Catherine Burns • GOŠĆE

CATHERINE BURNS

Preveo s engleskoga Predrag Mavar

GOŠĆE

Zagreb, 2018.

Naslov izvornikaCatherine Burns

The VisitorsCopyright © Catherine Burns 2017

Copyright © za hrvatski prijevod Predrag Mavar i Znanje d. o. o. 2018.Sva prava pridržana. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati

ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Ovu knjigu posvećujem uspomeni na roditelje, Cath i Boba, zato što su mi usadili ljubav prema knjigama.

1

U NOĆI — 1

Poput kakve bijele ptice, krik je poletio iz dubine podruma i za glavio se u Marioninoj glavi. Dok je udarao krilima o unutraš-njost njezine lubanje, pitala se kako se uspio probiti kroz tri kata velike čvrste kuće do njezina prašnjave sobice u potkrovlju. Ako je uspio doći do nje, sigurno je mogao doprijeti i do nekoga drugog. Do Judith u susjednoj kući ili do starog gospodina Weinberga na drugoj strani ulice, koji voli u sitne sate izvoditi svog pomeranca u šetnju po Ulici Grange. Od ležanja na boku zabolio ju je kuk, pa se okrenula na leđa, ali taj joj je položaj opteretio koljena. Plahte su spuznule na dno kreveta, pa su joj vunene deke greble kožu, ali kad ih je gurnula sa sebe, počela se smrzavati. Pokušala je istjerati iz glave pitanja o tome zašto je osoba u podrumu kriknula i kako je to biti dolje usred noći. Prestani razmišljati o tim stvarima, upozorila je samu sebe, inače ćeš poludjeti, baš kao stara teta Phyllis. A onda će te poslati u jednu od onih ustanova s rešetkama na prozorima, pa ćeš morati jesti večeru plastičnom žlicom.

Uto je začula majčin glas. John radi ono što je najbolje za njih; moraš mu vjerovati — on ti je brat i vrlo inteligentna osoba, diplo-mirao je, ni manje ni više nego na Oxfordu. Ako ne možeš vjerovati Johnu, svome jedinom živućem rođaku, kome onda možeš?

Ali što ako su Judith ili gospodin Weinberg doista čuli krik? Što ako netko pozove policiju pa policajci dođu u kuću usred noći? Bi li lupali na vrata i pričekali da ih netko otvori ili bi ih naprosto

Catherine Burns

2

razvalili i ušli? Bi li ih izvukli iz kreveta? Ljudi katkad kažu: »Izvu-kli su ih iz kreveta usred noći.« Ali policajci valjda ostave čovjeku dovoljno vremena da ustane i odjene se, zar ne?

Možda bi za svaki slučaj trebala pripremiti prikladnu odjeću, predložila joj je majka. One široke crne hlače s mrljom od džema na koljenu i onaj raščupani smeđi džemper koji si bacila na pod prije lijeganja jedva da su prikladni.

Ona i njezin brat bili bi odvedeni u policijsku ćeliju, a dom u kojem živi i cijeli njezin život bili bi rastureni u potrazi za dokazi-ma. Užasavala ju je pomisao na to da joj se stranci vrzmaju po kući. Što bi oni mislili o neredu? O plijesni na zidu kupaonice, o svim onim pokvarenim uređajima koje joj John nije dopuštao baciti, a koje ipak nikad nije stigao popraviti, o nagomilanim konzervama hrane u kuhinji i o višegodišnjim hrpama novina koje zakrčuju hodnik? I o onoj plastičnoj posudi na gornjoj polici hladnjaka, punoj crne sluzi i zelenkasto-plavog krzna. Nije čak bila ni sigurna što je u njoj bilo u početku, a sad se je više nije usuđivala otvoriti. Da već nisam mrtva, umrla bih od stida što si dopustila da kuća potone u takav nered, dodala je majka.

Zamišljala je svoju sliku na naslovnoj stranici novina (Marion nikad nije bila fotogenična, čak je i na fotografiji s osamnaestog rođendana izgledala kao četrdesetogodišnjakinja), zamišljala je svoju raščupanu smeđu kosu koja strši na sve strane poput kose kakve luđakinje, a cijeli svijet je prosuđuje. Što bi Judith rekla? Da je Marion i njezina brata oduvijek smatrala čudacima? A Lydia? Kad bi Lyidia doznala za sve to, sramota bi bila nepodnošljiva.

»To se neće dogoditi, Marion. Nitko nije čuo krik. Nitko ne dolazi. Tko bi ih ionako tražio?« rekao je Neil grleći je i milujući je po raščupanoj kosi.

»Ali netko će doći, ako ne noćas, onda neke druge noći«, odgovorila je Marion. »A nitko neće povjerovati da im John samo želi pomoći.«

Marion Zetland imala je osam godina kad je otkrila da nije lijepa. Da je imala prijatelja, netko bi joj to već rekao, ali majči-

GOŠĆE

3

ni su živci bili tanki poput paučine, pa nije mogla podnijeti da »šmrkavci« drugih ljudi zabadaju nosove po kući u Ulici Grange, da u svojim prljavim cipelama trče po stubama od hrastovine, da galame po velikim sobama s drvenim oplatama, da netko od njih možda razbije ili čak ukrade jednu od mnogobrojnih »obiteljskih dragocjenosti«, pa je Marion, osim brata Johna malokad viđala drugu djecu izvan škole.

Majka Sare Moss bila je mlada i zgodna. Nosila je odjeću jar-ku poput omota za slatkiše, a sjajna joj je plava kosa poskočila kad se jednog petka poslijepodne sagnula da porazgovara s Marion pred dvorišnim vratima Osnovne škole svete Winifred. Marionina majka odlazila je jedanput na tjedan u frizerski salon Pierrea Michelinea, pa su njezine prepletene trajne kovrče mogle izdržati najoštriji vje-tar s pučine a da se ne pomaknu.

»Bi li sutra htjela doći k nama?« upitala ju je Sarina majka vedrim glasom.

Marion je mogla vidjeti Saru preko ramena njezine majke. Stajala je pokraj žutog auta i iskesila svoje nove lijepe zube kao da govori: »Više bih voljela da crkneš nego da dođeš k meni da se igramo.«

Imala je osjećaj da je Sarah vuče za jednu ruku a ova ljubazna žena za drugu, kao da je pokušavaju raspoloviti.

»Oni vjerojatno znaju da je moja obitelj prije rata posjedovala nortportski hotel Grand«, oholo je rekla Marionina majka. »Upo-trebljavaju je kako bi nam se približili.«

Ali tata je inzistirao da Marion ode. »Ona provodi previše vremena zatvorena u svoj mali svijet. Mora izaći iz kuće i družiti se s ljudima, mora početi sklapati prijateljstva.«

Tata ju je u subotu poslijepodne odvezao do Sarine kuće, držeći jednom rukom cigaretu a drugom volan Bentleyja. U autu je bilo vruće i sve puno kao u unutrašnjosti cipele, pa je svaki trzaj kod zastajkivanja i ponovnog kretanja tijekom te petnaestominutne vožnje u Marion izazivao poriv na povraćanje. Zaustavili su se pred

Catherine Burns

4

novoizgrađenom kućom nalik na ladanjsku kuću, s golemim kame-nim puževima na brežuljkastom travnjaku.

»Ja ću sada svratiti u ured. Doći ću po tebe oko sedam«, rekao joj je tata grickajući crne brkove. On je vikendom često pro-vodio mnogo vremena u svom uredu iznad velikog skladišta tvrtke Zetlandove fine tkanine.

»Ali tata… Nisam sigurna hoće li oni željeti da tako dugo ostanem.«

»Pa, pitaj ih mogu li ti dopustiti da pričekaš do tada.« Ugasio je opušak cigarete uz nekoliko drugih u maloj metalnoj pepeljari na vratima auta i zatvorio pepeljaru sa škljocajem.

»Sve će biti u redu, dušo, ne brini«, dodao je uštipnuvši je pepeljastim prstima u obraz.

