pustinja mario svigir
Post on 13-Apr-2017
32 Views
Preview:
TRANSCRIPT
PUSTINJA – PUSTINJAĈKA DUHOVNOST I
KORIZMENE MEDITACIJE
Dr.sc. Mario Švigir
Sadržaj
1. Uvod
2. Pustinja i Ilija
3. Pustinjaĉka duhovnost
4. Vjernost u pustinji – lojalnost Boţjoj Volji
5. U pustinji bez Boga
6. U sredini pustinje – solidarnost
7. Otpuštanje u pustinji
8. Bogotraţenje u pustinji
9. Uzeti bratu ili dati se bratu da bi se preţivjelo – pustinjski test
10. U pustinji – suobliĉenje prema Boţjoj savršenosti
11. Pustinjski test oĉekivanja (od) sebe
12. Mjera u pustinji
13. Teret of Boga i teret od ljudi – Isusov jaram diskretnog sluţenja u pustinji
14. Isusova empatija
15. Trener u pustinji – sakupljanje u odnosu na dijeljenje
16. Josip – zaštitnik u pustinji
17. Pribliţavanje šatoru Oĉeva Srca
18. Davanje povjerenja Rijeĉi – temeljna kušnja u pustinji
19. Kušnja oslobaĊanja od granica sebe za izlazak iz pustinje
20. Mrţnja na izlazu iz pustinje, posljednja kušnja Ljubavi Boga
Kratki uvod
Ne znam kad sam toĉno pisao ovaj ciklus meditacija, odnosno da budem precizniji
tekstova koji su nastali kao lectio divina. Za mene ovi su tekstovi zapravo molitve i
promišljanje u kojem moţda nisam ja taj koji promišlja. Više ponire u rijeĉi. Moţda je
prošlo šest godina ili sedam od kada je za mene nebo inspiracijski bilo zatvoreno na
mome materijenjem jeziku. Sada kada sve to skupa po prvi puta ĉitam s nekim
odmakom, ĉini mi se nepatvoreno na neki poseban naĉin. I dalje sam u posebnom
stanju kada me ovi stihovi i poneka prozna reĉenica ponese i danas, iako bih rekao
da je moja duhovnost sada moţda više analitiĉna, ljepota ovog iskustva je taj
ditirambski osjećaj Boga, ditirambski osjećaj i odnos sa Isusom iz Nazareta, sa
Kristom. Sama knjiţica nema neki poseban hodogram niti je saĉinjena sa posebnom
strukturom, ĉak i nakanom. Moţete ju ĉitati kroz pojedine meditacije ili u cjelosti. No
nemojte stati na proĉitanom. Promišljate. Uţivite se. Traţite. UĊite u tu pustinju.
Odvaţite se. U promišljanjima osim inspiracije djeluje i moja vokacija odnosno
poseban interes za biblijsku teologiju dio obrazovanja koji kada sam ga stekao nisam
nikada koristio u uţe shvaćenom profesionalnom smislu. No biblijska teologija je
jedna od strasti u mojemu ţivotu. Volio bih da Vas dotaknu sami tekstovi, volio bih da
Vas dotakne Bog, da vidite Krista u pustinji, pa stoga neću reći ništa o pustinjaĉkoj
duhovnosti koja je za Korizmeno razdoblje osobito zanimljiva i plodonosna. Za moj
osoban put bogotraţenja pustinja ostaje formativna i kao izazov i kao utjeha, kao
uţeglo mjesto nemanja i kao nalaţenje oaze kada joj se ponajmanje nadaš. Za mene
Bog je tamo, na kraju pustinje kao Lahor, a On jest i puno toga više no što ja umijem
napisati. Ja nisam netko tko kao ĉovjek nudi svoju viziju Boga i potkrpljuje ga svojim
kvalitetama, tu viziju. Ja sam obiĉan ĉovjek sa tisuću mana. Ja pišem. Rijeĉi same
donose svoju istinu.
U Zagrebu, 14 veljaĉe 2017.
Mario Švigir
Pustinja i Ilija
Jedno od najljepših, ali ujedno i najsnaţnijih mjesta u cijelom Svetom Pismu za mene
je pustinjski put Proroka Ilije. Tu je toliko toga utisnuto. I danas, kada ĉitam ovu
biblijsku priĉu, ne mogu poreći snagu njezine nedvosmislene suvremenosti, opet i
vjeĉnosti. Kao lice i naliĉje odnosa jednog proroka sa Bogom, ali i sa sobom. U
pustinji. A onda i negdje, sa svim ljudima. U pustinji, prostoru nepobitne sirotinje
materije, pjeskovitosti poznatog krajobraza, intenzivne odvojenosti od svega što nas
definira kao ljude. Svega vidljivog i nevidljivog, što nas ĉini. Kakvima se doţivljavamo
i kakvima nas doţivljavaju.
I kakvi jesmo.
A Iliju su i prije pustinje vidjeli kao velikog proroka. Odnosno, proroka velikog Boga u
svijetu u kojima se ljudi usporeĊivaše boţanstvima. Ilija je i bio velik, ne po svojim
djelima, već po velikom pouzdanju u ţivoga Boga, po ĉemu je pravi Bog, putem Ilije,
ĉinio i djela velika i velike znakove, kako voli reći biblijski ţargon. Velike zahvate u
svijet, koji je toliko divan, da ga je mogao stvoriti netko nesluĉajno zaljubljen u
njegovu nepobitnu ljepotu. Netko tko je tim stvaranjem otkrio svoju nutrinu, svoju
prirodu.
Taj netko je mogao biti samo Bog.
Onaj Koji Jest i Koji Je Bio i Koji Će Biti, Bog Jahve je već odluĉio kakva će biti djela
kojima će Ilija dograĊivati svijet oko sebe. U boţjoj nesputanosti pravolinijskom
radnjom cijeli ţivot Ilijin bio je tu, na tom providonosnom putu, prostrt kao poravnanje
pred Gospodinom, pred njegovim planovima, kockicama jednog grandioznog plana
spasenja ljudskog roda od uništenja koje mu je svojstveno. Prezir spram Boga nikada
nije teoretski prezir kada se odnosi na prezir spram ljudi. A svaki prezir ljudi prezir je
spram Boga. Materijalna i duhovna idolatrija samoprosuĊivanja svijeta. Tako bi i sa
Ahabovom ţenom Izabelom, koja je prezirala Jahvu, jer svoju zemljsku moć cripiše iz
izvjesnog Baala (boţanstva koje je štovano u zemlji u koju dolaze Izraleci).
Priĉa kaţe da je snaţna i moćna kraljica Izabel nakanila uzeti ţivot Iliji, proroku Boga
Jahve, koji ju je, kako kaţe biblijska priĉa, ponizio u duelu sa Baalovim prinosnicima,
te je tako ponizio njezinu moć, njezinu vjeru, a zapravo snagu koja je crpila iz kulta
Baalu. I iz klanjanja Baalu. Ali nije bitan Baal, kult je mogao biti i drugi. Poniţenje
Izabele, slomljeni ego moćne vladarice nije bio teoretski dogaĊaj. Njezina nakana da
ubije Iliju u toj situaciji, kao prinos njezinom bijesu, potjera proroka u pustinju.
Trĉao je dakle Ilija da spasi ţivot, voĊen nagonom preţivljavanja, iskrom ţivota, koja
gori u svakom ĉovjeku od poĉetka ţivota, podrţana od Boga. U Beershebi, u mjestu
u koje stigoše, Ilija ostavi svoga slugu koji ga je slijedio i ode sam dublje u pustinju.
Tamo je Ilija odluĉio završiti svoj teški ţivot.
Nije to bio hir, pomanjkanje razuma pomućenog i izmućenog uma. Ilija svesno ostavi
slugu u mjestu i uĊe sam u pustinju, gdje se htio prepustiti smrti. Da smrt prekrije
njegov ţivot, kao već jedan pješĉani pokrov prekriva drugi pješĉani pokrov. U
pješĉanoj tišini. Molio je da umre. Koliko je to samo beizlazna situacija i patnja
morala biti. Kada molitvom koja je ruka posiţe za ţivotom, moliš za ugušenje u smrti.
I kada si već vidio ĉuda slave boţje u ţivotu. Sve su se perspektive morale Iliji
pomraĉiti. Vjera u preţivljavanje bila se zasrtla zastorom besmisla. Crnilom.
Zaokupiranim neprostorom, koji sam onaj koji se pribliţio smrti, moţe osjetiti. Ilija se
tu, u samoći i dubini pustinje, suoĉi sa sobom, sa svojim ţivotom, sa svojom
mogućnostima, sa neizvjesnošću izlaska i naposljetku sa onime što bi ga doĉekalo
po izlasku iz pustinje.
Ilija nije bio netko tko tek tako odustaje od planova zemaljski i nebeskih, oteţan to
ludila bezdanom. Cijeli ţivot bjeţao je i borio se i bi spašen od posizanja smrti voljom
Boga; koji ga je hranio ţivotom. Po gavranu, Bogu koji je punio praznu posudu
siromašne udovice hranom po kojoj se umnaţala volja Boga da: Ilija ţivi, da udovica
ţivi, da sin udovice po Iliji oţivi, da se nastavi plan ţivljenja. No sada, ţivot je
nemilosrdno sĉepao Iliju za vrat, kao smrt koja poznaje baš njegove slabosti i govori
mu da iz ove pustinje nema izlaza.
Pustinja mu ote svojom jednoliĉnošću, ciljanim napadom, svaku sposobnost da i u
najteţoj situaciji vidi izlaz u ţivot, svijetlost, put i ţivot i istinu.
Izlaz.
Kuda se mogao vratiti Ilija? Doista kuda? Nigdje više nije bilo mjesta Iliji u svijetu, koji
će se brzo oporaviti od poraza Baala, kada se riješe i zadnjih zanovjetala poput Ilije,
koji prkose svojim Bogom. I tu je tonuo u ţitkost općeg neuspjeha. Nemoć ga uroni u
pijesak.
Koliko samo ljudi poput Ilije biva utišano pustinjama ţivota, beţivotnim
perspektivnima klonulostima, kada ne vide svoj izlaz, kada ih bolesti, problemi i
nesreće zarobe kao dine beţivotnog pijeska. Kada ĉovjek ne vide smisla da sija
sunce na njihovu licu. Kolika je to ogromna koliĉina besmisla i tegoba, slabosti,
muĉnine, koja moţe sjesti na ljudska prsa u pustinji ţivota i nagnati ĉovjeka da si
uzme ţivot?
Kolika je to samo široka i beţivotna pustinja u kojoj uţas nema jeku, u kojoj nema
rezonanci samilosti drugog ĉovjeka?
Kada u pijesku besćutnosti patnja drugog teţi tek kilu pijeska. Kad, kao i Ilija, misliš
da nisi potreban niti jednom kraljevskom interesu, a Bog se ĉini postojano šutljiv.
Tako se ţivot i svijet uĉini Iliji, toliko neprijateljski da je sklopio ruke i molio je da
umre. Uĉini se beskorisnim svijetu, i sebi i Bogu. Molio je da Bog ugasi tu iskru
ţivota, koja se zove voljom da ţiviš.
I tada nastupi Bog.
Kako je Ilija usnuo, AnĊeo mu pristupi, dotakne ga i kaţe mu: „Ustani i jedi.“ I dva
puta ga je AnĊeo krijepio i kruhom i vodom. Što će reći i hranom i ţivotno (jer ĉovjek
ţivi i od kruha i od svake rijeĉi Ljubavi koja izlazi iz Boţjih usta). Pravom hranom ali i
vjeĉnom hranom, Boţjim obećanjima i sakramentalnim realnostima Isusova ţivota
kao ispunjenja tih obećanja. Bog je Iliju okrijepio, odnosno oţivio samim Sobom.
Prisutnošću i prisnosnošću AnĊela.
Bog se umoru ţivota Ilije pribliţi po odmoru AnĊelu.
I bodrio ga je jer Ilija je bio slomljen i to sve nije išlo odmah od ruke, bez muke. Ali
Bog je opetovano i uporno krijepio Iliju. I što nitko ne moţe, Bog moţe. To Bog ĉini
od postanka svijeta, uzima svoju djecu u Ruke i osvjetljava ih svojom Prisutnošću,
svojom Voljom da ţive, koju samo On moţe dati. Bog to ĉini kao veliĉanstvena
konjica koja stiţe u pomoć iz nesagledivog smjera. Bog bljeskom svoje prisutnosti
raspršuje klonuće Ilijine pustinjske smrti.
I svatko tko se našao u pustinji ţivota, a svatko tko ţivi se našao ponekad i u pustinji
ţivota, zna kako je paradoksalna ta jeziva tišina sveopćeg neuspjeha da sagradiš
bilo kakvu kuću preţivljavanja na njoj. Tu ti se oduzimaju i zasluge i trpljenja i sreće i
nesreće i sve drugo za što misliš da te ĉini bliskim i dalekim Bogu i ljudima. Sve to
propada, baš kao pijesak, u zemlju. Bog u kojeg si poloţio sve svoje pouzdanje, u
prividu odlazi, a ponekad se ĉini da pustinja traje cijeli ţivot. Tada i tamo, iako
vremenski to nije istina, ti osjećaš kao da trajno patiš, u beskraj, i tada si pustinjom
odvojen i od ljudi i od Boga.
I hoćeš reći, Boţe uzmi me.
No, Bog je bio sa Ilijom.
Bog iz nekoga razloga dozvoljava i odvodi ĉovjeka sama u pustinju, ako se ĉovjek
ţeli odvojiti od svih svojih statusa, duhovnih i materijalnih poĉasti i bogatstava. I tu je
ĉovjek suĉeljen silno sa svojim ograniĉenostima, sa svojim strahom od smrti koji je
zaodjeven u bijeg ili pomirenje sa smrću. Pustinja je silna agresija na nas koji smo
ljudi od boje, principa i pripadnosti, teţnji.
U pustinji je pustinja pustinji pustinja a ti si zrno koje tone u njezinu ţitkost.
I svaki glas u pustinji, glas koji donosi netko sa ruba pustinje, glas je razbojnika koji ti
oduzima ţivot i glas je Samaritanca koji ti spašava ţivot.
U pustinji se sapliću svi ţivotni ciljevi u samo jedan cilj.
Izaći iz pustinje.
I svaka je pustinja toliko velika da iz nje, ĉini se, nema izlaza.
Pustinja je odar prirode na kojem ona umire da bi oţivila u oazi. U pustinji moţeš
prepoznati svoje rane, svoja obliĉja, svoje nade, svoje pupoljke smokvine, svoju
smrtnost. U pustinji moţeš usnuti u nadi, pa i u umoru od pustinje, pa i u nemoći, kao
što je to bio sluĉaj s Ilijom. A moţeš i još više ne oĉvrsnuti već otvrdnuti u pustinji.
Iliju je mogla vratiti iz pustinje i mrţnja spram Izabel koja mu je uništila ţivot.
No to nije bio sluĉaj.
Iza prve pustinje u ţivotu, tako je to bio sluĉaj i sa Ilijom, uvijek slijedi i druga.
(Zapravo i treća i ĉetvrta i stota, puno je više pustinja, obzirom da je Ilija ţivio u zemlji
pustinja, a i mi smo tu negdje jer pustinje se ne sastoje samo od pijeska).
No ono što mi se ĉini bitnim je da u prvu pustinju ulaziš sam i u njoj nalaziš, ili
ponovno nalaziš Boga.
U drugu pak pustinju ulaziš pak sa Bogom, idući prema Njemu.
Ilija je ušao u tu pustinju, idući prema Horebu, planini Gospodnjoj. Ojaĉan voljom da
ţivi Bogu, ne osvrĉući se za sobom. Ilija je bio ojaĉan hranom, odnosno samim
Bogom. Bog se hranom, realnošću svoje biti u hrani ţivota dao Iliji, dao mu se u
kruhu i u vodi, i vrlo vaţno, u bodrenju AnĊela.
Na planini Horeb, kraju puta, Bog se Iliji pokazao i upitao ga:“ Što ţeliš Ilija?„
Koji je to samo bio dogaĊaj. Vrhunac Ilijinog ţivota.
Vidjeti Lice Boţje.
To je smisao svakog bogotraţitelja.
Bog ţeli da ga traţiš i u svim nemogućim putevima, po pustinjskim vrletima. Jer Bog
je i Sam u pustinji ĉetrdeset dana traţio tebe. I u pustinji je susret snaţan, drastiĉan i
spoznajan. Spasenjski.
Isus je ušao u pustinju kako bi se kao pravi Bog i pravi ĉovjek pribliţio tvojem i mojem
jadu ljudskosti i dotaknuo nas kao ljude svojom slavom u preobraţenju i proveo nas
kao Iliju i kao Mojsija i kao Izrael kroz moĉvaru smrt putem Kriţa ţivota. Zato u
pustinju ĉovjek ulazi da bi se pribliţio Bogu, njegovim nebeskim Snovima, njegovoj
nebeskoj Ljubavi, njegovoj nebeskoj ţelji da Ga traţiš na površini svoje smrtnosti i u
dubini svoje vjeĉnosti, da iz pustinje izaĊeš sa Njime graditi svijet u Ljubavi.
Pustinjačka duhovnost
Giovanni Belinni je završio 1480. godine svoju sliku „Sveti Franjo u pustinji“ (iliti
Ekstaza Svetog Franje) sliku koja obiluje sakramentalnim detaljima ţivota i
pregalaštva sveca. Tu su za Franjinu duhovnost bitan brat magarac. Tu je i mrtvaĉka
glava kao simbol prolaznosti. Tu je i špilja; Franjo je bos poput Mojsija izašao u
pustinju dok se u pozadini, na visini, svjetluca Nebeski Jeruzalem. Otvorenih ruku,
kojima kao da ţeli obuhvatiti cijeli svijet, u zanosu, otvorenih usta; za govor, za spjev,
za izriĉaj cijelog stvaranja. Tako Bellini slika poznatog sveca, u kontekstu pustinje.
