dubrovnik u xiii i xiv stoljecu.docx

8/10/2019 Dubrovnik u XIII i XIV stoljecu.docx

1/18


2/18

2

Postanak Dubrovnika

Prvih godina VII. stoljea, Avari i Slaveni su uspjeli sruiti stari grko rimski grad

Epidaur, koji se nalazio na mjestu dananjeg Cavtata. Pri kraju VII. ili u VIII. stoljeuspominje se prvi puta naselje Ragusim, koje lei desetak kilometara prema sjeverozapadu.Kasnija tradicija tvrdi, da su neki bjegunci iz Epidaura osnovali Raguzij.1Dakle, na ovom

podruju, razvila se zasebna, hrvatska, evropska i svjetska sila pod nazivom DubrovakaRepublika, drava koja u srcu ima grad Dubrovnik. Izbjelicama za koje se smatra da suosnovali Ragusim, su se pridruile i one iz Salone.2

Raguzij se nalazi na visokoj morskoj hridi, koja je u prijanja vremena bila opkoljenamorem sa svih strana. Na tome dosta zatienom mjestu on je dugo stajao kao neznatnoribarsko pomorsko naselje. Na suprotnoj strani, na obroncima brda, nalazilo se zemljite,koje su stanovnici Raguzija poeli obraivati vrlo rano. Tu su, prema kasnijoj tradiciji,doseljeni Slaveni izgradili naselje odijeljeno morskim kanalom od Raguzija. To je mjesto

nazvano Dubrovnik, vjerovatno po dubravi (umi), koja je bila u neposrednoj blizini.3

1

Grupa autora,Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 629.2Andrija Niki,Dubrovaka i Poljika republika, Mostar 1997., str. 10.

3Grupa autora,Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 629.


3/18

3

Izgradnja dubrovake drave

Dubrovnik je uao u XIII. stoljee kao potpuno izgraena gradska opina (komuna), u

kojoj se pod uticajem daljeg ekonomskog napredovanja sve vie uvrivala i produbljivalaklasna podjela njezinih stanovnika.4

Dakle kao to je ve gore navedeno, Dubrovnik se u poetku nazivao komunom. Ubizantskoj administraciji priznat je kao civitas.5

U XIII. i XIV. stoljeu Dubrovnik je proivio jedan dui period mira, koji je mnogopomogao, da se jae razviju sve grane njegove privrede. Samo za vladavine kraljeva Uroa I. iMilutinabilo je vie puta otrih sukoba izmeu Srbije i Dubrovnika i provala srpske vojske nagradski teritorij. Za sve ostalo vrijeme Dubrovniku nije nikada zaprijetila opasnost, da ga

neko zauzme; od toga ga je titila mo Venecije na Jadranskom moru.6

Dakle ovaj period mira je pomogao da se grad dalje razvija. Glavno podruje dubrovakogdjelovanja postaju susjedi Srbija i Bosna kojima je dubrovako posrednitvo osnovica

privrednog razvoja, ali i uz iju sirovinsku bazu Dubrovnik izrasta u faktora poznatog uitavom Sredozemlju.7

Od kraja XII. stoljea Srbija se izgrauje u veliku i ekonomski jaku dravu, koja je nakopnu sa svih strana okruivala teritorij dubrovake opine. Neto kasnije, osobito u XIV.stoljeu, napreduje i Bosna. Te dvije drave postaju dakle glavno podruje poslovanja

Dubrovana, kojima su srpski i bosanski vladari davali trgovake povlastice. U isto vrijemesve se vie razvijala i jaala na cijelom Sredozemnom moru trgovina, koja je i Dubrovnikpovezala sa mnogim udaljenim zemljama i uinila ga vanim posrednikom izmeu Istoka iZapada.8

Dubrovani trguju sa svim poznatim artiklima, na mnogim mjesitma svojim prisustvombivajui barometar privrednog razvoja sredine i sa svim poznatim centrima dostiui dozemalja Levanta, Prednjeg istoka, sjeverne Afrike, preko Gibraltara dostiui do Engelske.Razvijeni promet (zanatski proizvodi, luksuzna roba, so u izvozu i plemeniti metali, vosak i

koe u uvozu) uslovio je stvaranje trgovakih kolonija sa svim elementima pravne sigurnosti i

trajnijeg boravka kao i primjenu najmodernijih oblika poslovnosti putem trgovakih drutava ibankarskih transakcija sa poslovnim svijetom iz zemalja Jugoistone Evrope u bliem idaljem zaleu istone jadranske obale.9

Od polovine XIV. stoljea mjenjaju se prilike i u Dubrovniku i u njegovu susjedstvu.Dubrovnik dobiva 1358. godine stvarnu samostalnost s ugarsko hrvatskim kraljem kao

4Grupa autora,Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 635-636.

5Andrija Niki,Dubrovaka i Poljika republika, Mostar 1997., str. 21.


7

Esad Kurtovi,Historija Jugoistone Evrope u razvijenom srednjem vijeku, Sarajevo 2010., str. 171.8Grupa autora,Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 636.

9Esad Kurtovi,Historija JugoistoneEvrope u razvijenom srednjem vijeku, Sarajevo 2010., str 173.


