz elemenata,koje uslovno nazivam islamskim, djeluju u romanu kao nezamjenljivi,konstitutivni poetički elementi, te kako je Selimović upravo tim elementimarazvio osobenu poetiku dramatsko-tragičke antitetičnosti. Ne ulazeći ovdjeu druge aspekte poetike romana Derviš i smrt, o čemu je već napisanodosta radova dostojnih ovoga literarnog monumenta, vjerujem da jevažno razložiti zašto Selimović – sa stanovišta poetike a ne ideologije– smješta radnju u muslimanski ambijent. Posebnu pažnju u tome ciljuposvetit ću činjenici da Selimović poglavlja u svome romanu počinje,kao motom, odgovarajućim citatom iz Kur’ana. Jer upravo kur’anske ajetena poziciji mota ili epigrafa – ne samo romana nego i svakog njegovogpoglavlja – ne vidim samo, i ne u prvome redu, kao sredstvo za unošenjeodređenog lokalnog kolorita, već ponajprije kao maestralne poetičkepostupke koji izuzetno doprinose poetičkoj koherentnosti romana.

Odmah nakon naslova, čiju poruku i poetičku funkciju sam skicirao,slijedi kur’anski moto koji je najduži moto u cijelome romanu. On serazlikuje od drugih i po tome što ne predstavlja citat iz Kur’ana in continuo,već je autor odabrao iz cijeloga kur’anskog teksta više ajeta, ili dijelovaajeta, te ih je stavio na početak romana dezintegralno i diskontinuirano

67PREGLED

u odnosu prema onome kako ih zatičemo u izvornome tekstu. Time se,naravno, odmah naglašava transpozicijski i preoblikujući karaktercitatnosti: autoru nije cilj da doslovno prenese citate iz Kur’ana, već ihsvjesno, slobodom umjetnika, preoblikuje i kao takve uziđuje ih u sametemelje svoje proze:

Bismilahir-rahmanir-rahim!Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli;Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svakičovjek uvijek na gubitku.

Bespredmetno je ovdje tragati za tim iz kojih sura su uzeti dijeloviajeta i utvrđivati kako oni glase u izvorniku integralno, osim u posljednjemparagrafu (Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – daje svaki čovjek uvijek na gubitku), čiji izvorni smisao ću, u njegovuintegritetu, kasnije predstaviti da bih pokazao upravo poetičku funkcijupreoblikovanja izvornoga teksta. Dosljedno provjeravanje autorovepouzdanosti u citiranju izvornoga teksta predstavljalo bi grub previd daje pred nama umjetničko djelo koje uziđuje drugi tekst u vlastitu strukturuprilagođavajući ga svome značenju i poruci. Takav pristup bio bi rigidnoteološki a ne poetološki, i on bi bio nekompetentan u odnosu premaSelimovićevu romanu kao umjetničkom djelu. Doduše, ovdje je riječ onaročitoj vrsti teksta, o sakralnom tekstu, koji se, sa vjerničke pozicije– a to je već nivo ideologije – ne smije prekomponirati i preoblikovati.Činjenica da se on, ipak, preoblikuje zaslužuje posebnu pažnju u nastavkuizlaganja. Zasad valja naglasiti barem dvije stvari.

Prvo, Selimović ovim motom, koji je duži od svih ostalih u romanuzbog njegove pročelne i zato vrlo važne pozicije, odmah unosi u romanodređenu intonaciju, uvodi čitaoca u poseban ambijent gdje i u vezi skojim će se lomiti sudbina njegova junaka koji, zapravo, i ispisuje te ajetena početku svoje ispovijesti. Uvođenje relativno obimnog sakralnog tekstaima zadatak da osigura na najvišem nivou autoritativnost kazivanja.

Drugo, navedeni moto poetički sjajno sarađuje s naslovom ispod koganeposredno stoji: ništa kao navođenje sakralnoga teksta na početkuNurudinove ispovijesti ne može sarađivati s autorovim izborom upravo

68 PREGLED

derviša za glavnoga junaka. Opće je mjesto da je cilj mota da anticipirarazumijevanje cijeloga teksta iza njega, ali je Selimovićevo majstorstvoizraženo već i time što je ovaj njegov moto svojevrsni moćan konektorkoji se javlja na neočekivanom mjestu, povezujući tekst što slijedi iza njega,ali i tekst što mu neposredno prethodi kao naslov za koji sam već kazaoda sa izvanrednim uspjehom nagovještava i poetiku romana (poetikuantitetičnosti) i bit njegove situacijske dramatike.

S druge strane, postavlja se pitanje šta je cilj Selimovićeva trans-poniranja i preoblikovanja ajeta. Razumije se da je naivno povjerovatikako je posrijedi autorova nepažnja, nemar, ali isto tako njegov cilj nijeblasfemija koju bi mogao izraziti, eventualno, na mnogo drugih načina.U svakom slučaju, u ovoj poetici koja u samom početku, već naslovomi prvim rečenicama, najavljuje impresivnu koherentnost vrlo je indikativno– zapravo je začudno – to što autor preoblikuje sakralni tekst na prvojstranici svoga romana, navodeći taj tekst kao moto, ili kao tekst podčijim „znamenjem“ treba da stoji cijeli njegov romaneskni svijet. Iakoću se u nastavku analize vraćati ovoj začudnosti, zasad je dovoljno kazatikako se načelo antitetičnosti, istaknuto naslovom, ističe i preoblikovanjemsakralnoga teksta na poziciji mota. Drugim riječima, navodeći kur’anskitekst prekomponiran i značajno preoblikovan, autor problematizirapočetnu i prvoizglednu autoritativnost sakralnoga teksta, naviješta temeljniobratnički odnos koji će razvijati u romanu, jer roman u cjelini, zapravo,problematizira sve moguće autoritete, otvara sumnje i podozrenje premasvemu i svakome; u romanu trijumfuje skepticizam, raspad sklada i rascjepsvijesti, neumitna svekolika tragika. Nije li u skladu s tim Selimovićevodnos prema citatnosti?! Njegov način citiranja je naročita vrstanagovještavanja – pozicijom mota – upravo užasavajućeg skepticizmakoji dominira romanom, toga tragičnog raspada svih monolitnosti, svihautentičnih vrijednosti, utopija. To je sjajna saradnja mota i samogaromana u kome je čak i moto, upravo činom preoblikovanja izvornogateksta, postao više od mota – postao je čvrsto integriran dio romana. Seli-mović je gotovo neosjetno a poetički efektno preoblikovanjem prisvojiou izvjesnoj mjeri čak i sakralni tekst.

Ova optimalna funkcionalnost mota ne može se sagledati u cijelostidok se ne pročita roman, ali upravo njegov kraj vraća čitaoca romanapočetku, koji naknadno, dopunski, razumijeva, ostajući u čudu, zatečentom čvrstom, koherentnom poetikom. Jer tek kada pročita roman, čitaocu

69PREGLED

se otkrije u punom poetičkom obasjanju naslov romana i njegov (prvi)moto. To je jedan od važnih razloga zašto čitalac Derviša i smrti kada stignedo njegove posljednje rečenice ostane u stanju emocionalne napregnutostii velike moralno-intelektualne pobuđenosti. U čemu se ogleda to naknadnopoetološko vrednovanje mota u romanu Derviš i smrt?

Već sam kazao kako autor motom unosi na početak svoje prozenaročitu intonaciju, autoritet, čak sakralnost u jedan profani tekst, što jestu skladu s oba naslovna pojma – derviš i smrt. Vjerovatno mnogi čitaocine znaju (neke to i ne zanima) za autorov odnos preoblikovanja ajeta,pa podrazumijevaju da su ajeti navedeni vjerno izvorniku. Međutim,načelom prekomponiranja i preoblikovanja Selimović afirmira u samomemotu paradoksalnost koja se razvija u cijelome romanu. Naime, autor timumjetničkim činom sakralnost teksta kojom intonira cijeli roman isto-vremeno desakralizira, jer preoblikovanje mota i na taj način – na početkui na vrlo malom prostoru – poetički afirmira kontrarnost i kontradiktornost,antitetičnost i apsurd kao stožerne teme romana; Nurudinova vjera jeuzdrmana, njegov derviški mir je pretvoren u vrtlog, njegova svijest jeu rasapu itd., te je u vascijelom tome uzavrelom i košmarnom svijetusve drukčije nego što se činilo da jest, pa se i ajeti nadaju drukčije negošto stvarno jesu. Dakle, nije ovdje riječ o Selimovićevoj blasfemiji, većo zahtjevima strukturiranja umjetničkog djela, u krajnjoj discipliniranostinjegove poetike. U konsekventnom promišljanju, valja odmah izvestizaključak kako je među mnogim oneobičenostima ovoga mota i ta štoon nije samo moto koji anticipira romaneskni razvoj događaja, već jeon istovremeno i poetički moto budući da je autorovim odnosom premaizvorniku – i to sakralnome – anticipirao dominaciju paradoksa, skepti-cizma, razorenosti svijeta, odnosno njegova vrijednosnog sistema. Drugimriječima, poetičko načelo antitetičnosti i kontrarnosti trijumfuje već umotu. Stoga se predan čitalac vraća, zatečen, motu i kada pročita roman.

Moto na početku romana Derviš i smrt oneobičen je na još jedannačin. Naime, moto se u književnim, kao i u drugim vrstama tekstova,u pravilu navodi bez preoblikovanja – tačno i izvorno. Štaviše, autentičnonavođenje je uslov njegova funkcioniranja: neka druga misao/ideja/maksima i sl. upravo svojom autentičnošću smješta se u pročelje drugogateksta da bi nagovijestila sadržaj teksta kome prethodi. Dakle, u načelunije dopušteno preoblikovati značenje ili općenito strukturu toga srazmjernokratkog, sažetog teksta, jer preoblikovan u tome smislu ne može obavljati

70 PREGLED

funkciju mota. U romanu Derviš i smrt autor je učinio ovaj moto krajnjeoneobičenim jer je izvornik ciljano prekomponirao i preoblikovao,dajući mu tako izuzetnu poetičku funkciju, o čemu je do sada bilo riječi.Dakle, ovaj uvodni i u osnovi tobože sakralni tekst višestruko privlačipažnju. Moto kao takav predstavlja jaku poziciju teksta svojim pročelnimmjestom u njemu, svojom sposobnošću da lapidarno i u početku eliptičnopredstavi tekst koji slijedi za njim; da svojim sakralnim porijeklom prineseposeban patos i autoritet tekstu, te da – u slučaju ovoga romana, i to jeposebno važno – obavi krajnje složenu funkciju njegova poetičkog mota.

Uz sve navedeno, Selimovićev moto je dodatno markiran jer proble-matizira čak i bit mota (kao što je problematiziran, iza njega, i vascijelisvijet romanesknog junaka!) sasvim neuobičajenim preoblikovanjemizvornika, i to svetoga teksta. Na temelju te oneobičenosti i činjenice daje moto sastavljen od kratkih i ritmiziranih paragrafa, o kojima bi trebalogovoriti kao o sintaksičkim paralelizmima, gdje ima i drugih vrsta parale-lizama, ali općenito i drugih stilskih figura, može se izvući zaključako velikim stilskim potencijalima mota, čak da je on gotovo gorostasan stilemu ovome tekstu. Pored toga što moto predstavlja stilem na makroplanu,o čemu je do sada bilo riječi, ukazat ću na neke stilske odlike mota namikroplanu, sadržane u njemu samome.

Svih pet Selimovićevih paragrafa mota veoma podsjećaju nakur’anske ajete svojom strukturom, ali naravno i leksikom i sintagmatikom,koje autor transponira iz Kur’ana. Međutim, on ih ne preuzima doslovnoi s jednoga mjesta, već kombinira dijelove ajeta. Primjera radi, početneriječi svakog paragrafa (Pozivam za svjedoka) u izvorniku su zakletve(Tako mi Vremena... i sl.). Drugi paragraf u Selimovića glasi: Pozivam zasvjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše, a u Kur’anu (sura68) stoji: Nun. Tako Mi pera i onoga što u redove nižu oni... (Tradicijanavodi da ima jedan hadis po kome je Bog stvorio prije nego bilo šta drugomastionicu, a arapski konsonant NUN veoma podsjeća na mastionicu.)Drugi ajeti su značajno prerađeni u Selimovićevim paragrafima, ali suprepoznatljivi motivi uz zakletve u oba teksta: pero, sumrak, noć, mjesec,duša itd. No, za ovu analizu je važno da Selimović sve paragrafe započinjeistim riječima, gradeći tako u motu efektnu anaforu. Također je poetološkivrlo zanimljivo da ove zakletve u Kur’anu stoje na počecima sura, kaoi u romanu Derviš i smrt. Struktura paragrafa je u romanu i u Kur’anusintaksički vrlo slična, čime se grade također efektni sintaksički i gramatički

71PREGLED

paralelizmi kojima oba teksta obiluju; repetitivnost veznika i, karakte-rističnog za sakralni stil, također je vrlo stilogena jer ovaj veznik djelujei kao konektor i kao fonostilem, a takvu njegovu ulogu Selimović pojačavaelidiranjem zareza – toga interpunkcijskog znaka koji bi ometao tečnostrečenice/stiha i koji bi suzdržavao konektorsku funkcionalnost ovogakoordinirajućeg veznika.

Načelo arabesknog strukturiranja ovdje je očigledno: kao da namje pred očima ornamentalna arabeska u kojoj lagahno, relaksirajućemeandriraju paragrafi i njihovi paralelizmi, lišeni suvišnih interpunkcijskihusjeka i opterećenja, gotovo nježno spojeni koordinirajućim veznikomi fonostilemom i koji – upravo kao u arabeski – obavlja složene stilske ipoetičke radnje, jer na jednoj strani povezuje dijelove teksta (rečenice),ali istovremeno ističe i njihovu sintaksičku samostalnost, naporednost.Dakle, u strukturi ovoga mota nema sintaksnih i općenito strukturnihvrtloženja ili lomova, nema suprotnih ili zavisno-složenih rečenica, većsu one segmentirane u naporednosti, upravo onako kako se strukturiraarabeska i kako jesu strukturirana temeljna djela arapske klasike.

Navedena analiza dovodi do zaključka o vrlo snažnoj ritmizacijimota, pri čemu se da pratiti i unutarnja ritmizacija, a ne samo ona kojuproizvode paragrafi u odnosu jednih prema drugima. Kada čitalac ne biznao da je riječ o kur’anskome tekstu (Selimović ga na to upozoravafusnotom, što je također vrlo efektno), makar i preoblikovanom, svakakobi ove paragrafe osjetio kao slobodne stihove. Iz ovakvih odlika mota valjaizvući višestruke i dalekosežne zaključke.

Prije svega, Selimović je svjestan književnih vrijednosti kur’anskogateksta, i kao takve transponira ih na poziciju mota svoga romana. Većinačitalaca će, vjerovatno, u tome motu tražiti „ideološko pokriće“ romana,pokušavat će odgonetnuti koji su to ideološki, sadržajni, motivski i drugiprostori koje moto otvara poput ključa, a manji broj čitalaca – vjerovatno– prepoznat će naročite književno-stilske vrijednosti toga uvodnogteksta. Selimoviću je, međutim, stalo zapravo do toga da prenese njegoveknjiževno-estetske, više nego ideološke sadržaje. Štaviše, ideološkuautentičnost mota Selimović će naročito iznevjeriti na kraju posljednjegparagrafa, i to s posebnim ciljem o kojem će kasnije biti više riječi.

Selimović preoblikuje ajete u ravni ideološkog, ali zapravo podra-žava formu izvornika pokazujući kako su mu važne njegove književnevrijednosti; on to čini prilično uspješno iako se ne želi nadmetati s izvor-

72 PREGLED

nikom. Transponiranjem teksta mota iz integralnog kur’anskoga tekstai njegovim strukturnim prekomponiranjem, kao i izostavljanjem nedvos-mislenog ideološkog opredjeljenja izvornika (Tako Mi Vremena, / Čovjekje na gubitku, doista, / Osim onih koji pravovjeruju i čine dobra djela,preporučujući Istinu jedni drugima i strpljivost preporučujući jednidrugima), autor je jedan izrazito ideologizirani tekst, koji, doduše, obilujei književno-estetskim sredstvima, preoblikovao u izrazito lirski tekst, kojije, upravo kao takav, izuzetno funkcionalan u njegovom djelu u domenustilistike i poetike. Na taj način se postojano afirmira načelo antitetičnostii ambivalentnosti: Selimović čuva književne vrijednosti izvornika iakoih istovremeno preoblikuje; štaviše, on je svjestan sakralnosti teksta kaoposebne vrste autoriteta, što osigurava tome tekstu poziciju mota, ali gaSelimović istovremeno desakralizira amputirajući mu najvažniji dio kojisituira tekst, primarno, u ravni ideologije.

Da bi čitalac mogao vidjeti kako Selimović podražava formu izvor-nika, navest ću, usporedbe radi, početak 91. kur’anske sure, premda ihima još sličnih njoj:

Tako Mi Sunca i njegove predpodnevne svjetlosti, / I Mjeseca kadaga prati, / I dana kada ga vidljivim učini, / I noći kada ga zakloni;/ Tako Mi Neba i Onoga Koji ga sagradi, / I Zemlje Mi, i OnogaKoji je razastrtom učini, / Tako Mi duše i Onoga Koji je potpunomstvori (...)

Oponašajući izvornik u ovome motu, Selimović unosi u svoju prozuprolog koji karakterizira dramu kao rod, i istovremeno postavlja snažankontrapost: jedan tekst (roman) koji je u osnovi dramatski on otvara lirskimtekstom visokoga patosa. To je veoma oneobičeno afirmiranje poetičkognačela antitetičnosti romana.

U vezi s prethodnim zapažanjem valja dodati kako se oneobičenostmota povećava time što se jedan izrazito prozni tekst otvara izrazitopoetiziranim tekstom. To je također afirmiranje načela kontrarnosti.

Čini se zanimljivim što Selimović nije naveo invokaciju Bismilluu prijevodu, već njen arapski izvornik u pojednostavljenoj fonetskojtranskripciji. Takav postupak ima nekoliko efekata. Prije svega, „arapskozvučanje“ najfrekventnije sakralne rečenice/invokacije snažno boji isakralizira cijeli tekst mota, dajući na taj način snažan i isti ton romanu.U islamskoj tradiciji, u životu vjernika, baš svaki posao započinje ovom

73PREGLED

invokacijom – to je vjernikova obaveza – čime se, zapravo, „sakralizira“cijeli njegov život, svaki njegov postupak. Isticanjem ove invokacije ispredmota, Selimović već prvom rečenicom optimalno naglašava ambivalentnostlika: derviš nikada ne bi započeo neki posao bez Bismille; to je njegovaideološka obaveza i karakterna legitimacija, ali je suština u tome što sederviš sprema zapisati sve događaje i sve svoje lomove koji su u tijesnojvezi upravo sa sadržajem i smislom te invokacije. Istovremeno, ovomrečenicom, ispisanom na arapskom jeziku, autor tradicijski oneobičavasvoj roman: koji to još roman u književnostima južnoslavenskih naroda,Evropljana općenito, počinje Bismillom na arapskom jeziku?! Zadržavajućirečenicu/invokaciju u arapskom jeziku, autor Selimović „zamagljuje“,čak u nekoj mjeri, jezikom, mistificira njeno značenje, što je u skladu sobrazovanjem i vjerskom predanošću islamskog mistika Nurudina a kojeje suštinski oprečno ideji i sadržaju njegova romana, kao i značajnomdijelu mota koji je također morao prekomponirati. Pored inicijalnezačudnosti, dakle, arapska intonacija rečenice, budući da je neprevedena,unosi izvjesnu dozu mističnosti, transcendentalnosti, što opet predstavlja– sve to zajedno – bogatu koncentraciju začudnosti na vrlo malomeprostoru, a što čitaoca uvodi, u samome početku, u stanje svojevrsnogagrča koji neće popustiti do posljednje rečenice romana, nakon koje ćese neizostavno vratiti smislu naslova i njegova mota-prologa. Krug sezatvara čvrsto i neumitno.

Kao što rekoh, značenje kur’anske invokacije nije usklađeno s motomu onome obliku i sadržaju koji je naveo Selimović – bez zadnjeg dijelaizvornika: Osim onih koji pravovjeruju i čine dobra djela, preporučujućiIstinu jedni drugima i strpljivost preporučujući jedni drugima. Invokacijapak znači: U ime Allaha svemilosnog i samilosnoga. Da je autor naveoovaj prijevod, on bi značenjem postao opozitan ostatku mota i naročitobi bio opozitan sadržaju romana. Naime, invokacija kao prva rečenica,kao svojevrsni ključ i pečat teksta, upućivala bi svojim prijevodnimznačenjem na to da je u romanu riječ o nekoj izvanrednoj, božanskipozitivnoj egzaltiranosti, čak ekstazi koja uznosi Nurudina, jer su uBismilli sve same riječi najvišega pozitiviteta: zazivanje Božanstvavlastitim imenom i njegovo atribuiranje najvišim i jukstaponiranimatributima. Mi saznajemo, međutim, da ovo nije roman pozitiviteta, većupravo obrnuto: to je roman tragičkih moralnih i intelektualnih rasjeda,ne samo glavnog junaka Nurudina nego i cijelog njegova svijeta. To je

74 PREGLED

roman zatvorene tragične situacije, zatvorenog tragičkog konflikta.Razumije se da takvom romanesknom svijetu ne priliči prevedenainvokacija U ime Allaha svemilosnog i samilosnoga. Njeno zatočenje unerazumljivost arapskog jezika – koji je istovremeno i sakralan i egzotičan,i kao takav je ovdje dodatno začudan – osiguralo joj je poetičke i stilskefunkcije na koje sam ukazao, a izbjegavanjem prijevoda osujećen jenjen semanto-poetički konflikt sa sadržajem romana. Svi čitaoci, osim onihkojima je arapski maternji jezik, pročitat će ovu rečenicu na arapskomjeziku tako da ispod njenog „sloja“ sakralnosti – koja je bitna autoru– neće neizostavno otkriti ovu njenu semantičku sučeljenost sadržajuromana a koja bi izbila u prvi plan da je invokacija navedena u prijevodu.Dakle, Selimović je na izvanredan način ovdje izvršio „zamjenu planova“,realizirajući dosljedno svoje stilističke i poetičke ciljeve.

Osim stilskih i poetičkih vrijednosti ovakvog situiranja invokacije,poželjno je govoriti i o njenoj semiotičkoj vrijednosti, ili stilogenosti. Naime,u islamskom svijetu, kao semiotičkom univerzumu, Bismilla je znak kojiobilježava svaki postupak vjernika, postavljajući se uvijek na počelosvakog postupka, ili uoči njega, i vjernik se prepoznaje po tome znaku,jednako kao što se po Bismilli prepoznaje i karakter samoga djela. Taznakovna sintagmatika je izuzetno važna, i s obzirom na svoju apsolutnufrekventnost Bismilla je kao semiotički stilem vrlo markantna u tomesemiotičkom prostoru. Također, Bismilla ne obilježava samo karaktersvakog djela, već obilježava i svaki prostor, u težnji da sakralizira tajuniverzum, kao njegov temeljni semiotički stilem: Bismilla se u praviluispisuje na ulazu u sakralni prostor; istovremeno se verbalizira/izgovarapri ulasku u taj prostor, tako da se ostvaruje semiotička sintaktika,komuniciranje znakova u prirodnom i vještačkom jeziku; u domovimavjernika je veoma često ispisana Bismilla u formi levhi, što znači da onakao ideološki i kulturalno moćan znak nastoji „sakralizirati“ i privatniprostor miliona domova, pri čemu se ta semiotička sintaktika silnodinamizira neprestanim komuniciranjem istoga znaka u dva jezika – uprirodnom i vještačkom, na istome mjestu i u istoj kulturi.

Mogle bi se izvoditi i brojne druge konsekvencije o semiotičkojsituiranosti Bismille. Prethodnim rečenicama sam želio samo ukazati naznačaj te mogućnosti i na smjer njenoga razvijanja, ali se valja vratitizapočetoj interpretaciji Bismille u Selimovićevu romanu.

75PREGLED

Razumije se, Bismilla je kao iskaz i kao znak u samoj biti stvariista u arapskom jeziku i u prijevodu, ali istovremeno – i paradoksalno– i nije ista. Naime, u najstrožijem semantičkom smislu, ona nosi istoznačenje u arapskom i u bosanskom jeziku; u ta dva jezika njena značenjanisu opozitna. No upravo u semiotičkom smislu postoji značajna razlikameđu njima, jer Bismilla kao (semiotički) znak jedne kulture stvoreneu okrilju jedne religije, izgovorena ili ispisana na arapskom jeziku, imakrajnji smisao univerzaliziranja Bismille-znaka i istovremeno, pomoću nje,njenoga golemog kulturalnog prostora, kako u dijahroniji tako i sinhroniji.To su izvanredni semiotički potencijali ovoga znaka upravo u arapskomjeziku, potencijali kakve invokacija/znak nema ni u približnoj mjeri u bilokojem drugom jeziku, prirodnom ili vještačkom. Znamo mi njeno značenje,ili se možemo raspitati o tome značenju, ali je prijevod semiotički enormnoinferioran znak u odnosu na njegove potencijale u arapskom jeziku. Tošto Selimović dovodi u izvjesnu kontradikciju stvarnu semantiku Bismillesa završnicom preoblikovanog mota (bez dijela teksta koji sam naveo)ne treba da zabrinjava, ili da iritira kao blasfemija: ovdje je na djelu igraimaginacije a ne utvrđivanje ideologije; pred nama je umjetničko djelo, aSelimović je, uostalom, donekle amortizirao te semantičke i ideologijskeopozicije zadržavajući invokaciju u arapskom jeziku.

Pošto smo vidjeli kako Bismilla u arapskom jeziku teži da obilježiprostor općenito, u cijeloj jednoj semiosferi, kao i u njenim fragmentiranimprostornim jedinicama, valja reći da ona djeluje upravo u skladu s timi u Selimovićevu romanu, tačnije u njegovom motu, pokazujući kakoje bremenita lingvostilskim i semiostilskim vrijednostima. Bismilla kaostilem ovdje dvostruko obilježava prostor (nužno je stalno imati u vidukako ga obilježava u realnom svijetu, na način koji sam već izložio). Sjedne strane, Bismilla u romanu Derviš i smrt obilježava tekstni prostorna isti način na koji to čini u realnom prostoru: ona je na poziciji prverečenice golemoga teksta, odnosno ona je na samom „ulazu“ u tekstniprostor – kao što se verbalizira ili ispisuje na ulazu/ulazima u realnomprostoru. To znači da je Bismilla izuzetno funkcionalna – pored niza većnavedenih njenih funkcija – u modeliranju prostora. Uzmemo li u obzirda je pripovjedni svijet inače svojevrsno modeliranje prostora, proizlazikako je Bismilla veoma sposobna upravo u tome domenu, i teško jezamisliti da je uopće bilo moguće pronaći funkcionalniju rečenicu kojabi stajala na početku ovoga romana, odnosno tekstnog prostora. S druge

76 PREGLED

strane, Bismilla je znak/stilem koji markira islamski kulturalni prostora ne bilo koji drugi, tako da ona, uz naslovne riječi derviš i smrt, odmahmarkira i stvarni i tekstni prostor. Selimoviću je veoma važno – zato što jeon vrhunski umjetnik – da već na početku romana, i to ovako efektnimsredstvima, obilježi tekstni prostor znakom kojim se inače, u realnomsvijetu, na najefikasniji način obilježava jedan religijski, ili religijsko-kulturalni prostor modeliran u njegovom romanu.

Odnos prostornosti i ove invokacije optimalno je naglašen u motui u romanu. Očito je, kao što rekoh, da se invokacijom obilježava i otvaratekstni prostor, prostor cijeloga romana. Međutim, ona i na mikroplanu,u mikrouniverzumu mota, potencira smisao prostora kao Univerzuma,sve do njegovih „eshatoloških obrisa“ (sudnji dan), dovodeći tako u potpunukongruenciju relativno mali prostor Nurudinova svijeta sa Univerzumomkao prostorom. Jer, autor u motu insistira upravo na prostoru:

Pozivam za svjedoka (...) tamu sumraka i noć (...); Pozivam zasvjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli; Pozivam zasvjedoka sudnji dan (...); Pozivam za svjedoka vrijeme – početaki svršetak svega (...).

Dakle, Bismilla dosljedno obilježava prostor, kako realni tako itekstni, kako onaj na mikroplanu Nurudinova svijeta (kasabe) tako i onajuniverzni. Kontrarnost i kontradiktornost, koje su sama duša romanaDerviš i smrt, naglašene su i u ovome modeliranju prostora: Nurudinovsvijet, pretvoren u dramu i „sabijen“ na tjeskoban prostor kasabe kaodramsku pozornicu, kontrastiran je „prostornim odrednicama“ za univerzum(sumrak, noć zora, mjesec, sudnji dan, početak i svršetak svega).

U konsekventnom promišljanju Selimovićeve poetike ovo isticanjeprostora u prvi plan, u čemu i Bismilla ima naročitu ulogu, odmah nagov-ještava – to je dalje pojačanje funkcionalnosti mota – da su prostor ivrijeme (koje derviš poziva za svjedoke) više od okvira u kome će seodvijati romaneskna „radnja“: oni su istovremeno junaci romana, makarto moglo zvučati neobično. Upravo takvim poetičkim situiranjem prostorai vremena isključuje se mogućnost da prostor i vrijeme budu relativnoneutralan okvir za tzv. klasičnu naraciju, odnosno stvaraju se temeljniuslovi za roman dramskih kvaliteta prije nego za takvu naraciju iako je– opet naoko paradoksalno, ali efektno – roman ispisan u formi ispovijestiprvoga lica.

77PREGLED

Kada Selimović preoblikuje izvorni kur’anski tekst u domenuforme, on tvori posebne paragrafe od kur’anskih ajeta i pritom nastojida tekst mota sačuva pamćenje o svojoj poetičnosti u izvorniku. Ta vrstanaprezanja teksta/mota privlači pažnju predanog i upućenog čitaoca.O tome je već bilo riječi. Međutim, autor intervenira i u domenu značenjau skladu sa zahtjevima sadržaja romana, tačnije – u skladu s njegovomneumitnom tragikom. Upravo taj cilj ima autorov odabir riječi i sintagmisa snažno negativiziranim značenjima i konotacijama, među kojima surijetki proplamsaji pozitivnih semantema a koji također afirmiraju načeloantitetičnosti. Tako autor poziva za svjedoka nesigurnu tamu sumrakai noć i sve što ona oživi. Naravno, pozivanje za svjedoka je po sebi pozitivančin, ali se on neobično snažno kontrastira s golemom kumulacijomnegativnih semantema: nesigurna tama sumraka i noć i sve što ona oživi;jedva da je moguće efektnije izraziti kontrast i negativitet, jer noćuoživljavaju (kontrast!) mračna noćna bića, strahotna (to je najavljivanjeNurudinove nesigurne tame sumraka); u islamskoj tradiciji preporučenoje da se u vrijeme akšama, večernjeg sumraka, izbjegava kretanje uodređenim prostorima, jer se tada aktiviraju džini a ispreplitanje ljudskogi džinskoga svijeta završava tragično. To je sjajna najava Nurudinovedrame, jer taj junak koji će se ispovijedati perom hartiji poziva zasvjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i spodobe noćne. Paraboličnostse utkiva već u sami moto. Za svjedoka poziva, zatim, mjesec, koji također„pripada“ noći (a ne poziva za svjedoka, recimo, Sunce iako ima surau kojima se zaziva upravo Sunce). Istina, u motu se kaže i zore kadzabijeli, radi antitetičnosti, jer odmah iza toga za svjedoka poziva sudnjidan, dušu što sama sebe kori, i tako redom – ka dnu ovoga tekstnogprostora, u sunovrat i gubitak. Dakle, autor Selimović ispisuje moto u komesu dominantni noćni tonovi i sunovratne nizbrdice, jer je strukturnozaduženje mota da anticipira smisao cijeloga teksta: u ovom slučaju riječje, zapravo, o porazu svakog smisla, tako da i Nurudinova posljednjarečenica glasi: Jer, smrt je besmisao kao i život. Imajući u vidu svenavedeno, da je Bismilla navedena u prijevodu, ne bi imala, među ostalimgubicima, punu semantičku saradnju sa ostatkom mota, ne bi osnaživalanjegove anticipacijske sposobnosti.

Vjerujem da nije digresivno što ću ovdje spomenuti i značenje imenaNurudin: teško je povjerovati da je tako važan detalj kao što je odabirimena glavnome junaku nasumičan, ali ne uplićući u ovome slučaju

78 PREGLED

eventualnu autorsku intencionalnost valja ukazati na imanentnu činjenicuo značenju ovoga imena i poetičkom funkcioniranju toga njegovogznačenja – sve u kontekstu obrazlaganja načela antitetičnosti, odnosnopotencirane kontrarnosti na kojoj Selimović gradi svoj roman.

Ime Nurudin znači svjetlost vjere. (Ahmed Nurudin na samompočetku romana veli kako njegovo ime Nurudin znači svjetlo vjere iakoono u arapskom jeziku, zapravo, znači svjetlost vjere.) Ovo vlastito imeidealno pristaje općoj imenici derviš koju autor odabirom ovakvogvlastitog imena izvodi na izvjestan način iz njene općosti (ime Šabo nebi na isti način funkcioniralo u ovome romanu); ono je usklađeno sderviševim svjetonazorom kao potpunoj predanosti vjeri, podvižničkomprepuštanju čovjeka da bude vođen vrijednostima vjere kao najvišimmogućim vrijednostima u životu, poput dragocjene svjetlosti, pri čemui nosilac toga imena svojom učenošću, skrušenošću i općenito etičkomuzoritošću postaje svjetlost vjere koja drugima obasjava put Vrline.Međutim, načelo antitetičnosti djeluje i ovdje: upravo čovjek koji nosi imeSvjetlost Vjere i koji je, usto, derviš stupa u najvažnijim godinama svogaživota nepovratno na stazu sumnje, iz derviške smirenosti prelazi uvrtlog šejtanskih sila, iz ozarenosti i uznesenja molitvom i dovom ponireu mrakove podozrenja, shvaćajući tragički da je Vrlina himera, da jeporedak strahovlada moći i sile, da vjera nije kadra dati čovjeku smirajniti odgovore na sudbinska pitanja koja ga ophrvaju čim iskorači u svijet,čim odluči da se sučeli s njime. Pokazuje se da je Svjetlost Vjere u tojdramatici zapravo zabluda. Tako se jedna sjajna metafora koja kulminiraupravo u junakovom imenu preobraća u tragičku ironiju, jer se i svedrugo stubokom okreće. Nurudinov derviški oplemenjeni život pretvara seu tragediju antičkih razmjera i intenziteta. To je selimovićevska antitetičnostsadržana u naslovu romana, u imenu i „zanimanju“ glavnoga lika, u motui u cijelome romanu.

Moto s početka romana ima čvrste strukturalne veze sa ostalimepigrafima u romanu, jer poglavlja počinju, kao epigrafima, citatima izKur’ana. Prvi moto je znatno duži od drugih, ali je također u znatno većojmjeri preoblikovan nego što su drugi. Naravno, pada u oči da su epigrafiiz Kur’ana. Tom činjenicom oni se značajno oneobičavaju, jer epigrafiu načelu ne moraju biti, i najčešće nisu, iz jednoga djela, već su iz višetekstova, čak iz tekstova više autora, ili su anonimni. Pored toga štoSelimovićev postupak oneobičava moto kao takav, valja reći kako

79PREGLED

autorova odluka da mota uzme iz Kur’ana ima naročitu svrhu – da cijelosvoje djelo obilježi duhom i ideologijom drugoga jednog djela, i to sak-ralnoga i utoliko značajnijeg; to obilježavanje snažno je zbog toga štorelativno obilje citata pripada istome korpusu, odnosno istoj ideologiji.Na taj način se, naravno, obilježava i svekoliki ambijent djela, vascijelitekstni prostor, ali se – i to je posebno važno – tim postupkom postojanoističe moralno-intelektualna pa i ideološka profilacija glavnoga lika,sve do privida o njegovoj monolitnosti u tom pogledu. Međutim, sve štosam naveo zapravo je maestralno stvaranje jedne kristalno jasne pozadinena koju će autor kontrastirati iznenadni i dramatičan raspad junakovesamosvijesti, ideala, etičkog kodeksa, čak i same vjere. Nurudin započinjepoglavlja citatom iz Kur’ana, kako i priliči dervišu, zatim kratkim citatimakoji mogu anticipirati dramatiku predstojećih poglavlja, ali tako istrgnutiiz cjeline Kur’ana oni ne prenose sumu kur’anske poruke, već ih autor,ili narator, posebnom metodom citatnosti uziđuje u vlastiti smisao,odnosno u junakovu samosvijest i sudbinu. Ajeti se na taj način snažnopreoblikuju, jer upravo oni – svojom pozicijom u strukturi djela, ali isvojim strukturnim i značenjskim potencijalima – imaju zadatak daovjeravaju neumitnost zbivanja koja se u romanu, u krajnjoj liniji, određujukao tragično košmarna. Sve je to pripremljeno odlučujućim autorskimpotezom na kraju prvoga mota. Naime, posljednji paragraf uvodnog motau Selimovićevoj transpoziciji, prisjetimo se, glasi da je svaki čovjekuvijek na gubitku. Međutim, Selimović je ispustio dio ajeta koji tragicinjegova romana nikako nije odgovarao, ali je upravo ispušteni dio uideologijskom smislu ključni ne samo za tu nurudinovski raspolućenurečenicu nego i Kur’an u cjelini. Naime, ta sura (103) integralno glasi:

Tako Mi Vremena, / Čovjek je na gubitku, doista, / Osim onih kojipravovjeruju i čine dobra djela, preporučujući Istinu jedni drugimai strpljivost preporučujući jedni drugima.

Roman ne bi mogao podnijeti ispušteni dio jer integralni izvornikkazuje upravo sve suprotno onome o čemu kazuje roman: Na gubitkunisu (i spasenje ih čeka; čak se ne kaže na kojem svijetu, što znači damože biti na oba svijeta) oni koji valjano vjeruju, koji čine dobra djela,preporučujući Istinu i strpljivost jedni drugima. Nasuprot tome, u romanuje razorena i Vrlina i Istina, uništeni su solidarnost i dobročinstvo, i zatose taj svijet raspada. Da je Selimović u motu ispisao integralno ovu suru,

80 PREGLED

morao bi napisati drukčiji roman, tačnije – ova sura u svome integritetumože se ispisati kao moto nekom drukčijem romanu. Valja ponoviti da nijeovdje riječ o naučnom već o umjetničkom djelu koje ima vlastito razumi-jevanje slobode i citatnosti, te nisam sklon posmatrati to kao blasfemiju.

Dakle, nužnim preoblikovanjem (prvog) mota pripremljena jepoetička i ideološka pozicija svih sljedećih mota koji su višestrukooneobičeni. Već sam kazao da su oneobičeni relativnom učestalošću ičinjenicom da su svi iz jednoga korpusa. Međutim, njihova pozicija je naposeban način dovedena u stanje ambivalentnosti, tako da i ostali epigrafiautoritetom sakralnosti i strukturnom pozicijom (uvijek su u pročeljupoglavlja) djeluju kao važni i moćni, kao konstitutivni elementi poetikeantitetičnosti, opće kontrarnosti i paradoksa.

Naime, pozicija ovih mota je dvojaka, ambivalentna je. Autor jepostigao taj efekt sljedećim relativno složenim postupkom. Ajeti uvedeniu Selimovićev tekst imaju, po sebi, autoritet naročite vrste: to su istaknutidijelovi autoritativnoga sakralnog teksta. Istovremeno, oni se stavljaju najake pozicije teksta – kao mota koja također po sebi, u domenu struktu-riranja, imaju istaknutu poziciju. Zapravo, u ovome kontekstu može segovoriti o ajetima-epigrafima kao o tekstu/tekstovima koji su na posebannačin nadređeni tekstu što slijedi iza njih. To je funkcija mota. Nadređenostje dodatno istaknuta činjenicom o njihovom sakralnom karakteru. Međutim,„anticipacijska intervencija“ na kraju prvoga mota – o čemu je već biloriječi – inicirala je tako snažne sile konteksta da te sile preobražavajupotonje ajete-mota u njihovu suprotnost (načelo antitetičnosti!). Nadređe-nost mota/epigrafa tekstu samo je prividna (kao što su privid svaki redi vrlina u romanu!), jer su davno pripremljeni, na početku romana, za toda preuzmu ulogu suštinski „potčinjenog“ teksta: nisu ajeti u integritetuizvornika ti koji određuju ili markiraju, koji anticipiraju predstojećatragična zbivanja, budući da oni u integralnom tekstu i korpusu (uKur’anu) pripadaju univerzumu drukčijih značenja i vrijednosti. Nadjelu je ovdje izvanredna, optimalna začudnost: upravo je Selimovićevtekst (sadržaj poglavlja) nadređen epigrafima, jer epigrafi proizlaze izpoglavlja, ostavljajući samo privid, u površnom čitanju, o njihovojstrukturnoj i istovremeno ideologijskoj nadređenosti. Dakle, mota suautoriteti i istovremeno to nisu; oni su sakralni i u isti čas to nisu; onisu mota, ali u isti mah odustaju od toga. Drugim riječima, ovi epigrafineumorno djeluju kao gorostasni lingvostilemi i kao semiostilemi. U

81PREGLED

krajnjem, oni izražavaju i na naročitom strukturnom i poetičkom nivouutemeljenu ideju romana o podvojenosti, o rascjepu, o uzaludnosti težnjeda se osvoji bilo kakva monolitnost. Nema sumnje – ovako složenim,tanahnim umjetničkim postupkom, Selimović je – nadam se da to mogureći na ovome mjestu – konstituirao poetiku koja svojom konzistentnošćui koherentnošću naprosto impresionira čitaoca.

Uvodni moto oneobičen je na još jedan način. Naime, njegov statusmota „problematizira“ se naknadno – zahvaljujući relativno učestalojdistribuciji drugih mota, na početku svakog poglavlja, a koji intenzivnokomuniciraju s njime poetički, čak i ideološki, utoliko intenzivnije štoizvorno pripadaju istome korpusu i što svojom učestalošću i sami grade svojkontekst koji se utkiva u opći kontekst romana. Istrajno oneobičavanjeuvodnog mota pomoću onih što se nalaze na počecima ostalih poglavljavrši se na sljedeći način.

Uobičajeno je da se moto nalazi samo na početku djela. Naravno,postoje djela koja distribuiraju mota i na početke drugih poglavlja, ilidijelova knjige općenito, ali je takvih manje. S druge strane, neobičnoje da se sva mota uzimaju iz istoga teksta, kao što je slučaj u romanuDerviš i smrt, iz čega proizlazi, između ostaloga, i to da autor istrajava naambijentu sakralnosti i čak na istoj ideološkoj perspektivi koja se markiratim sredstvima. Ovakvim distribuiranjem mota po dubini Selimovićevateksta, prvi moto postao je enormno začudan, toliko da se neizbježnonameće pitanje da li je on uopće moto. Naime, „umrežavanje“ Selimovićevateksta relativno brojnim citatima iz Kur’ana prenosi, naknadno, tekstprvoga mota, zajedno sa svim ostalima, u naročitu vrstu intertekstualnosti,a to je već drukčija vrsta odnosa među tekstovima i drukčiji poetičkipostupak od onoga u kome neki tekst zadržava samo status mota. No, nijesamo činjenica o učestalosti citata faktor koji mi daje za pravo da u ovojfazi analize pristupim situiranju citata kao intertekstualnom poetičkomtkanju: u prilog intertekstualnosti govori i to što u Selimovićevom tekstu– dakle u onome koji slijedi iza citata – nailazimo na niz elemenata štoizvanredno sarađuju sa ideološkim (i sakralnim) aspektima koje sadržavajumota transponirana iz Kur’ana: odnos junaka prema pobožnosti, premaetičkim aspektima vjere općenito, niz drugih kur’anskih motiva itd.Intertekstualno tkanje je utoliko gušće što se postiže navodima – upravocitatima – kur’anskoga teksta, na pozicijama mota, i navodima ili

82 PREGLED

transpozicijama istog svetog teksta po dubini Selimovićeva teksta. Nataj način se kur’anski tekst, na jednom strukturnom nivou, ističe kaosakralni autoritet u odnosu prema kome će se usklađivati ili kontrastiratitragična sudbina junaka, a na drugom strukturnom nivou – kur’anski tekstse transponira u dubinu Selimovićeva teksta, manje ili više uočljivo uziđujese u njega, te na taj način stalno predočava dramatično sučeljavanjesakralnog i profanog, kako na nivou strukture teksta tako i na nivou„strukture“ junakove samosvijesti i svijeta. Jer ovaj višesmjerno paraboličkiroman može se čitati i kao dramatično sučeljavanje sakralnog i profanogna nivou tekstne strukture i na nivou ideologije; na nivou derviševesvijesti i svijeta u koji ta svijest ulazi na dramatičan, čak na tragički način.Drugim riječima, ovdje se ispoljava izvanredna saradnja dvaju planovaknjiževnog umjetničkog djela – strukturnog i sadržajno-ideološkog. U tomesu optimalno aktivni epigrafi koji sada djeluju kao funkcioneri poetikeintertekstualnosti, i svakako je to važan element u visokom vrednovanjuromana Derviš i smrt.

Na osnovu izloženog moguće je govoriti o romanu Derviš i smrti u kontekstu postmodernističke intertekstualnosti, ali roman istovremenoodstupa od nekih važnih poetičkih postupaka postmodernističke inter-tekstualnosti, rekao bih čak da je prevladava onako kako znamenitaumjetnička djela prevladavaju vlastitu epohu: optimalno afirmiraju iskustvoepohe, ali istovremeno dosežu vrijednosti iza horizonta svoje epohe.

Roman Derviš i smrt Meše Selimovića, dakle, predstavlja izuzetnuvrijednost – u svim značenjima u kojima se jedno književno umjetničkodjelo određuje kao umjetnička vrijednost – u književnostima bosanskog,hrvatskog i srpskog jezika, ali i evropskog kulturnog kruga općenito.Međutim, ostaje otvorenim pitanje njegove recepcije u orijentalno-islamskojkulturi, s kojom očigledno komunicira nekim svojim važnim aspektima.Derviš i smrt je preveden na arapski jezik 1971. godine i, koliko mi jepoznato, nakon toga se pojavilo još samo jedno izdanje, što znači da nijenaišao na očekivani prijem čitalačke publike i kritike koja je sklona odreditiga kao „jugoslovenski islamski roman“ zbog islamskih motiva i zbogepigrafa uzetih iz Kur’ana. Moguće je da će recepcija Selimovićevaromana u arapskom svijetu biti povoljnija jer je poznato u povijestiknjiževnosti i zadocnjelo otkrivanje književnih umjetničkih vrijednosti.Međutim, valja imati u vidu da orijentalno-islamska tradicija ima drukčija

83PREGLED

poetička iskustva i preferencije, što može u značajnoj mjeri osujetitirecepciju Selimovićeva romana uprkos njegovim „islamskim motivima“i kur’anskim epigrafima. Suština je u tome što Derviš i smrt u osnovi imabrojne karakteristike drame, što je njegov junak u tragičkom (i tragičnom)moralno-intelektualnom, u etičkom sukobu sa svijetom u kome je uzaludnasvaka njegova grčevita akcija (svaki čovjek je uvijek na gubitku). To jeeminentno zapadnjačka literarna obrada skepse i apsurda, što ne karak-terizira orijentalno-islamsku tradiciju. U orijentalno-islamskoj kulturikarakteristična je subjektova ekspanzija svijesti, izlazak duševnosti uspoljašnji svijet; orijentalska unutrašnjost ne realizira se zapravo uspoljašnjosti, nego se otkriva u njoj u punome skladu. Riječ je o lirskojekspanziji prema svijetu s kojim se orijentalac harmonizira a ne sukobljavase s njime. Nije slučajnost da u golemoj arapsko-islamskoj kulturi –koja je dobro poznavala i antičku grčku kulturu, pored antičke indijskei predislamske pahlevi kulture – nisu prevođene antičke grčke drame, nitije Aristotelova Poetika ostavila bilo kakvog traga u arapsko-islamskojknjiževnosti iako je Aristotelova filozofija snažno djelovala u arapskojfilozofiji.

Načelo antitetičnosti romana Derviš i smrt djeluje čak i na ovomeplanu: iako koristi „islamske motive“ i kur’anski tekst, on se poetički, čakestetički, snažno kontrastira sa iskustvom arapsko-islamske književnosti.

S druge strane, valja ukazati na to da intertekstualni aspekt romanaDerviš i smrt – u posebnosti koju sam obrazložio – snažno referira nabošnjačku baštinu na orijentalnim jezicima. Nevažno je da li je MešaSelimović bio svjestan toga ili nije, da li je s tom namjerom tako ispisaosvoj roman ili nije. Tradicija je uvijek važna – da parafraziram T. S.Eliota – u odnosu njenih vrijednosti i individualnog talenta, čak i ondakada autor nije svjestan toga odnosa u svim aspektima: pouzdanusvijest i obuhvatno pamćenje ima tradicija u koju ulazi i originalno iepigonsko djelo. Naime, u viševjekovnoj povijesti bošnjačke baštinena orijentalnim jezicima intertekstualnost je bila uobičajen postupak –dakle mnogo prije postmoderne, premda ne na istovjetan način kao u njoj.Svi tekstovi su započinjali invokacijom, Bismillom, kao i Selimovićevroman Derviš i smrt, te ajetima iz Kur’ana, koji su se uziđivali u tekst.Naravno, njihovo intertekstualno odnosno metatekstualno „okruženje“bilo je tematski, motivski, idejno čvrsto vezano za prototekst, odnosno za

84 PREGLED

kur’anske citate. To načelo strukturiranja bilo je u orijentalno-islamskojkulturi toliko razvijeno da je počesto jedno djelo sadržavalo čak nekolikodjela odnosno tekstova koji su velikom spretnošću ugrađivani u jedinstvenonovo djelo. Sakralni tekst je uvijek bio na početku.

Zanemarujući, kao što sam kazao, pitanje da li je to autor Selimovićsvjesno radio ili nije, valja ukazati, u književno-povijesnoj dimenziji, naovo referiranje romana Derviš i smrt na ovdašnju baštinu na orijentalnimjezicima. Štaviše, i da malo razgalim čitaoca – ako autor Selimović nije biosvjestan ovog modernog kontinuiranja baštine, njegov junak Nurudinsvakako jest: on je šejh, čovjek učen u/o tradiciji, o baštini, i on ostavlja svojzapis Vremenu, u formi što svjedoči o njegovom učenom poznavanjutradicije s kojom stupa u totalni i dramatičan konflikt.

Odveć su moćne sile kojima se konstituira poetika romana Derviši smrt.

(Februara 2010.)

85PREGLED

UDK 930.85 (37)

Salmedin Mesihović

PODJELA PROVINCIJE ILIRIK

PARTITION OFTHE PROVINCE OF ILLYRICUM

Sažetak

Nakon uspostave sustava principata u rimskoj državi u januaru27. god. p. n. e. reguliran je i status provincije Ilirik, koja se prostiralana zapadnom Balkanu. Do početka nove ere provincija Ilirik je podsvojim ingerencijama imala jedno široko područje od jadranske obalesve do srednjeg Dunava. Izbijanjem Velikog ilirskog ustanka u proljeće6. god. n. e. provincijska struktura je u potpunosti srušena, a uslijedniza okolnosti obnova provincije Ilirik u njenom starom teritorijalnomobliku je bila teško ostvarljiva. I nakon sloma organiziranog ustaničkogotpora u septembru 9. god. n. e. postoje dvije nove provincije, i toGornji Ilirik/Dalmacija i Donji Ilirik/Panonija. Rad se uglavnom bavirješavanjem pitanja vremena, načina i konkretnih razloga disolucijejedinstvenog Ilirika na dvije nove provincije.

Ključne riječi: Provincija, Ilirik, Veliki ilirski ustanak

Summary

The status of the province of Illyricum on the Western Balkans wasregulated following the principate system establishing in the RomanState in January 27 BC. Until the beginning of the new era Illyricumencompassed a wide area of Western Balkan. The outbreak of the GreatIllyrian uprising in spring 6 AD completely destroyed the provincialstructure and due to a number of circumstances it was very difficult tore-establish the province Illyricum into her old territorial format. After

87PREGLED

PREGLED88

the collapse of the organized uprising in September 9 AD, two newprovinces came into existence; Upper Illyricum / Dalmatia and LowerIllyricum / Pannonia. This paper mainly deals with the issue of the time,way and tangible reasons that caused the dissolution of the unifiedIllyricum and the creation of two new provinces.

Key words: Province, Illyricum, Great Illyrian uprising

Uvod

Provincija Ilirik (provincia Illyricum) na prijelazu dviju era zahvaćalaje kompletno područje zapadnog Balkana i pružala se kroz panonskopodručje sve do Dunava.1 Međutim, nakon samo jedne decenije, izvornagrađa potvrđuje postojanje sada dviju provincija nastalih disolucijomnekada jedinstvene provincije ili bar separacijom jednog dijela njeneteritorije. S obzirom na to da ne postoje direktni podaci o samom procesui načinu ove separacije, kao i onome što se neposredno odvijalo uslijedseparacije, postoje izvjesne nedoumice. Zbog toga će se u ovom radupokušati dati odgovor na pitanja:

1. koje je to najranije vrijeme kada umjesto jedne provincije odJadrana do srednjeg Dunava postoje dvije provincije,

2. koji su bili službeni nazivi provincija proisteklih iz nekadašnjegjedinstvenog Ilirika, i

3. koji su to razlozi koji su vodili ka podjeli provincije.

Namjesnici i uprava prije 6. god. n. e.

Izvorna građa je prilično siromašna kada je riječ o podacima koji bigovorili o upravnoj organizaciji i infrastrukturi provincije Ilirik i senatorskimnamjesnicima i carskim legatima koji su njom upravljali prije 6. god.n. e. Tako Kasije Dion spominje Publija Silija Nervu (Publius Silius Nerva,konzul za 20. god. p. n. e.), koji je kao namjesnik provincije Ilirik 16.

1 O pitanju nastanka provincije Ilirik, njenom širenju i statusu do konačnog etab-liranja kao carske provincije v. Mesihović, 2007, 244-296 (posebno dodatak poglavlju291-296).

god. n. e. odbio napade alpskih naroda, Norika, još uvijek nepokorenihpanonskih oblasti, i ugušio pobunu Delmata.2 Za vrijeme namjesnikovanjaPublija Silija Ilirik je još uvijek spadao pod senatsku odgovornost (podcarsku nadležnost je prešao tek 11. god. p. n. e.)3, i nije obuhvaćao najvećidio panonskog bazena (izuzev područja Segestike/Siscije). Za zaokruživanjedržavne i provincijske granice bili su zaduženi Marko Vipsanije Agripa,a nakon njegove smrti i Tiberije Klaudije Neron (stariji sin Augustovežene Livije i budući car).4 Nejasno je da li je u vrijeme Tiberijevog boravkai ratovanja u ilirskim, poglavito panonskim zemljama, postojala izasebna institucija provincijskog legata, ili su Agripa, a nedugo zatimi Tiberije u svoj mandat koji im je bio povjeren, i na osnovi kojeg suratovali i osvajali šireći rimske granice do Dunava ili gušeći pobuneilirskih domorodaca, imali uvrštena i ovlaštenja koja je do tada imaoprovincijski guverner. Tiberije je, uostalom, sudeći po Kasiju Dionu,boravio i u onom dijelu Ilirika koji je bio pod provincijskom vlašću i prije12. god. n. e., i to konkretno 11. god. p. n. e.5 Vjerojatno je i upravno-administrativne nadležnosti nad Ilirikom u ovo vrijeme imao Tiberije,a nakon uspješnog završetka rata i osvajanja u panonskom bazenu upravunad Ilirikom su preuzeli legati. I tako bi se tek nakon 11. god. p. n. e.konačno afirmirala carska provincijska administracija i sustav sa legatimana čelu, koja je nesumnjivo nešto baštinila i naslanjala se na senatskuprovincijsku infrastrukturu.

Na osnovi natpisa iz Posuškog Graca pretpostavlja se da je MarkoServilije (Marcus Servilius) bio guverner Ilirika u periodu 4-5. god. n. e.,znači prije početka ustanka, sa zvaničnom titulom naziva legatus Augustipropraetore.6

89PREGLED

2 Cass. Dio LIV, 20, 2; Bojanovski, 1988, 48-49; Ime ovog namjesnika se spominjei na natpisu CIL III 2973, koji su stanovnici grada Aenona (današnji Nin) posvetiliovome namjesniku kao svome patronu.

3 Cass. Dio LIII, 12, 7-8; LIV, 34, 4; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 94;Senatu su u zamjenu za Ilirik predate provincije Kipar i Narbonska Galija.

4 O njihovom djelovanju u ilirskim zemljama u periodu 12-9. god. p. n. e. Mesihović,2007, 268-275.

5 Cass. Dio LIV, 34, 3.6 Dodig, 2003, 233-234.

6. god. n. e.

Posljednji sigurni mirnodopski guverner Ilirika (s titulom legatusAugusti propraetore) bio je Valerije Mesalinus (puno ime Marcus ValeriusMessalla Messallinus). Kasije Dion, u početku svoga izlaganja o Velikomilirskom ustanku od 6. do 9. god. n. e.7, titulira ga kao arhonta Dalmacijei Panonije (“...Oujalevrio~ Μessalino~ o tovte kai; th~ ∆elmativva~ kai;th~ Pannoniva~ a[rcwn...”).8 Za godine ustanka i teškog ratovanja silirskim pobunjenim armijama ne raspolaže se dokazima iz izvornegrađe koji bi govorili da je bar formalno postojala osoba koja bi bilatitulirana kao namjesnik provincije Ilirik. Sve do samoga kraja ustanka(predaja Batona Dezitijatskog u devetom mjesecu 9. god. n. e.) vrhovnaovlaštenja za zapadnobalkansko i srednje Podunavlje imao je Tiberije.Ovaj Augustov posinak (od 4. god. n. e.) i potencijalni nasljednik je takovanrednim odlukama (Itaque ut praesidium ultimum res publica abAugusto ducem in bellum poposcit Tiberium) dobio, još u samom početkuustanka, izvanredna ovlaštenja.9 Po Veleju Tiberije je bio vojvoda (dux)ovoga rata i vjerojatno ova vojvodska ovlaštenja nisu sadržavala samovojna pitanja vezana za ustanak, nego su obuhvaćala i kompletnu vlasti upravu nad pobunjenim područjem. Samim tim je logično pretpostavitida su ona u sebe apsorbirala i ovlaštenja dotadašnjeg provincijskoglegata Ilirika. Sam Valerije Mesalinus je bio jedan od važnijih rimskihzapovjednika u toku rata; on je, predvodeći XX legiju već u toku 6.god. n. e. vodio teške borbe sa ustanicima koje je predvodio BatonDezitijatski. I čini se da se uloga Valerija Mesalinusa već u samompočetku ustanka „šaptom“ transformirala iz provincijskog legata ujednog od rimskih viših zapovjednika na terenu, zaduženog za određenidio oružanih snaga i eventualno određeno područje (operativnogdjelovanja?). To bi praktično značilo da zvaničnog provincijskog legataIlirika, sa svim onim što ta institucija podrazumijeva, više nema bar zanaredne dvije godine.

90 PREGLED

( (

‘

(

7 O Velikom ilirskom ustanku v. Mesihović, 2007, 314-617.8 O Dionovom tituliranju Valerija Mesalinusa kao namjesnika i Dalmacije i

Panonije v. Mesihović, 2007, 124-125.9 Vell. II, CXI, 2; Svet. Tib. 16.

Nakon 9. god. n. e.

Govoreći o razdoblju pobune panonskih10 i rajnskih legija 14. god.n. e., neposredno nakon preuzimanja vlasti od strane Tiberija, Velejspominje i Publija Kornelija Dolabelu (P. Cornelius Dolabella) kao osobukoja upravlja primorskim dijelom Ilirika (…in maritima parte Illyrici…).11

Iako nije precizno rečeno da je Dolabela legat primorskog Ilirika, jasnoje iz konteksta čitavog Velejevog pasusa da je on upravo to. To bi značiloda stvarno 14. god. n. e. postoji nova upravna jedinica u statusu rimskecarske provincije, a koja obuhvata primorski Ilirik (odnosno područja kojagravitiraju dinarsko-jadranskom pojasu). Za istu godinu, u istom odjeljkuali nešto prije u samom tekstu, Velej spominje i Junija Bleza, a za kojegse zna da je u tome periodu bio namjesnik područja na kojem je došlo dopobune. Po Veleju Paterkulu pobunile su se legiones, quae in Illyrico erant(legije koje su u Iliriku bile).12 Međutim, pošto znamo da je primorskiIlirik (u kojem su tada bile VII i XI legija) bio tada miran, znači da jei po Veleju (iako on to izričito ne kaže) postojao neki drugi Ilirik, kao nekadruga zasebna cjelina u odnosu na primorski Ilirik. Tacit, koji svojeAnalepiše znatno kasnije u odnosu na Veleja, konkretniji je u terminološkomodređenju pobunjenih legija i upravno-provincijalnog područja na kojemsu bile stacionirane.13 Za njega su se pobunile panonske legije u Iliriku (…inIllyrico…. Pannonicos exercitus).14 Tacitovo vrelo za opis pobune panon-skog legijskog garnizona 14. god. n. e. sigurno je za nominiranje provincijeu kojoj se nalaze panonske legije upotrebljavalo tadašnji oficijelni naziv.

Kao što se vidi, jasno je da 14. god. n. e. postoje dvije zasebneprovincije koje u svome službenom nazivu još uvijek nose i ilirski naziv.A sudeći po svemu, i Dolabela15 i Blez su na svoje namjesničko mjesto

91PREGLED

10 Panonski legijski garnizon 14. god. n. e. su sačinjavale VIII Augusta, VIII Hispanai XV Apollinaris.

11 Vell. II, CXXV, 5.12 Vell. II, CXXV, 1.13 O odnosu ilirskog prema panonskom i dalmatinskom u Tacitovim Analima v.

Mesihović, 2007, 118-119.14 Tac. Ann. I, 46-47; 52.15 Wilkes, 1969, 82; Publije Dolabela se kao legat propretore titulira na natpisu

CIL III 1741 iz Epidaura, na solinskom natpisu CIL III 3201=10159+3198, b=10156,b. i na natpisu CIL III 2908 iz Zadra. Znači da je za njegove uprave u potpunosti po-stojala izgrađena provincijska infrastruktura na čijem se čelu nalazio legat Dolabela.

stupili još i prije smrti Augusta 19. VIII 14. god. n. e., što bi značilo dasu oni bili postavljeni kao legati od samoga Augusta. Time vremenskoodređenje separacije treba tražiti i prije stupanja na dužnost i Dolabelei Bleza. Po Wilkesu (1969, 81-82) prije Dolabele provincija Dalmacijaje imala još dva namjesnika, i to Vibija Postumija (C. Vibius Postumus,konzul za 5. god. n. e.) odmah nakon sloma organiziranog ustaničkogotpora i Lucija Elija Lamia (L. Aelius Lamia, konzul 3. god. n. e.) za period12-14. god. n. e. Velej Paterkul, Kasije Dion i Flor potvrđuju direktnim iliindirektnim putem da su oba spomenuta pojedinca bili viši rimski vojnizapovjednici za vrijeme Velikog ilirskog ustanka od 6. do. 9. god. n. e.16 Zanaše istraživanje najvažniji je ovaj Postumije, jer se analiziranjem njegovepozicije i djelatnosti u ilirskim zemljama nakon sloma organiziranogustaničkog otpora može detektirati i vrijeme separacije provincije Ilirik.17

Gaj Vibije Postumije – prvi gornjoilirski/dalmatinski legat propretore?

O Gaju Vibiju Postumiju (Gaius Vibius Postumus, oko 35. god. p.n. e.? – oko 20. god. n. e.?) van konteksta zbivanja u Iliriku raspolažemofragmentarnim podacima. On je bio konzul sufektus (consul suffectus) za5. god. n. e. Iz toga se može zaključiti da on u vrijeme poznog augustovskogrežima nije bio anonimus, nego osoba s političkim, pa možda i vojnimiskustvom i ugledom. Sudeći po konzulskim listama, gens Vibius je tekod samog kraja Republike i u toku augustovskog režima počeo da dajerimske konzule, međutim izuzev našeg Gaja Vibija iz reda ogrankaPostumus nema više konzula.18 Poslije svoga konzulstva Gaj VibijePostumije je bio namjesnik senatske provincije Betika u Španiji.19 NakonBetike i Gornjeg Ilirika, Gaj Vibije Postumije je bio namjesnik i provincije

92 PREGLED

16 Vell. II, CXVI, 1-3; Flor. II, 25; Cass. Dio LVI, 15, 3-16, 1.17 O problemu Postumija detaljnu analizu v. Mesihović, 2007, 57-58; 589; 603-606

(u ovom dijelu se raspravlja i o problemu separacije Provincije; o tome v. i Mesihović,2007, 590 i fus. 573; i posebno 627-635).