Kad je došla do kraja pošljunčane staze, Bentley je već otišao. Pozvonila je, a onda se iza panela od hrapavog stakla pojavila jedna figura. Kad su se vrata otvorila, ugledala je preplanulog muškarca u plavim trapericama, sa začešljanim smeđim šiškama. Nasmiješio joj se i čučnuo kako bi im glave bile na istoj razini.

»Zdravo, ja sam Sarin tata. Ti si zacijelo Marion.« Pustio je da mu zlatno-smeđi pramen padne na čelo, a Marion je osjetila poriv da ispruži ruku kako bi se uvjerila da je doista mekan poput svilenih resa.

Marionin tata nikad nije nosio traperice. Uvijek je bio u odijelu, čak i kad su odlazili na šetnje po šetalištu. U usporedbi s njezinim roditeljima, Sarini mama i tata izgledali su jako mladi. Kad se Marion rodila tata joj je imao pedeset dvije godine, a maj-ka četrdeset tri. Bili su stari poput baka i djedova većine njezinih školskih kolega, a životi su im imali sivkasti ton minulih vremena, kad su ljudi vozili bicikle s velikim prednjim kotačem i držali kućne pomoćnice.

Marion je slijedila Sarina tatu u kuću, koja se isticala po ne-dostatku antiknog namještaja, drvenih oplata i zavjesa ukrašenim šašavim vijugavim uzorcima. Umjesto toga, sve je bilo izrađeno od sunčane borovine i obojeno živim bojama. Kroz francuska vrata

GOŠĆE

5

mogla je vidjeti Saru i njezine prijateljice na dvorištu. Kad su ugle-dale Marion, okupile su se i počele se došaptavati.

Uto je Sarina mama izašla iz kuhinje otirući ruke, sitne i mekane poput malih miševa, o svijetloplave traperice. Sarini mama i tata bili su poput para onih pomodnih lutaka koje se mogu vidjeti u prodavaonicama igračaka. Onih koje stoje jedna pokraj druge u kutijama od celofana, u usklađenoj odjeći, s plastičnim dodacima za dokolicu, poput minijaturnih bicikala i pribora za roštilj.

»Zdravo, Marion«, nasmiješila joj se Sarina majka kao da su stare prijateljice. »Djevojke se igraju s Robbijem u dvorištu. Ti im se pridruži, a ja ću dovršiti ručak.«

Marion je osjetila ledeno grčenje u želucu, kao da je šalju na bojno polje.

»Molim vas, nemojte me slati na dvorište«, htjela je reći. »Pu stite da ostanem u kući. Mogli bismo gledati televiziju, a ja bih se pretvarala da ste mi vi pravi mama i tata.«

Sarin tata propustio ju je kroz ostakljena dvorišna vrata i naš-la se na kamenim pločama raznih oblika i veličina koje su vješto postavljene poput dijelova slagalice. Sarah i njezine prijateljice iz-mjenjivale su se u milovanju sivog krzna velike plišane igračke. Uto je stvorenje trznulo nosom kao da mu ide na živce što se Marion usudila izaći u to fantastično kameno dvorište.

»Kako to da se pomiče?« upitala je Marion. »Je li to čarobna igračka?«

»On je činčila i zove se Robbie, a miče se zato što je živ«, odgovorila je Sarah tonom koji je nagovještavao da samo budala to ne shvaća. »Ne dajte joj da ga dodirne«, naredila je drugim djevojčicama. »Ona vjerojatno ne zna kako se to radi, pa će ga zgnječiti do smrti.«

Nato je Lucy Clements, daleko najkrupnija od svih djevojčica, stegnula svoje koščate šake i stala između činčile i Marion. Druge djevojčice počele su milovati Robbieja s pretjeranom nježnošću, povlačeći vrške prstiju niz dlaku i samo načas dodirujući krzno.

Catherine Burns

6

Marion je otišla na drugi kraj dvorišta. »Bijele hlače, keper — flanelaste crvene hlače s cvjetnim uzorkom na džepu — ružičasta košulja od umjetne svile — crne hlače, serž — ne — platnene — hlače — crne — ne, bijele hlače — frotir — ručnik — ručnik«, govorila je sebi, identificirajući tkanine odjevnih predmeta na okretnom stalku za sušenje rublja gospođe Moss. Mogla ih je prepoznati zato što je provodila mnogo vremena prelistavajući knjigu s uzorcima tkanina u tatinu skladištu.

Kad ih je gospođa Moss pozvala na ručak, jeli su jela koja Marion nikad prije nije vidjela: maslac od kikirikija i piće zvano Lilt koje je imalo slike palma na limenki i okus šećernih kolačića. Sarah i njezine prijateljice postale su pretjerano ljubazne prema njoj, ali na izvještačen način.

»Judy, bi li bila tako dobra da dodaš Marion sendviče s masla-cem od kikirikija?« rekla je Sarah sa širokim zlobnim osmijehom na lijepom licu. »Čini se da umire od gladi.«

»Bi li željela još jedan keks, Marion?« upitala ju je Lucy. »Dosad si pojela samo šest ili sedam.« Druge djevojke počele su se smijuljiti, a onda ih je ušutkalo namršteno lice Sarine mame.

Nakon čaja, Marion i ostale djevojke otišle su se igrati na ka-tu. Sarah je objavila da će glumiti nevjeste, staviti čipkastu zavjesu preko glave i paradirati gore-dolje prolazom između dva identična ružičasta kreveta s pokrivačima na volane, koji će poslužiti kao središnji prolaz u crkvi, držeći u rukama vazu plastičnih đurđica koju su donijele iz zahoda u prizemlju.

»Tko je sljedeći?« upitala je Sarah kad su se izredale sve dje-vojčice osim Marion.

»Marion još nije bila«, odgovorila je Hazel Parkinson, koja je imala toliko pjega na sitnom nosu da su se stapale u jednu veliku smećkastu mrlju.

»Ali ona ne može biti nevjesta«, rekla je Judy Blake. »Nije dovoljno lijepa. Tko bi želio to debelo lice?« Kad je čula te riječi, Marion je osjetila žarenje u želucu kao onda kad je pojela pokva-rene bobice iz vrta jer su izgledale poput bombona.

GOŠĆE

7

»Ne, mora, svatko to mora učiniti«, zlokobno je odgovorila Sarah.

Marion je nevoljko stavila zavjesu preko glave i uzela cvijeće iz kojeg se širio oštar, neugodan miris jeftinog osvježivača zraka. Dok je hodala, Sarah je počela pjevati:

Pogledajte samo nevjestu Nalik je na debelu mrkvu Morali su razvalili vrata Da bi mogla ući u crkvu.

Krevetni madraci zatresli su se od hihota djevojčica koje su na njima sjedile.

Kad se Marion vratila kući, zatekla je majku kako čisti srebrni edvardijanski čajnik. Prekrasno ukrašen egzotičnim životinjama i pticama i stojeći na četiri noge, čajnik je bio previše dragocjen da bi ga majka povjerila debelim rukama kućne pomoćnice, gospođe Morrison. Dok je mekanom sivom krpom pažljivo trljala blistav zavoj ručke, majka je poslušala Marioninu priču.

Marion je željela čuti da Sarah i njezine prijateljice nemaju pravo, da su joj rekle sve te stvari da bi je povrijedile, ali majka ju je samo pogledala s izrazom nejasnog razočaranja, kao da je Marion komad odjeće koji je izgubio oblik poslije pranja.

»Nisi ti kriva, Marion, naslijedila si izgled tatine majke. Ona je bila vrlo neugledna žena, ali trebala je naslijediti tekstilnu tvrtku. To je jedini razlog zašto ju je tvoj djed uzeo za ženu.«

»Možda ću se proljepšati kad odrastem, poput ružnog pače-ta«, optimistično je odvratila Marion.

Majka joj nije odgovorila, ali spustila je čajnik, pripalila ciga-retu od mentola i otpuhnula dim. Kad je spoznaja da možda nikad neće biti voljena okružila Marion poput oblaka gorkog dima, majka ju je zagrlila oko četvrtastih bokova kako bi je utješila. Ali fizička utjeha nije se ohrabrivala u obitelji Zetland, pa je Marion ubrzo osjetila da je majka vrlo delikatno gura od sebe.