4/18

4

nominalnim vrhovnim zatitnikom. U isto vrijeme, zbog slabljenja centralne vlasti u Srbiji, ajaanja pojedinih feudalaca, nastale su velike promjene i u neposrednoj blizini dubrovakedravice. To je kodilo interesima dubrovakih trgovaca, a i samom je Dubrovniku zaprijetilaopasnost, da ga ne osvoji koji od monih srpskih dinasta. Tako je buknuo rat sa VojislavomVojinoviem (1359-1362) i Nikolom Altomanoviem (1370-1371). Mnogo kasnijeDubrovani su ratovali sa bosanskim kraljem Ostojom (1403-1405), sa vojvodom RadosavomPavloviem (1430-1432) i herceg Stjepanom Vukiem (1451-1454).10

Jo jedna vea opasnost, meutim, zaprijetila je Dubrovniku od Turaka, koji su stalnoprodirali prema zapadu, zauzimali balkanske zemlje, sa kojima su Dubrovani trgovali, i svevie se pribliavali njegovim granicama. Sve je to ne samo smetalo dubrovakoj trgovini,nego je moglo da je i potpuno onemogui. Da bi zatitila interese svojih graana, dubrovakase vlada mnogo trudila, da uspostavi i odri dobre odnose sa Turcima.11

Teritorijalno irenje

to se tie teritorijalnog irenja, Dubrovani su znatno proirili granice svoje oblasti. Udoba, kad se Dubrovnik razvijao u snano privredno sredite, on je imao dovoljno snage da

pristupi rijeavanju toga vanog pitanja. Na proirenom podruju bilo je i vie uvjeta, da segradsko stanovnitvo opskrbi poljoprivrednim proizvodima, a bogatiji su u tome vidjelimogunosti da poveaju svoj zemljini posjed. U novim oblastima, najprije poklonom od

strane drave, a kasnije i kupovinom, stjecali su imuniji ne samo velike vinograde,maslinike, panjake i neto ume, nego i kmetove i njihovu radnu snagu; to je jo vie jaalonjihovu ekonomsku snagu.12

Negdje u polovini XIII. stoljea Dubrovnik je dobio Lastovo, koji se sam stavio podnjegovu vlast. Godine 1333 prodao mu je car Duan grad Ston i poluotok Peljeac (Rat) za8.000 perpera i 500 perpera godinjeg danaka. Dubrovaka vlastela podijelila je tamonjezemljite izmeu sebe i nekih uglednijih graana.

Car Uro je odstupio Dubrovanima 1357 dug pojas zemljita uz srpsko dubrovaku

granicu od Ljute u upi do Petrova sela na zapadu. To se zemljite na nekim mjestimasputalo gotovo do mora, i od tada granica je ila vrhovima brda. U drugoj polovini XIV.stoljea Dubrovnik je definitivno utvrdio svoju vlast nad otokom Mljetom, koji je dotada biou posjedu tamonjeg benediktinskog samostana, a pod vrhovnom vlau Srbije. Godine 1399

prodao je bosanski kralj Ostoja Dubrovniku primorje od Oraca do Stona, poslije ega se stari


11

Navedeno djelo, str. 636.12Navedeno djelo, str. 637.


5/18

5

dubrovaki teritorij povezao sa posjedima na Peljecu. Cijelo to podruje pretvoreno je ufeudalni posjed dubrovake vlasele i malog broja graanskih porodica. 13

Vjerski uticaj Dubrovana na njihovom novom teritorijalnom podruju

Poetkom XV. stoljea Dubrovani su doli u posjed Konavla. Tu plodnu upu kupili su udva maha; jednu polovinu od Sandalja Hrania 1419 godine, a drugu sa Cavtatom odRadosava Pavlovia 1426 godine. Vlastela i jedan dio graanskih porodica podijelili su tuoblast izmeu sebe, pri emu je svaki muki lan porodice dobio odreene dijelove. Tako suDubovani zaokruili i proirili svoj posjed i zahvatili nekoliko plodnih podruja, koja su

prije pripadala srpskoj i bosanskoj dravi. Na njima su zatekli brojno stanovnitvo

pravolsavne vjere, koja u Dubrovniku nije bila ni doputena ni priznata. Zato je dubrovakavlada sve poduzimala, da i u tim oblastima proiri katolicizam, pa je poslije esto isticala,kako je u to ulagala mnogo napora i materijalnih sredstava. Toj su svrsi sluila i etri novafranjevaka samostana, podignuta na granici u novosteenim oblastima, i to u Stonu,Slanome, na izvoru Omble (Dubrovaka rijeka) i u Konavlima. Takov postupanje Dubrovanasa pravoslavnima u Stonu i na Peljecu uvrijedilo je, ini se, Stefana Duana, i on jenamjeravao da im oduzme tu oblast, koju im bjee prodao malo ranije. Zato u svojoj ispraviod 19. V. 1334. godine, kojom je potvrdio svoju prijanju darovnicu, istie da su se zaklelikraljevstvu mi vlastele dubrovaki, da prebiva pop srpski i da poje u crkvah, koje su u Stonu i

u Ratu, kako je poveljalo kraljevstvo mi. A i poslije, kad su Dubrovani dobili Konavle,ostali su tu pravoslavni popovi, ali je pravoslana vjera bila odatle postepeno potisnuta. Slinosu Dubrovani postupali u prema ostalim pravoslavnima, koji su dolazili, da ive uDubrovniku. Zato su mnogi od njih prilazili u katoliku vjeru, mjenjali svoja lina narodnaimena i uzimali ona crkvena, o emu ima mnogo vijesti u slubenim spisima dravnekancelarije. Takvo postupanje prema pravoslavnima odgovaralo je ne samo vjerskim

shvaanjima, nego i politikim interesima starih Dubrovana, koji su se bojali, da e srpska ilibosanska drava lako pripojiti njihovu malu republiku, ako njezino stanovnitvo budeveinom pravoslavno. Meutim, vjerska snoljivost u pojedinim sluajevima i premauglednim linostima nije im bila opasna, pa su zato dopustili Vuku Brankoviu, kada je 1390

godine namjeravao skloniti se u Dubrovnik, da podigne crkvu po svojoj vjeri , a na to supristajali takoer i onda, kada su Sandalj Hrani i njegova ena eljeli imati svoju crkvu uDubrovniku (1434-1435).14

13

Navedeno djelo, str. 638.14Navedeno djelo, str. 638-639.