Kratka historiografija o jednom drugom osnivaĉu reda ne toliko poznatom i puno
bliţem povijesno našem vremenu koji nije doţivio da zaţivi njegov red i bratstvo koje
je zasijano tek po njegovu ţivotu, priĉa o Chalesu Foucauldu, još je jedan prikaz kako
je pustinja utjecala na suobliĉavanje sa boţanskom osobom Isusa iz Nazareta.
Charles ili Karlo u alţirskoj je pustinji ţivio deset godina; u pustinjari koju je nazvao
domom gostoprimstva i štovanja Isusa Krista. Ţivio je neposredno i radikalno
gostoprimstvo u zajednici sa drevnim stanovništvom pustinje, beduinima, Tuarezima.
Upoznavao je njihovu kulturu, pribiljeţio puno o njoj. Napose, na tom mjesto bio je
otvoren i prisutan u Ime Boţje.
Moţe li ĉovjek ikada samo zaţeljeti toliko ?
Biti, iščekivati, biti otvoren i prisutan u Ime Božje.
Charles Foucauld nije doţivio da vidi, da osjeti, da ţivi, ostvarenje svoje ţelje da
zaĉme ţivljeno bratstvo u Isusu, ono koje je danas u kongregaciji koja je njegova, ili
prije svega Boţja ostavština, ostala iza njega, kongregacija Male Braće Isusove ali i
drugih religioznih kongregacija.
Takva je pustinja.
U njoj gradiš zaživota, ali ti se čini da vjetar ravna sve izgrađeno.
Zapravo, u pustinji si najsvjesniji, da gradiš materijalima sebe, po terenu u Nebu.
Ne vidiš rezultate svoga rada, ili još gore, vidiš kako ih guta uvijek suha i žedna
pustinja, uvijek pretopla i uvijek premrzla.
U pustinji nema materijalnih ali niti duhovnih utjeha.
Ne moţeš se osvrnuti niti reći, eto ipak ovo je iza mene.
To sam uĉinio.
To su zidovi koje sam izgradio, to su ljudi koje sam primio, to je bilje po kojemu sam
sadio mali vrt. Obnavljao malo zelenilo, navodnjavao oazu.
U pustinji si sam metafiziĉki.
Moraš biti sam, jer inaĉe nisi u pustinji.
U pustinji nemaš oslonca koji biti rekao
Moţeš se odmoriti, moţeš napisati vodiĉ kroz pustinju
Sam, jer se moraš suoĉiti sa sobom.
No, što je ĉovjek ako se suoĉava sa sobom a ne i sa cijelim bitkom
Zato si u pustinji sam, ali sa tobom je i cijeli svemir
Cijeli jad, sva nevolja, sva podijeljenost između ljudi međusobno
I između Boga i ljudi.
I pustinji postaješ svjestan, da se pustinje šire, malo po malo, one oduzimaju
Od nepustinjskog tla, od zelenila, i da po tebi
Bog želi zasaditi jednu malo biljčicu, i zalijevati je
I da po tebi ţeli da ta biljĉica uzraste u drvo mira, hlada, gostoprimstva
I da ta biljka svojim korijenom ljubavi prema Bogu i prema bližnjem
Ima sposobnost vezati zemlju, oduzimati ju pustinji.
I pustinji nasilja, kušnji uništavanja jedinstva ljudi, miru, prosperitetu.
Markov1 izvještaj o kušnji u pustinji u odnosu na druge sinoptike2 i na vrelo
duhovnosti koji donose, a kojima ćemo se baviti u korizmenom razdoblju, iz kojih
1 Evanđelje po Marku
2 Sinoptička evanđelja su ona prema Marku, Mateju i Luki ( ona koja u prijevodu imaju relativno zajednički
pogled)
ćemo crpsti ţivot i vodu, skoro pa rekao bih je daktilografski kratak te je takva i
duhovnost koju ćemo crpsti u kretanju kroz pustinju meditirajući uz svete stihove iz
ovoga evanĊenja. No pustinjaĉka duhovnost ima i svoju ritualnu povijest. Naime,
boravak ţidovskih mladića u pustinji nije bio toliko nepoznat obiĉaj za Ţidovstvo
Drugog Hrama. To saznajemo i iz onoga što piše o vlastitom iskustvu Josip Flavije,
koji je sa šesnaest godina bio kod jednog uĉitelja u pustinji, koji je nauĉavao
pustinjski asketizam. Postojala je i mogućnost uĉenja kod Esena, doduše ne kao
ĉlanova zajednice (koja se smatrala pustinjskim biblijski poznatim Ostatkom ostataka
(pravovjernih i pravednih) koji je ĉekao Boţji ĉas). Tako je kao jedan takav uĉitelj u
pustinji djelovao i Ivan Krstitelj, kojega će evanĊelisti objasniti kao „onoga koji je
došao poravnati Put Bogu“,koji je došao Boţjeg Sina predstaviti svijetu, koji je imao
svoju pustinjsku duhovnost koja je bila svrhovita, odnosno koja je bila formativna u
smislu ponovno dolaska Ilije, kako bi se ušlo u zadnja vremena.
A koja su to bila vremena ?
Iako su posljednja vremena poĉela po roĊenju i javnom djelovanju Isusa Krista, kako
kaţe vjerovanje kršćana, ona su i sada aktivna.
Oba zovu, i Isusov ţivot i njegova sadašnja duhovna prisutnost, u svoju srţi suštinu,
to jest zovu u totalitet prisutnosti Boţe ljubavi za ĉovjeka po svim njegovim
Savezima.
Mnoge stvari ĉovjek ne poţivi da vidi.
Pa tako i smisao svoje sebepredajne solidarnosti i gostoprimstva.
U metafiziĉkoj pustinji.
Zato vjerujete da takva djela dobrote, ljubavi
I općeg i potpunog gostoprimstva sobom
Pronose Dobru vijest.
A neka nam Bog u tome pomogne
Svakim svojim Blagoslovom na ovom pustinjskom putu
Amen.
Vjernost u pustinji – lojalnost Božjoj Volji
Vjernost Bogu
Vjernost je Njegovoj Volji.
A Boţja Volja je kao vihor u pustinji.
Ona premješta dine, raznosi tlo u pustinji.
Vjernost Bogu
Je bezuvjetna vjernost Njegovoj Volji
A Njegova Volja je uvijek tvorbena.
Bog nas tjera da vjeru suĉeljavamo nemogućem
Svaki dan iznova
Da pomiĉemo brda, povjerenjem.
Lojalnost Bogu je lojalnost
Izvoru vode gdje ga nema.
U pustinji ti si voda.
Lojalnost Bogu je lojalnost
Svjetlu gdje ga nema.
U pustinji, ti si svjetlo.
Lojalnost Bogu je lojalnost
Odmoru i utjeĉištu od razbojnika
Gdje ga nema.
U pustinji, ti si oaza.
Vjeran Bogu raste kao biljka
I uzraste kao ĉudesni grah
Kao cedar, kao slavonski hrast, kao sekvoja
Kao platana iz djetinjstva.
U pustinji, Ti si biljka - Drugima.
I Drugi su zemlja u kojoj Rasteš.
Izmjenjujete paţnju i sebedarje
Korijenjem i zemljom.
U pustinji, samo ti i ja moţemo biti, u ovoj toĉci,oaza.
A Bog će providjeti i vodu i manu.
I povoljan vjetar
Prema Sebi.
Jer Ti si gozba u pustinji
Ako u tebi prebiva Bog
I Bog je obilje u pustinji
Ako Ti prebivaš u Njemu.
Biti lojalan Bogu znaĉi
Unijeti sebe u najadnije dijelove zemlje
I ĉovjeka
Pokloniti se suhoj i ispucanoj zemlji
Poljubiti je i prinijeti joj paţnju;
Kojom Bog obnavlja, kojoj milosno
Dijeli rosulju i kojom dotiĉe i budi
Sposobnost bujanja.
Vjernost je vjernost
Stanja nasuprot buri i vihoru
Kada se digne vjetar i kada pustinja
Prekrije i Nebo.
Kada kosti grabe kosti ţivih
I kada pijesak ţeli ugasiti dah.
Kad pustinja oko nas i u nama zavlada.
I kada pustinjom tiho u sumrak
Po izmaku snaga
I prividu kraja svega.
Jedan postojani glas u izmuĉenosti tijela
Kaţe:
Budi moja voda
Budi moj zrak
Budi moj lahor
PoĊi samnom.
I tada sa tim pustinjskim iskustvom
Izlaziš iz pustinje
Prilazeći pustinjama koja su izvana pustinja
I u tom pustinjskom spoju
DogaĊa se susret ĉovjeka i ĉovjeka
Koji oblikuje.
Koji ĉini.
I nikada nije gotov poziv sa obje strane
I nikada nije izvršen
I nikada nije osvojen.
Boţji poziv,
Po kojem preoblikujemo pustinje u rajsko zelenilo.
PoĊi samnom.
U pustinji bez Boga
U pustinji bez Boga prepušteni smo sudbini zvijeri;
Veće zvijeri rastrgnu manje.
Moćnija ţivotinja rastrgne manju i drukĉiju.
Zvijeri napadaju u ĉoporu, strateški satiru.
Trgaju svoju ţrtvu i još joj dugo raznose po pijesku
Mokru i svjeţu i krvavu koţu.
I nutrinu.
U pustinji bez Boga prepušteni smo gladi i sitosti zvijeri,
U pustinji je svaka milost bacanje biserja pred svinje
Koje će se okrenuti protiv milosrdna i rastrgnut ga.
I dugo će parazitirati nad njegovim lešom.
U pustinji milosrĊe je slabost.
A onda dolaze strvinari.
I napadaju kao kukavice,
Bacaju se na već ranjene, već usporene, slabe, one bez podrške
Lake mete.
One koji su ostali bez stada, koji se ne mogu braniti jer su krvavi i ostavljeni
I strvinari dolaze u grupama i ĉesto se meĊusobno grizu
Kojoti i lešinari vode bitku tko će uzeti veći komad mesa.
U pustinji bez Boga.
Najjaĉi i najbrojniji saĉinju svoga boga i ostali mu se moraju klanjati
U drugoj pustinji bi se morali klanjati drugom bogu
Ali u ovoj pustinji, drugi se moraju klanjati njihovom bogu.
U pustinji bez Boga,saĉinjeni bog se klanja njima.
U pustinji bez Boga.
Nema potrebe udovoljavati usporavanju i prilagodbi tempa kretanja
Onima koji se kreću sporije ili se ne mogu kretati.
U pustinji bez Boga, spore i nepomiĉne
Pokapa se ţive da umiru u pijesku.
U pustinji bez Boga.
Jedina suradnja je interesna suradnja
Najsirovija suradnja preţivljavanja.
Suradnja puca kada nema (iz)vanjskih ţrtvi
I kad se ĉopor meĊusobno poĉinje klati.
U pustinji bez Boga.
Pustinja se ĉini beskrajna.
U toj pustinji mi smo jedini hrana i energent
I jedni se pretvaraju u ţivodere i eksploatatore
Noţ, kandţe i oĉnjaci donose pravdu.
Grabeţ i smrt je normalna stvar.
U pustinji bez Boga
Mislimo da je to jedino stanje ţivota.
U sredini pustinje – solidarnost
Solidarnost je otvorenost. Suosjećanje. Suţivot.
Ulazak u svijet drugog i davanje sebe.
Solidarnost je boţanska vrlina.
Boţanstvena.
Svi se mogu distancirati od drugog, rijetki mogu biti solidarni.
Svi mogu biti sebiĉni,
Samo je Jedan Solidaran sa Svima.
Doista.
Po Kriţu.
Solidarnost je pristupaĉnost.
Solidarnost nije obavljanje duţnosti, rutina ostavljanja milosrdnog dojma,
Primoranost.
Niti je propis.
Solidarnost dolazi iznutra, ona vrije u ĉovjeku, ona suklja
Prema Van, na Van.
Ona nije promišljeni ĉin, onaj od interesa,
Ona je povjerenje koje prelazi interes,normu, nije u kontekstu misije.
Jer solidarnost se ne kreće prema cilju i ljudi mu nisu sredstvo do cilja.
Solidarnost je sredstvo kojemu je cilj ĉovjek.
Kojemu je cilj Bogoĉovjek.
Kojemu je povod ĉovjek.
Kojemu je povod Bog.
U solidarnost, ja sam kao ĉovjek
Poĉetak, sredina i kraj brojnih lanaca solidarnosti.
U mreţi milosti koja omogućuje Mir.
MeĊu nama koji ne kanimo ostati u pustinji.
Jasno je zašto slab i nemoćan i malen i malobrojan i jedini
Ţeli biti solidaran
Zašto bi jak i moćan, brojan i ukupan
Bio solidaran ?
Ali doista, doista solidaran ?
Ne po rijeĉima, već po dijelu.
Zašto bi kompromitirao svoju moć i veliĉinu ?
Ako moţe solidarnost riješiti na periferiji, institucionalno,
Ne dotiĉući se.
Ne dotiĉući sebe.
Zašto Bog traţi solidarnost sa najmanjim?
Zašto traţi milosrĊe sa neprijateljem ?
Zašto solidarnost sa svojima, sa velikima i moćnima i sa prijateljima
Ne vidi kao nešto posebno?
To zatvoreno zajedništvo postoji i u pustinji, ono je interesno i odrţivo.
Solidarnost nije niti izvjesna na kraju.
Moć solidarnosti dolazi do izraţaja tek kada je solidarnost multilateralna
Kada je tvorbena i kada je izvedenica
Kada se kreće u svim smjerovima
Kada potiĉe, razvija, stvara, obnavlja.
Dakle, zvuĉi kao Boţja, takvo djelovanje, ta solidarnost.
Jer prije svega, Bog je htio biti Solidaran.
I Bog jest Solidaran.
Najveći je vidio smisla baviti se najmanjim.
Vjeĉni se htio staviti u Odnos sa svojim stvorenjem
I po Sinu dokinuti prisutnost i neprisutnost ĉovjeka u vjeĉnosti.
Isus se rodio solidarno.
Isus se (S)Pustio kao boţja mudrost na zemlju, Solidarno
Isus je pristupio najgorem obliku tretmana od ljudi – Odbacivanju, Mrţnji, Osudi i
Muĉenju
Solidarno.
I smrti je pristupio, sa ĉovjekom
Solidarno.
U pustinji ţivota Isus je krik solidarnosti.
Glas Koji Viĉe u Metafiziĉkoj Pustinji
Koji remeti mir, prividni mir i pomirenje
Dok ijedan vapije Bogu.
Isus je Glas u Pustinji za one koji glasa nemaju
Koji u pustinji nemaju nade,
Ĉija su nepca izranjavana od ţeĊi,
I kojima su oĉi iskljucane da ne govore što vide.
Što osjećaju i što jesu.
Isus je opredmećenje Boţje Ljubavi
Solidarnost Boga u koje Bog ulazi potpunoma.
I u koje traţi da ĉovjek uĊe, potpunoma
Ne u blizini oaze, ne uz poznati put natrag iz pustinje
Ne samo u urednom solidariziranju sa kolonom koja je jednom
Prošla pustinjom i koja je se nosila i koja se nije nosila
Sa svojom solidarnošću i nesolidarnošću.
Bog traţi da se ĉovjek u svojem vremenu, u svojoj
Pustinji nosi sa svojim nesolidarnostima
Sada;
Sa svojim pitanjima zašto ?
Sa tuĊim kricima koji vrište u pustinji a koji nikada nisu potpuno tuĊi.
Kad na površinu, kao u muĉnini navru
Svi pješĉani talozi koje smo progutali
Sve sakrivene i briţno zavezane zluradosti, svaki dah
I svaki dašak optuţivanja, svaka kontrola i samokontrola od mrţnje
Svaki ponos maĉa,
Biĉa
Kamena
Podjarmljivanja drugih mojoj viziji solidarnosti.
Uspostavljanju tišine
I reda.
Zatiranju glasova, pa makar i nasiljem,
Da se uspostavi ponovno mir i sklad šutnje.
Tu, u sredini pustinje, gdje je uredna tišina, gdje je uspostavljen red
Kao na Lubanjskom,
Kada je tišina uz pomrĉinu
Najavila „red od tri dana“
Gdje je onemogućen nered, tiho se govori i briţno se piše, logiĉki se
Opredmećuju najgori i najsvirepiji planovi nesolidarnosti u povijesti.
Svi veliki ratovi i nasilja nastavi su od takvih, pomno biranih rijeĉi
O razlikama, o superiornosti rasa, o boljima i lošijima, pravima i krivima
Tu se rade planovi tko će, kada i zašto trebati biti ţrtvovan.
Za spas mnogih. Od Kaife do Nitzschea.
I tu se prešućuje, da lista nikada nije potpuna.
Tu, negdje u sredini pustinje
Ĉovjek postaje bog, podjarmljujući brata ĉovjeka,
Tu Kain dijeli pravdu,
I nalazi za nju i objašnjenje.
Tu
U najdubljem dijelu pustinje, svijest o ljudskom zajedništvu
O bratskoj solidarnosti napadaju najgori pustinjski demoni
Koji izluĊuju umove,
Podiţu ratove, one stvarne i one nerealizirane, ali proglašene.
Potiĉu ratove brata protiv brata.
No, tu u pustinji
Tu, u srcu pustinje
Kriţ stoji.
Naoĉigled prazan i bezazlen.
Ili ĉak zastrašujući jer je prazan.
Ili obeshrabrujući jer nije preuzet.
I odbijajući jer je teţak da ga se uzme u srce.