Catherine Burns

8

Kad se majka ponovno posvetila čajniku, Marion je otrčala u svoju potkrovnu sobu i poslagala sve svoje plišane igračke u krug na podu, a onda sjela u sredinu i sklupčala se poput loptice gurnuvši glavu među koljena. Često je to činila kad je bila uznemirena. To joj je davalo osjećaj da je igračke štite svojim čarobnim moćima. Dok je još sjedila sklupčana sa zatvorenim očima, netko je ušao u sobu. Marion nije pogledala, ali znala je da je to zacijelo njezin stariji brat, John, jer je osjetila miris bombona od jagoda, a to su bili Johnovi najdraži slatkiši.

»Što ti je, Mar?«»Nisam lijepa. Nikad se neću udati zato što sam daleko pre-

debela.« Jecaj koji je došao iz dubine Marioninih grudi zvučao je kao da netko pili drvo. »Vjerojatno ću umrijeti sama.«

Začula je kako John zubima drobi bombon.»Tko ti je to rekao?«»Sarah Moss i njezine prijateljice. I nisu mi dale da dodirnem

Robbieja kako ga ne bih zgnječila.«»Robbieja?«»On je činčila — to je plišana igračka koja je čarobno oži-

vjela.«»Gdje ona živi?«Marion je šmrcnula. »To se zove Posjed Copperdale. Blizu

onog mjesta na koje nas tata odvodi, znaš, Frankova dvorišta. U prednjem dvorištu imaju velike puževe. Ali nisu pravi.«

Kad je podigla glavu, shvatila je da John otišao, ali u zaštit-nom krugu ležao je primamljivi crveni bombon s okusom jagode. Marion ga je podigla i stavila ga u usta. Čim joj se ružičasti šećer počeo rastapati na jeziku, osjetila se malo bolje.

Nekoliko tjedna poslije, kad se gospođa Moss spremala od vesti Saru i njezina malog brata u školu, na vjetrobranu auta ugle dala je raširenu kožu činčile Robbieja. Nitko nije znao kako je koža dospjela na vjetrobran ni što se dogodilo s Robbiejevom utrobom. Marion nikad više nije otišla u Sarinu kuću. Ako je ikad bila nekamo pozvana, pretvarala se da je bolesna. Radije je ostajala

GOŠĆE

9

u svome »malom svijetu«, kako ga je njezin tata nazvao, s čvrsto zaključanim vratima da je štite od uljeza.

@devushka.94

6. srpnja

Pozdrav od Sonje. Danas je za mene posve običan dan, pro-vela sam cijelo prijepodne čisteći i hraneći životinje. Katkad se igram s bijelim štakorima, koji mi više ne grickaju prste jer su shvatili da sam im prijatelj. Mnogo djece svraća u dućan da pogleda štenad. Borisova žena kaže mi da ih trebam pitati što žele i ako ništa ne kupe, moram bijesno buljiti u njih dok ne odu. Ali ja nisam tako vješta u izražavanju bijesa kao Borisova žena, pa djeca ne odlaze. Guraju prste kroz kaveze i vrište kako bi nagnali štenad da počne lajati, a onda se javi i papiga, »kaakaaaka«, a i mačke počnu siktati, pa mi je glava toliko puna zvukova da mi se čini da bi se mogla rasprsnuti.

Navečer sam gledala emisiju o konjima na televiziji. Jednog dana voljela bih raditi s konjima. Velike su životinje bolje, one mogu slobodno trčati naokolo, nisu u kavezima poput malih životinja. Oprosti zbog loš engleski, potrudit ću se više, molim budi strpljiv sa mnom!

8. kolovoza

Danas je bilo tako vruće da je uginuo gekon. Plačem jer sam tužna što je uginuo ali i zbog mnogih drugih stvari. Boris kaže da sam ja kriva jer mu nisam dala dovoljno vode. Boris kaže da je gekon stajao mnogo novca. Njegova žena kaže da ja moram platiti.

9. kolovoza

Opet je jako vruće i boli me ruka zato što me ugrizlo zločesto štene. Čak i s ozlijeđenom rukom moram čistiti i hraniti i opet čistiti. Boris kaže da sam sama kriva. Sonja je kriva za sve. Štene je prilično naraslo. Netko ga uskoro mora kupiti jer ako postane prevelik, više nije dovoljno zgodan da ga netko zavoli. Ne smijemo nikom reći da grize. Čak i ribe izgledaju prestrašeno kad to zločesto štene laje.

Catherine Burns

10

9. rujna

Jedan čovjek kupio je zločesto štene svojoj maloj kćeri za rođendan. Ali onda je štene ugrizlo djevojčicu u nogu pa ga je čovjek donio natrag u dućan. Prijetio je da će otići na policiju ako mu Boris ne vrati novac. Boris se ljuti na mene iako to nije moja krivica. Mislila sam da će me udariti. Rekao je da moramo ubiti štene. Odnio ga je do rijeke. Tužna sam iako je to štene bilo zločesto.

Jednom sam štenetu dala ime Adrian jer mu je dla ka kovrčava poput tvoje kose. On je bio najbolji. Nikoga nije ugrizao i otišao je u lijep dom. Nadam se da je sretan.

10. rujna

Cijeli dan čistim i hranim, čistim i hranim i učim papige engleski. Onda će doznati moje tajne. Pričat ću im o tebi, Adrian. Voljela bih da ih sve mogu pustiti na slobodu. Voljela bih da one mogu osloboditi mene. Katkad sam tako gladna da jedem njihovu hranu.

12. prosinca

Zima je sada vrlo hladna. Jutros sam otkrila da se žuta ptica i dva mala miša ne pomiču. Životinje ugibaju i kad je hladno i kad je vruće. Mačke se iz nekog razloga ljute na mene. Velika mačka s gustom dlakom poput bogate dame ogrebla me po licu, ne znam čime sam je uznemirila.

23. veljače

Moj engleski sada je mnogo bolji — navečer gledam mnogo televizijskih emisija na engleskom, ali moram jako stišati ton kako me nitko ne bi čuo. To je emisija o životinjama u jednome velikom američkom zoološkom vrtu. Voljela bih studirati o životinjama i možda postati veterinar ili raditi u zoološkom vrtu. Adrian, misliš li da je moguće studirati te stvari u Engleskoj? Naravno, morat ću naći posao i uštedjeti jako mnogo novca, to mi je jasno i spremna sam naporno raditi. Imaš li ti koju životinju? Mi nismo smjeli držati kućne ljubimce u Državnom sirotištu, ali ja sam voljela čitati knjige o svim vrstama životinja. Zato mi je nadglednik našao posao

GOŠĆE

11

u prodavaonici kućnih ljubimaca, ali to je zapravo najgore jer se jako loše postupa prema životinjama, ali čak i tada ne tako loše kao prema nekim ljudima!

25. veljače

Dobila sam novac koji si mi jučer poslao. Jako sam uzbuđena što dolazim u Englesku! Naravno, malo sam uplašena jer je putovanje veoma dugo, jedan autobus, dva vlaka, a onda veliki brod. Zatim moram pred McDonald’som pričekati ve-liki Mercedes. Nadam se da se usput neću izgubiti. Ovdje nikom neću nedostajati, osim možda bijelim štakorima.

12

Dok je Marion čekala da se kazaljke na satu pomaknu do pola jedan, u unutrašnjosti njezina najlonskog kišnog kaputa postalo je vruće kao u karnevalskom šatoru u ljeto. Odjenula ga je mnogo prije izlaska jer je joj povlačenje zatvarača katkad zadavalo proble-me, a nije željela da joj se zaglavi u posljednji čas pa da zakasni. Naravno, išla je na ručak samo u susjednu kuću, ali bio je kišan dan u veljači, pa se osjećala sigurnije zaštićena od vanjskog svijeta slojem narančastog najlona.