6/18

6

Dubrovako stanovnitvo

Stanovnitvo Dubrovnika i njegove oblasti stalno se obnavljalo i poveavalo

doseljenicima sa podruja srpske i bosanske drave. To se osobito dogaalo od kraja XIV.stoljea, kada je narod u dosta velikom broju poeo da se sklanja u dubrovaku oblast i

pojedinci iz dalmatisnkih gradova i sa otoka. Dubrovani su obino rado primali dosaljenike ibjegunce, ako nisu dolazili u velikim skupinama, jer im je stalno bila potrebna tua radnasnaga. Zbog toga su esto imalo sukoba sa susjednim valdarima i vlastelom, koji su radneljude uvali za sebe, a Dubrovani su vijek odluno branili svoje pravo, da drugima pruajuutoite (azil) i zatitu. To svoje pravo azila smatrali su jednim od glavnih temelja svojedrave kao i oznakunjezine slobode, i u svakoj su prilici sa ponosom isticali sluajeve, kad su

pred monim vladarima zatitili nekog bjegunca. Dogaalo se, meutim, da su ponekad i sami

vladari i moni feudalci, poto su ostali bez vlasti i svojih zemalja, bili prisiljeni da se skloneu Dubrovnik i da mole za njegovu zatitu i pomo. Tako su se, na primjer, u Dubrovniksklanjali svrgnuti srpski kraljevi Radoslav (1233 i 1234) i Vladislav (1243) sa svojim enama,kerka kralja Dragutina, bosanska kraljica Jelisaveta sa svoja tri sina, zbaena bugarska caricaAna, inae ki kralja Milutina (1337-1346), despot ura Brankovi (1440-1441), njegovslijepi sin Stefan (1460) i Jelena, udovica despota Lazara, sa kerkom Milicom (1463), najzaddvije posljednje bosanske kraljice Katarina i Jelena (1463), kao i dva hercegova sina Vlatko i

Vladislav, kada su im Turci preoteli zadnje ostatke Hercegovine. Na osnovu svega toga bila je

nastala u narodu izreka, koja je zabiljeena ve 1440. godine: ako zeca gone, i on se sklanja uDubrovnik.15



7/18

7

Privreda Dubrovnika

Opti ekonomski razvitak u Evropi, a naroito u njezinim junim zemljama od XIII.

stoljea pa dalje, zahvatio je i Dubrovnik, koji sve vie razvija i jaa svoju mnogostrukuprivredu, napose zanate, trgovinu i pomorstvo.16

Zanati: Ve na kraju XIII. i u prvoj polovini XIV. stoljea radi u Dubrovniku znatan brojobrtnika, koji su uglavnom podmirivali osobne potrebe domaeg stanovnitva. Kada jeDubrovnik postao vee privredno i kulturno srednite, osjetila se potreba, da se uvedu novizanati. Zato se od kraja XIV. stoljea dubrovaki zanati mnoe i granaju, javlja se sve vei

broj domaih obrtnika, a doseljavaju se i mnogi tuinici. Otada Dubrovnik postaje vanosredite obrtnika, koji rade za izvoz. Napredak dubrovakih obrtnika, osobito njihovaspecijalizacija, uvjetovao je i podjelu rada i omoguio usavravanje orua i poveanje

proizvodnje. Tada se najvie razvija tekstilni obrt, bojadisanje tkanina, pravljenje stakla,zlatnih, srebrenih i metalnih predmeta, oruja, slika, brodova, izraevina od voska i koe itd.Dubrovaka je vlada pozivala inozemne strunjake, davala im velike povlastice, ti tilaobrtniku robu uvoenjem razliitih carina, brinula se za njezinu izradbu i izvoz. Obrtnici su

bili u velkoj veini iz Dubrovnika i njegove okolice, a samo su poneki strunjaci dolazili izinozemstva, u prvom redu iz Italije. Obinu radnu snagu davala su sela sa dubrovakogteritorija i iz neposrednog zalea. Poloaj tih radnika bio je dosta teak, jer su nadnice bilemale, a radno vrijeme trajalo od ranog jutra do kasno u no. Radnike su mnogo izrabljivalimajstori i vlasnici veih radionica, zbog ega su izbijali sukobi i sporovi, osobito u vezi sa

isplaivanjem nadnica u robi ili hrani.17

Trgovina: Najvanija grana privrede bila je trgovina. Ona je napredovala uporedo sarazvitkom trgovina na Sredozemnom moru i sa ekonomskim uzdizanjem Srbije i Bosne.