No Bog je po njemu
Prisutan u najvećoj patnji, u najgorim zvjerstvima
U najvećim huškanjima protiv i moraliziranju koji promiĉe i potiĉe nasilje
Vladavinu pustinje.
Bog je u svemu tome prisutan uvijek na strani ţrtve.
Jer Bog je uvijek sa ţrtvom.
Bog je uvijek Ţrtva nasilja nad ĉovjekom.
Kada su se ljudi pitali u drugom svjetskom ratu, u logorima
O ostalim zvjerstvima koje olako zaboravljamo,
Gdje je Bog?
Bog je uvijek bio sa onima koji su ţrtve.
Ta njegova solidarnost nije prestala u jednom
Iako najsvetijem ĉinu Samopredanja.
Trojedini Bog je najpostojanije solidarno Biće, Osoba koji formira bitak.
Najgore je biti u sredini pustinje.
No, upravo ovdje cijelo biće pristaje
Uz boţansku solidarnost.
Ili ju, uz uvijek dostatne razloge, odbacuje.
Amen
Otpuštanje u pustinji
U pustinju smo ušli, natovareni,
Iako praznih dţepova.
Ipak ta teţina je u nama,
S nama
Prevaljuje nas i tiska ka zemlji.
Gnjev smo ponijeli u vrećama,
I svaku nepravdu.
I svako zlo.
Koje nam je netko uĉinio.
Ili smo ga tako doţivjeli.
U nama ţivi nada da ćemo suditi.
I lakše nam je dok idemo kroz pustaru
Lakši od svakog suosjećanja,
Svakog oprosta, svake teţine dobrote
Da se ne pamti kad smo bili izigrani.
I utroba nam iz dubine
Dahće.
Oko za oko, zub za zub.
Osveta ja ta što nas drţi na ţivotu.
Kao da je
To pravo na uništenje
Cijena uništenja ili obeštećenja
Nas.
I tko će prvi udrit , njegova je pobjeda.
A kasnije, tko pamti.
Pobjednici ionako pišu povijest.
A jedino će samo pobjednici izići iz pustare.
Oko za oko,
Zub za zub.
Ušli smo u pustinju
I molimo se ritmiĉko i repetitivno
Kao da zazivamo kišu Boţje pravde
Nek doĊe u oblaku pravedniĉke odmazde.
Obeštećenja u kojem ćemo.
Pravedniĉki sudjelovati.
Oko za oko.
Zub za zub.
Dosta je bilo, dosta
To nas drţi
Nek se gumnom proĉisti.
Nek gumnom proĉistimo.
Što je neĉisto.
Dosta je bilo, dosta.
I koji Ga muĉiše
I koji Ga ubiše
I koji su u tome posredno
I neposredno sudjelovali.
Misliše da je tako pravo.
Po zakonu.
Oko za oko, zub za zub.
Na nas krv Njegova, govorili su.
I ubiše Ga po Zakonu
Jer bogohulio je da je Bog, a bi ĉovjek.
Neka se kazni.
Oko za oko, zub za zub.
I oslijepiše Ga, jer je davao vid.
I udaraše Ga, jer je primao udarene
I uzeše mu sve, jer je sve od sebe davao
I ubiše Ga, jer je davao Ţivot.
Tko mu je kriv što nas nije uništio
Kad je mogao,
Od ljubavi se ne ţivi.
Niko se od tog nije pomogo.
I pljusnuše Ga sluge, jer su mogli dodvoravati se.
Oko za oko .
Zub za zub.
Ubiše Ga da ponovno uvedu reda.
Oko za oko.
Zub za zub.
Bogotraženje u pustinji
Traţi Pravdu svojom pravdom.
Traţi Istinu svojom istinoljubivošću.
Traţi Milost svojim milosrĊem.
I ĉini drugome kako bi volio da i drugi tebi ĉini.
I ti budi prvi.
Ti prvi pruţi ruku.
Ti prvi digni ruku kao bijelu zastavu
Ona nije na predaju.
Ispruţena ruka je bijela zastava
Na Uskrsnuće.
Na vjeĉnost.
Da obiljeţi,
Tu je Boţja zemlja.
Ovdje Isus vlada, davanjem, ne uzimanjem.
Pustinju pijesak brzo prekrije
Sve što je dobro uĉinjeno, što marom, poštenjem i solidarnošću
Sije.
Njihova teţina nestaje u ţitkim dubinama pješĉanog mora.
Crvenog mora.
Odijeljivanja ĉinjenja dobroga od oĉekivanja dobroga samo za sebe.
Ta svako moţe ĉiniti dobro
Za svoje dijete,
I upirati prst u tuĊe.
Rijetko tko će upirati prst u sebe
I ĉiniti dobro za tuĊe dijete.
Ne znamo kako itko moţe oĉekivati Milost
Ako nije bio milosrdan
I kako moţe oĉekivati da će itko uĉiniti dobra njegovu djetetu
Ako nije uĉinio dobra tuĊem djetetu?
A svatko je neĉije dijete, od roditelja ţivih i umrlih.
I svatko je tuĊe dijete.
Odnosno, svatko je po boţanskom stvaranju
Boţje dijete.
I nikada ne pomisli
Da je tvoja marljivost bacanje sebe u pijesak
Jer marljivi ne napreduju oko tebe.
I nikada ne prestani
Biti svjestan da je tvoja istinoljubivost ugušena u pijesku
Jer ti neće donijeti korist.
I nemoj se obeshrabriti kada pijesak proguta
Tvoj trud, tvoj mar, tvoju ljudskost
Jer ljudi ljudskost vide kao slabost.
Trud kao povod za izrabljivanje
I mar kao ludost ako nije upregnuta u neĉiji grupni ili osobni interes.
I kada ih Isus nije uništio na Lubanjskom
Koji su Ga nepravedno razapeli
To su Mu ubrojali u boţansku slabost.
I kada je Isus danomice širio svoj trud zemljom
To su smatrali tricama i kuĉinama jer nikakve slavoluke nije ostavio iza sebe
I kada je Isus opetovano marom pristupao ljudima
A ljudi su ga stalno pitali kako im On moţe nešto dati, nešto ostvariti
I ĉesto su ga samo zato cijenili, odnosno nisu Ga cijenili povrh Ĉuda.
Budite uporni i postojani
Svojom ljubavi, svojim marom i svojim trudom
Kucajte na Boţja vrata.
I kada se osjećati sami
I izigrani, i Isus se ĉesto tako osjećao
Ali nije stao.
Uvijek je Otac bio s Njime.
Osobito u Pustinji.
Samo na Oca, Isus je oslonjen u pustinji.
Nakon pješĉane pustinje,
Ući će u pustinju ljudskosti.
I tamo se oslanjao samo na Oca.
IzgraĊujući Mu ponovno djecu
Po Duhu na zemlji.
Postavljajući temelje Neba na zemlji.
To je teško.
To je muĉno.
I to je usamljeniĉki posao.
Ali smislen.
I u današnjim mukama i patnjama
I današnjem ponovnom donošenju boţanskih odnosa
I njihovom tonuću u pijesak
Ne zaboravite.
Bog je s vama.
Što ĉinite je bitno.
Ljubav sabire krsnu vodu
Sa pijeskom
I ĉini tlo.
To ĉinite i danas.
Ĉinite tlo u pustinji.
Amen
Uzeti bratu ili dati se bratu da bi se preživjelo – pustinjski test
Isus je rekao:
Ako Vaša pravednost nije više od pravednosti farizeja i pismoznanaca
Nikada nećete ući
U Kraljevstvo Boţje.
To je velika i riskantna optuţba,
Isus ne smatra da opsluţivanje
Zakona omogućuje pravednost, istinitost ĉovjeka u Boţjim oĉima.
U tom trenutku On daje još jedan povod svojoj optuţbi.
Ono što su pismoznanci smatrali nuţnim i dovoljnim
Isus smatra nedovoljnim.
Legalizam ove vrste smatra podrivanjem bratskih odnosa.
A podrivanje bratskih odnosa drţi podrivanjem odnosa
Ĉovjeka prema Bogu.
Isus je cijelim ţivotom svjedoĉio
Da Otac nije kruti legalist
Jer On i Otac su Jedno, a Isus je bio sve
Samo ne kruti legalist.
Jer da jest, ne bi Sebe prinio
Za pravdu.
Već bi uništio legalistiĉki pristup i one sadrţane u njemu koji ga je razapeo i koji se
ogriješio prema Njemu.
Isus u svoj odnos sa Ocem
Nije unosio nepravdu prema bratu
Isus je za ljude molio, pa i kada toga nisu bili vrijedni
I nije bio gnjevan.
Isus takav odnos prema Ocu traţi od
Svakog brata, od svake sestre.
Niti jedno prilaţenja mjestu svetkovanja Boga
Štovanja Boga
I prilaţenja tome mjestu
Ne moţe donijeti ono što ĉovjek ţeli
Ako drţim u sebi gnjev prema bratu, ako je dug izmeĊu nas
Trn razora.
Niti jedno bogatstvo, niti jedna ţrtva, niti jedno
Štovanje, ne mogu umanjiti tu superiornost koju
Osjećam prema bratu, kojega smatram krivim i duţnim.
Isus je boţanski brat
Njegovo lice je Ljubav, i naše bratsko
Boţansko lice moţe biti samo ljubav.
A ona će onda definirati i naš odnos
Prema bratu.
Iz ljubavi će proizlaziti naš odnos prema bratu
Jer iz ljubavi prolazi naš svaki odnos
Jer je naš svaki pravi duhovni odnos
I u pustinji ukorijenjen
U Ljubavi prema Bogu.
Abel i Kain predstavljaju tipologiju bratskog razdiranja
U pustinji.
Odnos u kojem Kain ubija iz zavisti
I u kojem Kain smatra da ima prvenstvo pred Abelom
I u kojem Kain nalazi opravdanja umorstvo brata
Da bi jedini ostao.
To je pustinjski odnos,
U kojem problem vidim u drugom, izgovor, distrakciju
Nikada u drugome ne vidim rješenje
Nikada u solidarnosti ne
Mogu preći svoju sebiĉnu pustinjsku crtu.
I takvo uklanjanje drugih i upiranje prsta u druge
Opravdava Kainovsku pravdu i samoodrţivost.
Bog je dao drugi oblik bratstva koji će izvesti
Obećani narod iz pustinje
Mojsiju pridruţuje brata Arona i bratu Aronu stavlja na brigu Mojsija.
A kakva je ta Mojsijeva,
Bratska ljubav prema bliţnjem, pustinji ?
Ona je štap, ja i ti smo štap na koji se oslanja ĉovjek
Ona omogućava da po svojim prsima ĉinimo rane i vidamo ih
Ona iz vode Nila moţe uĉiniti krv, ona iz mogućnosti stvara savez.
Ona je proroĉka jer je pozvana (p)osvijestiti bratstvo.
Aron i Mojsije su se vratili u Egipat suprotnim putem
Pustinjom
Kroz koju će izvesti narod u slobodu
U obećanu zemlju
Kroz pustinju.
U njihovom odnosu suzdrţano je
Zajedništvo da se proĊe kroz pustinju
I da se pustinja ostavi iza sebe.
Kain je pak htio svu paţnju Boga za sebe
I farizeji i pismoznanci su htjeli svu paţnju Boga za sebe
I prvi ubi brata jer mu se našao na putu
I drugi osudiše i razapeše Isusa jer im se našao na putu.
A Bog nije rekao da se njegova paţnja moţe udijeliti
I da će je dostajati.
Bog nije rekao da će njegovi Savezi umanjivati se
I da neće biti sukladni obuhvanosti Njegove Volje.
Isus nikada nije upirao prst u drugog
Da bi se spasio.
Isus traţi da traţimo i za brata i za sebe
I još će dostajati.
U takvoj situaciji, u pravoj smo kušnji
I mislimo (opet s aspekta ega i samoodrţivosti ljudski)
Da drugi treba uvidjeti našu objektivnu veliĉinu.
I da se toj veliĉini treba umaknuti.
Kako krivo
I to će moţda i biti naše
Pustinjsko prokletstvo.
Kratkoroĉni probitak laktovima ali koji će nas
Jednom u konaĉnici dovesti do
Samouništenja.
Kada uništimo sve oko sebe.
Da bi ostavili za sebe.
Izgubit ćemo sebe.
Jer ĉudo doista jest
Da pred mnoţinom ljudi
Isus i uĉenici nisu pojeli par hljepĉića
Već su ih umnoţili.
Uvaţavajući da se i drugi trebaju zasititi.
To jedino shvaćaš
Kada shvatiš da je ti je drugi brat;
Ne po krvi
Ne po volji muţevljevoj
Već po Bogu.
Po njegovoj ljubavi za svako stvorenje.
Neka nas takav bratski poj i zov
Vodi u dubinama pustinje,
I neka Zakon sluţi oĉuvanju mira meĊu ljudima
Kako je sluţio onaj prvi apodiktiĉki zakon.
I onaj Isusov
Zakon Ljubavi neka u nama poravna mjere
I skele pa gradimo tako bratski šator u pustinji
I danas.
Amen
U pustinji – suobličenje prema Božjoj savršenosti
Bit Isusova poziva je poziv u srţ
Perfekcionizma.
Totalne preobrazbe.
DovoĊenje sebe u takvo stanje
Koje više nije uporabno nikome
A korisno je svima.
I tu je i problem.
Ali taj problem je zapravo i rješenje.
Isus ne kaţe podnosite neprijatelje
Isus ne kaţe ne mrzite ih
Isus ne kaţe podnosite ih
Isus kaţe
Volite ih kako volite svoje susjede.
Svoje.
A tu je svakako problem
No ujedno, tu je i rješenje.
Ĉovjek kao arhetip cijelog ĉovjeĉanstva, koji je izašao iz raja
I koji nosi u sebi priĉu o Adamu
Nikada nije prestao ĉiniti ono što njegov arhetip
Ĉini.
Ljudi smo, kontinuirano normiramo i sudimo
U neodsanjanoj ambiciji da budemo Bog.
Odluĉujemo tko ima ţivjeti i zašto.
Isus ovdje daje pak drugi prozor u Boţje
Daje drugi pogled u Boţje
Daje nam da po Njegovim rijeĉima
Da provirimo u Boţje, iako smo oboruţani apokaliptiĉkim kišobranima.
Baš kao njegovi prvi slušaĉi prije dvije tisuće godina.
Kaţe nam:
Bog šalje kišu
I pravednima i nepravednima
Bog podiţe Sunce
Nad pravedne i nepravedne.
I srţ je onoga što Isus danas izgovara
Bog Je Savršen.
Bog je Ĉista i Mistiĉna i Nerazumljiva Ljubav.
On Sam Je Savršenstvo.
Koje ĉovjek ne moţe proniknuti.
Pa niti danas, nalazeći
Dvije tisuće godina odgovora na pitanje
Zašto bi Bog ljubio, koga ja ne ljubim ?
Zašto bi Bog ljubio istom ljubavi
Zašto Bog u svojoj ljubavi nema stupnjeve
Opravdanja i pravednosti koji bi neke
Ĉinili ljubljenijima no druge?
I kako je ta slika spojiva sa Boţjom pravdom i pravednošću ?
Sadašnjim sudom i onim konaĉnim?
Današnje ĉitanje je u oštroj kontradikciji
Spram oĉekivanog Suda pravde u Boţji ĉas
Kao i stotina biblijskih stihova koji iznose
Ideju da se Bog gnuša onih koji nisu pravedni jer
Ne obdrţavaju Zakon,
Pogani su, odnosno nisu iste religijske provenijencije.
Nisu obuhvaćeni Savezom.
Ali to i jest bit usavršavanja u pustinji
Bog Govori, On Poziva
U usavršavanje
U pristupanje bliţe, u pomnije, u sadrţajnije.
Objava traje.
Ĉovjek već dvije tisuće godina donosi i objašnjenja zašto
Ali Isus samo kaţe:
Volite svoje neprijatelje .
I molite za njih.
Mi taj poziv za metafiziĉko osloboĊenje
Od svakog prirodnog poriva da se branimo
I da se dijelimo na pravedne i nepravedne
Na opravdane i osuĊene
Ne moţemo objasniti.
Mi ga u svojoj biti ne moţemo
Obujmiti.
Samo ga moţemo ţivjeti.
Kad izaĊemo bosi u pustinjskom noći
Samo zamotani u bijele gaze.
Boţjeg Mira.
I cijeli ţivot ćemo se cijeli ţivot
Sa današnjim poziv na Mir boriti.
To će biti komad pijeska koji ćemo
Nositi u srcu.
U dţepovima.
Da nas podsjeća na sve što jesmo
I da nas podsjeća na sve što nismo.
Da nas teţina njegovih zrna podsjeća
Na neprocjenjivost bitka.
Na kategoriĉki poziv u sada,
Na kategoriĉki Boţji poziv da u pustinjama
I pustinjarama.
Njegujemo vjeru da je moguće naći
Izvor Mira, izvor pitke vode, ljekovite vode
Vode koja struji u vjeĉnost.
Koja jest vjeĉnost.
I koje moţemo biti kap.
Bog nas danas poziva u misterij Mira
Bog nas danas zove dublje u svoj Misterij
U Sebe,
U pronicanje svojim ţivotima zašto je
Tako, kako danas Isus govori.
I onda kada shvatimo da Boga nećemo
Izgubiti, ako gradimo Mir, ljubeći i neprijatelja
Ako se tako radikalno bacimo
U ono što nema nikakve logike, smisla
Mi smo već krenuli tamo gdje
Nas Bog zove
Duboko i dubinski.
Postojano.
Mi smo već ostavili svoju braću
U hladnoći pustinjske noći,
Da bi bili najpostojanije s njima.
I mi smo već ostavili svoje
Da bi obuhvatili tuĊe
Da bi se upiralli shvaćati zašto Bog
Moţe i ţeli tako voljeti.