Čvrsto je držala torbicu u krilu kao da se boji da bi joj je tko mogao oteti. Naravno, to baš nije bilo vjerojatno budući da je bila sama u vlastitoj kuhinji. Kazaljke su se pomaknule na dvanaest i petnaest. Sastanci su je uznemiravali. Da je barem uspjela izmisliti neku ispriku! Ali da je rekla kako već ima druge planove, bila bi to očigledna laž. Jer Marion nikad nije imala nikakve planove.

Na stolu ispred nje ležala je hrpa pošte, uglavnom prospekti i brošure koji čovjeka nagovaraju da kupi novi kauč ili da provede odmor u ladanjskoj kući u Cornwallu.

PRILIKA KOJU NE SMIJETE PROPUSTITIPRIJEĐITE NA ŠIROKOPOJASNI GREEN NET

I OSTVARITE ZNATNE UŠTEDE

vikao je jarki narančasto-zeleni letak na vrhu gomile. Ma rion nije baš bila sigurna što je to »širokopojasno«, sve takve odluke

RUČAK S JUDITH

GOŠĆE

13

prepuštala je svom bratu Johnu, ali možda bi trebala sačuvati ovaj letak za slučaj da je doista riječ o prilici koju čovjek ne smije pro-pustiti. Iznenada je zamislila kako postaju siromašni beskućnici i moraju spavati na ulici. Iako je jednim dijelom znala da je to glupo, praznovjerni strah koji ne bi lako mogla objasniti spriječio ju je da baci letak.

Ispod njega ležao je plavi letak s fotografijom pizze. Crveni krugovi mesa između pjenušavog sira podsjetili su je na slike kožnih bolesti u medicinskom udžbeniku koji ju je John natjerao pogledati kad su bili djeca.

Pizza Fratelli, dostava na kućni prag Uz predočenje ovog letka pedeset posto jeftinije

Ni ona ni John nisu jeli pizzu, ali to se doista činilo kao veoma dobra ponuda. Vlasnici restorana očito su se jako trudili da prodaju svoje pizze. Možda im posao nije išao najbolje, pa su bili prisiljeni sniziti cijene kako bi stekli nove mušterije. Učinilo joj se okrutnim naprosto baciti letak u smeće kad su se ti ljudi toliko potrudili, pa je i njega stavila na hrpu za čuvanje. A onda je naišla na:

KROVOPOKRIVAČ RAY — POUZDANO — VRŠIMO BESPLATNE PROCJENE

i

UNESITE VIŠE SVJETLOSTI U SVOJ DOM — MORLEYJEVI PROZORI S DVOSTRUKIM STAKLIMA

Što ako im doista zatreba prozor s dvostrukim staklima ili popravak krova? Kome bi se obratili? Ne bi li za svaki slučaj trebala sačuvati ove letke? Ako ih baci, ne izaziva li, time sudbinu da im razbije prozore ili ošteti krov? Iznenada joj je pomisao da pregleda sve letke i odluči koje treba sačuvati, a koje baciti postala preteška, osobito na dan kad je čeka nešto tako zastrašujuće kao što je dogo-voreni ručak sa susjedom, pa ih je sve skupila na hrpu i gurnula u ormarić iznad sudopera.

Catherine Burns

14

Dok je prelazila kuhinju, za oko su joj zapele tamne dlačice i prljavština koji su ispunjavali razmak između sudopera i hladnjaka, što ju je podsjetilo na dlakava pazuha. Doista bi morala malo poči-stiti kad se vrati, ali trebalo je učiniti toliko toga da nije znala gdje da počne. Zašto odabrati jedno mjesto a ne neko drugo? Pločice u kupaonici bile su crne na rubovima, loptice prašine ispod kreveta postale su debele, a u svim je sobama bilo toliko smeća i otpada da joj nije bilo lako kroz njih proći a da se o štogod ne spotakne.

Šesterosobna kuća, nekoć tako besprijekorno održavana, u dvadesetak godina nakon majčine smrti pretvorila se u pravi kaos. Visoke, štukaturom ukrašene stropove prekrivala je paučina, Mei-ssenove figurice bile su okružene bijelim slojevima prašine, georgi-janski kredenci natrpani hrpama starih novina, a fini pod od hra-stovine prekriven pokvarenim tosterima i televizorima koje je John namjeravao popraviti, a nikad to nije učinio. Prije majčine smrti, red u kući održavala je kućna pomoćnica, gospođa Morrison, ali nijedna normalna osoba ne bi ni pomislila da prihvati takav posao s kućom u takvom stanju, a čak i kad bi ga prihvatila, John nikad ne bi dopustio da im strana osoba uđe u kuću.

Istinu govoreći, Marion je morala održavati čistoću u nekim dijelovima kuće, imala je lopaticu i četkicu koje je upotrebljavala da pobere mrvice od keksa i grudice dlačica s velikih kožnih stolaca u dnevnoj sobi i kauča na kojem je ležala kad je poslijepodne gledala televiziju. Površine u kuhinji i kupaonici redovito je brisala krpom namočenom u razrijeđenu otopinu izbjeljivača, zadah koji bi joj se poslije zadržavao na koži uvijek bi je podsjetio na satove plivanja u školi.

I kao obično, kad god bi se sjetila svega tog nereda, pomislila bi da je ona sama samo još jedan komad bezimenog otpada zaglav-ljen ispod jedne od mnogih hrpa koje su zatrpavale kuću. Kako ne bi morala gledati svoje okruženje, zategnula je uzicu na kapuljači dok joj nije prekrila oči, ostavljajući samo usta i nos uokvirenima malim ovalom nabranog najlona.

Kad se zasun iza podrumskih vrata pomaknuo i zastrugao, u želudac joj je upuzao mali crv tjeskobe. Vrata su se otvorila, propu-

GOŠĆE

15

štajući u kuhinju dašak mirisa stare crkve, a Marion je zadržala dah kako ne bi morala udisati isti zrak kao i one. Zatim se pojavio John, sav zadihan od uspinjanja strmim podrumskim stubama. Tek kad joj je brat zalupio teškim vratima iza sebe i zaključao ih, Marion si je dopustila da opet počne disati.

John je maramicom obrisao znoj s obraza prošaranih tankim crvenim venama. Dobrano viši od sto osamdeset centimetara i s velikim trbuhom koji mu je visio preko kožnog remena, činilo se da ispunjava čitavu kuhinju. Marion je primijetila da su mu dobro očišćene crne kožne cipele ostavile tragove na gležnjevima.

»Johne, dušo, zašto ne nosiš čarape?« upitala ga je.»Nisam ih mogao naći.«»Ostavila sam ti čiste na krevetu u slobodnoj sobi.«»U majčinoj sobi?«»Ne, u slobodnoj sobi.«»U sobi s razbijenim prozorom?«»Ne, u slobodnoj sobi s ormarom koji ima mrlju u obliku

ljudskog lica.«Ormar s mrljom u obliku ljudskog lica bio je lakirani ormar

od hrastovine u kojem su držali zimske kapute. Kad su bili dje-ca, Marion i John vjerovali su da tamna mrlja na jednim vratima podsjeća na lice čovjeka koji vrišti. Marion se od silnog straha nije usuđivala ući u tu sobu sama sve dok nije navršila četrnaest godina.

»Zašto ih nisi ostavila na mom krevetu?«»Uvijek ih ostavljam u toj sobi. Ne voliš da ti ulazim u sobu.«John je ljutito dahnuo i zavrtio glavom zatresavši teške pod-

valjke.Kad je prošao pokraj nje, nosnice su je zasvrbjele od mirisa

kolonjske vodice koju mu je kupila za rođendan. Zvala se Apollo, bila je to ona iz reklame u kojoj čovjek iz grčke legende jaše bijelog konja. Izabrala ju je zato što je John volio klasičnu mitologiju. Pra-menovi kose bili su mu pažljivo začešljani na tjemenu na način koji je čak i Marion smatrala staromodnim, većina muškaraca na prvi

Catherine Burns

16

bi znak ćelavosti obrijala preostalu kosu. Na zapešću je nosio stari tatin sat s remenom od nehrđajućeg čelika, isti onaj koji je nekim čudom još uvijek radio kad su ga nakon tatine nesreće izvukli iz rijeke.