18 Gaj Vibije Postumije se vjerojatno spominje i na natpisu CIL IX, 730, jer setamo titulira kao prokonzul, a jedini konzul iz reda ogranka Postumus je bio naš Gaj.O Gaju Vibiju Postumiju v. Smith, 1867, 512; 1252.

19 Gaj Vibije Postumije je vjerojatno bio guverner 6. god. n. e., pa bi tako na ilirskoratište stigao tek u kasnijim fazama rata.

Azija (zapadni dijelovi Male Azije).20 Jedan od tužitelja Libona Druza16. god. n. e. je bio, po Tacitu,21 i senator Gaj Vibije, i to se vjerojatnodesilo nakon povratka potonjeg iz Azije. Sudeći po ponašanju Gaja Vibijau toku samog pretresa afere „Libon“, on je bio pouzdanik Tiberija.22 Ivjerojatno je ta lojalnost prema Tiberiju proizlazila još iz ranijeg perioda,uključujući i vrijeme ustanka. Možda je i ta pouzdanost bila jedan odrazloga da se Postumije ostavi kao upravitelj gornjoilirskih oblasti, snjihovim bogatim rudnicima. Bez Tiberijeve saglasnosti, Germanik nijemogao ostaviti Postumija da zapovijeda u unutrašnjosti. Iako Flor i KasijeDion njegov ostanak u Dalmaciji vežu za Augusta i Germanika, ipak jenajvjerojatnije Tiberije bio taj koji je donio tu odluku, dok ju je Germaniksamo proveo, a August formalno sankcionirao.

Najstariji podatak o Vibiju Postumiju vezano za Dalmaciju daje njegovsavremenik i saborac (bar tokom jednog dijela rata) Velej Paterkul. Ponjemu je Vibije Postumije, konzular i prepozit Dalmacije, dobio za svojezasluge u ratu „počasne znake trijumfa“/trijumfalna odlikovanja (…VibiusPostumus vir consularis, praepositus Delmatiae, ornamenta meruittriumphalia). Velej spominje nešto dalje u tekstu još jednom Postumijazajedno sa Lucijem Apronijem (…At Postumi operum L. Aproniusparticeps illa quoque militia eos…). Po smislu posljednjeg spominjanjaPostumija moglo bi se zaključiti da je on bio u ratu zajedno s LucijemApronijem, možda njegov neposredno nadređeni. Florov podatak jeznatno uopćeniji i u njemu se kaže da je August zadatak kompletnogpotčinjavanja Dalmatinaca povjerio Vibiju, koji je ovaj „divlji“ narodprisilio da kopa zemlju i crpi zlatne žile (…sed Augustus perdomandos

93PREGLED

20 IG XII 6, 1, 365.21 Tac. Ann. II, 30 : „Accesserant praeter Trionem et Catum accusatores Fonteius

Agrippa et C. Vibius , certabantque cui ius perorandi in reum daretur, donec Vibius, quianec ipsi inter se concederent et Libo sine patrono introisset, singillatim se criminaobiecturum professus, protulit libellos vaecordes adeo ut consultaverit Libo an habiturusforet opes quis viam Appiam Brundisium usque pecunia operiret. inerant et alia huiuscemodi stolida vana, si mollius acciperes, miseranda. uni tamen libello manu Libonisnominibus Caesarum aut senatorum additas atrocis vel occultas notas accusatorarguebat.“

22 O Gaju Vibiju i njegovoj ulozi u ovom suđenju, kao i o identifikaciji ovog GajaVibija sa Gajom Vibijem Postumijem ili Vibijem Serenom v. Mesihović, 2007, 603,fus. 602.

Vibio mandat, qui efferum genus fodere terras coegit aurumque venisrepurgare; quod alioquin gens omnium stupidissima eo studio, eadiligentia anquirit, ut illud in usus suos eruere videatur). Ne ulazeći uraspravu o porijeklu Florovog podatka,23 Vibije iz Florovog podatka jegotovo sigurno Velejev Postumije. To je jasno ako se vidi da je Augusttaj koji Vibiju povjerava završetak potčinjavanja Dalmatinaca, a jediniVibije koji se u tome razdoblju nalazi u ilirskim zemljama je VibijePostumije. A to djelovanje Vibija na samom završetku rata i nakonokončanja organiziranog otpora u Dalmaciji, koje se spominje u podatkukoji prenosi Flor, direktno je vezano s podatkom Kasija Diona u kojemse spominje Postumije. Dion nakon završetka opisa borbi za Ardubu(vjerojatno u devetom mjesecu 9. god. n. e.) govori kako su druga mjestau bliziniArdube s Germanikom sklopila sporazum o predaji, i da se nakonovoga Germanik pridružio Tiberiju (koji se tada nalazio bliže primorju– u odnosu na Germanika – ili na samom primorju) ostavljajući Postumijada kompletira potčinjavanje preostalih oblasti – vjerojatno u kontinentalnojunutrašnjosti današnje Bosne i Hercegovine – (ovmde;ndh;nPostouvmio~ tavsloipavsproskateirgavsato). Iz Dionovog podatka se mogu izvući sljedećizaključci : 1. Postumije se nalazio u štabu Germanika kao viši zapovjednik,2. učestvovao je u borbama u unutrašnjosti i kod Ardube, 3. u tim opera-cijama je možda učestvovao i Lucije Elija Lamia, 4. Postumije je ostaos određenim trupama na prostoru Dalmacije i nakon što su Tiberije iGermanik s glavninom trupa napustili ilirske zemlje.

Kao što se iz izloženog može vidjeti, nijedno vrelo Vibija Postumijane titulira kao legata propretora provincije Dalmacije. Velej ga titulira kaoprepozita Dalmacije, a zanimljivo je da Velej Paterkul govoreći o borbamakoje 6. god. n. e. Valerije Mesalinus vodi s Batonom Dezitijatskim ovogprvospomenutog titulira kao praepositus Illyrico.24 Indikativno je ovotituliranje Valerija Mesalinusa kao prepozita Ilirika (u vrijeme kada jeon zvanično bio legat propretore Ilirika), a Postumija kao prepozitaDalmacije, neposredno nakon završetka organiziranog otpora. Ovo bi bilaprva indicija da je došlo do separacije provincije, odnosno da postojerazličite upravne i teritorijalne jedinice na prostoru koji je zahvaćalaprovincija Ilirik prije 6. god. n. e. Jednom od tih upravno-teritorijalnih

94 PREGLED

23 Raspravu o tome v. Mesihović, 2007, 57-58.24 Vell. II, CXII, 2.

jedinica bi u tom slučaju upravljao Vibije Postumije. Po Florovom podatku,Vibije je dobio mandat od Augusta, te bi u tom slučaju Postumijevoupravljanje imalo i zvanično, državno ovlaštenje. Kako vidimo iz istogpodatka, Vibije je Dalmatincima upravljao i u mirno doba, regulirajućii intenzivirajući rudarsku aktivnost.Augustu je bilo stalo da u novonastalimratnim uvjetima iz tek pacifiziranog Ilirika izvuče što je moguće višekoristi, u prvom redu plemenite metale.Ato je, sudeći po Florovom podatku,bio jedan od glavnih prioriteta Vibija. Znači, on je imao i civilna, adminis-trativna ovlaštenja, nad Dalmatincima, koja su ulazila i u sadržaj institucijelegata propretora, i to nakon jeseni 9. god. n. e., pa i u narednim razdobljima.I informacije iz Velejevih i Florovog podatka dopunjavaju tako Dionovpodatak iz koga bi se moglo samo zaključiti da je Postumije bio Germanikusubordinirani zapovjednik, koji je ostavljen u unutrašnjosti sa zadatkompreostalih džepova otpora.

Ako je jednom od tih upravno-teritorijalnih jedinica upravljao VibijePostumije od jeseni 9. god. n. e., to bi automatski značilo da je postojalabar još jedna takva jedinica.Aako je mandat Postumija zahvaćao primorskidio Ilirika (buduće područje Dalmacije), onda je ta druga mandatna oblastzahvaćala panonski bazen. Pošto je u panonskom bazenu organizirani otporslomljen u jesen 8. god. n. e., a pažnja Tiberija, Germanika i njihovogvišeg zapovjedništva, kao i glavnine trupa, okrenuta prema dinarskomdijelu Ilirika, na tome prostoru se morala uspostaviti neka okupacionazasebna institucionalizirana administracija i s civilnim ovlaštenjima.Logično bi bilo očekivati da se August odnosno Tiberije s glavnimautoritetom na području Ilirika morao posvetiti i uređenju uprave nadpanonskim bazenom. To bi značilo da je bila imenovana i osoba, s odre-đenim podređenim aparatom i trupama (možda od one tri legije koje suostale kasnije kao panonski garnizon), koja je dok su u toku 9. god. n. e.trajale teške borbe na dinarskom pojasu upravljala panonskim bazenom.Naravno, to ne bi značilo da su ta dva mandatna područja bila odmahi automatski priznata kao provincije sa svim onim što one podrazumijevajui sadržavaju u doba ranog principata. Moguće je da su u prvo doba teoblasti imale neku provizornu, ad hoc upravu, nastalu uslijed praktičnogodvijanja situacije na ratištima Ilirika. A onda bi se nakon teutoburškekatastrofe u devetom mjesecu 9. god. n. e. ta mandatna provizornost polakotransformirala u standardni provincijalni sustav. Tadašnje rimsko državnovodstvo, inače sklono praktičnim rješenjima, nije se u novonastalnim

95PREGLED

uvjetima rata na Rajni previše zamaralo formalizmom i vjerojatno jeupravno-administrativnu sliku s ilirskog terena ujesen 9. god. n. e. jednos-tavno preobratilo u novu provincijsku strukturu. Usto, Rimljanima je iodgovaralo da jednu cjelinu sumnjive lojalnosti podijele kako bi lakšei jednostavnije upravljali i držali pod kontrolom domorodačku populaciju.Tako bi spriječili pojavu jedinstvenog nastupanja domorodaca i njihovzajednički identitet, koji se nesumnjivo bio oblikovao u uvjetima postojanjajedinstvene provincije Ilirik, i koji je ustvari bio najveći uzrok obima itežine Velikog ilirskog ustanka.

Znači, rekonstrukciju procesa separacije provincije Ilirik na dvijeprovincije možemo predstaviti na sljedeći način: nakon izbijanja ustanka6. god. n. e. struktura provincije je uništena ujesen 8. god. n. e., ofanzivomPlaucija Silvana slomljen je organizirani otpor u panonskom bazenu.Nakon toga uspostavlja se provizorna, ad hoc uprava u panonskombazenu, ali još uvijek bez oficijelnog priznavanja kao zasebne provincije.Nakon pada Ardube (vjerojatno u prvoj polovici devetog mjeseca 9.god. n. e.) slična provizorna uprava je uspostavljena i u dinarskom pojasu,s Gajem Vibijem Postumijem na čelu. Nove provincije nisu mogle bitioficijelno uspostavljene dok je rat još uvijek trajao, bar to praktični Rimljani(a posebno za vrijeme sređenog augustovskog režima) nisu radili. Takoni nova provincija u panonskom bazenu vjerojatno nije bila uspostavljenadok su još trajale teške borbe na jugu Ilirika.Anakon teutoburške katastrofe,kada je fokus pažnje pomjeren na rajnsku granicu, vjerojatno se nijepreviše obraćala pažnja na regulaciju uprave u nekadašnjem jednomIliriku. Tako je i rimski državni vrh (August i Senat) u periodu dok suvođene rajnske bitke, i oficijelno dvije mandatne, provizorne uprave, naodređenom dijelu teritorija Ilirika proglasio carskim provincijama (zaštone i pomisliti i u isto vrijeme, vezano za konačnu upravno-administrativnui teritorijalnu reorganizaciju nekada pobunjene provincije). Pa je takoi Postumije postao prvi legat provincije koja je obuhvaćala južnedijelove nekadašnjeg Ilirika.

Oficijelni nazivi provincija

Da je ovakav scenarij moguć, indirektnu potvrdu davali bi i oficijelninazivi za dvije provincije proistekle iz nekadašnjeg jednog Ilirika. Tošto u sebi nose i termin Ilirik jasno pokazuje da su nastale u isto

96 PREGLED

vrijeme.25 Da provincija koja zahvata jadransku obalu i dinarski pojasnosi u drugoj deceniji I st. n. e. u svome službenom imenu i termin Ilirikdovoljno govori već spomenuti Velejev podatak da Dolabela upravljaprimorskim dijelom Ilirika. Službeni naziv provincije kojom upravljaDolabela vjerojatno se nalazi zapisan na natpisu iz Epidaura koji su …civitates Superioris provinciae Hillyrici … posvetili Dolabeli. Solinskinatpis CIL III 3198, a=10156, a+3200 govori da se jedna od cesta izgrađenihza vrijeme uprave Dolabele pružala od kolonije Salone …ad finesprovinciae Illyrici …cuius viai millia passus sunt CLXVII. Po natpisu ovucestu su izgradili veksilijari VII i XI legije, znači iz sastava gornjoilirskog/dalmatinskog garnizona. Po ovome se vidi da granicu provincije s ilirskimimenom do koje ide ova cesta treba tražiti znatno južnije od vanjske, sjevernegranice jedinstvene provincije Ilirik.26 Zanimljivo je napomenuti da jegranična linija koju su Rimljani uspostavili između dviju ilirskih provincijanajprirodnija granica na zapadnom Balkanu u toku njegove historije.27

Razlozi podjele i ustrojstvo provincijske vlasti

Osnovni razlog podjele Ilirika na Gornji i Donji (a ne njegovoobnavljanje u cjelini) vjerojatno je bio sličan i onima koji su doveli dopodjele Mezije za Domicijana i Panonije za Trajana; bolja, efikasnija ibrža uprava na području koje je ili sumnjive lojalnosti ili od iznimnestrateške vrijednosti.

Legati propretori Gornjeg i Donjeg Ilirika su imali, uime cara –Augusta i Tiberija,28 vrhovna vojna i civilna ovlaštenja na mandatnom

97PREGLED

25 To se može usporediti s podjelom Panonije 103. god. n. e. na Gornju (Superior)i Donju (Inferior) Panoniju, te Mezije (za cara Domicijana) isto na Gornju i Donju.Praktična priroda Rimljana vjerojatno se nije puno zamarala nominiranjem novihprovincija, te je u slučaju podjele nekada jedne provincije na dvije često koristilatermine Superior i Inferior.

26 Ta tačka bi se nalazila na 167 rimskih milja (između 245 i 251 km, zavisno odtoga na koliko određivali rimsku milju u modernim dužinskim mjerama) od Salone.

27 O određivanju granica između dviju provincija i pravilima po kojima su se Rimljanirukovodili prilikom pružanja provincijalne linije v. Mesihović, 2007, 630-634.

28 Formalno-pravno gledano, guverner svih carskih provincija je samo jedna osoba,i to sam car (koji je to pravo kao propretor dobio na osnovi zakona), dok su stvarniguverneri ustvari njegovi zamjenici – legati.

području. Upravna shema kojom rukovodi legat nije bila složena. U njusu ulazili zapovjednici legija stacioniranih u njegovoj provinciji (dvije uGornjem i tri u Donjem Iliriku). Izvorna građa ne daje dovoljno informacijakoje su to sve bile službe na nivou provincije za vrijeme ranog principata.Jedini dokument koji govori o dalmatinskim i panonskim provincijskimslužbama jest Notitia Dignitatum, ali on se odnosi na znatno kasnijerazdoblje i reflektira stanje nakon čitavog niza promjena i reformi, kojesu ulazile i u samu suštinu upravne i teritorijalne strukture.29 I pored togašto je kasnoantička provincijska administracija Dalmacije bila znatnosloženija i promijenjena u odnosu na onu iz ranog principata, ipak suneke službe zadužene za civilna pitanja, koje po Notitia Dignitatumupripadaju Dalmaciji, vjerojatno vodile porijeklo od nekih službi GornjegIlirika iz ranog principata. Pored legata propretora, u provincijamaGornji i Donji Ilirik, možda se u ovim prvim godinama nakon podjelenalazio i carski prokurator.

98 PREGLED

29 Notitia Dignitatum je registar državnih dostojanstvenika i službi koje obnašajuoba dijela rimske države, ujedno dajući i spisak vojnih jedinica kojima je država raspo-lagala, izuzev lokalnih i municipalnih službi i dužnosti. Registar je predstavljen u dostašturoj formi pukog nabrajanja bez dodatnih objašnjena. Pretpostavlja se da spisakdužnosnika i službi Istočnog i Zapadnog carstva, uz izvjesne korekcije, odražava stanjes početka V st. n. e. Po Notitia Dignitatumu na čelu civilne uprave kasnoantičke Dal-macije nalazi se Praeses Dalmatiae. Njegov kabinet su sačinjavali: šef kabineta(principem ex eodem officio), zamjenik šefa kabineta (cornicularium), dvojica finan-sijskih službenika/(provincijske) knjigovođe (tabularios duos), commentariensem,glavni pomoćnik (adiutorem), arhivist (ab actis), pomoćnik (subadiuvam) i sekretari idrugi subordinirani službenici (Exceptores et reliquos cohortalinos). Notitia Dignitatum,in partibus Occidentis, XLV. Provincija Prevalitana (nekadašnji južni dio GornjegIlirika/Dalmacije) imala je istu shemu civilnih službi po Notitia Dignitatumu kao ikasnoantička Dalmacija. Panonske provincije (Pannonia Prima, Pannonia Secunda,Valeria, Savia) kasne antike proistekle iz Donjeg Ilirika/Panonije vjerojatno su doživjelejoš radikalniju upravnu transformaciju, kao što se desilo i s teritorijem Donjeg Ilirika, uodnosu na Dalmaciju i Prevalitanu.

Bibliografija

Kratice

CIL - Corpus Inscriptiones LatinarumLCL - The Loeb Classical Library, London: William

Heinemann LTD - Cambridge Mass.: HarvardUniversity Press

MH - Matica hrvatska, Zagreb

Izdanja izvora

1. Flor, 1947: Lucius Annaeus Florus, Epitome of Roman History,Edward Seymour Forster, LCL

2. Kasije Dion 1954-1955: Dio js Roman History in nine Volumes,Earnest Cary, LCL (2),

3. Notitia Dignitatum; Medieval Sourcebook: Notitia Dignitatum(Register of Dignitaries), c. 400 (http://www.fordham.edu/halsall/source/notitiadignitatum.html). Korišteno izdanje William Fairley, NotitiaDignitatum or Register of Dignitaries, in Translations and Reprints fromOriginal Sources of European History, Vol. VI:4 (Philadelphia: Universityof Pennsylvania Press, n.d.).

4. Svetonije, 1978: Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva,Stjepan Hosu, Zagreb: Naprijed.

5. Velej Paterkul, 1955: Velleius Paterculus, Compendium of RomanHistory, Frederick W. Shipley, LCL.

6. Tacit, Anali,1970: Tacit, Anali, Jakov Kostović, Zagreb: MH.

Natpisi

CIL III 3201=10159+3198, b=10156, b (Solinski natpis), Bojanovski,1974, 39

CIL III 3198, a=10156, a+3200 (Solinski natpis), Bojanovski,1974, 39

99PREGLED

CIL III 2973, Bojanovski, 1988, 48 – 49 i fus. 56CIL III 2908, Bojanovski, 1974, 18 i fus. 22CIL III 1741 iz Epidaura, Bojanovski, 1974, 18 – 19; Zaninović,

1998, 43; Šašel Kos, 2005, 379 – 380; 401 – 402; 470CIL IX, 730, Larino/Larinum, http://compute-in.ku- eichstaett.de

:8888/pls/epigr/epiergebnis?p_belegstelle=CIL+09%2C+00730&r_sortierung=Belegstelle

IG XII 6, 1, 365, http://pom.bbaw.de/exist/servlet/db/ig/scripts/showText.xql?id=IG%20XII%206,%201,%20315&lang=dt&pos=50&hi=no

Literatura

1. ARHEOLOŠKI LEKSIKON BiH, Tom (broj toma), 1988: Arheo-loški leksikon Bosne i Hercegovine, Tom I-III; Mape 1-4; Sarajevo:Zemaljski muzej.

2. BOJANOVSKI, 1974: Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cestau rimskoj provinciji Dalmaciji, ANUBiH, Djela, XLVII, CBI 2.

3. BOJANOVSKI, 1988: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina uantičko doba, ANUBiH, Djela, LXVI, CBI, 6.

4. DODIG, 2003: Radoslav Dodig, Epigrafički spomenici iz naroni-tanskog konventa, u: Arheološka istraživanja u Naroni i dolini Neretve,Izdanja HAD-a, Vol. 22, god., 233-246+Tbl. I-VI.

5. LISIČAR, 1971: Petar Lisičar, Grci i Rimljani, Zagreb: Školskaknjiga.

6. MESIHOVIĆ, 2007: Salmedin Mesihović, Dezitijati: kulturnai narodnosno-politička zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba,(rukopis doktorskog rada), Zagreb.

7. SMITH, 1867: William Smith, Dictionary of Greek and RomanBiography and Mythology, Boston: Little, Brown and Company.

8. ŠAŠEL KOS, 2005: Marjeta Šašel Kos, Appian and Illyricum,Situla 43, Narodni muzej Slovenije, Ljubljana.

9. WILKES, 1969: J. J., Wilkes, History of the provinces of theRoman Empire, Dalmatia, University of Birmingham, London.

10. ZANINOVIĆ, 1998: Marin Zaninović, Neki aspekti Augustovakulta u Dalmaciji, Histria Antiqua, 4, Pula, 37-44.

100 PREGLED

UDK 347.7

Kanita Imamović-ČizmićElvir Čizmić

DUALNA PRIRODA INSTITUTA PRAVEDNOSTIU PRAVU KONKURENCIJE

DUAL NATURE OF THE INSTITUTEOF FAIRNESS IN COMPETITION LAW

Sažetak

Imajući u vidu dva dominantna modaliteta pravne regulacije tržišnekonkurencije – američki i evropski, institut pravednosti se može tretiratikao cilj ili kao princip prava konkurencije, ali nikako ga ne bi trebaloignorirati. U zavisnosti od definiranja statusa instituta pravednostikreira se zakon kojim se štiti konkurencija. Međutim, neovisno o tomeda li se tretira kao cilj ili princip, pravednost u pravu konkurencije ponovootvara problem određenja ravnoteže između “društveno poželjnog” i“ekonomski efikasnog”. Ovaj rad je fokusiran na konciznu sublimaciju isistematizaciju ciljeva prava konkurencije nastalih kao rezultat teorijskihanaliza, ali i iskustava u praksi. U radu je posebna pažnja posvećenainstitutu pravednosti koji se u različitim modalitetima pravne regulacijetržišne konkurencije različito tretira stvarajući dilemu da li pravednostsvrstati u ciljeve ili principe prava konkurencije i tu se otvara i niz dodatnihpitanja vezanih za problematiziranje pozitivnih i negativnih efekatapravne regulacije na efikasnost tržišta i ekonomije, odnosno definiranjaoptimalnog intenziteta pravne regulacije tržišne konkurencije u smislunjenog djelovanja na autonomnost volje privrednih subjekata?!

Ključne riječi: modalitet pravne regulacije tržišne konkurencije,ciljevi prava konkurencije, principi prava konkurencije, dualna prirodainstituta pravednosti

101PREGLED

PREGLED102

Summary

The institute of fairness, regarding the two dominant modalities oflegal regulation of the market (European and American), can be treatedas a goal or as a principle of the competition law, but it should not beignored at all. The competition law is developed, in dependence on thedefinition of the status of the institute of fairness.

However, regardless of whether it is treated as a goal or principle,fairness as defined by the competition law reopens the problem ofdetermining the balance between the “socially desirable” and the“economically efficient”. This paper focuses on a concise sublimationand systematization of goals of competition law, which were created asa result of theoretical analysis, as well as practical experience. Thepaper especially pays attention to the institute of fairness, which hasbeen treated differently by various legal regulation modalities of themarket competition, thus creating a dilemma whether fairness shouldbe included among the goals or principles of the competition law, andthis, in turn, raises a series of additional issues concerning the positiveand negative legal regulation effects on the efficiency of the market andthe economy, i.e. defining the ideal intensity of legal regulation of marketcompetition in terms of its effects on the autonomy of the will of economicsubjects.

Key words: market competition legal regulation modalities,competition law goals, competition law principles, dual nature of theinstitute of fairness

Uvod

Pitanje na koji način i u kojoj mjeri regulirati odnose u ekonomskimtokovima dilema je koja se iznova ponavlja pred kreatorima ekonomskepolitike. Isto pitanje odnosno dilema pojavljuje se kada je u pitanju pravnaregulacija ponašanja učesnika na tržištu. Da li je zaista neophodno reguliratiodnose na tržištu ako je tržište najefikasniji funkcionalni okvir ekonomskihtokova?!Ako postoji potreba za pravnom regulacijom tržišta, koji segmentili dio tržišnog mehanizma i u kojoj mjeri regulirati a da se ne umanji

nego, naprotiv, poveća njegova efikasnost?! S obzirom na to da je eko-nomska historija pokazala da tržište ipak nije savršeno i da je ponekadsklono da zataji, pravna regulacija tržišta je neophodna radi otklanjanjatržišnih nedostataka, radi njegove dopune i korekcije, odnosno stvaranjašto boljeg ambijenta za efikasan ekonomski razvoj.

Značaj konkurencije za efikasno funkcioniranje tržišnog mehanizmate činjenica da se njenim narušavanjem umanjuje efikasnost ekonomijedovodi do potrebe da se kroz pravnu regulaciju ostvari pravna zaštita iste.Pravna zaštita odnosa na tržištu uobličena u pravo konkurencije predstavljaznačajan segment modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencijeodređene države. Pred svakom državom stoji zadatak izbora određenogmodaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije. Sam izbor i primjenaodređenog modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije određenje nizom faktora specifičnih za svaku državu. Pri odabiru i usvajanjuodređenog modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije pojavljujuse dva temeljna pitanja u smislu ciljeva koji se žele postići pravnomregulacijom tržišne konkurencije i principa na kojim se treba zasnivatiodređeni modalitet pravne regulacije tržišne konkurencije.

U radu se daje koncizna sublimacija i sistematizacija ciljeva pravakonkurencije nastalih kao rezultat teorijskih analiza ali i iskustava u praksi.Također, u radu je posebna pažnja posvećena institutu pravednosti, koji seu različitim modalitetima pravne regulacije tržišne konkurencije različitotretira, stvarajući dilemu da li pravednost svrstati u ciljeve ili principeprava konkurencije ili joj pridružiti dualnu dimenziju. Ako je to glavnicilj, onda je cjelokupno zakonodavstvo usmjereno prema tome i svi ostaliciljevi su posredni ciljevi prava konkurencije koji mu služe. Ako je pakpravednost tretirana kao princip, onda ona služi kao instrument za ostva-rivanje drugog glavnog cilja. Da bi se uopće moglo raspravljati o institutupravednosti, neophodno je dati objašnjenje njegovog značenja u pravukonkurencije, pa se dio rada odnosi na definiranje pravednosti i određivanjeslučajeva u praksi. Uz komparativne analize, na kratak i koncizan načinpredstavljen je prikaz evolucije pozicije instituta pravednosti u pravukonkurencije SAD-a i EU kako bi se izvukle lekcije za Bosnu i Hercegovinu,čime se rad i završava.

103PREGLED

Čemu usvajanje određenog modalitetapravne regulacije tržišne konkurencije

Tržišni mehanizam je fundus savremene ekonomije i predstavljanajefikasniji mehanizam organizovanja i usmjeravanja ekonomskih tokova.Iako su u teoriji i praksi glorificirani efekti slobodne tržišne ekonomije, nemože se zaboraviti da tržište ima i određena nesavršenstva, što predstavljajedan od razloga državne intervencije u ekonomskim tokovima. Ne-savršenstva tržišta pojavljuju se u vidu antikompetitivnih ponašanjaučesnika na tržištu. Primjer za navedeno su telekom tržišta manje razvijenihdržava za koje je imanentno odsustvo konkurencije i dominacija velikihoperatera koji koriste svoju tržišnu moć kako bi definirali uslove na tržištustvarajući negativne posljedice za korisnike telekom usluga.1 Zbognepostojanja ili sputavanja konkurencije na tržištu, zbog mogućnostikršenja pravila fer konkurencije, nacionalne vlade širom svijeta pri-nuđene su intervenirati usvajanjem određenog modaliteta pravne zaštitetržišne konkurencije. Pod modalitetom pravne regulacije podrazumi-jeva se ukupnost pravnih propisa, tijela i institucija te postupaka kojimse osigurava zaštita konkurencije na određenom tržištu. To je u bitinačin na koji se osigurava i provodi pravna zaštita tržišne konkurencije,što predstavlja fundus politike i prava konkurencije određene države.Odabir, usvajanje i primjena određenog modaliteta pravne regulacije tržišnekonkurencije determiniran je nizom ekonomskih i neekonomskih faktora.Pri odabiru i usvajanju određenog modaliteta pravne regulacije tržišnekonkurencije pojavljuju se dva temeljna pitanja, i to koji se ciljevi želepostići pravnom regulacijom tržišne konkurencije te na kojim se principimatreba zasnivati određeni modalitet pravne regulacije tržišne konkurencije.

104 PREGLED

1 Postoji veliki broj slučajeva u kojima su operatori bili spremni i sposobni daautonomno definiraju i sklope sporazume o dijeljenju telekomunikacijske infrastruktureu korist razvoja konkurentnosti i bolje usluge klijentima. Ipak, u većini slučajeva jeregulatorna intervencija, u kontekstu određenih aspekata prava konkurencije, neophodnaza ostvarivanje navedenih ciljeva i ona je usmjerena na četiri sljedeća područja: 1.regulatorna politika, 2. regulacija cijena, 3. regulatorna zaštita, i 4. usmjeravanje po-slovnih politika operatera. Izvor: Chanab, Louay, Abou; El-Darwishe, Bahjat; Ghassan,Hasbani; Mourad, Mohamed; Telecom Infrastructure Sharing-Regulatory Enablersand Economic Benefits; Booz Allen Hamilton; 2008, str. 6.

Razmatranje ciljeva koji se žele ostvariti određenim modalitetompravne regulacije tržišne konkurencije je izuzetno i složeno pitanje čijiodgovor ima teorijski, ali i praktični značaj. Sa aspekta pravne znanostito pitanje poprima dodatnu važnost zbog činjenice da se određenjemciljeva prava konkurencije vrši identificiranje društvenih vrijednostikoje se štite donošenjem određenih pravnih pravila, što je presudno zaklasificiranje društveno štetnih ponašanja adresata pravnih normi. Određenjeciljeva koji se žele ostvariti kroz određeni modalitet pravne regulacijetržišne konkurencije vrši se prema obilježjima i determinantama eko-nomskog, političkog, kulturnog i drugih podsistema svake države inema univerzalne formule, ali postoje određene polazne premise koje bitrebalo uzeti u obzir kod odabira određenog modaliteta pravne regulacijetržišne konkurencije.

Prva cjelovita teorija o metodama analize tržišta i ciljevima pravakonkurencije nastala je u okviru “harvardske škole”, koja je u središtesvojih istraživanja kao paradigmu postavila korelaciju između tržišnestrukture, ponašanja učesnika na tržištu i tržišnog efekta (poznata podnazivom Structure – Condut – Performanse – School).2 Kauzalni odnosse ogleda u tome da privatni poduzetnik na temelju ekonomske slobode,u skladu sa tržišnom strukturom, određuje nivo cijene proizvoda i uslugakoje nudi na tržištu. Navedena praksa se dalje uzročno-posljedično re-flektira na industriju i pojavljuje kao određen tržišni učinak. Opsegkorištenja ekonomske slobode učesnika zavisi od karakteristika tržišnestrukture. To u biti znači da je, u uslovima nepostojanja perfektne konku-rencije na tržištu, ostavljen prostor definiranja cijena daleko iznad margi-nalnog troška. Prema mišljenju predstavnika ove škole postojanje iprimjena prava konkurencije (antitrustovskog prava) zavisi od analizeraspoloživih informacija o tržišnoj strukturi, ponašanja učesnika te odefekta postojanja tržišne konkurencije koji se mjeri tržišnom snagomjednog ili više učesnika koji djeluju zajedno. Efekt tržišne konkurencije

105PREGLED

2 Strukturu tržišta čine obilježja tržišta u smislu broja učesnika na tržištu i njihoveekonomske (tržišne) moći, stepena diferencijacije proizvoda i barijera pri ulasku natržište. Ponašanje označava način i uslove donošenja odluka o količini i cijenama nuđenei tražene robe i usluga. Učinak tržišta odnosi se na mjeru u kojoj ponašanje učesnikana tržištu doprinosi ekonomskom blagostanju države, odnosno mjeru usklađenostiponašanja pojedinca sa javnim interesom.

izostaje, odnosno tržišna konkurencija ne postoji u slučajevima kada jedanili više tržišnih učesnika ima “nerazumni nivo” tržišne snage.3 Politikakonkurencije ima svrhu i jeste moguća samo u uslovima u kojim jerivalitet svih učesnika takav da snažno ograničava svakog da stječe dobitveću od one koja odgovara uslovima konkurencije, te je njen primarnicilj da štiti tržišnu strukturu koja ima obilježja konkurencije.

Kao kritika stajališta “harvardske škole” o cilju prava konkurencije(antitrustovskog prava) i njegovoj primjeni u praksi, šezdesetih godinaprošlog vijeka pojavljuje se stav takozvane čikaške škole.4 Prema sljedbe-nicima “čikaške škole”, jedini prikladan cilj primjene prava konkurencijejeste maksimiziranje blagostanja potrošača, a “efikasnost tržišta” semože posmatrati kao kriterij primjene prava konkurencije. Prema mišljenjupristalica ove škole osnovni nedostatak u primjeni antitrustovskog pravaveže se za postojanje dileme “da li štiti postojeću tržišnu strukturu, usmislu zaštite manje ekonomski snažnih konkurenata od ekonomskisnažnijih, ili štiti samu konkurenciju”, pri čemu se “protekcionističkitrendovi i socijalna svrha” ne mogu tretirati kao osnova koncepta anti-trustovskog prava. U daljnjim raspravama se mišljenje “čikaške škole”proširuje u smislu vezivanja ostvarivanja ekonomskih ciljeva i drugihciljeva prava konkurencije koji odražavaju kulturološke, političke i drugevrijednosti društva.

Imajući u vidu teorijski doprinos u sistematizaciji ciljeva pravakonkurencije, te stanje u pogledu primjene prava konkurencije u praksi,ciljevi modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije mogu seklasificirati na različite načine. Na ovom mjestu će se izdvojiti podjela naneposredne i posredne, pri čemu je kriterij činjenica da li su ili ne ciljevidirektno upravljeni na održavanje određene tržišne strukture klasificirani.Ako se kao kriterij uzme sama priroda ciljeva, onda se isti mogu podijelitina ekonomske i neekonomske.

Glavni neposredni cilj izabranog modaliteta pravne regulacije tržišnekonkurencije određene države postavlja se kao osiguranje uslova zaslobodnu tržišnu konkurenciju, što je pretpostavka efikasnog djelovanja

106 PREGLED

3 Vidi, Mason Edvard S, „Economic Concentracion anf The Monopoly Problem“,New York, 1964, str. 328

4 Vidi, Rosch, Thomas; Antitrust Law Enforcement: What To Do About The CurrentEconomics Cacophony?; Federal Trade Commission USA; Washington, D.C., 2009,str. 5.

tržišnog mehanizma i doprinosi ostvarivanju efikasnog ekonomskograzvoja i povećanja blagostanja potrošača. S druge strane, kao posredniciljevi izabranog modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencijeodređene države izdvajaju se:5

a) modalitet pravne regulacije tržišne konkurencije treba u što većojmjeri anticipirati, prevenirati i odgovoriti na tržišne poremećajeu vidu kršenja pravila fer konkurencije na tržištu,

b) stvaranje pretpostavki za rast produktivnosti na temelju razmjeneznanja i inovativnosti unutar nacionalne ekonomije,

c) osiguranje promocije koristi od tržišne konkurencije,d) ostvarivanje, po obimu i dimenziji, široko postavljenih političkih

i socijalnih ciljeva (dekoncentracija političke moći, pravo na zdravživot ili zapošljavanje te podizanje općeg životnog standarda udržavi blagostanja) gdje otklanjanje tržišnih anomalija treba ići ukorist temeljnih ljudskih prava i sloboda koje čine život dostojnimčovjeka,

e) promocija otvorenog tržišta odnosno otvorene ekonomije kaoključnog elementa za promicanje i održavanje procesa tržišnekonkurencije, što u konačnici potiče efikasnost privrede i socijalnoblagostanje. Naime, zatvaranje tržišta i ekonomije ograničavakonkurenciju u smislu ograničavanja količine i kvaliteta proizvodai usluga, odnosno broja učesnika na tržištu, i može dovesti dozloupotrebe dominantnog položaja. Zatvorene ekonomije negativnoutječu na inovativnost i učinkovitost, što u konačnici možerezultirati slabijim kvalitetom roba i usluga.6

107PREGLED

5 Ostvarivanje spomenutih ciljeva podrazumijeva djelovanje određenog modalitetapravne regulacije tržišne konkurencije u dvije ravni:

a) bihejvioralna ravan, gdje se pravnom regulacijom ponašanja učesnika natržištu, odnosno preventivnim i regresivnim djelovanjem pravnih normi kojeregulišu pravila ponašanja utječe na preobražaje i promjene u ponašanju i praksiprivrednih subjekata (npr. sporazumijevanje o cijenama ili collusivna praksa),

b) strukturalna ravan, u smislu djelovanja na tržišnu strukturu sprečavajući npr.koncentracije ekonomske moći koja bi osigurala stvaranje dominantnogpoložaja.

6 Značajni postulati otvorenog tržišta (ekonomije) s kojim trebaju biti usklađenizakoni iz oblasti zaštite konkurencije su liberalizirana trgovinska politika, slobodanulaz i izlaz iz grane, smanjena kontrola i veće oslanjanje na tržišne snage.

Važnost klasifikacije ciljeva modaliteta pravne regulacije tržišnekonkurencije proizlazi iz činjenice da se konkurencija odvija izmeđupostojećih učesnika na tržištu, koji su, zbog bojazni od eventualnog ulaskanovih učesnika, motivirani na povećanje efikasnosti kroz investiranjeu razvoj novih tehnologija. Efikasnost proizvodnje sa aspekta potrošačaznači povećanje blagostanja kroz bolji kvalitet i niže cijene proizvoda iusluga. Stoga se ostvarivanjem neposrednog cilja održava tržišna strukturabez koje tržište ne može efikasno obavljati alokativnu i selektivnu funkciju.Posredni ciljevi nisu direktno upravljeni na održavanje slobodne konku-rencije kao tržišnog stanja, ali su vezani ili imaju djelovanje na tržišnukonkurenciju i njene efekte.

Klasifikacija ciljeva na ekonomske i neekonomske ima utemeljenjeu ulozi koju je pravo konkurencije imalo u razvoju pravnih sistemapojedinih država odražavajući određena ekonomsko-socijalna dešavanja,odnosno u nerazdvojivoj sponi ekonomskog i političkog sistema. Argu-mentacija se pojačava činjenicom da je zakonodavstvo kao stup određenogmodaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije izraz političkogshvaćanja o povezanosti ekonomske s društvenom odnosno političkommoći. Naime, dekoncentracijom ekonomske moći utječe na dekoncentracijupolitičke moći, pa time i strukturu društva. Postoje teorijska mišljenjapo kojim su ekonomske slobode vitalni esencijalni element osnovnihličnih i političkih, pa shodno tome ko uživa demokratske slobode uekonomskoj sferi može afirmirati slobode u političkoj sferi.

Savremena pravna teorija pod načelima prava konkurencije pod-razumijeva opća pravila, do kojih se dolazi sintezom materijalnih iproceduralnih pravila, i koja olakšavajući primjenu prava konkurencijedoprinose i uspostavljanju ravnoteže između težnje za uvođenjem redau privrednom sistemu i težnje za deregulacijom tržišnih odnosa. U odabirui primjeni određenog modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencijeposebno mjesto mogu zauzimati sljedeći principi:7

108 PREGLED

7 Pored ovih principa koje zagovara WTO, a koji su rezultat harmonizacije pravakonkurencije na međunarodnom nivou, i UNCTAD je također usvojio set principa TheUnited Nations Set of Principles on Competition (The UN Set) koji podrazumijevapravična pravila za kontrolu antikonkurencijske prakse, prepoznaje razvojnu dimenzijuprava i politike konkurencije, stvara okvir za bolju međunarodnu razmjenu, kao ivitalnu tehničku pomoć u izgradnji kapaciteta za bolju primjenu prava konkurencije.Godišnja kontrola primjene UN seta je povjerena međuvladinoj grupi eksperata(Intergovernmental Group of Experts – IGE).

• princip transparentnosti, koji u sebi sadrži temeljni zahtjev pokojem su pravila materijalnog i proceduralnog prava jasna irazumljiva za sve učesnike na tržištu, uključujući i nerezidente;

• princip pravične procedure, koji u sebi sadrži zahtjev za nezavisnim,stručnim i kompetentnim organima za prosudbu štetnosti ponašanjaodređenog učesnika na tržištu;

• princip jednakosti odnosi se na činjenicu da postoje posebnevrijednosti tržišne konkurencije, kao što su alokativna efikasnost,potrošački suverenitet, jednakost u mogućnostima, sloboda trgovinei sl., koje su neprikosnovene, te je svaku njihovu povredu potrebnoposebno detaljno analizirati. Postoje različite situacije u kojim bimoglo doći do povrede ovih vrijednosti i svaka od njih treba bititretirana na „fer“ i „razuman“ način. To u biti znači da pristup nećebiti jednak za sve različite situacije pa se princip jednakosti tumačina način da se u detaljnim analizama različitih situacija pristupana „fer“ i „razuman“ način;

• princip demokratije, po kojem nastojanja ostvarenja demokratijei tržišne konkurencije sadržavaju jednak vrijednosni sistem kaošto su stupovi javnog interesa, zajedničko dobro, blagostanje iprevencija ponašanja koja imaju društveno štetne posljedice.Ciljevi demokratije i tržišne konkurencije umnogome su slični,a najznačajniji među njima su sloboda ličnog izbora, otpor premakoncentraciji (ekonomske, političke) moći, decentralizacija udonošenju odluka i posvećenost vladavini prava. Tržišta sa struk-turom bližom savršenoj konkurenciji i države koje baštine demo-kratiju mogu se smatrati osnovnim instrumentima u ispravljanjutržišnih nesavršenosti. Interakcija postoji i u slučajevima državneintervencije na način koji maksimizira veći javni interes koji će voditiidealnom odnosu koji je nužan za postizanje postavljenih ciljeva;

• princip autonomije volje ugovornih strana – autonomija voljeučesnika na tržištu podrazumijeva slobodu izbora da li će, s kimi kakva prava i obaveze subjekti zasnivati, što predstavlja temeljmikroekonomskog procesa. Poslovna praksa bi se trebala zakonskiregulirati samo u iznimnim slučajevima, odnosno kada detaljnaanaliza pokaže da određeni način ponašanja jednog ili više tržišnihučesnika (privrednih subjekata) zajedno nesumnjivo sprečava iliograničava tržišnu konkurenciju.

109PREGLED

Radi pojašnjenja značaja određenja ciljeva i principa u pravu konku-rencije može se navesti niz situacija u kojima vlade i regulatori širomsvijeta imaju izazov da dosegnu ciljeve kreatora ekonomske i poslovnepolitike vezano za razvojne programe elektroenergetskog i telekomuni-kacijskog sektora. Telekomunikacijske i elektroenergetske regulatornevlasti moraju proglasiti politiku ohrabrivanja podjele i ustupanja infra-strukture i sarađivati s lokalnim autoritetima i općinama da bi podržaleolakšavanje razvoja dijeljenja infrastrukture u cilju kvalitetnije uslugeklijentima po nižoj cijeni. Regulatorna politika u EU je imala za cilj ohrabritipostojeće igrače i nove ulaske kompanija na tržište da uravnoteži svojetržišno učešće. Postojeći igrači u skladu s tim imali su obavezu načinitiinfrastrukturnu mrežu komponenti koje će biti dijeljene i javno dostupnekroz ponudu koja specificira komponente sa dostupnim kapacitetom igeografskim lokacijama. Općenito, uspješni programi za razvoj konku-rentnosti telekomunikacijskog i elektroenergetskog sektora trebaju seoslanjati na četiri ključna regulatorna oslonca kako slijedi:8

1. Transparentnost. Osigurati da regulatorni autoriteti objavljujurelevantne informacije, unaprijediti njihov ukupni kapacitet idati priliku zainteresiranim stranama da komentiraju i oblikujutelekomunikacijski sektor.

2. Efikasnost. Ukinuti mjere koje će umanjiti nepotrebne barijere utrgovini uslugama, uvesti disciplinu koja ne treba postati bremenekreativnosti, uvesti pravila koja reguliraju zahtjeve za infor-macijama i ono što je najvažnije ovdje efikasnost znači primjenui poštovanje regulatornih odluka.

3. Nezavisnost. Podesiti direktive na način da osiguraju da regulatornotijelo bude odvojeno i u isto vrijeme odgovorno za sve učesnikena telekomunikacijskom tržištu i da taj sistem funkcionira nacjelovit način.

4. Nediskriminacija. Administrativne direktive i obligacije na trans-parentan način, nediskriminatorno, na konkurentan način generirajurazvoj jednog efektivno primjenjivog mehanizma.

110 PREGLED

8 Chanab, Louay,Abou; El-Darwishe, Bahjat; Ghassan, Hasbani; Mourad, Mohamed;Telecom Infrastructure Sharing-Regulatory Enablers and Economic Benefits; BoozAllen Hamilton; 2008, str. 2.

Imajući u vidu praktična iskustva, vrijedi napomenuti da bi kreatorimodaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije trebali jasno definiratiprocedure za rješavanje sporova i dozvoliti privrednim subjektima dazahtijevaju njihovu intervenciju u jasno definiranim uvjetima uz pro-vođenje transparentnih i vremenski precizno definiranih pravnih procedurai procesa. Posebno formirana javna tijela nadležna za provođenje pravakonkurencije trebala bi kontinuirano pratiti žalbe i analizirati bilo kakvepropuste vezane za implementaciju zakona iz oblasti prava konkurencije.Tipična legislativa telekomunikacijskog i elektroenergetskog sektora uEvropskoj uniji daje ovlasti regulatoru da sankcionira kompaniju ako sunjene aktivnosti ili propusti, koji narušavaju principe prava konkurencije,namjerni i da je uputi kako da uskladi poslovnu praksu sa zakonskimzahtjevima. Konačno, regulatori u okviru svih poslovnih sektora trebali biargumentirano i osnovano koristiti sve alate koji im stoje na raspolaganjuza ostvarivanje osnovnih ciljeva prava konkurencije.

Dualna priroda instituta pravednosti u pravu konkurencije

U analizi ciljeva i principa određenog modaliteta pravne regulacijetržišne konkurencije posebno mjesto zauzima institut pravednosti.Definiranje i određenje pozicije instituta pravednosti u pravu konkurencijenailazi na dilemu “cilj vs. princip”. S obzirom na kompleksnost i njegovznačaj u pravu konkurencije, na ovom mjestu će se dati kratki prikaziskustava u pogledu pozicije instituta pravednosti u dominantnim modali-tetima pravne regulacije tržišne konkurencije (američkom i evropskom),što bi moglo poslužiti kao dobra lekcija za kreiranje modaliteta pravneregulacije tržišne konkurencije u Bosni i Hercegovini. Kao predmetkratkog komparativnog prikaza pozicije instituta pravednosti uzeti suamerički i evropski modalitet zbog različitog konteksta nastanka, razvojai osnovnog cilja prava konkurencije u ovim pravnim sistemima, što je imaloodraz i na različito gledanje na institut pravednosti.

Brzo širenje i uvođenje konkurencijskog prava i politike, kroz usva-janje određenog modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije, 1990-ihu državama u tranziciji i razvoju uzrokovalo je potrebu određenja njihovihciljeva i principa na kojim će se temeljiti. Pravo konkurencije je, u velikomdijelu svijeta, relativno nova pravna oblast i nema jedinstvenog stava otome koji su njegovi primarni ciljevi, čemu treba služiti i kakva trebaju

111PREGLED

biti pravila konkurencije. Potreba za preciznim definiranjem ciljeva pravakonkurencije i principima na kojim počiva pojavila se u državama kojesu u prijelazu na tržišni privredni sistem uvidjele značaj pravne zaštitetržišne konkurencije. Čak i u razvijenijim državama, koje imaju dugutradiciju baštinjenja prava konkurencije, još uvijek se javlja rasprava ominimumu i prirodi ciljeva, te principima na kojim treba da počivamodalitet pravne regulacije tržišne konkurencije. Opći stav je da pravokonkurencije treba osigurati zaštitu tržišne konkurencije, no ipak ne postojikonsenzus o tome šta je zaista njegov značaj.

Jedan od rezultata nepostojanja slaganja o tome koji su temeljni ciljevii principi modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije jest činjenicada većina modaliteta pravne zaštite tržišne konkurencije obuhvata i narazličit način klasificira višestruke ciljeve i principe, kao naprimjer pra-vednost, ekonomska efikasnost i raspodjela blagostanja. Ovaj problemje jednako prisutan i u SAD-u i u Evropi.9 Međutim, antitrustovsko pravou SAD-u je posljednje dvije decenije prilagođeno da služi jednom užemcilju, a to je ekonomska efikasnost. S obzirom na globalnu ekonomskui političku ulogu SAD-a na međunarodnoj sceni, odnosno središnju uloguameričkog shvatanja ekonomskog prava u međunarodnim raspravama,ciljevi prava konkurencije postali su središte međunarodnih debata. Takvasituacija ima tendenciju da zatamnjuje stvarne perspektive zakona okonkurenciji, i to je činjenica koja bi trebala biti razmatrana od nosilacaekonomske politike koji djeluju u različitim okruženjima i različitimkontekstima u odnosu na SAD.

112 PREGLED

9 U kontekstu navedenog Generalna skupština UN-a je na svojoj 35. sjednici uokviru Rezolucije br. 35/63 od 5. decembra 1980. godine usvojila skup multilateralnihsporazuma o principima i pravilima pravednosti i pravila za kontrolu restriktivneposlovne prakse odobrenu od Konferencije UN-a o restriktivnoj poslovnoj praksi.Nakon prihvatanja navedenog seta pravila 1980. na četvrtoj Konferenciji UN-a revidiranisu svi aspekti navedenog seta pravila na Konferenciji UN-a održanoj pod pokroviteljs-tvom UNCTAD-a 1985, 1990, 1995. i 2000. godine respektivno. Izvor: UNITEDNATIONS CONFERENCE ON TRADE AND DEVELOPMENT; THE UNITEDNATIONS SET OF PRINCIPLES AND RULES ON COMPETITION - The Set ofMultilaterally Agreed Equitable Principles and Rules for the Control of RestrictiveBusiness Practices, Printed at United Nations, Geneva, GE.01-50060 – January 2001,str. 2.

Princip pravednosti može imati različite oblike, ali u njegovoj biti jezahtjev da se dominantnim privrednim subjektima, ili grupama privrednihsubjekata, ne dozvoli korištenje ekonomske moći kako bi narušili tržišneprocese u vlastitu korist a na štetu potrošača i konkurenata, stvarajućitakozvanu ekonomsku nepravdu. To je usko povezano sa zapaženomulogom tržišta i njegovog “legitimiteta” u savremenom društvu. Fokusrada je na prikazu pozicije instituta pravednosti u kontekstu njegovogznačaja i razvoja prava konkurencije u SAD-u i EU na način da se moguizvući lekcije bitne za kreiranje prava konkurencije u Bosni i Hercegovini.

Kada se govori o pravednosti kao društvenoj vrijednosti, onda senavedeni pojam često smatra kao vrhunska vrijednost. Sa pravno-etičkogstajališta pravednost se sastoji od jednakog odnosa prema jednakim inejednakog odnosa prema nejednakim, proporcionalno njihovim ne-jednakostima. Jedino je pravednost potpuna krepost zato što se zasnivana dobru drugih, odnosno na proizvodnom životu u društvu i aspiracijiprema višim vrijednostima.10 Pravednost je prva vrijednost društvenihinstitucija, a analogno tome i donošenja zakona, pri čemu nepravedneinstitucije i zakone treba preinačiti. Sa aspekta pravne regulacije eko-nomskih tokova odnosno tržišnih odnosa postavlja se pitanje da li sudonošenje i primjena zakona putem kojih se otklanjanju određeni tržišninedostaci definirani kao “ekonomske nepravde” i kada pravedno? Dali je pravednost dovoljan razlog za ograničavanje ekonomskih sloboda,poslovnih aktivnosti i zadiranje u autonomiju volje privrednih subjekata?!Ako se prihvati pravna regulacija tržišne konkurencije kao instrumentnjene zaštite i održanja, da li se onda pravednost može posmatrati kaocilj ili kao načelo u primjeni prava konkurencije?! Treba reći da pravednostkao cilj prava konkurencije nije generalno kao takav prihvaćen.

Treba istaći da postoji općenito prihvaćena i jasna definicija terminapravednosti u pravu konkurencije. Sam termin pravednosti je nedovoljnokorišten, odnosno raspon njegovog značenja je širok i koristi se u drugimpodručjima prava. Štaviše, i u tehničko-pravnom i u općem govoru značenjepojma pravednosti se objašnjava i razumijeva u zavisnosti od podneblja,kulture i samog modaliteta pravne regulacije tržišne konkurencije. Stogaje, na početku, izuzetno važno razjasniti šta se u pravu konkurencije pod-razumijeva pod tim terminom, i kad se i u kojem obliku koristi. Dva su

113PREGLED

10 Maja Žitinski Šoljić, „Pravednost kao vrhunac moralnosti“, 1997, str. 401.

tipična slučaja iz prakse u kojim bi se trebala osigurati pravednost i odnosese na zloupotrebu ekonomske (tržišne) moći, čime se stvara “ekonomskanepravda”. Prvi slučaj veže se za vertikalnu vezu između kupaca i pro-davača, gdje naprimjer privredni subjekt koristi monopolsku pozicijuda bi podigao cijene svog outputa iznad tržišnih cijena, odnosno iznadcijena konkurenata, čime nanosi štetu potrošačima i predstavlja razlogza pravnu regulaciju i ograničavanje u korištenju ekonomske moći.Drugi slučaj primjene pravednosti kao principa veže se za korištenjeekonomske moći kako bi se nanijela šteta konkurentima. U biti, ekonomskasnaga se koristi kako bi se spriječio ulazak konkurenata na tržište, ilismanjila njihova konkurentska sposobnost. Ekonomski snažnija preduzeća,ili grupa preduzeća, naprimjer, koriste svoju snagu da bi blokirala kon-kurenta da pristupi tržištima ili da smanji njihovu sposobnost, što se smatranepravdom.

U oba slučaja ekonomska snaga se koristi kako bi se drugi učesnici natržištu stavili u nepovoljan položaj u okolnostima u kojim ista ekonomskamoć sprečava oštećene da daju efikasan odgovor na zloupotrebu ekonomskemoći. U takvim okolnostima potrošači se ne mogu lako preorijentiratina druge ponuđače, a ostali konkurenti nisu u mogućnosti da se takmiče natemelju vlastitih performansi. U oba slučaja se stvara prostor u kojembi se pravo konkurencije moglo koristiti kao instrument ostvarivanjapravednosti i zaštite “običnog” učesnika, čovjeka od zloupotrebe mono-poliste. Međutim, treba istaći da sama tržišna konkurencija nije pravedansistem, jer, iako doprinosi efikasnosti ukupne ekonomije, kroz selekcijudovodi do nestanka nekonkurentnih i manje efikasnih učesnika na tržištu.

Globalizacija donosi nove sofisticirane tehnologije i proizvode, a satržišne scene uklanja zastarjele kapitalne resurse, što se u očima javnostismatra nepravednim rezultatom slobodne tržišne konkurencije Globalnatržišna ekonomija vođena ostvarivanjem većeg profita ponovo otvaradilemu stvaranja balansa između “društveno-poželjnog” ili “ekonomskiefikasnog” koja postoji i kod usvajanja određenog modaliteta pravneregulacije tržišne konkurencije. Kako socijalno prihvatljivo reguliratiodnose na tržištu, uspostaviti i primijeniti institut pravednosti, a da se nenanese šteta alokativnoj, informativnoj i operativnoj efikasnosti tržišta?!U kojoj mjeri se ostvarivanjem pravednosti u tržišnoj utakmici umanjujeekonomska efiksnost?! To su pitanja koja se neminovno nameću preddržave u tranziciji koje usvajaju određeni modalitet pravne regulacije.

114 PREGLED

Tretiranje oba navedena slučaja stvaranja ekonomske nepravede varirau pojedinim državama, od modaliteta do modaliteta pravne regulacijetržišne konkurencije. Razlike se kreću od koncipiranja instituta pra-vednosti, odnosno zakonskog određenja, pa do pravnih instrumenatadostupnih za implementaciju zahtjeva za pravičnošću.

Pravednost u američkom antitrustovskom pravu

Pravednost je bila osnovni cilj stvaranja antitrustovskog prava uSAD-u. The ShermanAct, fundamentalni zakon američkog antitrustovskogprava, nastao je kao rezultat političkog pritiska onih kojim je nanesenašteta antikonkurencijskom praksom privrednih subjekata izrazite eko-nomske snage, poznatijih kao “trustovi”. Trustovi su zloupotrebom eko-nomske moći, u cilju eliminacije konkurenata ili formiranja monopolskihcijena svojih proizvoda, gubili rejting.Antikonkurencijska praksa trustova,ocijenjena kao “ekonomska nepravda”, bila je glavni argument za dono-šenje zakona. S obzirom na to da se radilo o novom obliku “društvenoštetnog ponašanja”, Kongres je iznašao prikladno rješenje. Rješenje jepodrazumijevalo preuzimanje dvaju pravnih koncepata iz postojećihmodaliteta, odnosno engleskog i američkog običajnog prava, učinivši ihprovodljivim za federalni sud.

Naime, zakon predviđa da su „ograničavanje trgovine“ i „monopol“protupravne radnje, dajući legitimitet federalnoj vladi i privatnim licimada podignu tužbu u slučajevima koji se mogu podvesti pod zabranjenaponašanja. Ovo rješenje se smatralo politički atraktivnim jer su preuzetikoncepti već dio običajnog prava i ne predstavljaju nove regulatorne mjerevlade. Legislativa nije, međutim, precizirati ciljeve donošenja spomenutogzakona, a ranije korištenje ovog termina u području prava je malo ili nimalodalo doprinosa u određenju značenja pojmova “ograničavanje trgovine“i „monopolizacija“. Tumačenje i primjena ovih općih odredbi stoga jeprepuštena sudovima, i više od jednog stoljeća federalni sudovi tumačeciljeve i principe zakona. To je rezultiralo različitim shvaćanjima o eko-nomskim, društvenim i drugim ciljevima koje treba postići zakonskomregulacijom. U različitim vremenskim razdobljima postojao je različitinteres za institut pravednosti (uglavnom kada se radi o malim i srednjimpreduzećima). Vremenom je došlo do usklađivanja ciljeva u okviru sistemana koje se sudovi mogu osloniti u donošenju antitrustovskuh odluka.

115PREGLED

Institut pravednosti kao princip najčešće je direktno primjenjivan u sluča-jevima zloupotrebe dominantnog položaja i merdžera.11

Međutim, posljednjih godina principi američkog antitrustovskog pravasu se radikalno promijenili. U artikulaciji principa i ciljeva, princip pra-vednosti kao jedan eksplicitni princip je u velikoj mjeri zanemaren.Početkom kasnih 1970-ih, s razvojem nove grane prava – “ekonomskeanalize prava”, javlja se, u odnosu na postojeće case law-shvaćanje,drugačije shvaćanje antitrustovskih ciljeva i principa12. Po ovom shvaćanjupostoji samo jedan tip ekonomske teorije koja je, s aspekta tržišne konku-rencije, prihvatljiva, i to teorija mikroekonomskih cijena, koju prihvatai tzv. čikaška škola analize antitrustovskog prava. Čikaška škola svojukritiku harvardskog stajališta i njihove analize temeljnog odnosa “struktura– postupanje – učinak” temelji na stavu da je jedini cilj antitrustovskogprava maksimizacija blagostanja potrošača. Spomenuti stav čikaške škole,u duhu “laisez faire” politike Ronalda Reagana, bio je 1980-ih širokoprihvaćen.

Međutim, danas dominira mišljenje da isti predstavlja vrstu orto-doksa u američkom antitrustovskom pravu. Različiti faktori su utjecalina degradaciju instituta pravednosti u američkom antitrustovskom pravu,o čemu se može provesti posebna analiza. Na ovom mjestu bi se, bezdetaljne analize, mogla izdvojiti tri razloga. Prvo, zakonska osnova, samapo sebi, nije dovoljna za primjenu instituta pravednosti, a artikulacijaciljeva i principa, kao i tumačenje sadržaja prava, prepuštena je sudovima.Drugo, ne postoji potreba za antitrustovskim pravom kao instrumentomintegracije tržišta odnosno ekonomije. Treće, u akademskom svijetu kadaje u pitanju analiza antitrustovskog prava, u odnosu na pravne nauke idruge društvene nauke, dominira ekonomska nauka, a jezik ekonomista,generalno, ne podržava pravednost kao analitički koncept.

Evropska iskustva sa pravednošćukod regulacije konkurencije

Ostvarivanje pravednosti je igralo važnu ulogu u razvoju pravakonkurencije u Evropi i, za razliku od situacije u SAD-u, još uvijek igra.

116 PREGLED

11 Vidi, David J. Gerber, „Fairnes in competition law: European and U.S. expeirence“,Conference on Fairness and Asian Competition Laws, Kyoto, March 2004.

12 U SAD-u poznato kao sudska praksa.

Radi boljeg objašnjenja te uloge neophodno je na koncizan način ukazatiosnovne smjernice u razvoju prava konkurencije u Evropi.Analiza razvojaprava konkurencije na području Evrope podrazumijeva razgraničavanjenacionalnih iskustva u pogledu donošenja i efekta zakona od iskustvaEvropske unije. Ideja pravnog reguliranja tržišne konkurencije razvijenaje, i gotovo usvojena, u Austriji još 1890-ih godina. Prema tadašnjemshvaćanju pravna regulacija tržišne konkurencije je imala svrhu poticanjaekonomskog razvoja i konkurencije (ekonomski cilj), s jedne stane, ipovećanja svijesti o ekonomskoj pravednosti kako bi se umanjio antago-nizam između radnika i vlasnika s jedne, i između regionalnih i etničkihgrupa (socijalni cilj) s druge strane.

Osnovna ideja je bila nametnuti kako učesnicima na tržištu tako iposebno formiranim državnim tijelima odgovornost u pogledu zaštitetržišne konkurencije od narušavanja. Ovaj modalitet, poznat kao mo-dalitet “administrativne kontrole”, sve do danas zadržan je kao osnovaevropskog prava konkurencije. Uz ovaj modalitet, od samog početka, kaoprateća pojava javlja se i koncept “zloupotrebe” prava konkurencije. Poovoj koncepciji, zakonom nije zabranjeno poslovati na određeni način, alije diskrecija i dužnost državnih odnosno administrativnih tijela da spriječezloupotrebu ekonomske moći. Koncept “zloupotrebe” je utemeljen u idejipravednosti.