Tako u Mir zvati.
I mi smo već
Bogom za to osposobljeni
Još se samo moramo
Još jednom odluĉiti za odaziv.
Njegovu pozivu u Mir
Uĉinimo i danas tako, uz pravednost, ljubav i postojanost
Amen
Pustinjski test očekivanja (od) sebe
Nabulus je grad u Palestini, na sjevernoj strani Zapadne Obale. Udaljen je 60tak
kilometara od Jeruzalema. Nalazi se u blizi gore Gezirim. Lokacije koja nam je
poznata iz Biblije kao mjesto štovanja Samarijanaca, mjesto koje je povezano uz
Jakovljev zdenac. A to mjesto je uširem smislu, u širem prostoru povijesti spasenja
vezano uz grad Šekem. Abram i Abraham kao protagonist današnjeg ĉitanja je
suštinski vezan uz Šekem. Uz njega je vezana njegova osobna povijest i Boţja
povijest. Povijest suodnosa Boga i ljudi. Drugi lokalitet koji spominje današnje ĉitanje
je brdo Moria, koje je opet suštinski vezano uzţivotni put i ţivotne izbore Abrama, te
opet uz povijest odnosa Boga i Abrahama, odnosno ĉovjeka i Boga. Moria se
spominje kao prostor na više mjesta u Bibliji, no nemamo sigurnih topografskih
podataka na koji se zapravo prostor zemlje odnosi. Dva su tumaĉenja; jedno i
temeljno, tradicionalno da je brdo Moria zapravo Hramsko brdo, na kojem je Solomon
dao izgradi veliĉanstveni ţidovski Hram. Etiološki Moria znaĉi brdo posvećenja. Brdo
Moria se spominje vezano i uz kralja Davida koji je u podnoţju Morie otkupio zemlju
kako bi na njoj sagradio ţrtvenik Jahvi. Na tom tlu smatra se da je njegov sin
Solomon izgradio hram. To je dakle posvećeno tlo ukupnog pregalaštva, davidove
loze, i loze ĉovjeĉje u odnosu i pruţanju sebe prema Bogu Otaca, Jahvi, Bogu, Ocu,
monoteistiĉkom Bogu.
I jedan bitan detalj, kada je kralj David na ovom tlu htio sagraditi ţrtvenik Arauna,
vlasnik zemlje mu ponudi kao dar tu zemlju, ali kralj odgovori Arauni: »Ne, nego hoću
da kupim od tebe i da platim; neću prinositi Jahvi, svome Bogu, paljenica koje su mi
poklonjene.«I tako David kupi ono gumno i goveda za pedeset srebrnih šekela.
Dakle, nema poklona, nema dara Bogu, ako nije od mene. Ako nije od meni bitnog
dijela.I tu dolazimo do središnje toĉke povijesti koja se dogaĊa na brdu Moria.
Nevezano od lokacije, Moria je brdo ţrtve.
Posvećivanje je brdo žrtve, samožrtvovanja.
Sukladno Božjoj Volji, Njegovoj logici i njegovoj mjeri.
To je i onaj dio Isusova govora koji učenici nisu razumjeli spuštajući se
Sa Brda Preobraženja.
A ţrtva nije ono što odvajamo po profesiji, što dajemo jer se oĉekujemo da dajemo,
što moţemo odvojiti, što nam pristoje odvojiti.
Ţrtva je ono što nam je navrijednije.
Ono što nam je u njedrima.
Ono što je najvaţniji dio nas.
Ono što niti ne sanjamo da Bog moţe traţiti od nas.
Ono što ritualom davanja sakrivamo briţno u sebe kao nagradu ţrtve.
No Bog to traţi, ono što svako od nas misli da je neizostavni dio njega.
I ono gdje mislimo da sluţimo Bogu bit će stavljeno na ţrtvu.
I kako sluţimo.
I kada sluţimo.
Zato su mnogi kušani u duhovnoj sferi, jer ţrtva nije potpuna u materijalnoj sferi.
Ţrtva je ţrtva u prostoru vaţnosti, upiranja, pa i misije kojom i po kojoj sluţimo Bogu.
I Bog će jedini znati ozbiljnost naše ţrtve, njezin obujam, njezinu cijenu.
Njezin poklon Bogu.
Pa i kada nas se ĉini da je to što Bog zahtjeva previše, ili je naša iluzija, ili je
fantazmagorija na Brdu.
To je test nas u pustinji, kušnja
Da vidimo što jesmo.
I kušnja, da vidimošto nismo.
I da vidimo što Bog moţe vidjeti.
I kad su uĉenici vidjeti Proslavljenog Isusa
U hodu prema podnoţju ostaje mi skriven smisao
Toga kako to Bjeline moţe dovesti osuda, odbaĉenost
Muka, krv, razapinjanje i smrt.
Bibliĉari u korijenu rijeĉi Moria nalaze i mogućnost da se radi od Morehu, bliţu
Šekema, mjesta posvećivanja, mjesto izgradnji ţrtvenika, oltara i Hrama. Napose u
neposrednoj blizini današnjeg Nablusa, mjesta koje barem tri monotestiĉke kulture
vide povezanim uz osobu koju drţe svojom svojinom, Abrahama, patrijarha.
Takav otac je otac zajedniĉke spona povijesti Boga i ĉovjeĉanstva, koji omogućuje
Mir u izgradnji zajedništva ne razlikovnosti, ne tamo da se svi ujedine kada naĊu
zajedniĉkogţrtvenog jarca već kada u ljubavi pristupaju ţrtvi izgradnje Mira i
zajedništva, prostora ekonomskog ţivota i politiĉkog suţivota.
Ne u Nablusu.
Ne na Bliskoj Istoku.
Već na planetu Zemlji.
A do tada pustinjske ţrtve će iskorjenjivate naše zaštićene prostore sebe
I rušiti će naše oltare na koje smo pozvali druge davati
I ne sebe.
Ne onako kako ne moţemo niti zamisliti.
Neka nam danas Svemogući podati
Svaki blagoslov kako bi
Biti postojani kada kušnje stanu šibati
Sve razine naše egistencije
Grupne i pojedinaĉne
Kako bi konaĉno i pravo prinijeli sebe, a ne druge
Kako to uĉini Krist, Bog Naš i Uĉitelj.
Amen.
Mjera u pustinji
Današnje ĉitanje govori o osnovnima zakonima odrţanja ĉovjeka i zemlje, da svaki
oblik plodne zemlje ne postane pustinja i da svaki ĉovjek ne postane repromaterijal
do nestanka ţivota na zemlji. I mi najmanji svojom mjerom dodajemo pustinji mjeru,
vatre ili vode, ovisi o nama. I mi najmanji smo svjesni da mjere nisu iste kao što niti
ljudi nisu isti, ali mjera mane, Boga, dostatna je i treba dostajati za svakog ĉovjeka.
Današnjeĉitanje govori o mjeri kojom mjerimo, kojom smo prisutni za druge i kojom
su drugi prisutni za nas. U kojoj smo mi prisutni u Bogu i po kojoj je Bog prisutan u
nama. Govorimo i o Boţjem (na)govoru koji pouĉava koja i kakva mjera odvodi iz
pustinje i pustinjskih odnosa.
Odnosa pretvaranja i najizabranije zemlje i najplodnijih ljudskih odnosa u pustinjski
krajobraz. U negaciju egzistencije, u trajno i odgoĊeno trajno ništa.
I danas je Isus Uĉitelj s nama, ali krenimo od jedne djeĉje priĉe. Jedne poznate
basne.
Basna o cvrčku i mravu
Mnogi smo odrastali uz basnu o cvrĉku i mravu.
Umjetnici mogu biti jako ljuti na ovu basnu jer površinsko ĉitanje jedino fiziĉki rad i
sakupljaĉki mentalitet ĉini smislenim, dok pjev, „svirku“, glas, rijeĉ ili nematerijalnu
kulturu opisuje kao frivolnost dostojnu nestanka sa zimom.
Stoga, odrastanje u znaĉajnom smislu znaĉi da više nismo duţni plitko razumijevati
ovu basnu, iako neki ostaci nje ostaju ţivjeti u nama. I svaki oblik rasprave o
oskudnim oblicima ţivota i okruţenjem koje tjera na preţivljavanje, uvijek u nama
pobudi sjećanje, bar djelomiĉno za ovu basnu, u jednom specifiĉnom dijelu, kada
donosimo mjeru što je vrijedno, a što nije, da bi preţivjelo. I kada donosimo mjeru
odgovarajući na pitanje zašto ?
Ova priĉa kada padne na tlo oskudice i borbe prsa o prsa za preţivljavanje, potiĉe u
nama osjećaj nepravde, što usprkos radu i trudu koji smo uloţili u ţivot, sve teţe
ţivimo.
Onda nam priĉa ponudi obrazloţenje, toĉno netoĉno ili zavodljivo i lagodno. To je
zbog crvĉaka, radi njih loše ţivimo. Iako mnogi od nas misle da je cvrĉak uvijek drugi
i mnogi drugi uvijek smatraju da smo cvrĉak mi. I mi smo identificirali neopravdanu
lagodnost drugih ali ĉesto nismo identificirali i zgrtanje nas.
Uzimali smo, u pustinji uzimamo razliĉite mjere za sebe i za druge.
Od prvih vremena ljudi su ušli u proces razmjene plodova svoga rada, nisu baš sve
mogli proizvesti, tada su ono što je bio plod njihova znoja zamijenili za neki proizvod
koji su trebali. Napokon i to se uĉinio presloţenim pa su pristupili jednostavnijem
naĉinu izmjene plodova svoga rada za plodove tuĊeg rada putem nekog medija
razmjene, koji je u poĉetku bio ĉudan ( poput školjki, neobiĉnog kamenja) a koji će
preko plemenitih metala i kovina u današnje doba postati poznat kao novac.
Univerzalno razmjensko sredstvo, ali ĉega, uvijek razmjenskog odnosa naših i
plodova tuĊeg rada.
I studentima je teško pomalo shvatiti da mi plaćajući neki proizvod ili uslugu uvijek
razmjenjujemo ono što smo radili za ono što je netko drugi radio. Pa taj odnos moţe
biti jedna deva, za ĉetiri jarića. Uzgojiti dvadeset kila krumpira za jednu napisanu i
štampanu knjigu. I tako dalje i tako bliţe. Naravno da su ti odnosi, razmjene ili
mjerenja vrijednosti s vremenom postajali sve sloţeniji i sloţeniji. Više ne ţivimo u
agrarnom društvu i svi proizvodi ili usluge oko nas imaju neku cijenu, neku
razmjensku vrijednost. I mi u sebi uvijek mjerimo te odnose.
Mjere su uvijek oko nas i u nama.
Mi mjerimo sobom.
I mi smo mjera.
No sad vratimo se cvrĉku i mravu. Cvrĉak s poĉetka priĉe svoj pjev ne ţeli više
ponuditi samo u svom kraju, a budući da svi poštuju njegov glas, otići će i u druge
krajeve, gdje su voljni zamijeniti plodove svoga rada za rad njegova glasa, pa i više
plodova od onoga koji je dobivao u svom kraju, te je cvrĉak u sebi odluĉio da više
neće pjevati u svom kraju. I tako je iz njega i otišao.
Mrav koji se oduvijek ljutio na cvrĉka, na tu dangubu njegovog pjevušenja ( no koje je
rado poslušao u sumrak, kada su radovi sa sumrakom stali i kada je krijepio ljepotom
pjeva i dušu svoju) odjednom shvati da više nema kome prodati svoje plodove. Ta i
drugi ko imaju iste plodove. Ali ubrzo pomisli, pa pohranitću. Uostalom, moţe se ipak
i bez pjeva ţivjeti. No cvrĉak je, osim što je pjevao, te je umio i dobro govoriti, umio je
svojim snaţnim glasom uvijek upozoriti da dolazi zvijer kroz neko polje ili da ide
štogod veće te će ili ga zgaziti ili mu uništiti ljetinu. Po tom prodornom kriku mrav bi
se uvijek sklonio. Toga se mrav nije sjećao, samo je uvijek osjećao nepravdu zbog
lagodnog pjeva, a sada bez cvrĉka sve veće ţivotinje se nastaniše u polju i sve
ĉešće je netko u prolazi gazio mrave i ljetinu.
I mrav se po prvi puta u ţivotu se sa sjetom sjeti cvrĉka i pomisli pa zar nas je takva
nevolja tek trebali podsjetiti da Bog uĉiniti i cvrĉke i mrave jer su potrebni jedni
drugima, pa kako neobiĉno i nedokuĉivo se to uĉinilo.
Cvrĉak je pak u drugom kraju pjevao raskošno, glasine o tome da su mravi poţalili
što su ga zapuštanjem i negodovanjem otjerali dalje, uĉine u njemu neku radost
osvete i otvrdne mu srce te je mislio, neka propadnu, jer nisu niti meni ništa lijepo u
ţivotu ţeljeli.
Ali dogodi se u tom drugom kraju velika suša. Plodova nije bilo, a i ono što je bilo
razdijeliše meĊu sobom. Onda ih jošzapadnu i nesreće trgovine. Uvijek su dobro
ţivjeli jer su uvijek svojih plodova lijepih i velikih prodavali u cvrĉkom kraju, nisu od
tamo više kupovali drugih plodova, već su davali na poĉek, uz ţelju da taj dug uvijek
bude vraćan natrag, već da bude uvijek veći zalog novih kupnji. Sada, kada više
mravi iz toga kraja ništa nisu proizvodili i ništa nisu imali niti su mogli kupovati,
skrenuše zvijeri iz svojih polja na njihova, okupiše najglasnije cvrĉke i nagnaše zvijeri
bukom u njihova polja .
A onda i tuĊe i svoje cvrĉke otjeraše.
Mislili su, nama više ne treba niti glasa i niti pjeva da od nas svojim glasom otjera
zvijeri, najveći su nam pjev pune riznice, a i zvijeri više ovdje, odavna su otišle. I sve
tako kod jedan dan, velika karavana svih zvijeri svih mogućih vrsta, potjerana gladi iz
kraja koji je potpuno opustošila, ne doĊe u velikom nadoru i ne zgazi i ne uništi sve
što bi sakupljeno, za budućnost odvojeno i za sebe spremljeno.
Što nam govori ova modificirana basna o cvrčku i mravu ?
Kao prvo, govori da bez rada nema ţivota, da je rad sudbina svakog ĉovjeka i da
svaki ĉovjek mora raditi ali i da je Rijeĉ rad koji je posebno potreban u procesu
stvaranja.
Da je Rijeĉ Boţji rad koji daje mjeru stvaranja i koji definira odnose stvaranja koji
doţivljavamo kao sve zamislive ljudske odnose, ekonomske, politiĉke, društvene,
religiozne.
Da Rijeĉ gradi odnose.
Govori nam da rad svakoga od nas ovisi o radu nekoga drugog i da rad nekoga
drugog ovisi o našem radu. Da su naše egzistencije globalno i lokalno isprepletene.
Naša sposobnost preţivljavanja ovisi o sposobnosti preţivljavanja svake karike u
lancu. Ne po tome koliko je tko glasan, koliko seţe u povijest ili koliko je suvremen i
koliko je sveprisutan već koliko je ukljuĉen cijelim svojim bićem u proces suţivotne
egzistencije, koja je šira od one koji vidimo i koju moţemo zamisliti.
U teškim vremenima, ljudi se prihvaćaju eminentne eshatologije, teško im je
razmišljati sobom strateški dugoroĉno, ne brišući prostor i ljude oko sebe, kao
dodatan teret, druga usta, kompetitivno tijelo, već razmišljati i djelovati kao dio
svevremenske kompozicije bitka, u kojem se ja ne krećem ako se ne kreće svaki
kotaĉ, svaki komad te kompozicije, tog hodoĉašćenja u budućnost, sebi svojstvenom
brzinom ali potpunim i predanim sebe davanjem za kretanje.
Stoga danas Bog progovara o odrţivosti naših odnosa u pustinji, progovara nam
kako da izaĊemo iz pustinje, oskudice ili smrti.
Ona, paradoksalno, po onome što Isus govori, ne ovisi o Boţjoj mjeri sreće ili
ĉemera, koja će iz nekoga razloga, za nekoga biti ovakva ili onakva, Isus kaţe, ta
mjera, ovisi o vama.
Ili još toĉnije, vi ste ta mjera.
Ili toĉnije mi smo ta mjera.
Ili najtoĉnije, svaki od nas je ta mjera.
I kako mjerimo, tako ćemo, na duge staze, i one najduţe
U vjeĉnim odnosima.
I imati.
Kako crpimo, tako ćemo i biti ili iscrpljeni ili odrţani na ţivotu ili odrţati ţivot u nama.
MeĊu nama.
Osobito u pustinji, osobito u pustari.
Jer tu smo suoĉeni jedni sa drugima.
I tu se ĉini lakše i brţe definirati svoj interes i svoje korijenje postaviti dublje od
drugoga.
I svoj sud postaviti šire od drugoga i svoj sud staviti iznad suda drugoga.
A Bog kaţe da su najkriznija, najpustinjskija vremena.
Vremena razmišljanja, molitve, prosudbe i akcije
U smjeru primanja svijesti u sebe
Da smo po sudovima povezani i po prostorima koje ostavljano za druge.
Pustinjska vremena su vremena promišljanja o našem
Kako ga mi shvaćamo, povijesnom i prirodnom pravu eskploatacije
Stvorenja i stvorenog.
Pustinjska vremena su vremena shvaćanja da
Je Boţje milosrĊe, milosrĊe podizanje ljudi na noge
Osnaţivanje ljudi, da sukreiraju svijet oko sebe i sebe
Da ne postupaju halapljivo i proţdrljivo sa manom sa neba
Da ju ne taloţe jer ona sagnije.