John je otišao do sudopera, skinuo sat i odložio ga na površi-nu uz sudoper, a onda pustio toplu vodu. Kad se kuhinjski prozor zamaglio od pare, gurnuo je ruke pod mlaz vode i počeo ih trljati komadom zaprljanog sapuna od katrana. Marion je na unutrašnjoj strani njegova zapešća primijetila pravilan polukružni ožiljak.

Kad je obrisao ruke kuhinjskom krpom, uključio je radio, a onda se ushodao po kuhinji i počeo sjeći rajčice za sendviče u ritmu glazbe. Male hrpe sjemenja kliznule su daskom za rezanje poput krvavih žabljih jajašca. Ti su sendviči bili za gošće, pa se Marion uznemirila već i od pogleda na njih.

»Zašto sjediš u kaputu, Mar?«»Judith me pozvala na ručak.«»Zar ona uopće ruča?« Frknuo je. »Izgleda kao da živi od

svježeg zraka i vode iz slavine.«»Pretpostavljam da s vremena na vrijeme nešto mora i pojesti.«»Kladim se da nešto treba.«»Nemoj biti smiješan. Što bi ona mogla trebati od mene?«»Ti si previše popustljiva, Marion. Zato te iskorištava.«Marion nije imala ništa protiv toga da bude iskorištavana, to

je sigurno bolje nego da ostane neiskorištena poput zaboravljenog mlijeka u tetrapaku koje se polako kiseli u hladnjaku.

»Koliko si samo vremena potrošila čuvajući joj kćer, a nisi joj naplatila nijedan peni.«

»Ali uživala sam čuvati Lydiju. Nikad ne bih za to uzela no-vac«, odvratila je Marion, malo šokirana tom idejom.

»Pa, žalosno je što te Lydia više ne posjećuje sada kad je odrasla.«

»Sigurno je prezaposlena studijem i prijateljima da bi imala vremena za staricu poput mene.«

GOŠĆE

17

Premda joj je Lydia redovito slala pakete s poslasticama, a kat-kad i kartu u koju bi umetnula nešto novca, nije joj se javila otkako je prije više od godinu dana otišla na studij u Birmingham Met. Marion je više smetalo Johnovo uživanje u isticanju te činjenice nego Lydijino ponašanje.

»Oh, zaboravila sam ti reći, Johne, jutros ti je stigla pošiljka. Ostavila sam je u hodniku.«

John je izašao iz kuhinje, a onda se trenutak poslije vratio noseći paket. Oprezno ga je odložio na stol, a onda ga je nekoliko sekunda gledao kao da uživa u trenutku. Smeđi omot proizveo je papirnati šum kad ga je rasparao nožem. Zatim je pogladio kutiju sa slikom tamnosivog aviona.

»Što kažeš na ovo, Marion? Avro Lancaster.«»Sigurna sam da je to jako zgodna stvar.«»Zgodna?« John se zahihotao. »Ne vjerujem da su građani

Hamburga taj avion smatrali zgodnim, RAF je u Drugom svjet-skom ratu Lancasterima bombardirao taj grad. Jedan od napada dogodio se nakon razdoblja tako vrućeg i suhog vremena da je iza-zvao orkansku pijavicu visoku gotovo tristo metara.« John je zastao da oblizne donju usnu. »Planule su ceste, pa čak i voda u rijekama. Orkan je nosio ljude poput suhog lišća.« Skrenuo je pogled sa slike aviona i zagledao se u Marion. »Možeš li to zamisliti?«

Marion je dahnula. »Grozno!«»To se moralo učiniti da bi se dobio rat.« John je oduševljeno

potapšao kutiju. »Obični ljudi mogu noću mirno spavati u svojim krevetima samo zato što su odlučni ljudi spremni u njihovo ime činiti nasilna djela. To je rekao George Orwell, Marion«, dodao je vrteći debelim prstom da naglasi riječi.

»Tvoje me znanje uvijek zapanjuje, Johne.«

Marion je pozvonila na kućna vrata svoje susjede točno u dvanaest i trideset. Judith se pojavila u tajicama i vesti, s crno obojenom kosom zategnutom u punđu. Odjeća i držanje davali su joj kon-trolirani, nestrpljivi izgled baletne učiteljice. Zaškiljila je prema

Catherine Burns

18

Marion kao da nije sigurna tko joj stoji pred vratima, a onda su se njezine tanke crvene usne svinule u smiješak.

»Oh, došla si. Pa, uđi, ručak je već na stolu.«Marion ju je slijedila u kuću, koja, unatoč tome što je bila

jednako izgrađena kao i njena, činilo se da postoji tisuću godina u budućnosti. U otvorenoj kuhinji i blagovaonici sve je bilo sterilno kao u laboratoriju, i kad je Marion ušla, desetak jarkih gornjih svje-tala zabljesnulo joj je oči. Cijeli stražnji zid kuće bio je zamijenjen staklom, kroz koje se vidio vrt u japanskom stilu i mali paviljon s pogledom na jezerce.

»Da ti odložim kaput?«»Ne — ne — u redu je, hvala.«»Zar ti ovdje nije dovoljno toplo?« upitala ju je Judith. Nje-

zina je kuća zapravo bila mnogo toplija od Marionine, u kojoj prastari bojler nije baš bio velika pomoć u u borbi protiv oštrih naleta vjetra koji su vječno obigravali rubove prozora i vrata. Ali Marion je razmišljala o svojoj borbi da zatvori zatvarač. Ako joj opet zapne i ako se bude morala naprezati da se izvuče iz kaputa, Judith bi poprimila onaj nepodnošljivi izraz zabavljenosti na licu, kao da je Marion klaun doveden posebno za njezinu zabavu.

»Možda ću skinuti kapuljaču.«Mora da je previše čvrsto svezala čvor ispod brade jer ga nije

mogla razvezati, pa je morala povući kapuljaču unatrag preko pra-mena tamne kovrčave kose. Sjela je na jedan od Judithinih čud-nih modernih stolaca izrađenih od komada svinute plastike, pa je morala paziti da ne sklizne na pod jer njezina najlonom prekrivena stražnjica nije nudila otpor glatkoj površini. Soba je bila ukrašena umjetninama iz Judithine galerije u Glavnoj ulici. Na jednom zidu visjela je divovska apstraktna slika koja je možda prikazivala dojku neke žene, a iz starog medicinskog ormarića u Marion je buljilo nekoliko glava lutaka bez tijela koje su, iz njoj neshvatljivih razloga onamo bile grubo natrpane.

Na suprotnom zidu visjela su dva crno-bijela Lydijina portreta. Jedan je bio snimljen kad je imala oko pet godina, njezino okruglo

GOŠĆE

19

lice bilo je okruženo velikom aureolom kose, a njezine krupne oči ozbiljno su gledale u objektiv, kao da ju je fotoaparat teško razo-čarao. Na drugoj, novijoj, sjedila je na stolcu od pruća odjevena u bijelu platnenu košulju, a njezine fine crte lica okruživala je duga ravna kosa. Marion je osjetila val topline dok je gledala slike.

Stol je bio pun rajčica, paprika i artičoka uronjenih u jarko žuto maslinovo ulje, aranžiranih na sjajnim bijelim tanjurima, pa su nalikovale na medicinske uzorke.

»Imam vodu u boci, Marion. Ili bi radije popila čaj?«»Radije bih čaj. S mlijekom i dvije kocke šećera, molim te.«»Nemam ni šećer ni mlijeko. Od mlijeka se napuhnem se

kao balon. Ljudska utroba nije napravljena da ga podnosi. Znaš, trebala bi popiti pravi espresso«, rekla je Judith, izgovorivši riječ sa siktanjem. »Greg mi je kupio ovaj luksuzni aparat za kavu u Milanu.«

Zatim je prišla velikom metalnom uređaju koji je stajao na pultu i počela petljati s malim šalicama i ulijevati tekućinu iz posu-da kroz lijevak.

»Ti kreni s jelom«, rekla je Judith počevši čistiti već bespri-jekorno čiste površine, vadeći stvari iz ormarića, brišući ih, a onda ih opet spremajući, krećući se brzo i precizno kao kakav kuhinjski aparat namješten na veliku brzinu.