Tokom 1920-ih nekoliko država je usvojilo zakone bazirane na ovommodelu, što je pozitivno djelovalo na daljnje širenje ideje o potrebi dono-šenja takvih zakona, njihovom sadržaju i značenju. Ideja pravednosti jebila najznačajniji dio opravdanja donošenja antitrustovskih zakona, aliznačaj samih zakona u društvu generalno je bio ispod očekivanog. Trebaistaći da je u dekadama nakon Drugog svjetskog rata, s obzirom na pre-okupaciju socijalne integracije, pravo konkurencije bilo koncipiranone samo na tome da ubrza ekonomski rast nego i da socijalnim slojevimaukaže da podržavanjem pravednosti, jednakosti i demokratije velikekompanije neće biti u stanju naškoditi ni potrošačima ni drugim učesnicimana tržištu. Zbog činjenice da je bila sredstvo osiguranja političke potporeidejama slobodne tržišne ekonomije te poboljšanja socijalne integracijepravednost je često bila glavna svrha donošenja antimonopolskih zakona.Važnost je postupno rasla kako su državnim odnosno administrativnimtijelima davane veće ovlasti u borbi protiv antikonkurencijskog ponašanjai što su postupci koje su administrativna tijela vodila poprimali sudski

117PREGLED

karakter. Iako je donošenje odluka o postojanju protupravnog ponašanjau nadležnosti posebno formiranih državnih administrativnih tijela, pre-ispitivanje njihovih odluka je povjereno sudovima. Slijed ovakvog razvojaprava konkurencije doveo je do vezivanja instituta pravednosti za konceptzloupotrebe dominantnog položaja na tržištu. U analizi utjecaja pojedinihdržava na razvoj prava konkurencije, s obzirom na ulogu u razvojuprincipa pravednosti i utjecaj na ostale nacionalne sisteme, prema većiniautora posebno mjesto zauzima Njemačka. Temelji njene uloge vežu se za1930-e i 1940-e godine, kada je grupa njemačkih pravnika i ekonomista,okupljenih u okviru „frajburške škole“ i „ordoliberalizma“, tajno razvilaideje obnove i razvoja Njemačke nakon rata. Jedan od ciljeva koji su tadapostavljeni jeste zaštita tržišnog mehanizma od utjecaja države i ekonomskemoći pojedinih privrednih subjekata.

Kao rezultat iznalaženja načina za ostvarivanje spomenutog ciljapojavljuje se ideja o postojanju „ekonomskog ustava“13, koji bi funkcio-nirao kao i politički ustav. Postojanje ekonomskog ustava bi omogućiloda državna ili administrativna tijela djeluju sprečavajući i otklanjajućiponašanja štetna po tržišnu konkurenciju, isključujući mogućnost njihovogdirektnog, na bazi diskrecione odluke, interveniranja u ekonomske tokove.Istovremeno, privredni subjekti koji imaju dominantnu poziciju na trži-štu njenom zloupotrebom neće moći nanijeti štetu potrošačima ili drugimkonkurentima. Nastanak ordoliberalnih ideja imao je veliki utjecaj nadonošenje „Njemačkog zakona protiv ograničenja u tržišnom natjecanju“(GWB) iz 1957. godine, koji je prvi „moderni“ zakon ove vrste na područjuEvrope. Iako je od tada nekoliko puta mijenjan, njegova osnova je ostalaista. Modalitet pravne regulacije tržišne konkurencije u Njemačkoj jezamišljen kao jedan sudski sistem. Federalni ured za kartele je svoj zadatakpercipirao više kao, shodno sudskim principima, provođenje zakona,nego provođenje kratkoročnih političkih ciljeva. Tako su i njihove odlukepostale predmetom preispitivanja redovnih sudova, što je rezultiraloizuzetno velikim brojem sudskih odluka i unapređenja prava konkurencije.Federalni ured za kartele, sudovi i pravna znanost razvili su i konceptzloupotrebe dominantnog položaja i posvetili posebnu pažnju primjeni

118 PREGLED

13 Šire, David J. Gerber, „Fairnes in competition law: European and U.S. expeirence“,Conference on Fairness and Asian Competition Laws, Kyoto, March 2004.

principa pravednosti u ostalim oblastima prava konkurencije.14 Pravokonkurencije uživa izuzetan značaj u Njemačkoj zbog njegovog utjecajana uspostavljanje efektne i socijalno prihvatljive tržišne ekonomije.Kao ključni faktor u izgradnji „socijalno-tržišne ekonomije”, pravo konku-rencije je odigralo značajnu ulogu u poslijeratnom ekonomskom i poli-tičkom uspjehu zemalja Evrope. Koncept i princip pravednosti je u osnovitog uspjeha, on je omogućio da se institut takmičenja “involvira” u društvukroz vezu s pojmom socijalne solidarnosti i ekonomskog razvoja.

Osnivanjem Evropske ekonomske zajednice 1957. godine konku-rencijsko pravo je postalo ključni faktor u evropskim integracijama ievropskom ekonomskom i političkom razvoju uopće. Kao instrumentintegracije i ekonomskog napretka evropskih država pravo konkurencijeu EU ima dva cilja – eliminaciju prepreka za trgovinu između evropskihdržava te stvaranje preduslova za uspješno “evropsko tržište” i napredakkoji ona može donijeti. Ova dva cilja su nerazdvojna, jer samo ako postojiekonomska integracija, integrirano tržište može funkcionirati na tajnačin da osigura željeni ekonomski prosperitet. Princip pravednosti se vežeza oba cilja. Princip pravednosti je važno pitanje i za čitav projekt evropskihintegracija. Jednakost je, a time i pravednost svih učesnika na tržištu,osnovni uslov za integraciju evropskog tržišta. Osnovna pretpostavkaje da će jedino ako na tržištu postoji fer i poštena konkurencija, odnosnoako važi princip jednakosti i pravednosti, nacionalni kreatori ekonomskihpolitika biti spremni da predaju dio svoje kontrole nad tržištem i da dopusteekonomsku integraciju. Ovo poimanje principa pravednosti je dijelomdrugačije od pravednosti u kontekstu nacionalnog pravnog sistema, aliintegrativna funkcija je ista. Naime, u Evropskoj uniji koncept pravednostikoristi se za integraciju nezavisnih državnih sistema, dok se u kontekstunacionalnih sistema taj koncept koristi da održi ili pojača solidarnost međudruštvenim grupama i različitim ekonomskim i političkim interesimaunutar istog sistema.

Sam sistem tržišne konkurencije, ustanovljen Ugovorom o EZ-u,sadrži u sebi zahtjev da uslovi pod kojim se odvija tržišna utakmica moraju

119PREGLED

14 Naprimjer, razvili su zakon koji se odnosi na jednog privrednog subjekta. Konceptje primjenljiv kako na „horizontalnu“ pravednost tako i na „vertikalnu“.

biti podvrgnuti principu pravednosti. Stav Komisije je da je princip pra-vednosti od iznimne važnosti i da se primjenuje u tri vida15:

a) u slučajevima očuvanja jednakih mogućnosti za sve učesnike najedinstvenom zajedničkom tržištu,

b) u slučajevima uzimanja u obzir različitih okolnosti pod kojimdjeluju privredni subjekti, pogotovu kada se imaju u vidu malai srednja preduzeća,

c) kada su u pitanju interesi radnika, korisnika i potrošača kojimoraju imati pravičan udio u koristima koje proizlaze iz sporazumaprivrednih subjekata koji ograničavaju međusobnu tržišnu kon-kurenciju.

Lekcije za Bosnu i Hercegovinu

Iako su osnovni ciljevi donošenja zakona kojim se štiti pravo kon-kurencije u Americi različiti od ciljeva koji se žele postići modalitetompravne regulacije tržišne konkurencije usvojenim u EU, postoje određenazajednička obilježja kada je u pitanju sistematizacija principa pravakonkurencije. Ono što je zajedničko za oba modaliteta pravne regulacijetržišne konkurencije, i američki i evropski, jest krucijalno pitanje usvajanjaprincipa pravednosti u pravu konkurencije. Ipak treba naglasiti da se uskorije vrijeme američki modalitet postepeno udaljava od prvobitnogznačenja i primjene principa pravednosti. Razlozi za udaljavanje vežuse za obilježja američkog ekonomskog sistema gdje je konkurencija dugovremena predstavljala centralnu vrijednost američkog društva, a američkotržište veliko i razvijeno, gdje je politički sistem stabilan, a proceduralnimehanizam ima obilježja kakva nema Evropa. To u biti znači da princippravednosti u Evropi odnosno u Bosni i Hercegovini ne mora doživjetitakvu metamorfozu.

Nadalje, uloga pravednosti u modalitetu pravne regulacije tržišnekonkurencije ima usku vezu sa socijalnim i političkim značajem donošenjazakona kojim se konkurencija štiti. To reflektira ne samo temeljne karak-teristike društva nego i percepciju njegovog odnosa spram prava i eko-

120 PREGLED

15 Vidi, Vedran Šoljan, „Vladajući položaj na tržištu i njegova zlouporaba u pravutržišnog natjecanja Evropske zajednice“, Ibis, Zagreb, 2004, str. 133.

nomije. Uloga i utjecaj pitanja pravednosti u pravu konkurencije tendirapozitivnoj korelaciji sa širokim društvenim prihvaćanjem koristi odekonomske konkurencije. Razvoj prava konkurencije, u konačnici, zavisiod percipiranja uloge i funkcije instituta “fer konkurencije” u društvenojzajednici, što je, opet, determinirano njenom poviješću, kulturom i tradi-cijom. Zbog toga što je princip pravednosti lako razumljiv, pa time iprihvatljiv za široke krugove učesnika i potencijalnih učesnika na tržištu,on vrlo lako može imati i političku podršku u njegovom involviranju uzakonodavstvo kojim se štiti tržišna konkurencija. To u biti znači da ćeu državama u kojim se tek usvaja određeni modalitet pravne regulacijetržišne konkurencije, i u kojim se kreira pravo konkurencije, vrlo čestoisticanje zahtjeva za pravednošću kao instrumentom zaštite od “nepoštene”konkurencije osigurati značajnu političku podršku.

S obzirom na to da je pravo konkurencije u Bosni i Hercegovinirelativno nov fenomen, njegova budućnost će zavisiti od toga da li možebiti instrumentom brže integracije u Evropsku uniju. U tom kontekstu,od izuzetnog značaja je i jačanje svijesti o korisnosti uvođenja pravnezašite tržišne konkurencije, odnosno koristi i pozitivnih efekata na makroi mikro nivou koje polučuje “fer” konkurencija na tržištu. Korištenjeprava konkurencije u američkom i evropskom modalitetu imalo je za ciljza općedruštveno prihvaćanje tržišta kao najefikasnijeg funkcionalnogokvira ekonomskih tokova, odnosno u drugom slučaju i integracijunacionalnih te jačanje zajedničkog, jedinstvenog tržišta.

Bosna i Hercegovina nema dugu tradiciju baštinjenja prava i po-litike konkurencije i njena je tržišna ekonomija sa Zakonom o konku-renciji, koji je usvojen i stupio na snagu u julu 2005. godine, u povoju.Suštinske elemente sadašnjeg modaliteta pravne regulacije tržišne kon-kurencije u Bosni i Hercegovini čine Zakon o konkurenciji BiH i Kon-kurencijsko vijeće BiH kao glavna institucija za njegovo provođenje. Zakono konkurenciji BiH predstavlja pravni temelj kojim se utvrđuju pravilazaštite i osiguravaju uslovi tržišne konkurencije u Bosni i Hercegovini,a Konkurencijsko vijeće, čiji je zadatak da u okviru pokrenutih postupakaispituje ona ponašanja na tržištu koja imaju negativne učinke na tržišnukonkurenciju, predstavlja institucionalnu pretpostavku za njegovo pro-vođenje. Pri izgradnji i primjeni modaliteta pravne regulacije tržišnekonkurencije kreatori privredno-pravnog sistema i politike moraju imati

121PREGLED

u vidu tendenciju članstva u EU. Iako Bosna i Hercegovina harmonizirapravo konkurencije sa aquis communitare, vodeći računa o osnovnimevropskim principima, moguće je da se ono ne implementira efikasno.

Naime, radi se o tome da u Bosni i Hercegovini, iako za to postojeformalno-pravne pretpostavke, faktički ne postoji jedinstven ekonomskiprostor na kojem slobodno cirkuliraju tokovi roba, usluga, kapitala iljudskih resursa. To znači da “slijepo” preslikavanje modela regulacijetržišne konkurencije, odnosno nastojanje da se u njega ugrade ciljevikoncepta održivog razvoja, bez uzimanja u obzir specifičnosti bosan-skohercegovačke ekonomske stvarnosti i društvenog okruženja, nećepolučiti adekvatne rezultate. S druge strane, kao eventualna kontradiktornostprethodno rečenog, moguće je da se upravo kroz primjenu prava kon-kurencije i uvođenje instituta pravednosti stvori jedinstveno, integralnotržište, na nivou Bosne i Hercegovine. Možda bi se isticanjem potrebeza jednakim tretmanom privrednih subjekata na tržištima u oba entiteta,koji bi omogućio njihovo efikasnije poslovanje, a to znači stavljanje u prviplan ekonomskog interesa, probudila svijest o istinskoj potrebi postojanjajedinstvenog ekonomskog prostora u Bosni i Hercegovini kao pretpostavkeekonomskog razvoja.

Literatura

1. Bakalar, Jozo, Mikroekonomija, HKD Napredak, Sarajevo, 2003.2. Begić, Kasim, Ekonomska politika, Sarajevo, 2000.3. Bellamy and Child, European Community Law of

Competition, Fifth Edition, Sweet & Maxwell, London, 2001.4. Bishop, J.F., The economics of EC Competition Law, Maxwell,

London, 1999.5. Cerovac, Mladen, Novi Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja, Hrvatska

pravna revija, Inženjerski biro, Zagreb, rujan, 20036. Chanab, Louay, Abou; El-Darwishe, Bahjat; Ghassan, Hasbani;

Mourad, Mohamed; Telecom Infrastructure Sharing-Regulatory Enablersand Economic Benefits; BoozAllen Hamilton; 2008, Chicago Press, 1976.

7. Gerber, David J., Fairnes in competition law: European and U.S.expeirence, Conference on Fairness and Asian Competition Laws, Kyoto,March 2004.

122 PREGLED

8. Herdeegen, Mattaus, Europsko pravo, Pravni fakultet Sveučilištau Rijeci, Rijeka, 2003.

9. Kapić, Reuf, Mikroekonomija, Harfo-Graf, Prvo izdanje, Tuzla,1999.

10. Mason, Edvard S., Economic Concentracion anf The MonopolyProblem, New York, 1964.

11. Misita, Nevenko, Osnovi prava Evropske unije, Sarajevo, 2007.12. Petrović, Siniša, Novo hrvatsko pravo tržišnog natjecanja,

Hrvatska pravna revija IV(7), 2004.13. Posner, Richard, Antitrust Law: An Economic Prospectus,

University of Chicago Press, 1976,14. Šoljan, Vedran, Vladajući položaj na tržištu i njegovo zlouporaba

u pravu tržišnog natjecanja Evropske zajednice», Ibis, Zagreb, 2004.15. Šoljan Vedran, Horak Hana, Milkotin Tomić Deša, Pecikotrić

Kaufman Jasminka, Evropsko tržišno pravo, Školska knjiga, Zagreb,2006.

16. Trifković, Miloš, Određivanje monopolističkih sporazuma upravima Bosne i Hercegovine i Evropske unije, Pregled, časopis za društ-vena pitanja LXXXVI(4), 2006.

17. Trivun Veljko; Zaštita potrošača u pravu Bosne i ercegovinei pravu Evropske unije, Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Sarajevu,broj 26, Sarajevo 2006., ISSN 0581-7439

18. Varga Siniša, Postupak za primenu materijalnopravnih odredabakartelnog i antimonopolskog prava Evropske unije“, Strani pravni život(1), 2004.

19. Žitinski Šoljić Maja, Pravednost kao vrhunac moralnosti, 1997.

123PREGLED

UDK 78 (497.6) (091) “18/19“

Saša Salihović

MUZIČKA UMJETNOST U BOSNI I HERCEGOVINIU 19. I 20. STOLJEĆU

MUSICAL ART IN BOSNIA AND HERZEGOVINAIN 19TH AND 20TH CENTURY

Sažetak

Ustvari, borba na društveno-političkoj sceni, kao i političke turbu-lencije početkom XX stoljeća su duboko ostavile trag na cjelokupnoevropsko kulturno-umjetničko stvaralaštvo, pa samim tim i na stvaranjebosanskohercegovačke umjetničke muzike, koja je, mada na marginisvih dotadašnjih evropskih muzičkih zbivanja, ali istovremeno i podnjenim snažnim uticajem, kroz svoju muzičku praksu ipak stvorila vlastitimuzički izraz, bez obzira što na djelu imamo kruti tradicionalizam kojiu principu isključuje progres, ali i progres koji jako često zaobilazivrijednosti jedne tradicije, a samim tim utiče na ukupni kulturni razvojbosanskohercegovačkog stanovništva.

Već nekoliko puta u svojoj historiji Bosna je morala sebi i drugimadokazivati da postoji i kao država i kao specifičan kulturni krug u odnosuna druge, kao i na svoje šire okruženje.

Pa i u muzici!Kulturno-političko iskustvo Bosne, zavisno od opće hronologije

vremena, a samim tim i svih promjena i okolnosti koji su bitno uticalina umjetnička pomjeranja koja su išla od tradicionalnog do modernogshvatanja života i umjetničkog muzičkog stvaralaštva, ukazuje na pomi-canje identiteta kao i evropeizacije bosanske muzike u smislu prihvatanjanjenih kulturno-muzičkih standarda, pa samim tim i kulturno-muzičkogpriključenja Evropi, a ipak stvorivši i vlastiti muzički idiom.

125PREGLED

PREGLED126

Ključne riječi: muzičke epohe, umjetnička muzika, romantizam,nacionalni pravac, bh. muzički idiom, Gluckova reforma, menzuralnamuzika, moderna muzika, mehterhana, simfonijska muzika, kontrapunkt,organum, instrumentalna muzika, vokalna muzika i Bečka škola.

Summary

The struggle at the socio-political scene, as well as fin de sièclepolitical turbulences had had in fact a deep impact at the completeEuropean cultural-artistic opus, and therefore affected the creating of BHart music, which was, although placed at the margin of all contemporaryEuropean music activities, still able to simultaneously create its propermusical expression under European music’s strong influence, regardlessof having in action stiff traditionalism that principally excludes progress,even the progress which quite often has bypassed values of a tradition, andwhich has had overall influence at the complete cultural developmentof the BH population.

On several occasion throughout her history, Bosnia was forced toprove to itself and others its statehood and the specific cultural environment,when compared to other countries and its wider vicinity as well.

Even when it is about music!Cultural and political Bosnian experience, in dependence of general

chronology, and therefore all changes and circumstances that exertedstrong influence at art shifts varying from traditional to modern notion ofliving and art music creativity, clearly indicates at the identity shift and atthe process of BH music modernization, in terms of accepting Europeancultural and musical standards, and therefore the cultural-musicalaccession to Europe, although having produced its proper musical idiom.

Key words: music epochs, art music, Romanticism, nationalorientation, BH musical idiom, the Gluck’s Reform, bar notation, modernmusic, the mehterhane, symphonic music, counterpoint, organum,instrumental music, vocal music, the Viennese School.

Odlaskom Osmanskog carstva i dolaskom Austro-Ugarske u Bosnii Hercegovini je nesumnjivo došlo do krupnih društveno-političkih, soci-jalnih, vjerskih, ekonomskih i kulturnih promjena.

Bosanskohercegovačko muzičko stvaralaštvo zapadnoevropskogtipa počelo je svoj razvoj dolaskom Austro-Ugarske, a zatim trpi utjecajeex-jugoslavenskih (i svojih prvih susjeda), evropskih, svjetskih (američkih)strujanja kao i svaka druga muzički nerazvijena sredina. Svi ti utjecajisu bili različitog intenziteta, trajanja, karaktera i sadržaja.

Ako govorimo o muzici u Bosni i Hercegovini, moramo postavitiona pitanja od čijih odgovora zavisi problematiziranje i razumijevanjenjene cjelokupne historije, a koja se tiče autohtonosti, kontinuiteta/dis-kontinuiteta, kompozitorskih skupina, stvaralaštva te muzičke prakseproteklog stoljeća do današnje situacije.

U ovom tekstu, postavljanjem užih stručnih pitanja, razmotrit će seodnos muzike i društva, mjesto muzike u društvu, naročito u bosanskoherce-govačkom društvu, koje je doživjelo ili doživljava potpune promjene usvim svojim segmentima – od političkog, ekonomskog, nacionalnog dokulturnog, umjetničkog, muzičkog.

Navedena tema je sagledana iz sociološkog, historijskog, estetskog,etnomuzikološkog, medijskog i muzičko-analitičkog aspekta. Na taj načindobivamo niz odgovora koji iznova problematiziraju odnos muzike idruštva, u ovom slučaju moderne/savremene muzike kao evropskog kul-turnog naslijeđa i bosanskohercegovačke moderne muzike i društva.

Početak 19. stoljeća obilježen je suprotstavljanjem racionalističkojglorifikaciji ranih kompozitora kao izumitelja, to jest kao onih ljudi kojisu muzičku umjetnost i nauku unaprijedili zahvaljujući svojim racionalnimmoćima, svjesnim naporima i revitalizacijom vjerovanja u otkriveni svijet,što je u historičara rezultiralo povratkom nadnaravnim tumačenjima.

Pojam stvaralaštvo, koji je uveden u evropsku kulturu, u umjetnost,tek u 19. stoljeću, a u 20. stoljeću pojam stvaralac se počinje primjenjivatina cijelu ljudsku kulturu (nauku, ekonomiju, politiku, tehniku), označavaproces u stvaraočevom umu i proizvod tog procesa. Novo je to što definirastvaralaštvo, i novo je što atribuira sve oblasti ljudske proizvodnje. Stogagovorimo o novom pojmu stvaralaštva. Govorimo o kultu stvaralaštva,o potrebi i nametanju potrebe da se bez stvaralaštva ne može živjeti.Takvu univerzalnu potrebu neki teoretičari argumentiraju iskazimavelikih umjetnika. Vincent van Gogh je pisao: „Ne mogu bez nečeg što

127PREGLED

je veće od mene, što je moj život – bez sposobnosti da stvaram“, a IgorStravinski razmišlja o korijenu sposobnosti stvaralaštva: „U korijenusvakog stvaralaštva nalazi se posjedovanje nečeg višeg nego što suzemaljski plodovi.“

Zašto Bachova muzika zaziva pitanje o smislu stvaralaštva u muzici?U Gadamerovom tekstu u kome promišlja o modernoj umjetnosti nalazimojedno potpuno neočekivano ishodište promišljanja, koje ima svoju misaonupomoć u nužnosti da se vrati Hegelu.

Historija muzike, koja se sve češće piše kao historija “velikihimena“, u svojoj periodizaciji, kako je to uočio Allen Krauseov modeliz 1827. godine, mahom slijedi podjelu kao i historija čovječanstva utri razdoblja: antičko, kršćansko i moderno. Svako razdoblje razvilo jei svoju vrstu muzike: melodiju, polifoniju i harmoniju.

U historiji muzičke historiografije 19. stoljeća Allen posebanznačaj pridaje djelu Geschichte der heutigen oder modernen MusikGustava Schilinga1. U toj se historiji prvi put muzika i njene promjenedovode u vezu s političkim događajima i kulturnim promjenama, i to jejedna od prvih historija u kojoj nema teorije o “velikim ljudima“,nema biološke analogije, i koja, na kraju, odstupa od omiljene podjelena tri razdoblja.

Prema Allenu periodizacija je sljedeća: 1. od ranog kršćanstva doeksperimenta u organumu (1-900. godina); 2. do izuma notacije i men-zuralne muzike (10-12. stoljeće); 3. do reguliranog sistema kontrapunktskemuzike (13-15. stoljeće); 4. do pojave klasičnog koncepta forme (1500-1560. godine); 5. od početka talijanske prevlasti do izuma opere (1500-1600. godine).

Slijedi moderno razdoblje, koje se također dijeli u pet razdoblja:– Od Monteverdija do Scarlattija (1600-1700),– Od razvoja instrumentalne muzike kao samostalne umjetnosti

do pobjede lirskih nad dramskim elementima – gestig – težnja premaformi (1700-1750),

– Od Gluckove reforme do Bečke škole, Mozart i Haydn (1750-1800),– Savremena historija, s Beethovenom i Rossinijem (1800-1830),– Od Francuske revolucije do sadašnjosti.

128 PREGLED

1 „Historija današnje ili moderne muzike“ Gustava Schilinga, objavljeno 1841.u Karlsruheu.

Najrespektabilnije takve opće historije su, kako je poznato, Fetisova,Ambrosova i Reimannova, ali valja odmah napomenuti da profesionalnihhistoričara muzike u gore navedenom smislu u Bosni i Hercegovini,kao uostalom i drugdje u Evropi, tada još nema.

Međutim, u Bosni i Hercegovini nema ni tradicije muzičkohisto-rijskog kao ni naučnog istraživanja.

Dakle, razmatranje muzičke umjetnosti kao fizičkog, psihološkog,estetičkog, ali i kulturološkog fenomena uključuje naučne metode izteorije književnosti, historije umjetnosti, sociologije, estetike, teorije kultureitd. Prema tome, neophodno je oslikati sve one relevantne i značajnedogađaje koji su obilježili epohu modernog stvaralaštva u evropskojmuzičkoj umjetnosti, te kakve i kolike refleksije je to proizvelo na našedruštvo, kao i na samo nastajanje umjetničke – “moderne“ muzike u Bosnii Hercegovini, a samim tim i „sukoba“ koji je uslijed tih kulturno-umjet-ničkih dodira i preklapanja i došlo.

Muzički život na ovim prostorima odvijao se u skladu s političkim,društvenim i kulturnim kretanjima u određenom vremenu. Bosna i Herce-govina se krajem 19. stoljeća nalazila u jednom politički prelaznom izamršenom stanju. Dolaskom Austro-Ugarske 1878. dolazi do dodira,sudara, “sukoba“ dviju kultura, orijentalne i zapadnoevropske. Zapravo,prije njenog dolaska organiziraniji oblici muzičkog života u Bosni nisuni postojali. Muzika se učila u konfesionalnim školama, a bila je prisutnai u duhovnim obredima pri manastirima, crkvama, a kod muslimana semože pratiti nešto skromniji oblik duhovnog muzičkog života u okviruderviških redova, kao i svjetovni s aspekta korištenja muzičkog instru-mentarija, njegovih muzičara-izviđača, pjevača, privatnih begovskihzabavljača, te turske vojne muzike – mehterhane.

S druge strane, u susjednim zemljama, pod utjecajem građanske klase,muzika dopire do vrlo širokog sloja stanovništva. Kruti i pragmatičniaustrougarski režim umnogome je probudio bosanskohercegovačkodomicilno stanovništvo, koje zatvarajući se u svoje nacionalne okvirepokušava djelovati preko vlastitih kulturno-prosvjetnih i pjevačko-tamburaških društava odnosno čitaonica. O muzičkoj djelatnosti i stvaranjuopćeg kulturnog ambijenta na ovom tlu može se govoriti tek od 1878.godine, od vremena kada na ovim prostorima gostuju mnogi strani muzičkiumjetnici različitih profila i kvaliteta. Štaviše, takva kulturna događanjaimaju višestruki značaj kada se odvijaju u sredini u kojoj se grad i selo

129PREGLED

tek počinje diferencirati i kada počinje formiranje građanskog načinarazmišljanja i (institucionalnih) organizacija muzičkog života u Bosnii Hercegovini.

I bez obzira na tadašnju relativno malu ponudu relativno kvalitetnihmuzičkih koncerata iz evropske muzičke baštine i produkcije, prvi putse javno mnijenje muzičko-kulturnog života u našoj državi povezuje iupoznaje s tadašnjim evropskim kulturnim, umjetničkim i muzičkim zbiva-njima. A to je pomoglo da kroz svoj razvoj tokom proteklog stoljećamuzički život u Bosni i Hercegovini postepeno poprimi obilježje nesamo autentične nego istovremeno i autonomne muzičke sredine –„bosanski muzički duh“, gdje zapravo i nastaje „sukob“ „starog“ i „novog“odnosno konzervativnog i savremenog u samoj bosanskohercegovačkojsocijalnoj i društvenoj dimenziji, pa tako i u bosanskohercegovačkojumjetnosti, muzici, a što je opet utjecalo na cjelokupni kulturni razvojbosanskohercegovačkog stanovništva.

Ustvari, borba na društveno-političkoj sceni, kao i političke turbu-lencije početkom 20. stoljeća, ostavile su duboki trag na cjelokupnoevropsko kulturno-umjetničko stvaralaštvo, pa samim tim i na stvaranjebosanskohercegovačke umjetničke muzike, koja je, mada na margini svihdotadašnjih evropskih muzičkih zbivanja, a istovremeno i pod njenimsnažnim utjecajem, kroz svoju muzičku praksu, ipak stvorila vlastitimuzički izraz bez obzira na to što na djelu imamo kruti tradicionalizam,koji u principu isključuje progres, ali i progres koji jako često zaobilazivrijednosti jedne tradicije, a samim tim utječe na ukupni kulturni razvojbosanskohercegovačkog stanovništva.

Već nekoliko puta u svojoj historiji Bosna je morala sebi i drugimadokazivati da postoji i kao država i kao specifičan kulturni krug u odnosuna druge, kao i na svoje šire okruženje. Pa i u muzici!

Početkom 20. stoljeća društveno-političke prilike u Bosni i Herce-govini su zahtijevale širu akciju svih domicilnih umjetničkih krugova jersu se već snažno osjećali talasi prodora umjetničkih zbivanja iz evropskih,kao i nama susjednih zemalja.Akcije u smislu „buđenja kreativne svijesti“i sagledavanja duhovnih i kulturnih potreba čovjeka „nove Evrope“2.

130 PREGLED

2 Eva Sedak (Zagreb). Glazba u funkciji/kao funkcija krizom poremećene infra-strukture – Prilozi za temu glazba-mediji-komunikacija u Hrvatskoj 1990-92 i kasnije(naznake teza).

S obzirom na historijske, društvene i političke okolnosti 20. stoljećau evropskim, posebno južnoevropskim zemljama, centralni diskursromantizma bio je patriotizam. S jedne strane bio je otjelotvoren u izvo-đenju rodoljubivih-revolucionarnih pjesama, a s druge u folkloru u ciljuočuvanja nacionalnog kulturnog identiteta.

U revolucionarnim pokretima devetnaestog stoljeća glavnasocijalna uloga je pripisivana muzici, ali njena uloga nije bila ista urazličitim društvima. ... U manjim nacijama, konstituentima velikihmultinacionalnih država ... pokreti su bili usmjereni ka dostizanjunacionalne nezavisnosti.

Na ovim prostorima je patriotizam prvenstveno vezan za panslavizam,ideju o jedinstvu Balkana, a zatim i nacionalne ideje. Sve se iskazivaloborbom za narodni jezik, nacionalnu umjetnost, zanimanjem za folklornumuziku. U muzici na kraju 19. i početkom 20. stoljeća utemeljen jetakozvani nacionalni pravac, u sadejstvu s nacionalnom ideologijomkonstituiranom u filozofskim, estetičkim, književnim, muzičkim napisima.

Poput evropskih, tako su i bosanski ideolozi romantizma isticalipotrebu da se umjetnici inspiriraju folklornom baštinom, a važno jenapomenuti da je propagiranje nacionalnog u doba formiranja građanskogdruštva podrazumijevalo negativan stav prema „stranim elementima“–smatrajući da je to jedini put ka formiranju samosvojne književnosti,muzike itd. Vođeni idejom patriotizma, književnici, historičari i muzičkipisci su insistirali na bilježenju narodnih umotvorina, folklornih napjeva,kao i njihovoj pristupačnosti što širem auditoriju.

Međutim, važan korak u razvitku muzike u socijalnom ambi-jentu, u vrtlogu društvenih odnosa, magija i ideologija jeste izummuzičkog koda koji je oslobodio memoriju teškog zadatka da čuvai prenosi sve složenije strukture muzičkih djela. Pronalaženjemmuzičkog pisma, što je opet društveni rezultat, kao i pisma uopće,bilo je moguće ideju muzike, kao i ideju jezika, materijalizirati iomogućiti da ona iz domena posebnog pređe u opće i da se objekti-vizira. No, kodiranje muzike mnogo je kasniji civilizacijski i društvenipronalazak, za razliku od prve pojave pisma (Prvih šest nota – ut, re,mi, fa, sol, la, pribilježio je Guido d‘Arezzo u desetom stoljeću zahimnu posvećenu svetom Jean-Baptistu3).

131PREGLED

3 Hidajet Repovac, Sociologija simboličke kulture, Magistrat, Sarajevo, 2003, str. 111.

Polazeći od činjenice da je dolaskom Austro-Ugarske 1878. godinezapočelo jedno novo razdoblje, koje je bosanskohercegovačko društvotrebalo uključiti u posve novi evropski moderan kulturno-umjetnički život,javlja se i potreba za rasvjetljavanjem i utvrđivanjem svih onih elemenatakoji idu u pravcu razumijevanja kulture i umjetnosti u najširem kontekstuevropske moderne muzičke umjetnosti u 20. stoljeću, što će nam pomočida otvorimo jedan novi prozor i u jednom novom svijetlu pokušamopostaviti određena pitanja i na njih tražiti odgovore.

Dakle, nesumnjiv je utjecaj evropske muzike na stvaranje bosansko-hercegovačke umjetničke muzike u vremenu njenog nastajanja, koja,krećući se između suprotnih polova – evropejstva i bosanskog muzičkogduha, razvija svoju posebnost, individualnost i prepoznatljivost te potičeukupni kulturni razvoj bosanskohercegovačkog stanovništva.

Kulturno-političko iskustvo Bosne, zavisno od opće hronologijevremena, a samim tim i svih promjena i okolnosti koje su bitno utjecalena umjetnička pomjeranja – koja su išla od tradicionalnog do modernogshvaćanja života i umjetničkog muzičkog stvaralaštva, ukazuje napomicanje identiteta kao i evropeizaciju bosanske muzike u smisluprihvaćanja njenih kulturno-muzičkih standarda, pa samim tim i kulturnog-muzičkog priključenja Evropi, a ipak stvorivši vlastiti muzički idiom.

Zato moramo obuhvatiti prve kompozitore i svu kompozitorskupraksu toga vremena koji su stvarali svoja djela u Bosni i Hercegovini,a to su bili Česi (uloga čeških kompozitora i muzičara u BiH još nije upotpunosti osvijetljena). Najznačajniji su Bogomir Kačerovski i FranjoMačejovski, i njihov rad je posijao prvu klicu kompozitorskog stvaralaštvau BiH. Isto se može reći i za Aleksu Šantića, horovođu i sastavljačanekoliko originalnih kompozicija, ali bez posebnog kvantiteta iza kojegstoji „značajniji“ kompozitor i stvaralac. I ostali kompozitori su naravnodošli iz drugih sredina, kao Alfred Pordes, Josip Majer, Tihomil Vidošići drugi, a stvarali su u općeprihvaćenom stilu onog vremena čiji su krajnjiishodi bili folklorne horske ili solo pjesme, komadi sa pjevanjem.

Oni, dakle, nisu začetnici moderne bosanskohercegovačke muzike,već su opći znak postojanja određene kompozitorske prakse u Bosni iHercegovini između dva svjetska rata.

U prvim godinama poslije Prvog svjetskog rata dolaze (opet) kompo-zitori iz drugih jugoslavenskih sredina, da bi, tek oni (?), u stvaralačkomsmislu posijali klice modernog kompozitorstva iz kojih će mukotrpnorasti stablo bosanskohercegovačke autohtone muzičke prakse.

132 PREGLED

Po I. Čavloviću4 imamo podjelu na sljedeće tri skupine:- oni kojima je Bosna i Hercegovina prolazna stanica, ali koji su

stvorili djela koja pripadaju općem fundusu kompozicija nastalihna ovom tlu,

- oni koji su došli i ostali u Bosni i Hercegovini,- oni koji su rođeni u Bosni i Hercegovini i stvorili svoj opus u njoj.S druge strane, Zija Kučukalić5 ne pravi takvu vrstu rigidne podjele

muzičkih umjetnika, već ih svrstava u porodicu muzičkih umjetnikakoji su djelovali u Bosni, pa kaže da se među kompozitore koji svojestvaralaštvo čvrsto zasnivaju na folkloru svrstavaju Vlado Milošević,plodan gotovo u svim oblastima vokalne i instrumentalne muzike, CvjetkoRihtman, autor horova i solo pjesama, Miroslav Špiler je kompozitorinstrumentalnih i simfonijskih oblika, a u svom izrazu se koristi pretežnosredstvima kasne romantike i ranog impresionizma. Folkloru je, premaKučukaliću, blisko i stvaralaštvo Milana Prebande, kompozitora horovai uspjelih solo pjesama baziranih na tradiciji varoške narodne pjesme, anacionalnom muzičkom smjeru u širem smislu pripadaju djela MladenaPozajića, Mladena Stahuljaka i Avde Smailovića, koji u zrelom stvara-lačkom periodu produbljuje svoj odnos prema kompoziciono-tehničkimi stilskim tekovinama evropske muzike.

Dakle za bosanskohercegovačku muzičku tradiciju i kulturu boljeje pridržavati se ovakve podjele i ne klasificirati muzičke umjetnike potome gdje su rođeni, već samo po tome koliko su doprinijeli kulturnomrazvoju stanovništva Bosne i Hercegovine, a najvažnije je da su svi oni,

133PREGLED

4 Međunarodni simpozij „Muzika u društvu“, Sarajevo, 27-28. 10. 2000, Zbornikradova, ur. Ivan Čavlović.

U prvu skupinu spadaju Boris Papandopulo, Božidar Trudić, Ivan Brakanović,Ruben Radica, Dane Škerl i Anton Lavrin. Ivan Čavlović, Neki problemi muzike u BiH,Zbornik radova I međunarodnog simpozija „Muzika u društvu“, Sarajevo, 29-30.10. 1998, str. 54. U drugu skupinu spadaju Cvjetko Rihtman, Miroslav Špiler, MilanPrebanda, Mladen Stahuljak, Mladen Pozajić, Vojin Komadina i Josip Magdić. –Ibidem, str. 54. U treću i izdvojenu skupinu, zajedno s drugom, oni koji su razvili svojukompozitorsku i uopće muzičku djelatnost, a možemo ih smatrati za nosioce bh.muzike su: Beluš Jungić, Vlado Milošević, Ivan Demetar, Gavro Jekešević, BrankoGrković, Nada Ludvig-Pečar, Dragoje Drenader, Milan Jeličanin, Anđelka Bego-Šimonić, Avdo Smailović, Rada Nuić, Asim Horozić. – Ibidem, str. 55.

5 Zija Kučukalić, nav. dj., str. 63.

svako na svoj način, širili vrijednosti zapadnoevropske muzike, ali i nacio-nalne također, i da je ona ostavila dubokog traga na ukupnoj kulturibosanskohercegovačkog stanovništva.

Zapravo kroz ovu skromnu rekonstrukciju evropskog muzičkogstvaralaštva i njegovog utjecaja na bosanskohercegovačku muzičkupraksu, a koja je u to vrijeme u svom nastajanju, uočavamo određenurezistenciju, „sukob“, zapravo (ne)prihvaćanje svih onih standarda kojisugeriraju da se uspostavi odnos između umjetničkog i folklornog utretmanu muzičkog djela.

Pitanje je da li je Bosna i Hercegovina, poratno društvo onda i poratnodruštvo sada, društvo koje ima kulturu, jer je svako društvo ima, ali nemaumjetnost, ili je još ne transcendira iz dostignute prošlosti u budućnost.

Jer uslijed snažnih utjecaja iz Evrope, kao i naših prvih susjeda,onda kada su ozbiljni muzički događaji ispunjeni muzikom evropskihi prvosusjedskih kompozitora, izvođača, učitelja, a za to vrijeme imamovrlo oskudnu zalihu bosanstva, pitamo se kakvo je stanje evropske muzikeu bosanskohercegovačkom društvu, u savremenoj bosanskohercegovačkojmuzičkoj praksi i teoriji, te kako je ona utjecala na kulturni razvojbosanskohercegovačkog stanovništva i njenu umjetničku muziku.

Dakle, nastojalo se da se kroz ovaj tekst ukaže na to o kolikom sezapravo utjecaju radi i da su evropska muzika i drugi doneseni elementistranih muzičkih kultura pomogli u formiranju autentičnog bosanskoherce-govačkog muzičkog idioma te da su svi ti specifični faktori zapravospojeni u jednu cjelinu i na taj način su oblikovali jedan jedinstven kulturniorganizam u Bosni i Hercegovini.

Simboličan početak/utjecaj datira od vremena prvog održanogkoncerta ovdje s evropskim programom, a koji je održan u Banjoj Lucii predstavlja događaj godine (Sarajevo, 2. 6. 1881), kako izvještavajubosanskohercegovačke novine.

Od tada muzičari doseljenici počinju odgajati domaći muzičkikadar, odgajati domaću publiku, pružajući joj mogućnost da se uključiu evropske kulturne tokove i kretanja muzičkog života a da se pritombosanskohercegovačka muzika počinje rađati, oblikovati i formiratiautentični muzički izražaj te se oblikovati u umjetnički autonomnukulturnu i muzičku sredinu.

Svakako se mora promišljati kroz cijeli prostor i državu Bosnu iHercegovinu, kao cjelovit kulturni organizam koji je nemoguće posmatrati

134 PREGLED

fragmentarno, to jest kroz nacionalne umjetnosti, jer bismo na taj načinzahvatili samo „jedan list trolista“ (V. Premec ) i zapravo tako osiromašiliširinu bosanskog muzičkog duha odnosno heterogenosti bosanskoher-cegovačke muzike, kao i cjelokupnog kulturnog razvoja uopće.

Dakle, osnovna hipoteza bi bila da na odjecima prethodnih evropskihmuzičkih epoha Bosna i Hercegovina gradi svoju vlastitu umjetničkumuziku i opći kulturni razvoj.

Proširenjem društvene osnovice muzičkog stvaralaštva, bh. muzičkisavremenici su pomogli da se uzmogne razviti vlastiti muzički potencijalna već uspostavljenoj muzičkoj infrastrukturnoj osnovi, a samim tim ivlastiti bosanskohercegovački muzički idiom, u čemu se zapravo i ogledasam kulturni razvoj, prihvaćajući kroz navedeni utjecaj, evropsku muzičkumatricu i kulturni civilizacijski kod u potpunosti.

Vremenska distanca i svi drugi relevantni pokazatelji potvrđuju namispravnost ovakvog razmišljanja, odnosno da su sva djelovanja išla upravcu izgradnje vlastite bosanskohercegovačke umjetničke muzike ipritom njene stilske specifičnosti, a što se nije ogledalo u sprječavanjuprodora naprednih evropskih ideja, već u njihovom prihvaćanju i prila-gođavanju vlastitim društvenim i kulturnim onovremenim potrebama.

Možemo zaključiti da razvoj profesionalne muzičke djelatnosti naovim prostorima počinje tek u vrijeme austrijske okupacije 1878. godine.Od toga doba postepeno se formiraju i uslovi za postanak i razvojumjetničkog muzičkog stvaralaštva, koje međutim tek u savremenomperiodu prevazilazi stoljetno zaostajanje i ravnopravno se uključuje utokove savremene evropske muzike.

Kada je okupirala Bosnu i Hercegovinu, austrijska uprava je nastojalada svojim civilnim i vojnim službenicima na ovom području stvori izvjestankulturni nivo njima blizak, a to je podrazumijevalo organiziranje muzičkihpriredbi i drugih kulturnih sadržaja. O tome postoje podaci sačuvani krozizdanja dnevne i periodične štampe toga vremena, kao i u sačuvanojarhivskoj građi.

Tako je zabilježeno da je 31. 1. 1881. godine u Banjoj Luci održankoncert „pred mnogobrojnom i vrlo odabranom publikom“, kao prvi uBosni, a iz tadašnje štampe (Spomenice, „Sarajevski list“,6 “Behar“,

135PREGLED

6 Prema pisanju “Sarajevskog lista“ u Sarajevu su u januaru 1898. stigla tri stranaumjetnika.

“Nada“ itd.) također se saznaje da su u ovom periodu u Sarajevu gostovalibrojni muzički umjetnici7.

„Sarajevski list“ je napisao da su ovi umjetnici – umjetnici prvogreda, i da su njihovi koncerti održani s velikom uspjehom te da obećavajuveliko umjetničko uživanje. U vijesti pod naslovom Koncert stranihumjetnika Leo Altman je predstavljen sarajevskoj publici kao koncertmajstor od Lamoreux orkestra, B. Clement kao “dvostruki operski pjevač“,a Laszky kao “komponista iz Hamburga“.

Pošto stručno obrazovanih kadrova u BiH tada, razumljivo, nije bilo,nosioci muzičkog života su doseljenici, najčešće Česi, a među njima jenajznačajniju ulogu odigrao Franjo Maćejovski (Mateyovski, 1871-1938)8

“Bosanska Vila“, bilješka pod naslovom „Muzička škola u Sarajevu“).Za taj period su vezani i počeci izvođenja simfonijske muzike u Bosni,

a Česi su obično bili muzičari i dirigenti, te su sa svojim orkestrima prire-đivali i simfonijske koncerte. Između dva svjetska rata muzički život uBosni postao je intenzivniji i postepeno se usklađivao s muzičkim životomdrugih. U godinama neposredno iza Prvog svjetskog rata najvažnijidogađaj bio je osnivanje Oblasne muzičke škole u Sarajevu 1920. godine.Drugi značajan događaj predstavljalo je osnivanje Sarajevske filharmonije1923. godine. Ti događaji nisu imali za cilj da samo formiraju orkestari organiziraju simfonijske, kamerne i solističke koncerte, već i da podupručitav muzički i kulturni život u Bosni i Hercegovini.

U Sarajevu je kao treći značajan događaj uvršteno i osnivanjeNarodnog pozorišta 1921. godine, koje je u svom repertoaru davaloznačajno mjesto komadima s pjevanjem, vrlo popularnom muzičko-scenskom obliku. Za te potrebe je formiran i pozorišni orkestar, kao prviprofesionalni instrumentalni sastav u Sarajevu, a kada je dirigent postaoFranjo Maćejovski (1922) pokušao je istaći lokalni muzički kolorit i prvije počeo pisati komade s pjevanjem iz bosanskohercegovačkog života.

Dugogodišnji zaslužni dirigent istog orkestra je bio Beluš Jungić,a njegov komad s pjevanjem Almasa, na tekst Jovana Palavestre, preds-tavlja prvo djelo ove vrste jednog bh. autora, a u sezoni 1923/24. Narodnopozorište u Sarajevu je u svoj repertoar unijelo i operetu.

136 PREGLED

7 “Behar“, Leo Altman, B. Clement i Albert Laszky, koji su održali dva koncerta,25. i 28. 1. 1898.

8 “Bosanska Vila“, Sarajevo, 15. i 30. jula 1909, br. 13 i 14, str. 223. „Književnei kulturne bilješke“.

Narodno pozorište u Banjoj Luci je osnovano 1930. godine i imalo jemanji orkestar i muzičko stvaralaštvo, i tada dobivamo izvjestan podsticaji počinjemo se značajno razvijati.

I muzičko stvaralaštvo u Bosni tada dobiva izvjestan podsticaj ipočinje se značajno razvijati mada je muzički razvoj, kada govorimo oprogresu muzike u Bosni i Hercegovini, ograničen izvođačkim moguć-nostima postojećih ansambala, kako po vrsti tako i po karakteru i kvalitetu,a nema ni znatnih stvaralačkih ličnosti-kompozitora većeg zamaha togavremena.

Jasno se vidi da je utjecaj evropske muzike stvorio uslove zarazvoj umjetničke muzike u Bosni i Hercegovini i u novostvorenimkulturnim prilikama se snažnim napretkom naša zemlja postepenouklapa i u evropske kulturno-umjetničke okvire.

Svaki grad koji posjeduje filharmonijski orkestar u svakom slučajupredstavlja centar muzičkog života jedne zemlje i posjeduje jednu odnajvažnijih ustanova koja se bavi interpretacijom vokalno-instrumentalnihi instrumentalnih djela velikana evropske muzike, muzičkih pravaca isvih muzičkih područja.

Poslije završetka Drugog svjetskog rata u temeljito izmijenjenimpolitičkim, društveno-ekonomskim i kulturnim prilikama postavljenisu čvrsti temelji muzičkog školstva u Bosni i Hercegovini, pa je 1945.u Sarajevu otvorena Srednja muzička škola, a kasnije osnovne i srednjemuzičke škole diljem države. Potom su stvoreni uslovi i za otvaranje jedinevisokoškolske ustanove za obrazovanje profesionalnih muzičkih pedagoga,kompozitora, muzikologa, solista, to jest otvorena je Muzička akademijau Sarajevu 1955. godine.

Zatim je osnovan stalni operni orkestar u Sarajevu 1946. godine, kojije predstavljao jedno od glavnih žarišta muzičkog života cijelog ovogprostora, da bi uz orkestar odmah bio osnovan i stalni baletni ansambl-trupa, a 1962. pri sarajevskoj radio-televiziji osnovan je i simfonijskiradio orkestar.

Pored klasičnog i modernog repertoara i stvaralaštva, njeguju se idjela domaćih „jugoslavenskih“ autora, a pored sarajevskih i jugoslavenskihsolista i dirigenata kao gosti nastupaju i istaknuti svjetski umjetnici, štogovori o utjecaju i prisustvu evropske muzike na bosanskohercegovačkumuziku, stanovništvo i apsolutni kulturni preobražaj Bosne nakon 1878.godine.

137PREGLED

U svjetlu praćenja i transformacije bh. muzičkog stvaralaštva uperiodu s kraja 20. stoljeća, kao jednog od najturbulentnijih razdobljau ukupnoj povijesti (Evrope) Bosne, moramo se dotaći i procesa koji jezapočeo s prvim bh. kompozitorima umjetničke muzike, kao što je npr.Franjo Kuhač, kao i ostalim brojnim kompozitorima i muzičarima kojisu došli na ovo tlo s austrougarskom okupacijom te na sličan način kaoFranjo Kuhač harmonizirali i priređivali narodne pjesme uz pratnju-korepeticiju klavira, priređujući zbirke, te ih uvodili u građansko društvo.

Sintetička historija muzike zasniva se na uvjerenju da umjetničkodjelo čini dio opće duhovne klime, duha vremena (Zeitgeist), a umjetnosttretira kao organizam koji prirodno raste, razvija se u skladu s prirodnimzakonima .

Podjela na tri stilske epohe (doba jednoglasja, doba višeglasja i raz-doblje od prijelaza iz 17. stoljeća do danas) zapravo slijedi uobičajenuformulu generalne periodizacije karakteristične za evropsku muzičkihistoriju 19. stoljeća.

Bosanskohercegovačka historiografija se tek tada počinje razvijatii tada postupno doživljava svoje poznanstvljenje objavljivanjem pojedinegrađe te sastavljanjem i pisanjem pojedinih rasprava, a zatim nastavomhistorije na sarajevskoj Muzičkoj akademiji, gdje se odgajaju svi ostaliprofesionalni muzički kadrovi.

Narod je uvijek živio sa svojom muzikom, volio je i njegovao

Evropska muzika u našoj zemlji predstavlja spontani izraz misli iličnih osjećanja pojedinaca, ali njeni sadržaji u cjelini zapravo odražavajudruštvena shvaćanja i konvencije bosanskohercegovačke zajednice ukojoj je ona ponikla i u kojoj živi.

Ratni i poratni bogati koncertni život, onda i sada u Bosni i Herce-govini, neka svježe komponirana djela, kretanja pravcima koji nisu skloniumjetničkoj muzici, nešto drugo u sklopu društveno-socijalnih uslovljenostimuzike, bosanskohercegovačko stanovništvo, koje će razvijati svojuumjetničku muziku u i izvan bosanskohercegovačke kulturno-umjetničkeparadigme kao svoju nacionalnu kulturnu potrebu, duh bosanske umjet-ničke muzike će opstati povezanošću naroda u jednoj državi, sviješćuo bosanskohercegovačkom muzičkom duhu, stvaranjem bh. nacije,vrijednošću muzike same i razvoja kulture bosanskohercegovačkog društva,

138 PREGLED

koje je uslijed prodora evropske muzike na ove prostore doživjelo korjenitei trajne promjene.

Bosanskohercegovačko društvo je u potpunosti prihvatilo taj utjecaji prihvatilo sve njegove vrijednosti, vrijednosti evropske muzike, i samimtim prihvatilo i usvojilo jedan novi i drugačiji kulturni razvoj, koji je ne-sumnjivo ogroman nakon 1878. godine do danas.

139PREGLED

P o g l e d i i m i š lj e nj aA t t i t u d e s a n d o p i n i o n s

UDK 1 (497.6 : 510)

Nevad Kahteran

PLATFORMA ZA ISLAMSKO-KONFUCIJANSKO-DAOISTIČKI DIJALOG NA BALKANU

THE BALKANS STANDPOINT FOR ISLAM, CONFUCIANISMAND DAOISM IN CIVILIZATIONAL DIALOGUE

Sažetak

Autor ovog teksta je inicirao ovaj pionirski projekt kako bi uveonajnovije izvanredno znanje u filozofskim studijama kineske filozofijeu filozofski krug ex-jugoslavenskih zemalja (tj. regiju bosanskog/srpskog/hrvatskog područja što dijeli gotovo istu vrstu jezika) u svrhu istraživanjakako filozofske ideje i pristupi iz ovog područja (kao što je islamskafilozofija) i one iz kineske filozofske tradicije mogu učiti jedni od drugihi dati združeni doprinos zajedničkom filozofskom poduhvatu. Otuda,fokus je na novim granicama suvremenih filozofskih studija o kineskojfilozofiji. Zbilja, vrlo je filozofski zanimljivo i značajno da se istraži kakokroz konstruktivni angažman između bosanskih/srpskih/hrvatskih ikineskih filozofskih tradicija oni mogu učiti jedni od drugih i napravitizajedničke doprinose nizu pitanja ili tema od filozofskog značaja.

Ključne riječi: konstruktivni angažman komparativne filozofije,Han Kitab, islam, konfucijanstvo i daoizam u civilizacijskom dijaloguna Balkanu

Summary

Author of this paper has initiated this pioneering project to introducerecent remarkable scholarship in philosophical studies of Chinesephilosophy to the philosophical circle of the ex-YU countries, (i.e., the

143PREGLED

PREGLED144

region of Bosnian/Serbian/Croatian areas that share almost the samekind of language) for the purpose of exploring how philosophical ideasand approaches from this area (such as Islamic philosophy) and those fromthe Chinese philosophical tradition can learn from each other and makejoint contributions to the common philosophical enterprise. So, the focushas been set on new frontiers of contemporary philosophical studies ofChinese philosophy. Indeed, it is rather interesting, from the philosophicalviewpoint and siginificant to explore how through constructive engagementbetween the Bosnian/Serbian/Croatian and Chinese philosophical traditionscan have them learn from each other and make joint contributions toa series of issues or topics of philosophical magnitude.

Key words: constructive engagement of comparative philosophy,Han Kitab, Islam, Confucianism and Daoism in civilizational dialogue inthe Balkans.

* * *

Usuđujem se kazati, skupa s profesorom Jamesom W. Heisigom,da mogu biti siguran kako se pridružujem određenom broju istraživačau očekivanju vremena s radošću i veseljem kada će bogato religijsko ifilozofsko naslijeđe jugoistočne Europe, te Balkanskog poluotokanapose, početi bacati svoja jedinstvena svjetla na intelektualne tradicijei Kine i Japana, u procesu koji sada sazrijeva kroz suradnju sve višenarastajuće internacionalne zajednice učenjaka1. Uostalom, kao i uz onajprethodni ko-editorijal o japanskoj filozofiji („Frontiers of JapanesePhilosophy 5“ / „Nove granice japanske filozofije“, Nanzan – Šahinpašić,Nagoya – Sarajevo, 2009), kao i spomenuti profesor Heisig mogli bismokazati da je to na rubu – ili na „granicama“ svjetskog filozofskog oblika.

1 U „Predgovoru“ Novim granicama kineske filozofije (eds.) Nevad Kahteran iBo Mou, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2010. (420 str., u tisku). Nove granice kineske filozofije(NGKF) je svezak koji uvodi kinesku učenost u području filozofije kroz komparativniangažman i surađivačku konverzaciju ne samo u BiH nego i širu regiju (ex-jugo-slavenskih država), pokrivajući dosta širok spektar razdoblja i tema te koristeći nizmetodoloških i teoretskih pristupa uključenih autora iz Kine, ali i svijeta.

U tom smislu, naročita je radost vidjeti da se izražava dobrodošlica ovogputa i kineskoj filozofiji na najnovijoj njezinoj granici: Bosni i Herce-govini. Želimo već u uvodniku ovog rada skrenuti pozornost na potrebuuspostave tješnjeg dosluha između islamske i budističkih filozofija, tenapose konfucijanstva i daoizma, i to ne samo kod nas u regiji nego iopćenito u svijetu, uobzirujući činjenicu da je ovaj link u muslimanskomkontekstu uspostavio već treći halifa ‘Uthmān (Osman), 651. godine poKristu, dakle svega dvadesetak godina nakon smrti poslanika Muhammeda(a.s.). Sukladno literaturi, Sa’d ibn Abī Waqqās je bio upućen tadašnjemkineskom caru iz Tang dinastije, koji je dao u čast Poslanika sagraditi prvudžamiju u Kini.

U međuvremenu, kineska je filozofija već s kraja devetnaestog stoljećaiskusila intenzivnu kreativnu transformaciju, a suvremena je kineskafilozofija razvila sofističke pozicije u mnogim područjima filozofije iotpočela je da reinterpretira kompleksno naslijeđe svojeg antičkograzdoblja, pokazujući kineska stajališta o čovjeku i zbiljnosti. Otuda, očitoda se i u našem balkanskom kontekstu obistinjuju riječi profesora Chengaiz našeg razgovora objavljenog u sarajevskoj reviji “Odjek” (proljeće 2007)o tome da je komparativna filozofija aktualni trend i da će filozofija pos-tati sve više i više komparativna jer će postati sve više i više otvorenai sve više i više interkulturalna, interkontekstualna, transtekstualna, teprema tome sve više i više ukorijenjena u temeljnom smislu ljudskezajedničkosti, koja dopušta pluralistički pristup i izražavanje, međutimkoja jednako tako poziva komparativnoj procjeni i evaluaciji međunjima u terminima novoizraslih vizija istine i vrijednosti. Definitivnoje imperativ da se moramo pozabaviti ovim novim megatrendom2.

Ovo je bio ključni razlog zbog kojeg smo inicirali ovaj pionirski projekts profesorom Bo Mouom kako bismo uveli najnovije izvanredno znanjeu filozofskim studijama kineske filozofije u filozofski krug ex-jugo-slavenskih zemalja (tj. regiju bosanskog/srpskog/hrvatskog područjašto dijeli gotovo istu vrstu jezika) u svrhu istraživanja kako filozofskeideje i pristupi iz ovog područja (kao što je islamska filozofija) i one iz

145PREGLED

2 Vidjeti On-cho Ng, The Imperative of Understanding: Chinese Philosophy,Comparative Philosophy, and Onto-Hermeneutics (Acpa of Chinese and ComparativePhilosophy) (Acpa Series of Chinese and Comparative Philosophy), Global ScholarlyPublications, 2008.

kineske filozofske tradicije mogu učiti jedne od drugih i dati združenidoprinos zajedničkom filozofskom poduhvatu.

* * *

O kinesko-muslimanskom kanonu „Han Kitaba“ osobno sam imaopriliku da se obavijestim kroz radove profesora S. H. Nasra, o kojemu samsvojedobno na Univerzitetu u Sarajevu odbranio doktorsku disertaciju3,te napose takve autore kao što su: Sachiko Murata, William Chittick,Tu Weiming i Zvi Ben-Dor Benite, kao i čitav korpus sve više rastućeliterature i povezanih autora-komparativista u ovoj oblasti4. ProfesorNasr je najistaknutiji muslimanski filozof u svijetu, Tu Weiming saSveučilišta Harvard je vodeći ekspert o kineskoj misli i napose neokon-fucijanstvu u SAD-u, William Chittick je ekspert za klasične arapske isufijske tekstove, dok je Sachiko Murata (oboje profesori na SUNY-ju)savršeni link među njima.5 Voljom Neba, upravo je profesor Nasr okupioovaj istraživački tim učenjaka u produbljivanju „civilizacijskog dijaloga“i „ekumenske vizije“.

146 PREGLED

3 Nevad Kahteran, Perenijalna filozofija (Sophia Perennis) u mišljenju RenéGuénona, Frithjofa Schuona i Seyyeda Hosseina Nasra, El-Kalem, Sarajevo, 2002,319 str.

4 Primjerice, vidjeti sljedeće nedavno izašle publikacije Harvard-Yenching institutau izdanju Harvard University Pressa:

- Zvi Ben-Dor Benite, Tha Dao of Muhammad: A Cultural History of Muslims inLate Imperial China (2005, 400 str.);

- Peter K. Bol, Neo-Confucianism in History (2008, 450 str.);- Jay Dautscher, Down a Narrow Road: Identity and Masculinity in a Uyghur

Community in Xinjiang China (2009, 350 str.);- Dru C. Gladney, Muslim Chinese: Ethnic Nationalism in the People’s Republic

(1996, 493 str.);- John Makeham, Lost Soul: “Confucianism” in Contemporary Academic Discourse

(2008, 425 str.).Harvard-Yenching institut je osnovan 1928. i nalazi se na Sveučilištu Harvard.5 Sa zadovoljstvom ističem činjenicu da su Sachiko Murata i njezin uvaženi suprug

William Chittick napisali predgovor i pogovor mojoj knjizi Rumijeva filozofija Ljubavi/ Rumi’s Philosophy of Love, Šahinpašić, Sarajevo, 2007, dok je profesor Tu Weimingjedan od suradnika spomenutog sveska, zapravo koeditorijala s profesorom Bo Mouom,koji je posvećen kineskoj filozofiji.

Ovaj naš sadašnji projekt NGKF zapravo ustanovljuje efektivnuplatformu za šire mjesto odakle se pruža dobar vidik i tvori suštinskopolazište za značajan poduhvat intertradicijskog konstruktivnog angažmanaizmeđu kompleksnih filozofskih tradicija bosanske/srpske/hrvatskeregije i kineske filozofske tradicije i ovaj kraći rad je samo ukazivanjeu tom pravcu. Naime, razumijevanje strategije konstruktivnog angažmanau studijama kineske filozofije, specifično govoreći, i intertradicijskihfilozofskih istraživanja, općenito govoreći, otuda je stanoviti ključ dase shvate suštinski sadržaji i metodološki značaj sadašnjeg projekta.

Sukladno Bo Mou, fokus leži na novim granicama suvremenihfilozofskih studija kineske filozofije. Metodološki identitet ovih novihgranica filozofskih studija kineske filozofije može biti okarakteriziranu pojmovima njihove zajedničke orijentacije konstruktivnog angažmana.Ova orijentacija konstruktivnog angažmana u filozofskim studijamakineske filozofije6, izražena na jednostavan način, ima dva naglaska: 1) onanaglašava filozofiranje preko refleksivne kritike (uključujući samokritiku)i argumentaciju umjesto pukog pisanja historije kineske filozofije samozbog arheološkog zanimanja, ili historijske deskripcije; 2) ona naglašavafilozofiranje u globalnom kontekstu kako bi dala združeni doprinos skupas različitim pristupima iz drugih tradicija i/ili stilova filozofiranja premazajedničkom filozofskom poduhvatu umjesto razmatranja studija kineskefilozofije kao automatski ideološkog sustava. Ova dva naglaska su središnjadva pitanja općenite strategije konstruktivnog angažmana komparativnefilozofije kako je shvaćena na filozofski zanimljiv način. Ukratko govoreći,strategija konstruktivnog angažmana komparativne filozofije istražujekako, preko refleksivne kritike (uključujući samokritiku) i argumentaciju,različiti modeli mišljenja, metodološki pristupi, vizije, uvidi, suštinskastajališta, ili konceptualni i objašnjavajući resursi iz različitih filozofskihtradicija i/ili različitih stilova/orijentacija filozofiranja (unutar jednetradicije ili iz različitih tradicija) mogu učiti jedni od drugih i zajedničkidoprinijeti našem razumijevanju i razmatranju niza pitanja, tema ilipredmeta od filozofskog značaja, koji mogu biti od zajedničke važnosti krozprikladnu filozofsku interpretaciju i/ili sa šire filozofske povoljne pozicije.

147PREGLED

6 Vidjeti web-stranicu ovog internacionalnog časopisa:http://www.comparativephilosophy.org

U ovom smislu i do ovog opsega, metodološka orijentacija konstruktivnogangažmana novih granica filozofskih studija kineske filozofije može bitisuštinski promatrana kao metoda konstruktivnog angažmana komparativnefilozofije. Strategija konstruktivnog angažmana komparativne filozofijejest da u biti ujedinjuje različite nove granice suvremenih filozofskihstudija kineske filozofije koje su oslovljene u ovome svesku kao njegovfokus; strategija konstruktivnog angažmana komparativne filozofije jeda u biti dovede u vezu sadržaje ovog sveska do filozofskog interesa izanimanja filozofskog kruga regije bosanskog/srpskog/hrvatskog područja;strategija konstruktivnog angažmana komparativne filozofije nagovještavasvijetlu budućnost uzajamnog razumijevanja i združenog doprinosarazličitih filozofskih tradicija zajedničkom filozofskom poduhvatu.Zbilja, potvrđujući ovaj nalaz profesora Bo Moua, neobično je filozofskizanimljivo i značajno istražiti kako kroz konstruktivni angažman izmeđubosanskih/srpskih/hrvatskih i kineskih filozofskih tradicija oni mogu učitijedni od drugih i dati zajednički doprinos nizu pitanja, ili tema od filozofskevažnosti.