I takva mjera, za sebe i druge
Neĉinjenja drugih ovisnih o mojoj mjeri već
Sposobnih za svoju mjeru
To je prava poštena, oblina mjera milosrĊa.
Onakva kako naš Otac ţeli od nas
I za nas,
Onakva, kakvu nam da je providonosno
A osobito po Isusu, Sine svome
Dao.
Kruhu s Neba,
Koji neka nam i danas pomaţe
Davati mjere kako je i On davao.
Amen
Teret of Boga i teret od ljudi – Isusov jaram diskretnog služenja u
pustinji
Isus i danas, u današnjem ĉitanju, uporno debatira sa pismoznancima.
Znanje o Zakonu nije dovoljno.
Iza zida znanja o Zakonu nalazi se
Cijeli spektar Isusovih prigovora za (zlo)uporabu znanja o Zakonu.
I primjeni Zakona.
Isus ponovo ispred Zakona postavlja ĉovjeka radi dobrobiti kojeg je.
Dat Zakon.
Isus ispred pismoznanaca postavlja ĉovjeka.
Isus to ne ĉini radi onih koji su ga već osudili,
Već radi onih koji sjede oko njega.
Radi svojih uĉenika.
Koji će ga naslijediti
I u konaĉnici radi nas,
Koji ga volimo.
Isus govori o ponosu i veliĉini, dvije stvari koje su sadrţane
U pravednosti pismoznanaca.
Isus spominje i napominje uĉenicima da se iza te dvije stvari
Veliĉini, ponosu i uznositosti resa koje nose i zapisa koji drţe
U blizini sebe, na sebi
Ne oĉituje ono što nose u sebi.
Isus progovara o onome što je teret Boţje ljubavi
I što je teret ljudske ljubavi prema Bogu.
Teret koji Otac ište teret je iskrena srca,
Teret je sluţenja Boţjoj volji, teret je sluţenja ĉovjeku.
To nije teret opterećivanja drugih i opsluţivanja radi pompe
Powel3 nam skreće pozornost da Isus svojim uĉenicima koji nisu viĉni u Pismima (
Zakonu, jer nisu pismoznanci, pa ĉak vjerojatno neki ili svi nisu niti pismeni, kod
evanĊelista Mateja Zakon ima kljuĉno mjesto u soteriološkom smislu Isus je
proširenje Zakona)
Isus uĉenicima Govori da su pismoznanci izvor, pa i njihovog poznavanja Zakona.
Ali neka im njihova interpretacija ne bude Zakon.
I odmah im upućuje
U budućnost
Radikalnu kritiku
Da se ne uzdiţu od familijarne jednakosti onih u Kristu.
Koji imaju Jednog Oca, Jednog Uĉitelja i Jednog Tutora.
Prve zapise o pojmu rabina nalazimo u arheološkoj ostavštini iz prvog stoljeća i to
one o Gamalielu starijem. Isto tako, u to doba nalazimo i brojene ostatke imena
ispred kojih je upisana rijeĉ otac kao oblik tituliranja.
Isus uĉi uĉenike da se tituliranjem ne uzdiţu jedni nad druge
I da svoje tituliranje ne koriste kao pismoznanci
Kako bi odvojili Boga, od drugih, a zapravo ĉineći tako odvajaju Ga od sebe.
Posvajaju ga, kao što ĉine pismoznanci koji sjede na Mojsijevoj stolici
( nije postojala Mojsijeva stolica, do one kamene stolice u sinagogama na kojima je
stajalo Pismo, odnosno Zakon).
3 Mark Allan Powell- bibličar
Isus još jednom u ovoj kritiĉkoj crtici poziva
Svoje uĉenike na opsluţivanje zajednice.
I ĉovjeka u proširenom smislu, bliţnjeg.
I kaţe im da je to opsluţivanje,opsluţivanje sobom, milo Bogu
I opravdano u Bogu.
Pravedno, ako ćemo, u smislu pravednosti koju
Sin Ĉovjeĉji donosi na Zemlju.
Govoreći o teretu Isus kritizira opterećivanje drugih
I rasterećivanje odgovornosti sebe.
Isus kritizira i izgradnju teţine nas u tome da nas opsluţuju drugi
I kritizira tituliranje kao oblik udaljavanja od svijesti
Da je svaki uĉenik, iĉovjek, pa i onaj najnepismenji
Ljubljen
Od Oca
I spašen od Brata
Radikalnom Ljubavi.
Ĉinimo i mi danas
Uz Isusovu pomoć
Da Zakon Njegova Srca bude ne samo na jeziku već i na našim rukama
Da ono što traţimo u drugima, da to i jesmo
I da uvijek sluţimo Ocu i Njegovoj Volji
Da bi naše sluţenje, a osobito ono manje vidljivo
Bilo proslavljeno
U onome kojeg Ljubimo
I u kojem Jesmo.
Amen
Isusova empatija
Rijeĉ empatija dolazi od grĉkog korijena empatheia što znaĉi imati za nekoga osjećaj,
biti nekome sklon, ali u njoj je sadrţana i baza od rijeĉi pashein, što znaĉi patnja.
To je prava Isusova rijeĉ.
To je Isus kao Rijeĉ.
Biti za nekoga prisutan.
Biti za nekoga prisutan u Patnji.
Biti prisutan u neĉijoj patnji.
Patiti da bi nekome bio blizak.
Patiti za nekoga kome jesi blizak.
I to je prava Rijeĉ za nas.
Biti blizak Bogu iĉovjeku,
Sklon Bogu i ĉovjeku
I zato patiti.
Za tu Ljubav platiti,
Povrh svih ograniĉenja, unutar i izvan sebe.
Dakle bivanje u Pustinji, fiziĉkoj i metafiziĉkoj
Nije nikako pitanje samodostatnosti,
Mi se oblikujemo u odnosima
Mi se raĊamo u odnosima, sazrijevamo u odnosima.
Na pustinjsko pustopoljini mi smo izmeĊu planina
Individualizma i kolektivizma
Odnosa koji su sadrţani onda kada sam ja i mi.
Kada ţelimo da svi budu kao ja
I kada ţelimo da ja, on ili ona budemo kao svi
Gubimo temeljnu ljepotu ljudskog uzrastanja
Ili urastanja
U odnos.
Odnos, nikako nije moguć bez empatije
Zapravo Isus temeljito zavezuje nebeske sudbine nas
Nama,
Nebeske odnose tu transponira u Nebo.
I proglašavajući Oca, nebeske odnose
Uvjetuje tu, na zemlji.
Po nama,
Za nas,
MeĊu nama.
Nama.
Isus nam podiţe pogled, spuštajući nam šiju,
Isus nas podiţe, spuštajući nas kod nogu,
Isus naše nebeske, bratske odnose
Zaĉinje na zemlji, Isus nas veţe na Nebu u bratske odnose.
Po našem razvezivanju na zemlji, razvezivanju bratskih prepreka.
No, ne traţi automatizam vjere, ne traţi strah od uništenja
On govori prispodobom zašto je to bitno ili tvorbeno.
On pomiĉe veliĉanstvenu zavjesu Nebesa
Koja sakriva metafiziĉko Lice Oca
I Isus govori o Oĉevom Licu.
Po Njegovim Rijeĉima mi kao pustinjski slijepci
Dodirujemo Oĉevo Lice.
Dotiĉemo Ga se.
Isus nas prima za ruku, ogrubjelu i neempatiĉnu, spaljenu od pustinje
I vodi nas po Licu Ocu
Otkriva nam to Lice.
Dodirujući Oca, mi postajemo
Svjesni i svojih kontura,
Kontura koje su razdijeljene izmeĊu zemlje i Neba.
Na tom Licu oprost je onaj dio koji nam
Se ĉini kao ĉudna soteriološka matematika.
Po oprostu, po dodiru Oprosta
Ĉine nam se nepoznate ili ĉak nepostojeće crte
Pravde Oca.
Isus nam se smiješi
Mi nikada nećemo biti svjesni koliko je
Otac veliĉanstven.
Do povratka, naravno.
Ne samo u onome što On sam Jest
Već u onome što nam pruţa.
Otac ne veţe odnose u nuţdu
Otac nas uĉi da odnosi vezuju
Otac nas uĉi temeljenom bratstvu, kristološki
Isus nam upuhuje temeljne odnose
Duh trinitarne Ljubavi.
I Isus ĉesto crta u pijesku
Osobito u stresnim situacijama, crta i vuĉe štapom
Po nutrini pijeska.
Vuĉe oblike, naše likove
Naša naliĉja, naša ograniĉenja.
Isus u tišini vuĉe oblike po pijesku
Koje smo mi već povukli meĊu nama, u nama.
I onda netko već zaboravivši neponovljivost te ljepote
Rijeĉi o Ocu i o Bratu, „blebne“ i ostane ţiv…
A, koliko puta mogu oprostiti bratu ?
Do sedam puta ?
Ne, kaţe Isus, do sedamdeset i sedam puta.
I opet ljudi ga gledaju, i uĉenici, za licima im je ono dobro znano
… E sad, pitali smo te za praktiĉni savjet, a ti opet tupiš sa neizvedivim naĉelima…
Zato Isusu nema druge
I još jednom kreće na Put Neba
Da pribliţi Oca i da pribliţi brata bratu.
I Kaţe:
Nebesko kraljevstvo je poput kralja koji je htio sredili raĉune sa svojim slugama.
Naredio je da se sluga koji dugove vreće zlata zajedno sa ţenom i djecom proda za
namirenje duga.
No isti ga zamoli za još malo vremena, za još malo milosti.
I gospodar se smiluje, otpiše mu dug i otpusti ga.
Naprotiv, ovaj isti duţnik ne udjeli istu milost i oproštenje svojem duţniku.
Štoviše za puno manji dug ga šĉepa za gušu i baci u zatvor.
To je razjarilo druge sluge i to dojave kralju, gospodaru odnosno Kraljevstvu
nebeskom.
I radi tvrda srca prema bratu, neoprosta i sebiĉnosti u Kraljevstvu bi predan
posljedicama svojih sudova i svojih zamisli.
Ovo ĉitanje danas meĊu nama normira bratske odnose.
U nama,
I bratsku ovisnost i neotkrivenu ljubav koja nas veţe.
Potvrdu u bratskom oprostu,
RoĊenje u bratskom oprostu,
Oţivljenost u bratskom Odnosu
I omogućuje tu uzajamnost.
Ima i jedna lijepa sekvenca koja govori o takvom odnosu u Knjizi Izlaska.
U sinajskoj pustinji
Naime, nakon pustinje Sin uputio se Mojsije sa odabranim narodom dalje
I ušatorilili su se u Refidimu,
I opet se svi uskomešaše, traţeći vode i optuţujući Mojsija da nema vode.
I tu se Mojsije opet obraća Bogu i Bog mu ĉini da po udaru
Njegova štapa o kamen poteĉe voda.
Stoga to mjesto prozovu Musa i Meriba
Jer su ovdje kušali Boga i jer su se sa Bogom borili.
Mi u pustinji ne vjerujemo u odnose
Oni su u dubini, pod pijeskom, kako zemaljski tako i nebeski
I lakše nam je suhoću odnosa dokinuti,
Nesvjesni da tako kušamo
I zemaljsku i Nebesku sudbinu.
No na ovom mjestu Bog će nas uvesti u bitku
Sa nepoznatom budućnošću, sa problemima svakidašnjice
Sa drastiĉnim kušanjem da postoje i gore kušnje u pustinji.
I tu Bog daje novu mogućnost
Ne samo mogućnost oprosta bratu kako nas Isus uĉi
Već realnost blagoslivljanja brata
Kako i Mojsije uĉini
Da njegova braća budu u mogućnosti
Nositi se za izazovima ţivota, izazovima nastavka
I puta u obećanu zemlju.
I još jedna duboka slika otajstva zajedništva
Kada Mojsije klone umorom i blagoslov mine
Braća Aron i Hur mu podignu ruke.
Ĉinimo i mi tako danas,
Sosjećajmo, budimo empatiĉni u pustinji
Kako Bog uvijek suojeća sa nama
I budimo prisutni u patnji brata,
Kako je Bog
Uvijek prisutan.
I baš tu, na mjestu Muse i Meribe u našim ţivotima
Dajmo Isusu svoje ruke
Da po njegovim Rijeĉima
Dotiĉemo se i danas Lica
Našeg Oca.
Amen
U pustinjskoj potrazi - ljubav ili zakon ili, ili
Nepravda moţe raniti skoro kao i fiziĉka rana
I gore,
Jer nije na površini i teško ju je zaviti.
Nepravda od ljudi teško nam pada,
Ako trudimo se, ne nanositi ju;
Ako vjerujemo
Da je Bog u kojeg vjerujemo Bog pravde,
Pravednosti.
Gorkost nepravde, na nuţno za nas već i za drugu braću,bliţnje
Nam razjeda organizam,
Mi hinimo da je sve u redu,
Mi projiciramo rješenja,
Ali organizam ne zna hiniti.
Moţda i duh ţeli, ali tijelo je samo tijelo,
Koje survano umorom zaspe
U Getsemanskom vrtu.
I onda prividni mir poĉinje prenositi tektonske udare nepravde
Na unutra.
I naša nutrina vibrira da bi te udarce amortizirala,
No tijelo ima svoje limite,
Dok najslabiji organ ne popusti
I otvori vrata boli
Koja će se materijalizirati.
U ranu.
Ranu
Koja će se širiti i dubiti svoje korito u nama,
Dok se rijeka ţivota ne pretvori u Nil krvi.
Pritisak koji ne moţemo,
Kvalitativno i kvantitativno procesirati,
Kroz sebe,
Jer ljudi smo od mesa i ljudi od oĉekivanja pravde,
Ostavit će traga u nama.
I meĊu nama.
Nepravda će biti proglašena pravilom ili izuzetkom, po nama.
I prenesena dalje.
I dublje.
I neki puta, obznaniti nepravdu zvuĉi poput vriska Ivana koji je krstio na Jordanu.
No za one koji su ga došli vidjeti,
Da izvijeste o pustinjskom „oriĊinalu“
Vrisak ostaje u domeni „lajanja na mjesec“.
Ostaje u domeni i neozbiljnosti onoga
Koji nosi pustinjsko krzno na sebi i hrani se divljim medom i skakavcima.
Ostaje kao lokalizirana pojava bunta i revolta.
Kao Glas koji jer je utemeljen na pustinjskom marginalizmu
I nema odluĉujući, rezonantni ton koji dolazi do centra.
Do srţi.
Do suštine.
OslobaĊajući sadrţaj od centra forme.
Materiju iz sakupljene empirije.
Kod Mateja4
Pismoznanci se pojavljuju već na toj periferiji
Na perifernom poĉetku javnog djelovanja Isusa.
Oni će verificirati da li se doista radi
Kada je Krstitelj u pitanju, o Glasu koji riĉe u pustinji
I kada je Isus u pitanju, o Mesiji kojeg su najavljivala Pisma.
Ta rabinska debata, koja još nije rabinska, jer rabini će se razviti kasnije
Ta pismoznanska debata,
Oko Isusa
I oko Zakona.
Oko Isusa i Zakona, definiranog Pismima.
Trajat će do kraja EvanĊelja.
4 Evanđelje po Mateju
Do kraja Isusova ţivota.
I tek po Isusovu uskrsnuću,
Za one koji vjeruju da je bio Sin Boţji
Bit će okonĉana.
Ajmo reći legalizirana, ako poticaj Duha tako shvatimo.
A po tome ĉinu
Uskrsnut će i sve što je govorio
Ovo što su evanĊelisti prikupljali od usmene predaje
Dok se još prenosila ţiva rijeĉ,
Dok su još Dvanaestorica bila ţiva.
Više od svih evanĊelista Matej će se
Baviti Isusom i Zakonom.
Odnosno Isusom kao Zakonom.
I nije mu lako pomiriti Isusa i potpuni Zakon
Svaku njegovu jotu u svih 613 odredbi Tore i usmene predaje.
Osobito stoga što je Zakon za zajednicu kojoj se obraća
A radi se o prvim judeokršćanskim zajednicama
Dio njihova totalnog,
Odnosno, pojedinaĉnog i skupnog identiteta.
A identitet jest nešto što je
Neodvojivo od nas.
I kad sve drugo mine
I kada se sve raspada
Mi uvijek moţemo raĉunati na naš identitet.
Pitanje identiteta je suštinski povezano sa pitanjem opstanka
Pitanje identiteta se definira onome što jesam i što nisam.
Zakon jasno utvrĊuje identitet, da li je isti sluĉaj s Ljubavi ?
U današnjem ĉitanju Matej radi poveznicu
I na tankom je tlu, jer za Ţidove je svako odstupanje od Zakona
Straviĉan propust, ravan smrti.
Kako vremenitoj po izvršenju korporativne pravde
Tako i smrti u vjeĉnosti.
Direktna uvreda Bogu, kršenje je apsolutni prijestup.
A reći da se ukupnost Zakona drţi na snazi znaĉilo
Je ne samo obdrţavati 613 već biti i antitetiĉki
U sukobu sa Isusovim naukom koje u suštinskom dijelu
Nije normativno kao ĉisti legalizam koji je sebi svrhovit.
Da se oni koji suţivjeli Isusovu duhovnost, koju Matej biljeţi
Ne bi sablaznili o prekršaj Zakona
Kao što je lijeĉenje na Šabat
Kao što je nekamenovanje ţene u preljubu
Kao što je jedenje iz posvećena posuĊa iz hrama
Kao što je druţenje sa neĉistima ( carinicima i drugima s kojima se po Zakonu nema
što sjedati u kuću)
Isus kaţe nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke.
Štoviše, došao sam ih ispuniti.
I tu Matej stavlja naglasak.
Ono što Isus ĉini jest Ispunjenje Zakona.