Marion je pokušala odrezati komad bageta, ali kruh je bio tako star da se istog časa razdrobio u oštre smeđe mrvice i ostavio joj u ruci samo mali komad korice. Nije bilo maslaca, a kad je zagri-zla koricu, zarila joj se u osjetljive desni. Uto se pred njom pojavila sitna šalica crne kave. Marion je srknula. Kava je bila tako gorka da joj se jezik skvrčio poput puža posipana solju.

»Pa, Marion, čime se baviš?« upitala ju je Judith smjestivši se nakon naleta aktivnosti na plastični stolac i prebacivši golu nogu preko koljena.

»Pa, ne baš bogzna čim.«»Znaš, Marion, morala bi više izlaziti, naći si neki hobi ili se

učlaniti u neki klub. U Metodističkoj crkvi imaju svakakve tečajeve.

Catherine Burns

20

Netko nam je ostavio hrpu letaka u galeriji — evo, donijela sam ti jedan.«

Judith je izvukla izgužvani komad papira iz torbe i počela ga izravnavati na stolu.

»U ponedjeljak održavaju tečaj opismenjavanje za odrasle, u utorak sastanak bivših alkoholičara, pretpostavljam da tebi ne treba nijedan od tih tečajeva. U srijedu su vještine na računalu i osnovna matematika, ali gle, u četvrtak imaju tečaj francuskog za početnike — oo la la — nikad se ne zna, možda nekoga upoznaš.«

»Nekoga?«»Muškarca. Romantičnu vezu, Marion.«Marion je ispustila glas koji je više nalikovao na hroptanje

nego na smijeh.»Oh, možeš li zamisliti da ja upoznam muškarca u svojim

godinama?«»Pa, zašto ne? Znaš, danas se šezdeset godina ne smatra staro-

šću.« Marion je imala pedeset i četiri godine i bila je godinu dana mlađa od Judith.

»Naravno, morala bih te odvesti u kupnju odjeće. Morale bismo te malo dotjerati.« Judith je ispružila ruku i potapšala Mari-on po nadlaktici. »Nadam se da te to ne vrijeđa, ali govorim ti te stvari zato što želim vidjeti da se rascvjetaš. Moraš živjeti punim plućima, draga, a nitko to ne može učiniti odjeven u hlače od poli-estera i stari kišni kaput.«

»Ne znam baš, Judith, to mi zvuči kao velika gnjavaža«, odvratila je Marion posramljeno uzimajući kuglicu tkanine s kolje-na bezvrijednih hlača.

»Ali ne želiš sve propustiti, zar ne, Marion? Vrijeme brzo prolazi.«

»Pretpostavljam. Ali ja sam dobro.«»Jesi li doista dobro, u onoj velikoj kući s Johnom?« upitala

je Judith.Kuća se Marion nije činila tako velikom, bila je toliko nakrcana

GOŠĆE

21

stvarima da se katkad osjećala kao miš koji se pokušava probiti kroz sve to kako bi došao do odredišta.

»Čini se da nikad ne izlaziš i ni sa kim se ne viđaš.«»Stalno izlazim«, stala je prosvjedovati Marion. »Odlazim

u dućane i u šetnje promenadom. I viđam Johna, naravno, a i tebe s vremena na vrijeme.«

»Ali to jedva da je dovoljno, zar ne?« Srknula je kavu, a onda je tanki crveni osmijeh napustio njezina usta i smjestio se na rub njezine šalice. »Mogu li ti postaviti jedno pitanje?«, a onda je ne čekajući odgovor dodala: »Jesi li ikad bila zaljubljena?«

»Pa, naravno — svatko je bio zaljubljen, zar ne?« neodređeno je odgovorila Marion.

»Oh, daj, nemoj biti tako tajanstvena, reci mi sve o njemu — ili njoj, naravno.«

»Bio je to dječak — hoću reći mladić. Radio je u skladištu moga oca prije mnogo godina.«

»Kako je izgledao?«»Bio je visok i riđokos. Zvao se Neil.«»Jeste li se zaručili?«»Oh, Bože, ne, ništa tako ozbiljno. Znala sam razgovarati s

njim kad je bio na pauzi. Volio je čitati džepne knjige. Znaš, klasike iz Penguinove edicije. Ostali su mu se radnici rugali, zvali su ga Riđokosi profesor. Znaš, on je ondje radio samo kako bi uštedio novac za fakultet. I uvijek je donosio vrećicu čipsa sa sirom i lukom da jede uz ručak. Katkad bi mi dao jedan.«

Judith je pritisnula usne prstima da suspregne hihot. Marion se osjećala kao da joj je pokazala blago koje godinama nosi u sebi, samo da bi joj Judith rekla da je to zapravo komad smeća.

»Je li imao okus po siru i luku kad si ga poljubila?«Marionin kišni kaput zapucketao kad je odmahnula glavom.

»Ne, ne znam… nismo se poljubili… nije se dogodilo ništa slično.«»Nisi ga čak ni poljubila? Oprosti što se smijem. To je doista

slatka priča.«

Catherine Burns

22

Marion je katkad imala dojam da se Judith okrutno poigrava s njom, da je prvo grubo uštipne, a onda je nježno potapša po ozlijeđenom mjestu.

»Ali, zar nikad ne žališ što se nisi udala i imala djece?« upi-tala ju je Judith.

»Pa, ne, zapravo ne žalim. Nisam o tome mnogo razmišljala.«»Ali morala si. Većina žena u nekom trenutku života očajnički

poželi imati dijete.« Stavila je obje šake na ravni trbuh, kao da želi pokazati točno mjesto odakle dolazi glad za djecom. »Premda, možda, ako čovjek ima karijeru ili neki umjetnički cilj, pretpostav-ljam da mu to može dati sličan osjećaj ispunjenja.«

Pitajući očekuje li Judith da joj se ispriča zato što nema ništa od spomenutih stvari, Marion je spustila glavu pa ju je uzica kišnog kaputa stegnula oko vrata.

»Premda je to na neki način vjerojatno bolje«, brzo je dodala Judith. »Djeca ti stalno zadaju brige. Znaš li da je Lydia opet pro-mijenila studij? Ovoga se puta upisala na filmologiju, što vjerojatno znači da plaćam tisuće funta za to da bi završila poslužujući tekilu u TGI Friday’su. Uzgred, to je restoran.«

»Da, čula sam za njega.«»I tako je nepažljiva. Prošlog je mjeseca u nekom baru izgu-

bila mobitel i sve kreditne kartice. Morala sam nazivati sve banke da otkažem kartice i posuditi joj novac za novi mobitel. Naravno, njezin joj otac nimalo ne pomaže, premda se on mora brinuti za Krish — a ona je i sama zapravo dijete.«

Judithin bivši muž, ambiciozni upravni savjetnik, ostavio ju je zbog dvadesetpetogodišnje grafičarke po imenu Krishna. »Kad samo pomislim ne sve one grozne šalove koje sam dobivala za rođendan i Božić, a nisam imala pojma zašto!« požalila se Judith kad je doznala.

»Jasno sam Lydiji dala do znanja da se nakon diplome ne može vratiti ovamo. Ja sada imam vlastiti život.«

Marion je zadrhtala od razočaranja. Radovala se tome da će se Lydia vratiti u Ulicu Grange. Iznenada je Judithin mobitel stao pjevati sitnu malu melodiju.

GOŠĆE

23

»Oh, to je Greg. Nećeš mi zamjeriti ako se javim, zar ne?«Judithin dečko radio je kao njezin pomoćnik u galeriji. Čula

je kako Judith u susjednoj sobi govori: »Ne, doista ne znam gdje su vražje škare. Morat ćeš ih otvoriti svojim zubima.«

Marion je zamislila Grega, visokog bradonju, gotovo dvade-set godina mlađeg od Judith, kako mahnito grize kartonsku kutiju zavezanu uzicom.