Najprije je bila samo posrednika, a u XV. stoljeu, kada se u gradu poveala proizvodnjarobe, javlja se i izvozna trgovina samog Dubrovnika. Dubrovani su se vrlo rano poeli bavitii pomorskom i kopnenom trgovinom, ali ipak ne uvijek objema podjednako. U XIII. i XIV.

stoljeu, kad se Dubrovnik nalazio pod vlau Venecije, prvlauje u njemu kopnena trgovina.To je bilo vrijeme, kada su privredno razvijene zemlje Zapada traile sa Balkanskog

poluotoka rude i sirovine, a u balkanske drave izvozile svoje proizvode; sa druge strane, to je

vrijeme snanog razvoja rudarstva Srbije i Bosne. Dubrovnik tada preuzima posrednikuulogu, stvara kolonije svojih poslovnih ljudi u unutranjosti, organizira izvoz sirovina uvozrobe sa Zapada. U svim rudarskim i trgovakim centrima Srbije i Bosne, Dubrovani su imali

jake skupine svojih ljudi, koji su radili kao trgovci, zakupnici carina, obrtnici, vlasnici ili

zakupnici talionica, rudnika, i kovnica i slino. Kopnenu trgovinu Dubrovnika tada podupiru iMleani, jer je to bio veliki doprinos njihovoj pomorskoj trgovni, koju su bili gotovomonopolizirani za sebe, udarajui carinu na robu, koju su Dubrovani dovozili iz zemalja, sakojima su Mleani bili iskljuivo za sebe pridrali trgovake veze. U Veneciji pakDubrovani su, kao i ostali, smjeli da trguju direktno jedino sa Mleanima, ali su inae


17Navedeno djelo, str. 641.


8/18

8

trgovali i sa drugim mediteranskim zamljama, navie sa junom Italijom. U te su zemlje oniprenosili zapadnoevropsku robu, nae drvo, koralje i metale, a izvozili iz njih ito, lan,pamuk, eer, mirodije, nakite i razliite skupocjene predmete. 18

Trgovaki putovi: Iz Dubrovnika su vodili mnogi kopneni putovi, koji su spajali balkanske

zemlje sa Jadranskim morem. Najvaniji je bio put, koji je preko Trebinja i Bilee i ao naFou pa se odatle jedan krak odvajao niz Drinu, a drugi produivao preko Prijepolja, Sjenice i

Novog Pazara za Toplicu, Ni, Sofiju i Carigrad. Drugi po vanosti bio je put, koji je prekoTrebinja, Ljubinja i Stoca spajao Dubrovnik sa dolinom Neretve, a preko Ivan planinesilazio u centralnu Bosnu, sredite njezina rudarstva. Trei je put vodio uz more preko BokeKotorske i Zetskog Primorja do ua Drima; odatle je preko Skadra iao na Prizern, Kosovo iu dolinu Vardara. Na ue Neretve stizalo se etvrtim putem: ili morem preko Stona ili prekoPopova polja. Od glavnih puteva odvajali su se drugi manji, koji su meusobno povezivalirazliite oblasti Bosne i Srbije, a koji su takoer bili vani za dubrovaku trgovinu. Iz

Trebinja je vodio put preko Onogota (Nikia) u uveno Brskovo na rijeci Tari; sa Drine suvodili putovi prema Mitrovici, Beogradu i Smederevu, a na istok u oblast Rudnika i

Kopaonika. Isto se tako iz Novog Pazara odvajao put za Kosovo i Skoplje, a dolinom

Varadara silazio u Solun. Po svim tim putovima kretali su se dubrovaki trgovci i drugiposlovni ljudi. Iz Dubrovnika su trgovci prolazili u manjim ili veim skupinama i prenosilirobu na izdrljivim brdskim konjima ili mazgama, koje su iznajmljivali hercegovaki stoariVlasi. U ime pojedinih vlakih katuna ili skupine ponosnika dolazio je u Dubrovni njihovovjek, koji se zvao primiur ili kramar, i sa dubrovakim trgovcima sklapao ugovor o

prijenosu robe. Ponosnici su bili ljudi primiura, koji je organizirao i vodio do odreenogmjesta karavanu, preuzimao punu odgovornost, da robu uva i po cijenu ivota brani i danadoknadi tetu, koja bi nastala krivicom karavane. Karavane su putovale samo danju, a zbogvee sigurnosti ponekad su ih pratili naoruani ljudi. Trgovci su nagradu karavani davali potovaru, i to u novcu, a kod prijenosa soli plaali solju, koja je bila toliko potrebna stoarima.

Najvie je bilo karavana sa 10 20 konja, a vrlo rijetko sa preko pedeset. Na drugoj stranimore je spajalo Dubrovnik sa itavim poznatim svijetom. U njegovu su luku svraali brodovigotovo svih mediteranskih zemalja, pa i Dubrovani su sa svojim brodovima ili u mnogetue zemlje, najvie u vanije luke Jadranskog i Jonskog mora, a u XIV. stoljeu ponekad i doMale Azije, Sirije, Egipta i Tripolisa.19

Poljoprivreda i ribolov: Na dubrovakom teritoriju poljoprivredom se bavio vei diostanovnitva. Agrarna proizvodnja podmirivala je samo mali dio domaih potreba, a pogotovoje bilo malo itarica. Zbog toga se dubrovaka vlada stalno brinula za dovoz ita, esto i izvrlo udaljenih zemalja. U veoj koliini uzgajali su jo maslinu i vinovu lozu, zatim razliito

juno voe i povre. Dosta je dobro bilo razvijeno stoarstvo, naroito uzgajanje sitne stoke.Nju su seljaci mnogo drali u oblastima du kopnene granice, ali ipak domae stoarstvo nijemoglo da podmiri potrebe stanovnitva, pogotovo jer se ono mnogo hranilo mesom. Zato sestoka za klanje uvozila u velikom broju, i to najvie iz krajeva istono od Dubrovnika.Ribolov je staro zanimanje Dubrovana, i ono je bilo vana privredna grana primorskih sela,