Pa i onda kada ga suštinski dograĊuje
Pa i onda kada sa mijenja sa novim objavama milosti koje su transcendentne u
odnosu na postojeće
Pa i onda kada mijenja normativno sa duhom Ljubavi
Pa i onda kada potvrĊuje valjanost Zakona kao Boţjeg instrumenta
Pa i onda kada zahtjeva savršeno opsluţivanje zahtjeva Zakona
Pa i onda kada vraća snagu i omogućuje da se ţivi po zahtjevima Zakona
Pa i onda kada proroĉki ispunjava izvršenje Zakona i Proroka.
I ovdje stanimo za trenutak,
Matej ĉini nešto što nije svojstveno redu vaţnosti u sinagogi
Diţe Proroke na razinu Zakona, koji su inaĉe bili sekundarni;
Matej ih dovodi u najbliţu moguću razinu
I u teološkoj maniri proroĉka perspektiva Isusa
Postavljena je kao pravilno razumijevanje, a onda
I obdrţavanje Zakona.
A to će istaknuti u poglavlju 12 kada bude dao
Prominentno mjesto sljedećim Isusovim rijeĉima:
„Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.“
Ili pak, idite i pouĉavajte
Da mi je milosrđe milo a ne žrtva
I nisam došao radi pravednika, već radi grešnika.
To pak temeljno saţimlje u konstataciji
Da su u dvije najvaţnije zapovijedi koje daje
Sadrţani i Zakon i Proroci.
A što je sadrţano u njima ?
Koju novost donosi Isus ?
Gdje mijenja fokus ?
Isus traţi efekte.
Ne traţi išta bez efekata.
I bez volje,
I bez ljubavi.
Ĉak govori da su besmisleni obrasci, sekundarne izvedenice,
Polemizirajući sa formalizmom farizeja.
Isus traţi da Zakon i Proroci vode do efekata sadrţanih u dvije
Najvaţnije zapovijedi, voljeti Boga i voljeti ĉovjeka.
Ranokršćanski autori i apologeti će se muĉiti
Osobito ako su bili Ţidovi
Da komentiraju spasenje po Zakonu
Muĉit će se reinterpretirati Zakon
U svijetlu Novog saveza i proširenja Novog saveza na
Razinu cijelog Rimskog carstva, obzirom da je Zakon
I etniĉki ekskluzivan.
A Isus ga ĉini globalno inkluzivnim.
I uspjet će uvijek onda
Kada su objašnjavali da Isus traţi efekte
Ne traţi kvantitativna, brojĉana poluĉenja
Koje bibliĉari zovu djela Zakona.
Već traţi kvalitativna poluĉenja koje
Moţemo zvati plodovima Zakona i Proroka.
Istinsku promjenu ljudi
Koji vole i štuju drugog
Bilo da je drugi Bog,
Bilo da je ĉovjek.
I tu je suštinska razlika izmeĊu ţivota u vrtu i u pustinji
U pustinji sam svjestan samo sebe
U Raju sam svjestan drugog, u vrtu sam svjestan drugog.
I svjestan sam svoje ovisnosti o drugom,
O Bogu
I o ĉovjeku.
Stoga Matej soteriološke pojmove Zakona i Proroke
Drţi instrumentima
Postizanja zajednice u Kristu.
A ne definiranja, ograĊivanja zajednice.
A kojoj onda svaki izlazak izvan ograde
Nuţno predstavlja sociološku, povijesnu ali i
Eshatološku smrt.
Zakon je bio stoljećima tijelo identiteta onih koji su po njemu ţivjeli
I u slobodi i u suţanjstvu
On ih je odrţavao naţivotu.
Taj motiv nalazimo u biblijskim djelima, ali i u povijesnim zapisima Josipa Flavija ili
Filona Aleksandrijskog.
Iz toga razloga brojni bibliĉari specijalizirani za Mateja poput Nollanda5 u ovim
redcima vide polemiku u prvom stoljeću izmeĊu Ţidova i Ţidova koji su prešli u prve
Judeokršćanske zajednice.
One koji su krenuli slijediti Nazarećanina
I koji su bili pod velikim pritiskom i optuţbama
Da su se odmetnuli od Zakona
Da ţive izvan Zakona
I da ţive smrt.
Što je pak sadrţano izrijekom u Djelima apostolskim
U šestom poglavlju stihu 14.
Tako da ovdje ĉitamo i apologiju prvih zajednica
I interpretaciju Mateja
Da je Isus došao ispuniti svu pravednost.
Potpunu pravednost.
.
Isus će biti naĉelo potpune pravednosti
Jer pravednost Zakona je mnoge
5 John Nolland- New International Greek Commentary „The Gospel of Matthew“
Ostavila izvan dosega Boţje inicijative.
A Isus Zakon internalizira po svojim Otajstvima,
Sintetizira o Ljubavi po Kriţu.
Isus je za nas naĉelo sve pravednosti.
On je sinteza naoĉigledne antiteze izmeĊu pravde i milosti.
Ljubav je ta sinteza.
I ljubav postaje ona koja stvara zajednicu
Ali ne zatvarajući se u nju
I ne integrirajući u nju
Ona poziva u sebe sluţenjem,aktivnom podrškom kao voljenjem i moljenjem.
Ona sluţbuje, ona zove, ona krijepi.
I onda stvara vidne efekte zakonitosti Boga
Kvalitativne, ne kvantitativne.
Zato u toj zajednici moj brat mora biti ogledalo Boţje ljubavi
I ja moram biti bratu ogledalo boţje ljubavi
I svakom bliţnjem.
I mi moramo biti ogledalo,
Ne sebe,
Već Boga.
Da ono što je dano, postane po srcu
I na naĉin kako je Isus ispunio isto
Bude usmjereno prema
Dvije najvaţnije zapovijedi.
Da Isus bude naĉelo ostvarivanja pravednosti
Sukladno našoj svijesti da ta pravednost
Vraća nadu,
Ispravlja nepravde,
Milostiva je,
Sluţujuća,
Supatniĉka,
Solidarna.
Da podiţe nadu u srcu i sjaj u oku.
Isus je rekao, mnoge stvari bih Vam mogao reći ali još ih ne moţete primiti
Duh je taj koji će Vas uvoditi u istinu
Sveti Duh govori i o pravednosti
I onda se budi u nama
MeĊu nama
I po nama.
Upravo tu u pustinji sada.
U sadašnjim izazovima pustinje
Istina, moţemo ostati u oazi identiteta.
Kivni što pijesak
Ulazi u zelenilo.
Nesvjesni da se zelenilo moţemo unijeti u pustinju
Po nama.
A da bi to mogli
Moramo suzbiti suhoću u sebi
Da ne ţeĊamo tako da svaka voda
ProĊe kroz nas.
Upravo tu, u pustinji
Moţemo napipati
Tu suhoću u nama
Tu tvrdoću
Tu uznemirenost
Od stvarnosti
Od nestanka.
I misli da će sa nama nestati i Bog.
No, tu u pustinji
Moţemo u sebi naći i one druge alate
Koje nam je Bog ostavio,
Dao
U nas utisnuo.
I tu moţemo biti svjesni
Da je Bog baš na tom pustinjom marginalizmu
Ivana Krstitelja
Prišao ispunjavati svoje Obećanje.
Došao ispuniti pravednost.
I dovesti je do Sina.
A po Sinu, do Sebe.
Nije krenuo od svojih njedara,
Nije krenuo od zemaljskog Jeruzalema.
Htio je proći zemljom,
Pustio je da se njegov Sin upusti u svijet
Po krštenju jednog glasa
Koji viĉe u pustinji.
I neka nam identitet kao ovaj 613 propisa
Ne bude cilj
Nego polazište.
A cilj je uvijek Bog.
I drugi cilj, blizak prvome je uvijek ĉovjek.
Tako je govorio
Isus
Gospodin Naš i Uĉitelj.
Tako i mi ĉinimo.
Amen.
Trener u pustinji – sakupljanje u odnosu na dijeljenje
Luka6 nam donosi ĉitanje koje se tiĉe izvora Isusova rada,
Njegovih Ĉuda,
Prava na Uĉenje.
Donosi nam, ono što će sva evanĊelja na svoj naĉin predoĉiti
Donosi nam ukupnost pristupa Isusa,
Ukupnost Isusa u njegovim
Rijeĉima, Djelima i Otajstvima,
Opravdanim i koegzistentnim u Ocu.
Ali Luka nam to donosi na naĉin primanja,
Odnosno neprimanja Isusa
Od Isusovih protivnika i suvremenika u Bogu
Onih koji ništa od svega navedenog ne priznaju.
I Isusa jedino vide kao kršenje Naredbe
Da se ĉovjek ne smije proglasiti Bogom.
Obzirom da je ĉuda i ĉudesnost ipak teško negirati
Ako je to ikako moguće
6 Evanđelist Luka
Tada pristupaju najplićoj varijanti u stilu
Ako nije od Boga, od vraga je.
Na svako ĉudo, traţit će novi znak
Na svako oĉitovanje Boţje volje, traţit će odstupnicu
Na svako Isusovo pozivanje na Boga kao Oca
U kojem je opravdan,
U kojem je jedinstven u njegovoj Ljubavi
Od Kojega je napose, poslan
Uslijedit će bura negodovanja, komešanje, srdţba i bijes.
I to nasilje poĉet će sukljati u njima
Zato, evanĊelisti, već u ranim etapama Isusova rada
Domeću:
Odluĉili su ga ubiti.
Ukloniti.
Kao što u svakom totalitarnom reţimu
Dolaze po noći, ubijaju, satiru, odvode
U zatvor, u dţunglu, na lomaĉu
U grotlo zatrte individualne i ukupne povijesti
U raku.
Potirući u neprijateljstvu.
Isusovi oponenti poĉinju još puno prije nasilja u Muci
Provoditi diverzije koje vode prema nasilju
Oni grade podijele meĊu onima koji su
Isusa slušali i slijedili.
Dijele, da bi jednom vladali i prevladali.
No u Kriţu, paradoksalno
Njihova pobjeda će biti gubitak.
I naoĉigledni gubitak Raspetog,
Će biti najveća pobjeda Uzdignutoga.
Za sada, sami slušaĉi,
Publika
Su još
Udijeljeni
Zdvojni
Okreću se na Isusovu stranu i slušaju
Onda ih opet farizejska i znanja pismoznanaca
Odvlaĉe protiv Isusa.
Slušaĉi su pomalo sluĊeni i neurotiĉni.
Suĉeljeni su dva snopa informacija, dva izvora znanja
Zaslijepljeni.
I po tom pitanju, Isus uzimajući u obzir ovu taktiku
Onih koji su Ga vrebali, onih koji su Mu traţili zamjerke
Izgovara ; tko ne sabire, rasipa.
I tko nije sa mnom, protiv mene je.
Isus ovdje odgovara, koristeći se uĉiteljskom dijatribom,
Na napad na izvor njegova uĉenja
I na optuţbu da je lud, da je opsjednut i da ono što
Ĉini, ĉini po vragu.
Taj odgovor ili obrana, ako hoćete
Prosut je po evanĊeljima u razliĉitim dijelovima
Isusove misije.
Optuţba protiv Isusa je trajno otvorena.
Optuţitelj, trajno vreba, koristeći se
Svime što mu je nadohvat ruke.
Osobito udarajući u odnos Isusa i Oca.
Na ljubav Oca.
A tu kod Luke u 11 poglavlju, ovaj napad je
Literarno stavljen upravo iza molitve Isusa Ocu
Nakon Oĉe naš,
Optuţitelj i optuţiteljska
Strana optuţuju Isusa da nije Sin Boga Oca.
To će biti i drugi povod za
Uzrujanost Isusa, poput one u hramskom trijemu
Jer ne dozvoljava da se vrijeĊa Otac
I inspiracija Oca, Duh Oca.
Sveti Duh
Koji je prisutan u njihovom odnosu.
Isus će vratiti lopticu i na suprotni teret, piše Ivan
Optuţujući one koji u vragu vide njegovog oca
Da se preispitaju tko je njihov otac
Jer ako su od Boga, znali bi da je Isus od Boga.
Da mu je Bog otac.
Isus, pak, prenosi Ivan
Optuţuje da su oni koji ga ţeli osuditi, a onda i ubiti
Od onoga koji kuša, optuţuje, laţe i ubija od samog poĉetka.
To da nisu djeca od Abrahama
Jer bi onda ĉinili onošto je ĉinio njihov otac,
Koji je vjerovao Bogu
Napose, oni koji ţele Isusa odvojiti i osuditi
I zato jesu od onog
Koji ţeli od poĉetka podijeliti i uništiti.
A od poĉetka taj isti ţeli
Odvojiti Boga od ĉovjeka
I ĉovjeka od Boga.
I prisnosti njihova odnosa;
Od Ljubavi.
Kušajući ĉovjeka po jabuci kušnje
Po ambiciji vladanja
Po ambiciji sebiĉne budalaštine.
Eksploatatorskog mentaliteta svake vrste.
EvanĊelist Ivan, taj model odvajanja ljudi od Isusa
Po farizejštini
Po pismoznanskom formalizmu
Vidi isti modelom.
Odvajanja, ĉinjenja ograde razdvajanja izmeĊu Boga i ĉovjeka.
A kako Bog poziva na poštivanje ĉovjeka prema ĉovjeku
U ĉemu je u bitnom dijelu sadrţan Zakon i Proroci
Tako i to crnilo i smrt onaj koji optuţuje
Po tome, razdruţuje ĉovjeka od ĉovjeka.
I ĉovjeka od Boga.
To se vidi po tome što će kušati
Judu da izda Isusa
I što će sugerirati Petru
Da proba odgovoriti Isusa od Muke.
Isus u oba sluĉaja reagira kako je mislio da treba.
On je trener zajednice u sadašnjosti i vjeĉnosti
I sada je naš u pustinji, ako to ţelimo, trener.
On voli svoju zajednicu koju mu je Otac dao
Oni nisu za njega baza za njegove ambicije
I plovi sa njima po moru Spasenja
I prikuplja u mreţe Spasenja.
A mreţe su Ljubav.
Prema Bogu Ljubav.
I prema ĉovjeku Ljubav.
Ta Ljubav je Put i Istina na puĉini .
Tko je nema, nije od istine, Ivan prenosi
A Isus kaţe onima koji su ga vrebali i optuţivali da je
Opsjednut ili lud ( u biblijska vremena nisu luĉili opsjednutost od ludila)
Govorili su mu da je lud, kada im je govorio da zna
Da će ga i da ga ţele dati ubiti.
Da ga ţele ubiti.
Jer nosili su u sebi ţelje svoga oca, koji je ubijao od poĉetka .
Ramon Diaz7 je prouĉavao Palestinski Targum Stvaranja 5:3 i zakljuĉuje da je to
najstariji spis koji govori o tradicijskom shvaćanju da je Kain sin Eve i zlog anĊela
Sanaela, pa od toga dogaĊa ide slijed ovog rodbinstva laţi umorstva.
No nije potrebno ući u dualizam
Da bismo shvatili da svatko od nas ima taj
Dualizam u sebi
Sakupljanja i rasipanja
Spašavanja i uništavanja.
Po kojem smo ili djeca mraka ili djeca svjetla.
U Ivanovom evanĊelju, optuţba Isusa koja je podijelila publiku
Ipak ostavlja sumnju koju je prisutna u današnjem ĉitanju Luke
Svakako vrag niti Belzebub ne moţe ĉiniti ĉuda i dobro u tim ĉudima.
Dobro ljudima, otvarati oĉi, vraćati hod, zacjeljivati rane.
7 Jose Ramon Diaz – Palestinian Targum and New Testament
Jer dobrota u sebi ne moţe biti udvojena sa zlom.
Ona je pokazna, nije dvoznaĉna.
I zato Isus iz današnjeg duela izlazi kao
Jednoznaĉan
Kao znaĉajan za Ljubav Oca.
Kao onaj koji sakuplja,
Jer mu je bitno svatko zrno
Svaka drahma
Svaka ovca.
I traţi uporabu svakog talenta
I tako svjedoĉi kakav je Otac.
Bog.
Isus će reći apostolima
Koji su htjeli zaustaviti tamo neke ljude da izgone demone u njegovo Ime, ako nisu
bili dio njihove sljedbe
Isus im kaţe: Neka ih, ne treba, jer ĉine Dobro u moje Ime.
Danas, Isus farizejima i pismoznancima govori da jesu protiv njega
Da ĉine loše
Jer rasiplju, a ne skupljaju sa Njime.
On je došao sakupljati, okupljati
Kaţe im da su protiv Njega jer rasiplju Oĉevu inicijativu
Spasenja.
Da rade protiv Boţje Ljubavi
Utjelovljene u Sinu.
Da rasiplju.
Isus nas i danas sabire
U svoje Ime
Kao briţan pastir
Kao matiĉan trs
I tako onemogućava optuţitelja
I onoga koji dijeli, da bi vladao.
Da postavi sebe po razdjeljivanjima
IzmeĊu ĉovjeka i Boga.
Kako se stavljao i postavljao izmeĊu
Isusa, Boga i ĉovjeka.
Profesor Brown8 kaţe: Sin je došao proširiti Boţju obitelj
Pobjeda Isusa postat će
Objavljena po Parakletu, Duhu Istine i Branitelju.
Budimo i mi svjesni danas
Da smo Isusom obranjeni
I u njemu ujedinjeni jer
Kriţ je trebao razdvojiti Isusa
Od svih njegovih uĉenika.
Po prividnom uspjehu optuţitelja, onoga koji razdvaja
Pa i do Kriţa.
No Kriţ je
Postao mjesto spajanja
Razdvojenih
Razbjeţanih.
Strahovito nasilje nad Isusom
Paradoksalno je uzdignulo svijest o
Spojenosti, spajanju Boga i ĉovjeka
Ĉovjeka i ĉovjeka.