Počela je grickati hladnu, kiselkastu hranu, očekujući da će joj to vjerojatno izazvati grozne probavne smetnje do kraja dana. Uzela je list gorke salate s tanjura i stala ga oprezno grickati. Da je otišla na ulicu i pojela lišće ravno sa živice kaline, vjerojatno bi imalo bolji okus. Zatim je pokušala vilicom nabosti maslinu, ali maslina se otkotrljala po stolu i pala na pod.

»Oprosti zbog ovoga«, rekla joj je Judith vrativši se u prosto-riju. Ugledala je maslinu i namrštila se. a onda je oprezno podigla kao da je sitna neeksplodirana bomba, odložila ju je u koš od nehr-đajućeg čelika, oprala ruke i sjela.

»A što je s Johnom, što on radi?« energično je upitala.»Zaposlen je.«»Još uvijek provodi vrijeme u onom vašem podrumu? Znaš,

doista biste ga trebali renovirati. Ja razmišljam o tome da svoj podrum pretvorim u malu gimnastičku dvoranu i saunu. Koliko pro-storija imate dolje, tri, četiri? Mogli biste ih preurediti u mali stan.«

Spominjanje podruma dalo je Marion osjećaj da joj mali pau-kovi gmižu po koži.

»Ne vjerujem da bi John to volio«, promrmljala je. »On dolje ima radionicu, znaš, za svoj hobi.«

»Kakav je to hobi?«»Zar ne znaš? On izrađuje modelarske avione.«»Modelarske avione?« Judithine fine nosnice s prezirom su

se nadule.»Oni su doista prilično, ne znam…« — Marion se kolebala

tražeći pravu riječ za ono što su zapravo plastične igračke na koje

Catherine Burns

24

je odrasli čovjek trošio sate lijepeći i bojeći i koje su onda visjele s njegova stropa u spavaćoj sobi — »…impresivne.«

»Pa, nagovori ga da ih izrađuje negdje drugdje. Pomisli samo na dodatan novac koji bi vam donio podstanar. Mogla bi si priu-štiti odmor na nekom lijepom mjestu. To me podsjeća. Moram ti pokazati sliku vile.«

Marion je ispuštala glasove divljenja dok joj je Judith pokazi-vala fotografije odmarališta u kojem su ona i Greg odsjeli za nedav-nog odmora u Turskoj. Nije imala naočale na nosu, pa je vidjela samo plavu mrlju bazena, sunce koje je nemilosrdno pržilo dok joj je Judith mahala mobitelom pred očima.

Uto je opet zazvonio mobitel. Ovoga puta buka je bila pro-dornija i ne tako neozbiljna kao prije.

»To je opet Greg, šalje mi SMS-poruku o nekim keramičkim mačkama koje smo naručili. Doista su prilično šarmantne, sve uni-kati. Žena koja ih izrađuje odsjedila je pet godina u zatvoru zbog prostitucije i preprodaje droge — ondje ih je naučila izrađivati.«

Zastala je, možda da procijeni je li Marion šokirana.»U svakom slučaju, to je fascinantna priča. Trebala bi svratiti

da ih pogledaš, Marion, to bi moglo biti nešto za tebe.«Zatim je Judith počela skupljati stvari sa stola, premda je

Marionina sitna šalica espresa još uvijek bila napola puna.»Mrzim što te moram požurivati. Doista bismo ovo trebale

raditi češće — oh, da ne zaboravim…« Judithine su se usne ste-gnule, sada tamnosmeđe poput prekuhanog mesa, »… moram te zamoliti za jednu sitnicu. Znaš li onaj veliki gorski javor na kraju tvog dvorišta? Pa, nekoliko njegovih grana visi preko mog zida, i mislim da je drvo možda bolesno. Doista biste ga trebali dati odrezati. Ako želiš, mogla bih ti dati ime čovjeka koji to radi.«

Težina se pritisnula Marionino srce. Igrala se oko tog javora kao dijete, vjerujući da u deblu žive vile i da su vretenaste sjemenke njihova odbačena krila. Ujedno se bojala reći ne. Judith se mogla jako razljutiti kad nije dobila što je željela. Riječi su joj navrle mucajući i zbunjeno.

GOŠĆE

25

»Zapravo ne znam… javor… bolestan… ali… jesi li sigurna? Možda…«

Judithin oštar glas presjekao je Marionino mucanje.»Da, Marion, očito ga treba srušiti. To je ružno staro drvo

skroz naskroz trulo. I blokira sve svjetlo u mom paviljonu.«Marion je povukla kapuljaču kišnog kaputa preko glave kao

da je u Judithinu hodniku iznenada počela padati kiša.»Valjda si u pravu, ali ne znam. Moram pitati Johna.«»Pobrini se da to učiniš što prije i riješiš problem prije no što

se dogodi nešto strašno.«Kad se vratila u sigurnost vlastitog hodnika, Marion je ski-

nula kišni kaput i bacila ga na vrh hrpe znanstvenih časopisa, a onda otišla ravno u kuhinju i pogledala kroz prozor. Za nju je taj javor bio poput kakvoga dobroćudnog starca koji širi ruke u znak dobrodošlice. Nije mogla povjerovati da je opasan, ali zašto bi inače Judith napravila takvu strku?

Marion je napunila lonac da napravi šalicu slatkog čaja kako bi isprala ostatak gorkog okusa od ručka. Pokazalo se da je John imao pravo, Judith ju je pozvala na ručak samo zato što je željela da se drvo sruši. A tek sve one priče o zaljubljivanju! Zar Judith ne shvaća da Marion priželjkuje ljubav i romansu kao i svatko drugi? Ali dok su drugi ljudi hodali svijetom i doživljavali razne stvari — sklapali brakove i dobivali djecu — činilo se da je njezina sudbina da samo prolazi kroz život ne dodirnuvši nikoga.

Shvaćala je da to vjerojatno može zahvaliti svom izgledu. Nije imala odbojno lice, ali činilo se da nije u stanju privući ničiji interes dulje od kakve cigle ili panja. I neugledne žene nalaze muževe, ali one su uglavnom nasrtljive. Da je malo izravnija, možda bi pronašla nekog muškarca, ali nije se voljela nametati. Odgojili su je da niko-me ne nameće svoje potrebe ili stavove. Pričekaj da oni priđu tebi, uvijek joj je govorila majka, samo što to nitko nije učinio. Već je znala da joj je po standardima većine ljudi život razočaranje. Da joj Judith to ističe bilo je nepotrebno grubo.

Marion je kleknula na ruke i koljena i izvukla oštećenu limenku

Catherine Burns

26

iz kuhinjskog ormarića. Na poklopcu je bila slika ruševnog dvorca obraslog zelenilom. Gurnula je nokte pod rub poklopca i limenka se otvorila uz ugodan metalni škljocaj. Unutra je bio sjajna smeđa voćna torta prekrivena bademima. Uzimajući tortu prstima, počela je odlamati velike, drobljive komade i trpati ih u usta.

Onaj ručak od gadnih zelenih stvari mogao bi zasititi samo muhu, pomislila je uživajući u osjećaju guste, slatke torte u ustima i želucu.

Dok je sjedila na podu jedući velike komade torte, stala je zamišljati da se Judith našla u nekoj nevolji, da su je možda krivo optužili za neki zločin pa mora zamoliti Marion za pomoć.

»Ti si jedina kojoj sam se mogla obratiti, Marion«, posra-mljeno bi joj rekla Judith. »Čak mi je i Greg okrenuo leđa.«

»Učinit ću sve u svojoj moći da ti pomognem«, odvratila bi Marion s plemenitim izrazom lica.

A onda bi se Judith spustila na koljena i zahvalno zaplakala. Kad bi napokon bilo dokazano da je Judith nedužna, stajale bi pred sudnicom da ih intervjuiraju televizijske kamere.

»Htjela bih zahvaliti dragoj prijateljici Marion Zetland što je u onim teškim trenucima ostala uz mene«, rekla bi Judith: »Želim samo reći da mi je žao što sam u prošlosti bila takva kuja prema njoj.« A onda bi uhvatila Marion za ruku i podigla je u zrak.