9/18

9

osobito sa otocima. Dubrovaki su ribari ili na ribarenje i izvan svojih teritorijalnih voda,naroito u podruje otoka Visa bogato tzv. plavom ribom, koju preko ljeta love u golemimkoliinama, a zatim sole. Ribari, osobito oni sa otoka Koloepa, vadili su iz mora koralje nesamo u dubrovakim vodama, nego esto i u Egejskom moru i kod otoka Malte. Taj je lov bioobilan i unosan, tako da je Dubrovnik izvozio u Italiju, Francusku, pa ak i Levant na stotinekilograma koralja.20

Drutveni odnosi

Vlastela: Teritorijalnim proirenjem Dubrovake republike i njenim ekonomskimnapretkom od XIII. do XV. stoljea, najvie su se koristile vlastela. Kao vodea klasa bila su,

uz crkvu, najvei posjednici zemlje u Dubrovniku. U isto vrijeme, vlastela su financirala ivodila sve grane dubrovake privrede, naroito vanjsku trgovinu i pomorstvo. Kako su pritomu svojim rukama imala i poitiku vlast, mogla su da iskoriste svaku priliku, kako bi sauspjehom zatitila svoje interese. Iz vlasteoskih redova popunjavala su se gotovo svainovnika mjesta u Republici. Prema tome vlastela ima donekle obiljeja trgovake

buroazije i feudalaca. Ona su bila glavni nosilac privrednog ivota Dubrovnika, kao to je tobila graanska klasa na Zapadu, au isto vrijeme posjedovala su gotovo svu zemlju i imalapolitiku vlast kao pravi feudalci. Otuda dubrovakoj vlasteli specijalni karakter, ime seizjednauje sa patricijatom Venecije i nekih drugih gradova, a to je mnogo utjecalo i na opi

razvitak Dubrovnika. Privh decenija XIV. stoljea u Dubrovniku je bilo najvie oko 200punoljetne vlastele, u drugoj polovini taj je broj pao na oko 150.21

Graani: U XIII. stoljeu, znatno se proirilo podruje samog grada i poveao brojnjegovih stanovnika. Oni su bili obrtnici, trgovci, pomorci, radnici, ribari, nosai i sl. Kada suse meutim vlastela u prvoj polovini XIV. stoljea zatvorila u svoj uski krug, a Dubrovnik se

poeo jae ekonomski razvijati, nastala je i meu ostalim njegovim stanovnitvom znatnaimovinska i drutvena diferencijacija. Bogatiji izmeu njih postepeno su se odjeljivali odostalih pauana i stvarali posebnu drutvenu skupinu graana, koji su po svom bogats tvu i

privrednoj djelatnosti bili ravni vlasteli. Posjedovali su dosta zemlje, organizirali velika

trgovaka, obrtnika i manfakturna poduzea, ulagali velike svote novca u brodove ili davali uzajam i uope poslovali kao i vlastela; nitko izmeu njih nije bio obrtnik ni trgovac na malo, avjenanjima su se povezivali samo u svome krugu. Oni su bratovtinu sv. Antuna osnovanu uXIV. stoljeu pretvorili u svoju korporaciju, po emu su prozvani antuninima. S vremenom suse drutveno odijelili od ostalog stanovnitva, a ekonomski se sasvim pribliili vlasteli. Usvemu su, dakle, podsjealina bogatu buroaziju zapadnoevropskih gradova, samo nisu imalinikakva utjecaja na voenje gradske uprave. U tome su ih spreavala vlastela, koje su opetzbog svoga specifinog karaktera bila takoer ekonomski vrlo snana i u mnogome stvarnima

jednaka pravoj buroaziji. Zato su antunini, taj botati sloj dubrovakih graana, stalno ostali




10/18

10

na granici izmeu vlastele i puana, ekonomski se pribliavajui vlasteli, a politiki irokimslojevima. Ta razdvojenost u redovima gradskog stanovnitva i specifinost velike vlasteleometali su stvaranje kompaktne i jake graanske klase. To je glavni razlog, to su vlastelamogla da bez veih potekoa i sukoba odre svoju vlast u Dubrovakoj republici.22

Seljaci: irenjem dubrovakog teritorija znatno se poveao broj seljaka. To se najprijedogodilo, kad je Dubrovnik dobio poluotok Peljeac, a zatim Primorje i Konavle. U tim suoblastima Dubrovani nali dosta radne snage, koju su preseljavali i u ostala podruja. U istosu vrijeme prelazili na njihov teritorij i mnogi seljaci iz unutranjosti, kojih je radna snagatakoer bila potrebana Dubrovniku u doba, kad je napredovala cjelokupna njegova privreda.Kad su dobiveni spomenuti krajevi, novi dubrovaki podanici nali su se u gorem poloaju odonoga, u kome su ivjeli stanovnici najstarijeg dijela Republike, jer su vlastela sve novostanovnitvo, bez obzira na njegov prijanji poloaj, pretvarala u kmetove i tako mnogimanametala terete tee od prijanjih. Golema veina seljaka u tim oblastima postala je tada

zavisnim kmetovima, koji su bili vezani za zemlju i duni da svojim gospodarima daju dioplodova, poklone i besplatnu radnu snagu. Kmetovi nisu smjeli naputati zemlju, niti su ihdrugi mogli primati, a gospodar je imao pravo da ih otjera. Ako bi se to dogodilo zbog

neposlunosti ili neke krivice kmeta, gospodar mu nije davao nikakvu odtetu, a inae mu jedavao nakandu samo za ono, to je o svom troku uradio, da povea prihod samog zemljita.Zbog takvih odnosa nastajali su seljaki nemiri u novim oblastima, im su ih Dubrovanidobili. Poslije 1399 naili su Dubrovani na otpor u svom Primorju, jer dotada slobodni ljudi,uglavnom vlastelii, nisu htejli, da ih novi gospodari pretvore u obine kmetove, pa su semnogi iselili.23