8 Raymond Edward Brown poznati bibličar
Imamo u Isusu trenera u pustinji i danas
Nemojmo ĉekati da neko
Novo neviĊeno nasilje
I razdjeljivanje
Bude povod osvješćivanju
Miru i spajanju.
Spojenosti.
Bratstvu.
I spasenjskom Sakupljanju po Boţjoj Milosti.
Amen.
Josip – zaštitnik u pustinji
Danas slavimo danas svetog Josipa,
Teško je reći oca iako kao da jest otac,
Već udomitelja, zaštitnika Isusa Krista.
Jer ne zaboravimo,
Isusov Otac je Bog.
Kad kaţem udomitelja nije mi niti na kraj pameti
Da to zvuĉi grubo, institucionalno, posredno
Ili pak nevaţno.
Stoviše.
No evanĊelisti su istaknuli više puta i na više puta,
Isus ima samo jednog Oca.
No upravo je u tome veliĉina Josipa,
Jednog obiĉno Ţidova iz Galilejskog Nazareta.
Staviti Boga na prvo mjesto u svom domu.
Dati da Bogu bude
Pater familias.
Postaviti Boţju volju u centar
Doma
Ostaje najteţi zadatak.
U centar šatora u pustinji.
No jedino tako Šator moţe stajati u pijesku
Bez suradnje pustinje i pustinjskih odnosa
Jer je uĉvršćen u Bogu.
Ipak, Bog i ne traţi više do „obiĉnosti“ jednog Josipa
Za velika i najveća djela
A to pruţanje doma i zaštite Isusu svakako jest
Kao i njegovoj majci, na sve moguće naĉine,
Od vremena i obiĉaja u kojima su ţivjeli
I od kojih ih je štitilo Josipovo ime,
To je nevjerojatno velika uloga
I zasluga Josipa.
U pustinji, kao u pješĉanom zatvoru,
Nema pak zaštitniĉkih uloga, ima samo sklopljenih paktova
Pa i onih kupoprodajnih.
Nema doma
Samo su prisutna vazalstava koja štite,
Koja koriste.
Jer proizlaze iz vlasniĉkih odnosa
U drevnom vremenu kada je Isus ţivio
U pustinji se štitilo pleme i sve što je na popisu kućanstva
Od prvoroĊenca, ţena,šire obitelji, do slugu, stoke,
Sve što ĉini plemenski nukleus.
Što je izvan, tuĊe je, vlasniĉki odnosi su granica meĊuljudskih
I hijerarhijski poloţaj unutar vlasniĉkih odnosa
Nešto je što je poznato povijesti obiteljskih odnosa
I što je drukĉije izdiferencirano u palestinsko nomadsko ratarskom društvu
Ili pak u rimskom domusu, rimskoj obitelji kojoj je na ĉelu
Vlasnik, kruti i nemilosrdni i pravno neograniĉeni vlasnik
Pater familias.
Josip nije dio te slike.
Barem ga tako evanĊelisti ne slikaju,
Suprotnost toj krutosti i poloţaju ukorijenjenom u vlasništvu i hijerarhiji odnosa
Suradnja s Bogom je bitan dio njegova roditeljstva,
Pruţanja doma, starateljstva,
Zaštitništva nad Boţjim Sinom.
Bibliĉari vide ulogu Josipa u dva evanĊelja koja ga spominju kao
Sponu u genealogiji Isusove kraljevske i proroĉke loze
Bilo da dolazi sa strane Josipa, kao što je sluĉaj kod Mateja
I sa strane Marije,što je sluĉaj kod Luke.
Dok je Matej iznio genealogiju Isusa kao
Mesije
Luka je krenuo prema nazad
Slijedeći niz predaka do Adama
Odnosno univerzalnog Boţjeg Sina.
Dakle, oba evanĊelista, kada su se već
Uputila u naraciju o RoĊenju moraju
Definirati i hereditarne, nuţno i formalno
Pravne odnose rodnog slijeda.
Za Mateja, Isus je baštinik ţidovskog slijeda od Abrahama
Za Luku, slijeda stvaranja od prvog ĉovjeka, Adama.
No, ono što je bitno
Josipa, oba evanĊelista stavljaju na mjesto
Onoga koji daje Dom.
Koji je obvezna karika u tim hereditarnim sljedovima
Kao onoga koji se skrbi za Dom Boga
Koji prima u svoj Dom Boga
U obliku djeteta koje je priznao kao
Svoje.
Kako god shvatili opis razmišljanja Josipa
O tome da otpusti Mariju kada se vidjela trudnoća
A htio je to uĉiniti ljudski, pismom
Bez velike bruke javnog ispitivanja roditeljstva.
No da ju je i tako otpustio,
Ĉinjenica jest da Marija sama sa djetetom
Ne bi mogla preţivjeti.
Bog Sam pristupa po AnĊelu Josipu
I daje mu nalog, da primi dijete i ne otpušta trudnicu
Tako da će im Josip
Omogućiti preţivljavanje oboje po pristanku
I dati im legitimitet, da bi preţivjeli.
To je velika poslušnost Bogu.
Jer Josip je stavio Boga, baš Boga
Na središnje mjesto u svom Domu.
Bog je normirao te odnose
I pretvorio ih je svojim Sinom
U spasenjske.
Po automatizmu
I po inerciji
Bit ćemo svjedoci
Svih oblika pustinjskih nepravdi
I pustinjske ćudi
I pustinjske pravde.
Pa i onda kada normiraju obiteljske odnose.
Utjeĉimo se Josipu
Da smognemo snage biti više od pustinjskih ljudi
Da moţemo biti zaštitnici.
I budimo svjesni da teţimo zaštiti i da ne moţemo bez zaštite
Da ţeĊamo za ljudskom pomoći kakvu je Josip dao
I davao, Isusa na putu i pri povratku
U Nebo.
U boţji Dom.
Amen
Približavanje šatoru Očeva Srca
Naravno,da su razapinjući Isusa, svakako su razapeli i Oca.
Isus je bio poseban plod
U ušatorenju Oĉeva Srca.
EvanĊelist Ivan to jasno istiĉe, on dosljedno opisuje
To jedinstvo.
Bog, Otac nije amorfna masa odriješena od svakog
Boţanskog osjećaja za ono što mu je bitno,
Bog je taknut,
Bog Ĉuje.
Ljudi utjeĉu na Boga, ljute Ga, njihova zla
Ga muĉe.
Bog razmišlja o tisuću naĉina da dopre do ĉovjeka.
Isus je nešto najvrednije što Boga Ima pri Srcu
Pojam prvoroĊenca u kulturi u koju se Isus raĊa
Je pojam upravo toga, onoga koji je nasljednik, baštinik,
Koji u bitnom dijelu nastavlja bitka oca.
Opstojnosti plemena
Nastavak preţivljavanja.
U antropološkom smislu u prvoroĊencu je sapet znaĉaj
Opstojnosti.
Bitka u vremenu.
Zato je pojam prvoroĊenca, posebnost Sina
Toliko slikovit za kulturu i religiju u koju se Isus raĊa
Ali zato je i toliko eksplozivan u pogledu
Toga što bi znaĉilo predstavljati se kao
PrvoroĊenac Oca.
PrvoroĊenac je u svemu
Što je Oĉevo.
I na Nebu i na zemlji.
Od same te izjave su farizeji razdirali haljine po sebi
I traţili smrt za Isusa.
Po prvoj zapovijedi Zakona, jer se predstavljao
Za Boga u bitnom smislu,
Kao Onaj Koji Je
Direktni a onda i vlastni i suvereni baštinik
Boţjih prerogativa.
Boţanski Zakonodavac.
Zato kada ĉitamo o tome da su evanĊelisti
Prenosili ne baš suviše razumljiv govor Isusa apostolima za njegova ţivota
Da je On Hram Koji Će Uskrsnuti
Moramo razumjeti da je Isus Hram
U svakom dijelu
Pa i u onom da je vlastan, samo ne ući
U Tabernakul
Ili u Sveto nad Svetim,
U Šator Saveza.
Već je ne samo na razini ploĉica Dekaloga
Koje su bile pohranjene u kovĉegu Saveza
Kao najsvetijem dijelu dodira Jahve i obećanog naroda
Već je Istovjetan Zakonu.
Kojeg su Ploĉice Dekaloga predstavljale.
To je bila strahovita uvreda.
Zato su Isusu na više mjesta rekli da je lud
Ponekad to stavljajući u rjeĉnik
Da je opsjednut
Da je dio Belzebubove grupe.
To je bilo nepojmljivo.
Bog će u takav svijet spustiti svog Sina
Odnosno, evanĊelist Ivan prenosi Isusove rijeĉi,
Sin je bio voljan sići i u taj svijet.
Bio je voljan i svjestan,
Ako ćemo dosljedno tumaĉiti dosljednost
Boţje prirode.
Da SiĊe u takav svijet, sa svim posljedicama.
Stvarnosti da Ga neće prihvatiti kao Boţjeg Sina.
Bog nema
Napretek Isusa,
Da ih koristi kao supstitutivne ţrtve
Za poravnavanje odnosa ljudima.
Odnos izmeĊu Boga i Isusa je poseban
Jedinstven.
Isus svjedoĉi nutrinu Boţje prirode
Isus je Pogled Boga Iznutra.
To kaţe apostolima kada ga Filip moli
Da im pokaţe Oca i dovoljno im je.
No takve i sliĉne izjave
Da je pravi Sina pravoga Oca
To razjaruje opoziciju Isusa.
Farizeje i pismoznance koji se drţe simbolima te opozicije
Iako je dio opozicije, onaj kljuĉni, i Sanedrij njegova doba, koji će ga
Finalno Ga optuţiti na smrt.
To Isusovo isticanje jedinstvenosti u Sinstvu
To jedinstveno i posebno udjelništvo sa Ocem,
To priznati
Znaĉilo bi
Redefinirati odnose Oca i Isusovih suvremenika
Koji su se sami smatrali direktnom djecom Oca.
Koji su Oca drţali svojom, pa ako ćete, i svojinom
Hereditarnom, povijesnom, spasenjskom.
I koji su normirali odnose izmeĊu Boga i ljudi.
Kao finalna, presuĊujuća rijeĉ o Bogu.
Koja je na kraju Isusu presudila.
Isus u tom smislu je Znao Što Ga Ĉeka
On neće debatirati sa sudom
Niti sa izvršiteljima.
Isus je znao da je njegovo ispovijedanje
Posebnog pravog statusa Sina u Bogu
I njegov identitet i ukupnost identiteta Sina
Bila takve prirode
Da će okrenuti cijelu mašineriju
I infrastrukturu kontrole nad poznavanjem
I tumaĉenjem Boga.
Protiv Njega.
I Isus je znao da će tu utakmicu izgubiti.
Da će Ga pogubiti.
Jer to što je Isus govorio
I što je za sebe Rekao; da je Sin Boga ţivoga
Predstavljalo je za one koji su ga
Ubili, blasfemiju i oneĉišćenje
Zakona i Tabernakla, nad koji, ili u koji
Se Isus stavljao.
Proglašavajući se Sinom
U Tabernaklu, u Šatoru Oĉeva Srca.
No, zato evanĊelisti prenose opis
Da se po Isusovoj smrti na Kriţu
Zavjesa Tabernakula rascijepala na dva dijela.
EvanĊelisti tumaĉe da je,
Upravo ovim uništenjem fiziĉkog Sina
Svetohranište je oskrnavljeno.
Odnosno, razoreno.
Danas ĉitamo da je Isus pribliţavao Jeruzalemu.
Za Blagdan sjenica.
Koje se odrţavalo u jesenskim mjesecima
Šest mjeseci iza Pashe.
Blagdan koji je povezivao slavljenje ţetve sa
Sakraliziranim sadrţajem Knjige izlaska
Stoga se slavilo vani, u vinogradima, gdje su se simboliĉki
Od grana saĉinjavali šatori (po njima je blagdan dobio naziv Sukkot)
Da podsjećaju na povijest spasenja i kretanje kroz pustinju i boravak u šatorima
Evocirajući tako sakralnu realnost istog.
Ovaj dogaĊaj je znaĉio kroz sakralne dogaĊaje slavljenja
Proţivljavanje povijesne stvarnosti prebivanja naroda
Upravo u šatorima,
Za vrijeme lutanja kroz Pustinju,
Nakon Izlaska iz Egipta.
Datum slavlja je fiksiran prema propisu sadrţanom u ţidovskom zakoniku
Starog zavjeta, Levitskom zakoniku, poglavlju 23, stihu 39.
Cijelo slavlje je trajalo sedam dana, s time da je osmi dan bio odmor.
EvanĊelist Ivan lutanje po pustinji istiĉe kao lutanje
Po pitanju prepoznavanja Isusova identiteta
To je za Ivana lutanje u pustinji i mrmljanje nad boţjim planom
Stavljajući Isusa u povijest i u sakralnu povijest nesposobnosti ĉovjeka
Isusova suvremenika,
Individualnu i grupnu
Da vide inicijativu, da prepoznaju inicijativu Boga.
Svjetlo Isusa, kako to Ivan iznosi
U svojem veliĉanstvenom teološkom uvodu, Prologu.
Drugo, Ivan je poseban u odnosu na sinoptike9 iz razloga
Što Isusa uvijek drţi relativno blizu centru štovanja Oca
Jeruzalemu,
Tri puta se Isus vraća u Jeruzalem
Premda nema isto mišljenje sa Jeruzalemskim establišmentom.
Otac ga Vuĉe, Sveti Dug ga Tjera
Transcendentno u to dinamiĉko zajedništvo.
Naravno da se Isus kretao prema centru gdje se
Slavio Otac.
Gdje je prebivala Oĉeva slava.
Ne samo u temporalno spacijalnom smislu u Hramu
Već i u prisutnost Boga meĊu ljudima
A u slavljima, prisutnost ljudi za Boga.
Za Oca.
Ivan poĉinje u ĉetvrtom evanĊelju sve konkretnije govoriti o nakani
A i sposobnosti išĉekivanju timinga
Da se Isus uništi od strane njegove opozicije
Ali ne samo On, već i njegova
Ukupna ostavština.
Njegova smrt po Kriţu
Trebala je staviti peĉat na ovu apostazu.
I toga je Isus svjestan,
Kao i sve većeg sazrijevanja izvršenja ove presude.
9 Evanđeliste Mateja, Marka i Luku
U Judeji će to biti svakako aktualnije no
No u Galileji.
I ovdje, Ivan isto tako istiĉe jednu bitnost
U Jeruzalemu se poĉinje stvarati svijest neovisno od Sanedrija
Tko bi mogao biti Isus i što ne bi mogao biti.
O tome danas ĉitamo
Obzirom da je Isus prepoznat kao Nazarećanin (u ranim povijesnim razdobljima
imamo identifikaciju ljudi prema kraju iz kojeg dolaze, a ne po prezimenina kao
danas)
Obzirom da je Isus lociran , nemoguće je da je Mesija, rasuĊuje se.
Mesija je trebao doći skriven, kaţu Pisma i drţi tradicija, odnekuda nepoznata
podrijetla.
Logiĉno, zakljuĉili su da On nije Mesija.
Sva ĉuda i sve drugošto ga je pratilo, pada u drugi plan.
Ivan kaţe, i oni, dakle ne samo Sanedrij, su ga osudili.
Zamislimo se i mi danas
Koliko ostajemo na površini
A koliko poniremo u suštinu
Ispod površine pustinjskih odnosa?
Koliko poniremo
I u dubinu odnosa na koju nas Bog poziva ?
Koliko samog Boga ĉesto vidimo plošnim
Ili barem ravnim sebi,
Kontrolabilnim?
Budimo svjesni da su moţda i dobri ljudi
Napose i oni najrevniji poznavatelji religijskog zakona svoga doba
Propustili shvati kako je i zašto Isus skriveni Mesija
Pa i Sin Boga ?
Ne iz drugih mogućih razloga skrivenosti
Već zato što je kao
Bog, bio „skriven“ u prirodi Bogoĉovjeka.
Boţje savršenstvo nama je i inaĉe skriveno
Osim njegove prirode Ljubavi,
Kojom smo pozvani voljeti Ga svim srcem ukljuĉivo ĉovjeka.
Ljubavi koju nam je kao uĉenicima ostavio kao zapovijed
Da ćemo ići putem sluţenja, posvećivanja
I bivanja djecom boţjom.
Trudimo se tako i danas.
Neka te ljubavi budu naša ušatorenja
Na zemlji.
Za Nebo.
Amen
Davanje povjerenja Riječi – temeljna kušnja u pustinji 10
( U slavu Navještenja)
Danas ĉitamo i ţivimo tzv. diptih
Povjerenja Boţjoj Volji
Slušanja.
Imanja sluha za ĉuti Boţji Glas.
Za primiti u sebe Boţji glas
Primiti u sebe informaciju i stvarnost
AnĊeoskog glasnika.
10
U ovom smislu ukupnost Riječi odnosi se na ukupnost Božjih obećanja čovjeku kao pozivu u metafički odnos
U tom diptihu
Zaharija nije imao sluha za boţanski glas
Dok je Marija imala sluha za boţanski glas.
Zahariji se glas od Boga ĉinio
Nemoguć.
I Mariji se Boţji glas
Ĉini nemoguć ili neostvariv
No to ne predstavlja temeljnu
Prepreku njezinoj povjerljivosti
Bogu.
Marija je povjerovala u nemoguće.
Povjerovala je u svemogućeg Boga.
Zaharija koji nije vjerovao Boţjem glasu
Osta bez glasa
Obzirom da je odbio biti Boţji glas na zemlji
Odbio je biti ĉovjek koji se uzda u Boţji glas.
Bez obzira na mogućnost toga što Glas govori.