Zapravo, Bo Mouova History of Chinese Philosophy / Historija kineskefilozofije7 naslanja na tri ranija pionirska rada o kineskoj filozofiji u dva-desetom stoljeću: Hu Shihovo koje se pojavilo 1919., Fung Yu-lanovudvotomnicu objavljenu 1930. (koja je prevedena i kod nas u regiji)8 teLao Sze-kwangov rad objavljen 1982. godine. Prva dvojica su rekonstruiralakineske klasike sukladno američkom pragmatizmu, dok je treći usvojiokantijanski i hegelijanski racionalizam kako bi analizirao i razriješiopitanja iz kineske filozofije.

* * *

Dao Muhammedov: kulturna historija muslimana u kasnoj carskojKini dokumentira islamsko-konfucijansku školu učenosti, koja se razvilauglavnom u delti Yangzi, i to tijekom 17. i 18. stoljeća. Crpeći iz prethodnoneproučavanih materijala, ova studija rekonstruira mrežu muslimanskihučenjaka koji su odgovorni za stvaranje i cirkuliranje golemoga korpusa

148 PREGLED

7 Routledge, 2009, 614 str. (Routledge history of world philosophies).8 Fung, Yu-Lan, Istorija kineske filosofije; urednik Miloš Stambolić [preveo Branko

Vučićević], Biblioteka Sazvežđa; knj. 29; Impresum: Beograd, Nolit, 1971, str. 412.

kinesko-islamskog pisanog materijala – tzv. Han Kitaba. S takvompozadinom nastanka Manchu Qing dinastije, ovo djelo pokazuje kakoje stvaranje ovog korpusa, te znanstvena mreža koja joj je dala porporu,nastala u kontekstu intenzivnog dijaloga između muslimanskih učenjaka,njihovog kineskog društvenog konteksta, te kineskih carskih upravitelja.

Rušeći ideju o tome da je participacija u kineskoj kulturi iziskivalazatiranje svih drugih identiteta, ova knjiga nudi uvid u svijet grupeučenjaka koji su osjećali da je njihovo proučavanje islamskih klasikastvorilo zakonitu „školu“ unutar kineskog intelektualnog pejzaža. Oviljudi nisu bili prvi muslimani koji su poznavali kineske klasike. Međutim,oni su bili prvi koji su se izražavali specifično kao kineski muslimani ikoji su stvorili temeljne mitove koji su dali smisao njihovom mjestu unutarislamske i kineske kulture. Ova knjiga slijedi proces kojim su oni to uradili,te daje doprinos narastajućem historiografskom korpusu o kasnojimperijalnoj Kini, koji pokušava da segne preko raspolućene paradigme„sinificiranja“ (izučavanja kineskog društva, povijesti, kulture i jezika).Zanimljivo je spomenuti da kolega Benite u istom serijalu uskoro izdajesvoju novu knjigu Crescent China / Srpolika Kina.

Nadalje, popunjavajući ovu prazninu u istraživanju islamsko-konfucijansko-daoističkih relacija, Muratino djelo The Sage Learningof Liu Zhi: Islamic Thought in Confucian Terms / Učiteljstvo Liu Zhija:islamska misao u konfucijanskim pojmovima9 nastavak je istraživanja kojeje započela sa The Tao of Islam: A Sourcebook on Gender Relationshipsin Islamic Thought / Tao islama: priručnik o rodnim relacijama u islamskojmisli10, koje je nastavila sa Chinese Gleams of Sufi Light / Kineskezrake sufijskog svjetla11 – djelom koje prvi put u zapadnjačkim jezicimaistražuje način na koji su muslimanski kineski učenjaci adaptirali

149PREGLED

9 Harvard University Press, 2009, str. 678.10 State University of New York Press (1992, str. 397): temeljni muslimanski kon-

cepti o vrhovnoj zbilji, kozmosu i ljudskoj duši u svjetlu korelativnog mišljenja (“ko-relativne kozmologije” i “korelativne antropokozmologije”) koje je tipično za kineskuintelektualnu tradiciju i jednako tako za izgradnju mostova s nezapadnjačkim civili-zacijama.

11 State University of New York Press (2000, str. 280): sumiranje jedinstvene mješa-vine konfucijanstva i islama koja je nastala u Kini u 17. stoljeću te nuđenje jedne dubokeinterpretacije konfucijanskih i islamskih tradicija, bez zapadanja u sinkretizam.

kinesku tradiciju za svoje potrebe tijekom 17. i 18. stoljeća i koje pokazujekako su oni asimilirali konfucijanska učenja i neokonfucijansku metafiziku,kao i budizam i daoizam u islamsku misao, odnosno kako su kineskimuslimani razumijevali i prakticirali islam prethodnih četrnaest stoljeća.Otuda, kroz nju nam se približuju tri velika učenja: konfucijanstvo,budizam i daoizam.

Međutim, za razliku od napora isusovca Mattea Riccija (1552-1610)12

(velikog apostola Kineza, koji je iskazao revnost u evangelizacijikineskog naroda, prigodom čije 400. obljetnice se upravo održavajubrojne priredbe u čast ovog genija inkulturacije kršćanstva, primjericemeđunarodni skup naslovljen kao „Znanost, razum i vjera. Genij MatteaRiccija“, kao poticaj da se njegov izvorni kalup primijeni u međukul-turalnome sučeljavanju – prema Radio Vatikanu), Liu Zhi i ostali kineskimuslimanski pisci islamskih tekstova koji su postali poznati kao „HanKitab“13 konstruirali su kroz ovu sintezu konfucijanskog i islamskogučenja svoju vlastitu teologiju na temelju filozofije Principa i smatralisu je kontinuiranim izvorom inspiracije za svoje filozofiranje, što je

150 PREGLED

12 Mattea Riccija iz rodne Macerate roditelji su poslali u Rim na studij prava, a onje 1571. stupio u isusovački novicijat. Tijekom studija filozofije i prirodnih znanostizamolio je poglavare da ga pošalju u misije. To mu je bilo i omogućeno. U Goi jestudirao teologiju te je 1580. zaređen za svećenika. Zatim je poslan u Maccao, odakleje 10. rujna 1583. godine ušao u Kinu s O. Ruggierijem. Dobro je naučio kineski jezikpa je mogao pisati knjige i držati predavanja o prirodnim znanostima, matematici izemljopisu, kao i o kršćanstvu, što je Kineze zanimalo. Nekoliko puta mijenjao jeboravište dok nije, na carev poziv, došao 1601. u Peking. Intuitivno je osjetio da je jedinaprava misijska metoda inkulturacija. Posve se prilagodio kineskim učenjacimamandarinima. Cijenio je kinesku kulturu, filozofiju i religiju. Uočio je povezanostkonfucijanizma i kršćanstva te uveo obrede na kineskom. Postao je most između dvijumeđusobno nepoznatih kultura. Kini je donio zapadne znanosti i kršćanstvo, a Zapadunove znanstvene spoznaje o Kini, te omogućio dijalog i međusobno obogaćivanje.Kinezi ga zovu Li Madou, smatraju ga najuglednijim strancem koji je ikad boraviou Kini, dolaze na njegov grob, a uvršten je i u kinesku nacionalnu enciklopediju(Vladimir Horvat u: Obnovljeni život, Vol. 57, No. 4, prosinac 2002).

13 Zvi Ben-Dor Benite, The Dao of Muhammad: A Cultural History of Muslims inLate Imperial China, Harvard East Asian Monographs 248, Cambridge, MA: HarvardUniversity Press, 2005, xii, 280 str. – istraživanje o tome kako su kineski muslimani17. i 18. st. napisali tekstove koji će postati poznati kao “Han Kitab” – nešto poputkinesko-islamskog kanona.

nesumnjiv doprinos neokonfucijanskoj misli iz komparativne filozofskeperspektive. Zapravo, Ricci je bio konfucijanski kršćanin, ili izvanjskikonfucijanac a iznutra kršćanin, dok su islamski učenjaci odgovorni za„Han Kitab“ (Wang Daiyu, Ma Zhu, Liu Zhi, Ma Dexin i ostali), kojisu porodili islamsku misao u konfucijanskim terminima, tj. originalnuislamsku teologiju u klasičnom kineskom jeziku (Muratina karakterizacija!),gdje je pored arapskog i jezikâ koji koriste arapsko pismo – perzijskog,turskog i urdu – sada i kineski jezik jednako tako mogao udovoljiti ovojsofisticiranoj zadaći u 17. i 18. stoljeću, što jednostavno znači da je islamdaleko više od pukog regionalnog fenomena u filozofiji. Samim timepostignuće Mattea Riccija i nije bilo toliko iznimno budući da su musli-mani bili odmah iza ugla! Zbilja, Ricci i Wang Daiyu su bili suvremenicii obojica su živjeli u Nanjingu u isto vrijeme, a razlika u pristupu seogleda u tome da je Riccijev katolicizam bio temeljito različit u ovompogledu. Imanentna transcendencija prije negoli radikalna transcendencijaje potcrtana u tom smislu što je „posve drugi“, oblik apsolutne drugosti,nagnao pak Riccija da odbaci filozofiju Principa koju su prihvatili svineokonfucijanski učitelji. Dakle, dok su neokonfucijanci uzeli „imanentnutranscendenciju“ kao nešto što se samo od sebe razumije i kao dio autentičnetransmisije Konfucijevog i Mencijevog puta, Ricci je u svojoj hegemo-nističkoj lukavštini bio neumoljiv da to obori. Nausprot tomu, pisci„Han Kitaba“ su zaključili kako i konfucijanska i islamska mudrostukazuju u istom pravcu i da dolaze do istog zaključka, što je zauzvratomogućilo da izvedu originalna i sustavna istraživanja u „antropo-kozmičku“ viziju jedinstva između Neba, Zemlje i čovjeka, tj. islamsko-konfucijansku simultanost i sinkroničnost. Naime, oni su bili ubijeđenida su Konfucije, Mencije, neokonfucijanski učitelji te sufijski misliteljizapravo jednako tako bili tražitelji Istine i Zbiljnosti. No, i pored činjeniceda su preferirali zajedničkost, tj. da islam i konfucijanstvo dijele vjeruu ljudsko napredovanje, nisu ostali slijepi za razlikovnosti među njima.

Nažalost, učiteljstvo Liu Zhija (1670-1724) i ostalih muslimanskihkineskih učenjaka, tj. „islamska misao u konfucijanskim pojmovima“,odnosno „antropokozmička“ vizija jedinstva između Neba, Zemlje ičovjeka, ostalo je ležati postrance sve do konferencije na Harvardu kojusu 1994. zajednički organizirali profesor S. H. Nasr i Tu Weiming, a čiji jenastavak održan u martu 1995. na University of Malaya u Kuala Lumpuru

151PREGLED

u organizaciji Osmana Bakara i pod pokroviteljstvom Anwara Ibrahima14,te na kojoj je raspravljano o odnosu između islamske i kineske misli icivilizacije i značaju postojanja islamskih djela u neokonfucijanskomjeziku i nastanku intelektualne struje u Kini koja je nazvana „HanKitab“. Naime, interakcija između islamske i hinduističke te budističkemisli je dobro poznata iako muslimanski učenjaci nisu koristili sanskrtu Indiji za promicanje svojih ideja. Nasuprot tomu, u Kini su muslimanskiučenjaci zbilja pisali na kineskom jeziku.

* * *

Sachiko Murata u svojemu djelu Tao islama koristi gender ideje uislamu kako bi istraživala u komparativnom religijskom okviru duhovnukozmologiju koja se temelji na ženskom i muškom principu. Sukladnoovoj tradicionalnoj perspektivi, kozmos oko nas te napose ljudsko bićemanifestiraju neku vrstu sjenke Božijih atributa. Stoga je skrajnja svrhaproučavanja kozmosa i ljudskog sopstva da se naučimo prepoznavatimanifestacije božanske prirode. Sufije su korelirali ove atribute na dvanačina, tj. one uzvišenosti, strahopoštovanja, kazne itd. te one ljepote,bliskosti, milosti, kao i kažnjavanja. Dakle, jalāl (uzvišenost) i jamāl(ljepota) su analogni yinu i yangu kineskih radova, dok je Bog kompatibilans vječitim Daom („Putem“). Međutim, kako bi učinio Svoje yang/jamāli Svoje yin/jalāl atribute manifestnim, Bog stvara unutar kozmosa iljudske prirode parne odnose yanga i yina, jalāl-jamāl: nebo i zemlja,intelekt i duša, duh i priroda, čovjek i žena. Stvari u kozmosu manifestirajuove odnose prirodno, dok ljudska bića, budući da posjeduju slobodu,počesto nagrđuju ove relacije, uz yin elemente koji se bune protiv yangai yang elemente koji zaboravljaju svoj yin odnos prema Bogu i vršepak tiraniju nad yinom. K tomu još, sufijski autori uočavaju da je BožijaEsencija, odvojito od svojeg odnosa s kozmosom, nalik istinskom Daou,misteriozna i skrita od pogleda te otuda u apsolutnom smislu feminilna.Usto, razumijevanje Božije yin/jamāl naravi uvijek mora biti ezoterijsko

152 PREGLED

14 Islam and Confucianism: a civilizational dialogue / edited with introduction byOsman Bakar; co-editor, Cheng Gek Nai, Kuala Lumpur: Published and distributedfor the Centre for Civilizational Dialogue of University of Malaya by University ofMalaya Press, 1997, viii, 232.

razumijevanje, i to u usporedbi sa egzoterijskim razumijevanjem Bogakao yang/jalāl. Sukladno Murati, ovo je doprinos korelativnom mišljenjukoje sagledava svijet oko i unutar nas samih kao ključeve za spoznajuBoga i ovo je doprinos dugoj tradiciji poboravljene duhovne kozmologijena Zapadu.

Dakle, Murata ovim djelom nudi raznoliku antologiju islamskih učenjao prirodi i odnosu između Boga i svijeta, svijeta i ljudskog bića, te ljud-skog bića i Boga. Fokusirajući se u ovom djelu na gender simbolizam,ona zapravo pokazuje da muslimanski autori često analiziraju božanskuzbiljnost i njezinu povezanost s kozmosom i ljudskim područjem, uzpogledanje ka kompelementarnosti ili polarnosti principa koji su analogniovoj kineskoj ideji yina i yanga.

Procjenjujući da je minimalni broj muslimana u Kini između 15 i20 miliona, te da islamska historija u Kini seže unazad do 7. stoljeća ida je uglavnom pod utjecajem perzijskog islama, Kina je bila jedna odnajizoliranijih predstraža islama i mjesto iznimno bogate domaće civili-zacije, koja, sukladno ovim autorima, mora biti dodatno istraživana.Otuda nije iznenađujuće što su kineski muslimani pisali na kineskomjeziku, ali jest činjenica da su to počeli činiti tek u 17. stoljeću. Naime,kineski muslimanski autori su morali koristiti kineske riječi kako biiskazali islamske ideje, a svaka od ovih riječi je imala svoje konotacijeu jednoj od kineskih tradicija – konfucijanstvu, taoizmu i budizmu – iova praksa je bila bez presedana u islamskoj literaturi.

Godine 1997/98. Murata je dobila stipendiran boravak na Harvard-Yenching institutu kada je pod izravnim mentorstvom profesora TuWeiminga proučavala djela gore spomenutih kineskih muslimanskihautora. Kao rezultat ove suradnje pojavilo se značajno djelo ChineseGleams of Sufi Light / Kineske zrake sufijskog svjetla, koje je postaloprekretnom studijom u komparativnoj filozofiji, misticizmu i religiji upogledu islamskih i kineskih tradicija. Međutim, tek tada su sami istraživačiuvidjeli značaj studioznijeg proučavanja „Han Kitaba“. Stoga i posvemašnjeskretanje pozornosti na vrlo utjecajno djelo učitelja ove škole iz 17.stoljeća Liu Zhija Tianfang xingli („Priroda i princip u islamu“), kojeje dovršeno 1704. Otuda Muratino djelo The Sage Learning of Liu Zhi:Islamic Thought in Confucian Terms / Učiteljstvo Liu Zhija: islamskamisao u konfucijanskim pojmovima zapravo predstavlja višegodišnjinapor na prijevodu i izučavanju Liu Zhijevog djela i objašnjenju njegovih

153PREGLED

metafizičkih i kozmoloških ideja kroz upotrebu brojnih dijagrama koji suvjerojatno namjeravani tako da ukažu na „vizualni genij“ kineske kulture,međutim oni nas neodoljivo podsjećaju na muslimanske autore poput Braćečistote (Ikhwān al-Safā’) Ibn ‘Arabīja i Sayyida Haydara Āmulīja.

* * *

Završavajući ovaj kraći rad o uspostavi ovdje zagovarane platforme,tek riječ-dvije o onome što se naziva Liu Zhijevom Tianfang trilogijom,koju sačinjavaju:

1) Tianfang xingli („Priroda i princip u islamu“), dovršeno 1704.,djelo koje se fokusira na ono što se u arapskom naziva usūl al-dīn, religijski principi, temeljni članci islamskog vjerovanja;

2) Tianfang dianli („Islamska pravila o ponašanju i pristojnosti“),knjiga koja se pojavila 1710. i koja govori o ograncima i apli-kacijama (furū’ al-dīn), tj. Tianfnag xingli se bavi islamskimsvjetonazorom, a Tianfang dianli praksama koje omogućujuljudima da se usklade s tim svjetonazorom.

3) Tianfang zhisheng shilu („Život Poslanika“) dovršena je 1724.godine.

Ove tri knjige uzete zajedno tvore organsko jedinstvo: Tianfangxingli objašnjava Put (dao), Tianfang dianli objašnjava učenje (jiao), aTianfang zhisheng shilu izlaže duboko porijeklo učenja o Putu. Pod„učenjem“ Liu Zhi je označavao praktične religijske instrukcije; Put jePut Neba koji leži u osnovi praktičnih instrukcija; a „duboko porijeklo“ukazuje na čudesno utjelovljenje Muhammedovog učenja i puta. Zapravo,ova tri stupnja su u skladu s tradicionalnom trijadom Šerijata (Vjerozakona),Tariqata (staze koja vodi Bogu) i Haqiqata (Zbiljnosti, tj. samog Boga),a unificirajuća svrha Liuove trilogije pokazana je u samome naslovukoji svaki put započinje sa tianfang, „nebeski trg“ i „nebeski smjer“, gdjeova sama riječ čini se ukazuje na Ka’bu u Mekki, zapravo cjelokupnuislamsku tradiciju. Ovo je razlog prevođenja naslova kao: „islamskiprincipi“, „islamske prakse“ i „mudro islamsko utjelovljenje“, gdje prviobjašnjava Tariqat u širem smislu kao područje vjerovanja, razumijevanjai probuđenja srca, drugi opisuje Šerijat kao prakse koje dopunjuju vjero-vanje i koje su primjenjuju na svakodnevni život, a treći opisuje Haqiqat

154 PREGLED

kao utjelovljenje u čistim, karakternim osobinama, vrijednim aktivnostimai čudesnim shvaćanjima Vrhovnog Mudraca, osobe čiji praksis (običaj,navika, uzorni model) imitiraju svi muslimani i sve tri knjige oslovljavajuono što je Liu oslovio na početku teksta, a što je prevedeno ovdje kaotianfang xue, „islamsko učenje“, sukladno čijim adaptacijama je bilomoguće Liuu izvesti sljedeći zaključak:

Ono što je zabilježeno u islamskim knjigama (tianfang) nijerazličito od onog u konfucijanskom kanonu. Pridržavanje i prakti-ciranje islamskih pravila o pristojnom i korektnom ponašanju jenalik pridržavanju i prakticiranju učenja starih učitelja i kraljeva(Liu Zhi, Tianfang dianli, str. 9).

I na kraju, Liuov pristup se razlikuje od drugih islamskih učenjakapo tome što on oslovljava temeljne članke islamskog mišljenja neokonfu-cijanskom terminologijom i kategorijama. Pored njegove unutarnjemetafizičke i filozofske vrijednosti, njegovo djelo je od neprocjenjivevrijednosti za razumijevanje toga kako su kineski muslimanski učiteljiprekoračili religijske i civilizacijske granice te kako su stvorili harmonijuizmeđu ova dva različita intelektualna svijeta. Otuda je njegovo postignućeprepoznato kao sustavno, originalno i kreativno artikuliranje islamskefilozofije u zlatnom razdoblju islama u Kini, a on sam kao dubokoizvorište za kinesko islamsko intelektualno samodefiniranje, koje jeobogatilo i protegnulo konfucijanski diskurs u nekoliko područja, i todaleko značajnije od jezuitskog postignuća, poglavito napora gorespomenutog Mattea Ricija, koji nedvojbeno posjeduje historijski značaji ulogu. Jamačno, pobrojana literatura i studije u ovom kratkom radu, nadatise, potaknut će nova istraživanja i interpretaciju u komparativnomproučavanju religije i filozofije, kako u kineskim jednako tako i u islamskimstudijama, na što već sada blagonaklono pogledamo.

Literatura:

1. Kahteran, Nevad & Bo Mou, Nove granice kineske filozofije /New Frontiers of Chinese Philosophy, Sarajevo 2010. (u tisku).

155PREGLED

2. Murata, Sachiko, The Sage Learning of Liu Zhi: Islamic Thoughtin Confucian Terms, Harvard University Press, 2009.

3. Id., Chinese Gleams of Sufi Light: Wang Tai-yű’s „Great Learningof the Pure and Real“ and Liu Chih’s „Displaying the Concealment ofthe Real Realm“. Albany: State University of New York Press, 2000.

4. Id., The Tao of Islam. A Sourcebook on Gender Relationships inIslamic Thought. Albany: A State University of New York Press, 1992.

5. Zvi Ben-Dor Benite, Tha Dao of Muhammad: A Cultural Historyof Muslims in Late Imperial China, Harvard University Press, 2005.

6. Murata, Sachiko & William C. Chittick. The Vision of Islam. NewYork: Paragon, 1994.

156 PREGLED

UDK 316.774 : 355.012 (497.6)

Meldijana Arnaut-Haseljić

ULOGA MEDIJA U AGRESIJI NA BOSNU I HERCEGOVINU

THE ROLE OF MEDIA IN THE AGGRESSION AGAINSTBOSNIA AND HERZEGOVINA

Sažetak

Mediji su ogledalo društva u cjelini. U bivšoj Jugoslaviji smatrani sujednim od najznačajnijih sredstava kojima je propagiran oružani raspletdisolucije onoga što se nekada nazivalo Socijalistička federativna republikaJugoslavija. Mediji su bili i aktivni učesnici u ovim događanjima, te supoticali ili izazivali mnoga kršenja ljudskih prava, zločine protiv čovječnostii međunarodnog prava, ali i zvjerstva koja su se dogodila na ovimpodručjima, a koja su kulminirala zločinačkom nakanom – genocidom.Politika se, najčešće, posreduje kroz medije. Ona uvijek u sebi nosiprikrivene i tajne poteze. Stoga, propagandno političko djelovanje nijelako uočiti i prepoznati, posebice ako se za cilj postave značajne promjenekoje ulaze u historijske zapise. Međutim, analizom medija, onoga što jejavno rečeno i objavljeno, može se pokušati proniknuti u politiku kojaje imala za cilj realizaciju velikosrpskog projekta.

Ključne riječi: mediji, propaganda, zločin, genocid, destrukcija

Summary

Media are reflection of a society as a whole. In the former SocialistFederative Republic of Yugoslavia, media had been considered as one ofthe most significant means for promoting the violent dissolving processoutcome of something formerly known as the Socialist Federative republicof Yugoslavia. Media were also active participants in these events, byinstigating or causing many human rights violations, crimes against

157PREGLED

PREGLED158

humanity, even atrocities committed in these regions culminating in thecriminal intent – genocide. Politics is most often being utilized throughmedia. It always carries hidden and secret moves. Therefore, politicalpropaganda activities are difficult to spot and recognize, especially ifone aims at significant changes that are entering into historical records.However, media analysis, particularly of something publicly expressesand published, may provide and effort of attempt to see through thepolitics whose objective had been the Great Serbian irredentist projectimplementation.

Key words: media, propaganda, crime, genocide, destruction

Mediji i politika

Posredovanje politike kroz masovne medije uvijek može imatirazličitu težinu i sudjelovati na različite načine. Iako su mediji igrali jednuod ključnih i najprljavijih uloga, ipak su oni bili samo sredstvo politike,pod njenom, manjom ili većom, kontrolom. Oni su instrument, ali ne iautonomni kreator ratnih sukoba. Taj primat pripada politici. Akteripolitičkog djelovanja se oslanjaju na raznovrsne resurse moći, koje koristeu većoj ili manjoj mjeri. Mediji su jedni od onih koji zauzimaju ključnipoložaj. Naime, ono što može zaokupiti pozornost, pobuditi motive,potaknuti djelovanje postaje produktivno sredstvo politike koje možepolučiti rezultate u razmjerama koje nije lako pretpostaviti ili sagledatiu cijelosti. Tako je i medijska scena u Jugoslaviji, a time i u Bosni iHercegovini, bila zrcalni odraz političke. Vladajuće elite su na prostorubivše Jugoslavije uspostavile gotovo potpunu kontrolu nad glavnimmedijima, te ih stavile u funkciju svojih političkih ciljeva. Propaganda,koja je imala svoju preciznost i kontinuitet, koristila je svjesna ili nesvjesnaosjećanja i predrasude običnih ljudi.

Intenzivna kampanja, politička i medijska, koja je vođena od 1987.do 1990. godine, dirigirana magnatima Miloševićevog režima, vođena jeidejom o ugroženosti srpskog identiteta. Ograničeni pluralizam u infor-miranju učinio je mogućom satanizaciju drugih naroda i nacionalnosti,što je u ratnim izvještajima poprimilo neslućene razmjere.

Naime, mediji ne mogu sasvim uspjeti da cio auditorij ubijede damisli na određeni način, ali uspijevaju da mu nametnu teme o kojima bitrebalo da promišlja. S druge strane, sprječavaju da teme koje mogu bitištetne po politički establišment uopće dobiju vrijeme i prostor u medijima.Uređivačka politika medija i na teritoriji prethodne Jugoslavije sastojalase u odabiranju događaja koji, po mišljenju vladajuće elite, mogu dobiti‘mjesto’ i ‘vrijeme’ u informativno-političkim emisijama elektronskihmedija i na prvim stranicama štampe. Treba imati u vidu kako propaganda,ali i riječ kao takva (bilo pisana ili izgovorena) mogu doprinijeti nasilnomili, pak, mirnom ishodu. Jer riječ može imati snažnu, ubojitu moć, ukolikose nađe u ruci politike koja je oprema strukturom, sadržajem, vokabularomi skrivenim značenjem. Naime, politička retorika manifestirana krozmedije stupa na scenu tek poslije, kada je politička odluka već donijeta jerona predstavlja završnu obradu, a ne pokretačku snagu same politike.

Mazowiecki je u jednom od svojih izvještaja naglasio situaciju umedijima u periodu raspada bivše Jugoslavije:

“[…] 95. Informativna blokada, koja postoji od početka neprijatelj-stava u bivšoj Jugoslaviji, ima dalekosežne posljedice. Mediji i štampa podkontrolom Vlade postali su dijelom mašinerije jednostrane i nacionalističkepropagandne kampanje. Zvanični mediji ne čine ništa kako bi sedistancirali od politike netrpeljivosti i, kao rezultat toga, dolijevaju ulje navatru mržnje. Radeći na takav način, oni su silno zanemarili uspostavljenameđunarodnih pravila o ljudskim pravima koja zabranjuju zagovaranjenacionalne, rasne ili religijske mržnje koja čini osnovu za diskriminaciju,neprijateljstva ili nasilje.

Treba se sjetiti da je prije događaja koji su doveli do krvoprolića uovom regionu svaka neutralna televizija, poput ‘Jutela’, bila ušutkana iu Hrvatskoj i u Srbiji, dok su u drugim slučajevima neki novinari otpuštaniili premješteni na druga radna mjesta.

96. Uočeno je da su podaci o činjenicama često poremećeni,informacije falsificirane i nekada zvjerstva izmišljena ili namjernootkrivena kako bi se doprinijelo atmosferi međusobne mržnje. Medijikoriste uvredljive i zloupotrebljive nazive. Aktivnosti različitih među-narodnih tijela predstavljaju se u pogrešnom svjetlu i stvara se atmosferaopsade. Demokratski orijentirane opozicione političke partije i pokretiza zaštitu ljudskih prava imaju veoma ograničen pristup televiziji i

159PREGLED

radiju i imaju malu mogućnost da učine svoje poglede dostupnimcjelokupnoj zajednici […]”1

Propaganda kao sredstvo pripreme genocida

Nije lak posao predstaviti ‘neprijateljima’ nekoga s kim se dijelilopedeset godina bratstva, jedinstva, ravnopravnosti, jednakosti... Trebaloje osmisliti ambijent u kojem su izvršene pripreme za uobličavanjebezlične mase i njeno pretvaranje u ubilačku mašineriju pokrenutu naizvršenje stravičnih zločina koji će kulminirati genocidom – zločinačkomnakanom da se cijeli jedan narod potare i unište tragovi njegovog bivs-tvovanja na ovim područijima. Ovaj posao zahtijeva značajnu ideološkupripremu. Kako bi se pojedincu nametnulo ubjeđenje da je njegov susjed,dojučerašnji saučesnik u njegovom životu, zaista pripadnik neprijateljskegrupe koja ga ugrožava, budući zločinci moraju biti izloženi djelovanjusistematske propagande.

U pripremi agresorskih osvajanja istina je ta koja prva strada, a zatimdolaze na red ostale vrste stradanja. Istinu je potrebno dokinuti kako bise na njeno mjesto ustoličila neistina/laž. Laž je neophodan preduvjet kakobi manipuliranje ljudima postalo mogućim. A manipulacija je potrebnakako bi se čovjek potaknuo na ono što nije uobičajeno za njegovu ljudskuprirodu – ubijanje. Ubijanje, pak, vodi zaposjedanju prostora, onog teri-torijalnog, ali i medijskog. Da bi ovaj lanac bio moguć i ostvariv, potrebnoje medije staviti u službu politike, a rat je također politika. Mediji su,znači, njena produžena ruka, a ko posjeduje medije ima i moć.

Velikosrpski centri moći su orkestriranom propagandom pomoćumas-medija uspjeli uvjeriti veliki broj Srba kako su im susjedni narodineprijatelji koji ugrožavaju njihove interese. Tako indoktrinirane masepostale su podoban materijal koji je bilo jednostavno ‘gurnuti’u agresijuna Hrvatsku, a zatim i Bosnu i Hercegovinu. Mediji su bili podrška vojno-političkom cilju stvaranja države u kojoj će živjeti svi Srbi. Miloševićje odabrao Televiziju Srbije, u julu 1991, kako bi u jednom svom govoru

160 PREGLED

1 Tadeusz Mazowiecki, Uništavanje kulturnog nasljeđa - Izvještaj broj A/47/666-S/24809 od 17. novembra 1992.

dao signal da je rat neizbježan.2 Imidž ‘ugroženog naroda’ projektiranje u svim centralnim informativnim emisijama televizije i radija, aistovremeno osnaživan vrištećim naslovima s naslovnih stranica naj-tiražnijih dnevnih listova i tjednika. Njegovim govorom u Gazimestanunajavljeni su ratovi. Slijedilo je svakodnevno medijsko trovanje.

Da bi se plasirala konstrukcija o ugroženosti jednog etnosa, bilo jeneophodno onemogućiti jedan drugi glas – glas istine – da dopre doušiju domaće ali i svjetske javnosti. Za realiziranje toga plana bilo jeneophodno ostvariti materijalne pretpostavke, tj. destruirati medije, alii onemogućiti pojedince – izvještače, koji su plasirali činjenice odogađajima u Bosni i Hercegovini. U tu svrhu, pristupilo se cjelovitomuništenju medijske infrastrukture: objekata, releja, produkcije..., ali iljudskog glasa – pisanog ili izgovorenog. U periodu 1992-1995. godinaubijen je ili ranjen najmanje 41 domaći i strani novinar odnosnomedijski radnik. Uništavanje medijskih kapaciteta je od velike važnostijer mediji igraju bitnu ulogu u ratu, kao instrumenti moći, ali i obmane.Aktivnosti koje je Vojska Republike Srpske vršila prema medijima, sciljem njihove materijalne destrukcije,3 predstavljale su bitne korake uostvarenju njihovih vojnih planova i propagiranju ‘etničkog čišćenja’(tj. genocida, zašto ga ne nazvati pravim imenom?!). Na to nas upućuje

161PREGLED

2 Srbija se ne može zaštititi od rata kome može biti izložena ako za taj rat nijespremna, odnosno ako bude uspavana u uverenju da se on ne može dogoditi. Njenaspremnost zasada treba da se izrazi, prvo, u okviru Jugoslovenske narodne armijei, drugo, u okviru sopstvene oružane sile koju sačinjavaju jedinice Teritorijalne odbraneSrbije koje su osposobljene da u svako doba preuzmu na sebe odbrambene zadatkeRepublike Srbije. Snage Teritorijalne odbrane Srbije moderno su opremljene, a pobroju i obučenosti ljudstva nadmoćno prevazilaze slične snage izvan Srbije, uključujućii njihove takozvane ‘paravojne jedinice’. Građani Srbije to treba da znaju i da s timračunaju. Slike i reči mržnje: Godina prva, Fondacija Pravo na sliku i reč, Lazar Lalić,B92-ARHITEL, 1997.

3 “… RTVBiH, koja se sastoji od bitnijih radio i TV-stanica u državi, ima mogućnostpokrivanja signalom gotovo čitave teritorije BiH. Ipak, ta mogućnost se drastičnosmanjila tokom rata, učestalim napadima na mrežu sistema prijenosa, zatim periodičnimpreuzimanjem prijenosnih uređaja, kao i nestancima električne energije. Prije aprila1992. godine ova televizijska kuća emitirala je program na tri kanala, dok sada emitirasamo na jednome, i to na manjem, ograničenom području, koje obuhvata Sarajevo,Tuzlu, Zenicu i, u skorije vrijeme, Mostar…” (Tadeusz Mazowiecki, Specijalni izvještajo medijima E/CN.4/1995/54 od 13. decembra 1994).

i činjenica da su TV Beograd a kasnije i TV Pale i TV Banja Luka čestoemitirali lažne ili iskrivljene informacije s namjerom da opravdajuvojne operacije, te da potaknu nacionalističku mržnju, istovremenozanemarujući užasne dokaze kršenja ljudskih prava koja su ove snagečinile na terenu. Milošević će, od 1987. godine, svoju vlast oslanjatina medije. Lično je inspirirao propagandne poruke kroz koje je širionacionalističku histeriju. Nekadašnji američki ambasador u JugoslavijiWarren Zimmerman, dobar poznavalac tadašnjih prilika, osvrće se nametode ratne propagande koje su tada korištene: Milošević je vještokoristio štampu da opravda najneopisivije zločine. U ratu i u Hrvatskoji u Bosni strategija je uključivala proces u pet faza. Prvo srpske vođeoptuže neprijatelja za užasne etničke zločine, neke istinite, a većinomlažne. Onda, pozajmljujući iz iskustva Vijetkonga, izazovu nasilne incidenteu etnički pomiješanim selima, uzrokujući eskalaciju nasilja i brojnaubistva, koja se mogu publikovati s odgovarajuće užasavajućim slikama.Sljedeća faza dovodi Jugoslovensku armiju, pod srpskom kontrolom,da navodno ‘uspostavi red’ a zapravo da učvrsti srpska teritorijalnaosvajanja. Četvrti korak je uspostavljanje ‘srpskih država’na teritorijiHrvatske – kao u Krajini – ili Bosne; ovaj korak je praćen snažnompodrškom srpskih medija za ‘princip nacionalnog samoopredjeljenja’.Konačno, Milošević obezbjeđuje direktnu pomoć Srbije Srbima u Hrvatskoji Bosni preko međunarodnih granica, tvrdeći u štampi da svi Srbi imajupravo da žive u jednoj državi.4

Medijski vokabular kao podstrek agresiji

Za adekvatno objašnjenje i razumijevanje diskursa medija neophodnasu osnovna znanja o političkoj pozadini i konkretnim zbivanjima izobuhvaćenog perioda, koja, direktno ili indirektno, utječu na retorikuu datom trenutku. Dakle, za razumijevanje diskursa medija važno jepoznavati kontekst događanja paralelnih s pojavom koja se istražuje,potrebno je poznavanje događaja iz bliže prošlosti, trenutnih političkihodnosa itd. Za potrebe velikosrpske propagande historijska prošlostmora se mitologizirati. Vetlesen kaže: “Rat riječima prethodi fizičkom

162 PREGLED

4 Citirano prema: Kemal Kurspahić, Zločin u 19:30 – balkanski mediji u ratu i miru,Sarajevo 2003, str. 140.

ratu... Atmosfera ispunjena strahom, kao i mržnjom, nepovjerenjem,prezirom i sl., prema grupama izdvojenim za uništenje, mora biti stvorenau velikom broju članaka, knjiga, govora i razgovora. Podgrijavanje takveatmosfere je neophodan preduvjet za zločine koji tek treba da uslijede.”5

Tako je u srpskim medijima pred početak agresije, kao i za vrijemenjenog trajanja, veoma izražena retorika o srpskom narodu kao žrtvi agresijei genocida, a potenciralo se i pravo Srba da žive u jednoj državi, čimebi se ostvario preduvjet da se narod zaštiti od nekog budućeg genocida,možda i intenzivnijeg od onoga iz dobro upamćene historije. Ona ‘drugastrana’ je, po već unaprijed prihvaćenoj matrici, bila ta koja je vršilaplanirane i unaprijed pripremane zločine. Pišući historiju nanovo,primjenjujući selektivnu memoriju, koja se sastoji u skidanju odgovornostisa sebe (za sopstvene zločine koji se ignoriraju), te podstičući sjećanje nazločine koje su počinili drugi, sredstva informiranja doprinose satanizacijidrugih nacionalnih zajednica. Karakteristično je da se najčešće nijepovlačila razlika između političke elite druge nacije i samoga naroda, pričemu su se tom narodu pripisivale osobine i intencije koje su usmjereneprotiv ‘naše strane’. Veoma važan element velikosrpske politike u Bosnii Hercegovini je stvaranje sopstvenih medija, čiji je glavni cilj bio širenjepolitičke propagande Srpske demokratske stranke u Bosni i Hercegovinikao produžene ruke politike iz Beograda. Zadatak ovih medija je izvrtanjeistine i činjenica kako bi tako priređene informacije poslužile vojnim ipolitičkim ciljevima. “Ovi mediji stalno navode ‘genocid’koji su Muslimanipočinili nad Srbima, te Muslimane nazivaju ‘mudžahedinima’ ili‘islamistima’ koji hoće da nametnu islam Srbima. Ubijanje Muslimananavodi se kao sveta dužnost, opravdana ciljem da se zaštiti pravoslavlje.U vojnim izvještajima s ratišta ‘srpske snage’su gotovo uvijek napadnutei onda primorane da se brane, rijetko same započinjući napade protiv‘neprijatelja’. Uvijek su ‘muslimanske snage’ ili ‘ustaše’ (Hrvati, samnaziv ‘ustaše’ odnosi se na fašističku organizaciju aktivnu u Hrvatskojtokom Drugog svjetskog rata) oni koji su odgovorni za ‘provokacije’.”6

163PREGLED

5 Arne Johan Vetlesen, Evil and Human Agency - Understanding CollectiveEvildoing, Cambridge University Press 2005, str. 169-170.

6 Tadeusz Mazowiecki, Specijalni izvještaj o medijima E/CN.4/1995/54 od 13.decembra 1994.

Mediji su više bili vođeni njihovim nacionalnim strateškim interesimanego objektivnošću izvještavanja. Zataškavanje vijesti se tretiralo kaokontrola informacija. Za postizanje svojih ciljeva SDS je koristio emotivninacionalni naboj svojih pristalica i pripadnika nacije, pri čemu se intenzivnokoriste religija i vjerski osjećaji, mitovi i legende srpskog naroda. Nazahtjev Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju,Renaud de La Brosse, redovni profesor na Univerzitetu Reims Champagne-Ardenne (Francuska), sastavio je izvještaj u kojem navodi: „Još jednalaž smišljena za pothranjivanje mržnje prema neprijatelju koju supronosili srpski mediji bila je da Muslimani u Sarajevu pod opsadomizgladnele životinje u gradskom zoološkom vrtu hrane srpskom decom.Tu lažnu informaciju koju je objavila TV Pale, odnosno glasnogovornikrežima Radovana Karadžića na njoj, voditelj Risto Đogo,7 a takođe ipres-agencija SRNA, bez ikakve provere će da preuzmu Tanjug i medijipod kontrolom Miloševićevog režima. TV Beograd, u svom dnevnikuu 19:30 časova, koji gleda više miliona gledalaca, tako objavljuje infor-maciju koju je radio-vezom iz Sarajeva dojavila njegova reporterka kojase nalazi na licu mesta: ‘Muslimanski ekstremisti smislili su najstravičnijinačin na svetu da muče ljude. Prošle noći, bacali su srpsku decu lavovimau gradskom zoološkom vrtu. Tako javlja srpska patrola’.”8 Intenzivnose radilo na izgradnji animoziteta različitih etnosa. U srpskim sredstvimainformiranja u Bosni i Hercegovini, koje su dalje preuzimala sredstvainformiranja u Srbiji, vršeno je sistematsko ocrnjivanje Bošnjaka. RistoĐogo je bio predvodnik u ovoj kampanji, pri čemu su njegovi stalninapadi imali za cilj najgrublje vrijeđanje Bošnjaka kao pojedinaca, alii nacionalne zajednice u cjelini. Notorni primjer njegovog televizijskograda bio je prikazivanje majmuna propraćeno tonskim snimkom govoraAlije Izetbegovića. Nerijetko je kritizirao strane medije zbog njihove

164 PREGLED

7 Zlatko Dizdarević, Macedonian Media War (”Medijski rat u Makedoniji”), Institutefor War and Peace Reporting’s, Balkan Crisis Report (Izvještaj o krizi na BalkanuInstituta za rat i mir), br. 284, 28. septembra 2001.

8 Šire vidjeti: R Renaud de La Brosse, Politička propaganda i projekt “Svi Srbi ujednoj državi”: posledice instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe,str. 9. (Citirano iz Slike i reči mržnje: Drugi dnevnik, video i filmska produkcija B92i Fondacija za pravo na sliku i reč, autor Lazar Lalić, ARHITEL, 1998. /citat je prevedens engleskog/)

nenaklonjenosti srpskoj strani. I ‘domaći’ mediji su se mogli naći nanjegovoj oštrici ukoliko se nisu pridržavali osnovnih postulata ‘patriotskog’izvještavanja. Svaka informacija u suprotnosti sa zvaničnom propagandombila je metodično odstranjena. Jedan od primjera koji to zorno prikazujeje, bez sumnje, granatiranje Sarajeva, koje za srpske tv-gledaoce i nepostoji jer beogradska televizija, s ciljem njihovog poricanja, emitiraarhivske snimke grada stare nekoliko mjeseci, pa i godina. TV Pale svevrijeme opsade grada tvrdi da se Muslimani sami granatiraju. Tu negacijustvarnosti objeručke će preuzeti TV Beograd, koja će npr. 26. decembra1992. objaviti tvrdnju da Sarajevo u opsadi drže Muslimani: Muslimanidrže Sarajlije pod opsadom iznutra iz grada, a Srbi samo štite svoja brdaoko grada… Odgovornost za spaljivanju Univerzitetske biblioteke uSarajevu TV Beograd, na osnovu izvještaja svoje dopisnice, pripisujeMuslimanima: U Sarajevu je noćas zapaljena vijećnica, Univerzitetskabiblioteka. Srećna je okolnost što je neprocjenjivo blago domaće isvjetske kulturne baštine iz nje iseljeno još prije dva mjeseca. Teško jeutvrditi kako je požar izbio. Tačno je da su se noćas u neposrednoj blizinina obroncima Trebevića odvijale jake borbe. Nas više izvještača izSarajeva gledali smo danas zgradu vijećnice sa najbližeg lokaliteta, alinismo vidjeli na njoj oštećenja od granata. Posmatrajući zgradu vijećnice,uočili smo da na njoj nema spoljnjih oštećenja te da se plamenovipožara viju na nekoliko različitih mjesta u unutrašnjosti zgrade. Sveukazuje da se radi o novoj manipulaciji muslimanskih vlasti sličnoj onompaljenju guma iz Dubrovnika koju smo već nekada gledali.9

Mediji su često minimizirali značaj neke uznemirujuće vijesti. O paduenklave Srebrenica u julu 1995. RTV Beograd je objavio samo kratkuvijest na kraju televizijskog dnevnika. Mada se tada već pouzdano znaloda, kako piše Rémy Ourdan, Mladićevi vojnici vatrom iz mitraljezazasipaju kolone izbeglica, ubijaju i kolju.10 Značenje koje su tom događajupridali srpski mediji bilo je u najmanju ruku iskrivljeno. Katarina Subašićtim povodom piše: Dok je pažnja sveta bila usredotočena na masovnu

165PREGLED

9 Slike i reči mržnje: Godina treća, fondacija Pravo na sliku i reč, Lazar Lalić, B92- ARHITEL, 1999.

10 Rémy Ourdan, Ratko Mladic le barbare (Ratko Mladić varvarin), Le Monde,9. februara 1996.

deportaciju muslimanskih civila i još uvek nejasan broj žrtava koji seprocenjivao na brojku između šest i osam hiljada, srpska sredstvainformisanja iz Bosne i Miloševićeve ispostave u Srbiji to su opisivalakao ‘oslobođenje grada pod upravom islamskih fundamentalista’, uopštene pominjući nijedno od ogromnih nasilja izvršenih tokom nedelja ukojima je vršena srpska ofanziva…11

TV Beograd je bio preplavljen dezinformacijama i grubim lažima.Na TV dnevniku od 20. augusta 1992. reporter koji izvještava s licamjesta tvrdi da Srbima na lijevoj obali Drine, kojih ima oko 4.000,prijeti genocid. Objavljena je i alarmantna informacija od 16. oktobra1992. u kojoj se izvještava o planu muslimanskih vlasti u Sarajevu dapobiju oko 200 Srba.12

Brojni masakri nad Sarajlijama, kao što je granatiranje škole naAlipašinom Polju, u kojoj je 1993. godine ubijena učiteljica i troje đaka,masovna ubistva u redovima za vodu, na fudbalskoj utakmici u Dobrinji,ubistvo djece na sankanju..., praćeni su tvrdnjama kojima se optužujuBošnjaci da su inscenirali ova događanja kako bi izazvali međunarodnosaosjećanje i intervenciju.

Izjave političkih čelnika, plasirane putem medija koji su bili dostupninajširoj javnosti, poticale su na mobiliziranje masa i njihovo pretvaranjeu ubilački stroj. Prednjačio je, u tom pogledu, Vojislav Šešelj, čije su izjavesistematski prenošene u medijima: ... nema većeg inata od srpskog ivećeg prkosa od srpskog, i da ćemo, ako treba, odgovarati oružjem.Istovremeno, Šešelj se založio i za proterivanje Hrvata iz Vojvodine i Srbije,kao i omogućavanje povratka srpskim izbeglicama na srpske teritorijekojima će uostalom i prisustvo plavih šlemova ‘obezbediti’plebiscitarnoizjašnjavanje za srpske granice, koja nije u Karlovcu, ali jeste u predgrađuKarlovca, nije u Virovitici, ali jeste u Pakracu. Rekao je da će sepriključenjem SRK i RSBiH novoformirana Jugoslavija lako proglasiti

166 PREGLED

11 Katarina Subašić, Role of the Media and the Internet as Tools for CreatingAccountability to Poor and Disadvantaged Groups : Former Yugoslavia (Uloga medijai interneta kao sredstava za razvijanje društvene odgovornosti siromašnih i marginali-zovanih grupa: Bivša Jugoslavija), u United Nations Development Programme, str. 17.

12 Milica Pešić, Manipulacije na TV Beograd, str. 28. (Navedeno prema: R Renaudde La Brosse, Politička propaganda i projekt “Svi Srbi u jednoj državi”: poslediceinstrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe).

za saveznu državu Srbije i tako konačno dobiti svoju srpsku vojsku.(…) Mi se borimo za državu koja će se zvati Srbija, ali smo prihvatilikoncept ove skraćene Jugoslavije zbog međunarodnih okolnosti.13

Nezaboravne su izjave koje je davala Biljana Plavšić, koju je Tuži-teljstvo Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu optužilo za ratnezločine, genocid, zločine protiv čovječnosti i teško kršenje običaja i pravilarata, te je nakon suđenja i pravomoćno osuđena (zahvaljujući nagodbis tužiteljstvom oslobođena je optužbe za genocid). Biljana Plavšić poznataje i po srdačnom čestitanju Željku Ražnatoviću Arkanu nakon izvršenogmasakra nad Bošnjacima u Bijeljini 1992. godine. Haški tribunal ju je2003. godine osudio na 11 godina zatvora zbog progona Muslimana iHrvata na rasnoj, vjerskoj i političkoj osnovi tokom rata u Bosni iHercegovini, za što je i sama priznala krivnju. Jednom prilikom je izjavila:Ja bih najviše volela da istočnu Bosnu očistimo, nemojte da me nekouhvati za reč, pa da misli da govorim o etničkom čišćenju. Oni su namjednu sasvim prirodnu pojavu podmetnuli pod taj naziv i okvalifikovalito kao ratni zločin. Sve i da zadržimo 70% teritorije tu nema mira. Za svenas nema mira. Ja njima, ovako da kažem, ne mislim ništa dobro. Ali, daja budem mirna, moram im dati nešto, da imaju gde sami da organizujuživot, da ne bi mene celo vreme uznemiravali. Tako ja shvatam onih 30%.(…) Muslimani su genetski kvaran materijal prešao u islam. I sad,naravno, iz generacije u generaciju se jednostavno taj gen kondenzuje.Postaje sve gori i gori, izražava se jednostavno, diktira način razmišljanjai ponašanja. To je u genima već usađeno…14

Novinarska etika, u smislu novinarske profesionalnosti, koja sezasniva na istinitosti, pouzdanosti, objektivnosti i korektnosti, potpuno jezanemarena. TV Srbije nije nikada pokazala ni najmanji znak solidarnostitokom srpskog terora protiv bosanskih medija. Dok su sve međunarodnemreže (BBC, CNN, ABS, CBS, francuske, njemačke i ine televizije)emitirale i po više izvještaja o granatiranju i razaranju Oslobođenja,TV Srbije je nudila samo slike iz perspektive srpske artiljerije koja jeopkoljavala i bombardovala Sarajevo. Dobronamjerne preporuke međuna-rodnih dušebrižnika da se propagandi suprotstavi istinom, a ne bombama,zvučale su pomalo naivno u surovoj balkanskoj realnosti.

167PREGLED

13 Vojislav Šešelj, Borba, Beograd, 3. maja 1992.14 Biljana Plavšić, Svet, Novi Sad, 6. septembra 1993.

Destrukcija medijskih kapaciteta u Bosni i Hercegovini

Vojne aktivnosti protiv medijskih kapaciteta u Bosni i Hercegovinitakođer su predstavljale očigledan pokušaj da stvore informativnu blokadukako bi spriječile da vijesti odu u ostatak svijeta. Specijalni izvjestilacKomisije ujedinjenih naroda za ljudska prava (UNHCR) TadeuszMazowiecki sačinio je izvještaje koji predstavljaju autentično i vjero-dostojno svjedočanstvo o tome kako i na koje sve načine su se krvaviratovi vodili na zapadnom Balkanu na samome kraju 20. stoljeća i kolikosu u tim ratovima bila zanemarivana i sistematski kršena ljudska prava.U izvještajima je, na vrlo direktan način, opisao svako kršenje ljudskihprava do kojeg je uspio doći, kako na ratom zahvaćenim područjima takoi u dijelovima bivše Jugoslavije koji su bili pošteđeni direktnih sukoba.U onom koji se odnosi na slobodu medija navodi: “Oružani napadi namedijske kapacitete predstavljaju bitan element u strategiji srpskihsnaga, naročito u toku njihova ranog napada u proljeće 1992. godine.Veći dio od ukupno 11 predajnika koji su pripadali RTV Sarajevu (kasnijeRTVBiH) preuzet je ili uništen. Predajnik na planini Hum kod Sarajevaviše puta su napale vazduhoplovne vojne jedinice JNA u aprilu i maju.Predajnici koje su okupirale snage bosanskih Srba bili su reprogramiranida emitiraju signal TV Beograda, što je dovelo do djelimične informativneblokade u većem dijelu BiH, tako da je taj signal srbijanskog TV-programapokrivao oko 70% bosanskohercegovačke teritorije.”15 Predajnik naKozari, između Prijedora i Banje Luke, oteli su još 1. augusta 1991.Jugoslavenska narodna armija i srpski dobrovoljci. Tim činom supodručja Banje Luke, Sanskog Mosta, Bosanskog Novog i desetine drugihgradova bili odsječeni od signala TV Sarajevo, te prinuđeni isključivopratiti program TV Beograd. Retorika ove medijske kuće koja preovlađujeterminima ‘ugroženi narod’, ‘buđenje ustaštva’, ‘nacionalni opstanak’,‘islamska prijetnja’, ‘hrvatsko-muslimanska zavjera’ i sl. prokopavat ćejaz sumnje. Nakon Kozare, na red dolaze i drugi predajnici: Plješevica,Doboj, Trovrh, Velež, Vlašić. Svi su nasilno preoteti i preusmjereni nasignal TV Beograd, čime je domašaj TV Sarajevo prepolovljen. Prilikomotimanja predajnika na Vlašiću ubijen je tehničar TV Sarajevo Bajram

168 PREGLED

15 Tadeusz Mazowiecki, Specijalni izvještaj o medijima E/CN.4/1995/54 od 13.decembra 1994.

Zenuni, a posada predajnika je zarobljena. U samom Sarajevu objektRTVBiH je pod konstantnim granatiranjem. Uprkos teškim uvjetima,stanica je nastavila emitiranje programa, što dobrim dijelom može zahvalitizgradi u kojoj je smještena, a koja je napravljena od armiranog betona,tako da je mogla izdržati neprekidne topovske kanonade kojima je bilakontinuirano izložena. Glavna redakcija lista Oslobođenje (tada vodećegštampanog medija) u Sarajevu bila je izložena stalnom granatiranju,što je dovelo do njenog uništenja sredinom 1992. godine. Ipak, osobljetih novina nastavljalo je s radom u podrumima, gdje su bili smješteni iuređaji za štampanje. Novine su nastavile svoje objavljivanje, a zaposlenicisu bili ti koji su raznosili primjerke novina na ulicama. Nažalost, distribucijaje bila ograničena na područje grada u okruženju. U to vrijeme je na Palamaoformljena informativna agencija SRNA, koja je držala apsolutnimonopol nad medijskim informacijama, koje prilagođava i publikuje uzavisnosti od dnevnopolitičkih potreba. Istovremeno, program TV Srbijese emituje preko predajnika koje je srpska vojska otela od RTVBiH.Preuzeta je uprava i na nekoliko lokalnih radiostanica i štampanih medijau kojima su smijenjeni novinari i urednički kadar, vodeći se, pritom,kriterijima nacionalnog porijekla i političkog opredjeljenja. Ovakvi sumediji, općenito, bili pod kontrolom lokalnih vojnih i političkih vođa.

Zaključak

U cilju realiziranja projekta ‘Velike Srbije’ izraženog parolom ‘SviSrbi u jednoj državi’ bilo je neophodno izvršiti vanvojne pripreme, kojesu prethodile oružanoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu koja jeisplanirana intelektualno, ideološki, politički, vojno, ekonomski, religijski,psihološki…, ali i medijski, s ciljem koji je bio jasno postavljen i ispoljenMemorandumom SANU-a.

Bilo je potrebno pripremiti javno mnijenje za događaje koji su većbili nagoviješteni socijalnim, kulturnim, političkim, pa i ekonomskimkretanjima s kraja osamdesetih godina 20. stoljeća. Mediji su ostvarilisvoju ulogu propagandnog sredstva jer su uveliko usmjerili ponašanjei djelovanje homogenizirane grupe jednog etnosa. Tako homogeniziranagrupa je pretvorena u ubilačku masu čije je djelovanje zadobijenominercijom kulminiralo u zločinima. U historijski kriznim momentima tevanrednim društvenim okolnostima propaganda postaje jedno od naj-

169PREGLED

važnijih ali i najubojitijih sredstava za ostvarivanje ciljeva. Njena ulogaje posebno značajna u pripremi i realiziranju ratnih ciljeva.

Fašistička doktrina utemeljena je politikom osvajanja tuđih teritorijai genocida nad drugim narodima. Može se zaključiti da su prepoznataosnovna načela fašističkog modela propagandnog komuniciranja: obavezautvrđivanja, planiranja i vođenja propagande iz jednog centra – Beograda;demoralizacija protivnika (politička, ekonomska i vojna) – kao posljedicaeventualnog izdvajanja iz SFRJ; uvjetovanost etičkih pravila očekivanimučinkom – ako će uslijediti pozitivan učinak, ni laž ne treba biti izbjegavana,kao što je laž o ‘ugroženosti’srpskog naroda (medijska laž o ‘ugroženosti’Srba iza sebe je ostavila užasan zločin protiv čovječnosti); informacije suu službi fašističke politike, a ne informiranja; korištenje glasina, nepo-tvrđenih i vaninstitucionalnih informacija; oslanjanje na prepoznatljivefraze i parole; pravovremeno programiranje propagandnog djelovanja– propagandna aktivnost započinje, intenzivira se i završava shodno načelupravovremenosti; stvaranje psihoze kolektivne ugroženosti i jačanjepotrebe homogeniziranja; koordiniranje propagandne aktivnosti sa eko-nomskim, političkim, vojnim, diplomatskim i drugim mjerama; konti-nuirano procjenjivanje i provjeravanje stvarnog učinka.

Valja naglasiti da su se politički režimi i iz njih izvedeni pravnisistemi koji su se opredjeljivali za proces laganja i obmana na kraju po-kazivali totalitarnima. Nacionalistička politička propaganda pripremilaje i kondicionirala javno mnijenje za rat, idući na taj način naruku najgorimnasiljima počinjenim u okviru nacionalnih političkih programa.

Nacionalizam je doista bio omamio zdrav razum vladajuće političkeelite, inteligencije, ali i običnog svijeta. Nacionalističke ideje su postavljene,a zatim rasplamsavane u medijima. Ustoličena ideologija služila je da seopravdaju ratni pohodi. U atmosferi nacionalističke zaluđenosti i rato-bornosti čitava zajednica je neumitno srljala u propast. I propast se nakraju i dogodila. Izbili su krvavi ratovi u Hrvatskoj i Bosni, a Srbija jedoživjela svjetsku izopćenost.

170 PREGLED

Literatura:

1. Brosse, Renaud, de La, Politička propaganda i projekt “Svi Srbi u jed-noj državi”: posledice instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe.

2. Dizdarević, Zlatko, Macedonian Media War (”Medijski rat uMakedoniji”), Institute for War and Peace Reporting’s, Balkan CrisisReport (Izvještaj o krizi na Balkanu Instituta za rat i mir), br. 284, 28.septembra 2001.

3. Gagnon, V. P., The Myth of Ethnic War: Serbia and Croatia inthe 1990s, Ithaca-New York, 2006.

4. Kolsto, Pol, Zbornik INTIMA JAVNOSTI: Diskurs i nasilnisukob – Predstave o »sebi« i »drugom« u državama nastalim poslijeraspada Jugoslavije, Beograd, 2008.

5. Kurspahić, Kemal, Zločin u 19:30 – balkanski mediji u ratu imiru, Sarajevo, 2003.

6. Lalić, Lazar, Slike i reči mržnje: Godina prva, Fondacija Pravona sliku i reč, Beograd, 1997.

7. Lalić, Lazar, Slike i reči mržnje: Drugi dnevnik, Fondacija Pravona sliku i reč, Beograd, 1998.

8. Lalić, Lazar, Slike i reči mržnje: Godina treća, Fondacija Pravona sliku i reč, Beograd, 1999.

9. Mazowiecki, Tadeusz, Specijalni izvještaj o medijima E/CN.4/1995/54 od 13. decembra 1994.

10. Mazowiecki, Tadeusz, Uništavanje kulturnog nasljeđa – Izvještajbroj A/47/666-S/24809 od 17. novembra 1992.

11. Petersen, Roger, Understanding Ethnic Violence: Fear, Hatred,and Resentment in Twentieth Century Eastern Europe, CambridgeUniversity Press, 2002.

12. Subašić, Katarina, Role of the Media and the Internet as Toolsfor Creating Accountability to Poor and Disadvantaged Groups : FormerYugoslavia (Uloga medija i interneta kao sredstava za razvijanje društveneodgovornosti siromašnih i marginalizovanih grupa: Bivša Jugoslavija),u United Nations Development Programme.

13. Vetlesen, Arne Johan, Evil and Human Agency - UnderstandingCollective Evildoing, Cambridge University Press, 2005.

14. Borba, Beograd, 3. maja 1992.15. Le Monde, 9. februara 1996.16. Svet, Novi Sad, 6. septembra 1993.

171PREGLED

UDK 342.849.2 + 316.774 (497.6)

Vedada Baraković

(PR)EDIZBORNE KAMPANJE I PR EVOLUCIJA MEDIJA– SAVRŠEN ZLOČIN

ELECTION CAMPAIGNS AND PR MEDIA EVOLUTION– THE PERFECT CRIME

Sažetak

Brisanje realnosti i konstrukcija virtualne političke scene na bosansko-hercegovačkim prostorima odvija se u svojevrsnim cikličnim krugovima,koji vremenom postaju sve uži, reducirajući se na medijske slike političkihlidera u neposrednom, nezavršenom javnom činu – vrtlogu znakova bezznačenja koji više nisu upućeni nikome. Saučesništvo politike, medija i PR-a u konstrukciji stvarnosti i stvaranju teatarske države s dvorskom javnosti(Meyer, 2003) i u savršenom zločinu ubijanja realnosti (Baudrillard)bazirano je na medijsko-političkom spektaklu strukturiranom na temeljimasavremene medijske produkcije i konstrukcije realnosti u svojevrsnojpolitičko-PR-ovskoj kolonizaciji medija i medijskoj kolonizaciji PR-izirane politike.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, politika, mediji, PR komuni-kacija, predizborne kampanje

Summary

The erasure of reality and constructions of virtual politic scene in theregion of B&H, is being conducted in a sort of cycles that, as time passesby, became more and more narrow, reducing itself into images of politicalleaders in media in direct, unfinished public act – a vortex of meaninglesssymbols addressed to no one. The collaboration of politics, media and

173PREGLED

PREGLED174

PRs in constructing of reality and fashioning of a theatrical state withpublic similar to that at courts (Meyer 2003) and in the perfect crime ofkilling the reality (Baudrillard) has been based on media-political spec-tacle structured around the contemporary media production basis andconstructing of reality in a kind of political and PR media colonizing,and colonization of politics previously exposed to PR processes.

Key words: Bosnia and Herzegovina, politics, media, PR, com-munication, election campaigns

Uvod u metodiku djelovanja: Samo gledaj!

Utjecaj političkih stranaka kao masovnih organizacija značajno jesmanjen posljednje dvije decenije. Težište se sa stranaka kao sistemaprenosi na pojedince (Meyer, 2003). Stranke se personaliziraju, a političkekampanje sve više liče na medijska natjecanja1 zvijezda show businessa.Personaliziranjem i banaliziranjem politike stvaraju se uvjeti za holi-vudizaciju medijskih sadržaja koji se odnose na politiku i stvaranje spektaklaod političkih događaja koji se mogu ponuditi i prodati tržištu a isto-vremeno stvoriti utisak „dobre“ informiranosti i osjećaj participiranjau sferi političkog. Umjesto da javnost obavještavaju o temama bitnim irelevantnim za život građana, mediji se fokusiraju na imidž političara, nanjihove rutinske aktivnosti, koje imaju malo ili nimalo veze sa stvarnimproblemima i rješenjima2. Medijska inscenacija pretvara se u medijskusamoinscenaciju, prilagođavanje političkih lidera medijskim zahtjevima,a mediji tako postaju svojevrstan oblik političke stranke3 (Meyer, 2003).To je scenarij kome pribjegavaju i bh. Političari, s tim da se, jednomkonstruirani, oprobani model, održava već godinama, postajući na izvjestan

1 Vjerovatno da publika ne bi bila iznenađena pokretanjem novih reality showprograma: Ples s političarima, Političar možeš biti i ti, Survivers in Bosnia Divided itd.