Robovi: Arhivski dokumenti iz XIII. i poetka XIV. stoljea mnogo govore o velikojtrgovini robljem u Dubrovniku. Dubrovani su robove kupovali na gradskom trgu i na uurijeke Neretve, pa ih prodavali u inozemstvo ili upotrebljavali u svome gospodarstvu. ini se,da je to tada bila zakljuna faza jedne stare grane trgovine, koja je mnogo vjekova cvala uDubrovniku, gdje je robovska snaga bila potrebna, dok se jo nije bila razvila gradska

privreda. Kasnije je potrebama Dubrovnika vie odgovarala radna snaga ljudi, koji su moglida slobodno rade kao nadniari ili koje su dubrovaka vlastela postavljaja na svoju zemlju.Tada je i trgovina robljem poela janjavait, a 1416. godine, na protest bosanskog kraljaOstoje, ona je zabranjena, premda se roblje iz dalekih tuih zemalja i dalje prodavalo na

dubrovakom trgu.

24

22

Grupa autora,Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 646647.23Navedeno djelo, str. 647648.



11/18

11

Dravno ureenje

U doba mletake vlasti (1205 1358) na elu Dubrovnika stajao je knez (comes), koga su

Mleani slali iz Venecije. Njegovu je vlast donekle ograniavalo vijee (consilium)sastavljeno od bogatijih i uglednijih stanovnika grada. Meutim, i naznonost knezaMleanina spreavala je lanove vijea da potpuno stave pod svoj utijecaj gradsku upravu.Zato su nastajali sukobi izmeu njih, pogotovo jer su Mleani zbog svoje koristi isprva

pokuavali ograniiti politiki utjecaj Dubrovana pomou dvojice kneevih drugova(socii). U tome ipak nisu uspjeli, jer je bogatiji i ugledniji sloj dubrovakih stanovnika ve biodovoljno jak, pa se mogao oduprijeti mletakim predstavnicima, a uskoro ak i pojaati svojesudionitvo u voenju gradske opine. Tako je Dubrovnik s vremenom stekao poloajautonomne komune, i Dubrovani su, zajedno s knezom, vodili unutranju, a i vanjsku

politiku gotovo potpuno samostalno. Naznonost Mleana u upravi nije se mnogo osjeala;ona se jae primjeivala samo kad su posrijedi bili isto mletaki interesi. To je pristicalo i izobaveza, koje su Dubrovani bili preuzeli, kad su se podloili vlasti Mletake republike.Veina tih obaveza bila je formalne prirode; one su bile i dosta lake, izuzev malu vojnu

pomo, koju je Dubrovnok morao davati Veneciji kada je ratovala u Jadranskom moru.Uvrujui poloaj i jaajui svoj utjecaj, bogatiji sloj Dubrovana, koji je uskoro postao

pravom vlastelom, postigao je i nove uspjehe. Uz Malo vijee (Consilium minus), koje je skneuom upravljalo Dubrovnikom, ustanovljeno je 1235 i Veliko vijee (Consilium maius), aod 1253 spominje se i vijee umoljenih (Consilium rogatorum).25

Veliko vijee dubrovake vlastele bilo je temelj i izvor sveukupne dravne vlasti. Takvimje ono uspostavljeno odmah 1358. godine, nakon to je iz Dubrovnika otpremljen posljednjimletaki knez, a takvim Veliko vijee i ostalo do pada Republike. Ono bira Vijee umoljenihiMalo vijee. Na takvom sustavu triju vijea ostala su vlastela do kraja. Broj lanova Malogvijea i Vijea umoljenih poneto se mjenjao, ali bez bitnih posljedica za njihovu ulogu iznaenje. Bitno je bilo jaanje uloge i pozicija Vijea umoljenih. Taj se proces odvija vetijekom druge polovice XIV. soljea. Krug imunije i uglednije vlastele, koja pretenije ulazeu sastav tog vijea, posebno preuzima u svoje ruke odluivanje o svim najvanijim pitanjimaunutranje i vanjske politike Dubrovake Republike.26Malo vijee je u punom smislu rijei

izvrni organ Velikog vijea i Vijea umoljenih. Tomu je izrazita karakteristika u tomrazdoblju, za razliku od prethodnog razdoblja do 1358. godine.27

25

Grupa autora,Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 649650.26Andrija Niki,Dubrovaka i Poljika republika, Mostar 1997., str. 27.



12/18

12

Statut grada Dubrovnika

Kako je sve jaim postajao utjecaj vlastele, nastajali su novi sukobi sa mletakim

predstavnikom, dok nije najzad knez Marko Justinijan pristupio ureenju spornih pitanja ikodifikaciji pravnih odredaba i obiaja. Tako je nastao zbornik zakona poznat pod imenomStatut Dubrovake opine. Poto su Statut najprije prihvatili Malo i Veliko vijee, dakle svadubrovaka vlastela, iznesen je pred skuptinu naroda, i ona ga je odobrlia 1272. godine. Timsu vlastela postigla veliki uspjeh, a Dubrovnik je dobio svoje osnovne zakone. Statut je

napokon ustanovio pravo vlastele, da upravljaju zajedno sa knezom, jer je knez ubuduemogao birati lanove Malog vijea samo na godinu dana, i to jedino izmeu onih koji su po

porijeklu iz Dubrovnika. A lanove Velikog vijea birali su knez i Malo vijee, najprijeizmeu bogatijih i uglednijih stanovnika Dubrovnika, pa i tuinaca, a kasnije samo izmeu

vlastele. Ovo posljednje je uzakonjeno izmeu 1332 i 1348 godine, i otada Dubrovnikomupravljaju samo vlastela.28