Marija koja se stavila u
Sluţbu Boţjeg Glasa
Jer primila je Rijeĉ u Sebe.
Rodila je Rijeĉ.
I cijeli ju Je ţivot pratila.
Temeljna pustinjska kušnja je kušnja Vjere
U nemoguće,
U nezamislivo,
U neizvedivo,
U nepojmljivo,
U nepremostivo,
U neizlazno,
U neizrecivo,
U nevidljivo,
U neprihvatljivo,
U neizrecivo.
Ukratko nevjera suverenosti Rijeĉi
Je uvijek je kušnja Boga.
Nevjera u Njegovu Rijeĉ
Je nevjera u tvorbenost Njegove Rijeĉi.
Ako u poĉetku bijaše Rijeĉ.
Po njoj je sve postalo
I po njoj je sve moguće.
Tada povjerenje u Rijeĉ.
Primanje tvorbenosti Boţje Rijeĉi
Primanje Boţjeg Glasa,
Glasnika
Sve Omogućuje.
Bog traţi suradnju u suţivotu sa ĉovjekom
U tom smislu
Traţi pouzdanje i povjerenje
To povjerenje je zlatovez
Nitima povjerenja kojima je opšiveno
Ruho spasenja.
Trudimo se biti ta nit
Vjere i povjerenja, primanja Rijeĉi
Davanja sebe Boţjoj volji,
Unatoĉ i usprkos svakoj
Kušnji davanja povjerenja stvarnosti da je
Bogu sve moguće.
Kao u vijeke.
Tako i danas.
Amen.
Kušnja oslobađanja od granica sebe za izlazak iz pustinje
Isus kao svjetlo znanja o Bogu
Najteţe se osloboditi sebe.
Svatko je sam sebi ograniĉenje.
Treba raditi na sebi.
Treba se otvarati drugome.
Napose Bog traţi otvorenost.
Treba se otvoriti tvorbenosti procesa
Rijeĉi.
Svakako, ĉovjek je svjestan i nesvjesan
Resursa sebe ali i ograniĉenja sebe
Nevjeran je bio Toma u pogledu vjere
U mogućnost Boga
Ali i mogućnosti sebe.
Isus je došao baciti svjetlost.
Na Boga
Ali i na ĉovjeka.
Isus je Tomi rekao
Ja sam Put
Istina
I Ţivot.
U toj maksimi evanĊelist Ivan
Slika soteriološku11 sliku Isusa.
Praktiĉno karitativnu
Meditativno spoznajnu
Epistemološku sliku i zajedništvo
Sa Isusovom Rijeĉi.
Shvaćanje koje
Ide bitno preko povjerenja
U to da se po Isusu mogu
Prijeći brojna ograniĉenja sebe.
O sebi
I o Bogu.
O tome danas tumaĉi Ivan, tako tumaĉi borbu
Za Boga izmeĊu Isusa i pismoznanaca ili općenito
Opozicije koju zlo gradi protiv Isusa
Koristeći se ljudima
Njihovim slabostima
Njihovim ograniĉenjima.
Isus je došao kao svjetlost obasjati
Da se mogu otvoriti
I rastvoriti
I tvoriti resursi sebe.
11
spasenjsku
Nepoznati, neistraţeni
Ona zemlja koja se nalazi tamo
Gdje se nalaze granice naše izdrţljivosti
I Povjerljivosti.
Isus pomaţe prijeći tu granicu.
Zvuĉi jednostavno
Ali to je jaram koji se prima, a ne opisuje
On je ţivljena funkcija.
Nije opisna.
Nije posvojna papiru, zarobiva u napisano.
Koja se ne moţe vidjeti
Koja se moţe samo ĉuti.
Isus kao Rijeĉ je
Rijeĉ koja oslobaĊa
Koja je oslobaĊajuća
I Zove u slobodu
Koja jest Sloboda
Ljubljenosti u Bogu.
Koja je tvorbena u tom smislu
Koja tvori nas
Koja nas ĉini većim od onoga što
Mislimo da jesmo.
Što mislimo da moţemo
Što nas priprema za ono što
U Bogu jesmo.
Iako sapeti u razmišljanja
Iako dio intertekstualnosti
Prostora i vremena i slijeda prostora i vremena u koji
Smo roĊeni.
Isus je taj put koji zove u neistraţeno
Koji zove u slobodu
Koji zove iz pustinje
Koji oduzima svojstva pustinje u nama
Koji otima pustinju ispod naših noktiju
I nudi Ljubav.
Nudi pogled Sina u Oĉevu prirodu.
U prirodu Boţje Ljubavi.
Nudi ju kroz koegzistentnu povijest i
Svijest, Bitak Oca i Sina
I Duha po kojem postajemo dio
Te neograniĉene i oslobaĊajuće.
Nebeske Obitelji.
Stvorene iz radikalne odnosno ljubavi
Stvorene po Ocu
Obnovljene po Sinu
Udahnute po Duhu Svetom.
Današnje ĉitanje je dio polemike Isusa i poznavatelja Pisama i Zakona
Ali i ostalih stanovnika Jeruzalema
Gdje je Isus, kako prenosi Ivan, stigao na blagdan Sjenica.
Profesor Dodd12 spominje da je u ovu polemiku Isusa i njegove opozicije
Prije svega poznavatelja Pisama i Zakona
UgraĊena i jedna mini parabola
O statusu Sina i kućnog robu, kao opisa što znaĉi sloboda.
12
C.H. Dodd „ The Interpretation of the Fourth Gospel“
Parabola koja opisuje status Isusa kao Sina
I njegove protivnike kao robove vlastitih
Predrasuda o tome da On nikako ne moţe biti Sin.
Isus je slobodan
Njega oslobaĊa status u Ocu
Ljubav u Ocu.
Njegova opozicija je neslobodna
Jer ih, strahuju ograniĉavaju, njih tiska ova Isusova tvrdnja
Ona je ţalac u njihovom pismoznanskom odnosu prema Ocu.
Isus im kaţe, da je ON istina
I da se ne moţe zanijekati.
Ono što On donosi je Istina
Boţja Istina.
I ako ju prihvate, ona će ih osloboditi od
Samih sebe.
Koja drskost, njih koji su ţivot dali da bi tumaĉili Istinu Zakona !
I od ĉega će ih osloboditi ?
Od toga da im Isus ide na ţivce
Od toga da ga vide kao bunitelja naroda
Od toga da ga vide kao bogohulitelja po izjavi da je Sin Boga.
Da ne bi bilo zabune
Isus ne govori da je sin u smislu bilo kojeg sina
Odabranog naroda.
On je Sin u posebnom smislu.
Izjava pismoznanaca da je njihova baština sinstva
UtvrĊena po praocu Abrahamu
Odbaĉena je od strane Isusa kao netoĉna.
Jer kako Isus sadrţi u bitnom prirodu svog Oca
Njegova opozicija i kritiĉari ne sadrţe prirodu Abrahama.
Ne slijede Abrahama.
Abraham je bio voĊen Bogom, kad primi nebeske glasnike.
Isusovi kritiĉari i prireĊivaĉi Osude pak nisu voĊeni boţanskim
Kada ga ţele kompromitirati, prikazati lašcem
I ubiti ga, i zatrti s time svaki spomen
Njegove Rijeĉi.
Ţelja ga ukloniti
Jer ih zarobljuje u sebi
Isus kaţe da Njegove Rijeĉi
Nemaju mjesta meĊu njima
Odnosno, u njima
I da On, Boţja Rijeĉ
Se ĉini suvišan meĊu njima, subverzivan meĊu njima.
Ljubav koju se treba razbiti
Kao suvišnu lampu.
Da u njima nema mjesta za bitak
Boţje Rijeĉi
Za njezinu Tvornost
Za njezinu oblikovnost
Za njezin Savez.
Savez Isusa, Boţjeg Sina kao izgovorene Rijeĉi.
Ne treba nesklonost pismoznanaca Isusu shvatiti plošno
Oni su bili ĉuvati tradicije
Oni su ĉuvari pisane Rijeĉi o Bogu
Proroštva i proroka
Kao Boţjih Rijeĉi.
Oni su bili traţitelji i tumaĉi Istine
Po Zakonu.
Po njima, po već izgovorenoj rijeĉi Zakona
Nema mjesta za Rijeĉ Isusa.
To je jaĉe od njih, kaţe evanĊelist.
Ne nalaze mjesta znanju koje donosi Isus
Zato će prozvati takvo znanje Isusa kao opasno
I uništiti ga.
Isus donosi spoznaju, Istinu
Koja nije uporabljiva u tom smislu
Koja je štetna u tom smislu
Koja je destruktivna,
I kao takva se treba osuditi i uništiti.
Taj sud o rijeĉi
O svjetlu Isusove istine
Nalazimo i u metafori o Isusu kao odbaĉenom kamenu
Isus je bio kamen koji je odbaĉen
Jer nije bio uporaban u duhu vremena u koje se rodio.
Nije bio kamen za konstrukciju vremena
U Kojem se rodio
Nije bio kamen koji se mogao koristiti za dogradnju
Za pojaĉanje temelja.
Zato je odbaĉeni kamen
Koji će biti gradivni.
Ivan cijelo vrijeme svoga opisa Isusa
Od roĊenja do smrti
Opisuje kroz ciaroscuro13 tehniku
Kao borbu svjetla i tame
Koja se odvija u pozadini.
U suštini polemike izmeĊu Isusa i njegovih
Kritiĉara, onih koji Mu sude i koji će Ga osuditi.
Kao da se svjetlo probija kroz tamu oblaka
I kao da tama prelazi nad glave
Publike koja je suĉeljena Isusu.
I onda sa tom tamom nastupa i hladnoća
Srca
I ništa se ne moţe vidjeti u Isusu
Od onoga što je govorio.
Isusovi kritiĉari su došli do granica provjerljivosti
Ali nisu stupili u zemlju povjerljivosti.
Nisu se mogli osloboditi vlastitosti i ukupnosti svoje sjene.
Sebe, svog bitka, svog bitka u Bogu kojeg su poznavali.
I za kojeg su bili zadnja rijeĉ.
I u Getsemanskokm vrtu
Ta tama će se proširiti do kraja
I to će biti njezin ĉas.
Ali to će biti i Ĉas
Isusovog proslavljenja, tumaĉi Ivan.
I mi danas
Budimo svjesni koju snagu
U svijet donosi Isus kao
13
Tehniku koja se igra snažnim kontrastom svijetla i tame
Rijeĉ Boga
Snagu koja oslobaĊa
Prvenstveno nas od samih sebe
Od svojih sebiĉnosti
I pomanjkanja sluţenja i ljubavi.
Svjetlost Rijeĉi Ljubavi Isusa
U svakom smislu
Koja nije kontrolabilna, kao niti smjer puhanja Svetog Duha
Koja je gradivna jer gradi
Od onoga na Nebu, ovo na zemlji.
Koja ĉini
Pa i kada toga nismo svjesni.
I koja ĉisti od zlih misli od optuţbi
Od kušnji nepovjerenja, od neprijateljstava.
Koja omogućava
Jer je Ljubav.
Amen
Mržnja na izlazu iz pustinje, posljednja kušnja Ljubavi Boga
Već smo spomenuli da je DogaĊaj
Da je Ĉin Isusova istjerivanja trgovaca i prevrtanja mjenjaĉkih stolova u Hramu
Ĉin
Kojim ĉetvrto evanĊelje opisuje kakva će biti Isusova misija.
Već uvodno
Dok sinoptici taj ĉin vide kulminacijom Isusove misije i donose ga
Kronološki na kraju izvještaja o ţivotu i znaĉenju Isusa.
Na kraju njegova puta, itinerara i na kraju njegove kristološke identifikacije
To je slijed
Koji će rezultirati Mukom
Kojem će prethoditi Osuda
Kojem će prethoditi izdaja unutar same grupe
Iza koje će uslijediti bijeg zajednice
U rasulu.
Kumulativno, odbacivanje Isusa
Iz straha;
Jednih iz straha od Isusa, oni će ga pogubiti.
Drugih iz straha što je Njegovih razapinjanjem.
Otvoren lov na njih, na njegove sljednike.
Sinoptici induktivno grade put prema Kriţu
Kod Ivana, on je dat deduktivno.
Ivan daje objašnjenje na poĉetku
Jedno mini kristološko vjerovanje
Tko je
Što je
Zašto je
I zašto su ga odbacilii i ubili.
Ivan temeljno najavljuje Isusa kao svjetlo
Kao znanje
Kao mudrost
Kao novi ţivot
Odnosno, kao Ţivot.
Stoga je i smisleno da prije ulaska u smrt
I kao povod usmrćivanja Isusa
Spominje epizodu udjeljivanja ţivota od strane Isusa
Kao onoga koji je vlastan dati, dodijeliti
I ţivot, ako treba.
Kojemu će Otac omogućiti da daje i ţivot.
Tu teološku spoznaju razmatra ĉetvrto evanĊelje
Po perikopi uskrisivanja Lazara.
Ujedno, ova scena je i jeka Uskrsnuća Isusa
Doduše,
Još neshvatljiva
Nepojmljiva, još u smrtniĉke povoje povezana
Istina o zadnjim trenucima Isusa Nazarećanina.
I onda o trajnosti
Njegova ţivota
Njegova znanja
Njegove mudrosti.
Njega.
Vraćanje u ţivot ĉovjeka, koji nije zamro
Nego je „debelo“ umro
Šok je Isusovoj opoziciji, prethodnici farizejske sljedbe, voĊama te sljedbe revnih
Posluţitelja Zakona
Pismoznancima, kao revnim poznavateljima Zakona
I Sanedriju kao izvršnom tijelu, sudu Zakona.
Došao je Ĉas,
Došao je Trenutak kada Isus, kao opasnost
Prelazi u stanje havarije.
EvanĊelisti bojazan establishmenta u Jeruzalemu formuliraju u rijeĉi
Ako svi povjeruju u tog ĉovjeka, Rimljani će nam uzeti Hram i narod,
Iako Isus ne ĉini ništa revolucionarno niti potiĉe
DogaĊanje naroda, da bi se takvim moglo vidjeti iz
Perspektive prefekta ili cara.
Isusa je prvenstveno negradivi kamen u misiji onih koji ga osuĊuju.
Sve ostalo i okolo će biti izreţirano.
Nemamo što ĉekati,
Ova se situacija otima iz naših ruku
I onda je odluka donešena.
Svakako prije suda
Svakako prije prikupljanja argumenata za i protiv
Svakako prikupljanjem samo onih svjedoĉenja koja
Su u sluţbi donesene optuţnice
Kaifa će reći onu toliko puta citiranu
Bolje je da jedan umre, da bi se oĉuvali mnogi…
A zapravo misli mi, odnosno još toĉnije, ja.
Optuţnica zaodjevena u „plemenito“ ruho
Ĉista je eskpozicija istih ambicija i djela koja je poduzimao
Herod Veliki, kada se osjetio ugroţen od djeteta
Isusa.
Optuţnica je podignuta po sistemu
Search and destroy (naĊi metu i uništi ju).
U mraku je donesena, tumaĉi Ivan, bez svjetla razuma.
Bez mudrosti svjetla,
VoĊena onom genezom ili onim slijedom
Koje je natjeralo Adama da posebne za plodom
I Kaina da digne ruku na Abela.
Tu borbu, tame i svjetla iz metafiziĉkog prostora
Ivan donosi na platno Isusove osude
Ali ju ujedno tumaĉi kroz Isusove rijeĉi
Da će na vrhuncu zla na zemlji
Po razapinjanju Boga
Zlo izgubiti utakmicu.
Po Uskrsnuću Sina.
Ĉitamo da se od tog trenutka
Isus povlaĉi iz Judeje
Koja već miriše na krv krvosljednika, koja miriše na krvne impulse
I dolazi u Efraim, u podruĉje blizu divljine.
Tu će poĉeti i zadnja kušnja Isusa.
Tu će se Isusu povući, ovaj puta sa svojim prijateljima.
Kao što ih je pozvao da bdiju s njime u vrtu.
A mnogi kad su kretali na ceremonijalno ĉišćenje u Jeruzalem
Za Pashu
Pitali su se : Gdje je taj ĉovjek?
Neki su Ga, brojni su Ga htjeli vidjeti
Ali smrtna osuda, po prethodnici uhićenja
Je već donesena.
Ako nam jedosljedno tumaĉiti
EvanĊeoske opise Isusova ulaska u Muku
On je daleko od automatizma ţrtve,
Isusov ulazak u odbacivanje
Svega što je volio
Svega od ĉega će ga odvojiti i udvojiti
Po Kriţu.
On je Teţak za Isusa
Taj kaleţ Muke je Prepun.
Isus će se rasplakati kad vidi grad koji
Je volio i koji će Ga razapeti.
Tu su nevjerojatne
Dubine Boţje Ljubavi
Ljubavi Boga
Sina
Svjedoĉenja Ljubavi Oca
I posljedica te Ljubavi.
U Kaleţu Muke
Će biti sav taj otrov
Suprotstavljen Ljubavi Boga
I Bogu kao Ljubavi.
Nad ovim trenutkom
Ĉovjek ne moţe lamentirati
To se moţe samo
Koristiti kao
Soteriološko ogledalo.
Pa drznimo se i danas
U tjednu koji donosi Ĉas
Vidjeti se u njemu.
Povjerimo se Bogu
I molimo se Bogu
Da On bude naše Ogledalo.
Ogledalo Ljubavi prema Bogu.
Prema drugome
I prema sebi.
Neka to bude brdo,
Sa kojega ćemo kao Mojsije, na umoru,
Na izlasku iz pustinje.
Vidjeti Obećanu Zemlju.
Ĉija će vrata
Vrata Boţje Ljubavi
Širom Otvoriti
Uskrsli Sin.
Amen.
top related