2 Meyer navodi primjer posjete školama i druženje premijera i predsjednika sučenicima i učiteljima kojima je ta ista vlada smanjila izdatke za školstvo. U BiHovakvi primjeri nisu izuzeci već praksa djelovanja.

3 Medijski moguli širom svijeta nastoje utjecati na politiku na različite načine, pai direktnim angažmanom. I u BiH je nedavno vlasnik „Avaza“ Fahrudin Radončićosnovao vlastitu stranku.

način konstanta s kojom se sve varijable mire. Angažman političkihstranaka svodi se na angažman političkih lidera koji su konstituirali svojupolitiku na traumi ideologije pretačući je u ideologiju traume (Kovačević,Vuković, 2008) i koji koriste istu4 i prepoznatljivu retoriku već godinamanastupajući isključivo za sebe i u ime sebe, koristeći međunarodnuzajednicu kao svojevrstan alibi: bez njih ne možemo ili s njima nećemo.

Glavni i najvažniji kanal javnog nastupa bh. lidera svakako sumasovni mediji, koji u posljednje vrijeme doživljavaju (bolnu) preobrazbuiz sredstava informiranja i agensa konstituiranja javnog mnijenja usredstva zabave i dokolice. Unificiranje medijskih sadržaja gotovo paje okončano. Red (nad)reality show programa, red grand parada oveili one vrste, red zvijezda treba da se rodi, red mamutskih serija ja samotac svoje majke između blokova džirlo svijeta opranog cilit bangom,napojenog koka-kolom, konstituiraju venišiziranu javnost koja, jednomprekoračivši i sami prag apatije, postaje puka kolekcija konzumenatabez sposobnosti kritičkog rezoniranja. Liberalizacija medijskog tržištai na prostore Bosne i Hercegovine donijela je tektonske promjene:transformaciju državnih medija u javne servise uporedo je pratiloosnivanje niza komercijalnih medija koji su vremenom preuzimalidominaciju na tržištu. Javni emiteri uspjeli su zadržati određen procentpublike zahvaljujući najprije informativnim sadržajima koje komercijalnimediji sve rjeđe nude. Izbjegavanje informativnih sadržaja komercijalnihmedija ima pragmatičke i ideološke korijene. S jedne strane, složenostprodukcije (kadrovska, materijalna, finansijska, strukturalna) čini infor-mativne sadržaje iznimno zahtjevnim segmentom sveukupne produkcije,te komercijalne medijske kuće (uz rijetke izuzetke) informativnu funkcijupočinju i završavaju kratkim sadržajima baziranim na agencijskim ili PR5

vijestima selektiranim na principu niti miriše niti smrdi. Ovaj mehanizam

175PREGLED

4 Značenje simbola koji se koriste u promidžbama političkih lidera obično je za-magljeno. „Kada biste danas pitali Bošnjake koji su njihovi simboli, odnosno kadaje odlučeno da krinovi ili ljiljani budu njihov simbol, ili kada biste pitali Srbe počemu su danas važeći simboli Republike Srpske, izuzev jedne istorijske pjesme – Božepravde, koja je prerasla u himnu, simboli srpskog naroda, odnosno po čemu je onajgrb koji je danas grb Republike Srpske grb srpskog naroda, ne bi znali odgovor.“ KrstanSimić, Zarez, br. 182, 2006.

5 Public Relations (u prijevodu ‘odnosi s javnošću‘ ili ‘odnosi s javnostima‘) oblikje javnog komuniciranja organizacija s okruženjem s ciljem stvaranja odnosa uzajamnogpovjerenja i podrške.

gatekeepinga6 direktno je povezan s ideološkim budući da su medijskisadržaji većine komercijalnih medija upućeni publici kojoj je svejednoda li će omiljenu seriju ili pjevačicu gledati na jednom ili drugom kanalu.Produkcija sadržaja koji neće (po)dijeliti publiku niti otjerati oglašivačeimperativ je ovakvih medija, te se oni orijentiraju na sadržaje bez dubljegznačenja i potrebe za tumačenjem7. I kod (rijetkog) pokrivanja političkihdogađaja pribjegava se metodama insceniranja skandala, personaliziranjapolitičkih procesa i insistiranja na imidžu (Castells, 2009).

S druge strane, javni emiteri prolaze kroz vrlo kompleksnu fazu. Porednastojanja za stvaranjem etničkih kanala, očit je i

neuspjeh javnih RTV emitera da se etabliraju kao javni emiteri zaBiH i sve njene građane. Okvir reforme javnog RTV emitiranja nijedoveo do toga da javna televizija djeluje kao faktor društveneintegracije i kohezije. Osim toga, javni RTV emiteri su u izuzetnoteškom finansijskom položaju, što se naročito odnosi na RTVFBiH,ali i BHRT, dok je RTRS u nešto boljoj poziciji. Ovo je rezultat čitavogniza faktora: prekomjernog broja uposlenih, neracionalnog dupli-ciranja rasporeda i produkcije programa, te niske stope ubiranjamjesečne RTV takse. Loša finansijska situacija je u velikoj mjeridirektno povezana s cjelokupnom organizacijom javnog RTV sistema,koja je, opet, odraz kompleksnih etničkih, političkih i teritorijalnihrealiteta u zemlji (Jusić, Džihana, 2008).Osim toga, javni emiteri obavezni su emitirati skoro pa polovinu

programa informativnog i edukativnog tipa8, te, kako ne bi izgubili utrkus komercijalnim medijima, i sami pribjegavaju holivudizaciji i mek-donaldizaciji programskih sadržaja, pa i u sferi informativnih sadržaja,posebno onih koji pokrivaju političke teme.Asistiranje PR odjela u produ-ciranju ovakvih medijskih sadržaja svakako je dobrodošlo, kako zbogskraćenja puta informacije od izvora do publike tako i zbog značajnihmaterijalnih ušteda.

176 PREGLED

6 Pojam „gatekeeping” odnosi se na proces selektiranja vijesti koje unutar masovnihmedija vrše novinari, urednici ili izdavači.

7 Slogan Nove TV „Samo gledaj!“ na najbolji način oslikava trend nastojanjaumrtvljivanja publike i stvaranja konzumentske javnosti sposobne samo da gleda ikupuje.

8 Obaveze koje proizlaze iz Zakona o komunikacijama te pravila Regulatorneagencije za komunikacije vezana za obaveze javnih emitera.

Medijski i politički spektakl u svijetu nesumnjivo je dijelom i produktPR industrije, pa se može kazati da su mediji u savremenom svijetudoživjeli novi oblik kolonizacije: PR-izaciju medijskih sadržaja, kojojje prethodila PR-izacija politike ili PR-ovska kolonizacija politike. PRkomuniciranje u zrelim demokratijama ima važnu ulogu u posredovanjuporuka do (ciljnih) javnosti i posljednjih decenija ova je industrija svrstanau red najperspektivnijih industrija u svijetu. Bez obzira na percipiranjePR djelatnosti kao manipulatorske, pa i sa neskrivenom funkcijom laganja(Arendt, 1999), neosporna je značajna uloga ove vrste javne komunikacije,posebice iz domena politike. Moćne političke organizacije i pojedincistvorili su još moćnije PR odjele, bez kojih nije moguće dobiti zvaničnuinformaciju. Ljudi u sivom, spin doktori, kao suplement hijerarhijskojstrukturi moći u politici, s druge se strane brinu da odrade „prljavi posao“u politici, pažljivo selektirajući nezvanične informacije o vlastitim ali iprotivničkim kandidatima, skrećući pažnju s bitnih na nebitne teme, dis-kreditirajući protivnike, koristeći anonimne i „dobro obaviještene“ izvore,a u posljednje vrijeme sve je prisutnije i svojevrsno ucjenjivanje novinaraopstruiranjem pristupa informacijama i serviranjem isključivo vlastitih.9

Refleksivnim copy-paste mehanizmom i politička scena u BiHprihvatila je i na velika vrata najavila PR komunikaciju već u prvimgodinama nakon rata. Analizom ovoga oblika komuniciranja u sferipolitike moglo bi se zaključiti da PR političkih stranaka u BiH premametodama i tehnikama korespondira najranijem obliku razvoja ovogaoblika javne komunikacije, press agentry10 modelu. Međutim, dok se urazvijenim demokratskim zemljama u okviru ovoga modela nastoji us-postaviti prisna saradnja s medijima i odnos uzajamnog povjerenja ipoštovanja između organizacije i medija, u bosanskohercegovačkimuvjetima ovaj se odnos svodi na pokušaj stvaranja podaništva ili nasilnog

177PREGLED

9 Na primjerima evolucije PR komunikacije Kennedyja, Nixona, Reagana, Clintonate premijerke Thatcher i premijera Blaira američki teoretičar Eric Louw, oslanjajućise na istraživanja McNaira, Fortunata i Sabata, pokazao je transformaciju političarau medijske izvođače, što je omogućilo razvoj nove industrije PR profesionalaca,takozvanih spin doktora, koji posreduju između političara i medija.

10 Press Agentry, kako su ga definirali James i Larisa Grunig, teoretski je modelprakticiranja odnosa s javnošću koje karakterizira snažno nastojanje zadobijanja medijskepažnje i stvaranje bliskih veza s novinarima i urednicima utjecajnih medija. Premahistorijskom razvoju ovo je prvi model PR komunikacije koji se pojavio, ali ga mnogeorganizacije i danas koriste.

nametanja načina izvještavanja, što nerijetko završava otvorenim napadima,pa i sukobima. Produkcija sadržaja koji se tiču političkih tema, posebicekada je riječ o javnim emiterima, u BiH se vrši u uvjetima skrivenih,ali i otvorenih pritisaka11. Obrasci primijenjeni u političkom apsolutizmu,na nivou funkcioniranja stranaka i ostalih političkih organizacija, apli-cirani su i u način komuniciranja s okruženjem koje se odvija isključivopreko stranačkih lidera, autoritarnim načinom diseminiranja njihovihstavova i mišljenja, bilo da je riječ o medijskom nastupu ili posredovanjuputem PR komunikacije. Konačni cilj ovakvog načina komuniciranjajest zbunjivanje stada i pretvaranje biračkog tijela u pasivne promatračeili statiste demokracije odnosno pasivne aktere izbornog postupka(Milardović, 2007).

Nova utrka, stari trkači – Mi smo PRikaze

Saučesništvo politike, medija i PR komunikacije u kreiranju spektakla,ubijanju stvarnosti i „zbunjivanju stada“12 posebice je uočljivo u vrijeme(pred)izbornih kampanja. Predizbornu kampanju u BiH nedavno jespomenuo visoki predstavnik Valentin Inzko u reakciji na, kako ih je onnazvao, „neosnovane optužbe“ Milorada Dodika glede telegrama saučešćaupućenog mitropolitu dabrobosanskome gospodinu Nikolaju, a u povodusmrti patrijarha Pavla. Iznenađeni smo što Milorad Dodik koristi smrtpoglavara Srpske pravoslavne crkve za neukusno dobivanje jeftinihpolitičkih poena. To je neprimjereno i nedostojno, a takve izjave suznak da je počela predizborna kampanja.13

178 PREGLED

11 Prema podacima Udruženja/udruge BH Novinari i Linije za pomoć novinarimasamo u prva četiri mjeseca 2008. godine registrirano je 17 slučajeva kršenja novinarskihprava i medijskih sloboda. Čak 12 slučajeva odnosilo se na vrijeđanja, verbalne napade,prijetnje, pa i fizičke napade na novinare (www.bhnovinari.ba).

12 Walter Lippman, teoretičar liberalne demokratije, koristio je termin „zbunjenostado“ za opisivanje uloge javnosti u demokratskim procesima. Javnost, premaLippmanu, ima ulogu posmatrača a ne učesnika u procesu političkog odlučivanja.Pritom mediji imaju, između ostalog, i funkciju odvraćanja pažnje sa stvarnih problema.

13 Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko reagirao je na optužbe Milorada Dodikada je „uvrijedio srpski narod u BiH jer nije izrazio saučešće povodom smrti patrijarhasrpskog gospodina Pavla. U reagiranju iz OHR navedeno je da je Valentin Inzko uputioprivatno pismo saučešća mitropolitu dabrobosanskom gospodinu Nikolaju smatrajući daje to privatni čin koji ne smije biti predmet javne rasprave (Dnevni avaz, 21. 11. 2009).

Još jedna loša procjena visokog predstavnika. Predizborna kampanjau BiH nije mogla početi budući da nikada nije ni prestala. Predizbornakampanja u BiH nije kratkoročni koordinirani program koji ima za ciljpostizanje određenih rezultata, već proces koji traje još od prvih više-stranačkih izbora. Medijske i PR objave već godinama su utemeljenena istim kodovima i simbolima, koje nije potrebno dekodirati i za koje sepretpostavlja da imaju ono isto značenje kao u vrijeme kada su konstituirani.Simbolika javne komunikacije konstituirane na ideologiji individualnei kolektivne traume vremenom se pretočila u simbole takve ideologije– političke lidere koji simboliziraju NAS ili NJIH bez potrebe za tu-mačenjem. U takvu su konstrukciju uključeni i političari i mediji i PRmašinerija. Kada bi se dijelovi medijskih objava koji slijede u nastavkuiščitavali bez gledanja u fusnote u kojima su naznačeni datumi i izvoriobjavljivanja, teško bi se mogao odrediti period u kome su se „događaji“desili, ko im je bio kreator a ko posrednik.

Primjer 1.Naslov: Pokreće se proces ustavnih promjena14

Lead: Lideri šest od osam političkih stranaka iz BiH obavezali su sejučer tokom susreta s Nikolasom Barnsom (Nicholas Burns), podsekretaromSAD za politička pitanja, da će do marta ... provesti ustavne reforme kojeza cilj imaju jačanje „ovlasti državnih vlasti i usmjeriti rad Parlamentai institucije Predsjedništva“.

Primjer 2.Naslov: Tihić pregovore vratio na početak15

Lead: Prvi dan razgovora bh. političkih lidera u vezi s ustavnimpromjenama u BiH donio je i početne rezultate, ali je jučerašnjim dolaskomSulejmana Tihića, predsjednika SDA i člana Predsjedništva BiH, uVašington sve vraćeno na početak.

Primjer 3.Naslov: Kreće nova runda pregovora16

179PREGLED

14 Dnevni avaz, 24.11.2005.15 Nezavisne novine, 21.11.2005.16 Nezavisne novine, 14.11.2009.

Lead: Pregovarački tim EU i SAD u ponedjeljak počinje novurundu pregovora s predstavnicima domaćih stranaka kojima će bitiponuđen modificirani butmirski paket, potvrdio je Lars Valund, predstavnikEU u ovom pregovaračkom timu.

Primjer 4.Naslov: BiH je moja država kao što je i Tihićeva i Čovićeva17

Tekst: Niko iz RS niti može niti hoće prihvatiti ukidanje RepublikeSrpske u budućim ustavnim promjenama, tvrdi Dragan Čavić, predsjednikRS i Srpske demokratske stranke.

Primjer 5.Naslov: Dodik: OHR smeta dejtonskom putu BiH 18

Tekst: Milorad Dodik, premijer RS, kazao je da OHR i visoki pred-stavnik treba da prestanu da rade, jer smetaju razvoju demokratije idejtonskom putu BiH. ... Dodik je izjavio da neće dozvoliti da Srbi u BiHbudu dovedeni u manjinsku poziciju i da biološki nestanu. Dodik jerekao da se RS sprema i za varijantu da BiH ostane i preživi, ali istotako i za varijantu da ne može da preživi. „Ali, u toj varijanti moraćemoda sprovedemo neki legitiman proces, a sve se mora završiti, ipak,referendumom na kraju“, rekao je Dodik.

Primjer 6.Naslov: Druga runda razgovora o promjeni Ustava BiH19

Lead: Većina lidera osam najjačih stranaka iz BiH otputovala jejuče u Vašington, gdje će tokom vikenda nastaviti pregovore o promjenamaUstava BiH, dok će im se ostali pridružiti danas.

Primjer 7.Naslov: Dodik tvrdi da ga međunarodna zajednica ucenjuje nudeći

mu da prihvati ustavne promene, a da će zauzvrat obustaviti istragukoja se vodi u Tužilaštvu BiH protiv njega20.

180 PREGLED

17 Nezavisne novine, 17. 11. 2005.18 Nezavisne novine, 23. 11. 2009.19 Nezavisne novine, 20. 11. 2005.20 SRNA, 30. 9. 2009.

Lead: Premijer Republike Srpske Milorad Dodik tvrdi da ga među-narodna zajednica ucenjuje nudeći mu da prihvati ustavne promene, ada će zauzvrat obustaviti istragu koja se vodi u Tužilaštvu BiH protivnjega. Dodik najavio referendum u slučaju bilo kakvih rešenja nametnutihod strane visokog predstavnika..., a koja nisu u interesu RS.

Podudaranje tekstova i datuma (predizborne 2005. i 2009. godine21)gotovo da nije ni potrebno. Skoro pa istovjetnost poruka, ne samo nakonotativnoj već i na denotativnoj razini, upućuje na zaključak o konzis-tentnosti nastupa političkih lidera posredstvom homogeniziranihmedijskih poruka nastalih na temeljima PR komunikacije, ali i nanjihovu (samo)uvjerenost u ishod ovakvog načina općenja s javnosti iodržavanje homeostaze. Projekcija etnojavnosti/etnobirača kao konstantena koju se može računati definirala je strategiju, tehnike i vrijeme objav-ljivanja koji se ponavljaju iz godinu u godinu, a ponašanje političkihlidera u (pred)izbornim kampanjama (ali i između njih) neodoljivopodsjeća na narodnu izreku „Nek’ ide krava radi priuze“22. Grozničavanastojanja da se ostane u politici (čitaj fotelji) političari odavno više ni nekriju23, a podanička svijest javnosti nenavikle na demokratiju i mogućnostiizbora bez konsekvenci i sankcija omogućila je stvaranje apsolutističkogsustava u kome se čini da je već sve okončano. Više nije ni upitno dali se pritom koristi istina ili laž, već je važno ko laž i zarad koga i čegaizgovara, i u obliku kakvog spektakla se ona iskazuje. Dayton, genocid,ustavne promjene, referendum, nedjeljiva, deklaracija, paket, sporazum,kompromis itd. ključne su riječi koje zadržavaju postojeći (javni) diskursutopljen u medijsko lišavanje smisla (Šačić, 2007), u čemu saučestvujui mediji i politika, ali i PR Mada su u proces strukturiranja PR poruka

181PREGLED

21 Opći izbori u BiH održani su posljednji put 2006. a sljedeći se održavaju uoktobru 2010. godine.

22 Priuza – povodac23 U obraćanju opštinskim izbornim štabovima 29. 8. 2006. Dodik na jednom

mjestu kaže: „Nije zadatak Milana Jelića da pobijedi na predsjedničkim izborima,Njegov veoma važan zadatak je, naravno, da predloži i predsjednika Vlade. Ali, dai sada obeća da ću to biti ja! Dostupno na www.snsd.org/dnn/Portals/0/Dokumenti/Milorad%20Dodik_%20Naprijed%20Srpska%202006%20Govori.pdf – pristupostvaren 20. 11. 2009.

uključeni domaći ljudi s Madisona24, ne može se oteti utisku da se političari,analogno stavu stranka – to sam ja, i u ovoj oblasti ponašaju po istomprincipu, stranački PR – to sam ja. PR komunikacija političkih stranakai organizacija fokusirana je na promicanje stranačkih lidera a ne stranakakao organizacija i njihovih programa i planova, pa se i saopćenja i ostaliPR sadržaji uglavnom odnose na lidere i njihove poruke upućene drugimliderima. Personaliziranjem i PR poruka tako je zaokružen lanac ishranejavnosti gladne senzacija, skandala, heroja i krivaca, mitova i obećanja,nas i njih. Personalizacija politike, medijska i PR, dobro je oproban receptza nastup na javnoj sceni u kojoj više niko i ne govori ni o javnosti nio stvarnosti, ni o budućnosti, već isključivo o NJIMA i NAMA, ovaplo-ćenim u dodicima, silajdžićima, tihićima, čovićima, ivanićima, jednomstvorenim za sva vremena25.

Umjesto zaključka – Reci NE

Bosanskohercegovačka javna sfera, „nalik dvorani s ogledalima, gdeje sve što postoji medijski odraz drugih medijskih prikaza, svet simulacijakoje sačinjavaju hiperrealnost imunu na razumnu kritiku“ (Tompson,2003), pozornica je na kojoj se odvija drama s dobro poznatim likovima,radnjom, zapletom, režiserima, scenografima, kostimografima, pa čak isuflerima, a radni naslov drame glasi „Reci NE ...“ budući da joj krajjoš nije napisan.

Oligarhijska struktura političkih stranaka u Bosni i Hercegoviniod politike je odavno stvorila one-man-show, u kome, nažalost, domaći

182 PREGLED

24 Američka serija „Momci s Madsiona“ prati razvoj PR-a i reklamnih agencijau New Yorku šezdesetih godina.

25 Milorad Dodik - Ustavne promjene za RS nisu interesantne (Glas Srpske, 30. 9.2009); Lideri ponovili ranije stavove (Nezavisne novine, 4. 11. 2009); Kraj umišljenihlidera (Nezavisne novine, 15. 11. 2009.); Niko nema mandat da zaustavlja BiH nanjenom evropskom putu (Saopćenje SDA, 23. 11. 2009); Tihić razmišlja o otkazivanjusastanka (Nezavisne novine, 11. 11. 2009); Silajdžić neće doći na Tihićev sastanak(Nezavisne novine, 9. 11. 2009); Dodik opet prijeti: Ako međunarodna zajednicanametne rješenje, kao odgovor, imaće referendum građana RS! (24sataInfo, 17. 10.2009) – nasumično su odabrani naslovi u dnevnim novinama koji upućuju na dubokopersonalizirano izvještavanje o političkim temama.

trumani26 nikada ne pronađu kulise iza kojih bi iskoračili u stvarni svijet.(Nad)reality show tako traje već godinama, a zbunjeno stado konzu-mentskim manirima, izvrsno naučenim u kratkim kursevima demokratijeza početnike, guta sadržaje bez značenja poput raspršenih crnih rupa(Baudrillard, 2001). Konzumiranje jeftine PR-izirane politike upakiraneu jeftini medijski papir izgleda kao kupovina jeftine kineske robe ušarenim kartonskim kutijama za koju znamo da će trajati dok je neupotrijebimo ili pokrenemo. No, neodoljivost pristupačnosti, mogućnostida se kupuje27 i bude obmanuto PR-medijsko-političkim spektaklom i odjavnosti stvara saučesnika u savršenom zločinu brisanja svijeta realnog(Baudrillard,1998).

Primordijalni karakter kompletne javne scene zasnovan je naarhetipskim pričama, mitologiji, personifikaciji i simbolici virtualnogvremena i prostora koga svaka strana tumači situaciono i ostrašćeno.Zapravo, „najveći problem naše politike moguće je odrediti pojmommanjka moderne, njenom povijesno-civilizacijskom nerazvijenošću,odnosno nedovoljnom obrazovanošću naše politike, inteligencije inaroda (plural) za modernu politiku pomoću koje bi ova trijada moglaiz stadija sebe-triju-naroda da se uzdigne na nivo moderne političkenacije“ (Šimić, 2000). U kontekstu ovakvoga promatranja političke imedijske javne scene nije teško protumačiti zašto se i PR aktivnostisvode na one-man-show i prenošenje diskursa politika-to-sam-ja nadiskurs PR-to-sam-ja. Iz vizure oligarhijskih struktura političke moćijavnost jest jednako birači jest jednako 25, 36 ili 52% jest jednako mojafotelja naredne četiri godine, a za ostvarenje takvog cilja sve je dozvoljeno.Oprobana tehnika zavođenja pozivanjem na kolektivni identitet iideologiju traume djelotvorna je još od prvih višestranačkih izbora iuistinu nema potrebe da se mijenja. Medijska prezentacija političkih temadomaće javne scene općenito je iz sfere ozbiljnog istraživačko-analitičkog

183PREGLED

26 Truman show je film Petera Weire o prodavaču osiguranja Trumanu Burbanku(Jim Carrey) koga je kao dijete usvojila medijska korporacija za potrebe najduljeg i naj-popularnijeg reality show programa. Na kraju filma Truman otkriva da je idilična sredinau kojoj živi zapravo TV set a njegova porodica, prijatelji i kolege unajmljeni glumci.

27 Prethodni društveni sistem fokusiran na bazičnu industriju reducirao je konzu-merizam na minimalistički nivo u pojavnom ali ne i u podsvjesnom smislu, te je nakonotvaranja tržišta uslijedio period nezasićenosti i eksplozijom potrošačkog mentaliteta.

pristupa prešla u senzacionalističko-banalni. Glavni akteri ovakve javnescene su nekolicina političara koji već godinama u istom odijelu šarmirajumlađahnu i neiskusnu gospođicu javnost, i to ispod pendžera i krozmušepke – bez ikakva kontakta i dublje veze. S obzirom na polariziranuetničku i medijsku bh. javnost, ne može se oteti utisku da mediji zaistapervertiraju u svojevrsnu političku stranku koja se natječe u konstruiranjustvarnosti koristeći političke metode razvodnjavanja društvene stvarnostii prelijevanja političkog u nepolitičko, i obrnuto, pritom obilato koristećii PR konstrukciju i produkciju.

Bibliografija

1. Arendt, H. (1999): Istina i laž u politici, Filip Višnjić, Beograd.2. Assmann, J. (2008): Kulturno pamćenje, Vrijeme & NAM, Tuzla-

Zenica.3. Baudrillard, J. (2001): Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb.4. Baudrillard, J. (1998): Savršen zločin, Čigoja, Beograd.5. Castells, M (2009): The Rise of the Network Society, With a New

Preface: Volume I: The Information Age: Economy, Society, and Culture(Information Age Series), Willey-Blackwell

6. Debord G., (1999): Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb.7. Edelman, M. (2003): Konstrukcija političkog spektakla, Politička

kultura, Zagreb.8. Ćurak, N. (2004): Dejtonski nacionalizam (Ogledi o političkom),

Buybook, Sarajevo.9. Fidler, R. (2004): Mediamorphosis, Clio, Beograd.10. Kovačević, L., Vuković.V. (2008): Krajolik posttranzicijskih

institucija i njihovi politički učinci, dostupno na http://eipcp.net/ transversal/0208/kovacevic-vukovic/hr, pristup ostvaren 4. 12. 2009).

11. Jusić T., Džihana A. (2008): Razjedinjeni propadaju: JavniRTV servis u BiH, dostupno na http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/razjedinjeni-propadaju-bih, pristup ostvaren 19. 11. 2009.

12. Louw, E. (2005): The Media and Political Process, SAGEPublications, London.

13. Malović, S. (2007): Mediji i društvo, Sveučilišna knjižara, Zagreb.

184 PREGLED

14. Meyer, T. (2003): Mediokracija: Medijska kolonizacija politike,Politička misao, Zagreb.

15. Milardović,A. (2007): Kriza i transformacija političkih stranaka,Zbornik Fakulteta političkih znanosti, Zagreb.

16. Plenković M., Hadžić, S., Kučiš, M. (2006): Dijalektika medijskemoći i izborno građansko ponašanje (Hrvatski parlamentarni izbori2003), Informatologia, 39, 2006, 1, 1-21.

17. Šačić, N. (2007 ): Medijsko lišavanje smisla, Zeničke sveske,br. 6/2007, str.178-184.

18. Šimić, S. (2000): Teorija političke moderne: Komunikacijskoiskustvo politike, Naša riječ, Zenica.

19. Tompson, K. (2003): Moralna panika, Clio, Beograd.

185PREGLED

UDK 340.12

Nusret Agić

DRŽAVA I VLADAVINA PRAVA

THE STATE AND RULE OF LAW

Sažetak

Za našu analizu treba, dakle, čisto pojmovno utvrditi da je modernadržava institucionalna grupa s vlašću koja je uspijevala u svojoj težnjida u okviru neke teritorije monopolizira legitimno fizičko nasilje kaosredstvo vladavine i da je u tom cilju ujedinila u rukama svojih vođamaterijalna sredstva, a sve svoje samostalne nosioce, koji su ranije naosnovu ličnog prava raspolagali tim sredstvima, lišila tih prava i samusebe postavila na njihovo mjesto, odnosno na sam vrh. Stoga osobinedržave više upućuju na ljude odnosno na društvo nego na državneorgane vlasti koji personificiraju državu, pa se pojmovi kao što sulegalitet i legitimitet javljaju kao odnos između prava i morala, koji suvječito tradicionalni problemi pravne nauke i pravne filozofije.

Ključne riječi: država, pravo, društvo, moral, pravna norma, pravnadržava, vladavina prava, uprava, sudstvo, zakoni, upravljačka kultura,autoritarna kultura, menadžerska kultura

Summary

For the sake of our analysis it should be therefore determined, purelyin terms of concepts, that a modern State is an institutional group withgovernance that has been succeeding in its aspiration to monopolizethe utilization of legitimate physical violence, within boundaries of someterritory, as means of governance and in that aim, cohered material assetswithin their leaders’ hands, and having all of its independent holders

187PREGLED

PREGLED188

that previously on the basis of personal rights had had disposal of theseassets, deprived of these rights and replaced them by putting itself in theirplace, respectively at the very top. Therefore, the features of the state aremore indicative of people, the society respectively, than of authoritiesthat personify the state, so terms such as legality and legitimacy arise asthe relationship between law and morality, which represent traditionallyongoing issues of jurisprudence and legal philosophy.

Key words: state, law, society, morality, legal norm, legal state, ruleof law, governing, judiciary, legislation, governing culture, authoritar-ian culture, managerial culture

Uvod

Postojanje države kao političke i društvene zajednice vezano je zapostizanje izvjesnih općih ciljeva koji su zajednički svim građanima kaonjenim stanovnicima. Za postizanje tih ciljeva država raspolaže silomkao legalnim ali i legitimnim monopolom prinude nad cjelokupnimstanovništvom. Ona je ta koja ima vlast kao unutrašnji suverenitet načitavoj teritoriji, koju ostvaruju svi njeni organi – zakonodavni, izvršni(upravni) i sudski, kao nosioci državne vlasti s ovlaštenjima koja nadilazeovlaštenja bilo kojeg pojedinca u državi. Dakle, državni organi nisu država.Oni su mehanizmi koji artikuliraju opće interese državne zajednice,dakle nisu ništa drugo nego protagonisti državne volje. Ta volja nije nistrogo uniformirana ni potpuno slobodna i neograničena, nego je legitimnai legalna, što znači određena je voljom njenih stanovnika odnosno naroda.Bez obzira na to što država nije živi organizam, ona se u velikoj mjeriidentificira preko građana kao svojih subjekata.

1. Država u kontekstu društva

Jedan od najvećih svjetskih pravnika, Nijemac Georg Jelinek svoje-dobno je postavio tezu koja fenomen prava posmatra kao etički minimum,s tim što cijenimo da taj pojam ni do danas nije potpuno definiran i da munisu utvrđene teorijske granice.

Današnje savremeno ili modernistički kazano globalno društvo imaneka obilježja po kojima se jasno razlikuje od svih drugih historijskihdruštvenih zajednica. Ono je nesumnjivo uvijek bilo osnovna i najvažnijazajednica zato što se u njenom okviru odvijaju najvažniji društveni procesi,prije svega historijski moguć i određen način materijalne vrijednosti. Svidrugi oblici povezivanja ljudi su sporednijeg i nebitnog značaja. To jepotpuna i, u osnovi, samodovoljna društvena zajednica. U njenom okviruorganizira se društveni život s onim sadržajem i oblicima izražavanjakoji odgovaraju postignutom stepenu kulture. Ona može poslužiti kaosredina u kojoj se nalaze preduslovi za normalno zadovoljenje svih potrebai zajednice i njenih pripadnika. Takva zajednica nije ograničena na nekuužu i parcijalnu oblast društvenog života, odnosno ne služi samo kaookvir nekog djelomičnog procesa, nego za sveukupan društveni proces.Zato ona može autohtono postojati, ne oslanjajući se i ne osiguravajućidopunske i bitne preduslove opstanka vezom s drugim sličnim ili drukčijimzajednicama. To je najsloženija društvena zajednica jer se sastoji odogromnog broja najraznovrsnijih dijelova koji su međusobno zavisni.Svaki od tih dijelova ima svoje određeno mjesto i ulogu. Etika zakono-davstva (ethics of legislation), kojom se mi danas ovdje bavimo, neodvojivaje od države i sasvim sigurno, na neki način, ona nju legitimira. Općietički princip svojstven je ideji pravne države, a izražava se putem općihi apstraktnih pravnih pravila kojima se mogu ostvarivati i ograničavatiljudske slobode i prava ljudi u bilo kojoj savremenoj i demokratskojdržavi. Ovakvo shvaćanje vladavine prava neodvojivo je od teorijskogpristupa angloameričkog konstitucionalizma zasnovanog na materijalnompojmu pravne države, kod kojeg isključivo preovladavaju sadržaj i ciljpravnog poretka. To je onaj stvarni cilj koji u sistemu vlasti i odlučivanjaimaju državni organi uprave, kao što su policija, inspekcijske službe,agencije za provedbu zakona, koje u pravilu u svojoj nadležnosti imajuviše ciljeva. Sredstva za ostvarivanje postavljenih ciljeva i zadataka strogosu određena i mogu se upotrijebiti samo u skladu s ovlaštenjima iz zakonai/ili drugog općeg akta zasnovanog na zakonu. Sve osim toga bilo bi čistasamovolja. Ovdje se ne može prihvatiti makijavelistička teza da “ciljopravdava sredstvo”, čak i onda kada su u pitanju dopušteni viši društveniciljevi ili javni interesi ako sredstva za njihovo postizanje nisu dopuštena.

U znanstvenim teorijskim raspravama o ovim pitanjima dominantnesu historijsko-pravne kao i sociološke teorije koje se drže čisto etičkog

189PREGLED

pristupa u razmatranju problema. Suština njihovog učenja svodi se nazahtjev da pravna država u ostvarenju općeg cilja mora biti moralna. Polazise od toga da opće dobro države ne smije biti samo prosti zbir probitakanjenih državnih organa i službi, nego opće dobro pretpostavlja ostvarivanjepune građanske svijesti kojom se ispoljavaju mnoge političke vrline iostvaruje zakon slobode. Iz toga proizlazi da opći cilj države mora bitidopušten i legitiman. Da bi takav mogao biti ostvaren, proizlazi iz uni-verzalnih vrijednosti ljudskog društva i etičkih pretpostavki na kojimapočiva nastanak savremene demokratske i ustavne države. Taj cilj moragrađanima osigurati što potpunije ostvarenje i razvijanje njihove ličnosti,a država ga može ostvariti samo ako je nadređena, bilo pojedincima ilikolektivitetima, osim samog političkog organa iz kojeg ona crpi jačuvolju u odnosu na svoje subjekte. Država je iznad svih, niko nije iznaddržave. Njena duhovna moć počiva na umu svih koji funkcije državeoblikuju u skladu sa zahtjevima političkog organa koji demokratskimputem artikulira volju većine njenog stanovništva.

2. Odlike pravne države

Pravna država, bez obzira na to što je nastala iz policijske države,odlikuje se sljedećim osobinama:

- u pravnoj državi pravna pravila imaju podjednaku obaveznu snagukako za one kojima se upravlja tako i za one koji upravljaju;

- u pravnoj državi pojedinac je građanin. On pored obaveza ima i pravaprema državi, kao i poslušnost u odnosu na naredbe upravne vlasti;

- u pravnoj državi osigurana je sloboda građanima. Ona proizlazi izopćeg principa po kojem je dozvoljeno sve što nije zakonom zabranjeno;

- u pravnoj državi pojedinac ima javna subjektivna prava, koja seispoljavaju kao ovlaštenja prema državnoj vlasti, a koja je država dužnapoštivati.

3. Vanjski utjecaji na državnu volju

Evolutivni i demokratski razvoj države kao političke zajednice utjecaoje na progres javnog morala kod svih onih koji su potčinjeni državnojvolji. U odnosu na one kojima državna vlast služi taj proces se mnogo bržeodvijao nego što je to slučaj s onima koji u ime prvih vrše vlast. Na Kosovu,

190 PREGLED

u Bosni i Hercegovini, kao i u gotovo svim državama nastalim raspadomJugoslavije postoje referalni mehanizmi uprave koji dobro funkcioniraju,ali se cijeli sistem tog segmenta vlasti veoma slabo nadgleda. Nedostajemonitoring, a on je ključan kako bi se osiguralo da svi organi i agencijeefikasno ostvaruju svoju ulogu u skladu s prihvatljivim standardima.

Monitoringom mora biti obuhvaćeno stručno znanje i potreban nivoiskustva, kao i, što je veoma važno, ispitivanje individualnih slučajeva,kako onih kod kojih je upotrijebljena pravna zaštita tako i onih kod kojihje ona izostala, a predmeti su riješeni na štetu stranke. Monitoring moradati odgovor na pitanje da li predstavnici vlasti i predstavnici državnihorgana obavljaju svoju ulogu zakonito i efikasno, te da li uspostavljenireferalni mehanizmi funkcioniraju ili ih treba revidirati. Međutim, sistemuprave nije imun na djelovanje raznih faktora, bilo onih unutrašnjih biloizvanjskih, koji odlučujuće utječu na vršenje upravne djelatnosti. Tajutjecaj dovodi do dekadencije vlasti, koja se očituje kao prekoračenjeovlaštenja i kao klasični vid zloupotrebe vlasti. U odnosu na nemoralnoponašanja «običnih» građana, ponašanje ljudi u direktnoj je vezi s prob-lemima koji proistječu iz nepovjerenja u državu.

To su problemi koji mogu biti izvor mnogih zabluda i pogrešaka.Istina, neki od njih su svojstveni objektivnim razlozima i bivaju riješeni oddrugih učesnika iz lanca instancijske kontrole. Neki od njih ne izazivajuposljedicu zbog svoje opće manje defektnosti i opasnosti kojom moguutjecati na sistem vlasti i vladanja.

Međutim, oni problemi koji su subjektivne naravi, bez obzira na svadešavanja i promjene u političkoj vlasti, mnogo su opasniji po sistem vlastijer djeluju izjedajuće, kao korov u polju ili kao virus koji izaziva epidemiju.Diseminacija u radu upravnih organa ispoljava se na različite načine,bez obzira na karakter i intenzitet utjecaja kojim se vrši. Isto je to i usistemu podjele i u sistemu jedinstva vlasti. Danas u svakoj savremenojdemokratskoj državi njeni organi teže samostalnosti i smanjenju utjecajazakonodavne i sudske vlasti, dok je nezavisnost limitirana samom vlašću.Time se utjecaj partijske moći ostvaruje posredno, na dva načina, putemkadrovske strukture i putem predstavničkog organa. Utjecaj putemparlamenta, sam po sebi, predstavlja oblik kontrole rada upravnih organa,pa se ispoljava kao legitiman. Međutim, zbog same te činjenice legitimiranjepolitičke volje često je samo pozornica na kojoj se ispoljava parlamentarnavećina, pa političke odluke preko parlamenta dobivaju samo svoju

191PREGLED

zvaničnu formu, a zadržavaju prikrivene stvarne ciljeve. Stoga sepostavlja sasvim logično pitanje kako kontrolirati i ograničiti političkuvlast i utjecaj na vršenje upravne funkcije vlasti. Shvaćanje sistemaorganizacije vlasti kao oblika političkog sistema kojim se ostvarujevladavina prava sasvim sigurno podrazumijeva uspostavljanje i svođenjeorganizirane političke vlasti u okvire prava koje ono utvrđuje i kontrolira.U ustavnoj strukturi Bosne i Hercegovine negativna uloga parlamenatana rad upravnih organa posebno dolazi do izražaja zbog isparcelisanei veoma složene političko-teritorijalne strukture i razuđenosti uprave naviše nivoa vlasti i odlučivanja. Kroz postojanje brojnih parlamenata uBosni i Hercegovini s jedne strane jača utjecaj politike na rad organa uprave,dok s druge strane slabi utjecaj parlamenta i njegova kontrolna funkcija.

4. Upravljačka i autoritarna kultura u upravi

Postoje dva osobita oblika ponašanja protagonista aktivnog legiti-miranja državne volje koji se, u osnovi, ne moraju ispoljiti negativno,ali koji su podložni deformacijama te vrste.

Prvi oblik se ispoljava kao upravljačka (menadžerska) kultura, a drugise javlja kao autoritarna kultura. I jedan i drugi posebno su karakterističniza organe državne uprave.

Nesporno je da i jedan i drugi oblik ima negativan utjecaj na vladavinuprava i da je imanentan birokratskoj kulturi, ali u odnosu na nju postojeodređene razlike. Tako birokratska kultura u javnoj upravi znači inertnopodržavanje ustaljenih, tradicionalnih oblika ponašanja, s naglaskom nainteres vlastite karijere i vlastitog probitka, odnosno na uspješnu borbuza moć i utjecaj u organizaciji. Birokratija je u osnovi konzervativna iveoma je odana tradicijama, koje blokiraju inovacije, s tim što se stalnoinsistira na čvrstoj disciplini i poslušnosti, čime se učvršćuje strukturamoći zasnovane na vlasti.

Stvorena atmosfera zrači nepovjerenjem, apatijom i alijenacijom,naročito kod nosilaca slabijih pozicija.

U birokratiziranim organizacijama s takvom kulturom afirmira setajnost kao glavna komunikacijska strategija, jer je raspolaganje infor-macijama i njihovo distribuiranje u direktnoj vezi s radnjama i događajima.Stoga ne čudi što se državni službenici smatraju informiranim stručnjacimai što su bitni sastojci njihovog položaja u upravi dostupnost informacijama,

192 PREGLED

koje se kao takve ljubomorno čuvaju. Vremenom informacije postajumonopol svih koji njima raspolažu. Naravno, u hijerarhiji vlasti one senalaze na svim nivoima. Treba imati u vidu da je informacija i poznavanjeprava. Oni koji ne raspolažu takvom informacijom nisu u istom položajukao oni koji je imaju. Kada se spoznaja o nečemu krije ili se selekcioniranoupotrebljava od onih koji su u poziciji upravne vlasti, onda pravno ponašanjeu pravu ima veze s moralom. Pravo bi trebalo biti sfera izvanjske slobode.To je sloboda koja istovremeno ograničava slobodu svih kako bi slobodauopće postojala. Ograničavanje slobode jednih u odnosu na drugeistinsko je zlo slobode. Njega čini birokratska uprava u nedemokratskojdržavi. Po svojoj tendenciji, birokratska uprava je ona koja isključujejavnost. Ona počiva na veoma malom broju uspostavljenih komunikacijskihkanala. U njoj učestalost upotrebe informacija tendira minimumu. Tose podjednako odnosi na unutrašnje i vanjske kanale komunikacijeizmeđu državnih organa, odnosno državnih službenika u upravi i građana.Takvi organi su zatvoreni upravni sistemi koji promoviraju tajnost i nepov-jerenje, što vremenom dovodi do etički sumnjivih aktivnosti. Moramoimati u vidu da zadržavanje i manipuliranje informacijama u oblasti upraveuvijek zahtijeva striktni nadzor nad njima, kao i kanalima kojima seinformacije prenose. Da bi se to ostvarilo, potrebni su poslušni članoviupravne organizacije kako u internim odnosima tako i u odnosu s političkimorganima, građanima i javnošću. Rukovodioci birokratiziranih organastalno insistiraju na upotrebi formalnih kanala kako bi se očuvala čvrstanit rukovođenja. Primjetna je tendencija da komunikacijski kanali buduvertikalni i direktivno izvještajni, odnosno posredni i formalni, a drugestrane naglašena je klima direktivnosti ne samo unutar uprave nego i uodnosu s političkim organima i građanima, s tim da se uprava, slikovitorečeno, klanja vlasti, a gazi svoje građane. Tako se uspostavljaju određeniizvanjski neformalni kanali koji su povezani s raznim centrima moćipreko kojih se ostvaruje utjecaj na proces odlučivanja. Ove pojave nedoprinose poželjnom transformiranju državne vlasti u onu koja služigrađanima i onu kod koje je vršenje djelatnosti javne uprave u evaluacijikoja bi omogućila svojim građanima da preko njih ostvare uspješnudruštvenu i socijalnu regulativnu funkciju. Izvanjski utjecaj na upravnufunkciju vlasti svoje temeljno i najopćenitije značenje izvodi iz djelovanja“nečega na nešto”, što predstavlja proces u kojem, naprimjer, službenaosoba svojim ponašanjem (svjesno ili nesvjesno) utječe na promjenu

193PREGLED

ponašanja drugih osoba. Pritom je ključno da taj utjecaj bude podložannekom vidu odgovornosti, odnosno da bude ostvaren sprečavanjemzloupotrebe vlasti putem legalnih oblika kontrole. Uostalom, zadatakpravne države i jest da uspostavi pravilno funkcioniranje javnih službii tako omogući zaštitu pojedinaca od samovolje upravnih i drugih javnihorgana. Motivi onih koji zloupotrebljavaju vlast postavljaju se i opravdavajuuvijek kao cilj samog organa ili višeg interesa. Oni mogu biti različitii kreću se od politički motiviranih do onih u kojima je dominantan ličniinteres, koji može biti materijalna korist, lična osveta, pribavljanje koristinekoj trećoj osobi i slično. Karakteristično je da se vlast organa uvijek stavljau službu ostvarenja nekog višeg cilja koji je veoma transparentan, dokse onaj stvarni cilj uvijek nastoji preko njega prikriti. To se uspijevazahvaljujući širokim ovlaštenjima kojima uprava raspolaže u vršenjusvoje djelatnosti kao i sredstvima koja služe za realizaciju.

4.1. Upravljačka (menadžerska) kultura u javnoj upravi

Tradicionalnim autoritarnim oblicima menadžerstva u upravi danasse suprotstavlja jedan moderan koncept – “upravljački menadžment”.Taj pojam obuhvaća istovremeno mnogostruke zadaće koje proizlazeiz upravljanja, rukovođenja, kontroliranja i izvršenja, obrazovanja ustruci i “proizvođenja” uspjeha. Zadaća je “upravljačkog menadžmenta”u postavljanju cilja i njegovom “razbijanju” u više podciljeva, da vršiusmjeravanje i upravljanje kompletnom realizacijom postavljenog cilja.Na taj način mogu se maksimalno koristiti upravno-organizacioni, tehničkii metodički načini i sredstva uprave, ali i kontrolirati postavljanje iizvršavanje optimalnih ciljeva i zadaća u skladu sa zakonom. Pitanjakoja se tiču ustavnosti i zakonitosti stavljaju se u prvi plan samo ondaonda kada se štiti pozicija “zaštićenog autoriteta” ili, drugim riječima,“kad zakon ide naruku”. Time se bavi upravna nauka, odnosno naukao upravi/upravljanju, pa tako primjena menadžmenta u radu pretpostavljada se ovlaštenja i zadaće izdaju takvim grupama i pojedincima koji zato imaju najbolju stvarnu stručnu kvalifikaciju.

Upravljanje ljudima u sferi upravne djelatnosti trebalo bi imati jedanspecifičan kulturni milje iz kojeg uvijek proizlaze neki cilj i konkretnezadaće koje treba izvršiti. Nakon toga obično se kritički i samokritičkirazmatraju ostvareni uspjeh i ispoljene greške. Na ovaj način stvara se

194 PREGLED

svojevrsni stil upravljanja ljudima koji je vezan za sferu rukovođenjaa za koji je potreban visok stepen stručnosti i lične odgovornosti ljudiu organima uprave. To su zaposleni u upravi koji na radna mjesta dolazena razne načine. Obično je to putem prijateljsko-rodbinskih veza, a veomačesto preko svoje političke podobnosti i odanosti političkoj partiji.Umjesto da se politika bavi pitanjem kakvo treba da bude novo pravou državi, odnosno u kojem smislu treba da se mijenja postojeće pravo(proučava pravo s gledišta de lege ferenda, a ne de lege lata), baveći sesadržajem prava kao sredstva za ostvarenje određenih ciljeva, služećise kauzalno-eksplikativnom metodom, u državama koje kvalificiramo kanepravne politika svoje zahtjeve usmjerava prema ljudima. Očiglednosadržaj prava u velikoj mjeri određuje se laičkom procjenom zasnovanomna svakodnevnom iskustvu i veoma nedovoljno naučno potvrđenom.Takvu ocjenu sklona je davati politika. Ona često određuje ciljeve kojepravo treba da ostvari, a to su, opet, ciljevi čije su vrijednosti običnosubjektivne prirode i razlikuju se u zavisnosti od društvenih odnosa iosoba uz koje su vezani.

Upravljačka kultura ne mora biti samo negativna, pa može ići podruku s debirokratizacijom, koja shvaća upravljanje ljudima uspješnim akose ljudstvu ne izdaju “gola” naređenja na općenit način. Stoga je upravljačka(menadžerska) kultura u javnoj upravi veoma slična tehnomenadžerskojkulturi, koja je također vezana za nastojanje da se primarno ostvareneke ekonomske vrijednosti. Treba uvijek imati u vidu da je ključni ciljtakozvanih upravljača (“tehnomenadžera”) sačuvati i unaprijediti vlastitupoziciju, punu komociju, materijalni položaj i finansijsku stabilnost,odnosno službeničku karijeru unutar upravne organizacije. Oni smatraju dabi se tako naglasila i sama pozicija organa ili organizacijske jediniceodnosno upravne organizacije u odnosima unutar sistema, odnosnopolitičko-upravnog mehanizma vlasti i odlučivanja. U okviru upravljačkeoligarhije relevantno je da se bliže okruženje upravne organizacije stalnodoživljava kao svojevrsni izvor opasnosti za nju i/ili vlastiti položajnjenih službenika. Zbog teško izdržljivog pritiska, lična odgovornostnosilaca upravljačko-menadžerskih pozicija prema političkim organimanastoji se, u cijelosti ili djelomično, prebaciti na razne druge sudionikeodlučivanja, pogotovo one na nižim nivoima ili iz okoline kako se ne bidovela u pitanje ili ugrozila vlstita pozicija. Instrumentalno shvaćanjeuloge svih drugih aktera ovdje dolazi do punog izražaja. Tehnomenadžerska

195PREGLED

i upravljačka kultura u javnoj upravi na taj način jako je obilježenaizvjesnom dvostrukošću komunkacijskih procesa i njihovih posljedica.Nisu one samo određene smjernicama u vidu putokaza kojima se ostvarujeneki zacrtani put kojim se treba kretati radi ostvarenja određenog cilja.One dolaze do izražaja bilo da se radi o odnosima koji nastaju po službenojdužnosti ili onim po zahtjevu zainteresiranih strana, ili se radi o službeniminicijativama. I jedni i drugi podrazumijevaju uspostavljanje vanjskihutjecaja, ponajprije zbog nastojanja da se stvarno obavljanje što većegbroja upravnih poslova prikaže javnim interesom. Usto, upravljačkukulturu karakteriziraju formalni odnosno direktivno-izvještajni kanalis naglašenom tendencijom ka manipulaciji informacijama i izvještajima,naročito prema političkim organima s kojima je povezana linija odgo-vornosti te prema građanima kao krajnjim korisnicima. Takozvanineformalni kanali uspostavljaju se i učvršćuju po logici uspostave“kontaktnih sistema”, s ciljem da se maksimira vlastiti interes državnihslužbenika, veoma često na račun vršenja javnih funkcija.

Savremeni upravljački sistemi u javnoj upravi trebali bi biti negacijatradicionalnog kancelarijskog načina upravljanja u kojem je postojaladominantna arbitrarna uloga nosilaca djelatnosti u organima javnevlasti i vršenju upravnih funkcija. Moderan “upravni upravljač” trebai sam da učestvuje u akcijama kako bi u takvom “treningu” upoznao izadržao aktuelno poznavanje složenog mehanizma upravne djelatnosti.Subjektivni faktor (ljudi) ispoljava se kao odlučujući činilac sistema i morana svakoj hijerarhijskoj stepenici imati precizno određene kompetencijei znati za što je on pojedinačno odgovoran. Njegova pozicija unutar upravneorganizacije mora biti označena s tri obilježja: zadacima radnih mjesta,ovlaštenjima u okviru izvršavanja zadataka i stepenom odgovornostikoji proizlazi iz zadataka i nadležnosti.

4.2. Autoritarna kultura u javnoj upravi

Autoritarna kultura javila se istovremeno s nastankom i razvojemadministracije u radu policijskih organa. Kao i tamo, tako je i u javnojupravi bila obilježena jednim rigidnim birokratskim shvaćanjem da supolitički funkcioneri i organi javne vlasti važniji od građana. Pritom sepotpuno zanemaruje da su građani, i stvarno i formalno, izvor legitimitetadržavne vlasti.

196 PREGLED

Administrativna autoritarna kultura karakteristična je po hijerahijskimkarakteristikama koje proizvode klimu direktivnosti i poslušnosti.Komunikacijski kanali koji se uspostavljaju u upravnoj državnoj organi-zaciji su vertikalni i direktivno-izvještajni, pa ne ostavljaju prostorabilo kakvoj samoupravi. Kod njih se javlja snažno nastojanje da se kroznjih prenesu isključivo zapovjedi odozgo prema dolje, odnosno da sesamo u slučaju bude li od nadređenih traženo puki izvještaji prenesu odozdoprema gore. Naredbe se često prenose tek da bi se pokazao hijerarhijskired, pa makar za to i ne postojale stvarne potrebe uvjetovane djelovanjemdržavne upravne organizacije, a ponekad čak i nauštrb normalnog djelo-vanja. Takva državna uprava nije otvorena građanima kao nosiocimaodređenih legitimnih interesa i zahtjeva, nego je zatvorena čak i zanjihovo mišljenje o upravi i političkom sistemu. Komuniciranje s građanimanastoji se svesti na najmanju moguću mjeru i ograničiti na slučajeve ukojima se uprava pojavljuje kao inicijator. Za neformalo komuniciranjepresudnu ulogu igraju politika i korupcija.

5. Uprava u pravnoj i nedemokratskoj državi

Za razliku od pravne i demokratske države, u kojoj su uprava i sudstvostavljeni pod zakonodavstvo, u nepravnoj državi ovi organi nisu stavljenipod zakonodavstvo. Oni su u svom radu prepušteni nekom drugačijemshvaćanju javnog interesa, koji nije interes građanina kao apstraktnogpojedinca. Ovakvo stanje izaziva mnoge zloupotrebe, a pravna sigurnostgrađana nije osigurana..

Širenje upravne djelatnosti na poslove regulacije različitih područjaživota ljudi u državi, prije svega kanalisanje privrednih tokova i obavljanjedruštveno korisnih poslova neprinudnog karaktera kroz djelovanje javnihslužbi, proširilo je krug nosilaca upravne djelatnosti na one nedržavnogkaraktera, čime je dat značaj takozvanom javnom sektoru. S jedne strane,to je demokratiziralo upravu, učinilo je otvorenom prema građanima, as druge strane njena decentralizacija poistovjetila je upravu s okolinomdo te mjere da su njeni članovi, na neki način, potpuno izvlašteni izsistema vlasti, a diferencijacija koja tako nastaje neminovno utječe napovezanost i integraciju državne uprave primjenom metode hijerarhijskenadređenosti i podređenosti. Uprava je nesumnjivo javna samim timšto je orijentirana na ostvarivanje javnih ili općih interesa. Ona mora

197PREGLED

djelovati u skladu s pravilom obliti privatorum, publica curate, daklene obazirući se na privatne interese kad su u pitanju opći interesi, ali setakav zahtjev ne smije bukvalno shvatiti na način da se onemogućavaostvarivanje ličnih – subjektivnih prava građana. Profesionaliziranauprava uvijek vodi ka pravnoj državi. Ona ne omogućava da se iz nepravastvori pravo, za razliku od države u kojoj ne postoji vladavina prava iu kojoj vrijedi pravilo da pravo ne može nastati kršenjem prava (exinjuria jus non oritur – iz neprava ne nastaje pravo).

Državni zahtjevi se izvršavaju kroz upravljačku funkciju i uređivanjekonkretnih društvenih odnosa, pa norma koju je donijela državna vlastpostaje pravna tek onda ako je toliko djelotvorna da je u stanju upravljatiodnosima u društvu koji se preko nje, ili kroz nju, uspostavljaju. Bosansko-hercegovačka uprava nema sistem koji bi povezao njene elemente jersu postojeći okviri diferencirani razmjerno ustavnim okvirima u kojimse ona nalazi.

6. Pravni okvir pravnog sistema Bosne i Hercegovine

Demokratska ustavna država, kao pravno-politički ideal sadašnjice,iako nastala u modernoj epohi, proizvod je dugotrajnog razvoja, koji sepraktično poklapa s političkom historijom Evrope i Sjeverne Amerike.Upravo na tom putu evolucije države u demokratsku ustavnu državu ivladavinu prava, kao i na srodnoj koncepciji kao što je „pravna država“(rechtstaat), najviša državna vlast ograničena je upravo ustavom, anaravno i pravno-hijerarhijski nižim pravnim aktima, odnosno sve domijenjanja pozicija u društveno-političkom uređenju gdje se više ljudiodnosno građana, pojednostavljeno rečeno, ne pokoravaju drugim ljudima,nego se pokoravaju upravo pravnim aktima kakav je ustav odnosno zakon(non sub homine sed sub lege).

Da bi se ukupno stanje u Bosni i Hercegovini počelo mijenjati,potrebno je promijeniti ustavnopravni okvir, a to je moguće učinitiintervencijom u ustavni sistem Bosne i Hercegovine na dva načina.Prvi bi bio promptna izmjena Ustava Bosne i Hercegovine u redovnojproceduri – tehnikom ustavnih amandmana, a drugi tehnikom donošenjanovog ustava, što, nažalost, tehnikom ustavnog zakona nije predviđenodejtonskim Ustavom BiH. Djelomično mijenjanje i dopunjavanje dej-tonskog Ustava BiH u redovnoj ustavnoj proceduri, s obzirom na činjenicu

198 PREGLED

da je on donesen u vanrednim prilikama i na neuobičajen način, kao rezultatpolitičke nagodbe obilježene međunarodnim elementom, proizvelo bistanje takozvane hibridne ustavnosti.

Ono što je realno i što predstavlja budućnost Bosne i Hercegovinejest članstvo u Evropskoj uniji. Za takvo nešto potrebne su dvije stvari:1) postizanje minimuma etno-građanskog konsenzusa o postojanju Bosnei Hercegovine kao države u skladu s osnovnim načelima savremenogkonstitucionalizma, u kojoj će do punog izražaja doći načela ograničenei kontrolirane vlasti putem pravno-institucionaliziranih mehanizamaostvarenih podjelom vlasti, i 2) priključenje Evropskoj uniji bit ćevezano za otklanjanje formalnih limita iz dejtonskog Ustava BiH kojimse usporava ili onemogućava put Bosne i Hercegovine ka ostvarenjumoderne konstitucionalne demokratije u kojoj će do izražaja doći princip«jedan građanin – jedan glas».

Bosna i Hercegovina mora postati takva država u kojoj će njenpravni sistem karakterizirati njene institucije koje će habitaliziranimnormama regulirati odnose zasnovane na ljudskom ponašanju.

Zaključak

Prema stanju javnog sektora i posebno oblasti javne uprave kakvodanas postoji u Bosni i Hercegovini moglo bi se zaključiti da se ova državacijelo vrijeme nakon rata vraćala u prošlost, u kojoj je, nakon birokratskekulture koja je karakterizirala upravnu i svaku drugu vlast, stvorenajedna klasična autoritarna kultura s etno-centralističkim nabojem. Onane proizvodi klimu direktivnosti i poslušnosti samo onih koji bi morali bitiposlušnici jedino zakona, a ne nekakvih kvazi-izmjenljivih autoriteta,nego je to ona društvena stvarnost koja stvara takav društveni okvirkoji upućuje na razne vrste utjecaja kojima se ostvaruju međusobnoprotivni a istovremeno veoma komplementarni principi birokratskevlasti i vladanja, čije suprotstavljanje i udruživanje stvara izvjestantotalitarni poredak. I dok razdvajanje suprotnosti čini poredak mogućim,a sjedinjavanje ga još i uspostavlja, u Bosni i Hercegovini se sjedinjavanjemizvanjskog i političkog stvara etnocentrično, što kod složenih društavakakvo je bosanskohercegovačko tvori izdiferencirane suverene hijerarhijei autoritete kojim odnosi u vlasti nisu bitno izmijenjeni, nego su ostalii dalje izvanpravni i lobistički.

199PREGLED

Umjesto jednog totalitarizma, onog državnog, danas u Bosni iHercegovini, zahvaljujući takvim odnosima, postoje tri etno-nacionalnaautoritarna centralizma.

Literatura

1. Bakunjin, Mihail: Država i sloboda, Globus, Zagreb, 1979.2. Đorđević, S.: Sukcesija država i svojstvo članice Ujedinjenih nacija,

JRMP, Beograd, 1965.3. Ibrahimagić, Omer: Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine,

Biblioteka: Posebna izdanja, br. 38, Vijeće Kongresa bošnjačkih inte-lektualaca, Sarajevo, 1998.

4. Ibrahimagić, Omer: Državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine,Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Biblioteka Posebna izdanja,Sarajevo, 1997.

5. Maritain, Jacques: Čovjek i država, Globus, «Nakladni zavod»,Školska knjiga, Zagreb, 1992.

6. Sadiković, Ćazim: Država i samoupravljanje, NIŠRO »Oslo-bođenje« – Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1987.

7. Cassier, Ernst: Mit o državi, Beograd, 1972. (The myth of the state).8. Jovanović, Slobodan: O državi, 3. izd., Beograd, 1992.9. Kelsen, Hans: Opšta teorija prava i države, Beograd, 1951.

(General theory of law and state, Cambridge, Mass., 1945).10. Kurtović, Šefko: Opća povijest prava i države, I-II, Zagreb, 1992.11. Miličić, Vjekoslav: Opća teorija prava i države, I-III, Zagreb,

1999.12. Perić, Berislav: Država i pravni sustav, 5. izd., Zagreb, 1992.13. Visković, Nikola: Država i pravo, Zagreb, 1995.

Ostala literatura: članci, naučni i stručni radovi:

1. Sadiković, Ćazim: Država BiH – ciljevi i ostvarenja, GodišnjakPravnog fakulteta u Sarajevu, XL, 1997, Sarajevo, 1998.

200 PREGLED

2. Tomac, Zdravko: “Ustavne promjene i državne i samoupravnefunkcije federacije”, Opredjeljenja, Sarajevo, br. 2, 1988.

3. Festić, Ibrahim: Ignorisanje ustava i razgradnja države, Republika,maj/svibanj 1997.

4. Festić, Ibrahim: Kontinuitet države, Poseban otisak GodišnjakaPravnog fakulteta u Sarajevu, broj XLII, 1999.

5. Degan, V.-Đ.: Nastanak i prestanak postojanja države u među-narodnom pravu – Komentar uz izvješće Badinterove komisije, Političkamisao, Vol. XXXIII (1966), br. 1.

6. Bečka konvencija o sukcesiji država u odnosu na ugovore, “Služ-beni list SFRJ”, Međunarodni ugovori, Beograd, 1980, SRMP 1-3/1984.

201PREGLED

UDK 343.9.02 (497.6)

Mirza Smajić

ORGANIZOVANI KRIMINAL U BOSNI I HERCEGOVINI(tranzicijske dileme)

ORGANIZED CRIME IN BOSNIA AND HERZEGOVINA(Transition process induced dilemmas)

Sažetak

Organizovani kriminal kao savremena patološka pojava globalnihrazmjera danas nije izuzetak ni u Bosni i Hercegovini. Autor u tekstuanalizira etiologiju i stanje organizovanog kriminala u postratnomperiodu Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu prezentirani su i obrađenirelevantni statistički podaci o pojedinim krivičnim djelima i njihovomkretanje posljednjih godina u Bosni i Hercegovini. Međutim, vrlo usporenadetekcija i nereakcija Bosne i Hercegovine prema ovom fenomenu pred-stavlja izvor nesigurnosti građana i cjelokupnog društva, što direktnoi/ili indirektno proizlazi iz unutarnje političke paradigme predvođenelokal-etatističkim elitama, kao i iz dugotrajnog procesa tranzicije samedržave Bosne i Hercegovine.

Ključne riječi: organizovani kriminal, tranzicija, korupcija, trgovinaljudima, sigurnost, pranje novca i Bosna i Hercegovina.