Zadarski mir

Posljednja politika promjena u historiji starog Dubrovnika dogodila se 1358. godine, kadje Venecija mirom u Zadrumorala uz ostale posjede napustiti i Dubrovnik. Dubrovani su se

tada ugovorom u Viegradu 27. Maja. 1358. godine stavili pod vrhovnu vlast kralja LudovikaI. Kralj im je priznao potpunu autonomiju, a oni su se obavezali, da e plaati 500 dukatagodinjeg danka i u ratu pomagati jednom galijom; ostale su obaveze bile vie formalne

prirode. Dubrovnik je ustvari otada sasvim slobodna dravica, koja se isprva nazivalakomunom (opinom), a od poetka XV. stoljea i republikom. Tu dravnopravnu promjenuvlastela se uspjela odlino iskoristiti za sebe i prigrabiti svu vlast u opini. Tada su oninapokon postali potpuni gospodari Dubrovnika i jedini politiki faktor u njemu, osiguravidefinitivno svoju prevlast i u drutveno ekonimskim pitanjima. Otada je Veliko vijee biraloiz redova vlastele kneza i lanove ostalih vijea, zatim predstavnike dravne vlasti i gotovo

sve slubenike, To su, meu ostalima bili: blagajnici, koji su upravljali dravnom blagajnom,knezovi i kapetani, dravni suci, odvjetnici, zapovjednici utvrenja i straa, razliitislubenici; financijski, carinski, trni i zdravstveni, lanovi crkvenih i samostanskih uprava,nadzornici nehih obrta i drugi. Tako je dubrovaka opina, odnosno republika, potpuno

pretvorena u aristokratsku dravu, kakva je ostala sve do svoje propasti 1808.29




13/18

13

Administracija i prihodi

Svoje dravne financije Dubrovani su dobro, organizirali i vrlo uredno vodili, a imali su

itav niz inovnika, koji su se za to brinuli. Ubiranje dravnih prihoda davano je u zakup, i toobino vlasteli, a ona su neke od njih ponekad preputala drugima u podzakup. Najvaniji

prihodi bili su carine, troarina na vino i proizvodnja i prodaja soli. Carinu su ubirali nauvezenu i izvezenu robu, a prema njezinom vrijednosti. Zakupnici soli plaali su u XIV.stoljeu 8 10. 000 perpera godinje. Torarinu na vino plaali su proizvoai na svu koliinuvina, koju su dobili; ta se troarina davala u zakup u XIV. stoljeu za 5 7. 000 perpera.Proizvodnja soli bila je dravni monopo, a tako isto i trgovina solju. Dravana solana uStonu, prema nekim podacima, davala je u drugoj polovini XIV. stoljea do 100 vagona soli.Ali to nije bilo dovoljno za domau potronju i za velike potrebe stoarskih oblasti u zaleu,

koje su od Dubrovnika kupovale so. Zato su Dubrovani gotovo stalno uvozili veliku koliinusoli iz Grke, Albanije, Sicilije i Apulije. Dubrovnik je vrlo rano uredio i kancelariju svojeopine; ona je, s vremenom, postala sredite cjelokupne gradske i dravne administracije.Isprva su u njoj radili samo domai ljudi, obino sveenici, ali od kraja XIII. stoljea zagradske notare i kancelare dovede Dubrovani kolovane ljude iz inozmestva. Mili se, da je

prvi stranac svjetovnjak, koji je radio u Dubrovniku kao notar i kancelar, bio Tomazin de

Saverre iz Lombardije. On je poeo da radi u Dubrovniku 1278. godine i ostao u njemu svedo svoje smrti 1286. godine. Proveo je bolju organizaciju i uveo vei red u opinskojkancelariji, poeo voditi posebne knjige za pojedine vrste kancelarijskih i notarskih poslova, asve knjige koncepata i prijepisa uvao uredno ipaljivo. Uz pojedine dokumente, koje su veotprije uvali u dravnoj blagajni, sada poinju da uvaju i sve spise slubene kancelarije inotarijata. Tako su ustvari, poloeni temelji doananjem Dubrovakom arhivu.30

Kulturne prilike

Do druge polovine XIV. stoljea u Dubrovniku je bilo mnogo malih drvenih kua. One su

bile jeftine, pa ni sva nastojanja dravnih vlasti nisu sprijeila, da ih ljudi i dalje grade. Bilo jejo i kua u suhozidu kao u dubrovakim selima, a mnogi stanovnici,osobito u najstarijemdijelu grada, ivjeli su u kamenim kuama. Budui da su poari nekoliko puta unitili veliki

broj drvenih kua, a ponekad je zaprijetila opasnost i cijelim gradu, Dubrovani su pristupilisistematskom ruenju takvih kua i podizanju kamenih. To je omoguio ekonomski napredakDubrovnika, jer su njegovi stanovnici otada lake mogli da sagrade sebi ljepe i udobnijestanove. U tome su Dubrovani osobito mnogo uinili pri kraju XIV. i prvih godina XV.stoljea. Izgraene su mnoge javne zgrade, meu kojima se danas naroito istiu samostani



14/18

14

franjevaca i dominikanaca. Kneev dvor, a i izgradnja masivnih gradskih zidina dovrena je,uglavnom, u sredini XV. stoljea.31