Kad je pojela više od četvrtine torte, obuzelo ju je gađenje prema sebi. Znala je da bi je barem trebala prerezati na kriške i jesti s tanjura sjedeći za stolom, ali nije se mogla obuzdati, kao da joj netko drugi gura komade torte u usta, pa je nastavila jesti dok je nije pojela do kraja.

S osjećajem nelagode i prejedenosti, odvukla se na gornji kat kuće. Zidovi sobe u potkrovlju, u kojoj je spavala otkako je bila dijete, bili su prekriveni izblijedjelim ružama, a mali sivi zečići trčali su po naborima zavjese koja je visjela na prozorima. Pred jednim zi-dom stajao je ormar s ostakljenim vratima koji je sadržavao njezinu zbirku figurica, a do njega je bila mala polica s njezinim omiljenim knjigama: Beatrix Potter: sabrane priče, Tajni vrt, Baletne cipele,

GOŠĆE

27

knjige C. S. Lewisa i knjige o Harryju Potteru koje joj je John kupio prije nekoliko godina.

Toaletni ormarić pokraj prozora prekrivala je prašnjava zbirka raznih predmeta. Tu je bila bočica lavande koja je vonjala na ocat i hrđu, ali Marion se nikad nije mogla prisiliti da je baci jer ju je slika seoske djevojke kako bere cvijeće pred kućom sa slamnatim krovom na etiketi ispunjavala slatkom, bolnom nostalgijom prema ljetima na selu koja su postojala samo u njezinoj mašti. Ta i druge bočice par-fema toliko su godina stajale na istom mjestu da su urezale krugove u lak. Iza kutije izblijedjelih papirnatih maramica, bočice mamina dezodoransa i nekoliko malih posuda sa stvarima kao što je sprej za nos i sredstva za odčepljenje stajala je glazbena kutija. Ako ste podigli poklopac, sitna balerina svinutih leđa s poderanom suknjom isprekidano bi zaplesala uz »Larinu pjesmu« iz filma Doktor Živago. Nakit u kutiji uglavnom se sastojao od ukrasa za kostime i žućkastih bisera koje je na osamnaesti rođendan dobila na dar od majke.

Sjela je na krevet. Gledajući u napola otvoren ormar od treš-njina drva iz kojeg je provirivalo nekoliko starih vunenih kaputa i par hlača pidžame, opet je osjetila ubod gorčine zbog Judithinih komentara o njezinoj odjeći. Nosila je samo odjeću izrađenu iz mekanih i rastezljivih materijala, koja joj se nije urezivala u naslage sala na tijelu. Zapravo su joj bile drage tamne smeđe hlače koje je Judith ismijala, iako je točno da se donji obrub na lijevoj nogavici rasporio, pa se nogavica vukla po podu i katkad malo zaprljala.

Nikad nije razmišljala o tome kakva bi je odjeća učinila pri-vlačnijom ili modernom; zapravo nikad nije razmišljala o tome kako uopće izgleda drugim ljudima jer je ljudi u pravilu nisu ni gledali. Naravno, John bi je katkad pogledao, ali on bi je pogledao onako kako to čine ljudi koji vas dugo poznaju, naime tako da vas uopće ne vide jer su im umovi izgradili dojam vašeg izgleda tijekom mnogo godina poznanstva koji je gotovo nemoguće promijeniti.

Na samačkom krevetu, na hrpi, bili su Marionini prijatelji. Legla je kako bi plišane igračke bile natrpane ispod njezina tijela a onda ih privila na grudi i zarinula lice u njihovo pljesnivo krzno, osjećajući na obrazu hladno tvrdo staklo malih očiju. Bili su tu Ben

Catherine Burns

28

Blue, živahan mali momak, sa svojim kremastim krznom i plavim radnim odijelom. Premda ga je voljela, još uvijek je osjećala kako joj se obrazi žare od stida čim bi se sjetila vremena kad joj je na satu francuskoga ispao iz školske torbe pa su joj se sve djevojke smijale zato što u dobi od četrnaest godina nosi igračke u školu. Veliki Vuk bio je dugonogo stvorenje nalik na psa čije je jedno preostalo stakleno oko bilo puno žaljenja.

Kupila ga je za pedeset penija u dućanu rabljene robe i uvijek je imala osjećaj da je u prošlosti doživio neku tragediju, možda smrt djeteta koje ga je nekoć posjedovalo. Freddyja Fatpawsa, svadljivog momka koji bi stalno izazivao svađe s drugima ako ga nije strogo nadzirala, našla je u kanti za smeće gospodina Weinberga. Marion je morala zašiti mjesta gdje mu je krzno bilo razderano jer ga je pas gospodina Weinberga izgrizao.

Marion se trudila da nema najdražu igračku, ali kad bi mogla spasiti samo jednu igračku iz vatre, nedvojbeno bi odabrala Bettinu, krupnu, svilenkastu sivu zečicu. Bila je veoma ponosna na njezinu nebesko plavu baršunastu mašnu i radije ju je držala uza se nego druge igračke. Bettinu je dobila na dar od tete Agnes za Božić kad joj je bilo jedanaest godina.

To je bila godina kad je Agnes došla na božićnu večeru s obi-telji. Teta Agnes, koja je nosila pomodna odijela s hlačama i imala kratku pahuljičastu frizuru, bila je majčina mlađa sestra. Kad je bila dijete, Marion ju je voljela na onaj ekstatični, čeznutljivi način koji male djevojčice rezerviraju za vilenjačke princeze i anđele.

Obično bi otišli u Hotel Grand na božićnu večeru, ali maj-ka je te godine željela ostati kod kuće jer u dvorani za bankete više nisu dopuštali pušenje, a ona se naprosto nije mogla suočiti s pomišlju da sjedi među svim tim ljudima u papirnatim šeširima koji istodobno žvaču hranu kao stado krava. Marion i teta Agnes pomogle su majci da pripremi jelo, jer je gospođa Morrison imala slobodan Božić.

Dok su radile, sve su se tri šalile, pjevušile uz božićne pjesme na radiju, nosile kuglice za bor kao naušnice, i stavljale srebrnka-ste vrpce oko vrata, čak se i majka nasmiješila i nasmijala, premda

GOŠĆE

29

je obično na svaku vrstu nestašluka reagirala trljajući čelo kao da ima glavobolju. Majka i teta Agnes pokazale su Marion kako da pleše jiterrbug, koji su plesale kao djevojke, pa su njih tri vježbale u kuhinji, hvatajući se za ruke i vrteći se sve dok nije ušao John, s izrazom lica nekoga tko im je došao uručiti poziv na sud, i rekao da tata želi znati hoće li jesti prije Nove godine ili ne.

Kad je Agnes spustila puricu na stol s pobjedničkim »ta-da«, tata je bijesno pogledao kao da je riječ o pečenom štakoru. Tijekom ručka stalno se žalio na hranu: mrkve su bile raskuhane, meso suho, a umak pun grudica.

Tada je teta Agnes, koja je bila poznata po otvorenosti, iznena-da povikala: »Ako ti se ovo ne sviđa, izađi i kupi ribu i krumpiriće u prodavaonici na kraju mola, Phillip.« Marion je još uvijek pamti-la osjećaj hladnog užasa koji ju je obuzeo kad je tata ustao od stola sa stisnutim šakama, kao da se sprema udariti Agnes. Umjesto toga, bacio je vrč pun umaka na pod, gdje se razbio, ostavljajući lokvu smeđeg mulja iz kojeg su krhotine bijelog porculana virile poput zubi nekog čudovišta. Kad je Agnes otišla, Marion je bila toliko potresena da je izašla na dvorište i namjerno pojela nekoliko bobica s lošeg grma, pa je drugi put završila na ispumpavanju želuca.

Marion je uhvatila Bettinu i čvrsto je stisnula na grudi, ali plišane igračke nisu bile dovoljne da je utješe, i osjećala se loše kao da joj otrovne bobice opet trunu u želucu. Uto je u sobu ušao Neil i sjeo na krevet pokraj nje. Osjetila je težinu njegove ruke kad ju je počeo milovati po leđima, a loši su osjećaji izblijedjeli.

»Sve će biti u redu«, rekao joj je Neil zato što je to željela čuti.