Summary

Organized crime, as a global scale modern pathological phenomenon,is not an exception even in modern Bosnia and Herzegovina. In this text,author is analyzing etiology and the state of organized crime in post-warBosnia and Herzegovina. Relevant statistical data on specific crimes and

203PREGLED

PREGLED204

their trends in recent years are, within this context, presented andanalyzed. However, rather slow detection of this phenomenon in Bosniaand Herzegovina is the source of insecurity of citizens and of the entiresociety. This directly or indirectly stems from the inside of the politicalparadigm with leading local oriented etatistic elites ahead and fromthe long-term transition process of the very state of B&H as well.

Key words: organized crime, process of transition, corruption, humantrafficking, security, money laundering, Bosnia and Herzegovina.

Etiologija organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini

„Što je jedna država neorganiziranija,utoliko je kriminal organiziraniji“

(Abazović, 2008: 53)

Početkom kraja antagonističkih ideologija počelo je rušenje ekonom-skih, socijalnih, kulturnih i političkih barijera između Zapadnih i Istočnihzemalja, koje su svoju novu-staru politiku zasnivale i gradile na principimaintegracije obilježene miroljubivom koegzistencijom. Međutim, bivšaSocijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) se nalazila uprocesu disolucije1, što je rezultiralo raspadom i nastankom novih neza-visnih i suverenih država.

Ovakva vrlo konfuzna i konfliktna situacija odrazila se na cjelokupnofunkcionisanje ili pak nefunkcionisanje ratnog i poslijeratnog društva idržave Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, bitno je napomenuti da je Bosnai Hercegovina početkom 21. stoljeća, „pored Republike Hrvatske, jedinaevropska država na koju je izvršena agresija nakon Drugog svjetskograta“ (Abazović, 2008: 11). Posljedice ovakvog „jednostranog čina upotrebevojne (oružane) sile“ (Beridan, 2003: 123) protiv Bosne i Hercegovine

1 Disolucija – (lat. Dissolvere – razriješiti, razvezati, rastaviti) raspadanje, rastav-ljanje nekog tijela, zajednice, organizacije ili države pod utjecajem određenih činilaca“(grupa autora, 2001: 91).

i njenih građana, te njenih ekonomskih, kulturnih, vjerskih, moralnih,demokratskih i društvenih vrijednosti su direktno potvrdile činjenicu,odnosno naučnu spoznaju utjecaja određenih političko-idejnih faktora nakriminalno ponašanje i pojavu organizovanog kriminala. Ovu konstatacijupotvrdila su i mnoga kriminološka i kriminalistička istraživanja provedenaneposredno prije, u toku i poslije ratnih dejstava na Jugoistoku Evrope,kao i posljedice koje su nastale u istočnoevropskim državama, odnosnobivšim komunističkim režimima (Istočna Njemačka, Hrvatska, BiH,Srbija, Crna Gora, Bugarska, Rumunija, Moldavija ...). Iz toga proizlazi darat dovodi do jednog općeg mentalno-apatijskog stanja, čije posljedice,prema Singeru, mogu biti „nenormalno herojsko osjećanje koje se, jednomrazvijeno, može okrenuti protiv samog čovjeka“ (Singer, 1996: 75).

Radi lakše spoznaje nastanka i razvoja organizovanog kriminala napodručju Bosne i Hercegovine, potrebno je kratko sagledati uvjete kojisu pogodovali razvoju kriminala uopće, kao i organizovanog kriminala.Prema tome, raspad SFRJ, osim političke, ima i svoju ekonomsku, priv-rednu i kulturnu dimenziju koja je pogodovala razvoju organizovanogkriminala i/ili ugrožavala temeljne vrijednosti i uspostavu vladavineprava u novonastalim državama. Međutim, nepostojanjem općeprihvaćenedefinicije organizovanog kriminala i različitih normativno-pravnih od-ređenja u nacionalnim zakonodavstvima prisutna je pojava divergentnogmišljenja kod naučnih i stručnih radnika u vezi sa promišljanjem ovogvida kriminaliteta. Dodatni problem predstavlja nedovoljna istraženostove pojave na prostorima bivših jugoslavenskih republika. Na osnovuprethodnih činjenica i relevantnih rezultata istraživanja može se zaključitida je mišljenje oko postojanja organizovanog kriminala na prostoru Bosnei Hercegovine, pa i šire, dosta podijeljeno (Petrović-Meško, 2004).

Pojava organizovanog kriminala na prostoru bivše SFRJ, a na osnovuprovedenih empirijskih istraživanja u pojedinim zemljama, veže se zakraj 80-ih godina prošlog stoljeća. Prema tim rezultatima istraživanja,u početku su postojale male organizovane kriminalne grupe koncentrisaneu većim urbanim centrima. Prema mišljenju bosanskohercegovačkih islovenskih naučnih i stručnih radnika, sa aspekta kriminologije postojihijerarhijska struktura tzv. „Jugo-podzemlja“ (underground2), čiji korijeni

205PREGLED

2 underground (engl.) – podzemlje, podzeman, potajan, tajan, skriven ... djelatnostizvan službenih, priznatih, javnih tokova (Klaić,1988: 1392).

i stečena kriminalna reputacija počinju u nekim zapadnoevropskimzemljama (Njemačka, Holandija, Italija ...), a koji su proširili svojekriminalno djelovanje i na prostor Balkana, odnosno udruživanjem saostalim kriminalnim grupama sa prostora bivše Jugoslavije. Tako se možegovoriti o nastanku organizovanog kriminalnog miljea na prostorimaBalkana (Petrović-Dobovšek, 2007:194), ali, sa stanovišta određenjavrste i tipa kriminalnih organizacija, ne postoji jedinstveno mišljenje.Upotreba termina mafija kod pojedinih autora, koji svoje istraživanjezasnivaju na senzacionalističkim i nenaučnim osnovama, može izazvatiodređene negativne konotacije u društvu i odraziti se na cjelokupnusigurnost države. S tim u vezi, rezultati provedenog istraživanja organizo-vanog kriminala u Srbiji i Crnoj Gori krajem prošlog stoljeća ukazujuda ne postoji mafijaški oblik organiziranja (Petrović-Meško, 2004). Madarezultati ovog istraživanje ne znače da neće biti organizacija mafijaškogtipa, prema mišljenju Boškovića pogodniji termini su gangsterske bandeili podzemne gangsterske organizacije (Bošković, 1998:111). Petrovići Meško pri određenju Jugo-podzemlja upotrebljavaju također terminegangsterske bande i manje kriminalne organizacije koje rade i djelujupo nepisanim kriminalnim zakonima i običajima (Petrović-Meško,2004:195). Dalje, autori naglašavaju da je pitanje vremena kada će oveorganizacije primiti mafijaške atribute, odnosno dobro organizovanhijerarhijski sistem, što i predstavlja jednu od glavnih obilježja mafijaškogtipa organizacije. U prvobitnim djelatnostima Jugo-podzemlja u državi

206 PREGLED

3 Prema Petroviću i Meški, ilegalne igre na sreću od strane kriminalnih grupa saprostora BiH bile su karakteristične tzv. „šibicama ili šibicarenje“. U suštini, ova vrstaigre na sreću se odvija na javnim mjestima, trgovima, pijacama, putem tri prazne kutijeod šibica i jednom kuglicom. Suština jeste da žrtva-slučajni prolaznik uloži dogovoreniiznos i pogodi ispod koje od tri kutije šibica se nalazi kuglica. Pomjeranje kutija odstrane šibicara vrši se velikom brznom što za žrtvu nije moguće pratiti i naravno teškopogoditi gdje se nalazi kuglica. Bitno je naglasiti da šibicar nikada ne radi sam odnosnouvijek je u dogovoru sa tzv. pomagačima, koji imaju ulogu da ponude novac pred ostalimgrađanima odnosno uključuju u igru i tako vrbuju nove žrtve, a u suštini uvijekdobiju uloženi novac, što izgleda vrlo privlačno za ostale. Profesionalni šibicari zaove potrebu veoma dugo uvježbavaju taktiku vještog skrivanja kuglice ispod palca,neprimjetno za žrtvu i ujedno u momentu podizanja kutije koju nije odabrao gubitnikstavi istu i time dobiva uloženi novac. Ovo predstavlja jednu od unosnijih kriminalnihdjelatnosti, jer se za kratko vrijeme može zaraditi velika količina novca (šire Petrović/Meško, 2004: 137f).

i inozemstvu, a naročito sa područja Bosne i Hercegovine, karakterističnesu bile džepne krađe, a nešto kasnije, osobito početkom 90-ih godinaprošlog stoljeća, aktuelna je bila trgovina drogom, oružjem, te razne vrsteprevara putem igara na sreću3, kao i mnogi drugi oblici finansijskihmalverzacija (Petrović, 1998:238).

Početak rata protiv Bosne i Hercegovine 1992. godine je u znatnojmjeri kroz razne načine i oblike djelovanja utjecao na razvoj organizovanogkriminala na području Bosne i Hercegovine. Početkom 90-ih godina prošlogstoljeća tadašnja SFRJ prolazila je kroz velike ekonomske, finansijskei nacionalno-političke krize. Na osnovu rezultata referenduma o neza-visnosti 29. 2. i 1. 3. 1992. godine većina građana Bosne i Hercegovineizjasnila se za nezavisnu i politički suverenu Bosnu i Hercegovinu.Međutim, proces uspostave novih državnih institucija, prije svega sigur-nosnih i odbrambenih, nekonzistentnost normativno-pravnih propisa iuz to razorena i u potpunosti uništena ekonomija praćena velikomnezaposlenošću, te ratna razaranja su dodatno usložnjavale uspostavudržavno-pravnih institucija i organa. Sa aspekta kriminoloških i sociološkihnauka, tadašnje vladajuće društveno-sigurnosne prilike u Bosni i Herce-govini u znatnoj mjeri su narušavali integrirajuću ulogu razvoja društvenezajednice. Ovakvo stanje predstavljalo je idealne uvjete za djelovanjeorganizovanih domaćih i inozemnih kriminalnih grupa kroz institucionalnei vaninstitucionalne organizacione mreže.

Rat kao masovna i intenzivna pojava zahvata sve društvene slojevei njegove djelatnosti, cjelokupna ekonomija zemlje u ratu se preorijentirau svrhu potreba rata, zbog čega može doći do smanjenja općih potrebagrađana, rasta cijena, nezaposlenosti i porasta ilegalne trgovine nacrnom tržištu, a kao krajnja negativna konsekvenca se javlja tzv. „ratnapsihoza“ (Singer, 1996:76–78). Dostupna kriminološka istraživanjakrivičnih djela u vezi s organizovanim kriminalom u ratnom i poratnom

207PREGLED

4 Na osnovu izvršenih istraživanja prijavljenih krivičnih djela u vezi s organizovanimkriminalom u Republici Hrvatskoj u vremenskom periodu od 1991. do 1995. godineukupno je prijavljeno 64.466 krivičnih djela, s tim da je 1991. godine prijavljeno 7.968;1992. godine 13.176; 1993. godine 13.266; 1994. godine 14.333 i 1995. godine prijav-ljeno 15.723 krivičnih djela u vezi s organizovanim kriminalom (Sačić,1997:52). Naosnovu prezentiranih rezultata primijetan je znatan porast krivičnih djela u perioduod pet godine (1991–1995) za ukupno 7755 krivičnih djela u vezi s organizovanimkriminalom.

periodu potvrđuju porast krivičnih djela u vezi s organizovanim krimi-nalom4. Ambijent u vrijeme ratnih sukoba na području Bosne i Herce-govine u periodu 1992–1995. godine bio je specifičan, atipičan i krajnjedruštveno neprihvatljiv. Na prostoru Bosne i Hercegovine u vrijemesukoba djelovale su tri vojske (ARBiH, HVO i VRS), tri policije (MUPRBiH, MUP HZ-HB i MUP RS), međunarodne vojne snage i mnogecivilne organizacije. Posebnu pozornost predstavljale su neregularnetrupe5 odnosno „paravojne i parapolicijske postrojbe sačinjene i odkriminalaca, a predvođene uglavnom kriminalcima za koje postojesumnje da su se bavili i organizovanim kriminalom“ (Petrović-Meško,2008:193). Vršenje određenih krivičnih djela u toku rata odnosilo se nagenocid, ratne zločine, ubistva, teške krađe, trgovinu oružjem i muni-cijom, trgovinu narkoticima, naftom i prehrambenim proizvodima itd.Ipak, Petrović i Meško smatraju da je organizovani kriminal u određenojmjeri bio supsidijaran genocidu i ratnim zločinima na prostoru Bosnei Hercegovine. U prilog ovoj činjenici autori navode pojedine slučajeveosumnjičenih za ratne zločine i genocid koji su se tokom ratnih sukobaobogatili u svojim sredinama, što nije bilo moguće bez određenih posrednihi/ili neposrednih veza sa nosiocima javnih i državnih funkcija, čime jei ispunjen jedan od primarnih obilježja organizovanog kriminala.

Ekspanzija organizovanog kriminala na prostoru Bosne i Hercegovinenastavlja se i u postratnom periodu. Na osnovu dostupnih rezultataistraživanja i mišljenja uvaženih naučnih i stručnih radnika potrebno jeidentificirati osnovne razloge koji su doprinijeli razvoju organizovnogkriminala na području Bosne i Hercegovine. Prema tome, osnovno pola-zište možemo potražiti u administrativno-pravnom uređenju Bosne iHercegovine. S tim u vezi, a na osnovu Aneksa 4. Dejtonskog mirovnogsporazuma, Bosna i Hercegovina je sastavljena od dva entiteta: FederacijeBosne i Hercegovine i Republike Srpske, odnosno, Brčko Distrikta BiH,a FBiH administrativno čini deset kantona. Ovakva (de)organizacija i(de)funkcionalnost države Bosne i Hercegovine na općoj i konkretnojravni otvara prostor za djelovanje organizovanog kriminala. Imajući u vidurazmišljanja Abazovića da jedino u ovakvoj složenoj državi odnosno

208 PREGLED

5 Neregularne trupe – (ne+lat.regula – pravilo, mjerilo, propis) „vojne jedinice kojese formiraju po potrebi i nemaju stalnu ili jedinstvenu organizaciju, jednoobraznonaoružanje i opremu...poznate kao i paravojne formacije...“ (grupa autora, 2001: 233).

„parcijalizacijama i omeđenim partikularitetima ne stanuje država...unjima stanuje i organizovani kriminal, i pranje novca, i ilegalna trgovinadrogama...i korupcija, i društvena diskriminacija i sistematsko štićenjeratnih zločinaca i nosilaca zločina genocida, i proliferacija....“ (Abazović,2008:68). Na osnovu ovog, uzroci organizovanog kriminala direktnoproizlaze iz određenih partikulariteta obilježenim etno-političkim ilokal-etatističkim tokovima u Bosni i Hercegovini.

Na osnovu provedenih istraživanja, Bošković kao glavni uzroknastanka odnosno kao faktor koji je doprinio stvaranju okruženja zadjelovanje organizovanog kriminala posmatra posljedice rata i njegovihpopratnih pojava. Posebno je naglašeno slabljenje državnih institucija ishvatanje morala, što je omogućilo nelegalno stjecanje velikog bogatstvapojedinim ratnim profiterima i lokalnim moćnicima, koji i dalje nastavljajuširiti svoju „imperiju“ (Bošković, 2004:71–72). Osim toga, jedan odprimarnih razloga razvoja ove pojave odnosi se na geografski položajBosne i Hercegovine u Jugoistočnoj Evropi. Na osnovu empirijskihistraživanja Petrovića, Wagnera, Korajlića i Bojanića, BiH leži na centralnojtzv. „balkanskoj ruti“6 pogodnoj za krijumčarenje droga, oružja i ljudi(Petrović, Wagner i dr., 2004:161).

Generator pojave organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini,što je karakteristično za zemlje u tranziciji, je i utjecaj određenihneposrednih društvenih faktora kriminala. U tom segmentu savremenakriminologija, koristeći se saznanjima drugih društveno-humanističkihnauka, podrazumijeva degradiranu porodicu, utjecaj ekonomskih krizai privrednih depresija, siromaštvo, nezaposlenost, utjecaj iz inozemstvai sl. (Petrović-Meško, 2008). Posljedice rata, genocida i ratnih zločina naprostoru Bosne i Hercegovine ostavile su dubok trag u mnogim porodicama.Jedan broj porodica ostao je bez najbližih članova obitelji, što je prouz-rokovalo socijalno ugroženu porodicu. Ovakvi uvjeti izazivaju teškepsiho-traumatske depresije, krizu u porodici, a kao imanentan uzrok javljase nezaposlenost, te naposljetku u potrazi za ekonomskom i socijalnom

209PREGLED

6 Bivša šefica OHR-ovog Odjela za provedbu vladavine prava i jedan od glavnihaktera reforme pravosuđa u Bosni i Hercegovini Susan Wright u članku “Organised crimeand Corruption in Bosnia and Herzegovina”(2005), a prema procjenama INTERPOL-a,navodi da „80 procenata tržišta heroina u Zapadnoj Evropi se snabdijeva preko balkanskerute koja prolazi kroz BiH“ (www.esiweb.org 11. 10. 2008).

identifikacijom u društvu pribjegava se vršenju teških krivičnih djela.Osim toga i razni utjecaji iz inozemstva (bližnjeg i daljnjeg) na društvenouređenje (Mlađenović, 1982) odnosno, društveno-politički sistem Bosnei Hercegovine također se pojavljuje kao uzrok organizovanog kriminala.Ovaj vid kriminogenog ponašanja vrlo je karakterističan za BiH i timešto se (in)direktnim putem preko etno-političkih ađutanata pojavljuju stalnekonotacije u smislu negiranja i opstruiranja funkcionalnosti Bosne iHercegovine7. Rezultati ovakvih retrogradnih promišljanja predstavljajuvrlo plodno tlo za djelovanje organizovanih kriminalnih grupa, uzimajućiu obzir disfunkcionalnost i razjedinjenost sistema unutrašnje sigurnosti,kao i nedostatak političke volje za suzbijanjem organizovanog kriminala.

Dodatni problem u izgradnji demokratske i građanske Bosne i Herce-govine, posmatrajući u kontekstu razvoja organizovanog kriminala,predstavlja i korumpiranost izvršnih, zakonodavnih i sudskih organa.Ovakvo stanje direktno potvrđuje Studija percepcije korupcije za 2008godinu8. Prema provedenim istraživanjima u Bosni i Hercegovini,indeks iznosi 3.2, što Bosnu i Hercegovinu na svjetskoj rang-ljestviciod obuhvaćenih zemalja (180 zemalja) u ovoj studiji rangira na 93.mjesto, zajedno sa Alžirom i Šri Lankom, čime postaje najkorumpiranijazemlja u regionu (www.icgg.org 08. 10. 2008). Osim toga, u godišnjemizvještaju o radu Tužilaštva BiH za 2005. godinu navode se pokazateljiprema kojima korupcija u Bosni i Hercegovine uzrokuje gubitke do 1,5milijardi KM. Na osnovu ovih pokazatelja, te teorijskih i praktičnihiskustava, koruptivna djelatnost se najčešće ostvaruje u institucijama vlasti.

Također, transformacija iz planske u tržišnu ekonomiju, te nezakonitaprivatizacija državnih preduzeća doprinijeli su razvoju organizovanogkriminala. Ovakve prilike, potpomognute neefikasnošću države, proizvelesu i nekolicinu “novih biznismena”, koji svoju reputaciju grade “dema-

210 PREGLED

7 Imajući u vidu promišljanja Mirsada Abazovića da ovakvo stanje predstavljadruštvenu realnost i objektivnu datost odnosno „postojanje kolektivnih i individualnihfrustracija, koje uključuju i osvetu kao stanje svijesti veoma pogodno za manipuliranje“(Abazović, 2008: 13).

8 Transparency International, Studija o percepciji korupcije u Bosni i Hercegovini,objavljena 23. 9. 2008. godine u Sarajevu. „Indeks rangira države od one sa najmanjimstepenom korupcije do zemalja u kojima je korupcija najprisutnija, na osnovu ocjeneza svaku pojedinačno (kreću se u rasponu od 10 – bez korupcije, do 1 – apsolutnokorumpirana zemlja)”, (šire http://www.ti-bih.org/ 08. 10. 2008).

goškom glorifikacijom i homogenizacijom na osnovama društvenihkvazi-interesa, iza kojih je preraspodjela društvenog kapitala uvijek ukorist manjih usko-interesno organiziranih skupina” (Abazović, 2008:55).Ovakav odnos direktno potvrđuje postojanje sprege organizovanogkriminala i vladajuće političke elite. Tome direktno ide u prilog i istraživanjeMichaela Ehrke9 koji opisuje propast državne ekonomije odnosno processistematske pljačke države kroz konstantno djelovanje tzv. “politikeopstruiranja”. Prema autoru, politika opstruiranja prisutna je u skoro svimsocijalno-ekonomskim djelatnostima, a ogleda se u broju stalno neza-poslenih i socijalno ugroženih građana Bosne i Hercegovine, što dovodido porasta kriminalaca.

Nadalje, organizovani kriminal uvijek moramo posmatrati u vezisa nosiocima državnih i javnih funkcija. Ovakvi navodi potvrđeni su uStrateškom dokumentu Bosne i Hercegovine10, za borbu protiv organi-zovanog kriminala i korupcije. Na osnovu toga, navedeni dokument usvom sadržaju kao uzrok nastanka i razvoja organizovanog kriminalanavodi “ubrzano srastanje vrhova vlasti sa organizovanim kriminalomkoji je tokom rata dobio puni zamah, a njegovi eksponati ponekad ipolitički značaj”11.

Može se zaključiti da organizovani kriminal kao globalni problempredstavlja opasnost današnjoj civilizaciji i njenim dostignućima. Ambi-jentalnost organizovanog kriminala ispoljava se kroz nove oblike djelovanjana lokalnom, nacionalnom, regionalnom, međunarodnom i globalnomplanu. U tom kontekstu, prisustvo organizovanog kriminala u današnjemobliku rezultat je dugogodišnjeg razvoja kroz sve epohe društva i njegovezajednice. Iz toga proizlazi i činjenica da djelovanje organizovanogkriminala treba posmatrati sa više aspekata i sa određenim specifičnostimakoji ga karakterišu.

211PREGLED

9 Michael Ehre, autor članka „Von der Raubökonomie zur Rentenökonomie” obav-ljenog u časopisu International Politics and Society 2/2003 (http://www.fes.de/ipg/IPG2_2003/ARTEHRKE.HTM), 10. 10. 2008

10 Strategija Bosne i Hercegovine za borbu protiv organizovanog kriminala ikorupcije (period 2006–2009 .godina) uvjetovana od strane Vijeća ministara BiH u martu2006. godine

11 Ibid, 2006:4

Prema tome, M. Bošković navodi da upravo Bosnu i Hercegovinunajviše karakterišu oni kriminogeni faktori koji se pojavljuju kao uzrociorganizovanog kriminala u drugim tranzicijskim zemljama (Bošković,2004:74). Ipak, Bosnu i Hercegovinu treba posmatrati odvojeno u pogleduspecifičnosti ustavno-pravne organizacije, jer je neracionalna i asimetričnaorganizaciono-funkcionalna shema policije, tužilaštva i drugih organaza provođenje zakona. Iz ovog proizlaze specifičnosti nastanka i razvojaorganizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini, kao i konstatacija“ništa u BiH nije organiziranije (niti jedan segment ljudskog života,uključujući privredu, industriju, sport i kulturu) i ne funkcionira takodobro kao ORGANIZOVANI KRIMINAL” (Dobovšek, 2006:7). U ovojmjeri organizovani kriminal kao dezintegrirajući faktor bosanskoherce-govačkog društva i države predstavlja primarni izvor nesigurnosti.

Ali, mnogim stručnjacima koji se bave istraživanjem i praćenjemorganizovanog kriminala kod nas i u inozemstvu teško je dokazi, a i priznatizbog određenih političko-nacionalnih interesa da organizovani kriminalčini svakodnevnicu u društvenom i javnom životu svake države.

Vrste i aspekti djelovanja organizovanog kriminalana sigurnost Bosne i Hercegovine

Organizovani kriminal kao heterogena i složena pojava predstavljanajveću prijetnju suvremenoj ljudskoj civilizaciji, stvarajući sve većiosjećaj nesigurnosti pojedinca i društva u svijetu uopće, pa tako i u Bosnii Hercegovini. U tom kontekstu, potrebno je analizirati problematikutretmana ove devijacije u Bosni i Hercegovini, a istraživanje će biti upot-punjeno dostupnim statističkim podacima nadležnih tijela i organaBosne i Hercegovine. Osnovni cilj ovog poglavlja treba da ukaže na sveveće prisustvo organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini, sa aspektadržavne (ne)reakcije. Osim toga, biće objašnjeno kako isti utječe na sistemsigurnosti države i njenih građana, te u kojoj mjeri predstavlja dezinteg-rirajući faktor uspostave jedne funkcionalne, efikasne i sigurne Bosnei Hercegovine.

Istaknuti naučni i stručni radnici iz oblasti kriminoloških, kriminalis-tičkih, sigurnosnih i drugih humanističkih nauka saglasni su da jošuvijek nije zauzet decidan stav o jedinstvenoj definiciji organizovanogkriminala u Bosni i Hercegovini (Petrović-Peršak, 2007:215). Međutim,

212 PREGLED

tek nakon četiri godine (1999) od potpisivanja Dejtonskog mirovnogsporazuma zakonom je prvi put definiran organizovani kriminal u jednomdijelu Bosne i Hercegovine tj. na teritoriji FBiH. Zabrinjavajuća ječinjenica – indolentna (ne)reakcija tadašnjih organa prema ovoj ne-gativnoj pojavi u društvu i izbjegavanje definicije ove pojave kaokrivičnog djela u našem zakonodavstvu. Tadašnji visoki predstavnikza BiH Carlos Westendorp na osnovu ovlaštenja prema Aneksu 10.Mirovnog sporazuma proglasio je Zakon o izmjenama i dopunamazakona o Vrhovnom sudu Federacije BiH12. Ovim zakonom u članu 3.definiran je organizovani kriminal: „Organizovani kriminal se sastojiod onih krivičnih djela koja počine dvije ili više osoba koje djeluju kaoustrojeno udruženje ili organizacija u dogovoru tokom jednog vremenskogperioda s ciljem činjenja višestrukih prijestupa od kojih je za najmanjejedan predviđena kazna od pet ili više godina zatvora. Takvi prijestupimogu biti sami sebi cilj, ili sredstvo stjecanja materijalne koristi, opstrukcijepovratka izbjeglica, ili ugrožavanje mira i stabilnosti u Federaciji na nekidrugi način i u odgovarajućim slučajevima, nepropisanog utjecanja narad javnih organa vlasti“. Međutim, u Republici Srpskoj Krivičnimzakonom iz 2003. godine13 nije tretiran ovaj fenomen, samo članom 383.kao krivično djelo zločinačkog udruženje. Tek Zakonom o dopuni Kri-vičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 70/06) u članu1. stav 1. pod organizovanim kriminalom se smatra: „krivično djelo pro-pisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, kao pripadnik zločinačkogudruženja, ako za pojedino krivično djelo nije predviđena teža kazna“.

Na osnovu prethodnih činjenica mogu se uvidjeti različita pravnatretiranja ovog fenomena u Bosni i Hercegovini odnosno entitetima14.Ovakvo pravno reguliranje predstavlja određene poteškoće u otkrivanju idokazivanju krivičnih djela organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini.

Početak 21. stoljeća karakteriše pojava novih globalnih, političkihi ekonomskih trendova koji su pogodovali internacionalizaciji ovogfenomena. To podrazumijeva da organizovani kriminal ne poznaje nacio-nalne, etničke, vjerske, kulturne i državne granice. Upravo ovakav karakter

213PREGLED

12 (“Službene novine FBiH“ broj 33/99). Međutim, tek 2001. godine Parlamentarnaskupština FBiH usvojila je ovaj zakon u odgovarajućoj formi.

13 (“Službeni glasnik RS“) broj 49/0314 U tom kontekstu u Bosni i Hercegovini postoje četiri Krivična zakona i to: KZ BiH,

KZ FBiH, KZ RS i KZ Brčko Distrikta.

organizovanog kriminala zahtjeva globalno angažovanje svih nacionalnihi međunarodnih aktera u suzbijanju njegovih djelatnosti. Ispoljavanjeorganizovanog kriminala u savremenim uvjetima karakterišu različiteforme i to: trgovina drogom, oružjem, pranje novca, finasiranje terorizma,kompjuterski kriminal, ekološki kriminal, krijumčarenje osoba i roba,trgovina ljudima i ljudskim organima, reketirenje i dr. (Petrović-Meško,2008). Naznačene djelatnosti inkriminisane su u krivična zakonodavstvavećine zemalja, pa tako i u zakone Bosne i Hercegovine.

Ipak, specifičnosti koje vladaju u Bosni i Hercegovini odrazile suse i na tretiranje ovog fenomena u domaćem zakonodavstvu, a fokusistraživanja je usmjeren na tretiranje ovog fenomena organizovanogkriminala na državnom nivou. U tom kontekstu, metodom analize sadržajai komparativnom metodom treba sagledati statističke podatke i noveinkriminacije, kao i kretanje organizovanog kriminala u Bosni i Herce-govini. Spoznajući sve veće prisustvo ove pojave na teritoriji BiH, višepažnje ovom fenomenu posvećeno je tek donošenjem Krivičnog zakonaBiH 2003. godine (“Službeni glasnik BiH” br. 3/03)15. Promulgacija KZBiH predstavlja značajan i odlučan faktor u tretiranju ovog fenomenau pozitivnom zakonodavstvu kao i mjere suzbijanja pojave organizovanogkriminala na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Prema tome,domaći stručnjaci analizirajući pravni tretman organizovanog kriminalau postdejtonskom periodu izdvajaju dva ključna momenta: „prvo,definiranje ovog pojma u našem krivičnom zakonodavstvu i uvođenjeinkriminacija o organiziranom kriminalu u zakon” (Petrović-Peršak16,2007:235–236). Da se ovom fenomenu posvetilo više pažnje u Bosni iHercegovini ukazuje i glava XXII KZ BiH „dogovor, pripremanje,udruživanje i organizovani kriminal”17. Na osnovu dosadašnjeg istraživanja

214 PREGLED

15 S tim u vezi bitno je napomenuti, da je novi Krivični zakon donesen odlukomVisokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (Odluka broj 98/03 od 24. 1. 2003. godinehttp://www.ohr.int 14.10. 2008). Ova činjenica još jednom je dokazala neodlučnostdomaćih organa za funkcionalnost pravne države i odlučne borbe protiv organizovanogkriminala u Bosni i Hercegovini.

16 Urednici monografije „Sigurnost i saradnja kao reakcija na organizovani kriminalu Srednjoj i Jugoistočnoj Europi“.

17 (“Sl. glasnik BiH“ broj 3/03, čl. 247) „Dogovor za učinjenje krivičnih djela“;čl. 248 „Pripremanje krivičnog djela“; čl. 249. „Udruživanje radi činjenja krivičnihdjela“ i čl. 205 „Organizovani kriminal“.

može se konstatovati da većina pokušaja definiranja organizovanogkriminala u svijetu i kod nas se zasniva na osnovama kriminalno-zločinačkih organizacija. U tom kontekstu, opći dio KZ BiH (“Službeniglasnik BiH” br. 3/03) u članu 1. stav. 17. pod zločinačkom organizacijom,smatra „organizovanu grupu ljudi od najmanje tri osobe, koja postojineko vrijeme, djelujući u cilju činjenja jednog ili više krivičnih djela zakoja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna”.Na ovom osnovu, kao i međunarodnim obavezama BiH u vezi s tretmanomorganizovanog kriminala, može se konstatovati deklarativna odlučnostBosne i Hercegovine u suzbijanju ovog negativnog fenomena.

U prethodnim poglavljima opisane su djelatnosti, odnosno pojavnioblici organizovanog kriminala. Međutim, cilj istraživanja jeste sagledatiprisustvo organizovanog kriminala u BiH i njegovih pojavnih oblikaposljednjih godina. U tom kontekstu, prema navodima Vijeća Evrope18

u posljednjim godinama došlo je do varijacije prisustva određenih vrstaorganizovanog kriminala na području BiH. Tako se navode zajedničkakriminalna tržišta za većinu država Jugoistočne Evrope, uključujući iBosnu i Hercegovinu19:

- Ilegalna trgovina drogama;-Privredni kriminal – pranje novca;- Trgovina ljudima;- Ilegalna migracija;- Krijumčarenje robe i nezakonite prekogranične aktivnosti.

Odlučnost Bosne i Hercegovine u borbi protiv organizovanog krimi-nala potvrđuje i usvojena Strategija za borbu protiv organizovanogkriminala20 (2009–2012). Analizom navedenog dokumenta, a na osnovuraspoloživih podataka nadležnih Agencija za provođenje zakona u BiHidentifikovani su slijedeći pojavni oblici organizovanog kriminala napodručju Bosne i Hercegovine (2009:7–12):

215PREGLED

18 Izvještaj o stanju u oblasti organizovanog i privrednog kriminala u JugoistočnojEvropi, Strazbur 2006. godina.

19 Ibid, str. 1520 Strategija Bosne i Hercegovine za borbu protiv organizovanog kriminala i

korupcije (2009-2012. godine) usvojena od strane Vijeća Ministara BiH u septembru2009. godine (http://www.msb.gov.ba/dokumenti/strateski/?id=4342 24.04.2010.)

- nedozvoljeni promet opojnim drogama,- krivična djela sa elementima nasilja.- trgovina oružjem,- krađa i preprodaja ukradenih motornih vozila,- trgovina ljudima,- ilegalne trgovine visokotarifne robe,- krivotvorenje novca,- pranje novca,- korupcije21,- kompjuterski kriminal.U krajnjoj konsekvenci treba zaključiti da izrada jedinstvene

državne Strategije za borbu protiv organizovanog kriminala i poredodređenih nedostataka predstavlja značajan iskorak u izgradnji pravnei funkcionalne države.

Međutim, postavlja se pitanje frekventnosti i utjecaja organizovanogkriminala na sigurnosne i demokratske procese u Bosni i Hercegovini.U suštini to podrazumijeva, a na osnovu relevantnih i apsolutnih statis-tičkih podataka, analizu kretanja ove vrste kriminala u novoj historijiBosne i Hercegovine. Ali najprije se treba osvrnuti na poteškoće izvora iobrade podataka o organizovanom kriminalu jer je prethodno ustanovljenoda je prvi put pravno definisan pojam organizovanog kriminala 1999.godine u Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o Vrhovnom suduFBiH. Do ovoga momenta nije postojala krivična odgovornost za ovuvrstu protupravnog ponašanja, s obzirom da nije bila inkriminisana ukrivičnim zakonima entiteta, kantona i Brčko Distrikta22. Dodatni problempri mjerenju, odnosno izradi podataka o ovom fenomenu predstavlja ipostojeća organizacijsko-funkcionalna struktura policije u Bosni iHercegovini. S tim u vezi, unutar BiH postoji petnaest policijskihstruktura23 (Spahić, 2008:139) u okviru entitetskih i kantonalnih minis-tarstava unutrašnjih poslova i Ministarstva sigurnosti BiH.

216 PREGLED

21 Prema zaključcima četvrte konferencije tužilaca u BiH održanoj 22.10.2008.godine u Mostaru, u posljednje dvije godine oprano je 162. miliona maraka, dok je tek1,2 miliona oduzeto (Dnevni avaz 23.10.2008.).

22 Na teritoriji Bosne i Hercegovine primjenjuju se KZ BiH, KZ FBiH, KZ RSi KZ BD odnosno ZKP BiH, ZKP FBiH, ZKP RS i ZKP BD.

23 To su: SIPA, GP BiH, MUP FBiH, MUP RS, MUP BD i deset kantonalnih Minis-tarstava unutrašnjih poslova.

Sa aspekta interesovanja, bitno je napomenuti da svaki od navedenihorgana vodi zasebnu statističko-analitičku evidenciju u vezi s kriminalomi drugim protupravnim ponašanjima. Zbog ovakvog složenog stanja,kao i činjenice da policijske statistike predstavljaju predmet brojnih kritikau naučnim i stručnim radovima, zbog “nedosljednosti, nepreciznosti inepogodnosti za ozbiljnu analizu obima i opasnosti kriminala u društvu”(Petrović-Meško, 2008:40) isti neće biti tema razmatranja. U tom kontekstu,Singer naglašava potrebu razlike stvarnog i registriranog kriminala odnosnopostojanje neotkrivenog kriminala ili tzv. njegove “tamne brojke” (Singer,1996:120). Sve do 2003. godine, odnosno uspostave Suda i TužilaštvaBiH nisu postojale jedinstvene baze podatka koje bi prezentirale stvarnipresjek stanja i obima organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini.

Nepostojanje jedinstvene baza podataka, sve do 2003. godine, rezultatje konstantne unutarpolitičke paradigme i posljedice rata (1992–1995).Zbog navedenih okolnosti ne postoji mogućnost predstavljanja presjekakretanja organizovanog kriminala do 2003. godine. Djelokrug istraživanjaje jurisdikciona nadležnost Suda i Tužilaštva BiH. S tim u vezi su prezen-tirani podaci iz Tužilaštva BiH24 za koje se smatra da su vjerodostojnii objektivni pokazatelji, a također i procesuiranje počinilaca krivičnihdjela na razini Suda BiH.

U nastavku su prezentirani zbirni podaci obrađenih krivičnih djelakroz stadije krivičnog postupka te zbirni podaci o broju osoba po stadijukrivičnog postupka za svaku obrađenu kalendarsku godinu. U tom kon-tekstu analizirana su određena krivična djela i broj izvršitelja ovihprotupravnih radnji inkriminisanih u Krivični zakon BiH25:

- član 186. “Trgovina ljudima” KZ BiH,- član 189. “Krijumčarenje osoba” KZ BiH,- član 209. “Pranje novca” KZ BiH,- član 217. “Primanje dara i drugih oblika koristi” KZ BiH,- član 218. “Davanje dara i drugih oblika koristi” KZ BiH i- član 250. “Organizovani kriminal” KZ BiH.Prezentirani statistički podaci omogućavaju nam realan i reprezenta-

tivan pogled prisustva i kretanja organizovanog kriminala na cjelokupnoj

217PREGLED

24 Korištenje navedenih statističkih podataka iz Tužilaštva BiH, akt broj: A-674/08od 24.10.2008. godine

25 („Službeni glasnik BiH„br.3/03“).

teritoriji Bosne i Hercegovine, a obrađeni su od strane Tužilaštva i Suda BiH.Ukupan zbirni broj navedenih krivičnih djela u vezi s organizovanim

kriminalom kroz različite stadije krivičnog postupka (istraga, optužnica,presude i sporazumi sa tužilaštvom BiH) za period od 5 godina iznosi679 procesnih radnji (tabele 1 i 2).

Tabela br. 1 “Tabelarni prikaz zbirnih podataka po stadijimakrivičnog postupka od 2003. do juna 2008. godine”

Tabela br. 2 “Dijagram prikaz zbirnih podataka po stadijimakrivičnog postupka od 2003. do juna 2008. godine”

218 PREGLED

Vrlo bitno je sagledati i zbirne podatke o broju osoba po određenimstadijima krivičnog postupka za prezentirani period od 5 godina (od2003. do juni 2008). Na osnovu analize navedenih podataka, ukupan zbiru pojedinim stadijima krivičnog postupka iznosi 1856 osoba (tabele 3 i 4).

Tabela br. 3 “Tabelarni prikaz zbirnih podataka po stadijima krivičnogpostupka u odnosu na broj osoba od 2003. do juna 2008. godine”.

Tabela br. 4 “Dijagram prikaz zbirnih podataka po stadijima krivičnogpostupka u odnosu na broj osoba od 2003. do juna 2008. godine”.

219PREGLED

Na osnovu prezentiranih podataka o kretanju navedenih krivičnihdjela u posmatranom periodu može se zaključiti slijedeće:

- tokom 2003. godine primjetan je mali broj pokretanja svih stadijakrivičnog postupka, što se stavlja u vezi sa početkom rada Tuži-laštva i Suda Bosne i Hercegovine;

- tokom 2004, 2005, 2006. i 2007. godine došlo je do blagog i stalnogtrenda povećanja svih stadija krivičnog postupka, što ukazuje nasve veće prisustvo ovih krivičnih djela organizovanog kriminalana prostoru Bosne i Hercegovine i odlučnost pravosudnih organau suprotstavljanju istim;

- posmatrajući član 250. KZ BiH uočava se blagi i stalni porastsvih stadija krivičnog postupka u odnosu na prethodne godine;

- ukupno provedeno 679 istraga, od toga podignuto 185 optužnicaodnosno 27,24% u odnosu na broj istraga. U odnosu na brojpostignutih optužnica broj presuda iznosi 152 odnosno 82,16%,dok je sporazuma sa tužilaštvom bilo u 63 slučajeva odnosno 34% u odnosu na broj optužnica (Smajić, 2010:161–163).

I pored navedenih krivičnih djela u vezi s organizovanim kriminalom,korisno je kratko analizirati i ostala krivična djela u vezi sa ovim feno-menom. U tom slučaju trgovina i krijumčarenje drogom (čl.195 KZ BiH)zauzima primarno mjesto na ovoj ljestvici. Ovo je razumljivo, s obziromda se BiH nalazi na tzv. “balkanskoj ruti” trgovine narkoticima (Boš-ković, 2004:110–113). Prema zvaničnim podacima institucija u BiH, utoku 2005. godine “zaplijenjeno je 58,539. kilograma opojne droge heroina,9,961 kilograma opojne droge kokaina, 161,572 kilograma marihuanei raznih drugih sintetičkih droga”26. Nadalje, sa stanovišta sigurnosnihnauka, organizovana trgovina oružjem i municijom (čl.193 KZ BiH)predstavlja značajan faktor nesigurnosti u Bosni i Hercegovini. Stalnaaktuelnost ove pojave, proizlazi iz činjenice bliske prošlosti u BiH kaoi velika brzina stjecanja profita. Osim toga, a prema državnim institucijamaposeban problem sa elementima organizovanosti predstavlja utajaporeza putem fiktivnih firmi. Ova pojava organizovanog kriminala karak-

220 PREGLED

26 Podaci preuzeti iz Strategije za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije(2006–2009), Ministarstvo sigurnosti BiH, 2006 str. 20.

teristična je u tranzicijskim zemljama praćena koruptivnom djelatnošćudržavnih i drugih službenika (Petrović-Peršak, 2007:232). Prema nekimprocjenama u BiH, štete po osnovu ovih djelatnosti iznose 1,5 milijardieura godišnje27. Djelatnost fiktivnih firmi28 se ogleda ilegalnim prometomi uvozom visokotarifnih roba u Bosnu i Hercegovinu (cigarete, alkohol,naftni derivati itd.), odnosno ilegalno stečeni novac se nađe u legalnomfinansijskom tržištu29. Posebno mjesto zauzima krađa motornih vozila,s obzirom da ovaj vid kriminala već ima obilježja organizovanog. Premazvaničnim podacima u toku 2002. godine, ukupno je bilo otuđeno 1.994.motorna vozila, dok je u 2006. godini taj broj iznosio 2.405. motornih vozilana području BiH (Spahić, 2008:128). Uz to najviše otuđenja motornihvozila izvrši se na području Kantona Sarajevo, gdje prema podacimaMUP-a ista završe na području R Srbije, Crne Gore i Kosova. U suprotnomdobro organizovane kriminalne grupe vrše otkup istih od vlasnika uzodređenu novčanu naknadu zavisno od marke vozila. Ovakvo postupanjedodatno predstavlja izvor nesigurnosti građana, s obzirom da se ne izvršiprijavljivanje policiji, što dodatno otežava praćenje ovog vida kriminalai nepostojanja realnog opsega ove pojave u BiH. U prethodnom dijeluspomenuto je ilegalno organizovanje igara na sreću. Prema Boškoviću,u posljednjem periodu ovaj vid kriminala sve više počinju kontroliratiorganizovane kriminalne grupe. Ovaj vid kriminala najrazvijeniji je uvećim urbanim centrima30: Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Tuzla, Bijeljinaitd. U tom kontekstu osim domaćih učestvuju i lica ili grupe iz bivšihjugoslavenskih republika u organizovanju ilegalnih kockanja, štoupućuje na zaključak njihove međusobne povezanosti i na širem planu(Bošković, 2004:172). Da ova djelatnost predstavlja visokoprofitnu oblast,

221PREGLED

27 Prema podacima iz Jedinstvenog registra fiktivnih firmi do kraja 2005. godinenadležne agencije su identifikovale 1324 fiktivna preduzeća sa ilegalnim transakcijamau vrijednosti od oko 1,7 milijardi KM.

28 U tom kontekstu izražena je kreativnost naziva fiktivnih firmi u BiH. Parafra-zirajući sedmični časopis Dani, on-line izdanje 10. 6. 2004. godine ubrajamo: „Uljubavi“, „Unikati Lejla“, „Shahbaz trading“, RTV Granada“, Reakcija“, „Propaganda“,Zbijeg“, „Promaja“, „Sabur“, „Kleopatra“, Okuka export-import“, „Ganga net ug“(uporedi Petrović-Peršak, 2007:230f).

29 Ovu oblast u BiH pored KZ BiH reguliše i poseban Zakon o sprečavanju pranjanovca u Bosni i Hercegovini („Sl. glasnik BiH“ br. 29/03).

30 Više o ekonomskim aspketima urbanog kriminala (Golić, 2007:155–179).

potvrđuju navodi Porezne uprave FBiH o ukupnom iznosu od oko 319,9miliona KM utajenog poreza od strane “organizovanih grupa ljudi kojiilegalno proizvode i distribuiraju aparate” na širem području BiH(Dnevni avaz, 27. 10. 2008). Prateća pojava ovim izvorima nesigurnostijeste upotreba fizičkog nasilja sa ciljem zastrašivanja i reketiranja.Prostitucija kao djelatnost organizovanog kriminala često je u vezi satrgovinom bijelim robljem, ljudima, krijumčarenjem itd. Rasprostranjenostove pojave u BiH, prema određenim empirijskim istraživanjima (Adžajlić-Dedović, 2003) u 2002. godini postojala su 224. objekta namijenjenaza pružanje seksualnih usluga u Sarajevu, Mostaru, Doboju, Kiseljaku,Vitezu, Bijeljini… Rezultati provedenog istraživanja potvrdili su uklju-čenost 1.489 žena porijeklom iz Istočne Evrope i susjednih zemalja.Osim toga, potvrđeno je pružanje ovih usluga u privatnim kućama,stanovima, hotelima pa čak i putem novinskih članaka (Petrović-Meško,2008:205).

Posmatrano sa naučnog i teorijskog aspekta, stepen nesigurnostigrađana od organizovanog kriminala je teško utvrditi. Razlozi se pronalazeu specifičnostima koje vladaju unutar BiH kao i činjenici nedovoljneistraženosti ovog fenomena. Prisutnost organizovanog kriminala, odnosnoispoljavanje pojavnih oblika u BiH nije upitna, a tu činjenicu je potvrdio umartu 2008. godine bivši prvi čovjek EUPM-a Viccenco Kopola uintervjuu za njemački magazin “Der Spiegel”31: „organizovani kriminalje opasnost za unutrašnju sigurnost” Bosne i Hercegovine. To potvrđujui prezentirani podaci Tužilaštva i Suda BiH, kao i Agencija za provedbuzakona u Bosni i Hercegovini. Međutim, potrebno je utvrditi faktičkuugroženost i stepen nesigurnosti građana pred organizovanim kriminalom,odnosno radi proširenja postojećih naučnih i društvenih saznanja, ukazatikako ova pojava utječe na sistem sigurnosti države i na sigurnost pojedinca,građanina u BiH. Prema relevantnim naučnim rezultatima istraživanjeo strahu od kriminala u Kantonu Sarajevo – kriminološki osvrt, provedenim2002. godine, na uzorku od 1.750 građana bili su primjetni određeni

222 PREGLED

31 Preuzeto sa http://www.spiegel.de/politik/ausland/0,1518,541913,00.html, 30. 10.2008.

32 Strah od kriminala – kriminološki osvrt (Study of Fear of Crime), Zbornikradova “Decenija posle smrti profesora Vodinelića”, Pravni fakultet u Kragujevcu,Policijska akademija-Beograd i VŠUP-Zemun, Beograd, 2004.

elementi nesigurnosti kod građana Sarajeva, koji proizlazi iz ekonomsko-socijalne situacije (Muratbegović, 2004:535–55132). Ipak, posmatrajućivremenski period od 2002. godine do 2008. godine došlo je do nekihalarmantnih situacija na području Bosne i Hercegovine. U tom periodudošlo je do niza podmetanje eksplozivnih naprava u objekte, likvidacijepojedinaca, reketiranja, oružanih obračuna između rivalističkih grupa itd.S tim u vezi, interesantno bi bilo danas izraditi studiju straha od organi-zovanog kriminala u Bosni i Hercegovini.

Sagledavanjem prethodnih realnih pokazatelja i određenih raz-mišljanja u vezi sa organizovanim kriminalom u Bosni i Hercegovini,može se zaključiti da postoji veći stepen nesigurnosti građana. Ovoproizlazi iz činjenice da organizovani kriminal kao savremena patološkapojava globalnih razmjera nije izuzetak ni u Bosni i Hercegovini.Dodatni problem predstavlja vrlo usporena detekcija i nereakcija ovojpojavi u Bosni i Hercegovini, što direktno i/ili indirektno proizlazi izunutarpolitičke paradigme predvođene lokal-etatističkim elitama.Upravo ovako stanje tranzicije odgovara za uspostavu, razvoj i širenjemreže organizovanog kriminala, pa tako i Abazović zaključuje da„sve proizlazi iz stanovite disfunkcionalnosti i nefunkcionalnosti uoblasti sigurnosti, a ta disfunkcionalnost je saobražena sa disfunkcio-nalnošću vlasti u Bosni i Hercegovini općenito i njen je izravanprodukt“ (Abazović, 2008:68). Slijedeći logiku razuma, kontraproduktsigurnosti predstavlja NESIGURNOST na općoj i konkretnoj ravni.

Literatura:

1. Abazović, D. M. (2008) Ogledi o bosanskohercegovačkoj zbilji,DES, Sarajevo.

2. Beridan, Izet (2003) Konflikti, Fakultet političkih nauka, Sarajevo.3. Beridan, Izet i dr. (2001) Lekiskon sigurnosti, DES, Sarajevo.4. Bošković, M. (2004) Organizovani kriminalitet i korupcija, Vi-

soka škola unutrašnjih poslova, Banja Luka.5. Bošković, M.-Z. Skakavac (2009) Organizovani kriminalitet,

Fakultet za pravne I poslovne studije, Prometej, Novi Sad.

223PREGLED

6. Dobovšek, B. (2006) Transnational Organised Crime in theWestern Balkans, First Annual Conference on Human Security Terorismand Organized Crime i nthe Werstern Balkan Region, Ljubljana.

7. Mlađenović, R. (1982) Kriminologija, Svijetlost, Sarajevo.8. Golić, B., (2007) Ekonomski aspekt urbanog kriminaliteta, Go-

dišnjak Pravnog Fakulteta u Sarajevu, L-2007, str.155–179.9. Petrović, B.-B. Dobovšek (2007) Mreže organiziranog krimi-

naliteta, Pravni fakultet, Sarajevo.10. Petrović, B.-N. Peršak (2007) Sigurnost i suradnja kao reakcija

na organizirani kriminalitet u srednjoj i jugoistočnoj Europi, Pravnifakultet, Sarajevo.

11. Petrović, B.-G. Meško (2004) Kriminologija, Pravni fakultet,Sarajevo.

12. Petrović, B.-N. Bojanić-N. Korajlić (2004) Balkanski putevidroge i Bosna i Hercegovina, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo.

13. Petrović, B.-G. Meško (2008) Kriminologija, Pravni fakultet,Sarajevo.

14. Muratbegović, E. (2004) Strah od kriminaliteta u KantonuSarajevo, kriminološki osvrt, Zbornik radova u povodu desetogodišnjicesmrti V.Vodenelića, VŠUP i Pravni fakultet u Kragujevcu.

15. Klaić, B. (1988) Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MaticeHrvatske, Zagreb.

16. Singer, M. (1996) Kriminologija, Nakladni zavod GlobusMUP RH, Zagreb.

17. Smajić, Mirza (2010) Organizovani kriminal u Bosni i Herce-govini – tranzicijske dileme, Fakultet političkih nauka, Sarajevo.

18. Spahić, Taib, magistarski rad Sigurnosni aspketi demokratskekontrole policije u Bosni i Hercegovini odbranjen na Fakultetu poli-tičkih nauka, Sarajevo, 17. 07. 2008.

19. Sačić, Ž. (1997) Organizirani kriminalitet u Hrvatskoj, MUPRH, Zagreb.

Normativno-pravni akti1. Dejtonski mirovni sporazum, JP NIO Službeni list RBiH, Sara-

jevo, 1996;

224 PREGLED

2. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03)3. Krivični zakon FBiH („Službene novine FBiH“ broj 36/03)4. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 49/03)5. Zakon o izmjena i dopunama Zakona o Vrhovnom sudu FBiH

(„Službene novine FBiH“ broj 33/99)6. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03)7. Strategija Bosne i Hercegovine za borbu protiv organizovanog

kriminala i korupcije (period 2006–2009), Vijeće ministara (2006),Sarajevo.

8. Strategija Bosne i Hercegovine za borbu protiv organizovanogkriminala (period 2009–2012), Vijeće ministara (2009), Sarajevo.

9. Zakon o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiHi Zakon o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama zapodršku policijskim strukturama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/08)

10. Zakon o sprečavanju pranja novca u Bosni i Hercegovini („Služ-beni glasnik BiH“ br. 29/03).

Web-stranice:

1. www.esiweb.org 11.10.20082. www.icgg.org 08.10.20083. http://www.ti-bih.org/ 08.10.20084. http://www.fes.de/ipg/IPG2_2003/ARTEHRKE.HTM 10.10.20085. http://www.ohr.int 14.10. 20086. http://www.msb.gov.ba/dokumenti/strateski/?id=4342 24.04.20107. http://www.spiegel.de/politik/ausland/0,1518,541913,00.html

30.10.2008.

225PREGLED

D o k u m e n t i

D o c u m e n t s

UDK 37.034

Ina Reić ErcegovacMaja Ljubetić

ŠKOLSKE I OBITELJSKE VRIJEDNOSTIIZ PERSPEKTIVE STUDENATA

SCHOOL AND FAMILY VALUESFROM THE STUDENTS’ PERSPECTIVE

Sažetak

Primjereno oblikovan pedagoški kontekst za učenje u obitelji iodgojno-obrazovnim ustanovama omogućuje uspješniju socijalizacijumladih te internalizaciju vrijednosti koje se u tim socijalnim zajednicamapromiču. Na uzorku od 1039 studenata različitih profesionalnih usmjerenjaprovedeno je istraživanje kojim je utvrđeno kako mladi kao najznačajnijeobiteljske vrijednosti koje se njeguju u njihovim obiteljima i koje želeprenijeti na buduće generacije u najvećem broju ističu ljubav, religioznost,odgovornost te u nešto manjoj mjeri poslušnost, marljivost, toleranciju,poštenje i obrazovanje. Među vrijednostima koje bi se trebale njegovatiu školi sudionici istraživanja ističu odgovornost, marljivost, suradnju,toleranciju, samostalnost, upornost, samopouzdanje i poslušnost. Većavjerojatnost da će pojedine vrijednosti biti internalizirane je kada se zaiste vrijednosti zalažu obitelj i odgojno-obrazovne ustanove kao izravnireprezentanti vrijednosti za koje se zalaže društvo općenito.

Ključne riječi: obitelj, studenti, škola, vrijednosti

Summary

An appropriately formed pedagogical context for learning in thefamily and in upbringing-educational institutions enables successful

229PREGLED

PREGLED230

socialization of young people and the internalization of values promotedby those social groups. Research was carried out on a sample of 1039students studying various professions. This research determined thatamong young people the most important family values nurtured in theirfamilies and which they wished to pass on to future generations werepredominately: love, religiousness, responsibility and to a smaller extentobedience, diligence, tolerance, respect and education. Amongst the valueswhich should be nurtured at school, research participants emphasized:responsibility, diligence, cooperation, tolerance, independence, persistence,self-confidence and obedience. There is a higher likelihood that certainvalues will be internalized when these same values are supported by thefamily and upbringing-educational institutions as direct representationof the values which society supports in general.

Key words: family, students, school, values

Uvod

Obilje dostupne literature s različitih područja (psihologija, sociologija,filozofija, antropologija, teologija itd.) na temu vrijednosti uvjerava nas nesamo u važnost tog pitanja za pojedinca i društvo nego i u njegovu stalnuaktualnost. Iznenađuje, međutim, oskudnost pedagoške literature u tompodručju, tim više što je poznato kako se vrijednosti usvajaju procesomsocijalizacije, a jedni od glavnih čimbenika tog procesa su obitelj/roditeljii ostali „važni drugi“ u životu mlade osobe. Odrastanjem, krug utjecaja pro-širuje se na odgojno-obrazovne ustanove1, kulturne grupe, grupe vršnjaka,medije te, u konačnici, društvo općenito. Norme i vrijednosti za koje se terazličite grupe i institucije zalažu u određenom vremenskom, kulturnomi civilizacijskom krugu su najčešće u vrlo uskoj svezi te tako međusobnopovezuju i jačaju jedni druge (Schonpflug, 2001), olakšavajući time socijali-zaciju djece i mladih. Obitelj i škola, kao primarne zajednice, trebale biomogućavati i poticati (u adekvatno oblikovanom pedagoškom kontekstu)socijalizacijske procese te tako i internalizaciju željenih vrijednosti.

1 U daljnjem tekstu koristit će se termin škola, pri čemu se misli na sve razine sustava– od dječjeg vrtića do visokoškolskih ustanova.

Opravdanost pristupanju vrijednostima i vrijednosnim orijentacijamamladih nalazi se i u činjenici da je vrijednosti moguće shvaćati kao zaš-titne i rizične čimbenike socijalizacije mladih (Schonpflug, 2001; Hyniei sur., 2006; Franc i sur., 2008; Neiman, 2008), što je poglavito obitelji, alii ustanovama, od izuzetnog značaja. Neiman (2008) tako ističe da vrijed-nosti u koje djeca vjeruju determiniraju hoće li ili neće djeca sudjelovatiu nasilničkom ponašanju u školi, a rezultati istraživanja sugeriraju dau različitim kulturnim kontekstima naglašavanje vrijednosti u školamamože pomoći u prevenciji nasilničkog ponašanja. Istodobno, usporedbapreferiranih vrijednosti mladih i preferiranih vrijednosti društva omogućujepredikciju budućih društvenih kretanja, što bi kreatorima državne politiketrebalo biti vrlo znakovito.

Posljednjih desetljeća, kada svjedočimo eroziji mnogih vrijednosti(humanost, poštenje, pravda, rad i sl.), značajnim se čini istražiti vrijednostikoje se njeguju u dvjema temeljnim zajednicama za svakog pojedinca– obitelji i školi. Zalaganje za i/ili njegovanje nekih drugih, netradicijskihvrijednosti, u tim dvama sustavima značilo bi vrlo vjerojatno, dugoročno(ne samo moralno) propadanje društva. Stoga, istraživanje vrijednostis pedagoškog aspekta čini se značajnim, potrebnim i u današnje vrijemevrlo aktualnim kako bi se mogle jasno odrediti vrijednosti za koje se iu duhu kojih se odgajaju generacije mladih, kao što su posebice studentinastavničkih studija koji će ubrzo postati prenositelji (u svom privatnomi profesionalnom životu) tih istih vrijednosti na buduće generacije.

Upravo taj, pedagoški aspekt, čini se značajnim i u današnje vrijemevrlo aktualnim, jer omogućava uvid u vrijednosti za koje se i u duhu kojihse odgajaju generacije mladih, a na temelju tih uvida moguće je izraditiprimjerene programe pomoći roditeljima za njihovo osvješćivanjevažnosti prijenosa univerzalnih ljudskih vrijednosti na mlade.

Rezultati recentnih istraživanja životnih vrijednosti pokazuju kakosu pojedincima najvažnije vrijednosti obitelj i ljubav (Bogenschneider,2000; Raboteg-Šarić i sur., 2003; Janković i sur., 2004; Mrnjaus, 2008),stoga je vrlo vjerojatno da se upravo te vrijednosti njeguju i prenose namlade kako bi ih i oni nastavili prenositi na buduće generacije. Istraživanjana adolescentnoj populaciji pokazala su da pri rangiranju vrednota mladinajvažnijima smatraju zdravlje, prijateljstvo, brak i djecu, dok je međuvrijednosnim orijentacijama najistaknutija ona samoostvarujuća kojučine vrijednosti poput ljubavi, obitelji i prijateljstva (Franc, Šakić i

231PREGLED

Ivičić, 2002). Život i odrastanje u duhu univerzalnih vrijednosti (mir,sloboda, pravednost, sreća, ljubav, razumijevanje, dostojanstvo, napredak)zagarantirano je i međunarodnim dokumentima2, no, nažalost, praksanas uvjerava da nije zagarantirano u obiteljima kakve su, primjerice,one rizične i/ili disfunkcionalne.

Upravo u tim slučajevima osobito važnu ulogu imaju odgojno-obrazovne ustanove koje bi zalažući se za i živeći univerzalne ljudskevrijednosti trebale kompenzirati deficit roditeljskog djelovanja. Međutim,ne bismo trebali imati prevelika očekivanja, jer kako Hentig (2007: 8)upozorava: „Zahtijeva se odgoj koji se pleonastički naziva odgojem vri-jednosti, i to u školama koje su osmišljene kao ustanove za nastavu, kojesu tako i organizirane i kojima se ne omogućuje ni stjecanje iskustva nivrijeme koje je nužno za učenje na konkretnim slučajevima i na uzorima injihovim posljedicama.“ Iako je Hentig mislio na škole u RepubliciNjemačkoj, mišljenja smo kako ni u Hrvatskoj nije bitno bolja situacija.Odgoj općenito, a posebice odgoj za vrijednosti, već duže vrijeme uzmičepred obrazovnim sadržajima na svim razinama obrazovanja.

Razvoj i napredak društva dovodi do neminovnih promjena u društ-venim sustavima vrijednosti te su stoga očekivane i određene promjeneu sustavima vrijednosti pojedinaca. Iako su istraživanjima vrijednosnihprioriteta ustanovljene dobne razlike (starije i mlađe generacije), narazini obitelji uočene su „sličnosti u vrijednosnim prioritetima djece injihovih roditelja“ (Ferić, 2009: 126). Međugeneracijski prijenos vrijednostiunutar obitelji dokumentiran je brojnim istraživanjima (Youniss i Smol-lar, 1985; Gecas i Seff, 1990; Zanna i Rohan, 1996; Knafo i Schwartz,2001; Sabatier i Lannegrand-Willems, 2005), no u nekim je radovimautvrđena relativno niska povezanost između vrijednosnih sustava roditeljai djece adolescentne ili mlađe odrasle dobi (Hoge i sur., 1982; de St.Aubini Graskamp, 2001). Kako će teći proces prijenosa vrijednosti s roditeljana djecu te kakav će biti konačan učinak (internalizacija vrijednosti)ovisi o nizu čimbenika, kao što su: dob i spol djeteta, razina suglasja obaroditelja u pogledu vrijednosnih prioriteta, odnos roditeljskog ponašanja

232 PREGLED

2 Universal Declaration of Human Rights, United Nations, http://www.un.org/Overview/rights.html.

Convention on the Rights of tehe Child, United Nations, http://www.unhchr.ch/html/menu3/b/k2crc.html.

i vrijednosti za koje se zalažu, roditeljski odgojni stil i sl. (Goodnow,1992; Grusec i Goodnow, 1994; Mrnjaus, 2008; Ferić, 2009)

Djeca i mladi preuzimaju, žive, ali i „testiraju“ preuzete vrijednostiiz vlastite obitelji uspoređujući ih s vrijednostima svog užeg okruženja(škola, vršnjaci, klubovi) i šireg društvenog konteksta, pa je eventualnonesuglasje općih vrijednosti za koje se obitelj i društvo zalažu za njihfrustrirajuće i dezorijentirajuće. Ponekad su i roditelji u nedoumici kojevrijednosti promicati, jer su često suočeni s agresivnom promidžbom nekihdrugih vrijednosti koje nameću mediji i društvena zbilja.