Dubrovani su se vrlo rano poeli brinuti za zatitu svoga zdravlja, osobito za odbranu odrazliitih epidemija. Zato su meu prvima, a moda i prvi na svijetu, uredili kontumac na

malom otoku Mrkanu (1377) i sistematski organizirali borbu protiv epidemija, koje su gotovo

periodiki harale. Od polovine XIV. stoljea, u Dubrovniku postoji neka vrsta bolnice, koja jesluila i kao dom za iznemogle starce, a koja je kasnije pretvorena u pravu bolnicu. U tomdomu postojala je apoteka ve oko 1400. godine, a franjevaki je samostan imao svojuapoteku ve prvih decenija XIV. stoljea. Bilo je u Dubrovniku apoteka i prije tog vremena.One dvije apoteke, koje pripadaju u red prvih u Evropi, rade jo i danas. U to se vrijememijenjao i nain ivota, odijevanja i ishrana veine Dubrovana. Otada bogatiji Dubrovaninastoje da ive, udobnije, odijevaju se luksuznije i hrane bolje i bolatije. Kue su im odkamena, bogatije namjetene i opremljene; a svuda se spominju srebreni poredmeti i nakit,

koji se uveliko izrauju od sredbra donesenog iz Srbije i Bosne. Vlada je uzalud pokuavalada zabrani lukzus, jer je, kako to sama tvrdi, velika veina stanovnika ivjela u bijedi; bojalase, da pretjerani luksuz ne stvori opravdano nezadovoljstov u redovima siromaha. U cijelom

XIV. stoljeu postojala je u Dubrovniku neka vrsta osnovne kole.32

Umjetnost: Prema opisu savremenika i prema reljefu grada na kipu sv. Vlaha, bila je velika

trobrodna bazilika s kupolom. Graena u XIII. i u prvoj polovici XIV. stoljea, bila je bogatoukraena i oslikana freskama. Kao i u ostaloj Dalmaciji, tako se i u Dubrovniku romaninioblici dugo zadravaju, i jo u polovini XIV. stoljea klee Miha iz Bara hekasforefranjevakog samostana u romaninim oblicima, dajui im kapitele, u kojima se isprepliu

ljudski i ivotinjski likovi s liem i viticama. Sama franjevaka crkva, koja je sagraena uprvim decenijama XIV. stoljea, kasnije je popravljana, kao i dominikanska crkva, koja je izvremena graenja (1304 1306) zadrala samo dijelove portala.33

Slikarska kola: Dubrovaka slikarska kola na elu sa Nikolom Boidareviem ostavila jevrijedna dijela i u Dubrovniku i izvan njega. U graditeljstvu su i u tom razdoblju najveizahvati izvedeni na kompleksnim utvrenja; dubrovake utvrde, pa stonske i cavtatske, uzostale manje. To su bili izvanredno opseni i skupi radovi, na kojima tedljiva vlastela nisualila sredstava, angairajui vrsne domae i strane majstore, to se oitovalo i u praktinojefikasnosti i u estetskoj vrijednsoti ostvarenja. Nije bilo nita manjeg domaaja i vrijednosti

graditeljski preobraaj grada Dubrovnika s poploanim ulicama, vodovodom i kanalizacijom,ureenom osiguranom lukom te, najzad, s izvrsnim novim lazaretima u predgrau Ploe.34


32

Navedeno djelo, str.655.33Navedeno djelo, str. 658.

34Andrija Niki,Dubrovaka i Poljika republika, Mostar 1997., str. 52.


15/18

15

Zakljuak

Zakljuak ovog seminarskog rada se logiki namee, a to je da je tokom XIII. i XIV.

stoljea Dubrovnik predstavljao jedno od najjaih i najrazvijenijih trgovakih centara togadoba. Grad Dubrovnik kroz svu svoju historiju predstavlja veoma specifinu, u poetkuopinu (komunu), a kasnije i uspjenu dravicu. Te specifinost se ogleda u ekonomskomrazvitku Dubrovnika, od jednog malog ribarskog gradia, pa sve do razvijene trgovakevelesile toga doba na Jadranskom moru. Ovdje treba istai i veze sa Srbijom i Bosnom odaklesu uvozili prije svega srebo ali i druge metale. Vezu sa Bosnom su uspostavili preko rijeke

Neretve. Vezano za trgovinu, tu je neminovno spomenuti trgovinu sa soli, koju su oni sami

proizvodili, ali zbog veih potreba za stoarstvo, prije svega u unutranjosti, dubrovani supoeli sa uvozom soli iz zemalja poput Grke i Albanije. Ono to je takoer vano

napomenuti jeste Statud grada Dubrovnika, kao i dobivanje prvih zakona, a koji su ili naruku dubrovake vlastele. I na kraju treba napomenuti umjetnost Dubrovnika, kojoj su njenigraani bili poklonjeni, ali i novom i naprednijem nainu ivota; koji se ogledao u boljemstilu ivljenja, mislei pri tome na izgradnju novih kua od kamena, koje su zamjenile onedrvene, zatim otvaranju kola, apoteka, kao i vee brige za higijenom, formiranjemkanalizacionog sistema itd.


16/18

16

Literatura

Grupa autora,Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953

Andrija Niki,Dubrovaka i Poljika republika, Mostar 1997

Esad Kurtovi,Historija Jugoistone Evrope u razvijenom srednjem vijeku, Sarajevo 2010


17/18

17

Prilozi


18/18

18

dubrovnik u xiii i xiv stoljecu.docx

Documents