Odgoj za vrijednosti i u vrijednostima

Iako često nisu u stanju jasno definirati pojam vrijednosti, svi pojedinciimaju vrijednosti koje determiniraju njihove odluke i usmjeravajunjihove živote. U obilju literature, poglavito psihologijske, nailazimo narazličita određenja pojma vrijednosti, no gotovo svi autori naglašavajuterminološku „zbrku“ i nedosljednost u objašnjavanju tog pojma (Schwartz,1992; Mrnjaus, 2008; Ferić, 2008). U dostupnoj literaturi, o vrijednostimase govori kao o subjektivnom doživljaju, uvjerenjima, normama, interesima(Mrnjaus, 2008), idejama, vjerovanjima, usmjerivačima ponašanja,krajnjem cilju ljudske motivacije (Ferić, 2008), o vrijednostima kaoopćenitim smjernicama (Haralambos i Holborn, 2002), ili pak o vrijed-nostima kao uvjerenjima, misiji i filozofiji značajnima za pojedinca(Posner, 2008).

Za potrebe ovog rada ograničit ćemo se na najčešće citiranuSchwartzovu definiciju prema kojoj se vrijednosti mogu odrediti kao„ideje ili vjerovanja o poželjnim ciljevima ili ponašanjima, koja nadilazespecifične situacije, usmjeravaju odabir i procjenu ponašanja i događanjate su hijerarhijski organizirana s obzirom na njihovu relativnu važnostza pojedinca“ (Ferić, 2008: 14).

Analizirati vrijednosti s pedagoškog motrišta, znači fokusirati se naone elemente definicije koji se odnose na „poželjne ciljeve“ (odgojiti dijeteu skladu s vrijednostima društva, osamostaliti ga, pripremiti za „urastanje“u društvo, omogućiti mu razvoj potrebnih kompetencija, autonomnodjelovanje, preuzimanje inicijative i sl.), „ponašanja“ (reducirati i/iliotkloniti društveno neprihvatljiva ponašanja, usvojiti društveno prihvatljivaponašanja, jednom riječju, odgojiti dijete), te „nadilaženje specifičnih

233PREGLED

situacija“ i „usmjeravanje odabira i procjene ponašanja“ koji se odnosena odgoj za budućnost (naučiti preuzimati odgovornost, posebice usituacijama kada roditelj/učitelj nije nazočan i ne „kontrolira“ dijete, činitipozitivne izbore itd.). Vrlo je vjerojatno kako će mladi živeći vrijednostii u vrijednostima koje se promiču u obitelji i školi internalizirati tevrijednosti, ali će ih vrlo vjerojatno nastojati prenijeti i na vlastito potomstvoosvjedočeni da su te vrijednosti općeprihvaćene i cijenjene u društvu.Sukladne vrijednosti koje se promiču u obitelji, ustanovama i cjelokupnomdruštvu mladima pružaju osjećaj sigurnosti, orijentaciju u razvoju i izgradnjivlastite osobnosti te korektiv u ponašanju.

Obiteljski sustav i sustav odgojno-obrazovne ustanove funkcioniraviše ili manje uspješno i u skladu s vrijednostima koje se u njima promiču,no hoće li i u kojoj mjeri te vrijednosti prihvatiti i djeca/mladi umnogomeovisi o roditeljskom/učiteljskom životnom i odgojnom stilu, komuni-kacijskim vještinama i sposobnostima građenja i unapređivanja odnosas mladima, načinu izgrađivanja autoriteta te načinu kojim vode mlade.Želimo li da djeca i mladi uspješno internaliziraju vrijednosti za koje seobitelj, ustanove i društvo u cijelosti zalažu, nužno je da odrasli (roditelji,učitelji, državni dužnosnici) budu autentični, odnosno da žive vrijednostikoje promiču.

Cilj istraživanja

Provedeno istraživanje imalo je za cilj utvrditi koje se vrijednostinjeguju u današnjim obiteljima, a koje mladi žele prenijeti na svojebuduće potomstvo, te koje bi se vrijednosti, prema mišljenju sudionika,trebale promicati i njegovati tijekom školovanja.

Metoda

SudioniciU istraživanju je sudjelovalo 1039 studenata s različitih fakulteta

iz Splita, Mostara, Zadra i Dubrovnika. Sudionici su, s obzirom napodručje studija, podijeljeni u četiri skupine, pri čemu je najviše studenataiz područja društvenih znanosti (N=563), dok je iz područja prirodnihznanosti 127 studenata te tehničkih znanosti 190 studenata. Posebnuskupinu su činili studenti koji studiraju na studijima predškolskog odgoja,učiteljskog studija te studija pedagogije (N=159).

234 PREGLED

InstrumentiZa potrebe ovog istraživanja konstruiran je upitnik koji se sastojao od

tri dijela. Prvi dio odnosio se na opće podatke, čime su prikupljeni osnovnisociodemografski podatci o sudionicima istraživanja (spol, dob, nazivstudijskog programa, godina studija i sl.). U drugom dijelu upitnika odsudionika se tražilo da navedu one vrijednosti (kvalitete) koje se njegujuu njihovim obiteljima te bi ih oni željeli u budućnosti prenijeti na svojudjecu. Maksimalno se moglo navesti osam takvih vrijednosti ili kvaliteta.U trećem dijelu od sudionika se tražilo da navedu vrijednosti ili kvaliteteza koje smatraju da bi se trebale njegovati tijekom školovanja. I ovdjese maksimalno moglo navesti osam takvih vrijednosti.

Rezultati

Obiteljske vrijednostiIU tablici 1. prikazana je učestalost kojom su sudionici navodili vri-

jednosti koje se njeguju u njihovim obiteljima te bi ih oni željeli u bu-dućnosti prenijeti na svoju djecu. Od sudionika se tražilo da navedumaksimalno osam vrijednosti, što je dio sudionika i učinio, dok je dio njihnaveo svega dvije ili tri vrijednosti. Iz tablice 1. je vidljivo da najveći diosudionika, bez obzira na njihov profesionalni izbor, ljubav smatra naj-prominentnijom obiteljskom vrijednosti, a može se uočiti da i međuostalim vrijednostima postoji relativno dobro slaganje među sudionicima.

Tablica 1. Učestalost navođenja obiteljskih vrijednostis obzirom na vrstu studija

235PREGLED

Trećina sudionika istraživanja iz populacije budućih učitelja ipedagoga te studenata društvenih znanosti religioznost smatra vrlo važnomobiteljskom vrijednosti i rangira je vrlo visoko, dok se za nju opredjeljujemanje od 20% sudionika studenata prirodnih i tehničkih znanosti. Mogućeda je razlog ovakve distribucije upravo u vrsti izabranog studija, odnosnoda mladi iz obitelji u kojima se njeguje religioznost kao vrijednost birajudruštvena usmjerenja i nastavničke studije radije nego tehničke i prirodneznanosti. Moguće da komponenta duhovnosti igra značajniju ulogu udruštvenim i nastavničkim strukama nego u prirodnim i tehničkim.Gotovo trećina sudionika smatra da je odgovornost jedna od najvažnijihvrijednosti koju su usvojili u vlastitoj obitelji te koju žele prenositi i nasljedeće generacije, što se smatra izuzetno značajnim gledano u kontekstuobiteljskog odgoja, iako je upravo to gotovo najteža i najkompleksnijaroditeljska zadaća – naučiti dijete odgovornom ponašanju. Da bi dijetenaučilo odgovorno se ponašati, potrebno mu je stvoriti takav kontekst zaučenje u kojem će ono moći od najranije dobi slobodno činiti vlastite izborete naučiti snositi prirodne posljedice učinjenih izbora. Odgovorno po-našanje podrazumijeva osvješćivanje i preuzimanje odgovornosti premasebi, drugima i stvarima (svijetu oko sebe), što je temelj održiva razvoja.Odgoj za održivi razvoj vjerojatno je jedna od najzahtjevnijih zadaćaodraslih upravo stoga što zahtijeva odgovorno ponašanje onih koji od-gajaju i obrazuju (roditelji, učitelji), ali i puno znanja i vještina, jednomriječju – pedagošku kompetenciju. Pogledaju li se dobiveni rezultati iztog kuta, onda je moguće zaključiti da gotovo dvije trećine mladih nijeu svom obiteljskom okruženju spoznalo odgovornost kao vrednotu.

Slobodno, demokratično, prosperitetno, obrazovano društvo kakvopriželjkujemo treba i osobno i profesionalno odgovorne pojedince, jersamo takvi će moći biti i društveno odgovorni. Vrlo je vjerojatno kako je putdo odgovornog ponašanja djece i mladih onaj koji vodi preko odgovornogroditeljstva, stoga je napore struke nužno usmjeriti prema sadašnjim i bu-dućim roditeljima kako bi ih se osposobljavalo za odgovorno roditeljstvo.

Dok marljivost kao vrijednost prepoznaju svi subuzorci sudionika,iznenađuje kako samostalnost izdvaja tek njih 5%. Očito je da se još uvijekdječjoj samostalnosti u današnjim obiteljima ne posvećuje dostatnapozornost. Roditelji su često skloni djelovati ‘prema djeci’ i činiti ‘zadjecu’, pa čak i onda kada djeca i mladi mnogo toga mogu napraviti sami.Moguće da na taj način roditelji pokazuju svoju požrtvovnost te zadovo-

236 PREGLED

ljavaju svoju potrebu za pripadanjem, ne vodeći računa o činjenici datako ugrožavaju djetetovu potrebu za moći.

„Ne prepoznatu samostalnost“ moguće je dovesti u svezu s odgo-vornošću. Naime, da bi djeca/mladi mogli razviti osjećaj odgovornosti,prethodno moraju biti svjesni svoje samostalnosti.

Tablica 2. Rangovi obiteljskih vrijednosti koje su zajedničke svimsudionicima s obzirom na vrstu studija (Kruskall-WallisH (3,32)=12,33; p=0,006*)

U tablici 2. prikazana je usporedba među rangovima obiteljskihvrijednosti između četiri skupine sudionika. Budući da su sudionici naanketnom upitniku proizvoljno mogli navoditi vrijednosti, dobiven jecijeli niz različitih vrijednosti, od kojih su se neke pojavljivale s velikomučestalošću budući da ih je većina sudionika navodila, dok su se nekevrijednosti sporadično pojavljivale kod samo nekolicine sudionika. Kakobi se provjerilo razlikuju li se sudionici različitog područja studiranjas obzirom na obiteljske vrijednosti, izračunata je neparametrijska analizavarijance, odnosno Kruskall-Wallisov test, koji je pokazao da postojirazlika između rangova obiteljskih vrijednosti (koje su bile zastupljeneu svim skupinama sudionika). Pregledom rangova neke od značajnijihrazlika moguće je primijetiti u rangu marljivosti, koja je peta odnosno šestapo zastupljenosti u skupini sudionika s područja društvenih znanosti, dokmarljivost zauzima visoko drugo odnosno treće mjesto u obiteljskimvrijednostima u skupini studenata tehničkih znanosti, odnosno prirodnihznanosti. Zanimljivo je kako je obrazovanje kao vrijednost koja se njegujeu obitelji zauzela posljednje mjesto u tri od četiri skupine sudionika.Ovaj rezultat iznenađuje tim više što je istraživanje provedeno među

237PREGLED

studentskom populacijom. Tolerancija je, čini se, najmanje važna studentimaprirodnih znanosti u odnosu na ostale, posebno studente s područjadruštvenih znanosti koji ipak toleranciju smatraju važnijom. Vrlo jevjerojatno da je ovakve rezultate moguće objasniti upravo izborom studijaodnosno budućom profesijom. Pojedinci koji se opredjeljuju za društvenestudije unaprijed znaju da će u svojoj profesiji biti usmjereni najčešćena odnose s drugim pojedincima, te će im osim komunikacijskih i drugihvještina biti nužno potrebna razvijena tolerancija. Moguće da oni kojise opredjeljuju za prirodne znanosti odnose s drugim pojedincima, patako ni toleranciju, ne pozicioniraju visoko. No, tolerancija je vrlina svihsocijalnih bića, koja su stalno ili povremeno u kontaktima s drugima,bilo privatno bilo profesionalno. Iako rezultati sugeriraju da postoje nekerazlike u rangovima obiteljskih vrijednosti između sudionika koji su seopredijelili za različite životne pozive, pokazalo se da postoji značajnapovezanost među rangovima obiteljskih vrijednosti (tablica 3), štogovori i o univerzalnosti obiteljskih vrijednosti u studentskoj populaciji.

Tablica 3. Korelacija među rangovima obiteljskih vrijednostisudionika različitih studijskih područja(Kendall-tau koeficijent)

*p<0,05

Školske vrijednosti

U tablici 4. prikazana je zastupljenost vrijednosti za koje sudionicismatraju da bi se trebale njegovati tijekom školovanja. Među školskimvrijednostima očito je da većina sudionika smatra kako su odgovornosti marljivost najvažnije kvalitete koje bi se trebale njegovati i razvijatitijekom školovanja.

238 PREGLED

Tablica 4. Učestalost navođenja školskih vrijednostis obzirom na vrstu studija

Razvidno je da je potrebno intenzivnije raditi na osvješćivanju profe-sionalaca (učitelja na svim razinama) o nužnosti poticanja odgovornogponašanja djece/učenika u svakodnevnim odgojno-obrazovnim situacijama.Potičući djecu/mlade na samovrjednovanje svojih ponašanja, samo-vrjednovanje učinjenih izbora i vlastitih postignuća, osposobljavamo ih zasvjesno preuzimanje odgovornosti u svim životnim aspektima. Čestoupravo u odgojno-obrazovnim ustanovama izostaje ovaj aspekt profesio-nalnog djelovanja, jer najčešće odrasli (učitelji) određuju standarde (naj-češće tako da učenicima nisu dostatno poznati ni jasni), određuju tijeki dinamiku obrazovnog procesa i konačno (pr)ocjenjuju postignuća, takoda učenici nemaju priliku djelatnije sudjelovati u odgojno-obrazovnomprocesu te preuzeti svoj dio odgovornosti za uspješnost kako procesa takoi ishoda. Marljivost mladi logično povezuju s osobnom odgovornošćuznajući da samo upornim djelovanjem mogu postići željeni cilj koji su sisami odredili i za ostvarenje kojeg su preuzeli odgovornost. Ne iznenađujeda trećina mladih ističe samostalnost kao vrijednost koju bi trebalo višenjegovati u odgojno-obrazovnim ustanovama, što vrlo vjerojatno dovodeu usku svezu s odgovornosti budući je, kao što je slučaj i u obiteljskomokruženju, samostalnost preduvjet za odgovorno ponašanje (djece/mladih).

239PREGLED

Zanimljivo je da se uz odgovornost i marljivost kao najčešćenavođena vrijednost pokazala suradnja, koju također izdvaja više odtrećine sudionika. Vrlo je vjerojatno kako su mladi svjesni važnosti suradnje,i to kako one međuvršnjačke tako i one na relaciji učenici/studenti iprofesori. Nažalost, u našim odgojno-obrazovnim ustanovama nedovoljnoje primjera suradničkog učenja, zajedničkog rada učenika/studenata naprojektima i drugim aktivnostima u kojima bi se mladi učili kvalitetnojsuradnji, komunikaciji, rješavanju konflikata bez poraženih i sličnimvještinama. Tijekom školovanja pojedinac je najčešće usmjeren sam nasebe i svoje resurse, i kao takav nije adekvatno pripremljen za budućetržište rada koje od profesionalca bez obzira na profil očekuje suradnju.Mladi očito prepoznaju ovaj deficit u našem školstvu. U uskoj svezi sasuradnjom je i tolerancija, koju ističe gotovo trećina sudionika istraživanja,a koja je preduvjet dobrih suradničkih odnosa.

Nadalje, interesantnim se čini rezultat koji „postiže“ poslušnost kojaje pozicionirana vrlo nisko na ljestvici izabranih vrijednosti koje bi setrebale njegovati tijekom školovanja. Moguće da su novije društvenepromjene, demokratizacija društva i odnosa, pojačana svijest o ljudskimi dječjim pravima, odgoj koji potiče propitivanje autoriteta i sl., rezultiralepercepcijom poslušnosti kao pomalo zastarjele kvalitete koju tijekomškolovanja ne treba poticati. Inzistiranje na bespogovornoj poslušnostipraksa je nametnutih autoriteta koja nema pedagoško uporište i kao takvanije niti prepoznata od strane mladih sudionika.

Također, iznenađuje što je manje od 10% mladih sudionika navelozabavu kao vrijednost koju je potrebno njegovati tijekom školovanja.Očito je da se zabava poistovjećuje s ugodom i razbibrigom i mladi je nepovezuju sa školom i učenjem. Nažalost, i to je potvrda naše uobičajeneškolske prakse u kojoj je učenje muka, jer se prečesto zaboravlja da senajlakše i najbolje uči upravo putem zabave. Na sreću, takav oblik učenjajoš uvijek je prisutan u ranoj i predškolskoj dobi djece.

240 PREGLED

Tablica 5. Rangovi školskih vrijednosti koje su zajedničke svimsudionicima s obzirom na vrstu studija (Kruskall-WallisH (3,32)=8,46; p=0,037*)

Kruskall-Wallisova analiza je pokazala da postoji razlika međurangovima vrijednosti ovih četiriju skupina sudionika. Pri tome trebaistaknuti da je tolerancija najniže rangirana kod studenata prirodnihznanosti u odnosu na ostale, dok je samopouzdanje najviše rangiranoupravo kod studenata prirodnih znanosti u usporedbi s drugim sudionicima.

Tablica 6. Korelacija među rangovima školskih vrijednosti sudionikarazličitih studijskih područja (Kendall-tau koeficijent)

*p<0,05

241PREGLED

Izračunate korelacije među rangovima (tablica 6) sugeriraju da nepostoji značajna povezanost u rangovima školskih vrijednosti izmeđustudenata prirodnih znanosti, s jedne, i obje skupine studenata društvenihznanosti, s druge strane. Očito je da budući učitelji, nastavnici i pedagozite stručnjaci s područja prirodnih znanosti nemaju zajedničku vizijuvrijednosti koje bi škola kao najvažnija odgojno-obrazovna institucijatrebala njegovati i razvijati kod učenika. Tome u prilog idu i ranijenavedene razlike među rangovima sudionika, studenata prirodnih iostalih područja.

Zaključak

Vrijednosti koje promiču obitelj i odgojno-obrazovne ustanovetrebale bi biti u suglasju te usklađene s vrijednostima za koje se zalažecjelokupno društvo. Tako usklađene vrijednosti olakšale bi orijentacijudjece/mladih na putu njihova odrastanja i sazrijevanja. Provedeno istraži-vanje pokazalo je da se u današnjim obiteljima najznačajnijim vrijednostimasmatraju: ljubav, religioznost i odgovornost, oko čega suglasje postižetrećina sudionika. U znatno manjem postotku mladi se opredjeljuju zaposlušnost, marljivost, toleranciju, poštenje i obrazovanje.

Među vrijednostima za koje sudionici procjenjuju da bi se trebalenjegovati tijekom školovanja nalaze se: odgovornost i marljivost, za kojese opredjeljuje više od polovice sudionika, te suradnja, tolerancija isamostalnost, koje su izbor trećine sudionika.

Razvidno je da su mladi spremni djelatnije sudjelovati u svojoj iz-gradnji marljivo radeći i preuzimajući odgovornost, no odrasli (roditeljii učitelji) im trebaju omogućiti uvjete za to.

U obiteljskom odgoju, ali i odgojno-obrazovnim ustanovama trebalobi značajno više pozornosti posvećivati vrijednostima koje samo diomladih prepoznaje i ističe, kao što su primjerice samostalnost, tolerancija,poštenje, obrazovanje, budući je riječ o vrijednostima na kojima se temeljicjelokupan razvoj društva kojeg će nositelji biti upravo sudionici istraživanja.

242 PREGLED

Literatura:

1. Bogenschneider, K. (2000). Has family policy come of age? Adecade of the state of US family policy in the 1990s. Journal of Marriageand the Family 62, 1136-1159.

2. De St. Aubin, E., Graskamp, P. (2001). Values Transmission InFamilies: An Intergenerational Examination in Two Studies. Paperpresented at American Psychological Association Convention, 2001.

3. Ferić, I. (2009). Vrijednosti i vrijednosni sustavi: psihologijskipristup. Zagreb: Alinea.

4. Franc, R., Šakić, V., Ivičić, I. (2002). Vrednote i vrijednosneorijentacije adolescenata: hijerarhija i povezanost sa stavovima i ponaša-njima. Društvena istraživanja, 11(2-3), 215-238.

5. Franc, R., Sučić, I., Šakić, V. (2008). Vrijednosti kao rizični izaštitni čimbenici socijalizacije mladih. Diacovensia, 16(1-2), 135-148.

6. Gecas, V., Seff, M. (1990). Families and Adolescents: A reviewof the 1980s. Journal of Marriage and the Family, 52, 941-958.

7. Goodnow, J. J. (1992). Parents’ ideas, children’s ideas: Corre-spondence and divergence. U: I. E. Sigel, A. V. McGillicuddy-DeLisi,& J. J. Goodnow (Eds.), Parental belief systems: The psychologicalconsequences for children (293-317). Hillsdale, New Yersey: Erlbaum.

8. Grusec, J. E., Goodnow, J. J. (1994). Impact of parental disciplinemethods on the child’s internalization of values: A reconceptualizationof current points of view. Developmental Psychology, 30, 4-19.

9. Haralambos, M., Holborn, M. (2002). Sociologija – teme i per-spektive. Zagreb: Golden marketing.

10. Hentig, von H. (2007). Kakav odgoj želimo? Zagreb: Educa.11. Hoge, D. R., Petrillo, G. H., Smith, E. I. (1982). Transmission

of religious and social values from parents to teenage children. Journalof Marriage and the Family, 44, 569-580.

12. Hynie, M., Lalonde, N. R., Lee, N. (2006). Parent-Child ValueTransmission Among Chinese Immigrants to North America: The Caseof Traditional Mate Preferences. Cultural Diversity and Ethnic MinorytyPsychology, 12(2), 230-244.

13. Janković, J., Berc, G., Blažeka, S. (2004). Neke opće i obiteljskevrednote u selu i gradu. Sociologija sela 42 (1-2), 91-111.

243PREGLED

14. Mrnjaus, K. (2008). Pedagoška promišljanja o vrijednostima.Rijeka: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci.

15. Neiman, R. (2008). www.israel121c.org/culture/research-values-determine-if-teens-will-engage-in-school (posjećeno: 12. 1. 2010)

16. Posner, R. (2008). http://www.motiverconsultants.com/subpage6.html (posjećeno: 25. 2. 2009).

17. Raboteg-Šarić, Z., Pećnik, N., Josipović, V. (2003). Jedno-roditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline. Zagreb: Državnizavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.

18. Rohan, M. P., Zanna, M. P.(1996). Value transmission in Families.The psychology of values. The Ontario symposium, 8, 253 -276.

19. Sabatier, C., Lannegrand – Willems, L. (2005). Transmission ofFamily Values andAttachment:AFrench Three-Generation Study. AppliedPsychology: An International Review, 54, 3, 378-395.

20. Schonpflug, U. (2001). Intergenerational transmission of values.Journal of Cross-Cultural Psychology, 32, 174-185.

21. Schwartz, S. H. (1992). Universals in the content and structureof values: Theoretical advances and empirical tests in 20 countries.Advances in Experimental Social Psychology, 25, 1-65.

22. Youniss, J., Smollar, J. (1985). Adolescent relations withmother, fathers, and friends. Chicago: University Chicago Press.

23. http://www.un.org/Overview/rights.html. (posjećeno: 13.1.2009).24. http://www.unhchr.ch/html/menu3/b/k2crc.htm (posjećeno:

13.1.2009).

244 PREGLED

P r i k a z i i o s v r t iR e v i e w s

UDK 013 “1949/2009“ (047.3)

Mirko Pejanović

POVODOM BIBLIOGRAFIJE UNIVERZITETSKIHI NAUČNIH PUBLIKACIJA: 1949–2009.1

ON THE OCCASION OF PUBLISHINGTHE BIBLIOGRAPHY OF UNIVERSITYAND SCIENTIFIC EDITIONS: 1949-2009

Sažetak

Tekst je izlaganje sa promocije Bibliografije univerzitetskih i naučnihpublikacija 1949– 2009. održane 19. maja 2010. godine u povodu obilje-žavanja 60 godina postojanja i rada Univerziteta u Sarajevu.

Summary

The text contains a presentation delivered at the promotion of theBibliography of University and Scientific Editions: 1949-2009 that hadbeen held on May 19, 2010 on the occasion of celebrating the 60th

Anniversary of the University of Sarajevo’s existence and work.

Bibliografiju univerzitetskih i naučnih publikacija 1949–2009.pripremili su uređivački odbor na čelu sa rektorom prof. dr. FarukomČaklovicom zajedno sa redakcijom koju su činile Dženana Tuzlak i mr.Sonja Polimac.

Na 553 stranice Bibliografije nalaze se naslovi univerzitetskih inaučnih publikacija što su nastale u nastavno-pedagoškom i naučno-

249PREGLED

1 Bibliografija univerzitetskih i naučnih publikacija 1949–2009, Sarajevo: Univer-zitet u Sarajevu: Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, 2010, 535 str.

PREGLED250

istraživačkom radu u proteklih 60 godina postojanja i rada Univerzitetau Sarajevu.

Bibliografija sadrži 4.392 bibliografska zapisa knjiga i naučno-istraživačkih projekata, kao i 96 zapisa serijskih publikacija.

Ako se izuzmu četiri ratne godine (1992–1996), Univerzitet u Sarajevuje svake godine stvarao 78 knjiga ili naučnu publikaciju. Na ovaj načinUniverzitet u Sarajevu se potvrdio kao uspješna i respektabilna nastavno-pedagoška i naučno-istraživačka institucija u proteklim decenijamasvog postojanja i rada.

Bibliografija predstavlja važan uvid u istorijski razvoj Univerzitetau Sarajevu i njegovom doprinosu kulturnom i društveno-ekonomskomrazvoju Bosne i Hercegovine.

Postoji više vremenskih perioda kroz koje je prošao razvoj Univer-ziteta u Sarajevu. U svakom od tih perioda prepoznaju se dometi naučnogstvaranja profesora Sarajevskog univerziteta, prije svega po obuhvatui broju knjiga i naučnih studija. Radi se o tome da je naučno i nastavno-pedagoško stvaralaštvo bilo determinisano društveno-istorijskim i društ-veno-ekonomskim pretpostavkama koje su bile specifične za svakivremenski period. Po dometima naučnog stvaranja izdvajaju se četiriperioda u proteklih šest decenija postojanja Univerziteta u Sarajevu.

Prvi vremenski period u razvoju Univerziteta u Sarajevu javlja se odmomenta osnivanja 1949. godine pa do 1965. godine XX stoljeća. U ovojprvoj deceniji svoga postojanja i rada Univerzitet u Sarajevu uspostavljasvoje institucionalne kapacitete. Formiraju se i započinju rad sve visoko-školske institucije, instituti i istraživački centri, koji u osnovi čine današnjustrukturu Univerziteta u Sarajevu. U istorijskom kontekstu prvih 15godina razvoja Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata imaobilježje obnove i stvaranja ekonomske i kulturološke osnove za izlazakBosne i Hercegovine iz kulturne i ekonomske zaostalosti.

Formiranje Univerziteta u Sarajevu predstavljalo je prekretnicu ukulturnom i socijalnom razvoju Bosne i Hercegovine. I upravo u toj prvojdeceniji rada Univerziteta u Sarajevu nastaju i vrijedne nastavno-pedagoškei naučne publikacije.

Nakon što je u prvih 15 godina rada stvorena institucionalna i kad-rovska osnova za razvoj Univerziteta u Sarajevu, uslijedio je vremenskiperiod od 1965. do 1990. godine za koji se može reći da je bio periodnajvećeg uspona u razvoju Univerziteta u Sarajevu. U ovom vremenu

proširena je kadrovska osnova Univerziteta. Educiran je i u nastavninaučno-istraživački proces uključen veći broj docenata iz skupinemladih ljudi talentovanih za naučno-istraživački rad. Tokom 70-ih godinaXX stoljeća privreda Bosne i Hercegovine bilježi uspješan razvoj krozprimjenu novih tehnologija i orijentacijom na izvoz na svjetsko tržište.

Uz univerzitetske naučno-istraživačke kapacitete otvaraju se razvojno-istraživački centri u svim većim privrednim preduzećima. Povezuje senaučno-istraživački rad sa razvojem privrede i društva. Istovremenotadašnja politika državnih organa Bosne i Hercegovine dovodi do for-miranja posebnog republičkog fonda za finansiranje naučno-istraživačkograda (u tadašnjem vremenu SIZ za nauku).

Upravo u ovom vremenu pokreću se brojni naučno-istraživačkiprojekti. Pripremljena „Bibliografija univerzitetskih i naučnih publikacija1949–2009.“ pokazuje da je u vremenu od 1965. do 1990. godine bilozlatno doba u razvoju naučno-istraživačkog rada. Tada su izvedenabrojna istraživanja kako fundamentalna, tako i aplikativna. Na temeljuovih istraživanja štampane su naučno-istraživačke studije. U Bibliografijise dokumentuje da su naučno-istraživačke studije obuhvatale oblasttehničkih i biotehničkih nauka, potom medicinskih nauka, te prirodno-matematičkih, humanističkih i društvenih nauka. I tada i danas posebnuvrijednost imaju naučno-istraživačke studije u kojima je izvedenanaučna elaboracija u pogledu mogućnosti ekonomsko-tehnološkograzvoja privrede Bosne i Hercegovine na osnovi sopstvenih prirodnihresursa: šume, vode, zemljišta, rude i slično. Veći broj knjiga izdale suizdavačke kuće „Svjetlost“ i „Veselin Masleša“ u saradnji sa izdavačkimkućama iz Zagreba i Beograda.

U vremenu svog zlatnog doba Univerzitet u Sarajevu je bio kadrovskai naučna osnova u obrazovanju matičnih komisija za formiranje Tuz-lanskog, Banjalučkog i Mostarskog univerziteta. Istovremeno, Univerzitetu Sarajevu je bio naučna osnova za formiranje Društva za nauku, a potomAkademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Ratno vrijeme se javlja kao treći period u postojanju i radu Univer-ziteta u Sarajevu. U prvoj godini rata uništen je bibliotečki fond Nacionalnei univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine i Orijentalnog instituta.Bez bibliotečkih fondova su ostali i fakulteti čije su zgrade bile uništeneili devastirane: Šumarski, Poljoprivredni, Saobraćajni i Elektrotehničkifakultet. Uprkos opsadi Sarajeva i teškim ratnim uslovima Univerzitet

251PREGLED

u Sarajevu je bio jedna od institucija koja je radila sve vrijeme rata. I uovom ratnom vremenu profesori Sarajevskog univerziteta, ali u znatnomanjem broju, objavljuju knjige i naučne radove.

Postratno i postdejtonsko vrijeme čini zaseban vremenski period urazvoju Univerziteta u Sarajevu, a time i naučnog stvaralaštva profesoraovog univerziteta. U kontekstu 60. godišnjice postojanja Univerziteta uSarajevu uzima se postdejtonsko vrijeme za četvrti period.

Siromaštvo društva, nerazvijenost privrede u novim tržišnim uslovima,kao i slabosti u organizaciji, ustrojstvu i funkcionisanju državne strukturetokom postdejtonskog perioda onemogućuju puni razvoj naučnog stvara-laštva na Univerzitetu u Sarajevu. Ni privreda ni državna struktura nemajumaterijalno-finansijsku osnovu za finansiranje naučno-istraživačkihprojekata i naučno-istraživačkog rada.

Sredstva koja izdvaja Kanton Sarajevo za naučno-istraživačkeprojekte više su nego simbolična naspram realnih mogućnosti naučno-istraživačkog rada na Univerzitetu u Sarajevu. Veoma je mali brojfakulteta, članica Univerziteta u Sarajevu, koji su u postdejtonskomvremenu dobili sredstva za naučno-istraživačke projekte. I zato jeuočljiva bitna razlika u nivou i širini naučne produkcije u predratnomi postratnom vremenu.

Promocija Bibliografije univerzitetskih i naučnih publikacija1949–2009. je prilika i povod da se istakne veliki stvaralački potencijalprofesora i istraživača koji su u proteklih 60 godina napisali knjige i izvelinaučno-istraživačke projekte. Većina napisanih i objavljenih knjiga pripadaindividualnim poduhvatima. Uočljivo je da se najveći broj autora javljasa dvije do pet knjiga u svom stvaralačkom opusu.

Jedan manji broj stvaralaca objavio je od pet do deset knjiga i naučno-istraživačkih studija.

U kontekstu broja objavljenih knjiga i istraživačkih studija značajnoje izdvojiti one profesore i naučne radnike koji su naučnoj produkcijiUniverziteta u Sarajevu, a unutar svoje naučne discipline, dali prepoz-natljivo najveći doprinos tokom višedecenijskog rada na Univerzitetu.Oni su napisali deset i više knjiga.

U oblasti filozofije, te drevne naučno-teorijske discipline po brojuobjavljenih knjiga izdvajaju se profesori: Muhamed Filipović, Ivan Foht,Kasim Prohić i Abdulah Šarčević.

252 PREGLED

U oblasti tehničkih nauka se po broju objavljenih knjiga i naučnihstudija izdvajaju profesori: Svetozar Zimonjić, Mehmed Bublin i VlatkoDoleček. U oblasti prirodno-matematičkih nauka najviše naslova imajuprofesori: Ljubomir Berberović, Rifat Hadžiselimović, Avdo Sofradžija,Dejan Milošević i Emin Sofić.

Medicinske i biotehničke nauke svojim naučnim stvaralaštvomnajviše su zadužili profesori: Grujica Žarković, Natalija Dozet i MuhidinHamamdžić.

Razvoju književnosti i pedagoških nauka brojem svojih knjigaponajviše su doprinijeli profesori: Muhsin Rizvić i Nikola Filipović.

U oblasti istorijskih nauka najviše knjiga je objavio profesor EnverImamović.

U pravnim naukama najviše knjiga su objavili profesori: BogdanLoza i Mustafa Imamović.

U oblasti sociološko-politoloških naučnih disciplina po broju objav-ljenih knjiga izdvajaju se profesori: Omer Ibrahimagić, Ivan Cvitkovići Esad Zgodić.

U oblasti ekonomskih nauka najveći broj naslova knjiga i studijanapisali su profesori: Hasan Hadžiomerović, Stjepan Lovrenović iBoris Tihi.

Bibliografija će biti od velike koristi za nastavnike i studente Uni-verziteta u Sarajevu.

Čestitamo uredništvu i redakciji na izdavačkom poduhvatu.

253PREGLED

UDK 279 „04/14“ (049.3)

Nevad Kahteran

ISLAMSKA MISAO U SREDNJEM VIJEKU1

THE ISLAMIC THOUGHT IN MIDDLE AGES

Sažetak

Tekst je prikaz knjige Islamic Thought in the Middle Ages’AnneAkasoy i Wima Ravena (ur.).

Summary

The text contains a review of the book entitled: Islamic Thoughtin the Middle Ages by Anne Akasoy and Wima Raven. (Ed.)

Ovaj Festschrift od 711 strana, priređivača Anne Akasoy i WimaRavena, objavljen je 2008. godine povodom 40 godina znanstvenog inastavničkog rada Hansa Daibera. U istoj godini je tim povodom potpisnikovog prikaza u izdanju izdavačke kuće KULT B objavio u trojezičkomizdanju knjigu profesora Hansa Daibera Islamska misao u dijalogukultura: inoviranje i posredovanje između antike i srednjeg vijeka (bosanskitekst, 267 str.; engleski 275 str.; njemački 282 str.) i ona predstavlja nastavaknjegove knjige Borba za znanje u islamu: neki historijski aspekti (199str.), koja je objavljena kod istog izdavača 2004. godine, u vrijeme kadaje profesor Daiber održao svoj sarajevski ciklus i ujedno učestvovao unjegovoj promociji. Priređivači Akasoy i Raven već u proslovu spominjuoba izdanja, kao i posjet Bosni tog istinskog utemeljivača nekoliko

255PREGLED

1 Prikaz knjige Islamic Thought in the Middle Ages Anne Akasoy i Wima Ravena(ur.), Brill: Leideb-Boston 2008

PREGLED256

interdisciplinarnih mreža koje se tiču islamske filozofije i historijeznanosti (H. Daiber je urednik znanstvenih serijala: Aristoteles Semitico-Latinus, projekt UnionAcadémique Internationale u suradnji s Kraljevskomholandskom akademijom znanosti i umjetnosti, dosad tiskano 19 svezaka,i Islamic Philosophy, Theology and Science. Text and Studies, dosadtiskano 75 svezaka). Zbilja, privilegij je i čast to što smo imali prilikuraditi s njim.

The history of Islamic thought in the Middle Ages / Historija islamskemisli u srednjem vijeku sabire utjecaj grčke filozofije i znanosti, formiranjeislamske teološke tradicije, historiju znanosti, interkulturalne transmisijearapsko-islamske filozofije i znanosti te pitanje jezika i književnosti –područja u kojima se kretao tijekom četiri decenije svoje iznimno plodnei uspješne internacionalne akademske karijere prof. dr. Hans Daiber. Onošto odlikuje Hansa Daibera u njegovom pristupu ovom silno golemompodručju istraživanja jest njegova jednako tako silno golema erudicijai znanje velikog broja jezika, kako istočnjačkih tako i onih zapadnjačkih,klasičnih i modernih. Otuda je njegova široka vizija objedinjena filološkimproučavanjem tekstova uz filozofsku analizu i višeslojno kontekstualiziranjekoje uključuje, između ostalih, teologiju, znanost, historiju i književnost,i to je ona zajednička poveznica – zajednička metodološka veza – pokušajda se segne u razvitak ideja kako su one prenošene kroz različitarazdoblja i regije, područja mišljenja i kultura. Srazložno tomu, tekstoviovog Festschrifta nude nove uvide iz različitih perspektiva: filozofske,filološke i historijske, ovog jednako tako iznimno skromnog, strpljivogi nadasve velikodušnog profesora. Također, s obzirom na raznolikostpredmeta proučavanja i nizanja od islamske filozofije i teologije, prekohistorije znanosti i pitanja transmisije u druge medievalne kulture, dopitanja jezika i književnosti, ovi tekstovi nam daju utisak dinamikemedievalne islamske intelektualne historije, kao i raznolikosti pristupakoji su nužni da se shvati ova dinamika.

U najkraćem, kroz njihovo iščitavanje nam se posvješćuje temeljninalaz i uvid, a to je da islamska misao u srednjem vijeku nije bila takotamna koliko je tamno naše nepoznavanje ove tradicije, odnosno u kojojmjeri su nam ostali nepoznati i izgubljeni čitavi svjetovi literature o kojimaDaiber suvereno raspravlja u svojim studijama (skoro da ispod svakenjegove rečenice leži najmanje nekoliko svezaka), a o kojima za potrebeovog svečanog zbornika pišu: Benjamin Abrahamov, Jan A. Aertsen,

Rűdiger Arnzen, Amos Bertolacci, Daniel De Smet, Armin Eschraghi,Frank Griffel, Alfred L. Ivry, Jules Janssens, Sabine Schmidtke, TonyStreet, Carmela Baffioni, Gerrit Bos, Charles Burnett, Lou Filius, MónicaHerrera-Casais, Petra G. Schmidl, N. Peter Joosse, DavidA. King, RemkeKruk, Hidemi Takahashi, Aafke van Oppenraay, Elvira Wakelnig, AnnaAkasoy, Alexander Fidora, Cristina D. Ancona, Reisanne Fontaine,Josep Puig Montada, Emily Cottrell, Dmitri Gutas, Angelika Neuwirth,Wim Raven, Jens O. Schmitt, Lotfi Toumi i Mohsen Zakeri.

257PREGLED

UDK 355.012 (497.15)(049.3)

Safet Bandžović

POLITIČKE POENTE ORIJENTALNE RETORIKEI BOSANSKI RAT

1

POLITICAL POINTS OF ORIENTAL RHETORICAND THE BOSNIAN WAR

Sažetak

Tekst je prikaz knjige Johna R. Schindlera Nesveti teror: Bosna,Al-Kaida i uspon globalnog džihada.

Summary

The text contains a review of the book entitled Unholy Terror:Bosnia, Al-Qa’ida, and the Rise of Global Jihad by John R. Schindler.

Proučavanje vremena raspada jugoslavenske države i “postjugo-slavenskih ratova”, imajući u vidu raznorodne uloge brojnih unutarnjihi vanjskih aktera i kreatora događaja, činjenice koje se stalno pojavljuju,simboličke sporove oko njihove interpretacije, dug je i složen proces.U punjenju i detoniranju balkanskog “bureta baruta” i međunarodnazajednica je imala znatnog udjela. M. Glenny nije jedini koji promatrahistoriju Balkana od početka 19. stoljeća kao, prije svega, posljedicuzavjere velikih sila i njihovih geostrateških interesa Posebno je, poredzamršenog uplitanja raznih političkih i obavještajnih struktura, proble-matična i takozvana tajna diplomatija, skrivena historija aktera jugo-

259PREGLED

1 Prikaz knjige Johna R. Schindlera, Nesveti teror: Bosna, Al-Kaida i uspon glo-balnog džihada, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str. 307.

PREGLED260

slavenske krize – osnova za shvaćanje toka događaja. Svako lično svje-dočenje je djelimično i njegov značaj postaje mjerljiv u kontekstu drugihrelevantnih izvora. Mnogi faktori još izmiču akcionoj analizi.

Vatra isto gori, kazao je Aristotel, u Grčkoj i Perziji, ali se ideje odobru i zlu razlikuju od mjesta do mjesta. Svijet se stalno mijenja, svise prilagođavaju novim realnostima, pri čemu glavni motiv u politicivelikih sila nisu ljubav, mržnja, tradicionalno prijateljstvo, već isključivosopstveni interes. Još je polovinom 19. stoljeća lord Palmerston, britanskipremijer, jasno isticao: “Mi nemamo vječite saveznike i trajne neprijatelje.Naši interesi su jedino vječiti i trajni, i naša je dužnost njih da štitimo.”Poznavanje interesne logike velesila bitan je uslov opstanka “malih nacija”.Njihova egzistencija nije ni za njih same samorazumljiva izvjesnost, negouvijek i pitanje, izazov i rizik. One su u odnosu na historiju u defanzivi,“prema njenoj snazi, koja njih same prevazilazi, koja se ne obazire nanjih, pa ih i ne uzima za ozbiljno”. U Evropi, napisao je Milan Kundera,postoje na jednoj strani velike zemlje, a na drugoj male; postoje nacije upregovaračkim dvoranama i one koje čitave noći iščekuju u predsobljima.“Jedna daleka zemlja, o kojoj malo znamo”, bile su riječi kojima jeChamberlain, britanski premijer, opravdavao prepuštanje Čehoslovačkenacistima. Kasniji pandan Chemberlainu bilo je jednogodišnje suprot-stavljanje Vancea i Owena upotrebi sile koja bi zaustavila ubijanja uBosni i Hercegovini, zemlji koja je doista dugo bila “svačija Španija”. Biloje jednostavnije prikazivati bosansku historiju isključivo kao pozornicemržnje i sukoba, tvrditi da se radi o problemima koji uključuju i “zaključanuhistoriju”, da nužne mjere iziskuju previše rizika. Ideologijsko prikrivanje,s različitim motivima, agresije na Bosnu i Hercegovinu i zločina nadBošnjacima jedno je od primarnih značenja i svrha politika “malignihfantazija” (E. Zgodić) unutar kojih se oblikuje stanovište koje ustvrđujeda je zapravo bila riječ o međucivilizacijskom, plemenskom, građanskom,etničkom i vjerskom ratu.

Primarni ciljevi “postjugoslavenskih ratova” bili su revizija republičkihgranica, prisilna razmjena stanovništva i prestrukturacija balkanskogpolitičkog prostora. Etnička čišćenja nisu bila posljedica već cilj tihratova. U doba holokausta zapadna intelektualna i politička elita dugo nijemogla prihvatiti ideju o programiranom nacističkom zločinu nad Jevrejima,Romima i drugim „nearijevcima”. „Znati užasne stvari je strašno, ali neznati ih – još je strašnije“, iznosi Dan Bar-On, izraelski psiholog koji

se bavi pitanjima holokausta. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina,umjesto agresije, genocida, etničkog čišćenja, ključne riječi brojnihevropskih državnika i diplomata bile su dugo – “etnički konflikti” i“humanitarna pomoć”. Glavna svrha niza neistina, relativiziranja iosporavanja, nasilne simetrije bilo je distanciranje od riječi genocid.Richard Holbrooke će reći o ratu u Bosni i Hercegovini: “Jedan od razlogate evropske indiferentnosti bila je i činjenica da su žrtve bili Muslimani.Ja sam tada govorio kako ne verujem da bi Evropa, kada bi uloge bilezamenjene, da su Muslimani bili ti koji su okupirali brda oko Sarajevai nemilosrdno ubijali kršćane i jevreje u gradu, to mirno posmatrala kaošto je činila 1992-1993. godine.” Parcijalni interesi, kontroverzna arbitriranjai podjele ojačani su predrasudama i neznanjem, neprincipijelnošću,pokušajima moralnog izjednačavanja “sukobljenih strana”, podzemnimigrama i moralno zbunjujućim aspektima, došli do znatnog izražaja.Plaćena je visoka cijena za godine neodlučnosti, indiferentnosti među-narodnih faktora, kalkuliranja i eksperimentiranja. U zaustavljanju ratau Bosni i Hercegovini posebno je bila važna i složena uloga SAD-a.Američka politika bila je u mnogo čemu ambivalentna i imala je krivudavtok. U Dejtonskom sporazumu nađena je ona srednja linija između mora-lizma i realpolitike – dviju stalnih determinanti američke vanjske politike.

Sadašnjost se i ne može potpuno shvatiti bez neophodnog zaranjanjau recentnu historiju. Ona se prelama u koordinatama vremena. Prošlostživi u savremenicima. Ideje i interesi sadašnjice utječu na viđenja,“naknadna” shvaćanja i tumačenja prošlosti. „Strasti sadašnjice“ porađajuinstrumentalizirane predstave, deformirane, pristrasne historijske inter-pretacije prošlosti „iz koje se budućnost rađa“. Brojni naučnici smatrajuda su stereotipi o Balkanu kao civilizacijski nerazvijenom području, pai cijeli balkanistički diskurs – svojevrsni kolonijalni “uvoz” sa Zapada.Zapadnjaci su balkanske zemlje, shodno jednostavnim klišejima, tokomvišestoljetnog postojanja Osmanskog carstva, tretirali neistraženom,egzotičnom zonom (“Evropski Drugi”), koja odvaja superiornu evropskucivilizaciju od mističnog Orijenta. Osmanska država je u nauci bilanužna i kao unutarnja deponija evropskih stereotipa da bi Zapad mogaosebe da vidi u tom kontekstu kao boljeg. Termin “modernizacija” se danass pravom kritikuje zbog normativnih predrasuda koje nosi sa sobom izbog kolonijalnih pretenzija (M. Janine Calic). Mnogo je “naučnih”radova čiji autori i sada istrajavaju na mentalnim matricama 19. stoljeća,

261PREGLED

kao pobornici etnocentrizma, epike i manihejske interpretacije historije,nametanja samo “jedne” istine, olahkih sudova koji su snagom inercijeukorjenjivani kao dogme. “Neprijatelji” se sataniziraju prema shemimitske konfrontacije, antagonizma dobra i zla. Sedamdesetih godina19. stoljeća muslimani su sačinjavali polovicu ukupnog stanovništvaosmanskog dijela Balkana. Uz velika stradanja, znatan dio je u narednimdecenijama prognan u Anadoliju. Mada je zapadni svijet dugo iskazivaozabrinutost za sudbinu kršćana u Osmanskom carstvu, samo se neznatandio zapitao o balkanskim muslimanima i njihovom fatumu. Zbog takvogodnosa jedna od najvećih evropskih demografskih katastrofa nikada nijeni otkrivena. Na naklonost Evrope muslimani nisu mogli računati izjednostavnog razloga: nisu bili kršćani. Stav prema kojem su muslimanistranci na evropskom prostoru dio je mentaliteta historijski poznatogpod imenom “Istočno pitanje”. Teško je odstraniti gen ksenofobije, rasizmai drugih retrogradnih ideja. Neki zapadni novinari iščuđavali su se1992. u Bosni pred „visokim i plavokosim bosanskim muslimanima“.Evropa se nikada nije potpuno oslobodila straha od “islamske opasnosti”i dominacije negativnih stereotipa o muslimanima. Bošnjaci svakakonisu bili “miljenici” balkanske i evropske historiografije. Massien deClerval (1820-1896), boraveći 1855. u Bosni, zapisao je o Bošnjacimakako je “velika nesreća ovog dijela slavenske rase da je nepoznat, ili daje bar jedino poznat preko izvještaja svojih neprijatelja”. Legitimnu slikuprošlosti čini i ono što o njoj misle i pišu Bošnjaci. Nije, međutim,dovoljno samo šta oni kazuju o sebi, već je također važno i šta drugi,pogotovo oni moćni, pokazuju historijska iskustva, misle i pišu o njima.Historija jednog naroda nikada se nije mogla napisati niti tumačiti samona osnovu stigmatizacije, viđenja i tendencioznih ocjena njegovihprotivnika i progonitelja.

Tokom “postjugoslavenskih ratova” i poratnog perioda nastajala jeobimna biblioteka djela stranih autora o zbivanjima na Balkanu u bližoji daljnjoj prošlosti, izazivajući oprečne reakcije. U Beogradu je svojedobnoodržan i naučni skup povodom knjiga Noela Malcolma o Bosni i Kosovu,gdje će one biti podvrgnute oštrim kritikama zbog ocjena koje nisu odgo-varale željenoj slici historije, a on markiran kao “intelektualni najamnik”koji ne polazi “ni od kakve racionalne pozicije”. Među autorima kojise bave ovdašnjom historijom nalaze se i oni koji, nerijetko bez limitau proizvoljnim pristupima i analogijama, prave “instant historije”, opće

262 PREGLED

preglede, ne shvaćajući dovoljno višeslojnost procesa dugog trajanja injihove reljefne dionice, svjesno ili nesvjesno, relativizirajući historijskečinjenice. “Tržište prošlosti” zabavlja, politizira i traumatizira. Svijestkoju publicistika reproducira prisutnija je od svijesti stručne historije.U pravom mnoštvu knjiga različitog značaja nalaze se i one “utjecajne”koje međunarodni faktori znaju skoro nekritički koristiti kao jedan odizvora za razradu svoje „balkanske“ strategije. Richard Holbrooke potvrđujeda je knjiga Rebecce West Crno janje i sivi soko, iz tridesetih godina 20.stoljeća, bila najpoznatija o ovoj regiji na engleskom jeziku. Otvoreniprosrpski stav autorice i njeno stanovište da su muslimani rasno inferiorniutjecao je na dvije generacije čitalačke publike, kao i na utjecajnekreatore balkanske politike. Većina britanskih diplomata prva saznanjao Balkanu stjecala je upravo iz ovakvih i sličnih knjiga koje su veličalesrpski nacionalni mit. Ofucani primjerak putopisa Rebecce West išaoje od ruke do ruke u sarajevskom glavnom stožeru UN-a. Neke od temaR. West pojavile su se 1993. u novom ruhu u knjizi Roberta KaplanaBalkanski duhovi: Putovanje kroz historiju, što je na čitaoce ostavljaloutisak da stranci ne mogu učiniti ništa u regionu prožetom drevnommržnjom. Ova knjiga je, i pored oštrih kritika u naučnim krugovima, kao„grozan miks neutemeljenih generalizacija i dezinformacija… nesvarenih,ili netačnih istorijskih činjenica… ličnih predrasuda i lošeg pisanja”,imala znatnog utjecaja i na američkog predsjednika Clintona i njegovuadministraciju, zatečene Kaplanovom “živom slikom raznih narodakoji su beznadežno zarobljeni u konflikt koji datira još od 14. veka”.

Propaganda je, kao jedno od najvažnijih sredstava proizvođenja svijesti,sastavni dio svake kulture. Mitologizacija politike i historije spadameđu oprobana lukavstva političke propagande. Srpski nacionalizam jebio ideološki i vojni generator „postjugoslavenskih ratova“. „Fenomen”Dobrice Ćosića paradigmatičan je slučaj za duhovno shvaćanje jednementalne matrice. Laž je, kaže on, „vid našeg patriotizma i potvrda našeurođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno“. Srbi,po njemu, nisu započeli rat u Bosni i Hercegovini, već Muslimani, “kojisu hteli da stvore muslimansku državu”, kazujući dalje o „muslimansko-fundamentalističkom nasilju i genocidu” i „džihadskom karakteru ratau Bosni”. Sarajevo je vidio kao grad „masovnog muslimanskog zločina”,dok je Bosnu i Hercegovinu nazivao “istorijskom nakazom”, kopirajućito od V. Dvornikovića, koji je svojedobno pisao da je pred 1463. Bosna

263PREGLED

bila “nakaza” od države. Islam i Muslimani su orkestrirano označavanimeđu najodgovornijima za raspad Jugoslavije. Za akademika MiloradaEkmečića „muslimanski fundamentalizam” je u tome „imao ključniznačaj”, optužujući usto bošnjačke historičare da su bili “idejni barjaktari”u njenom razaranju. Sa sinhroniziranim upozorenjima na opasnost od„novog prodora islama u Evropu“ rasle su ambicije srpskih nacionalističkihkrugova da steknu simpatije zapadnog svijeta za svoj narod, koji jenavodno stajao na braniku kršćanske civilizacije. Nakon terorističkognapada na SAD 11. septembra 2001. godine, koji će, zajedno s rastomislamofobije, ići naruku tezama o zastrašujućem širenju islamskog funda-mentalizma i planetarnoj „zelenoj opasnosti“, neki beogradski novinariće pisati da „Beograd stiče poene u ratu protiv terorizma”, kako se “Srbijanada sticanju političkog kapitala zahvaljujući američkoj kampanji protivterorizma”, kao i da su pojedini srpski pisci još osamdesetih godinagenijalnom intuicijom naslutili „strašna vremena samoubilačkog terorizma”.

D. Ćosić je pisao u februaru 2009. kako mu je da potvrdi svojetumačenje motiva, karaktera i internacionalnog značaja rata u Bosni iHercegovini 1992-1995. činjeničnim istinama pomogao Džon R. Šindler(John Schindler) knjigomNesveti teror: Bosna,Al-Kaida i uspon globalnogdžihada. Od njega i preuzima termin “bosanski rat”, asocijativno blizakpredratnoj praksi pojedinih historičara koji su ustanak Srba u Bosni1875-1878. nazivali “bosanskim ustankom” (V. Čubrilović), odnosno“ustankom u Bosni” (M. Ekmečić). Terminologija nikada nije samoterminološko pitanje. Od istine o „Bosanskom ratu“, piše Ćosić, „ne-posredno je uslovljena budućnost srpskog naroda i njegov ljudski lik usvetu“. Hvaleći Šindlerovu knjigu kao izvanredno značajnu, on konstatirada domaći Srbi, „prijatelji bošnjačkih mudžahedina i ljubitelji monoet-ničkog Sarajeva”, neće postupiti kao Džon Šindler, već će do smrti preziratiistinu: „Ali Srbi, prokaženi Srbi, uz pomoć razumnih i savesnih ljudi izsveta, dužni su da se bore za istorijsku istinu o Bosanskom ratu i predlicem sveta i potomcima dokažu da su u Bosni boreći se za svoju sloboduopet branili i hrišćansku Evropu od džihadskog islama. A Evropa ih je zatu odbranu kaznila bombardovanjem NATO avijacijom.” Osim Ćosićevepohvale, beogradska „Politika” je tokom aprila i maja 2009. objavila ufeljtonskom obliku izvode iz Šindlerove knjige, najavljujući da ona otkrivaistinu o tome kako je svjesno stvarana slika o „dobrim” i „lošim” momcimau „Bosanskom ratu”. Knjiga je, uz ovakve „preporuke”, stjecala zapažen

264 PREGLED

publicitet, posebno u onim intelektualnim i političkim krugovima uSrbiji koji su još od 1992. zastupali slične teze, smatrajući da su njomeargumentirano zadobili, iako sa zakašnjenjem, određenu satisfakcijuza aktivno učešće u borbi protiv „islamskog terorizma”. Iz njih će, predMeđunarodni sud pravde u Haagu, dolaziti i optužbe da je Bosna iHercegovina odgovorna za djela genocida izvršena nad Srbima, jer ihje podsticala Islamskom deklaracijom Alije Izetbegovića.

Džon R. Šindler, autor knjige Nesveti teror: Bosna, Al Kaida i usponglobalnog džihada, profesor je historije i strategije na Vojnopomorskomkoledžu u Newportu (Rod Ajlend) i bivši analitičar i kontraobavještajnioficir u Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji SAD-a. Po vlastitom priznanju,bio je jedan od mnogih koji su „progutali muslimansku propagandu bezvarenja”, ali je ličnim iskustvom u Bosni, razočaran onim što je vidio i čuood „naših najboljih stručnjaka”, navodno uvidio da je politika SAD-ana Balkanu „kratkovida i krajnje destruktivna”, pa je zato odlučio daispriča „pravu priču” o „Bosanskom ratu”. Knjiga nije, shodno očeki-vanjima vezanim za njegov poziv, bazirana na tajnim dokumentima,prepričavanjima njegovih obavještajnih aktivnosti, već „zvaničnih saopš-tenja ili drugih legitimnih izvora”, uključujući tu printane medije, posebnoone iz Sarajeva. Autor, pozivajući se na profesionalnu „obavezu ćutnje”i položenu zakletvu da će do groba čuvati tajne svoje države, piše kakoje bio u šoku kada je, stekavši pravo pristupa „krunskim draguljima”, otkrioda preko 90 posto obavještajnih podataka koje je vidio „nije bilo ništapodrobnije od izveštaja u dobrim novinama, sa malo više sladostrašćai pravopisnih grešaka”. I citirana štampa se, pak, znala oslanjati nazapadne „izvore”, tako da se taj krug međusobnog navođenja zatvarao.

Za Šindlera je rat u Bosni i Hercegovini možda „najpogrešnije prikazansukob modernog doba, na veliku korist radikalnog islama”. Naknadnoprocjenjujući taj rat, on rasvjetljava „njegovu ključnu ulogu u razvojuradikalnog islamskog terorizma”. Knjiga je trebala biti temeljnoispitivanje uloge Bosne u „globalnom džihadu”. Postavljajući pitanjeda li su Srbi krivi za rat, on konstatira da su mediji, vlade i nevladineorganizacije učinili sve da istina o „Bosanskom ratu” ostane u tami,odnosno u lažnom prikazu. Vjerski karakter rata je skrivan, a islamskapriroda vlasti u Sarajevu bila je tema koja se apsolutno nije spominjala.Po Šindleru je potpuno zanemarena činjenica da je devedesetih godina20. stoljeća Bosna imala identičnu ulogu u “globalnom džihadu” kao

265PREGLED

Afganistan osamdesetih, posluživši kao pogodno tlo za rat protiv nevjer-nika, istovremeno osiguravajući utočište i poligon za obuku budućihgeneracija ratnika za nove, „svete ratove”. Prisustvo mudžahedina uBosni i Hercegovini bilo je, između ostaloga, i rezultat odsustva željekrugova unutar međunarodne zajednice da se pravovremeno spriječirat. “Zapadni” doprinos njihovoj pojavi u Bosni i Hercegovini je jošuvijek misteriozan. Pored “zapadnjačke laži” o Bosni, Šindler ukazujei na “zapadnjačku amneziju”, ističući da je “ogromna želja specijalista zaBalkan da u studijama o terorizmu neprijatnim istinama ne unize i doveduu pitanje cilj bosanskih muslimana”. Da bi osnažio svoje konstrukcije,“opravdao” naknadne i diskutabilne ocjene o karakteru i pozadini “Bo-sanskog rata”, bila mu je, povodeći se za “odabranim” autorima, neop-hodna i “odgovarajuća” prošlost kako bi je nasilno povezao sa sadašnjošću.

Znanje je nerijetko, primjetno je i u ovoj knjizi, u historijskoj svijestinadjačano stereotipima. Bošnjaci se predstavljaju mahom u negativnomsvjetlu, sintetički postajući, uz sumnjive historijske paralele i prišiveneetikete ekstremizma, historijski problem i stalna opasnost po okruženje.Radikalni redukcionizam i generalizacije vode u zablude. Šindler pišeda je prihvaćanje islama u Bosni bio “dugotrajan i složen fenomen, anajveća motivacija za to nesumnjivo je otomansko ugnjetavanje nemus-limanskih podanika”. “Bosanski islam” je smatran od “samog početkaizuzetno surovim”. Bosanski muslimani bili su širom Osmanskog carstva“poznati kao oni čiji je islam žestok i nasilnički”. Tokom “tri veka odosvajanja Bosne”, osmanski Turci su “svake godine uzimali mušku decukao danak; svake godine, oko jedne petine hrišćanskih dečaka u Bosni– obično uzrasta od četrnaest do dvadeset godina, neki su bili i mlađi– bilo je silom oduzeto od porodice, na hiljade njih, i poslato na carskidvor u Istanbul gde bi postajali robovi-ratnici janjičari”. Nakon 1878.“mali broj muslimana – verovatno ne više od 10 procenata – napustioje Bosnu kako ne bi živeo pod vlašću Habsburgovaca”. Među onimakoji su ostali, posebno među obrazovanim muslimanima, “panislamizam(je) duboko prodro”. Ta orijentacija je “tiho jačala” između dva svjetskarata. Pred rat 1941. pojavljuju se “radikalni islamisti” – “MladiMuslimani”, koji će “od samog početka okupacije Bosne 1941. bitisaradnici nacista”. Ovakve ocjene će autoru biti nužne u analizi radaStranke demokratske akcije, ustvrđujući da su njome od osnivanjaupravljali veterani “Mladih Muslimana”. Tvrdnje o SDA pod vodstvom

266 PREGLED

“antisemitskog i pronacističkog pokreta Mladih Muslimana”, i prijeŠindlera, iznosili su neki srpski historičari, pisci poratnih knjiga odijalektičkoj povezanosti “klanja i oranja”. Alija Izetbegović je, pak,govorio da su “Mladi Muslimani” bili antikomunisti, “ali mi smo sebeuvijek smatrali i antifašistima… Niko od nas, doslovno niko, nije otišaou ustaški pokret, niti je postao ustaški funkcioner, niko nije otišao u SSdiviziju, niti u neke njemačke jedinice, velika većina nas smo čak bilivojni dezerteri… za nas su ustaštvo i njemački sistem bili neprihvatljivi”.

Šindlerova sagledavanja i vrednovanja Drugog svjetskog rata, onogašto se tada dešavalo u Bosni i Hercegovini, nisu višedimenzionalna. Onnavodi da su tokom tog rata “muslimani podržavali veliki deo Pavelićevepolitike”, da su oni “u punoj meri učestvovali u vojnim i policijskimsnagama ustaškog režima, što ih je činilo saučesnicima u genocidu kojije vršila vlast NDH”. Uzajamno “divljenje islama i nacizma bilo jeogromno”. Odziv muslimana za stupanje u jednu SS diviziju bio je, ponjemu, “masovan, i nije bilo teško naći dvadeset hiljada prikladnihdobrovoljaca” pošto je “panislamizam bio njena zvanična ideologija”.Priča oko nastanka i sudbine ove divizije, koja nije bila sastavljenasamo od muslimana, složenija je nego što autor prikazuje. U njegovompristupu nema mjesta za svu propagandu i okolnosti koje su pratilenjeno formiranje sredinom 1943. niti za detaljniji opis brutalno ugušenepobune unutar ove divizije tokom njenog boravka na obuci u Francuskoju septembru te godine, niti za činjenicu da se ona, nakon povratka 1944.na balkansko ratište, raspadala ujesen iste godine, kada je znatan dionjenih pripadnika stupio u partizanske jedinice. Krajem oktobra 1944.samo se 18. hrvatskoj brigadi predalo oko 700 pripadnika ove divizije.Od ovog broja ova partizanska brigada je za “popunu svojih jedinicazadržala 180 vojnika sa 8 mitraljeza, a ostale uputila Štabu 38. divizijeNOV”. Muslimani jedini od svih naroda u Bosni, po Šindleru, “nisustvarno doprineli pobedi saveznika, a njihova saradnja sa nacistima bilaje bez premca”. Slično je 1942. tvrdio i dr. V. Wilder, propagandistjugoslavenske izbjegličke vlade, da su “Muslimani najvjernije slugefašizma”. Nema kod Šindlera mjesta, između ostaloga, ni za “muslimanskerezolucije” iz 1941. godine, za velike žrtve i učešće Bošnjaka u NOP-u, visoke partizanske i komunističke rukovodioce, narodne heroje izredova Bošnjaka, o čemu svjedoči obimna i dostupna literatura. Četnici su,pak, po njemu, bili decentralizirana organizacija koja se borila protiv

267PREGLED

“Nemaca, Italijana, ustaša i partizana – a ponekad je i sarađivala sasvima njima, što je zavisilo od političkih okolnosti”, sve u cilju “obnoveKraljevine Jugoslavije”. Na lokalnom nivou, četničke jedinice su se“upuštale u kontrateror, posebno protiv muslimana u Bosni, izravnavajućiračune i sveteći se za muslimanske zločine nad Srbima”, pri čemu je do“najtežeg incidenta došlo (je) početkom februara 1943, u četvorodnevnojčetničkoj orgiji ubijanja u oblasti Foče”. Ovakve i slične interpretacijenisu novost. Slobodan Milošević će, u odbrani pred Haškim tribunalom,navoditi one autore koji su tvrdili da je u Drugom svjetskom ratu “istreb-ljenje Srba, Jevreja i Cigana u Sarajevu bio (je) zadatak najviših musli-manskih vođa, koji su uz nekoliko izuzetaka sarađivali s Hitlerom iHrvatima. U okupiranoj Bosni pod muslimanskom zaštitom postojaloje jedno jako muslimansko krilo koje je bilo antizapadno orijentirano, akoje je na međunarodnom planu predstavljao jerusalimski muftija. Onje doveden u Sarajevo i tamo su ga dočekale gomile pune oduševljenja.Po završetku rata Hrvatska i Bosna nisu bile denacifikovane, ne samoda nije bilo nikakvih izvinjenja Srbima, Jevrejima i Ciganima nego jeTitova službena politika bratstva i jedinstva uvođena među narodima”.Brojni su, međutim, i oni autori sa drugačijim stavovima. Dr. DarkoTanasković je 1991. ukazivao da je bilo “sramno i potpuno neopravdanodugo prećutkivanje pokolja nad Muslimanima u Istočnoj Bosni, jer su tipokolji stravična činjenica koja je i dokumentarno neoborivo potvrđenai dokazana… Godinama se tako stvarao i sticao utisak, i to od osnovneškole pa nadalje, da Muslimani u stvari aktivno gotovo da i nisu sudelovaliu Drugom svetskom ratu. Ni kao žrtve, ni kao partizani-oslobodioci, ada su donekle participirali samo u zlodelima Nezavisne Države Hrvatske”.Philip J. Cohen piše: “Od kraja Drugog svjetskog rata srpski historičarisu promovirali tvrdnje da su Srbi pružali otpor Hitleru, dok su Hrvati ibosanski muslimani pružali osovini široku narodnu podršku. Činjenicaje da je četnički pokret predstavljao ideološki centar srpske političkekulture i uživao široku podršku među Srbima. Za razliku od njih, ustašenisu stekle podršku masa.” Ideju da su srpski partizani, piše BrendanSimms, vezali desetke njemačkih divizija, dok su Hrvati i Bošnjacikolaborirali, trebalo je raskrinkati kao potpuno izopačene povijesneistine. Srbi su iznjedrili marionetski režim u Beogradu pod generalomMilanom Nedićem, a mnogi četnički odredi otvoreno su kolaborirali sNijemcima. Najpouzdanije što se može reći, iznosi Simms, o povijesnim

268 PREGLED

analogijama između Drugog svjetskog rata i ranih devedesetih godinajeste da su one mahom neupotrebljive. Revizionističke tendencije da sečetnici, danas zakonski “očišćeni” od optužbi za očiti kolaboracionizam,predstavljaju kao “mučenici i junaci” koje su nekadašnji zapadni saveznici“izdali” u Srbiji su dobile institucionalnu formu.

Šindler će pisati da su se nakon 1945. u Bosni i Hercegovini posebno“urbani i obrazovani muslimani distancirali od islama, religije koju jePartija smatrala nazadnom i koja je ukaljala svoj ugled saradnjom safašizmom”. Ovaj autor će dalje navesti da je od 1950. do 1970. država“sagradila 800 novih džamija u Bosni”. Šindlerovu knjigu treba promatratii u kontekstu savremenog, složenog odnosa svjetskih sila prema islamskomsvijetu, novih međunarodnih prilika i standarda koji utječu i na određenepokušaje drugačijih pristupa, suspendiranja ili revidiranja ranijih slikarata u Bosni i Hercegovini. Različiti su odgovori na pitanje da li je “bitimusliman”, prema parafraziranju pojedinih autora, u savremenimuslovima, to “najjasnija metafora za subverzivnost i Drugost”. RobertM. Hayden piše da veliki dio retoričke snage nekih stavova u savremenimpolitičkim diskursima potječe iz “orijentalnog okvira” u kome “definitivnone-evropska esencija jeste islam”, dok su muslimani “ne-evropljani”.Irinej, novoizabrani srpski patrijarh, reći će u januaru 2010. da je filozofijai psihologija islama da muslimani, kada su u manjem broju, umiju dase ponašaju i budu korektni, ali kad postanu nadmoćni vrše pritisak nadruge da se isele ili da se priđe njima. Redukcionistički pristup islamukroz optiku fundamentalizma nije samo saznajno manjkav, već je ipolitički opasan jer Bošnjaci, a time i regija u kojoj žive, „dobija izrazitonegativnu konotaciju“ (S. Biserko).

Prošlost se raznim metodološkim zahvatima može spoznati na višenačina. Pristup istraživanju umnogome određuje i naučni rezultat. Vjerau neko monolitno jezgro historijskih činjenica koje postoje objektivnoi nezavisno od interpretacije autora je teško iskorjenjiva zabluda. Prisutnaje uvijek relativnost u predstavljanju historijskih fenomena. Historijahistoriografije potvrđuje da je prošlost često bila dokaz, tendencioznoopravdanje, ili oružje za objašnjavanje savremenosti. Slike lične i kolektivneprošlosti nisu statične, nego su i posljedica i funkcija sadašnjih stavova.Svako doba stvara ono što njemu treba. Činjenice su uvijek tu, ali su,kazano je, svakom razdoblju potrebni drugačiji Grci, drugačiji srednjivijek. Davno je uočena ravnodušnost prema istini koju moć sa sobom

269PREGLED

nosi kada je ona suprotna “dobiti i požudi”. Pojedini beogradski autorisu se hvalili kako su, promovirajući i šireći svoju “istinu”, pod pseudo-nimima objavljivali članke po raznim evropskim listovima. Prošlost seorvelovski prilagođava dnevnopolitičkim ili strateškim potrebama. Onapostaje ono što se „dogovori“, činjenice prestaju biti bitne. U takvomkontekstu nastajale su i knjige poput Zabranjene istine o Srebrenici,“zasnovane isključivo na stranim izvorima”, “izvještaji” organizacija poputNVO “Istorijski projekat Srebrenica”, koji ustvrđuju da je “premaposlednjim forenzičkim analizama” ukupan broj tijela iskopanih izmasovnih grobnica “ispod 2000, od kojih se za 442 može sa sigurnošćutvrditi da su žrtve streljanja, jer su imale vezane ruke. To je skoro 8.000manje od broja koji se javno dovodi u vezu sa ‘genocidom’u Srebrenici”.Drugi autori iz sličnih miljea smatraju da “istinu o Srebrenici tek trebada utvrdi nauka”, a da je Republika Srpska zapravo “plod genocida nadsrpskim narodom”.

Historičarima je nužna i empirija o procesima čiji su savremenici,a oni nisu jednoznačni. Politika uspješno koristi sjaj i bijedu historije,koja je puna primjera gdje su istina i dobro bili gaženi. Interesi vlastitogvremena znaju određivati ne samo pitanja koja historičar postavljaprošlosti nego i odgovore. Tomovi naučno utemeljenih djela ništa nemijenjaju u odnosu prema historiji ukoliko su društvene i političkeokolnosti takve da je poželjna drugačija “svijest”. Historijska znanja oprošlosti Bosne i Hercegovine i njenih naroda treba kritički prosuđivatii kreativno unapređivati na osnovu objektivnog, multiperspektivnogpristupa, a ne na manihejskim predstavama i dubioznim političkiminteresnim konstrukcijama. Bez moralnih principa i znanja, koji upućujena opreznost, nema ni racionalnih vrijednosnih sistema.

270 PREGLED

UDK 392 (497.15) (=163.43) (049.3)

Ramiza Smajić

NOVO IZDANJE HANGIJEVE KNJIGEŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA U BiH1

NEW EDITION OF THE HANGI’S BOOKLIFE AND CUSTOMS OF MUSLIMS IN B&H

Sažetak

Tekst je prikaz knjige Život i običaji muslimana u BiH AntunaHangija.

Summary

The text contains a review of the book entitled: Life and Customsof Muslims in B&H by Antun Hangi.

Težak je posao i pisati ovakvo djelo, treba poznavati svijet, građu sakupljati,babe plaćati, kafom ih i duhanom častiti da koju saznaš,

a konac konca? Hasne nikakve.Antun Hangi2

Stvaranjem novog društvenog poretka i uspostavljanjem drugačijihdruštvenih odnosa s dolaskom Osmanlija u Bosni dolazi do simbioze

271PREGLED

1 Prikaz knjige Život i običaji muslimana u BiH, Sarajevo: Dobra knjiga, 2009,215 str.

2 Aiša Softić, Antun Hangi i njegov rad na sakupljanju narodnih običaja i pjesamakod bosanskohercegovačkih muslimana, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu,Etnologija, Nova serija, sv. 40/1985, str. 168.

PREGLED272

zatečenih i donesenih kultura i utjecaja, uglavnom olakšane time što sjedne strane vlast nije težila zatiranju zatečenog stanja, a s druge stranešto dolazi do širenja islama kao glavnog faktora u formiranju – izmeđuostalog – novog lika kulturne historije Bošnjaka. U daljnjem historijskomslijedu Austro-Ugarska utiskuje srednjoevropski pečat u dotadašnjiosmanskoislamski način života, doprinoseći osebujnosti karaktera domaćegmuslimanskog stanovništva.

Historijska pozadina sveukupnih prilika u Bosni i Hercegovini narazmeđi 19. i 20. stoljeća obilježena je velikim dijelom radom na prosvjet-nom i kulturnom razvoju muslimanskog stanovništva. Između vrijednihpregalaca u tom pravcu (Osman Nuri Hadžić, IvanAziz Miličević, EdhemMulabdić, Safvet-beg Bašagić, Hamid Šahinović Ekrem, veliki reformatorDžemaludin Čaušević...) pojavljuje se niz autora čija je produkcija nekadrezultat poticaja zvanične kulturne politike, nekad pojedinačnog uklona,interesa i entuzijazma, a nekad svega toga zajedno.3 DjeloAntuna Hangija,prosvjetnog radnika, sakupljača bošnjačkih narodnih pjesama i istraživačaživota i običaja ovog etnosa, kritičari obično svrstavaju upravo u ovu trećugrupu. Ove godine se navršava 110 godina otkako je ovaj autor otjeloviosvoj doprinos poznavanju i promociji etnografske i kulturne historijeBosne i Hercegovine kroz djelo Život i običaji muhamedanaca u Bosnii Hercegovini4. U skladu s aktivnim prerastanjem nacionalnog situiranjai određivanja bošnjačkog naroda kao „muhamedanaca u BiH“, već naredno,znatno prošireno izdanje ove knjige, imat će izmijenjen naslov – Život

3 Dok autor poput Grđića-Bjelokosića (Luka Grđić-Bjelokosić, Život i običajiMuhamedanaca u Bosni i Hercegovini, napisao Antun Hangi, Karadžić, br. 1, god. IV,Aleksinac 1903) nedvosmisleno odriče Hangijevo poznavanje života i običaja „našihMuslimana“ i podvlači Hangijevu naglašenu poruku da su Bošnjaci Hrvati muslimanskevjeroispovijesti koje je nova vlast ovakvim projektima željela da pridobije za svojepolitičke ciljeve, skoro stoljeće kasnije Aiša Softić (ranije nav. dj.), ističući napor autorada prikaže specifičnost života i običaja Bošnjaka, smatra da je teško biti isključiv utvrdnji da li je Hangijev rad na ovom polju bio plod entuzijazma ili austrougarskepolitike u Bosni i Hercegovini, ali da je autor u najvećoj mjeri uspio u svom naumupredstavljanja života Bošnjaka.

4 Antun Hangi, Život i običaji muhamedanaca u Bosni i Hercegovini, napisao AntunHangi, Preštampano iz Osvita, Mostar, Tisak Hrvatske dioničke tiskarne, 1900.

i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini5, dok će se 3. izdanje pojavititek 1990. godine, unoseći veliko „M“ u riječi „Musliman“ u naslovu.6

Ako se vodimo principom da potrebu za novim izdanjem najboljemožemo ocijeniti prema onom koliko je određeno djelo preživjelo i kolikoje ostalo aktuelno u današnjim uslovima, doći ćemo do sljedećih zaključaka:ako se djelo posmatra u kontekstu epohe u kojoj je nastajalo (a to je nužnostsvakog ispravnog čitanja), primijetit će se da je većina nedostataka udjelu rezultat općeprihvaćenih mjerila s kraja 19. stoljeća. „Slike u glavi“s kojima i sam Hangi dolazi u Bosnu i koje imaju prirodnu osobinu danadžive ideologije, nisu smetale da sveukupna korisnost i kvalitet djelaAntuna Hangija učine da ono opstane, traje cijelo jedno stoljeće, pa čaksačuva toliko aktuelnosti u sadržaju do naših dana. U valorizaciji značajaovog djela to govori samo po sebi.7 Kad je riječ o prisutnosti ovakvogtematskog usmjerenja, može se reći da je ovo djelo bilo prvi pokušajsintetskog prikaza života i kulture Bošnjaka s kraja 19. i početka 20.stoljeća. Bosanskohercegovačko kulturno stvaralaštvo 20. stoljeća uširem smislu karakteriziraju konstante poput usitnjenosti tema, manjkasintetičkih studija, uzdržanosti u tretiranju dugogodišnjih „tabu“ tema, teusmjeravanje istraživanja na pitanja koja su samo trenutno i kratkoročnovezana za lokalni milieu. Sve to stvara sliku određene ograničenosti većegdijela bosanskohercegovačkih autora u praćenju općih procesa. To nijeslučaj s autorom kao što je Antun Hangi, koji čak u godinama živihdruštvenopolitičkih, ekonomskih i kulturnih previranja vodi računa ozahtjevima bošnjačkih intelektualaca tog vremena i uvažava potrebuza pravilnijom nominacijom naroda, mijenjajući „Muhamedance“ iznaslova svog djela u, za to vrijeme prihvatljivije, „muslimane“. Poredtoga, u stalnim otimanjima oko muslimanske baštine Antun Hangi jesamim naslovom na neki način zaštitio ovaj korpus. Službovanje koje

273PREGLED

5 Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, napisao AntunHangi, drugo znatno povećano i ispravljeno izdanje, Sarajevo, Naklada Daniela A.Kajona, 1906, str. 242.

6 Antun Hangi, Život i običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, priredila RadmilaKajmaković, 3. izd., Sarajevo, Svjetlost, 1990.

7 Zanemarimo li optužbe kritičara za političku motiviranost Hangijevog pisanjaili njegovo tretiranje samo kao literarnog djela, ostaje jedna nepobitna civilizacijskačinjenica da je za Austro-Ugarsku Bosna koju poznajemo kao zemlju sa iskustvom više-nacionalne zajednice bila u velikoj mjeri još uvijek „terra incognita“ u Hangijevo vrijeme.

je učitelja Antuna Hangija vezalo primarno za gradove Maglaj, Bihać,Banju Luku i Sarajevo ograničilo je, nažalost, domet autorovih saznanjau lokalnim koordinatama. Bosansko područje zavarava svojom geo-grafskom minijaturom, pa se lokalni elementi – i to ne samo kod Hangija– često uzimaju kao standardi za cjelokupni bosanskohercegovačkiprostor. Kad se govori o životu, običajima, tradiciji Bošnjaka, oni su uvelikoj mjeri rezultat njihovog pokušaja da se uhvate ukoštac s ondašnjomstvarnošću. Međutim, pošto se pri ovom susretu razvija i karakterizacijane na razini života pojedinca, nego na razini etičkog života zajednice,treba uzeti u obzir nedostatnost Hangijevog poznavanja prilika u svimdijelovima Bosne i Hercegovine, njegovu usmjerenost na tretiranjeskoro isključivo gradskog stanovništva (uz potpuno zanemarivanje životai običaja među seljaštvom), brojna pojednostavljivanja i uopćavanja namjestima gdje se to nikako ne može činiti (izjednačavanje pojma„kumstva“ kod Bošnjaka, Srba i Hrvata, naprimjer), nepoznavanje suštinetemeljnih islamskih ustanova koje su u Bosni u potpunosti poštovane(naprimjer, suštine bračnog ugovora među muslimanima koji autorprikazuje kao „kupovinu žene“). Imajući ovo na umu, ipak se može rećida je autor svoje istraživanje postavio u solidan teorijski okvir, dajući namdjelo koje u svojoj konačnici do današnjih dana predstavlja nesumnjivdoprinos poznavanju kulturne historije Bosne i Hercegovine, ali i kaoelement posebno bošnjačke baštine. Iako na više mjesta dehistoriziranarazličitim elementima umjetničkog izražavanja, autorova saznanja –iskazana inače pitkim i lahkim stilom kazivanja Antuna Hangija – idanas plijene pažnju čitalaca, što je dovoljan razlog za novo izdanjeovog djela i njegovu prezentaciju zainteresiranima. Zamjerke koje smoiznijeli služe samo za naglašavanje potrebe da se ulažu daljnji naporiu predstavljanjima života i običaja Bošnjaka u njihovoj punoj razno-vrsnosti i prostoru na kojima su postojali i opstajali. Savremena kretanjau svijetu – posebno naučne i stručne literature – stvorila su atmosferudostupnosti brojnih djela književnohistorijske i etnološko-folklorističketematike. Međutim, kvantitet ovih djela ne donosi istovremeno i kvalitetinformacija u njima, pa se mali broj knjiga uspijeva održati kao refe-rencijalna vrijednost u kulturi uopće. I pored višesmjernog uopćavanja,sažimanja ogromnog bogatstva života i kulture Bošnjaka u uske geo-grafske granice u njegovom dosegu, djelu Antuna Hangija ne može seosporiti značaj reprezentativnosti i približavanja života jednog sloja

274 PREGLED

muslimanskog stanovništva, pretežno uglednih i bogatih građana. Hangi tona momente radi na umjetnički način, ne praveći razlike izmeđuhistorijskih činjenica i narodnih zapamćenja, što kritičkom peru dajedirektnu mogućnost da dovede u pitanje vjerodostojnost svega što autordonosi. Međutim, kako elementi tradicije imaju i istinskih historijskihvrijednosti, treba prihvatiti i autorov osjećaj da narodne pjesme koje donosiu djelu, naprimjer,. mogu razotkriti neke elemente u običajima i stiluživota bosanskohercegovačkih muslimana. I sam autor u drugom izdanjusvoje knjige priznaje da je naslov djela preopširan prema njegovomsadržaju i da bi bolje bilo da je glasio Iz života i običaja muslimana u Bosnii Hercegovini, jer nije opisao niti je mogao opisati „u jednoj knjizi sveobičaje naših muslimana“. Veličina priznanja ogleda se i u činjenici daza cijelo proteklo stoljeće ne samo da nije urađena sinteza u vidu knjigekoja bi obuhvatila svu raznolikost života i običaja Bošnjaka nego nemani dovoljno pojedinačnih studija kojima bi bili obrađeni segmenti takvesinteze.8 Pored toga, simptomatična je decenijska „šutnja“ u tretiranjuovakve problematike u naučnim projektima, uključivanju u udžbeničkuliteraturu, pa samim tim i izdavaštvu, između sjajnih pojedinačnihautorskih zahvata Muhsina Rizvića ili Alije Isakovića.9

275PREGLED

8 Zanimljivo je kako nobelovac Ivo Andrić nedvosmisleno ukazuje na netretiranostove oblasti, kao i na „svoju nesposobnost“ da to uradi: „Nikada kod muslimanskog svetanije bilo većeg tuđina od kućnog praga. Ja sam o muslimanima mnogo pisao, ali samse čuvao da ne diram u njihov intimni život, odnose u porodici i sl. Ja, jednostavno, zato nisam bio sposoban. Njihov život poznat mi je bio samo do avlije, dalje – jok.“ Andrićdalje dodaje: „Zato sam često govorio Skenderu Kulenoviću, pokojnom Hamzi Humu,Zuki Džumhuru i još nekima: ‘Napišite štogod o muslimanskoj porodici, jer mi izhrišćanskih kuća nismo sposobni da to uradimo.’ Šteta što me nisu poslušali.“ (LjuboJandrić, Sa Ivom Andrićem: 1968-1975, Beograd, SKZ, 1977, str. 287)

9 Obiman opus radova Muhsina Rizvića (Iznad i ispod teksta, Bosanskohercegovačkeknjiževne studije, Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, O lirsko-psihološkoj strukturisevdalinke, Prenapregnuta čulnost kao opsesija književnog izraza, Kult Bosne i Boš-njaka, Tri faze u razvitku psihološke proze Meše Selimovića, Svlačenje duše, Prisjećanjao Ćatiću - pjesniku i patniku...), kao i djela Alije Isakovića (posebno antologije i studijepoput BISERJA, Izbor iz muslimanske književnosti, O nacionaliziranju Muslimana,101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, potom Rječnikkarakteristične leksike u bosanskome jeziku, Rječnik bosanskoga jezika...) svijetli su dokazda je bilo autora koji su kroz reafirmaciju mnogih bošnjačkih pisaca i bosanskog jezikautirali put oživljavanju nesumnjivo marginalizirane i potiskivane bošnjačke tradicije.

Kroz sve rečeno o djeluAntuna Hangija suvišna je daljnja elaboracijarazloga zbog kojih je Dobra knjiga prepoznala potrebu za novim izdanjem.Duh altruizma, da svijetu predstavi svoja saznanja, autoru Hangiju dajeono čega je današnji čitalac u velikoj mjeri lišen zbog vlastitih uklonaili sujete. Naime, u vremenima velikih političkih promjena narodi suuglavnom spremni da smatraju kako svijet počinje od njih. Ovakve knjigedokazuju trajne vrijednosti i otvaraju značajna pitanja poput onog da nijedovoljno voditi računa o onom šta sami mislimo o sebi nego i onom štadrugi misle o nama, a što stalno zaboravljamo.

276 PREGLED

UDK 316.653 (497.6) (049.3)

Lejla PanjetaBesim Spahić

HORION BOSONA – TERRA MISTICA: REZULTATIISTRAŽIVANJA STEREOTIPA O BOSNI I HERCEGOVINI

HORION BOSONA – TERRA MISTICA: RESEARCHRESULTS ON STEREOTYPES ABOUT

BOSNIA AND HERZEGOVINA

Sažetak

U modernom svijetu, koji je bombardovan medijima i tuđim per-cepcijama stvarnosti, stereotipi su alati za procesiranje iskustva i načinkomunikacije. Naše znanje skup je stereotipa koji su etiketirani u prepoz-natljivu garderobu. Svoje percepcije kostimiramo i sporazumijevamo seputem pojednostavljenih shema za prepoznavanje pojmova. Akcija umavrši pojednostavljivanje stvarnosti kroz uokvirivanje novog iskustva ustereotipe tako što informacije generalizira, briše ili iskrivljuje kako bise uklopile u forme koje već poznajemo. Stvarnost doživljavamo kroz skupznakova kojima smo dali značenje. Shvaćanje stvarnosti putem stereotipavrši se kroz glorificiranje, demoniziranje, prešućivanje ili generalizaciju.Nakon provedenog istraživanja i obrade podataka o stereotipima obosanskoj kulturi i asocijacijama vezanim za Bosnu i Hercegovinu kodautohtonog stanovništva i stranaca vezanih za BiH utvrđeni su parametriza anketiranje stranih državljana na radu ili u privatnoj vezi s BiH.Utvrđeno je da predviđanje stereotipa onog što je predmet stereotipanije kompatibilno sa stvarnim stereotipom. Prva asocijacija vezana zaBosnu i Hercegovinu je stereotipnog karaktera i ima negativnu konotaciju.Pet asocijacija na Bosnu i Hercegovinu iz percepcije stranih državljanasu: RAT, SARAJEVO, KAFA I DOBRA GASTRONOMIJA, PRIRODNELJEPOTE, TOLERANCIJA, PRIJATELJSTVO I PORODICA. Na for-miranje stereotipa utječu mediji i percepcija kulture, a to je proces kojije moguće nadzirati.

277PREGLED

PREGLED278

Ključne riječi: stereotipi, anketa, kultura, propaganda, predrasude,konflikt

Summary

In the modern times where the world is bombarded by media and otherpeoples’ perceiving of reality, stereotypes are the tools for processingexperience and a way of human communication. Our knowledge is agrouped pool of stereotypes which are tailored in branded wardrobe. Wecostume and dress up our perceptions communicating through simplifiedschemes for decoding the significances of the notions in the world thatsurrounds us. Mind actions perform operations to simplify the realityby framing the new experiences into an existing stereotype. Doing so,the information directed to us are generalized, deleted or distorted inorder to fit into the images of our preexisting forms of reality. Realityis being perceived in groups of signs that have already been given themeaning. Understanding of reality by the use of stereotypes is processedthrough the glorifications, demonization, concealing and generalizing.Conducted research and processing of received data on stereotypesabout Bosnian culture and associations about Bosnia and Herzegovinaby foreigners and domestic population resulted in parameters for surveyof the foreigners working or otherwise related to Bosnia and Herzegovina.Conclusion established that anticipating stereotypes by the subject ofstereotypes is not compatible with the real stereotype as formed by theobserver. The first association on Bosnia and Herzegovina has a characterof the stereotyped opinion with negative connotation. Five associationsabout Bosnia and Herzegovina, as perceived by foreign population,are: WAR, SARAJEVO, COFFEE AND GOOD CUISINE, NATURALBEAUTIES, TOLERANCE, FRIENDSHIP AND FAMILY. Stereotypedopinions are influenced and formed by media and perception of culture,which are the processes that can be controlled.

Key words: stereotypes, survey, culture, propaganda, prejudices,conflict

Uvod

Ljudsko biće determinirano je sinergizmom elemenata. Ti determi-nizmi su njegovi geni i socio-empirijski elementi: porodica, škola i radnasredina. Svi oni oblikuju čovjekovo iskustvo i znanje. Stereotipi se najčešćeformiraju u ranom djetinjstvu i u procesu učenja. Percepcija koju tadastječemo je najkompleksniji i najutjecajniji faktor razvoja i nadgradnjestereotipa. Logika sagledavanja stvarnosti sa sociološkog aspekta krozetiketiranje ili pakovanje pojmova u obrasce je neophodna i neizbježna.Stereotipizirati učimo u djetinjstvu, kada se formiraju kategorizacije svijetakoji nas okružuje prema pravilima koja određuju roditelji, nastavnici,učitelji, a kasnije autoriteti i mediji. Akcija uma vrši pojednostavljivanjestvarnosti kroz uokvirivanje novog iskustva u stereotipe tako što infor-macije generalizira, briše ili iskrivljuje kako bi se uklopile u forme kojeveć poznajemo. Stvarnost doživljavamo kroz skup znakova kojima smodali značenje.

Shvaćanje stvarnosti putem stereotipa vrši se kroz glorificiranje,demoniziranje, prešućivanje ili generalizaciju. Ove postupke prihvata našum u težnji da sistematizuje svijet koji ga okružuje. Samo ljudska bićakoriste simbole za označavanje nečega što nije primarno značenje znaka.U pitanju je dogovor među ljudima, to jest značenje određenoj pojavi ilipredmetu koje mu čovjek pridaje. Stereotipi su odjeća koju oblačimo svojimpredodžbama da bismo pojednostavili svijet oko nas i bolje se razumjeli.

Skup nesvjesnih stereotipa o pojavama daje lažni osjećaj pripadnosti,dominacije i moći. Stereotipi funkcioniraju po principu pozitivnih inegativnih vrijednosti. Po automatizmu jednom pojmu pridajemo pozitivnea drugom negativne karakteristike. Najdominantniji stereotip je onaj ospasitelju i neprijatelju. Iz njih se rađaju nacionalni mitovi o okupatorimaili protektorima.

Neka značenja mogu imati takvu snagu, koju im je dala vjera čovjekau njihove moći, da i danas izazivaju kontroverze ili patriotske emotivnenaboje masa. Stereotipi u pojedinim slučajevima mogu biti veomaopasni jer se masama lako manipulira putem stereotipiziranih mitova injima pripadajućih simbola. Ljudi su ubijali ili bili spremni umrijeti zasimbole. Većina snažnih nacionalnih, političkih ili ideoloških simbola imaarhetipski predznak. Simbol kao grafička obrada ideje postaje stereotipkroz političku i sociološku kontekstualizaciju. To je vizuelni identifikator

279PREGLED

vjerovanja i ubjeđenja. Simboli i asocijacije, to jest konotacije značenjau društveno prihvatljivom obliku ili simplificiranje značenja, grupirajuse u stereotipe, a stereotipi u zavisnosti od jačine sociološkog kontekstaformiraju predrasude.

Parametri istraživanja

Rastuća islamofobija u Evropi i SAD-u etiketira Bosnu i Hercegovinukao opasnu zemlju u kojoj je većinsko stanovništvo muslimansko. Samou Parizu živi više muslimana nego u cijeloj Bosni i Hercegovini (populacijamuslimana prema CIAWFB-u 2009. godine 4.082.222). U Velikoj Britanijiviše je vjernika muslimana (1.579.229) s britanskim pasošem negoBošnjaka u Bosni koji se pridržavaju religijskih pravila koja nalažeislam (praktikanata). U SAD-u živi 9.992.860 muslimana, što je dvostrukoviše u odnosu na cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine.

Nacionalističke težnje baziraju se na jednom jednostavnom principu.Činjenice se ne pretvaraju u laži, već se prešućuju ili zamagljuju.Strategija neurolingvističkog ponovnog uokvirivanja kroz prihvaćanjestereotipa prevazilazi individualno i postaje grupna obaveza, što jeprovjerena metoda za manipulaciju stanovništvom nakon velikih sukoba,ratova ili socijalnih nestabilnosti. U ovom „zamagljenom“ svijetu trenutnožive stanovnici Bosne i Hercegovine, ali i oni koji o BiH saznaju putemmedija ili poluprovjerenih informacija na internetu.

Dodatno situaciju komplikuju predstavnici međunarodne zajednice,diplomati i svakakve vrste polusvijeta koji dolazi u Bosnu i Hercegovinuu potrazi za interesantnim i „nikad prije“ otkrivenim stvarima. Većina njihdolazi pripremljena s informacijama na nivou Wikipedije ili dezinfor-macijama koje su strani mediji prenosili u toku rata u Bosni i Hercegovini.Jednu od najinteresantnijih teza o porijeklu naziva Bosna javno je izniovisoki diplomatski dužnosnik u Bosni i Hercegovini. Naime, islam jeu Bosnu i Hercegovinu došao već u 7. vijeku, kada su naši hodočasnicipošli vidjeti novog poslanika u Meki. Vraćali su se bosi, odakle potječeriječ Bosna. Ono što posmatrače sa strane najviše zbunjuje u Bosni iHercegovini je da „visoka kultura“ i „niska kultura“ iz Andrićevog„Pisma iz 1920. godine“, a ova potonja kao kultura na terenu, nikako nekorespondiraju. Nerijetko dolazeći s predrasudama i dezinformacijamao kulturi i religiji u Bosnu i Hercegovinu, stranci na privremenom ili

280 PREGLED

stalnom radu u ovoj zemlji imaju poseban rakurs posmatranja, koji setokom iskustva može i ne mora nužno mijenjati. S druge strane, autoriovog rada su bili svjedocima susreta sa studentima u SAD-u koji nakonšto su pravilno locirali Bosnu i Hercegovinu na mapi svijeta odlučnotvrde da se u toj zemlji još vodi rat.

Eklatantan primjer iskrivljavanja stvarnosti kroz humor putem kojegse formiraju stereotipi su vicevi. Standardni likovi viceva o Bosancimasu Suljo i Mujo, a stereotipi su vezani za glupost, lijenost, prljavštinu,divljaštvo i mrak Balkana, te u posljednje vrijeme islam.

Zbog navedenih razloga stvorila se motivacija za ispitivanje stereotipao Bosni i Hercegovini i njoj pripadajućih asocijacija. Cilj istraživanja jeprovjeriti korespondenciju stereotipa o bosanskoj kulturi kroz sopstvenoiskrivljavanje humorom i konotativne asocijacije neautohtonog stanov-ništva u Bosni i Hercegovini.

Analiza rezultata i zaključci istraživanja

Istraživanje je predvidjelo dobijene rezultate za pet asocijacija naBosnu i Hercegovinu i tri asocijacije u odnosu na koje su trebali da sepostave kvantitativni parametri. Ove tri asocijacije su preuzete iz općehistorije i simbologije i predstavljaju: Sarajevski atentat, Olimpijske igrei simbol srednjovjekovne države BiH – ljiljan. Od cjelokupnog uzorkaanketiranih dobila se samo jedna asocijacija na Olimpijske igre. Sarajevskiatentat, uopće uzet kao početak Prvog svjetskog rata, nije se pojavio kaoodgovor ni kod jednog ispitanika, kao ni ljiljan, grafička vizualizacijasimbola kulture srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, kao i evropskihkraljevina u navedenom periodu. Iz tih razloga postavljeni su parametriza određivanje prvih pet asocijacija i njihovu procentualnu zastupljenost.Uslov da asocijacija postane stereotipna vrijednost je preko 50 postoodgovora kod anketiranih.

Uzorak istraživanja je slučajan prema izboru i metodi snowball, aproveden je elektronskim putem od oktobra 2008. do oktobra 2009. godine.Ukupan broj ispitanika je 725. Anketirani su pored odgovora ponudilii vrijednosti sociološkog karaktera, koje su bile uslov za obradu ispita-nikovih asocijacija. Svi anketirani su u poslovnoj ili privatnoj vezi s Bosnomi Hercegovinom. Svi anketirani su strani državljani, od kojih je 68 postoposjetilo Bosnu i Hercegovinu. Trenutno je zaposleno 99,8 posto ispita-

281PREGLED

nika, a 83 posto ispitanika akademski su obrazovani. Među ispitanicimaje 37 posto španskih državljana, 18 posto francuskih državljana, 25 postodržavljana SAD-a, 10 posto hrvatskih državljana i 10 posto srpskihdržavljana.

Metode korištene prilikom obrade podataka su kvantitativna ikvalitativna analiza, analiza sadržaja te komparacijska metoda, klasifikacijai strukturalna analiza.

Nakon što smo uvidom u asocijacije na Bosnu i Hercegovinu izdvojilipet najfrekventnijih vrijednosti, dobijene rezultate smo klasificirali ugrupe, a svaku vrijednost potom pretražili u pet asocijacija koje suponudili anketirani. Tako smo dobili rezultate na najčešće asocijacije považnosti u svih pet grupa asocijacija, pri čemu je u svakoj grupi uslov zavrednovanje asocijacije kao stereotipne vrijednosti bio odgovor preko50 posto anketiranih. Vrijednosti koje smo dobili su sljedeće: konflikt,Sarajevo, gastronomija, priroda i tolerancija. Utvrđeno je da većina odpreko 50 posto asocijacija nema negativan predznak.

Glavna asocijacija, na ubjedljivom prvom mjestu je s negativnimpredznakom. To je asocijacija na rat i konflikt. Ostale asocijacije imajupozitivan predznak. Prema kvantitativnoj klasifikaciji odgovora to su:Sarajevo, kafa, tolerancija, islam, prijateljstvo, važnost porodice, pušenje,priroda, dobra hrana i piće, snijeg i Balkan. Dvije učestale negativneasocijacije su nestabilnost i siromaštvo.

Od ukupnog broja anketiranih 523 ispitanika pojam Bosne iHercegovine asocira na rat, konflikt, Srebrenicu i genocid. To je 72posto ispitanika. Od ukupnog broja anketiranih 48 posto boravilo je uSarajevu, od kojih 65 posto nije imalo rat kao prvu asocijaciju. Drugavrijednost je vezana za Sarajevo, a naveo ju je 481 anketirani, što je 66,3posto. Ostale vrijednosti su vezane za kulturu i turizam, što je u velikojmjeri rezultat samopromocije društva i države kroz prirodnu baštinu ielemente žive svakodnevne kulture. Gastronomske vrijednosti, kao kafa,dobra hrana i piće, navelo je 480 ispitanika, što je 66,2 posto. Prirodneljepote, divlju prirodu i sportove u prirodi naveo je 351 ispitanik, što je34,6 posto. Toleranciju, vrijednost porodice, prijateljstvo, religijskisuživot navelo je 326 ispitanika, što je 44,9 posto.

Unutar svake od pet asocijacija na Bosnu i Hercegovinu utvrđenoje da je prva asocijacija – KONFLIKT, i to za 85 posto ispitanika. Drugaasocijacija je SARAJEVO – za 72 posto ispitanika. Treća asocijacija je

282 PREGLED

KAFA I DOBRA HRANA za 71 posto ispitanika, a četvrta je DIVLJAPRIRODA – za 65 posto ispitanika. TOLERANCIJA, VAŽNOSTPORODICE I PRIJATELJSTVO asocijacija je na petom mjestu za 52posto ispitanika.

Očekivani rezultati komponenata iz humorom stereotipizirane per-cepcije Bosne i Hercegovine potpuno su izostali, kao i asocijacije izsvjetske historije i općeg znanja koje se odnose na Olimpijske igre,Sarajevski atentat i heraldički simbol. Islam, u smislu globalnog strahanakon 11. septembra i neizbježnog povezivanja s jednim dijelom populacijeu Bosni i Hercegovini, pojavio se u odgovorima, ali nije se klasificirao kaostereotip zbog neuklapanja kod kvantitativnih parametara. Naime, potpunodrugačiji koncept mišljenja prevladao je u asocijacijama ispitanika –Bosna i Hercegovina se povezuje s religijskom tolerancijom na petommjestu asocijacija, a negativna stereotipna konotacija na prvom mjestu– rat – nije povezana s religijskim asocijacijama.

Istraživanjem se utvrdilo sljedeće:

- predviđanje stereotipa onog što je predmet stereotipa nije kom-patibilno sa stvarnim stereotipom;

- prva asocijacija vezana za Bosnu i Hercegovinu je stereotipnogkaraktera i ima negativnu konotaciju;

- asocijacije na Bosnu i Hercegovinu iz percepcije stranih držav-ljana su: RAT, SARAJEVO, KAFAI DOBRAGASTRONOMIJA,

283PREGLED

PRIRODNE LJEPOTE, TOLERANCIJA, PRIJATELJSTVO IPORODICA;

- na formiranje stereotipa utječu mediji i percepcija kulture, areferencom dobijenih rezultata asocijacija u 2008/09. godini toje proces koji se može nadzirati i usmjeravati preko medija ipromotivnih aktivnosti na društvenom i državnom nivou;

- kulturnom politikom moguće je stvoriti pozitivne konotacijestereotipa ili postojeće iskoristiti za promociju društva i države,kao i kulturne politike;

- dekonstrukcija stereotipa je neophodna za konstrukciju kulturedijaloga i dijaloga kultura.

284 PREGLED

UDK 94 (497.15) “1950“ (049.3)

Džemal Najetović

CAZINSKA BUNA 1950.I PITANJE DRŽAVNE BEZBJEDNOSTI1

THE 1950 CAZIN REVOLTAND THE ISSUE OF NATIONAL SECURITY

Sažetak

Tekst je prikaz knjige Državna bezbjednost NRBiH i Cazinskabuna 1950. – činjenice i kontroverze.

Summary

The text contains a review of the book entitled National security ofthe People’s Republic of Bosnia and Herzegovina, and the Rebel ofCazin from 1950. Facts and controversies.

1. Uvod

U političkoj teoriji u analizi totalitarnih diktatura (fašističke, nacističkei boljševičke) polazi se od Friedrichovog idealtipskog pojma totalitarizma.Prema njemu, sve totalitarne diktature imaju šest zajedničkih karakteristika.Prva je do u detalje razrađena ideologija koju podanici moraju, bar pasivno,akceptirati. U njoj je sadržan zahtjev koji se temelji na radikalnom ukidanjupostojećeg poretka i uspostavi novog. Druga, u sistemu postoji jednamasovna politička partija koju, u pravilu, vodi pojedinac-diktator. Partija

285PREGLED

1 Prikaz knjige Državna bezbjednost NRBiH i Cazinska buna 1950. – činjenice ikontraverze Mirsada D. Abazovića, Bemust, Sarajevo, 2009, 277 str.

PREGLED286

obuhvaća oko deset posto populacije. Čvrsto jezgro partije je strasno ibez pogovora odano partijskoj ideologiji i nastoji pridonijeti njenomsveopćem prihvaćanju. Partija je hijerarhijski i oligarhijski strukturirana.Treća, na djelu je sistematski teror koji provodi tajna politička policija,koju podržava i nadgleda partija. Teror tajne policije je uperen kakoprotiv vidljivih neprijatelja režima tako i protiv proizvoljno odabranihdruštvenih grupa. Tajna policija koristi savremenu nauku, posebno naučnupsihologiju. Četvrta, na djelu je, tehnologijski uslovljen, potpuni monopolkontrole svih sredstava masovne komunikacije. Peta, postoji sličan,tehnološki uslovljen monopol nad svim oblicima efektivne oružane sile.Šesta je centralizirano upravljanje i kontrola cjelokupne ekonomije.2

2. Tehnički podaci o knjizi

Knjiga ima 277 stranica. Prilozi su dati na 168 stranica. Pisana jekompjuterskim ispisom, uobičajenim proredom, marginom i formatomslova 12. Format knjige je B-5, tvrdi povez.

Knjiga sadrži deset poglavlja: Uvod; Cazinska buna 1950. godine kaotabu tema; Publicistika i Cazinska buna; (Po)buna; Progon i odmazda;Kaznene mjere; Ko su progonjeni, a ko progonitelji; Varijacija progoniteljau kaznenoj politici; Jugoslavija u vrijeme Cazinske bune – kratak osvrt(uz kontekst Informbiroa); In fine finali; Literaturu; Recenzije; Skraćenice,Priloge i Registar imena.

U Uvodu autor daje historijske, društvene i kulturalne prilike toga dobai prostora. U poglavlju Cazinska buna 1950. godine kao tabu tema obrađenje odnos tadašnje javnosti prema Cazinskoj buni. U poglavlju Publicistikai Cazinska buna dat je prikaz izvora koji su tretirali Cazinsku bunu.U poglavlju (Po)buna, autor detaljno analizira Cazinsku bunu, dajućipotpune informacije o akterima u njoj. U poglavlju Progon i odmazda datesu informacije o mjerama preduzetim od organa vlasti radi procesuiranjaaktera Cazinske bune i mjerama prema njima i članovima njihovihporodica. U poglavlju Kaznene mjere obrađeni su postupci sankcioniranjaaktera Cazinske bune, od smrtne kazne do kazne društveno korisnog rada.U poglavlju Ko su progonjeni, a ko progonitelji data je socijalna, vjerskai nacionalna struktura progonitelja i progonjenih. U poglavlju Varijacija

2 Leksikon temeljnih pojmova politike, Zagreb, 1990, str. 70-72.

progonitelja u kaznenoj politici prikazan je odnos državne vlasti premanezakonitim postupcima izvršne vlasti u to doba. U poglavlju Jugoslavijau vrijeme Cazinske bune – kratak osvrt (uz kontekst Informbiroa) preds-tavljene su tadašnje političke, ekonomske i društvene prilike u Jugoslaviji.U poglavlju In fine finali dat je osvrt na državnu reakciju u slučajuCazinske bune.

Knjiga sadrži brojne fotokopije dokumenata, tabele, fotografije iinserte iz stručne literature.

Sadržaj knjige je u funkciji upoznavanja širokog kruga čitalaca sproblematikom vezanom za Cazinsku bunu iz 1950. godine.

Literaturni izvori su brojni, kako domaći tako i inostrani, aktuelnii primjereni sadržaju knjige. Riječ je o knjigama (52), enciklopediji (1),leksikonu (1), statističkom godišnjaku (1) i zborniku radova (1).

3. Aktuelnost i originalnost tematike knjige

Autor ovom knjigom na jednom mjestu ukazuje na svu problematikuvezanu za Cazinsku bunu. Na jasan, naučno-stručan i pregledan način uspioje obraditi problematiku vezanu za djelatnost Državne bezbjednosti ipravosuđa u jednopartijskom sistemu u NRBiH.

Pristup obrađenoj temi je originalan, kako po svojim sadržajima takoi po konkretnoj problematici.

Autor je obradi sadržaja pristupio multidisciplinarno, pri čemu jekoristio više istraživačkih metoda. Obradio je sigurnosne, pravne i moralneimplikacije Cazinske bune na političke i sigurnosne prilike u Bosni iHercegovini u to doba.

Ukazao je na strukturalne elemente Cazinske bune, kao višeslojnogfenomena.

Upozorava da su u ovom slučaju organi za provođenje i zaštituzakona Državna bezbjednost i pravosuđe bili krajnje represivni i usprezi s Komunističkom partijom (kasnije Savezom komunista), što je,inače, karakteristika jednopartijskih sistema, utemeljenih na sprezipartije i države, državnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju ireduciranim pravima i slobodama.

Cazinska buna je do prvih višestranačkih izbora u Bosni i Herce-govini smatrana jednim od najkrupnijih kontrarevolucionarnih događaja.Nasilje i surovost tog režima može se vidjeti i iz drakonskih presuda

287PREGLED

akterima Cazinske bune, koju karakterizira složenost, dinamika, nestruk-turiranost i tendencioznost.

4. Terminologija, jezik i stil

Autor je u knjizi pravilno koristio naučni i stručni vokabular. Tekstje primarno pisan opisnim i analitičkim jezikom. Jezik i stil su razumljivi,jasni, jednostavni, prirodni, odmjereni, racionalni, koherentni i stručni.Gdje je bilo potrebno, autor je pravilno i dozirano koristio ekspertni jeziksa stručnim terminima. Autor je uspješno izbjegao zamke frazeologije, usmislu da je poopćavao konkretne događaje i koristio leksiku sui generis.

5. Ocjena i kategorizacija knjige

Ova knjiga, iako se bavi događajem od prije skoro 60 godina – Cazin-skom bunom, ima sve karakteristike savremene naučne knjige. Ona jedirektan doprinos izučavanju totalitarnih političkih sistema i djelatnostinjihovih podsistema: politička stranka, službe sigurnosti, policija ipravosuđe. S naučnog i praktičnog stanovišta, a posebno način obradepojedinih pitanja i korištena terminologija, knjiga je vrijedan doprinosproblematici istraživanja djelatnosti tajne službe u jednopartijskompolitičkom sistemu.

Autor je imao u vidu da obrađeni sadržaji imaju svoj pojmovnik iodlično ga iskoristio. Osim onima koji su se bavili ili se bave ovom proble-matikom, knjiga može koristiti i onima koje interesira problematika vezanaza djelatnost tajnih službi.

Ova knjiga je široke namjene. Njen sadržaj usredotočen je na djelat-nost Državne bezbjednosti NRBiH.

Kompleksne tajne aktivnosti autor je obradio deskriptivno. U manjemdijelu knjige autor koristi i nekonvencionalne izraze, što se odnosi na citateodređenih poruka identično kako su ih autori svojeručno napisali.

Širina i dubina obrade pojedinih pitanja u razmjeri su s njihovompraktičnom relevantnošću. Autor je vodio računa da ne minimiziraprethodnike koji su pisali o Cazinskoj buni, već se s dignitetom odnosiprema njima, pritom ispunjavajući praznine koje oni nisu uspjeli obraditi.

Autor je pisanju knjige pristupio izrazito naučno, odgovarajućiminstrumentarijem, istražujući konkretan događaj iz burnog i dinamičnog

288 PREGLED

vremena, koji se desio dvije godine nakon Rezolucije Informbiroa, a dapritom nije odbacio dosadašnje njegove opise. Svaku tvrdnju potkrijepioje fotokopijom relevantnog dokumenta, vodeći računa da ne ugrozinaučne standarde. S obzirom na opširnost obrade svih pitanja, knjiga semože koristi u edukacijske svrhe. Prilikom elaboriranja osjetljivih pitanjaautor je pokazao smjelost i originalnost Načinom prezentacije određenihsadržaja potiče čitalačku stručnu i naučnu znatiželju, kako međuteoretičarima tako i praktičarima koji su profesionalno angažirani usigurnosnim agencijama.

Knjiga je naučno-stručnog karaktera, napisao ju je stručnjak kompe-tentan za oblast nacionalne sigurnosti, koji je u njoj sublimirao naučna iedukacijska iskustva vrsnog naučnika i pedagoga.Autor je ovom knjigomprevladao vrijeme zla. On nije amater, već je u Bosni i Hercegovini najvišinaučni autoritet za oblast nacionalne sigurnosti.

Ovom knjigom autor daje originalan doprinos i značajan poticaj ist-raživanju rada sigurnosnih agencija u jednopartijskim političkim sistemima.

Cjelokupno pisanje knjige prožeto je osloncem na dokumentaciju,kao i njenim prikazom. Ova knjiga je rezultat velikog pasioniranog istraži-vačkog rada. Centralna tema je Cazinska buna, koju je autor uspješnorekonstruirao.

Oni čitaoci koji imaju određena saznanja o Cazinskoj buni iz oveknjige mogu saznati to što o njoj do sada nisu znali.

Kakav je bio odnos politike i organa vlasti toga doba autor je prikazaona strani 10 citirajući historičara Dušana Bilandžića: „Državna vlast, vojska,državna sigurnost i milicija bile su potpuno u rukama KPJ. Na rukovodećimmjestima u svim institucijama državne vlasti i uprave nalazili su sečlanovi KPJ.“ U to vrijeme svi ovi organi su u višepartijskim sistemimabili depolitizirani.

Srdačne čestitke autoru, koji je mnogo uradio i još više obećava uoblasti sigurnosti. Čestitam i izdavaču koji će u svoj opus uključiti ovakvuvrhunski vrijednu knjigu. Čestitam i recenzentima prof. dr. Mirku Peja-noviću, prof. dr. Marku Attili Hoareu i doc. dr. Edini Bećirević.

289PREGLED

UDK 908 (497.6) Rogatica (049.3)

Mirko Pejanović

MONOGRAFIJA O ROGATIČKOM KRAJU1

MONOGRAPH ON THE AREA OF ROGATICA

Sažetak

Tekst je prikaz monografije Rogatica.

Summary

The text contains a review of the monograph entitled: Rogatica.

U izdanju TKD Šahinpašić štampana je 2009. godine monografijao Rogatici – gradskom središtu i opštinskom području. Za ovu vrijednuknjigu može se reći da je monografija o rogatičkom kraju.

Pripremu za štampanje monografije obavili su organizacioni i re-dakcijski odbor. Oni su osmislili veoma zahtjevan projekt sa stanovištasadržaja koji je našao svoje mjesto u monografiji. Poseban doprinos uradu organizacionog i redakcijskog odbora dali su Mehmed Sokolovići prof. dr. Jusuf Žiga.

Valjalo je angažovati 14 autora sa različitim stručnim uklonima. Uskupini autora su ljudi koji su rođeni, školovani i radili u rogatičkom krajuili su rođenjem vezani za svoj zavičaj. Kako je život u prethodnim stoljećimau Bosni i Hercegovini bio satkan u obliku multietničke strukture, tako sui autori pripadnici bosanskohercegovačkih naroda – bošnjačkog, srpskog,hrvatskog i ostalih.

291PREGLED

1 Monografija Rogatica, Sarajevo: TKD Šahinpašić, 2009, 407 str.

PREGLED292

Monografija je struktuirana u trinaest poglavlja, na način da sepravi uvid u razvoj Rogatice i njenog okruženja u minulim istorijskimvremenima. Tragovi življenja i razvoja prate se od srednjovjekovnogdoba, zatim preko osmanske i austrougarske vlasti, te razvoja u dvijeJugoslavije, kao i u savremeno doba, u kome je Bosna i Hercegovinapotkraj 20. stoljeća postala suverena država i prošla kroz agresivni ratsa pokušajem njene destrukcije.

Veoma je bitno potcrtati pristup koji su autori osigurali u pisanjusvojih tematskih cjelina. Ujednačeno je primijenjen metod interpretaciječinjenica na temelju dokumenata koji imaju istorijsku validnost. Nastranicama monografije našlo je mjesto 400 fotografija o kulturno-isto-rijskim spomenicima, prirodnim ljepotama, važnim kulturnim događajimai poznatim ličnostima. Na taj način autori su se odmakli od izazova bilokog vida ideologizacije društveno-istorijskih procesa na ovom području.

Rogatica se prvi put spominje 1425. godine, i to kao trg u župi Borač.Trg se nalazio uz glavni drum, zapravo uz trgovački put koji je u srednjemvijeku vodio od Dubrovnika prema unutrašnjosti Bosne.

Kako monografija obuhvata istorijske periode razvoja od otomanskevladavine do savremenog doba, ona donosi uvid u najznačajnije socijalne,kulturne i političke procese u rogatičkom kraju tokom proteklih šeststoljeća. U početnim godinama otomanske uprave Rogatica se razvija ugradsko naselje po orijentalnim principima. Krajem 16. stoljeća Rogaticase naziva kasaba, što znači da je imala sve elemente gradskog naselja.Osim vjerskih i javnih objekata razvijala se i čaršija kao trgovačko-zanatskicentar. U čaršiji su bili razvijeni potrebni zanati, kao što su: pekari, berberi,aščije, kožari, kovači i drugi. Među javnim objektima Rogatica je imalai medresu sve do 1914. godine.

Dolaskom austrougarske uprave nastale su velike promjene u eko-nomskom i socijalnom životu rogatičkog kraja. Usljed razvoja putnihkomunikacija, poljoprivredne proizvodnje i zanatstva, grad mijenja svojizgled i veličinu: osniva se 1903. godine vojna ergela za uzgoj konja naBorikama. Moderan gradski vodovod je izgrađen 1905/1906. godine.Izgrađena je i istočnobosanska željeznička pruga (1902-1906), koja prekodijela rogatičkog kraja i područja Mesići vodi do Ustiprače i Višegrada.Eksploatacija šumskog bogatstva dovodi strani kapital, što omogućujeindustrijsku preradu drveta i industrijalizaciju Bosne i Hercegovine.

Iz popisa stanovništva 1910. godine vidljivo je da je porastao brojgradskog stanovništva u rogatičkom srezu. Gradsko stanovništvo je poraslood 1895. do 1910. godine sa 2.508 na 3.378. U istom vremenu poraslo jei seosko stanovništvo od 24.132 na 32.394. U vremenu austrougarskeuprave razvile su se kulturne organizacije „Prosvjeta“ i „Gajret“ i započinjesvjetovno školovanje mladih generacija.

I Rogatica i rogatički kraj imali su veliko stradanje zbog ratnihdejstava u Prvom svjetskom ratu. Između dva svjetska rata obnavljase razvoj privrede (proizvodnja cigle i uglja), eksploatacija šumskogbogatstva i poljoprivredna proizvodnja. Otvaraju se građanske škole.

Valja imati u vidu podatak da je u rogatičkom kraju nakon okončanjaaustrougarske uprave broj nepismenih stanovnika iznosio preko 95odsto ukupne populacije. Pred Drugi svjetski rat u gradu Rogatica kaosreskom središtu bilo je 17 javnih institucija i 11 vjerskih objekata (sedamdžamija, sinagoga, katolička i pravoslavna crkva).

U toku Drugog svjetskog rata gradsko naselje Rogatica i cijelirogatički kraj mnogo strada: autori bilježe da je tokom rata 1943. godine70 odsto muslimanskog stanovništva i oko 50 odsto srpskog stanovništvanapustilo rogatički kraj, a 50 odsto seoskih naselja bilo je spaljeno. Kakoje u rogatičkom kraju bio snažan narodnooslobodilački pokret, autorimonografije su priredili posebno poglavlje o istaknutim borcima NOR-a. Prezentovane su kratke biografije 42 istaknuta prvoborca iz rogatičkogkraja. Među njima su, uz ostale,AdemAkšamija, Miloš Bijeljanin, MiloradIkonić, Muris Branković, Ćamil Džindo, Ragib Džindo, Ramo Golić,Asim Hodžić, Mujo Hodžić Crni, prvi komandant muslimanske čete naRomaniji, Ratko Jovičić, Jovan Jovičić, Branko Karišik, Drago Purković,Šahin Šahinpašić.

Zasebno poglavlje posvećeno je razvoju rogatičkog kraja u periodusocijalističke Jugoslavije 1945-1991. Autori nas podsjećaju da je 1946.godine cijelo područje opštine bilo bez električne energije. Volja za ob-novom i razvojem pokrenula je sve građane opštine Rogatica nakonDrugog svjetskog rata. Zahvaljujući tome, u vrijeme socijalističke Jugo-slavije, Rogatica je zabilježila veliki uspon u razvoju privrede, školstva,zdravstva, putnih komunikacija. Kao gradsko središte Rogatica je postalanosilac razvoja svoga okruženja. Porasla je zaposlenost i obuhvat osnovnimi srednjoškolskim obrazovanjem. Bitno je promijenjena struktura stanov-ništva. Po popisu iz 1981. godine u opštini Rogatica poljoprivrednostanovništvo je spalo na učešće od 30,4 odsto.

293PREGLED

U tri popisa stanovništva – 1971, 1981. i 1991, u opštini Rogatica nijese bitno mijenjala nacionalna struktura stanovništva. Po popisu stanovništvaiz 1991. godine u opštini Rogatica je živjelo 21.978 stanovnika. Od togaje bilo 60,1 odsto Bošnjaka, 38,2 odsto Srba (Hrvata je bilo 0,1 odsto,Jugoslovena 0,8 odsto i ostalih 0,8 odsto).

Od sedamdesetih pa sve do devedesetih godina 20. stoljeća gradRogatica i njegovo okruženje, što znači rogatički kraj, bilježi zlatno dobau svom razvoju, ali istovremeno i u privredi, u školstvu, zdravstvu,komunalnoj infrastrukturi i razvoju sela. To je ono vrijeme u razvojuBosne i Hercegovine kada je izgrađeno 1000 škola i asfaltne ceste dosvih opštinskih centara u Bosni i Hercegovini. Zapravo, to je vrijeme kadaje u Bosni i Hercegovini bilo zaposleno milion njenih građana, a izvozbio veći od uvoza. U tim godinama je opština Rogatica imala pozitivnetrendove u svim oblastima društvenog razvoja i bila je uspješni modellokalnog razvoja na temelju sopstvenih resursa i politike oslonca navlastite snage.

Ovakav trend razvoja zaustavljen je agresivnim ratom protiv Bosnei Hercegovine i njenih civila u vremenu 1992-1995. Stradao je znatanbroj civila: ukupno 2.014 osoba. U pogledu nacionalne strukture, najvišeje stradalo Bošnjaka – 1.651, i Srba 351. Bošnjačko stanovništvo jeprognano i raseljeno iz grada Rogatice i seoskih područja. Sada opštinaRogatica ima oko 12.000 stanovnika, dakle stanovništvo je prepolovljeno.Povratak Bošnjaka se nije ostvario sem u mjesnom području Žepa, i to25 odsto. Poslije rata u gradu Rogatici živi oko 6.000 stanovnika.

Autori su svojim istraživanjem do pojedinosti analizirali stanjepovratka Bošnjaka u grad Rogaticu. Došli su do spoznaje koja je istinita,ali i porazna za ideju i praksu postratnog povratka izbjeglica. To najboljeilustruju ove dvije činjenice:

• gradsko područje Rogatice je po popisu stanovništva iz 1991.godine brojalo 8.900 stanovnika. Od toga je 5.600 bilo bošnjačkostanovništvo, ili 63 odsto. Zaključno sa 2008. godinom u gradu živioko 100 Bošnjaka, što je 1,8 odsto od predratnog broja, ili 1,7 odstood sadašnjeg ukupnog broja stanovnika u gradu Rogatici;

• većina Bošnjaka koji su ostvarili pravo na imovinu nije se u njuvratila. Naprotiv, 50 odsto Bošnjaka je prodalo svoje vraćene kućei stanove.

294 PREGLED

Državnim i stranačkim elitama u Federaciji Bosne i Hercegovine iRepublici Srpskoj, kao i udruženjima Rogatičana, postavlja se pitanje moželi model povratka u Žepu postati primijenjeni model i za grad Rogaticui sela u njenom okruženju?

U monografiji je obrađen jedan dragocjeni kulturološki aspekt. Riječje o ljudima iz rogatičkog kraja koji su svojim školovanjem i stručnimi naučnim postignućima postali uspješni i priznati stvaraoci u oblastimau kojima su radili. Tu je brojna skupina univerzitetskih profesora. Međunjima je i moj cijenjeni kolega sa Fakulteta političkih nauka prof. dr.Jusuf Žiga, veoma zaslužan za pripremu i štampanje monografije. Tu jevelika skupina umjetnika, među kojima su, uz ostale, Safet Zec i DraganJovičić, i veoma brojna i skoro najbrojnija skupina ekonomista, inžinjerai drugih struka koji su bili i danas su istaknuti stručnjaci i menadžeri udržavnim, federalnim, kantonalnim i gradskim institucijama, te privrednimorganizacijama grada Sarajeva. Poznato je da je dugo vremena pred-sjednik Privredne komore Sarajeva bio Hakija Muftić iz Rogatice.Mjereći po tome, Rogatica je bila rasadnik kadrova za potrebe privrede,obrazovanja i zdravstva.

Iz skupine rogatičkih stvaralaca i uspješnih ljudi izdvajam sjećanjena akademika Avdu Sućesku, profesora Pravnog fakulteta Univerziteta uSarajevu. U najtežoj ratnoj 1993. godini bio je razgovor s članovimaAkademije nauka i umjetnosti BiH u Predsjedništvu RBiH o mogućemzaustavljanju rata i iznalaženju mirovnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu.Akademik Sućeska je tada prisutnim članovima Predsjedništva RepublikeBosne i Hercegovine rekao: „Bosna i Hercegovina je nakon gubitka svojesrednjovjekovne državne samostalnosti sačuvala svoj teritorijalni, političkii kulturološki integritet. Ali to je uvijek bilo unutar širih i velikih geo-političkih cjelina: Otomanske imperije,Austro-Ugarske, dvije Jugoslavije.I u budućnosti, nakon postizanja mira, Bosna i Hercegovina kao savremenadržava imaće svoju stabilnost i perspektivu unutar širih geopolitičkihcjelina, dakle unutar Evropske unije. Činite sve da Bosna i Hercegovinadobije podršku i oslonac u međunarodnoj zajednici i Evropskoj uniji, kakou postizanju mirovnog rješenja tako i u postratnom razvoju.“

Monografija o Rogatici ima istorijski i kulturološki značaj. Ona jesvjedočanstvo o razvoju jedne opštine, ali i svjedočanstvo o promjenamau razvoju jednog bosanskog grada tokom viševjekovne prošlosti. Svimljudima koji potiču iz rogatičkog kraja ili žive u Rogatici dobro će doćimonografija o Rogatici.

295PREGLED

UPUTE ZA AUTOREKOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA PREGLED

Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajemodgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima „Pregleda“. U časopisuobjavljujemo radove koji podliježu recenziji, ali i one koji ne podliježutom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije:

- izvorni naučni članci;- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova;- stručni članci;- osvrti;- prikazi;- prilozi;- prijevodi.

Objavljujemo:a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate

istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom časopisa;b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije

objavljeno u zborniku radova skupa;c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i

pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa os-

novnom misijom časopisa;e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih

stručnih publikacija;f) korisne priloge iz struke i za struku, a ne moraju predstavljati

izvorna istraživanja;g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj

misiji časopisa.

Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete:1. radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, fond 12),

uz prilog odgovarajućeg CD-a koji se šalje poštom ili elektronskimputem;

2. naslovi trebaju biti jasni i informativni;

299PREGLED

PREGLED300

3. tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada elaborirajupojedine segmente jednog problema, sadržavati koncizne pod-naslove;

4. u lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajatiime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi;

5. u slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad morajuobavezno biti priložena objašnjenja;

6. svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s i naengleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorske elabo-racije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/s i naengleskom jeziku (italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s i naengleskom jeziku (italic/kurziv), te na kraju rada spisakkorištene literature. Bez navedenih elemenata nijedan radneće biti objavljen;

7. obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskogtabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica teksta;

8. u radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ilisrpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica).

Radove slati na:Redakcija „Pregleda“, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II,71000 Sarajevon/r gđe Fuade Muslić, sekretara redakcijetel: (033) 221-946, e-mail: izdavacka.djelatnost@unsa.ba